Postani dio CMS volonterskog tima!

Centar za mirovne studije od 2004. godine organizira volonterski program za direktan rad s osobama koje su bile prisiljene napustiti svoje domove te svoj život nastavile u Hrvatskoj. I ove je godine u potrazi za novim volonterkama i volonterima.

Volonterke i volonteri svojim bi angažmanom značajno doprinijeti svakodnevnom životu izbjeglica, za njihovo osnaživanje u novom društvenom-političkom i kulturnom okruženju.

“Volonterski angažman važan je kao alat skupljanja iskustva s ciljem unaprjeđenja integracijskih politika, te kao dio višesmjernog integracijskog procesa izgradnje interkulturalnog društva u kojem se poštuje i slavi različitost, bez zanemarivanja naših sličnosti”, poručuju iz CMS-a.

Ako si se prepoznala_o u ovim ciljevima, te ako želiš priliku za dodatne edukacije o prisilnim migracijama, sustavu međunarodne zaštite, integracijskim politikama i praksama, kao i za aktivistički doprinos unutar različitih područja prema afinitetu, struci ili interesu, pridruži se timu i postani dio brojke od čak 260 volonterki i volontera u dugogodišnjem volonterskom programu CMS-a!

“Iako broj osoba koje su u proteklih godina dobile ili trenutno traže međunarodnu zaštitu nije velik, izbjeglicama je značajna i važna svaka volonterska podrška u svakodnevnom životu, učenju jezika, traženju posla, kao i senzibilizaciji lokalnih zajednica“, stoji u pozivu.

Volontiranjem možeš sudjelovati u aktivnostima podrške u jednom ili više područja direktnog rada:

  • Podrška u obrazovanju (tečaj hrvatskog jezika)
  • Podrška u zapošljavanju
  • Pravna pomoć
  • Kulturne integracijske aktivnosti i javna događanja
  • Istraživačke aktivnosti u području migracija
  • Podrška migrantskim organizacijama i inicijativama
  • Rad s i u lokalnim zajednicama
  • Komunikacija s institucijama
  • Pomoć i informiranje u drugim aspektima integracije

Prijavi se putem prijavnice koju ćeš ispunjenu poslati na e-mail: prijave@cms.hr do 15. rujna 2020.

Nakon roka za prijave, 20 kandidatkinja i kandidata bit će pozvano na razgovor koji će se održati u drugom dijelu rujna.

Za volontiranje je važno da:

  • Pošalješ prijavnicu i dođeš na razgovor s CMS timom
  • Imaš motivaciju za volontiranje i rad na integraciji
  • Možeš sudjelovati na uvodnoj edukaciji koja će se održati 3. i 4. listopada
  • Možeš se angažirati barem 3 sata tjedno za aktivnosti i timski rad u narednih 6 mjeseci

Prijavi se i doprinesi stvaranju društva dobrodošlice i otvorenosti!

Ženska revolucija u Egiptu. Napokon!

Egipat doživljava revoluciju, a pokrenule su je žene. Ne marširaju ulicama Kaira ili Aleksandrije, nego ruše sustav u prostoru koji je tih koliko je snažan. Društvene su mreže bojno polje arapske avangarde.

Egipćanke na Facebooku, Twitteru i Instagramu objavljuju svjedočanstva o napadima, zastrašivanju i silovanju koje su doživjele od strane članova obitelji i kolega, od nadređenih, profesora i učitelja. Mnoge žene imenuju počinitelje, a neke objavljuju i razgovore u kojima im nasilnici prijete.

Novinari_ke objavljuju podatke humanitarnih organizacija kojima se žene koje su doživjele nasilje mogu obratiti, a društvene mreže preplavili su hashtagovi poput #WeStandWithYou i #egyptianwomenrevolt.

Mnogi_e muškarci i žene pokazali_e solidarnost. “Nadam se da se egipatsko društvo može promijeniti jer je ovo poput virusa”, napisala je na Facebooku jedna žena. “Nema opravdanja za seksualno uznemiravanje”, komentirao je jedan čitatelj.

Izgleda da je #MeToo pokret stigao i do Egipta. Napokon.

Viralna video kampanja otkriva koliko je seksualno nasilje rašireno u Egiptu i koliko je snažna želja da se nešto poduzme. Video prvo prikazuje jednu ženu; zatim se slika razdvaja na dvije, zatim na četiri i tako dalje. Slike se izmjenjuju sve brže, sve više i više žena gleda u kameru i izgovara na arapskom: “Zlostavljana sam”. Video završava deprimirajućom izjavom: golem je broj žena doživjelo seksualno uznemiravanje. To dokazuju i istraživanja prema kojima je gotovo 99 posto Egipćanki doživjelo seksualno uznemiravanje. Ali žene su tek sada počele dijeliti svoja iskustva i pozivati počinitelje na odgovornost. U zemlji u kojoj ženska prava tako malo znače, to je izvanredno.

Mnogi nikada nisu pročitali Kuran

Muškarci slijede žene na ulici, dodiruju ih u prolaz ili ih u prenatrpanim autobusima hvataju za grudi. Strah od silovanja dio je svakodnevice mnogih žena u Egiptu. Iako je seksualno nasilje zabranjeno zakonom, počinitelje se uglavnom ne procesuira. Mnoge se žene boje prijaviti počinitelja. Uvjerene su da su same krive jer se, primjerice, izazovno odijevaju ili putuju bez pratnje. Patrijarhalne strukture duboko su ukorijenjene u egipatsko društvo. Mnogi muškarci vjeruju da imaju pravo disciplinirati svoje supruge i kćeri, te kazniti svaki pokušaj autonomije. Ponekad to opravdavaju religijom – iako mnogi nikada nisu čitali Kuran, koji, usput rečeno, kaže da su žene i muškarci jednaki pred bogom. Ipak, i majke, bake i tete od samog rođenja maltretiraju djevojčice i inzistiraju na navodnoj važnosti tradicije.

Sve se više mlađih žena i muškarca odupiru ovoj nejednakosti. “Dosta je bilo” jedan je od slogana pokreta na društvenim mrežama. Učinci kampanje očituju se i u stvarnom životu: sve više žena zlostavljanja prijavljuje policiji, koja zatim započinje istrage; osumnjičeni počinitelji završavaju u zatvoru ili se s njima prekida suradnja. Među počiniteljima su i poznate osobe, primjerice, izdavač Mohamed Hashem i novinar Hisham Allam, koji su, prema izjavama svjedoka_inja, iskoristili svoj položaj moći za seksualno iskorištavanje mladih žena koje su bile na početku svoje karijere.

Neviđena neustrašivost

Borba Egipćanki i Egipćana protiv seksualnog nasilja nije ništa novo. Žene i muškarci opetovano su u prošlosti demonstrirale_i protiv nekažnjavanja počinitelja, dijelile_i hashtagove na internetu i osnivale_i grupe za zaštitu žena u javnim prostorima. No, neustrašivost s kojom se aktivistkinje i aktivisti sada bore protiv zločina dosad je neviđena.

Istraga o seksualnom nasilju započela je nakon što se saznalo da je student Ahmad Bassam Zaki napao i silovao više od stotinu žena. Zaki je uhićen, a istraga još uvijek traje. O njegovim prijestupima svjedoče i poruke s njegovog Instagram korisničkog računa. O nedjelima su sjedočile mnoge žene, a neke su svoje izjave potkrijepile dijelovima glasovnih poruka u kojima ih Zaki ucjenjuje.

Nakon tog su slučaja stotine žena prijavile druge slučajeve seksualnog nasilja. Novi zakon ima u cilju pružiti bolju zaštitu ženama tijekom sudskih postupaka. Čak i znanstvenice_i sa sveučilišta Al-Azhar, najvažnije institucije sunitskog islama, potiču žene da prijave seksualne napade.

