Država nas tjera da po bebu idemo u Maribor

Martina, 34-godišnja stilistica, i njezin tri godine stariji suprug Ivan, po zanimanju informatičar, već se šestu godinu bore s neplodnošću. Pred novim su postupkom medicinski pomognute oplodnje. Martina prima injekcije koje joj stimuliraju rad jajnika i u srijedu se trebala javiti liječniku. Međutim, dva dana prije počela je osjećati bolove te se liječniku hitno uputila već u utorak.

 

Moraju u inozemstvo


Nije joj bilo jednostavno, živi u malom primorskom gradiću, cestovno loše povezanom, ne smije se mnogo kretati ni činiti nagle pokrete, a njezin je liječnik daleko, u gradu koji ne poznaje. Pregled je, srećom, pokazao da je sve u redu te će u subotu ići na punkciju jajnih stanica. Nakon šest godina, ovaj će put to obaviti u Mariboru.

 

Sa 19 godina bez jednog jajnika


– Nakon donošenja novog Zakona o medicinskoj oplodnji liječenje u Hrvatskoj za nas više nema smisla. Nama je zamrzavanje zametaka nužnost, jer ja loše reagiram na stimulaciju, odnosno hiperstimuliram, i bez zamrzavanja, koje je sada zabranjeno, naše šanse za ostvarivanje roditeljstva su gotovo nikakve – objašnjava Martina, koju je novi zakon doslovce natjerao na liječenje u inozemstvo.

U mariborskom Univerzitetskom kliničkom centru, koji ima zavidnu uspješnost na razini Europe, lista čekanja je godinu dana. Martina i njezin suprug igrom slučaja prijavili su se još prošle godine, ni ne znajući da će biti donesen novi zakon.

Martina je sa 19 godina izgubila jedan jajnik zbog dermoidne ciste. Drugi joj je jajnik policističan te u opasnosti da se i na njemu stvori cista. Već je tada, kao mlada djevojka, znala da postoji velika mogućnost da će se morati pomučiti kako bi jednog dana postala majkom.

 

Spontani pobačaj

Tijekom 2004. godine udala se za Ivana. Svjesna svojeg zdravstvenog stanja, i prije braka Martina je pokušala prirodno ostati u drugom stanju. Od 2004. godine krenuli su na zajedničke preglede i počeli tražiti savjete kako da postanu roditelji.

– Tek smo tada, nakon detaljnih pretraga, otkirili da i moj suprug ima lošije nalaze te da zapravo oboje imamo problema s neplodnošću – priča Martina. Već 2005. godine bili su na prvoj inseminaciji, postupku kojim se ženi posebnim kateterom uvode spermiji supruga u maternicu oko 30 do 60 minuta prije ovulacije. Na žalost, postupak je završio spontanim pobačajem.

Sljedeće godine njezin je suprug operirao varikokelu i par mjeseci kasnije, kad se spermiogram popravio, odlučili su se za izvantjelesnu oplodnju. Ponovno se podvrgnula stimulaciji, koju je ovaj put, zbog burne reakcije, pomno pratila.

 

Krvarenja, ciste, bolovi

– Imala sam 13 jajnih stanica. Jedna je propala, a 12 je bilo oplođeno. Dvije su mi vratili u maternicu, a 10 je zamrznuto – objašnjava Martina. Postupak ipak nije završio trudnoćom, a tijelo je ponovno reagiralo: krvarenja, ciste, redovni bolovi.

– No, nismo se obeshrabrili. Želja za roditeljstvom je neizmjerno jaka i znam da nema odustajanja – kaže Martina. Iste godine odlučili su se na “odmrzavanje embrija”. Vraćena su joj dva zametka, no nije uspjelo.

– Tri mjeseca kasnije otkrili su mi veliku cistu, zbog čega sam završila u bolnici. S obzirom da imam samo jedan jajnik, bila sam protiv vađenja ciste i, uz pomoć privatnog ginekologa, uspjela sam riješiti cistu terapijom – niza Martina.

Tijekom 2007. njezinom se suprugu spermiogram popravio te su se ponovno odlučili na inseminaciju.

Opet je hiperstimulirala, jajnik joj se tri puta povećao, te su ipak učinili izvantjelesnu oplodnju. Rezultat: opet negativno.

2008. godine opet je išla na inseminaciju, cijele je godine patila od bolova.

