Organizirane žene na ljevici između dva rata

U jeku rastućeg historijskog revizionizma vezanog prvenstveno uz nasljeđe antifašizma i značaja narodnooslobodilačke borbe na prostorima bivše Jugoslavije, kao i nedovoljno istražene i valorizirane uloge žena u građenju socijalističkog društva, istraživačice iz Zagreba, Sarajeva, Novog Sada i Beograda okupile su se kako bi analizirale i reinterpretirale razdoblje koje je prethodilo ovim ključnim historijskim događanjima – razdoblje međuraća kada su se oblikovale ideje i formirale organizacije iz kojih će kasnije nastati jedan od najznačajnijih antifašističkih otpora u svijetu. Na jednodnevnoj konferenciji u Sarajevu, 13. listopada istražit ćemo razdoblje između dva svjetska rata iz antifašističkog i feminističkog rakursa, prateći predratnu povijest ženskih pokreta, ali i sindikalnog, omladinskog i studentskog organiziranja. Razgovarat ćemo o prvoj generaciji žena na ovim prostorima koja je masovno sudjelovala u javnom i političkom životu, što je neizbrisivo oblikovalo društvo i generacije nakon njih, sve do danas.

Nakon konferencije, pozivamo vas na otvorenje dokumentarne izložbe “Ženski antifašistički Zagreb” autorica Barbare Blasin i Ane Lovreković, koja se bavi međuratnim razdobljem i razdobljem II. svjetskog rata (1939 -1945) iz antifašističkog i feminističkog diskursa. Izložba je do sada izlagana u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Dubrovniku. Izložba je otvorena do 23.10.2018.

PROGRAM KONFERENCIJE
10:30 – 11:15 * Gordana Stojaković: O ideologiji, zahtevima i načinu rada ženskog i feminističkog pokreta u Kraljevini SHS/Jugoslaviji
11:15 – 12:00 * Barbara Blasin: Prema zajedničkom cilju – Žene u borbi za politička, radna i socijalna prava na području Zagreba u međuraću
12:00 – 12:30 * Jelena Tešija: Feministkinja, a komunistkinja? Primjer međuraća
12.30 – 13.30 * Ručak
13:30 – 14:15 * Ana Lovreković: “Radnica Turković da se primi nazad u posao”- Sindikalno organiziranje žena u međuraću
14:15 – 14:45 * Ivana Pejić: Žene su se borile protiv – Točke susreta građanskog i naprednog pokreta 
14:45 – 15:30 * Jelena Petrović: Politika ljubavi i borbe – Od društvene imaginacije do političke artikulacije
15:00 – 15:45 * Završna rasprava 

19:00 * Otvaranje dokumentarne izložbe “Ženski antifašistički Zagreb”

Konferenciju i izložbu organizira Centar za ženske studije Zagreb u suradnji s Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA u sklopu projekta “Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata. “

‘Borimo se za život u kojem izbor nije samo slovo na papiru zakona’

Da se u Republici Hrvatskoj iz dana u dan vrši sve veći napad na ženska reproduktivna prava nije nikakva novost. U iščekivanju revizije zakona o pobačaju, isti ostaje sve samo ne financijski dostupan, sve veći broj liječnika ulaže tako zvani priziv savjesti, a naznaka za poboljšanjem trenutne situacije – nema. Navedeno sačinjava samo neke od mnogobrojnih razloga koji neophodno zahtijevaju reakciju javnosti kao katalizatora borbe za pravednije društvo, društvo koje ženama ne daje tek iluziju postojanja reproduktivnih prava već im ih uistinu i osigurava, ne samo omogućivši im besplatan pobačaj, već i besplatnim, efikasnim javnim zdravstvom, kao i sigurnim radnim mjestima, dostupnim predškolskim odgojem ili pak kvalitetnom stambenom politikom.

Pitanje pobačaja nije samo pitanje reproduktivnog zdravlja, već njegov značaj obuhvaća mnogo šire područje kako društvene tako i političke sfere. 

Imajući na umu navedeno, nužno je da rasprava o pobačaju izađe iz privatne i uđe u javnu sferu, da se ona više ne vodi šapatom, već da se o pitanju pobačaja govori bez stigme i tabua –  jasno i glasno.