No, ništa od ovoga ne smije prikriti činjenicu da žene u Egiptu nisu samo pod pritiskom svojih obitelji, nego i države.

Žene se moraju bojati da će i same biti kažnjene

Režim Abdela Fattaha al-Sissija ne samo da tlači one koje_i ga kritiziraju, nego pokušava kontrolirati žene i njihova tijela, bez obzira na njihov politički stav. Od 2011. godine prosvjednice na trgu Tahrir u Kairu nekoliko su puta doživjele vrlo brutalno grupno silovanje. Promatrači_ce su to vidjeli_e kao čin kojim država žene iznova tjera iz javnog života – nakon što su revolucijom tek izborile pravo na sudjelovanje u javnom prostoru. Tadašnji feldmaršal al-Sissi naložio je vojnicima da provode bolne i ponižavajuće preglede u svrhu utvrđivanja djevičanstva prosvjednica. Za to nikada nije optužen, a danas je predsjednik države.

Žene koje su doživjele seksualno nasilje i danas moraju živjeti u strahu da će i same biti kažnjene, poput Menne Abdel Aziz, koja je na svom Instagram profilu prijavila da je pretučena i silovana, a potom uhićena zajedno s počiniteljem. Državno tužiteljstvo optužilo ju je za “kršenje obiteljskih načela” – očito kaznu za objavljivanje svojih iskustava. Prije nekoliko tjedana, suci su nekoliko mladih žena osudili na nekoliko godina zatvora zbog kršenja “egipatskih obiteljskih vrijednosti” svojim videima na društvenoj mreži TikTok – u kojima pjevaju uz pop glazbu.

Za razliku od žena koje govore protiv seksualnog nasilja, potonje potječu iz siromašnijih obitelji. Kritičari se žale da je neravnopravan tretman pripadnica različitih klasa politički motiviran: režim želi osigurati lojalnost utjecajne elite, dok istodobno nastoji pridobiti naklonost konzervativne klase, postavljajući i provodeći opće moralne standarde. Da bi to učinio, režim poduzima mjere protiv svih koji_e odstupaju od važećih normi: LGBTQI osoba, trbušnih plesačica, žena koje su vidljive na društvenim mrežama. Po pitanju ograničavanja ženskih prava, trenutni režim nije ništa liberalniji od Muslimanskog bratstva, pobornika šerijatskih zakona, premda ima veliku podršku stranih čelnika za borbu protiv nazadnih islamista.

Nada počiva na civilnom društvu

Malo je vjerojatno da će egipatsko pravosuđe pod diktatorom al-Sissija pomoći ženama da dugoročno postignu pravdu. Kao što je to često slučaj, nada počiva na civilnom društvu. Otpor uhićenjima i zatvaranju TikTokerica raste svaki dan; internetskim peticijama i prosvjedima diljem svijeta aktivisti_kinje se bore za oslobađanje Egipćanki.

Egipćanke su tek na početku svoje borbe protiv seksualnog nasilja i strukturnih nejednakosti – kao i sve žene u svijetu. Ali svaka je revolucija jednom bila na početku.

#VolimTeBezAli: Priča o LGBTIQ pravima ispričana iz perspektive roditelja

Prvo ime fotografije aktivističkih, feminističkih i LGBTIQ događaja posljednjih godina u Zagrebu, Benjamin Strike, pokrenuo je inspirativan projekt #VolimTeBezAli na Instagramu. Strike svojim projektom želi podignuti vidljivost roditelja LGBTIQ djece, ali i ukazati na ohrabrujuće primjere roditeljskog prihvaćanja. Stoga, objavljuje portrete roditelja praćene transkriptom razgovora s njima. Nakon što je prošli petak premijerno izložio ‘Volim te bez ali’ u okviru festivala Homo, fešta! u Poreču, u utorak, 1. rujna, u okviru Motovuna u Laubi izložba će imati svoju zagrebačku premijeru.

Kako se rodila ideja?

Nakon što sam naišao na knjigu portreta The Kids, fotografkinje Gabriele Herman koja je fotografirala djecu LGBT roditelja te me time inspirirala.

Što očekuješ od projekta #VolimTeBezAli?

Cilj je čuti  priče što više roditelja te pokazati da isti imaju lice i ime kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljskog aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikrorazinama. Očekivanja mi generalno nisu bila prevelika. Bio je to moj osobni projekt koji sam radio “za svoju dušu” bez ikakve financijske podrške ili pomoći… Mislio sam kako ću zbog njega dobiti 30-ak novih followera na Instagramu i par komentara kako su priče i fotke super, no interes koji se pobudio je veći od bilo kojih mojih najluđih snova. Trenutno je pripremi vol.2 s još 10 novih roditelja, izložba, možda i publikacija… Reportaže o projektu su izašle na brojnim portalima, u inbox mi se s lijepim porukama javljaju ljudi koje su priče dotakle, roditelji, osobe koje se žele outati svojim roditeljima itd.

View this post on Instagram

Prije godinu dana na pamet mi je pala ideja da fotografiram ponosne roditelje LGBTIQ djece te objavim njihove priče u nekom formatu (bilo virtualnom kroz Instagram stranicu, bilo kao izložbu). Ideja se čini pomalo običnom i neki bi se mogli zapitati zašto je isto potrebno 2020. godine, nakon održanih čak 19 Povorki ponosa, no svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LBGTIQ djece su, čak i nakon gotovo 20 godina LGBT pokreta u Hrvatskoj, jako rijetki te se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Doslovno. Usprkos svemu, vrlo sam nadobudno krenuo u realizaciju ideje, (budući da sam godinama vodio tribinu Mame u MaMi koja je jednom godišnje i okupljala baš takve ponosne roditelje da s drugim roditeljima izmjenjuju svoja iskustva), po fotke sam išao svojim troškom i do Medulina, Zadra… fotke bi opalili u pet minuta, popili kavu i snimili intervju koji je za mene uvijek bio zabavno, dirljivo i terapeutsko iskustvo… no realizacija se pokazala težom nego što sam zamislio. Iako se družim najviše s LGBT ekipom, malo čiji je roditelj htio stati pred kamere i ispričati svoju priču o prihvaćanju vlastitog djeteta. Na kraju se sve nekako usporilo i odužilo, no uspio sam skupiti priče desetak roditelja. Trenutno sam u procesu preslagivanja života/kompjutera te sam čisteći sadržaj kako bih si oslobodio dodatne gigabajte naišao i na ove fotografije i transkripte razgovora te zaključio kako je baš šteta da ostanu ne objavljeni. Danas dijelim prvu fotku i prvi intervju s meni dragom @elakatic. Nadam se da će intervjui nekim kanalima dospjeti do barem nekog roditelja koji ne zna kako se nositi s outanjem svog djeteta. #volimtebezali

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on Jul 16, 2020 at 1:26am PDT

Kako izgleda proces od ‘skautanja’ roditelja do objave posta?

Javljao sam se LGBTIQ prijateljima i pitao ih jesu li im roditelji zainteresirani za sudjelovanje. Znao sam priče nekoliko poznanika čiji su roditelji otvoreni, kao što je npr. Dino iz Medulina koji mi je na jednoj kavi pričao kako se on ni nije trebao outati jer mu je baka od malena govorila da će biti gej, ili npr. otac Mime Simić koji je s njom bio u kvizu “Tko želi biti milijunaš” u kojem se outala, mama mog najboljeg prijatelja koja svake godine ide sama na Pride na svom biciklu.