Onda je donesen novi Zakon o medicinskoj oplodnji.

– Imala sam stvarno loših faza, razočarenja, poraza. No, nisam se dala. Kad je izglasan ovaj zakon, plakala sam – kaže Martina. Zbog njezinih hiperstimulacija, objašnjava, oslobađa joj se izrazito veliki broj jajnih stanica.

Ako ih smije oploditi samo tri i sve tri treba vratiti u maternicu, kao što to propisuje novi zakon, ostatak njezinih stanica naprosto moraju baciti jer ih ne smiju oploditi i zamrznuti.

– A žena nema beskonačan broj jajnih stanica, one se troše i bacanje je suludo. Uz to, loše reagiram na stimulaciju i ovako mi se strašno smanjuje šansa za trudnoću, jer ne mogu ići na stimulaciju svaka tri mjeseca, već mi trebaju smrznuti zameci – objašnjava.

 

Beskrajno povjerenje

Odustajanja ipak, kaže, nema. Nastavlja liječenje u Mariboru, kod prof. Veljka Vlaisavljevića, vrhunskog stručnjaka u kojeg ima beskrajno povjerenje.

– Duboko se nadamo da ćemo uspjeti i doći do toliko željenog bebača.

A ukoliko i ne uspijemo, nadamo se da će se naše stanice spojiti, da ćemo od embrija doći do blastocista te da ćemo ih zamrznuti, i kada se psihički i fizički oporavim od postupka, da ćemo otići po svoje “smrzliće” i pokušati još jednom u nadi da baš taj put možda ostanemo trudni – kaže Martina.

Nastojanja da dobiju dijete i financijski ih iscrpljuju. Do sada su potrošili oko 25.000 kuna, a mariborski postupak stajat će ih oko 3200 eura.

No, kaže, ne žali ni lipe. Ono za čim pak žali, kaže, je što ne može postati roditelj uz stručnu pomoć u Hrvatskoj. Njihova je želja beskonačno velika i nadaju se da će za tri tjedna test na trudnoću konačno pokazati “+” i najaviti dolazak njihove “mariborske bebice”.

 

Slovenski zakon stimulira zamrzavanje zametaka

Prof. Vlaisavljević smatra da bi zamrzavanje zametaka trebalo biti rutinski dostupno

Član Upravnog odbora Europske udruge za humanu reprodukciju i embriologiju (ESHRE) i voditelj Odjela za reproduktivnu medicinu Univerzitetskog kliničkog centra Maribor prof. Veljko Vlaisavljević nije želio komentirati novi hrvatski Zakon o medicinskoj oplodnji, jer tvrdi da svaka zemlja ima pravo donijeti zakon kakav želi.

– Što se tiče zabrane zamrzavanja zametaka, želim upozoriti da je ESHRE prošle godine donio preporuku o minimalnim standardima za izvođenje postupaka izvantjelesne oplodnje. Zamrzavanje zametaka je jedan od njih – kaže prof. Vlaisavljević koji je sudjelovao u izradi preporuke. U njoj se, među ostalim, kaže da bi “zamrzavanje zametaka trebalo biti rutinski dostupno kao integralni dio usluga u liječenju neplodnosti”.

Zamrzavanje jajnih stanica, što dopušta hrvatski zakon, kaže prof. Valisavljević, zapravo je eksperimentiranje, jer s današnjim tehnikama to daje ekstremno loše rezultate.

Slovenski zakon čak stimulira zamrzavanje zametaka: dopušteno je šest besplatnih tretmana IVF-a upravo zato da bi se u maternicu vraćao samo po jedan zametak, a ostali se smrzavali.

Ipak slovenski zakon ne dopušta ženama bez partnera da se podvrgnu IVF-u, no ne traže se nikakve provjere.

– Mi moramo vjerovati pacijentu – kaže prof. Vlaisavljević. (K. T.)

 

 

Zdravlje kao turistička ponuda

Početkom ove turističke sezone Španjolci su u svoju ponudu uvrstili i umjetnu oplodnju ne bi li i na taj način povećali turistički promet.

Povod za to je činjenica da oko 25.000 Europljana svake godine putuje, najčešće u Španjolsku ili neke istočnoeuropske zemlje, u potrazi za potomstvom, odnosno pokušavajući riješiti neplodnost.