Upravo iz navedenog razloga, ove se subote i održava ‘Marš solidarnosti: Glasno o pobačaju‘, a o razlozima koje isti čine nužnim uoči Marša opširnije su progovorile organizatorice, Mreža antifašistkinja Zagreba:

Vrijeme donošenja novog zakona o pobačaju, veljača 2019., sve se više bliži, pomaka koji bi ukazivali na to da će se na bilo koji način raditi o zakonu povoljnom za žene kao one kojih se isti najviše tiče nikako nema, a sadašnja situacija već je sama po sebi nepovoljna. Za početak, kako bi se moglo definirati stanje reproduktivnih prava u Hrvatskoj zbog čega se i održava subotnji Marš?

Stanje reproduktivnih prava u Hrvatskoj, kako imamo prilike vidjeti i čuti iz iskustva žena i istraživanja koja su se provodila na tu temu, nije dobro. Upravo zato smo i posvetile ovogodišnji Marš solidarnosti toj temi. Iako je ženama na papiru zagarantirano pravo na pobačaj i reproduktivno zdravlje, u stvarnosti im se to pravo na razne načine osporava i pokušava opstruirati. Tu naravno problem nije samo pitanje dostupnosti pobačaja, već i adekvatnih socioekonomskih uvjeta koji su nužni da bi se žena mogla odlučiti o prekidu ili zadržavanju trudnoće. Reproduktivna prava nisu samo pitanje pobačaja i kontracepcije. Pitanje legalnog, javno dostupnog i besplatnog pobačaja pitanje je kvalitete života žena, ali i pitanje kvalitete života u Hrvatskoj općenito. Takva retorika izostaje jer državnom vrhu nije u interesu govoriti o socioekonomskim razlozima za pobačaj jer onda na dnevni red dolaze urušeni socijalni servisi, što se dobro vidi na primjeru jaslica i vrtića. Vjerski akteri, pak, o pobačaju raspravljaju isključivo na relaciji “kad počinje život” , jer stvarnih argumenata nemaju pa se moraju oslanjati na emocionalnu mobilizaciju.

 U najavi marša iznosite stvarno svjedočanstvo žene koje naglašava činjenicu da, iako teoretski legalan, pobačaj većini žena i dalje ostaje nedostupan, kako zbog cijene tako i zbog priziva savjesti. U isto vrijeme potiče se privatizacija javnog zdravstva. Kakva je po vašem mišljenju potencijalna veza između aure nedostupnosti i stigme koja okružuje pobačaj i navedene privatizacije zdravstva?

Žene za pobačaj u Hrvatskoj trenutno plaćaju između dvije i tri tisuće kuna, dakle iznos veći od minimalne neto plaće. Pobačaj je dostupan samo onima koji si to mogu financijski priuštiti, a pritom treba uzeti u obzir i korištenje priziva savjesti ginekologa i ginekologinja. Time se ženama u prekarnim životnim uvjetima, nezaposlenim ženama, ženama bez zdravstvenog osiguranja, iz ruralnih područja, tražiteljicama azila, studenticama, onima bez obiteljske podrške situacija dodatno otežava. Za njih je pravo na izbor samo floskula. Tu su još društvena stigma neodobravanje i ponižavanje, a ponekad i prisiljavanje na rađanje. Što vrijedi deklarativno pravo na izbor ako žene teško dolaze do osnovnih informacija o pobačaju, ako doživljavaju posramljivanje na svakom koraku, ako nema ginekologa koji će pobačaj obaviti? Priziv savjesti indirektno kriminalizira pobačaj i jača društvenu stigmu – ako je pobačaj obavljen ilegalno, u privatnoj klinici, žene neće javno govoriti o svojim iskustvima. I nadalje, ako su žene zbog priziva savjesti koji onemogućava obavljanje pobačaja u javnim bolnicama prisiljene na (ilegalne) pobačaje u privatnim klinikama, onda priziv savjesti doprinosi i postupnoj privatizaciji ginekologije kao dijela primarne zdravstvene skrbi.