S druge strane, to ulaženje u inboxe poznanika i prijatelja s pitanjem o tome kakvi su im roditelji po tom pitanju mi je još jednom otvorilo oči da živim u svom malom balonu u kojem sve izgleda lijepo i savršeno. Dobio sam puno odgovora (od osoba od kojih to ne bi očekivao) da ne razgovaraju sa svojim roditeljima ili da im roditelji nikako nisu otvoreni za takve stvari. Bilo je to zapravo dosta tužno, nakon što osvijestiš da je u Hrvatskoj ove tema i dalje tako tabuizirana. Valjda je priča zato toliko odjeknula, jer priča o borbi za LGBTIQ prava još nije ispričana iz ovog kuta.

Očekuješ li da će ti se sada roditelji sami javljati da žele podijeliti svoje priče?

Da, neki roditelji su se javili sami tako da očekujem vol. 2 projekta. Kada će točno nove fotografije biti objavljene, nisam siguran. Ipak je fotografiranje vremenski zahtjevan proces, što zbog manjka vremena (i mog i onog sudionika i sudionica), što zbog snimanja i pretipkavanja pa uređivanja razgovora. Ali, da, vol 2. će se svakako dogoditi nekada u skoroj budućnosti. S realizacijom doduše još uvijek nisam krenuo. Ono čemu se nadam je zapravo još veća raznolikost sudionica i sudionica s naglaskom na roditelje transrodne djece koje u prvom krugu nisam imao. 

View this post on Instagram

#VolimTeBezAli br 4. Danas saznajte kako su divni mama i tata Mikić reagirali na sinovo outanje. ☺️ Disclaimer: Prije godinu dana na pamet mi je pala ideja da fotografiram ponosne roditelje LGBTIQ djece te objavim njihove priče u nekom formatu (bilo virtualnom kroz Instagram stranicu, bilo kao izložbu). Ideja se čini pomalo običnom i neki bi se mogli zapitati zašto je isto potrebno 2020. godine, nakon održanih čak 19 Povorki ponosa, no svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LBGTIQ djece su, čak i nakon gotovo 20 godina LGBT pokreta u Hrvatskoj, jako rijetki te se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Doslovno. Cilj #VolimTeBezAli projekta je čuti priče što više roditelja te pokazati da isti imaju lice i ime kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljskog aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikrorazinama.

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on Jul 22, 2020 at 3:29am PDT

Godinama si vodio tribinu Mame u MaMi, što je sigurno pridonijelo kreiranju projekta #VolimTeBezAli. Shodno tvojim iskustvima rada s roditeljima LGBTIQ djece, što vidiš kao njihove potrebe? Smatraš li da bi oni/e trebali biti organizirani/e i udruženi/e u nekakvu vrstu zajednice, dijeliti iskustva te osnažiti se za daljnje zagovaranje LGBTIQ osoba, ne samo na mikro razini, nego i šire?

Roditeljima koji su sudjelovali na tribini Mame u MaMi, iskreno, barem prema mom mišljenju, ne treba nikakva grupa za pomoć jer su oni osnaženi od npr. svojih LGBT prijatelja, same djece od koje su bili spremni učiti, slušati ih i s istima razgovarati, no generalno, velikom broju roditelja bi nakon outanja djeteta svakako dobro došla barem publikacija u kojoj bi mogli pročitati provjeren, kvalitetan sadržaj ispričan baš od strane roditelja, ali i stručnjaka_inja. Nešto slično ovom projektu. Bilo bi predivno i kada bi postojala grupa podrške koju bi vodili sami roditelji te osnažili jedni druge.

Ne bi li bilo predivno vidjeti na Prideu transparente s natpisima Ponosna Mama/Tata LGBT djeteta? U inbox na Instagramu mi se javila Iva Prester sva oduševljena projektom, te mi je napisala da je jednom bila na Prideu u Stockholmu te je hodajući povorkom naišla na dio gdje je bila rijeka nasmijanih roditelja s transparentima I majicama itd. Nije imala pojma da to postoji. Mi takvu stvar također nismo još vidjeli, a ne bi li bilo predivno da se i to oformi. Mislim da bi puno značilo pripadnicima_ama LGBT zajednice, ali i roditeljima koji sami procesuiraju činjenicu da im je dijete gej, trans, bi…

Projekt #VolimTeBezAli  postigao je veliku medijsku pozornost. Smatraš li da ovakvim projektima osvještavaš LGBTIQ zajednicu?

Mislim da – da. Ovaj je project prvenstveno namijenjen roditeljima LGBT djece koji bi zapravo trebali biti neka “produžena ruka” te zajednice, ali po reakcijama ljudi iz same zajednice rekao bih da znači i njima. Inače imam tendenciju umanjivati sam sebe, biti nesiguran… imam tog jako izraženog unutarnjeg sabotera, no što se ovog projekta tiče mogu reći da sam uvjeren da sam ‘ušao u glave’ ljudi, pogotovo roditelja. Ne mogu opisati koliko sam poruka dobio u inbox, što od roditelja, što od djece koja se nisu ili jesu uspješno ili neuspješno outala svojima. Dobio sam i hrpu poziva na telefon od prijateljica psihologinja koje na terapiji imaju osobe koje su pročitale iskustva roditelja na #VolimTeBezAli i koje zbog njih sada na terapiji prorađuju neke stvari iz prošlosti. Te su priče tople i nikada do sada nisu ispričane iz ovakvog ugla.

Reportaže o projektu su izašle na nekim velikim mainstream medijima te sam očekivao veliku navalu “hejtera” na privatni profiu, ali to se nije dogodilo. Uistinu je velika razlika kada se LGBTIQ osobe same bore za svoja prava ili kada uz njih stanu roditelji. Ljudima je očito bilo neugodno ići ‘protiv nečijeg roditelja’, nisu znali na koji način sada pristupiti hejtanju. Moram priznati da sam jako ponosan postignutim.

{slika}

Fotografirao si razna feministička i LGBTIQ događanja, stoga si nerijetko doživljavan kao aktivistički fotograf. Upravo je jedna tvoja takva fotografija pobijedila na natječaju Jouons la Carte de la Fraternité – Let’s play Fraternity card! te si imao priliku govoriti u Parizu o angažiranoj fotografiji na konferenciji u sklopu natječaja. Međutim, osim angažirane fotografije, najčešće fotografiraš portrete, stoga ti profil obiluje ljudima kadriranim blizu, kao i detaljima ljudskog tijela. Kako doživljavaš vlastitu fotografiju?

Mislim da se tek u posljednje vrijeme počinje nazirati neki moj osobni stil, kao i konkretne stvari na kojima (volim) raditi. Trenutno je to definitivno ovaj projekt s roditeljima, ali i Drop of Comfort Sessions što jako volim  jer sam njime zapravo spojio svoju ljubav prema akustičnoj glazbi i kameri. Generalno se kao fotograf još uvijek razvijam, ne bavim se ovim poslom dugo te se zapravo veselim kamo će me fotoaparat sve odnijeti. Za sad me odletio čak do Pariza te projekata za kojih nisam mogao ni sanjati da ću biti dio.

Kada sam počeo fotografirati nisam imao nikakav konkretan cilj osim da fotografiram svoje prijatelje i prijateljice za vrijeme naših druženja pa me to ‘prčkanje’ po aparatu svejedno odvelo puno dalje. No generalno, I dalje sam najviše inspiriran svojim prijateljima_cama koji_e su svi_e od reda aktivisti_kinje. Mislim da svi mijenjamo društvo u kojem živimo na bolje, svatko na svoj način i u skladu s nekim svojim senzibilitetom i interesima.