Barem 49 različitih mutacija

Razlog odlaska u druge zemlje je prije svega činjenica da u svojoj državi zbog restriktivnih zakona ne mogu ostvariti roditeljstvo.

Najbolji primjer je Italija gdje je sve donedavno bilo zabranjeno zamrzavanje zametaka pa je zbog toga 31 posto neplodnih parova pokušalo naći pomoć u klinikama Španjolske, Češke, Belgije, Danske, Slovenije ili Švicarske. Nakon nedavne odluke talijanskoga Ustavnog suda da se dopusti zamrzavanje zametaka, bilježi se lagani pad odlazaka u inozemstvo gdje se, prema nekim izračunima, za tu namjenu trošilo više od 80 milijuna eura godišnje.

Istraživanje ESHRE-a (Europsko društvo za humanu reprodukciju i embriologiju) pokazalo je da su djeca rođena medicinskom oplodnjom zapravo kozmopoliti, odnosno da se u toj vrsti roditeljstva miješa barem 49 različitih nacija.

Sofisticirane metode

Parovi najčešće preko interneta ili putem usmene predaje prikupljaju adrese klinika diljem Europe i odabiru onu za koju pretpostavljaju da bi najbolje odgovarala njihovim potrebama. Žene zrele dobi uglavnom odabiru Španjolsku gdje ne postoji dobno ograničenje za medicinsku oplodnju. Oni parovi koji traže i neke dodatne sofisticirane metode, poput ICSI metode kojom se jedan spermij unosi u citoplazmu jajne stanice kod slabo pokretnih spermija, odabrat će Belgiju. Dakako, velik utjecaj u odabiru ima uspješnost pojedinih klinika.

Potrebe dvostruko veće

Kad je riječ o hrvatskim parovima, oni najčešće pomoć traže u Sloveniji, i to u Mariboru, te u Češkoj. Godišnje se u Hrvatskoj obavi od 2000 do 2500 oplodnji, a potrebe su dvostruko veće. Premda nema egzaktnih podataka, prema procjenama u inozemstvo godišnje odlazi na medicinsku oplodnju od 600 do 800 parova iz Hrvatske, odnosno oni koji uspiju skupiti dovoljno eura za takvu pomoć. (Goranka Jureško)

 

Kuhinja u visokoj politici

Pokušava li javnim obavljanjem kućanskih poslova ili barem pričom o tome kako ih obavlja, zamjenska kapetanica Jadranka Kosor nadomjestiti gubitak kompasa na HDZ-ovoj ‘barci maloj’ što pušta na sve strane? Može li joj to vraćanje ‘iskonskim’ ženskim poslovima pomoći da prikrije nedostatke svoje vladavine, opravdati nesnalaženje u ‘nabrijanom’, mačističkom stranačkom okruženju? 

Je li uvođenje kuhinje na velika vrata u visoku politiku korisno za emancipaciju žena u hrvatskom društvu ili ih još jače steže u patrijarhalne okove? Je li napravila hvalevrijedan iskorak u redizajnu hrvatske političke kulture ili je posrijedi korak unatrag? Može li glačanje, na kraju krajeva, podići njezin politički autoritet?

Pitanja je mnogo, odgovora malo. Mišljenje o političkom marketingu premijerke Kosor, koji nam ju prikazuje kao smjernu domaćicu, imaju baš svi, a mi donosimo tri različita pogleda na njezino doslovno uvođenje kuhinje u visoku politiku. Kako to vide Vesna Kesić, Đurđa Knežević i Sandi Blagonić

ĐURĐA KNEŽEVIĆ, književnica i feministička kritičarka

 Osim ‘ženskih poslova’ Kosor rado pozira i s lopatomKosor između, neznano već kojeg po redu, rebalansa državnog budžeta, gladnih radnika željezare, trokuta HDZ-HEP-Buljubašić, radničkih demonstracija u jesen,…, nađe vremena za glačanje, kuhanje i štošta još iz ‘tipično’ ženskog repertoara djelatnosti. Ne bi bilo vrijedno spomena kad se sve to ne bi odvijalo pred očima javnosti, fotografirano, snimljeno kamerama za vijeke vjekova.