Smatramo da se rasprava o pobačaju mora odvijati u javnosti, ne u privatnoj sferi. Priziv savjesti zapravo je postao alat privatizacije zdravstvenih usluga: ako žena zbog priziva savjesti nema pristup pobačaju u sustavu javnog zdravstva, prisiljena je obratiti se privatniku i platiti višu cijenu, premda ilegalno. Dodatno, priziv savjesti kao oblik institucionaliziranog neodobravanja pobačaja krši ili dokida pravo pacijentice na pristup zdravstvenoj usluzi, pravo koje predstavlja jedno od temeljnih medicinskih načela. Gubitak dostupnosti zdravstvenih usluga udara u same temelje naše egzistencije. Sustav primarne zdravstvene zaštite ne omogućava ispunjavanje kvote od jednog preporučenog ginekološkog pregleda godišnje, tako da o preventivi u kontekstu reproduktivnog zdravlja više nema govora. Priziv savjesti, liste čekanja, dehumaniziran odnos prema pacijentima, a posebno prema pacijenticama u ginekološkim ordinacijama i rađaonama, nedostatak potrebne opreme i stručnog liječničkog kadra – sve te poluge kojima se urušavaju zdravstvena prava, nisu slučajne i uglavnom nisu posljedica nemara ili neznanja, već državne politike koja, polako ali sigurno, potkopava i uništava javno zdravstvo. Aktualan je novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojeg je Vlada krajem lipnja uputila u saborsku proceduru, a predviđa daljnju komercijalizaciju primarne zdravstvene zaštite, dio koje je, uz obiteljsku medicinu, stomatologiju i pedijatriju – i ginekologija.

 {slika}

Čak i izvan medicinskih krugova u kojima priziv savjesti postaje sve učestalijim, pitanju abortusa većinski se pristupa kao isključivo moralnom pitanju. Pobačaj je i dalje nešto o čemu se govori ispod glasa, nešto sramotno i nemoralno. Je li moguće definirati razloge koji stoje iza redukcije pobačaja na pitanje morala? Na koji je način moguće i potrebno uhvatiti se u koštac s navedenim shvaćanjem istog te doprinijeti destigmatizaciji?

Priziv savjesti stvara klimu u kojoj se o pobačaju raspravlja u moralizatorskom okviru. Pitanje pobačaja svodi se na lažnu dihotomiju života i smrti, a odluku o pobačaju želi se prikazati kao individualni odabir svake žene, isključujući tako društveni, ekonomski i politički kontekst. Rasprava se ciljano reducira na pitanje morala jer ja daleko lakše ljude privući na svoju stranu apelirajući na svima nam (navodno) urođen osjećaj za ispravno, što je razlog zbog kojeg na tom argumentu inzistira crkva zajedno s konzervativnim i klerikalnim akterima i aktericama. Jer ako se socioekonomska strana priče ignorira, onda u skupini razloga zbog kojih žena može na zahtjev prekinuti trudnoću ostaju ugroženost života žene, ugroženost zdravlja žene, deformacija fetusa i slučajevi silovanja. Država se, kao što smo u prvom pitanju spomenule, odriče socioekonomskih razloga za odluku o pobačaju jer joj nije u interesu baviti se upropaštenim socijalnim servisima.

Drugi problem je što se o pobačaju nerijetko raspravlja isključivo u kontekstu autonomije ženskog tijela. Međutim, razlog zbog kojeg o pravu na prekid ili iznošenje trudnoće ne možemo govoriti samo iz te perspektive je jednostavan: što vrijedi pravo na pobačaj, ako ostvarivanje prava košta, ako informacije nisu dostupne, ako se ginekolozi i ginekologinje pozivaju na priziv savjesti. Što vrijedi pravo na izbor kad, ako želimo roditi – djetetu ne možemo priuštiti kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, raznoliku prehranu, adekvatan stan?

Bespredmetno je o pobačaju govoriti isključivo kao o moralnom problemu. Naglasak treba staviti na socioekonomske i materijalne uvjete unutar kojih žene odlučuju hoće li prekinuti ili zadržati trudnoću. Ukratko, povijesno nam je iskustvo pokazalo da su se žene, prisiljene životnim uvjetima, na pobačaj odlučivale bio on legalan ili ne. Upravo zato je raspravu potrebno usmjeriti na legalnost, dostupnost i sigurnost pobačaja, koji bi smanjio mortalitet žena te im omogućio da pravodobno i u miru planiraju žele li imati djecu ili ne.

Na Facebook stranici ‘Obrani pravo na izbor’ objavljena je izjava šibenskog ginekologa dr. Ivana Zmijanovića koji se svojedobno pohvalio brojem pobačaja koje je spriječio kao ‘odvjetnik djeteta’ odgovorivši žene od istog. Takvo što samo je jedan od primjera koji nadilaze puko pitanje abortusa te ukazuju na prisutnost shvaćanja da žene nisu sposobne kvalitetno odlučivati čak ni o vlastitom tijelu te sukladno s tim na isto niti nemaju pravo. U trenutnom socio-političkom kontekstu, koji su potencijalni razlozi koji leže u pozadini sve većeg ‘kretanja unatrag’ i oduzimanja (tjelesne) autonomije ženama?