View this post on Instagram

Ne znam kako opisati Nikicu, osim da je zastrašujuć u najboljem smislu te riječi. Nikica je otac koji je svojoj kćeri Mimi bio gost u publici za vrijeme njenog gostovanja u kvizu “Tko želi biti milijunaš”, a u kojem se ona javno outala i ja sam znao da jednostavno moram imati i njegovu fotku i priču. Njegov mail sam dobio od Mime, koja mi je bila profesorica pri Centru za ženske studije te je Nikica na isti taj mail odgovorio u roku odmah i prvo smo se dugo dopisivali o temi. U jednoj mail prepisci napisao mi je “zabavno je, ali mi se čini da si ti prvi u Hrvatskoj koji je konačno shvatio (nije čak zanemarivo reći – u LGBTIQ*zajednici) da se roditelji puno dalje čuju”. U ovaj je projekt imao više vjere nego ja sam (što doduše nije baš čudno jer meni uvijek nedostaje vjere u sebe), bio je jako podržavajuć i kao pravi veliki idealist, smatrao je (i smatra još uvijek) kako će ovaj projekt daleko odjeknuti i ja mu se za podršku ne mogu dovoljno zahvaliti. PS: Nikica, umjesto riječi outanje, koristi riječ outiranje, a za koju ja smatram da je jako simpatična i puno bolja nego originalna riječ. 🙂 Uživajte uz Nikicu i Mimu. #VolimTeBezAli br 5.

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on Jul 24, 2020 at 1:33am PDT

Zanimljivost je kako znaš spomenuti da si socijalni radnik, koji se u slobodno vrijeme bavi fotografijom, no zapravo bi volio da je stvar obrnuta pa da budeš fotograf koji se bavi socijalnim radom. Osim toga da si društveno angažiran, što još dijele ove dvije tvoje uloge?

Iskreno više ni sam ne znam što bi htio, trebam prihvatiti takav kakav jesam, prošlost, sadašnjost, budućnost. Uvijek sam u nekom procesu bježanja, nesigurnosti, propitivanja. Godinama se trudim te dvije uloge jako odijeliti, a zapravo je projekt u kojem su se te uloge pomiješale polučio i najbolji rezultat i najviše odjeknuo. To me podsjetilo na citat iz filma Breakfast at Tiffany’s, a koji kaže: “No matter where you run, you just end up running into yourself”, što je u ovom konkretnom slučaju zapravo i dobro.

Uskoro ćeš mi možda morati dodati i treću, budući da si počeo snimati glazbene spotove. Nakon što si u vrijeme restriktivnih mjera uslijed pandemije koronavirusa počeo snimati Drop of Comfort sesije s Lukom Vidovićem iz Pocket Palme, snimio si i spot za pjesmu spomenutog benda ‘ima nema nas’. Je li riječ o izletu ili se planiraš razvijati i u tom smjeru? Možemo li očekivati dogodine video Noćnog marša ili Zagreb Ridea u režiji Benjamina Strikea?

Video je trebao biti izlet, ali mi se na tom izletu jako svidjelo, tako da je odgovor na ovo pitanje  – DA. Sigurno ću snimati još spotova, to mi je jako zabavno iskustvo i ta mi se forma jako sviđa. Tek sam u procesu učenja, ali smatram kako ću vremenom biti sve bolji i bolji. Ako je pjesma u mom điru (melankolična muzika plus tužan tekst) tada je to samo dodatan plus.

Kad sam bio mali bio sam opsjednut pop glazbom te sam uvijek u svojoj glavi zamišljao spotove za pjesme koje volim pa mi je sada čudno da mogu biti u poziciji isto I realizirati. Zapravo me ne zanima neka skupa i velika produkcija, volim slušati indie izvođače i uzbuđuje me pomisao da snimim nešto lijepo i efektno na malom budžetu. Trenutno sam u pregovorima za snimanje s jednom hrvatskom glazbenicom koju jako volim te jedva čekam realizirati to do kraja, a snimat ću i singlove s drugog albuma pocket palme.

Završio si neformalne obrazovne programe i Ženskih studija i Mirovnih studija. Koliko je to utjecalo na tvoj rad? Koliko često stečeno znanje primjenjuješ u svakodnevnom životu, bilo na radnom mjestu, bilo u umjetničkom izričaju?

Mislim da sva znanja budu ‘utkana’ u tebe pa da ih koristiš spontano. Što se umjetnosti tiče, to isto bude negdje u tebi. Projekt #VolimTeBezAli je pokazatelj toga što se sve može postići fotoaparatom i jednim razgovorom. Pokušavam biti što angažiraniji i aktivniji građanin pa je aparat uvijek uz mene na prosvjedima. Generalno je tako sa svim fotografima. Ako netko voli more i provodi na moru puno vremena vjerojatno će imati i hrpu fotografija inspiriranih morem. Fotkaš ono čime si okružen i što najviše voliš.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Homo, fešta! LGBT festival kojeg kaotična 2020. nije uspjela otkazati!

Homo, fešta! je LGBT festival kojeg kaotična 2020. nije uspjela otkazati. Festival je otvoren i besplatan za sve, organizira ga Centar za građanske inicijative Poreč u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem i Duginim obiteljima, a sufinancira ga Grad Poreč.  

Program:

28.8.

12h Izložba “Volim te bez ali”, autora Benjamina Strikea (HR)

Obala maršala Tita 5

“Volim te bez ali” printani je nastavak Instagram projekta istoimenog naziva. Serija fotografija  sastoji se od 10 portreta roditelja LGBT djece koje prati i popratna priča o njihovom bezuvjetnom prihvaćanju svoje djece, o tome kako su saznali za seksualnu orijentaciju svog djeteta, svojim strahovima i kako su ih nadišli, kako su reagirali netom nakon što su saznali, što sada čine da olakšaju ili poboljšaju život svog djeteta, na koje su se načine aktivistički angažirali na području LGBT prava, što poručuju drugim roditeljima i čemu se nadaju. Cilj projekta #VolimTeBezAli je čuti priče čim više roditelja te pokazati da isti imaju ime i lice, kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljske podrške i aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikro razinama. Ovo je prva izložba zagrebačkog fotografa i socijalnog radnika Benjamina Strikea.

Izložba će biti postavljena na javnoj površini 28. i 29. kolovoza pa vas sve pozivamo da prošetate Obalom maršala Tita u Poreču i pročitate dirljive priče roditelja.

19h Otvorenje festivala

Izložba “”30″ portreti transrodnih i cisrodnih nenormativnih osoba”

Autorica: Jasna Klančišar (SLO)

Foaje kina, Narodni trg 1

Proces 30 sekundi portretiranja, koji vidi siluete, lica i tijela koji izlaze iz tame kao rezultat jake rasvjete, stvara (novi) prostor za transrodne i cisrodne nenormativne osobe. Dvostruka, trostruka, oštra ili neoštra slika pri mekom svjetlu jasno ocrtava dijelove tijela i odabrane predmete koji su značajni za portretiranu osobu, dok istovremeno zahtijeva pomnu pažnju portretirane osobe, fotografkinje i asistentice. Korištena fotografska tehnika prekida s definicijom fotografije kao “zarobljenim trenutkom”, preimenujući je u čin stvaranja, pa čak i crtanja svjetlom. Sedamnaest portreta nastoji učiniti da transrodne i rodno varijantne osobe budu vidljive, da pokažu svoju snagu i ljepotu kroz proces zasnovan na međusobnom povjerenju i izboru portretirane osobe da bude viđena onako kako želi biti viđena, u svijetu koji često to onemogućuje ili ih objektivizira.

Jasna Klančišar slovenska je fotografkinja, profesorica, kustosica i aktivistkinja. Asistentica autorici na projektu je Maja Ličen, lingvistkinja, sociologinja i aktivistkinja.