Upravo to prikazivanje u javnosti u onim aktivnostima koje su tijekom cijelog razvoja patrijahalne kulture dodjeljivane ženama kao ‘prirodan’ izbor, kao onima koje brinu, skrbe, peru gaće i krpaju ih, glačaju, kojima je ‘prirodno’ mjesto u kući, ponajprije mjesto u kuhinji jest odmak od norme. Perverzija pokazivanja najviše voditeljice državnih poslova s glačalom u rukama šalje nedvosmislenu poruku i muškarcima i ženama o tome gdje je i koje je izvorno mjesto ženama, pa bile one privremeno i vršiteljice najviše izvršne dužnosti. Istina, i došla je na tu dužnost u onom trenu kad se muškoj glavi prohtjelo ‘Malo vitra’. Ekvivalent za tu perverziju jest, recimo, slikanje Vojislava Koštunice s kalašnjikovim odnosno Perkovića-puške sa mačem. 

Glačalo je za ženu, oružje za pravog muškarca. Tamburati o tome da je (u ovom slučaju) valjda glačalo simbol miroljubivosti, mara, brige i ‘prirodne’ kvalitete žena da grade (krpaju, šiju, kuhaju….) dok su po istoj logici muškarci opaki lovci, predatori, terminatori (osim Voje Kalašnjikova imamo mi i svoje nabildane ministre koji svoje opasne mišiće pokazuju razgolićeni do pasa) koliko je glupa toliko je i opasna, jer umjesto da se radi na razgrađivanju zadatih simbola i uloga, stereotipa u odnosima spolova, ovakav pristup ih samo potvrđuje i perpetuira.

Istina, neoliberalna feministička struja, u nemoći dekonstruiranja temeljnih odnosa spolova, prihvatit će poteškoću kao vrlinu, pa će u toj vizuri Kosoričino peglanje biti baš cool. Po ovim vrućinama…

SANDI BLAGONIĆ, etnoantropolog 

Voli se prikazivati u ulozi domaćice i čuvarice tradicije
Nije poznata korelacija između ručnog pranja posuđa i uspješnosti u politici. Stoga bi nas se informacija da Jadranka Kosor sama pere posuđe ili da se neki dan dala fotografirati kako glača odjeću trebala ticati jedino ako bi se odlučila okušati u kakvom izboru za glačanje odjeće Hrvatima. Čemu onda to pokazivanje iz kuhinje? Poznato je da u patrijarhalnim društvima mjesto žena i muškaraca odgovara rasporedu njihovih spolnih organa: žena je unutra, muškarac je vani. Jadranka Kosor kao žena u javnoj sferi krši to pravilo. 

Stoga je ‘potreba’ da pred fotoobjektivima krene glačati pokušaj da pokaže nešto od ‘tradicionalnih’ vrijednosti, da se glasačima na koje njezina stranka računa prikaže u onom vrijednosnom svjetlu koje oni visoko vrednuju. Iz istog razloga pritom neće, ako ne mora, spominjati bivše brakove ili se fotografirati s knjižicom Saveza komunista.

Isto tako, naglašavanje da posuđe pere ručno, a ne strojno implicira jedan moralni stav: strojno pranje pripada modernitetu i ne uklapa se u slike koje su desne političke mitologije konstruirale posljednjih desetljeća: autentični Hrvat/Srbin smješta se na selo, kako bi rekao Thompson ‘daleko, daleko iza sedam gora’, izvan prometnica, mahom u brdska područja, ondje gdje nema etničkog miješanja, pa i, ako hoćete, strojeva za pranje posuđa.

Zanimljivo, taj se povratak u kuhinju podudara s novim zaokretom HDZ-a u desno: s donošenjem zakona o medicinski potpomognutoj umjetnoj oplodnji, te s isticanjem predsjedničke kandidature Andrije Hebranga. Ipak, nisam posve siguran da je tako osmišljen imidž posve koristan za Jadranku Kosor. Naime, kao njezina se politička slabost ističe manjak političkog autoriteta. Bojim se da se glačanjem ili ručnim pranjem posuđa on ne postiže.

VESNA KESIĆ, sociologinja i feministička kritičarka 

Jadranka se dobro snalazi te pozira i kao krštena kuma
Najprije je istrošenu metaforu vrućeg krumpira, koju malo tko više i primjećuje jer je postala klišej  – spretno prihvatila i vratila u izvorni kontekst iz kojeg dolaze krumpiri. U kuhinju i prehrambenu ekonomiju. U svojoj kuhinji/Vladi, potom je, s metaforom ukusne krumpir-salate, najavila da će voditi skromne, ali hranjive i ekonomične politike. Onda je u jednom ženskom magazinu, navodno isprovocirana, rekla da je vladine mjere smišljala dok je prala posuđe. I na kraju se u najtiražnijem dnevniku pojavila s glačalom u ruci.