Svakako da je to nesretno “kretanje unatrag” jednim dijelom uvjetovano općim raspadom gotovo svih javnih servisa te rastakanjem javnih usluga koje nam je dosad koliko-toliko mogla pružati država. U takvom se socio-političkom kontekstu stoga događa da upravo obitelj kao temeljna društvena jedinica na sebe počinje preuzimati one uloge koje je do tada država vršila kroz javne servise. S jačanjem tradicionalne obitelji tako dolazi i do jačanja tradicionalne percepcije o tome koja je ženina uloga unutar obitelji. A s tim svakako dolazi i do problema oduzimanja (tjelesne) autonomije ženama, pogotovo jer u toj cijeloj situaciji svoj obol daje i kod nas vrlo jaka Katolička crkva. Vjerujemo da u tom kontekstu treba promatrati i izjavu šibenskog ginekologa Ivana Zmijanovića, ali i sve slične udare na ženino slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu.

Tu je i novootvoreni “Centar za život” u zagrebačkoj Tratinskoj ulici, a koji se opisuje kao “savjetodavno mjesto za trudnice u vezi informiranja o trudnoći, nerođenom djetetu, porodu, kao pomoć osobama koje pate od postabortivnog sindroma te bračnim parovima koji imaju problema s plodnošću”. Centar je prostor udruge “Hrvatska za život”, koja je producirala film “40 dana”, koji će se uskoro prikazivati u kinima, crkvama i katoličkim školama diljem Hrvatske. Savjetuje se i po bolnicama, iako to nije zakonski regulirano. Savjetovanja su, dakle, već tu, pitanje je hoće li se pretočiti u zakon i postati “zabrana bez zabrane”.

Moguće je tvrditi i da rješenje pitanja dostupnosti pobačaja na zahtjev nije dovoljno pri govoru o reproduktivnim pravima žena u Hrvatskoj s obzirom na to da se ista krše i na mnoge druge načine. Kako komentirate tvrdnje relevantnih vladinih dužnosnika da će novi zakon prvenstveno zaštititi majku kako bi se žene što manje odlučivale na pobačaj, dok su istovremeno izostali pokušaji sprječavanja kršenja prava pri porodu, slučajevi opstetricijskog nasilja sve su samo ne rijetki, trudnice i majke ostaju bez posla, a cijene vrtića su astronomske?

O reproduktivnim pravima ne možemo raspravljati izvan okvira kapitalizma te već spomenutog  jačanja konzervativizma i klerikalizma. S jedne je strane država koja skrb o djeci i starijima vraća u kuću ženama, jer novca za izgradnju ili obnovu vrtića i domova za starije “nema”. Koja pod krinkom “fleksibilizacije” radnog zakonodavstva ženama sugerira da rade privremeno, povremeno i potplaćeno – da bi više vremena provele skrbeći za obitelj. Živimo u društvu u kojem je ugovor na neodređeno rijetkost, a temelji sigurne egzistencije kao što su zdravstveni i mirovinski sustav polako, ali sigurno propadaju.

Trudnice dobivaju otkaz jer su – trudne, jer se na trudnoću gleda kao na poslovni gubitak. Što se tiče opstetricijskog nasilja, smatramo da je dehumanizirajući odnos prema ženi, a kojega je dio i odnos prema ženi kao pacijentici (posebno u domeni reproduktivnog zdravlja), posljedica duboko ukorijenjenog patrijarhata koji je uvijek ruku pod ruku s vladajućom klasom nastojao poniziti i obezvrijediti žene, ne bi li dokinuo njihovu društvenu snagu. To je praksa u kojoj se nasilje nad ženom provodi i kad rađa i kada ne želi ili ne može roditi bilo zbog materijalnih ili bilo kojih drugih uvjeta i okolnosti. Provodi se, kao što dobro znamo, i nakon što rodi, između ostaloga i uskratom društvenih mehanizama koji bi trebali osigurati sigurnost njoj i njenoj djeci.

Pitanje pobačaja zato je nužno povezati s pitanjima javnih vrtića i jaslica, rodiljnih i roditeljskih naknada, javno dostupnog zdravstva i školstva, sigurnih radnih mjesta, solidarnih stambenih i mirovinskih fondova, socijalizacije kućanskog rada. Boreći se za reproduktivna prava, borimo se i za sve navedeno, a nužno za sigurnost svih ljudi u ovom društvu. I obratno – boreći se za solidarne, javne i svima dostupne socijalne servise, borimo se za pravo žene da donese odluku koja se tiče njenog tijela, zdravlja i života.