Biografija autorice:

Doc. MgA. Jasna Klančišar rođena je 1973. godine u Ljubljani. Godine 2002. diplomirala je na FAMU (Film and TV School of the Academy of Performing Arts in Prague). Tamo zaključuje i magistarski studij 2004. godine pod mentorstvom Viktorja Kolara. Samostalno i kolektivno izlagala na brojnim izložbama: Ajdovščina, Hrasnik, Kranj, Lendava, Ljubljana, Maribor, Piran, Velenje, (SLO); Lodz, Praha, (CZ); Krakow (PL); Beograd, Subotica (SRB); Buje (HR); itd. Profesionalno se posvećuje dokumentarnim projektima. Zanimaju ju prije svega marginalizirane skupine. Tako je nastalo nekoliko ciklusa: “Objemi me močno”, o lezbijskom paru; “Vzhodno od zore zahodno od mraka”, o životu žena u domu za samce; “Portreti iz Hrastnika”, o životu u malom rudarskom mjestu i druge. Između ostalog eksperimentirala je s mogućnostima digitalne tehnologije pa je nastala serija “Prikrite krajine”. Kao kustosica djeluje na mnogim festivalima i događanjima gdje promovira prije svega mlađe umjetnice i umjetnike. Od 2009. godine radi kao profesorica na Akademiji za vizualno umetnost A.V.A. te na Višji strokovni šoli Sežana.

{slika}

21h Projekcija filmova:

Šetamo za ljubav, bebo 48′ (BIH), KRIVA produkcija

Dokumentarni film “Šetamo za ljubav,bebo” prati članice i članove organizacijskog odbora prve bosanskohercegovačke povorke ponosa. U periodu od 6 mjeseci, nakon prve medijske objave o održavanju povorke ponosa, članice i članovi organizacijskog odbora se suočavaju s mnogobrojnim administrativnim, sigurnosnim i mnogim drugim preprekama. Prva Povorka ponosa u Bosni i Hercegovini je uspješno održana u rujnu 2019. godine u Sarajevu. KRIVA produkcija osnovana je 2014. godine, kao kolektiv koji okuplja aktivistice/aktiviste, video producentice/producente, umjetnice/umjetnike i dizajnerice/dizajnere. Ideja od samog početka bila je producirati multimedijalni sadržaj koji svojim feminističkim politikama otvara prostor marginaliziranim idejama i praksama u društvu: otvoreno govori o seksu, seksualnosti, rodu, kulturi, umjetnosti, pokretima za socijalnu pravdu i aktivizmu. KRIVA se u proteklom periodu profilirala kao nezavisna video produkcija i neprestano nastavila producirati sadržaj samostalno ili u suradnji s mnogobrojnom nevladinim organizacijama i osobama koje dijele njihovu viziju.

Ja bi’ da to imam doma  30′ (HR), autorice: Ana Opalić i Noah Kraljević

U dokumentarnom filmu “Ja bi’ da to imam doma” 9 protagonista i protagonistkinja progovara o svojim iskustvima s doživljenim bullyingom, diskriminacijom i nasiljem. Ideja filma bila je okupiti pripadnike i pripadnice LGBTI zajednice u najširem smislu – tako da su zastupljena “sva slova akronima” te osobe različite dobi i iskustava – osobe koje su doživjele vršnjački bullying i nasilje zbog svog rodnog identiteta i izražavanja, osobe koje su doživjele obiteljsko nasilje zbog svoje seksualne orijentacije, osobe koje su doživjele fizičke napade na javnim mjestima te osobe koje su zbog neprihvaćanja okoline pokušale suicid. Film progovara i o drugim temama kao što su odrastanje, odnos s roditeljima te coming out i posljedično (ne) prihvaćanje okoline.

Ana Opalić dubrovačka je fotografkinja, snimateljica i redateljica koja se u svojem radu često fokusira na LGBTI pitanja. Kao snimateljica Opalić je radila na dokumentarnom filmu Diane Budisavljević “Nije ti život pjesma Havaja”, a s Noom Kraljevićem režirala je film “Još jednom”. Članica je queer bendova “U pol’ 9 kod Sabe” i “Ti, ja i moja mama”.

Noah Kraljević je snimatelj, montažer i redatelj koji već 14 godina radi u produkciji K-zone (Vox Feminae Festival). Kao montažer radio je na filmu “Jezik, rod i spol”, a s Anom Opalić režirao je film “Još jednom”. Jedan je od suosnivača udruge TransAid, a zbog svog doprinosa zajednici na Povorci Ponosa 2014. godine proglašen je LGBT osobom godine.

22:30h Tribina “Roditeljska ljubav i podrška”

Ljetno kino Roxy (ili Kino Poreč u slučaju lošeg vremena), Narodni trg 1

Česte su akcije, prosvjedi, reakcije, mnoga su umjetnička djela, izložbe, filmovi, predstave LGBT tematike, brojni su aktivisti i aktivistkinje, no javni istupi roditelja LGBT osoba rijetka su i gotovo dosad u Hrvatskoj neviđena pojava. Projekt u kojem progovaraju roditelji LGBT osoba užario je društvene mreže i medijski prostor te tim povodom razgovaramo o važnosti roditeljske podrške, prihvaćanja i neosuđivanja iz dvije perspektive: samih roditelja i LGBT osoba. 

Sudjeluju:

Benjamin Strike, socijalni radnik i fotograf

Daniel Martinović, koordinator Duginih obitelji, član inicijative Ponosni Zagreb

Gordana Samardžić, majka prvog hrvatskog gej jutjubera, suučesnica projekta Volim te bez ali

Jasna Klančišar, fotografkinja, profesorica, kustosica i aktivistkinja

Maja Ličen, sociologinja lingvistkinja i aktivistkinja

Noah Kraljević, snimatelj, montažer i redatelj

29.8.

22h Trash party “Volim i postojim” – DJane Mirilo

Eurodance, pop, cro dance trash hitovi strane i domaće glazbe

Intersport, Zelena laguna

DJane Mirilo je fiumanka, šašava i vesela! Gušta rasplesati ljude pa ‘ajmo joj ostvariti tu želju i u Poreču! Homo se vratit šnjom u lude devedesete. Bit će šesno, trešno i šareno! 

DJane Mirilo u glazbene vode bacila se naglavačke prije nepune dvije godine. Žanrovima nije opterećena, od glazbene selekcije pretežito bira plesne žanrove i hitove iz nekih nostalgičnih razdoblja kao i one zarazne, bezvremenske zvuke. 

Upad je besplatan, a sve što sa sobom trebate ponijeti su dobra volja i plesne cipelice! 

Više pronađite OVDJE. 

Dosjei Adria: Potrošili krivi ljudi

Ovo je četvrti u seriji od šest tekstova ‘Adrio bella’, o zadarskoj industriji i prošlosti i sadašnjosti Tvornice za preradu i konzerviranje ribe Adria. Prvi tekst, pod nazivom ‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’, koji nudi pregled razvoja zadarske industrije i Zadra kao grada od Drugog svjetskog rata do danas, možete pročitati ovdje. Drugi tekst, pod nazivom ‘Nije kriva radnica, što je riba smrdljiva’, o specifičnostima riboprerađivačke industrije i ženskog rada u tvornicama ribe, pročitajte ovdje. Treći tekst, pod nazivom ‘Bolji od Popaja, jači nego Chuck Norris’, o nastanku i popularnosti maskote Adrijinih Eva proizvoda – morža Šime, te prodaji brenda Eva Podravci, pročitajte ovdje.

Reviziju pretvorbe i privatizacije Adrije Državni ured za reviziju obavio je u razdoblju od prosinca 2003. do ožujka 2004. godine. U izvješću revizije ocjenjuje se kako je postupak pretvorbe Adrije obavljen u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, ali postupci privatizacije “nisu obavljeni u potpunosti u skladu sa zakonskim odredbama”. Između ostalog, u izvješću se ističe kako nema dokumentacije i obrazloženja iz kojih bi se vidjelo na koji način je obavljena procjena vrijednosti poduzeća 1990-ih, te nije moguće provjeriti koja je oprema, koja dugoročna ulaganja, zalihe i kratkoročna potraživanja uključeni u procjenu i jesu li realno procijenjeni. U razdoblju od lipnja 1991. do siječnja 1997. iz imovine Adrije prodano je 17 ribarskih brodova, a dva broda su “ustupljena bez naknade”. Pretvorba Adrije u dioničko društvo obavljena je 1996. godine, a zbog neotplaćivanja dionica u propisanom roku, 1997. godine raskinut je ugovor s malim dioničarima. U ratnom razdoblju Adrija je poslovala s gubitkom, ali je u razdoblju od 1997. do 2002. opet ostvarivala dobit.