Može zazvučati preuzetno, ali u Hrvatskoj se dogodila semantička revolucija. Malo je koga smetala politička frazeologija koja je inspiraciju obilato crpla iz tradicionalno muških domena  – auto-trke (na kojoj je to cesti dozvoljeno voziti 200 na sat?), boksački ring ili nogometni stadioni – svi ti jedanaesterci, ofsajdi i driblanja. No, prispodoba vlade kao kuhinje i premijerke kao domaćice, čini se da je uzbudila duhove.

Jadranka Kosor ionako nije mogla izbjeći zamku da ju se u ulozi premijerke percipira kao ženu i kućanicu. Pa već joj i Seve poručuje da nema muda (hrabrosti, energičnosti i svega onoga što taj muški raspolni organ simbolizira, a uglavnom se svodilo na mlaćenje gloginja tuđim udovima). Pametna osoba neće se protiv toga boriti (i dokazivati da ima muda), već će pokušati redefinirati kulturalni status podcjenjivačkog, u ovom slučaju seksističkog stereotipa. Sjetimo se: black is beautiful; less is more

Autoritarni monološki diskurs hrvatskih vlastodržaca, u kojem se dogovor i slušanje smatraju slabošću, zamijenila je deliberacijom u legitimiranju svojih odluka. Sitni štep /vez za sveukupnu političku i ekonomsku situaciju, ali veliki korak ka redizajnu političke kulture i stila vladavine u Hrvata.

Ocjene ustavnosti zakona najranije za 6 mjeseci

Ocjene ustavnosti Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i Zakona o kriznom porezu bit će gotove najranije za šest mjeseci, kazala je predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec na današnjoj konferenciji za novinare.

Ustavni sud, naime, i dalje tek prima zahtjeve za ocjenu ustavnosti ta dva zakona te se očekuje da sama procedura ocjene ustavnosti neće početi prije polovice rujna. Postupak ocjene ustavnosti bilo kojeg zakona ne može biti ubrzan, već to može biti samo rok početka postupka, rekla je Omejec. Imena nadležnih sudaca u tim postupcima neće biti poznata javnosti. Omejec je istaknula kako je je ovo prvi slučaj u povijesti Hrvatske da predsjednik traži ocjenu ustavnosti nekog zakona. ‘To će sigurno biti zapisano u pravnoj povijesti’, naglasila je predsjednica Ustavnog suda.

Zanimljivo je da je zahjev za ocjenu ustavnosti Zakona o kriznom porezu, osim predsjednika Mesića, podnijelo i šest fizičkih osoba.

Predsjednica Suda kritizirala je medije, koji, kako kaže, ‘vrše pritisak na Sud’. Pritom je spomenula naslove iz medija ‘Ukoliko Ustavni sud dade zeleno svjetlo kriznom nametu, teško da će dobro proći na sudu javnosti’ (Zadarski list), ‘Krizni namet mora pasti na Ustavnom sudu’ (Zadarski list), te ‘Zakon o oplodnji je nasilje, Ustavni sud ga na javnoj sjednici mora poništiti’ (Večernji list). Napomenula je da su u posljednja dva mjeseca novinari i komentatori po medijima krivo tumačili postupak ustavnosti, iskrivljujući informacije.

Omejec tvrdi da političari preko medija vrše pritisak na Ustavni sud te kako bi naradije utjecali na odluke 13 sudaca.

Na pitanje je li Ustavni sud odgovarao na upite novinara kako bi procedura bila pojašnjena, Jasna Omejec odgovorila je da Ustavni sud to nije činio. No, kako kaže, zato su i sazvali konferenciju za medije.

‘Ustavni sud zna svoje ustavne zadaće. Nikada neće biti tijelo koje kreira politiku. Nikada neće voditi politiku neke stranke, sindikata ili nevladine organizacije. Samo je Ustav temelj i izvor odluka Ustavnog suda. Građani mogu biti mirni’, zaključila je Jasna Omejec.

Podsjećamo, neki zagrebački ginekolozi zbog straha od kazni već su zaustavili medicinski potpomognutu oplodnju jer jednostavno ne znaju prema kojim pravilima raditi.