{slika}

Glede donošenja novog zakona o pobačaju, rečeno je da će isti biti restriktivniji, a kao što je već spomenuto, da će prvenstveno štititi majku kao i začeto dijete. U donošenje istog uključena je čak i Katolička crkva, ali ne i žene koje se iznova reducira tek na ‘inkubatore’ i majke. Prema vašem mišljenju, koji je scenarij koji nas očekuje ako diskurs abortusa među vladajućim strujama nastavi istim smjerom kojim se trenutno kreće?

Ustavni sud je početkom 2017. godine donio rješenje prema kojem je tzv. Zakon o pobačaju iz 1978. godine (punim nazivom Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece) u skladu s Ustavom RH. To znači da pobačaj ne smije biti zabranjen, ali je, zbog “zastarjelosti” aktualnog zakona, naloženo da se unutar dvije godine donese novi. Prema preporukama Suda moguće je uvođenje obveznog savjetovanja i perioda mirovanja prije obavljanja pobačaja. Mnogi ne vide što je problematično u savjetovanju, ali primjer pogubnih posljedica savjetovanja i perioda mirovanja na zdravlje i živote žena ne treba daleko tražiti. U Makedoniji je 2013. godine novi Zakon o pobačaju uveo obvezno savjetovanje i period čekanja u trajanju od tri dana. Ravnateljica makedonske anti-choice organizacije “Lidija – srce koje kuca” se četiri godine kasnije našem anti-choice portalu prolife.hr pohvalila kako ima već dva centra i savjetnice u dvije makedonske bolnice – u četiri godine je savjetovanje postalo vjersko savjetovanje. A Hrvatska na polju vjerskih aktera koji žele zabraniti pobačaj “dobro” kotira. Održavaju se hodovi “za život” (odnosno za zabranu pobačaja ili prisilno rađanje), Hrvatskom saboru se predaju potpisi za zabranu pobačaja, a predaje Vigilare, na čijem je čelu čovjek koji tvrdi da žene ne bi smjele pobaciti niti ako su silovane. Uskoro kreće još jedan ciklus maltretiranja pacijentica pred javnim bolnicama u organizaciji inicijative “40 dana za život”, a glavna tema je “postabortivni sindrom” – koji ne postoji, kojeg nema u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), niti u MSD priručniku dijagnostike i terapije, kojeg opovrgavaju relevantna istraživanja.

Crkva je već uključena, samo ne formalno. Sjetimo se neslavne izjave resornog ministra Milana Kujundžića kada je u ožujku, tijekom konferencije “Hrvatska kakvu trebamo – budućnost hrvatskog zdravstva” izjavio da će u pripremi novog tzv. Zakona o pobačaju “biti uključeni svi, pa tako i Katolička crkva”. Dan kasnije tvrdio je da je njegova izjava krivo protumačena i izjavio: “U demokratskom društvu kod donošenja bilo kojeg zakona u javnoj raspravi može sudjelovati svaki subjekt i pojedinac pa tako i Crkva. To ne znači da će u povjerenstvu sjediti predstavnik Crkve i u ovom povjerenstvu sigurno neće”.

Kakav scenarij očekujemo? Pa, Kujundžić je u ožujku ove godine potvrdio je da je “jedno od promišljanja i obvezno savjetovanje”. Savjetovanje je spominjala i HDZ-ova zastupnica Branka Juričev Martinčev: “Jačat će se savjetovališta, preventivne i edukativne mjere na način da žena ne dođe u potrebu za tim i da pobačaj da bude iznimka”, rekla je lani u ožujku. Savjetovanje i period čekanja uvršteno je HDZ-ov Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće iz 1995. godine, koji (srećom) nikada nije stavljen u saborsku proceduru. Tako da od aktualnog postava Sabora koju će donositi novi zakon ne očekujemo mnogo.

Prošlo je 40 godina od donošenja zakona koji je i danas na snazi, ali do kraja 2019., trebao bi biti donesen novi. Naši bi zahtjevi danas trebali biti još radikalniji. Trebale bismo se boriti da se pobačaj ponovno ustavno definira, kao što je to bilo 1974., kao što je to danas u Sloveniji, ali stvarnost nas vraća korak unatrag. Zato se danas borimo da pravo na pobačaj ostane naše zakonsko pravo. Ali pritom se borimo i za besplatan pobačaj, regulaciju priziva savjesti, svima dostupnu zdravstvenu skrb i život u kojem izbor nije samo slovo na papiru zakona.