U razdoblju od lipnja 1997. do svibnja 2000.  iz imovine Adrije prodan je poslovni prostor hladnjače Foša, prodavaonica ribe Bili brig, te skladište motora, skladište ribarske opreme i upravna zgradu u Kalima. Od 840 radnica i radnika, koliko je Adrija imala 1991. godine, već 1993. godine broj je pao na 549, a 2001. godine, kad je Adriju kupio Plimex, radnica je bilo 264.

{slika}

Miodrag Lacić i obitelj 

Na temelju odluke upravnog odbora Fonda za privatizaciju iz ožujka 2001., Fond je nakon više pokušaja u ožujku 2001. objavio nadmetanje za prodaju većinskog paketa dionica Adrije. Nadmetanjem je navedeno da će Fond “posebno cijeniti spremnost ponuditelja da zadrži sve zatečene zaposlenike najmanje jednu godinu od dana potpisivanja ugovora, spremnost otvaranja novih radnih mjesta, ponuđeni program ulaganja u Društvo te ponuđeni program podmirenja obveza Društva prema vjerovnicima”. Pristigle su dvije ponude, a odlukom upravnog odbora Fonda iz travnja 2001. izabrana je ponuda društva Plimex d.o.o. Zadar. 

Vlasnik Plimexa, trgovačkog lanca autodijelova koji je imao poslovnice po čitavoj Hrvatskoj, bio je Miodrag Lacić, koji je postao i većinski vlasnik i direktor Adrije. Lacić je 2001. godine za 3,2 milijuna kuna kupio 71,9 posto dionica Adrije, a u iduće dvije godine od malih dioničara otkupio je još 10-ak posto dionica. U Adriji je, u predsjedništvu Uprave, bio i Lacićev rođak Neven Lacić. Neven Lacić poznat je i kao jedan od ljudi koji stoje iza propasti Dalme Zadar 1990-ih,  gdje je bio direktor.

Naime, Dalma d.d. Split je 1994. godine osnovala trgovačko društvo Dalma – ZD d.o.o. Zadar sa sjedištem na istoj adresi kao i Dalma-Zadar d.d. Zadar. Za direktora novog društva Dalma – ZD d.o.o. Zadar upisan je Neven Lacić, koji je ujedno bio i direktor Dalme-Zadar d.d. Zadar. Dalma d.d. Split je 1995. godine prodala Dalma – ZD d.o.o. Zadar Franji Pašaliću, a u trenutku prodaje Dalma – ZD d.o.o. Zadar nije imala nikakvih nekretnina niti ijednog zaposlenika. Kako navode radnici, nakon kupoprodaje Dalme – ZD d.o.o. Zadar Neven Lacić, direktor oba društva, svu je imovinu Dalma-Zadar d.d. Zadar dao u posjed Dalma – ZD d.o.o. Zadar, a svu robu koja se nalazila u prodajnim prostorima Dalma-Zadar d.d. Zadar, nakon sniženja prodajnih cijena prenio je u Dalma – ZD d.o.o. Zadar (tada već privatno društvo) koja nije do danas plaćena i vodi se knjigovodstveno kao roba na zalihi. Radnici su bez znanja i pristanka raspoređeni iz Dalma-Zadar d.d. Zadar u Dalmu – ZD d.o.o. Zadar, zbog čega su se više puta žalili.

Što se Miodraga Lacića tiče, on je, od 1996. kada je ušao u biznis s Plimexom, otvorio velik broj firmi, u kojima je bio većinski vlasnik, direktor ili član uprave (u slučajevima u kojima je Miodrag Lacić bio “samo” član uprave ili osoba ovlaštena za zastupanje, vlasnik tvrtke je uvijek netko drugi iz obitelji Lacić). Od devet firmi u koje je Lacić bio upleten od 1996. godine do danas, većina je u istom statusu kao i Adria – u stečaju. Dvije nisu – WOLF TOURS (ugostiteljstvo, turizam i turistička agencija), osnovana 2016. godine, u kojoj je direktor, te ADRIATIC FARMING (ribarstvo, trgovina i usluge), osnovana 2018. godine, u kojoj je član uprave, a osnivači su najmlađi član obitelji Lacić – Bernard Lacić te tvrtka NORDIC FISH FARMING iz Norveške.

Ako pažljivo proučimo dio izvješća Državne revizije koji se odnosi na statut Adrije, vidljivo je on više puta i na značajne načine mijenjan – 2005. godine brisan je članak o uvjetima stručne spreme članova Nadzornog odbora, 2007. godine aktivnostima Adrije dodana je djelatnost “građenje, projektiranje i nadzor nad gradnjom”, 2008. godine dodani su “mjenjački poslovi”, a 2010. godine i “gospodarenje opasnim i neopasnim otpadom”. Takvo je širenje djelatnosti zapravo bilo način uvezivanja poslovanja ostalih Lacićevih firmi s Adrijom.

2005. godine Lacić je otpustio 250 radnika i zatvorio Plimex, lanac koji je imao 87 trgovina po cijeloj Hrvatskoj. Početkom 2006. godine Plimex je službeno otišao u stečaj. Prema prijavljenim tražbinama, dugovi Plimexa iznosili su 65 milijuna kuna, a bivši radnici u stečajnom se procesu nisu uspjeti naplatiti. Prije stečaja Lacić je rasprodao dio imovine Plimexa i još jedne svoje firme – DIMO, tekstilnog poduzeća koje je zapošljavalo 70-ak radnika i radnica. Nakon propasti Plimexa u stečaj je otišao i DIMO.  Jedan od najvećih vjerovnika bila je upravo Adria.

2011. godine Lacić je uhićen u Zadru, zbog sumnjivog poslovanja između Podravke i Adrije. Uz Lacića je uhićen i tadašnji financijski direktor Adrije i bivši član Uprave Podravke Josip Pavlović, koji se pak u Adriji uredno zaposlio po izlasku iz pritvora zbog umiješanosti u aferu Spice. Pokazalo se da isplate iz Adrije prema Podravci “nisu obavljane do kraja transparentno”, točnije vođene su dvojne poslovne knjige o skladištenju repromaterijala, kalu napravljenom u proizvodnji, na način da se prikazivalo i do 20 posto kala, umjesto uobičajenih pet posto. Lacića i suradnike sumnjičilo se da su zlouporabama oštetili Podravku za 17 milijuna kuna. Podravka i Adria poslovno su surađivale još od 2001. kad je koprivnička tvrtka preuzela distribuciju proizvode Eva ribljih konzervi, a 2006. u potpunosti je kupila najpoznatiji Adrijin brend Evu.

Velikih problema godinama je bilo s najmom skladišta za ribu u Gaženici, koji je vodila tvrtka Dalmacija-riba i preko koje su se također vodile dvostruke fakture. Jedini osnivač te tvrtke bio je Stanko Lacić, otac Miodraga Lacića, a Miodrag je bio član uprave (tvrtka je 2014. proglasila stečaj). Nakon kratkog boravka u istražnom zatvoru, Miodrag Lacić pušten je na slobodu i vratio se poslovima u Adriji, koja je evidentno bila “na putu prema dolje”, a radnicama su stalno kasnile plaće.