Domovima za žrtve nasilja trebaju zaštitari

Stravičan je slučaj, nedavno i medijski zabilježenog, obiteljskog zlostavljanja u Rijeci – slučaj zlostavljača recidivista Mamuta Mahmutija koji je početkom kolovoza svoju nevjenčanu suprugu i njezino dvomjesečno dijete oteo iz riječkog Doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja “Sv. Ana” te ih desetak dana teško zlostavljao.

Među nizom pitanja, taj slučaj logično nameće i pitanje sigurnosti sigurnih kuća: imaju li zaštitare, imaju li videonadzor, koliko uspijevaju sačuvati tajnost svojih adresa?

Teško je reći ima li koji od domova, ijedna sigurna kuća u našoj zemlji, angažirane zaštitare. Isto tako, teško je reći koliko ih je pod videonadzorom ili koliko ih je svoje adrese uspjelo od zlostavljača sačuvati u tajnosti.

“Novi pravilnik Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi definira da ustanove ovoga tipa trebaju imati ili videonadzor, ili zaštitara, dakle, samo jedno od toga. No, videonadzor nije dovoljan – potrebno je da domovi imaju i zaštitare, kako zbog sigurnosti štićenika, tako i zbog sigurnosti zaposlenih”, komentira s. Suzana Samardžić, ravnateljica Sv. Ane, govoreći iz 16-godišnjeg iskustva rada ovog doma, ali i poznavajući problematiku iz suradnje s drugim takvim ustanovama u Hrvatskoj. Iz potonjeg, iz suradnje s kolegama iz drugih domova i sigurnih kuća zaključuje da svi imaju isti problem – da ni jedna autonomna kuća, izuzev možda jedne u Zagrebu, nema zaštitara.

Dom “Sv. Ana” sada je zaštićen ogradom, koju je Mahmuti uspio preskočiti, te video nadzorom. Također, stalno je “pod dežurstvom” nekoga od zaposlenih, a za rad zaštitara ima potrebnu infrastrukturu, sve osim financijskih sredstava. Svjesna potrebe za zaštitarom, uprava Doma odavno traži mogućnosti zapošljavanja takvog kadra, no ta njihova molba nije naišla na razumijevanje u lokalnoj zajednici, ni u Gradu Rijeci niti u PGŽ.

– Iako se rijetko dogode slučajevi da zlostavljač otkrije adresu doma i dolazi prijetiti, uznemiravati, to što nema zaštitara velik je problem. Ovaj posljednji slučaj, Mahmuti, mogao je završiti tragično. Do sada smo bez uspjeha tražili zapošljavanje zaštitara, a sada, nakon ovog slučaja, to ćemo činiti još ustrajnije. Tražit ćemo to od ministarstva, bilo zdravstva, bilo obitelji. Kad prezentiramo ovaj zadnji slučaj, vjerujem da će za taj problem imati sluha. Konačno, ako zaštitare imaju banke, mjenjačnice i slične ustanove, ako su zaštitare dobili centri za socijalnu skrb, onda je sasvim logično da ih dobiju i privremeni domovi žrtava nasilja, poručuje Samardžić.

 

Paniktipka za nepoželjne

Riječko Sklonište za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja – koje u cijelosti financira Grad Rijeka – u dosadašnje dvije godine rada nije imalo problema s dolascima zlostavljača. Njegova je adresa, bar do sada, uspjela ostati tajna, moguće i zbog toga što se žene, žrtve nasilja, kad postanu korisnice Skloništa potpisivanjem ugovora uz ostalo obvezuju da adresu nikome neće otkriti niti da će se u blizini skloništa s bilo kim poznatim sastati. “K tome, pod krivičnom i materijalnom odgovornošću potpisuju izjavu da nikako neće ugroziti sigurnost korisnika skloništa. Osim toga, educiramo ih kako se ponašati dok su u skloništu, najviše u smislu sigurnosti kuće, sebe samih, ostalih korisnika i nas zaposlenih. Imamo videonadzor, paniktipku koju se može koristiti ako se skloništu približi netko nepoželjan te u slučaju požara, potrebe za hitnom pomoći ili policijom. Imamo i protuprovalna vrata i rešetke na prozorima, kao i pasivno dežurstvo. U dvije godine rada nismo imali potrebu za zaštitarom, no ipak to ne bi bilo loše – zaštitar bi bio još jedan plus u sigurnosti Skloništa”, smatra Vesna Žmak, socijalna radnica u riječkom Skloništu.