Budući da se pravo na pobačaj na zahtjev nalazi u značajnom fokusu hrvatskih feminističkih krugova, na koji je način, iz tog kuta, moguće osigurati popularizaciju, ali i implementaciju pro-choice stavova i politika u RH?

Takvo nešto moguće je osigurati organiziranim političkim radom, kontinuiranim iskazivanjem otpora te vršenjem pritiska na institucije koje svoj posao ne rade kako treba. U tom se aspektu na sreću imamo na koga ugledati i pozivati: mnogobrojne drugarice koje su sudjelovale u socijalističkoj revoluciji te borbi protiv fašizma za vrijeme Drugog svjetskog rata. One su utabale put socijalističkom feminizmu na ovim prostorima predstavljaju nam najsvjetlije uzore te poučne primjere unutar feminizma kao političke prakse. Primjerice, Vida Tomšič 1940. godine iznosi zahtjeve vezane za prava i položaj žena u društvu, a koji, kako naglašava, moraju biti dio šire borbe radničke klase: potpuna zaštita majke prije i poslije poroda, domovi za trudnice, rodilišta, bolnice, primaljska i liječnička pomoć, jaslice, dječji domovi, ukidanje svih razlika između bračne i izvanbračne djece te legalizacija pobačaja dok ne budu ispunjeni uvjeti da majka može bez brige roditi djecu.

Ono što su one za nas izborile nećemo predati bez borbe, a njihova će nam borba biti inspiracija. Takav svijetli historijski primjer i tradicija za koju imamo sreće da smo ju naslijedile svakako može poslužiti i za osiguravanje popularizacije feminističke borbe u nas.

{slika}

S obzirom na to da puko ‘podizanje svijesti’ nije dovoljno, smatrate li da će Marš solidarnosti potaknuti na promjene? Kako po vama izgleda idealan ishod ove borbe za reproduktivna prava?

Vjerujemo da će ovogodišnji Marš solidarnosti svakako pomoći u vidu boljeg informiranja javnosti o glavnim problemima vezanima uz pobačaj te o stanju reproduktivnih prava u Hrvatskoj, što je prvi korak u izgradnji otpora konzervativnim i reakcionarnim društvenim skupinama i strujama. Idealan ishod borbe bi, naravno, bio da pobačaj ostane legalan, ali da postane u potpunosti dostupan te da zdravstveni sustav postane u potpunosti besplatan za sve građanke i građane ove zemlje, zajedno s drugim javnim servisima. Iako takvo nešto podrazumijeva korjenite društvene promjene, gajimo nadu da će udružene progresivne strane ovoga društva uspjeti u stvaranju takvog pravednijeg i egalitarnijeg sustava.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Aktivizam u umjetnosti

Izvedbena grupa Freakvencija iz Zagreba organizira kazališnu radionicu i 48-satni happening o aktivizmu u umjetnosti, od 5. do 14. listopada u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo.

Pozivaju sve umjetnike/ice, aktiviste/kinje, studente/ice i ostale da se priključe novoj izvedbenoj radionici koja istražuje odnos između aktivizma i umjetnosti, te otkriju kako artikulirati angažirane ideje odgovarajućim izvedbenim sredstvima. Kritički odnos posredovan angažiranim pristupom provocira distancu između akcije i estetike. Ona se može svladati nekim dramaturškim rješenjima.

Izvedbenu radionicu o aktivizmu u umjetnosti vodi avangardna redateljica i aktivistica Irena Čurik. Prezentacija radionice je u sklopu 48-satnog happeninga Freakvencija 2018, od 12. do 14. listopada u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo.
Prijave za sudjelovanje podnose se slanjem e-maila na adresu freakvencija@gmail.com. Više informacija potražite ovdje. 

Noćnom akcijom najavljen Marš solidarnosti: glasno o pobačaju!

Uoči Marša solidarnosti: Glasno o pobačaju, održana je noćna akcija ispisivanja iskustava žena u prostor grada Zagreba. Tako su na crkvi Sveta Mati Slobode, na Općinskog građanskom sudu i Vojnom ordinarijatu osvanule poruke kojima se želi, još jednom, progovoriti o problemima s kojima se suočavaju žene u Hrvatskoj koje žele ostvariti pravo na pobačaj. 