 {slika}

Nakon propasti Adrije, Lacić je aktivan u dvije, već spomenute firme – WOLF TOURS i ADRIATIC FARMING (NORDIC FISH). Riječima jedne radnice – “direktori uvijek dobiju drugu šansu”. Vlada je lani donijela odluku o koncesiji za korištenje pomorskog dobra u svrhu uzgoja kalifornijske pastrve na području Velebitskog kanala, na vremensko razdoblje od 20 godina. Ta je koncesija zanimljiva zato što je dana upravo Lacićevoj NORDIC FISH, i to za dva uzgojna polja, na lokaciji ispred uvale Porat – Lukovo Šugarje i lokaciji Jablanac – ispred uvale Burnjača.

Sličan je projekt Lacić imao još 2011. kroz Adriju, kada je u Velebitskom kanalu ispred Lukova Šugarja počeo izlov kalifornijske pastrve. Adria je tada osnovala tvrtku Jadran riba i registrirala je u Karlobagu, a pastrva se kasnije konzervirala u Zadru u Adriji, da bi na kraju čitav projekt kalifornijske pastrve brzo i neslavno završio. Kako bismo doznali u kojem se smjeru kreće ovaj novi Lacićev projekt, poslali smo upit Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, u želji da doznamo jesu li osigurane sve potrebne lokacijske dozvole, plaća li NORDIC FISH uredno koncesijsku naknadu i jesu li obavljena sva potrebna investicijska ulaganja unutar propisanih rokova. Na višestruke upite iz Ministarstva nam nisu odgovorili do zaključenja ovog teksta.

Badurina, Lisac i đavolje odvjetnik

U dovođenju Adrije u finalnu propast, važno je uz Lacića spomenuti još nekoliko aktera iz završnog, predstečajnog kruga pakla. Nakon svih spomenutih afera, Lacić i Adrija su 2012. godine zapali u velike financijske poteškoće (oko 50 milijuna kuna dugova), a vjerovnici Hrvatska poštanska banka i Ministarstvo financija sugerirali su tada Laciću da firmu prepusti u zakup zadarskim “poduzetnicima” Jadranku Lisici i Nevenu Badurini.

Krajem 2012. godine tvrtka Adria Zadar 1 d.o.o. ušla je u zakup prostora Adrije u Gaženici. Tvrtku su vodili Neven Badurina i Jadranko Lisica. Neven Baudrina bio je tada i vlasnik tvrtke Ostrea, koja se također bavila preradom ribe, locirana u Stankovcima, u zadarskom zaleđu. Brzo je u Adriu Zadar 1 upisan i treći suvlasnik – Goran Šarić iz Zagreba, stručnjak za nekretnine, ali i za stečajeve, o čemu je opsežno izvještavala novinarka Suzana Bandić za Zadarski List. Čitava stvar za Adriju nije slutila na dobro, a ispalo je još gore. Zakupnina od 50 tisuća kuna mjesečno nije se redovito plaćala, radnice su bile “na ničijoj zemlji”, a strojevi iz tvorničkog kruga Adrije ukradeni su i odnošeni u Ostreu, gdje se na njima punilo nekad najslavnije Adrijine Eva proizvode (jer je Podravka u međuvremenu potpisala novi ugovor o punjenju Eva proizvoda s Ostreom).

Badurinu i Lisicu, kao i njihovog odvjetnika Davora Galetovića, kasnije se osumnjičilo da su iz Adrije protupravno iznijeli i neke druge strojeve vrijedne gotovo dva milijuna kuna. Protiv sve trojice Državnom odvjetništvu su podnesene kaznene prijave zbog utaje i krivotvorenja službene isprave.

Davor Galetović u čitavu priču uključio najprije kao odvjetnik Lisice i Badurine, a zatim i kao njihov poslovni partner u firmama Ostrea, Adria Stankovci i Srdela d.o.o. Galetović je inače aktivan diljem zemlje, pa je u tom periodu završio i kao jedan od osumnjičenih u aferi Krašograd, u kojoj je, prema sumnji USKOK-a, napuhivanjem cijena zemljišta Grad Zagreb oštećen za 69,2 milijuna kuna. Početkom 2020. ta je optužnica potvrđena na Županijskom sudu u Zagrebu.

Ovaj “ubojiti” trojac u Adriji se zadržao godinu dana, koliko je trajao ugovor o zakupu, nakon čega se firma vratila u Lacićevo vlasništvo. Lacić je, nakon ponovnog preuzimanja firme, optužio Badurinu, Lisicu i Galetovića da su do kraja uništili Adriju te je protiv njih podnio kaznene prijave zbog krađe strojeva. Požalio se i da dobiva prijetnje smrću. U tom trenutku je preostala samo opcija da se Adriju pokuša spasiti predstečajnom nagodbom.  Predstečajna nagodba Adriji je odobrena, ali pod uvjetom da Lacić u godinu dana pronađe partnera koji će u Adriju uložiti barem 40 milijuna kuna gotovine, te preuzme na sebe otplatu kredita u iznosu od oko 42 milijuna kuna. To se nije dogodilo i Adria je početkom 2015. godine proglasila stečaj.

{slika}

Podravka je dio svog ribljeg asortimana Eva proizvoda nastavila proizvoditi u stankovačkoj Ostrei, a u Ostrei je rad nastavio i dio nekadašnjih Adrijinih radnica. Neven Badurina kasnije je optužen da je u Ostrei u razdoblju od siječnja 2017. godine do rujna 2018. godine “s ciljem pribavljanja nepripadajuće materijalne koristi u više navrata bez ikakve valjanje osnove sa žiro računa društva podizao i zadržavao za sebe novac društva u ukupnom iznosu od preko 5. 700.000,00 kuna, a kako bi knjigovodstveno pravdao isplate tog iznosa fiktivno je prikazivao da je novac položen u blagajnu društva”. Zbog sumnji u niz malverzacija s Ostreom i Luna hotelom na Pagu proveo je nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru.

 Ostrea je potom prodana talijanskoj firmi Fiduciariji Emiliani, da bi 2019. godine proglasila stečaj. Proizvodnju Eva proizvoda za Podravku je, s dijelom Ostreinih radnica i na Ostreinim strojevima, 2018. godine preuzela tvrtka Parma Fish iz Splita, također u talijanskom vlasništvu. “Iako Parma fish nije imala ni jednog zaposlenog, u devetom mjesecu 2018. službeno je započela proizvodnju Podravkinih konzervi Eva. Proizvelo se cca 260.000 komada konzervi, a za  proizvodnju  su angažirali Ostreine radnike, njih cca 30 i plaćali su ih dnevno 200 kuna na crno. Tek početkom 10. mjeseca te iste radnike zapošljavaju na rok od tri mjeseca, ali uz ucjenu da se odreknu svih zarađenih, a neisplaćenih plaća u Ostrei. Radnici stjerani u kut prihvaćaju i potpisuju  takve ugovore vodeći se logikom bolje išta nego ništa. Ostalih četrdesetak radnika ostali su u Ostrei jer ih Talijani u Parmi nisu htjeli. Njihova sudbina je stečaj, a potom Zavod za zapošljavanje”, navodi se u radničkom pismu iz Ostree, objavljenom lani.

U pismu radnica stoji i sljedeće: “Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost, prisjetit ćemo se tužne istine kad je Miodrag Lacić,  tadašnji direktor i vlasnik zadarske Adrije sramotno prodao poznati brand Eva za sitne pare Podravci, a Podravka nedugo iza toga seli proizvodnju Eve u Ostreu Stankovci, a Adria propada. Priča se ponavlja i sad Podravka seli proizvodnju Eve u Parmu fish Split, a Ostrea ide u stečaj”.