Javna akcija ispred ministarstva vanjskih poslova

Pravni tim Iskoraka i Kontre u četvrtak u 10:00 sati organizira akciju ispred Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija u kojoj traži javnu osudu sustavnog mučenja ubijanja i teroriziranja homoseksualaca u Iraku.

Javna akcija bazirat će se na predavanju službenog dopisa Ministarstvu u kojem se traži donošenje javne osude i paljenja svijeća na Zrinjevcu za sve žrtve homofobije.

Zrinjevac je u hrvatskoj simboličan “homomonument” jer se u istom parku održava gay pride /zagreb pride još od 2002, te se na njemu dogodilo mnogo gay bashinga i na istom mjestu ubijen je i francuski turist, homoseksualac.

Facebook event.

Kakva emancipacija?

 

Prevela Bernarda Lusch

“Ovim te imenom vjenčavam” – većina Amerikanaca smatra kako bi žene nakon vjenčanja trebale uzeti suprugovo prezime, a pola njih misli kako bi to trebala biti zakonska obveza.

Novopečene mladenke bi trebale učiniti više od zavjeta da će voljeti svoje mužiće do kraja života, kaže većina Amerikanaca. Nekih 70 % ispitanika u novom istraživanju misli kako bi one uz to trebale uzeti i suprugovo prezime – a 50 % njih smatra da bi ženu trebalo zakonski obvezati na taj potez.

Ovo istraživanje, koje je predstavljeno tijekom ovog mjeseca na godišnjoj skupštini Američke sociološke udruge, proveo je Centar za anketna istraživanja Sveučilišta Indiana, navodi USA Today.

Nekih 815 ljudi je odgovaralo na pitanja s više ponuđenih odgovora, kao i na otvorena pitanja o različitim obiteljskim i rodnim temama. Po pitanju bračne promjene prezimena, većina je ispitanika prevagnula s prilično konzervativnim odgovorom, kaže Laura Hamilton, izvanredna profesorica i vodeća autorica istraživanja pri Sveučilištu Indiana.

“Rezultati su bili iznenađujuće konzervativni”, rekla je. “Iako postoji općeniti pomak prema neutralnom rodu u jeziku – kaže se, primjerice, predsjedavajuća osoba umjesto predsjednica – čini se da ljudi ipak misle da je za ženu bolje da svoje prezime promijeni u suprugovo.”

Profesorica Hamilton  kaže kako je činjenica da polovina Amerikanaca smatra da bi to trebala biti ženina zakonska obveza također iznenađujuća. “Amerikanci inače ne žele da se vlada previše upliće u obiteljski život te je stoga zanimljivo da postoji 50 % Amerikanaca koji ovako razmišljaju”, rekla je.

Samo 5 do 10 % žena zadrži prezime s kojim su rođene nakon udaje, kaže Hamilton. Također primjećuje da neka istraživanja pokazuju kako su mlađe žene sklonije ili jednako sklone promijeniti svoje prezime kao što su to bile i mladenke iz doba baby-booma. “Ne postoje određene dobne tendencije”, rekla je. (prema USA Today).

Kada su ispitanici upitani zašto misle da bi žene trebale promijeniti svoja prezimena nakon vjenčanja, Hamilton kaže: “Rekli su nam da bi žene nakon udaje trebale izgubiti vlastiti identitet i postati dijelom muškarca i njegove obitelji. Mnogi su naveli taj razlog”.

Drugi ispitanici su rekli kako smatraju da je bračna promjena prezimena prijeko potrebna ili iz religioznih ili iz praktičnih razloga. “Rekli su da bi se poštar zbunio i da društvo ne bi tako dobro funkcioniralo kada žene ne bi mijenjale svoje prezime”, kaže Hamilton.

Prema njezinim riječima, Amerikanci koji smatraju da bi žene trebale preuzeti suprugovo ime također teže konzervativnom shvaćanju i u drugim pitanjima. “Na pitanje doživljavaju li lezbijski par kao obitelj, oni koji smatraju da bi žena trebala uzeti suprugovo prezime će rjeđe odgovoriti s da“, kaže ona. “Ako ste liberalniji po pitanju promjene prezimena, vjerojatnije je da ćete u definiciju obitelji uključiti širu populaciju.”