Tom akcijom najavljen je Marš te su građani i građanke pozvani da mu se pridruže, u subotu, 29. rujna od 16:00 sati, na Trgu žrtava fašizma. Zahtjeve marša te proglas organizatorica, Mreže antifašistkinja Zagreba i Platforme za reproduktivna prava prenosimo u cijelosti: 

Dok čekamo reviziju zakona o pobačaju iz 1978. godine, svjesne preporuka Ustavnog suda, stava ministra zdravstva i poražavajuće situacije u javnim bolnicama, zahtijevamo besplatan pobačaj i regulaciju priziva savjesti te besplatno, kvalitetno i solidarno javno zdravstvo.

Zahtijevamo besplatan pobačaj jer zahtjev za legalnim pobačajem mora postati i egalitaran: dostupan svim ženama bez obzira na njihov ekonomski i društveni status. U 2018. godini za pobačaj plaćamo između 2000 i 3000 kuna. Ako za medicinsku uslugu u sustavu javnog zdravstva u nekim bolnicama moramo platiti iznos veći od minimalne neto plaće u Hrvatskoj, a u najboljem slučaju tri četvrtine te plaće – ne možemo reći da je pobačaj u Hrvatskoj dostupan.

{slika}

Zahtijevamo regulaciju priziva savjesti jer se 54 posto ginekologa i ginekologinja poziva na priziv savjesti, stoga s pravom tvrdimo da je pobačaj u Hrvatskoj, iako legalan – nedostupan. Borimo se za reproduktivna prava, jer se tako borimo i za besplatno, kvalitetno i solidarno javno zdravstvo, za predškolski odgoj i obrazovanje, sigurna radna mjesta, solidarnu stambenu politiku – sve ono nužno za siguran život svim ljudima u ovom društvu. I obratno, boreći se za solidarne, javne i svima dostupne socijalne servise – borimo se i za pravo žene da donese odluku koja se tiče njenog tijela, zdravlja i života.

{slika}

Poručujemo: rasprava o pobačaju mora se odvijati u javnosti, ne u privatnoj sferi. Kao važno političko, društveno i zdravstveno pitanje, pobačaj je uvijek bio tema javnih rasprava, i to je razlog zbog kojeg danas znamo posljedice kriminalizacije pobačaja i stigmatizacije žena, ignoriranja socijalnih indikacija, uvođenja komisija i savjetovanja te nepostojanja adekvatne zdravstvene skrbi. O pobačaju govorimo ili anonimno ili potiho. Vrijeme je da to promijenimo, da se zajedno izborimo za dostupan i besplatan pobačaj i progovorimo: Glasno o pobačaju!

{slika}

Škola za život ili tečaj bez znanja?

Na najavu ministrice Blaženke Divjak o ukidanju biologije, geografije i povijesti učenicima i učenicama strukovnih škola u eksperimentalnoj provedbi modela dualnog obrazovanja, reagirala je Good inicijativa. Takve nepromišljene i brzoplete odluke, smatraju iz inicijative, prelomit će se preko djece i njihove budućnosti. 

Priopćenje inicijative prenosimo u cijelosti: 

Izuzimanjem ionako malo društveno-humanističkih predmeta iz strukovnog obrazovanja učenicima i učenicima se uskraćuju vrijedna opća znanja, smanjuje mogućnost napredovanja i obrazovanja u budućnosti te ih se zatvara u uske ćelije. Umjesto poticanja da uz svoju struku imaju temeljna opća znanja, Ministarstvo se odlučilo na dodatno uskraćivanje prilika budućim generacijama. Istodobno, provedena istraživanja pokazuju kako učenici strukovnih škola u Hrvatskoj imaju najnižu razinu kompetencija i to osobito u društvenom području. Istraživanja građanske pismenosti  pokazuju i slabiju razvijenost građanske i društvene kompetencije upravo učenika trogodišnjih programa, kako u području znanja tako i u području demokratskih stavova i vrijednosti. Jedan od glavnih uzroka za to upravo je manjak društveno-humanističkih sadržaja, a ukidanjem upravo takvih predmeta te se razlike među mladima još više produbljuju i učenicima se onemogućava razvoj temeljnih kompetencija. Predviđene promjene u strukovnom obrazovanju ne ostavljaju prostor da se učenici pripreme za svoju građansku ulogu, a doprinose i slabijem razumijevanju među mladima, odnosno temelj su za kasnije veće nesuglasice u društvu. 

Ovakav odnos prema mladima koji pohađaju strukovne škole pokazuje da ih obrazovne vlasti podcjenjuju i zanemaruju. U konačnici se kobne posljedice vide na ukupnoj kvaliteti života tih mladih ljudi, na njihovom osobnom i socijalnom razvoju, društvenoj uključenosti i participaciji kao i na njihovoj zapošljivosti, a zatim i teškoćama vezanim uz uvjete rada ili nemogućnosti pristupa radnom mjestu od kojeg će biti moguće dostojanstveno živjeti. Također, s obzirom na dinamičnost tržišta i potreba vremena u kojem živimo, pogotovo onog koje dolazi, bit će uskraćeni za lakšu prilagodbu i promjenu zanimanja. Posebno zabrinjava način na koji je ova promjena učinjena, odnosno činjenica da se učenike/ice i nastavnike/ice nije ništa pitalo, a nije ih se čak ni pravovremeno informiralo.

GOOD inicijativa podsjeća ministricu kako je cilj odgoja i obrazovanja u školskim ustanovama “osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima, (…) osigurati učenicima stjecanje temeljnih (općeobrazovnih) i stručnih kompetencija, osposobiti ih za život i rad u promjenjivom društveno-kulturnom kontekstu prema zahtjevima tržišnog gospodarstva, suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i znanstvenih spoznaja i dostignuća, (…).”

Isto tako, cilj strukovnog obrazovanja je “omogućiti polaznicima stjecanje temeljnih i strukovnih kompetencija za dobivanje kvalifikacija potrebnih tržištu rada, za daljnje obrazovanje te cjeloživotno učenje, a u funkciji osobnog razvoja te gospodarskog i općeg razvoja društva,(…).

Nasuprot tim ciljevima i u skladu s posljednjim potezima ministrice postaje sve jasnije da je Škola za život priprema za život u siromaštvu i društvenoj isključenosti.

One nadiru u falangama: seksizam i kritika

Hrvatsko Društvo PisacaHrvatski PEN centar, udruge Kurziv/Kulturpunkt.hri Kulturtreger/Booksa pozivaju vas na tribinu posvećenu trenutnom stanju u umjetničkoj kritici “One nadiru u falangama: seksizam i kritika”, koja će se održati u utorak, 2. listopada 2018. s početkom u 19 sati u dvorani vile Arko (Basaričekova 24).

Sudionici tribine su književna kritičarka Katarina Luketić, osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Fraktura – najbolja literatura Seid Serdarević, književna kritičarka Nađa Bobičić, profesorica i književna teoretičarka Maša Grdešić, novinarka Ivana Perić i predsjednik PEN-a i pjesnik Tomica Bajsić. Razgovor će moderirati novinarka i književnica Antonela Marušić.

Izravan povod za ovu tribinu je mizogina i seksistička kritika romana Korane Serdarević “Eksperiment Irene Tot” Ivice Matičevića objavljena ovog ljeta u književnom časopisu Republika. Govor mržnje, seksizam i mizoginija koje ovaj tekst promiče ni tri mjeseca nakon što je objavljen nisu naišli na adekvatnu osudu većine institucija s kojima njezin autor surađuje. Kratkim priopćenjem obratio se nedavno tek Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Mizoginija i seksizam nisu rijetki ni u glazbenoj kritici. Na glazbenom portalu Ravno do dna prošle je godine objavljen sporan tekst glazbenog kritičara i novinara Zorana Stajčića, kao i članak “Cigarete poslije koitusa” Đina Kolege. Na ove tekstove reagirao je cijeli niz autorica i autora na feminističkim i nezavisnim portalima.

Nadovezujući se na ove slučajeve, tribina će nastojati adresirati sljedeća pitanja: Što je (književna) kritika i kome je namijenjena? Kako živi kritika u Hrvatskoj? Postoje li zakonitosti forme i tko ih propisuje? Što karakterizira kritičko pisanje u Hrvatskoj i regiji? Kakvi su uvjeti ovog dijela književne proizvodnje? U kojoj su mjeri seksizam i mizoginija prisutni u književnom/umjetničkom polju i kritici? 

Razgovarat će se i o odgovornosti urednika časopisa, portala i elektroničkih publikacija za tekstove koje objavljuju autori te odnosu između ključnih aktera u polju: izdavača, književnih autora i autora kritike.