“S teškom mukom smo prihvatili da se zadarska kraljica Eva preseli u Stankovce, nikako nismo prihvatili da se preseli u Koprivnicu, a za kratko vrijeme morat ćemo se pomiriti s tužnom činjenicom da zauvijek odseli u Mirnu Rovinj jer tamo je Podravka već preselila veći dio proizvodnje Eva konzervi. Tako će se ugasiti najveća riboprerađivačka industrija u ovom kraju koja se mukom i trudom vrijednih radnica gradila i razvijala 70 godina. Podravka je velika kompanija, ali nije sa srcem kako se reklamira, već u ovom slučaju sasvim obrnuto – jer  je pomogla lokalnim moćnicima da naša Eva zauvijek nestane iz Zadra i Zadarske županije. Na kraju ostaje vječno pitanje tko štiti interese radnika i države od nemilosrdne pljačke pojedinaca?”, zaključuju u pismu radnice.

Stečajni upravitelj Bijelić 

Tekst privodimo kraju s posljednjim akterom, čovjekom koji vodi stečajni proces u kojem je Adria od 2015. godine. Stečajni upravitelj zove se Dragan Bijelić, a Adria je samo jedan od stečaja koje vodi. Bijelić, između ostalog, radi i kao stečajni upravitelj u slučaju Dalmacija-ribe, tvrtke u vlasništvu Stanka Lacića. Radnice Adrije još su se 2016. godine žalile da je Bijelić u sukobu interesa. Obratile su se sudu s pitanjem o zakonitosti činjenice da isti stečajni upravitelj vodi stečajeve tvrtki koje su u dužničko-vjerovničkim odnosima te tražile ubrzavanje postupka stečaja jer od njegovog proglašenja nije bilo nikakvih pomaka niti saznanja kad će radnicama biti isplaćene priznate tražbine.

Od 2016. godine se malo toga promijenilo. Bijelić je ostao stečajni upravitelj i Adrije i Dalmacija-ribe. Kako nam je rekao u razgovoru, ne smatra da je njegov angažman sporan. “Mene je sud imenovao stečajnim upraviteljem, ne vidim to problematičnim. Sutkinja je znala da već vodim stečaj Dalmacija-ribe kad sam preuzeo stečaj Adrije.  Ako već želimo pričati o poveznicama između firmi, onda su puno problematičnija prebacivanja strojeva i radnica, sve aktivnosti koje su se događale između Adrije 1, Ostree, itd.”, kaže nam Bijelić.

Na prvoj dražbi za imovinu Adrije, održanoj prije četiri godine, cijena ostavštine Adrije bila je postavljena na 89 milijuna kuna, a u međuvremenu je održano devet bezuspješnih dražbi. Sa svakim  novim ročištem početna cijena znatno se umanjivala, pa bi na kraju prostrani i vrijedni tvornički krug mogao biti prodan za upola manju cijenu od prvotne. U takvom scenariju, radnice nikad neće dočekati ispunjenje svojih potraživanja.

“Radnička potraživanja su bila 12 milijuna kuna, a umanjena su za dva milijuna kuna, jer je državna agencija radnicama isplatila iznos od tri minimalne plaće po radniku. Nema nažalost nade da će radnička potraživanja biti do kraja ispunjena, jer je sva imovina Adrije pod hipotekom, čime će se nakon prodaje namiriti razlučni vjerovnici, banke. Pod hipotekom nisu jedino pokretnine, a pokretnine su uglavnom zastarjeli i neodržavani strojevi koje nitko ne želi kupiti”, zaključuje Bijelić.

 {slika}

Tvornički krug Adrije danas je sablasno prazan, s povremenom trunkom živosti u obližnjem Centru za otkup otpada i praonici tepiha. Zgrade su derutne i zapuštene, na lijepoj kamenoj upravnoj zgradi dio prozora je razbijen. U blizini postrojenja hladnjače trajno je parkiran autobus koji je nekad skupljao radnice po gradu. Na dijelovima dvorišta kod zaključanih skladišta porazbacane su šarene ribarske kašete, do kojih leže pokidane stare ribarske mreže. U pukotinama asfalta niču biljke, iz godine u godinu sve veće. Teško je vjerovati da je ovdje do nedavno radila jedna od najznačajnijih tvornica zadarskog kraja.

*Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove.

Pickup artisti: Mala škola manipulacije i seksualnog maltretiranja

Tekst je preuzet s bloga The Wolf Nomad uz dopuštenje autorice. Paula Brečak je sociologija, koja, osim blogovanja, aktivno i kontinuirano na mrežama Facebook i Instagram educira svoje pratitelje_ice o seksualnosti, feminizmu i LGBTIQ pravima. 

“Priđeš stolu za kojim tvoja meta sjedi. Uhvatiš stol za rubove s obje ruke, tako pokažeš dominaciju i moć. Razgovaraš s njom pola minute, a onda uzmeš slobodnu stolicu, sjedneš, opušteno se nagneš natrag i nastaviš razgovor.” Ovako zvuče instrukcije za zavođenje žena u kafićima koje drži Danijel Nesek, samokršteni Badboy, alfa-gnjida (TM), umjetnik zavođenja koji muškarce uči trikove i tehnike s kojima će ovi zagarantirano ostvariti seksualni odnos sa svojom metom.

Umjetnici zavođenja ili pickup artists (PUA) naziv je pod kojim se okupljaju muškarci koji smatraju da je umjetnost izmanipulirati žene kako bi od njih dobili seksualnu zadovoljštinu. Podskupina su incela (involuntary celibate), kako se sad već ustaljeno nazivaju svi oni, uglavnom strejt muškarci, koji vjeruju da imaju urođeno pravo na seks, a ne uspijevaju ga prakticirati uopće ili onoliko koliko smatraju da bi trebali. Primarno i sekundarno socijalizirani u patrijarhalnom vjerovanju da su žene seksualni objekti, a oni pastusi koji ih samo trebaju prisvojiti, neki inceli okreću se PUA životu, postaju gnjidići-naučnici (TM) te kreću štovati gurue i life coacheve koji ih podučavaju kako da oslobode svog unutarnjeg pastuha.

PUA tečajevi kreću se od kratkih, ponekad i besplatnih seminara i predavanja, pa do višednevnih kampova koji mogu koštati do €10,000. Obrađuju se cijeli procesi zavođenja: uočavanje i biranje mete (žene), tehnike prilaženja i započinjanja razgovora u raznim situacijama, vođenje razgovora s jednom ili više žena, zadržavanje žene kada ona pokuša otići, online zavođenje, podizanje seksualne energije, izbjegavanje frend zone, preuzimanje kontrole i uspostavljanje dominacije, uspostavljane fizičkog kontakta, ljubljenje, tehnike napaljivanja govorom i dodirom, ostvarivanje avanture za jednu noć, itd. Bitan dio tečaja jest i praksa, kada naučnici i njihov guru grupno odu u kafić, klub ili jednostavno na ulice i plaže te vježbaju naučene tehnike i trikove. Prilaze ženama iskoreografiranim govorom tijela koji bi trebao utvrditi da su oni alfa mužjaci te od žena pokušavaju iskamčiti broj ili seks. Ovakve vježbice potajice se snimaju pa kasnije u circlejerku pregledavaju snimljeno i komentiraju u čemu je naučnik pogriješio. Činjenica da nije uspio dobiti broj ili drk pripisuje se tome što se nije pravovremeno nagnuo u stolici ili nije dovoljno raskršio koljena na klupici, manspreadajući se i time joj poručujući da ima tako veliki penis da mu ovaj ne stane među noge. Razlog nikada nije, niti slučajno, to da žena nije zainteresirana, nije joj privlačan ili da je on jednostavno mizogina gnjida koju neke žene mogu nanjušiti. Po PUA logici, svaka žena je zainteresirana, želi baš njega, samo ona to još ne zna, a on će ju, nakon ovog tečaja, naučiti uvjeriti da mu se poda.

Snimanje bez privole umjetnicima zavođenja dođe kao zaštitni znak. Njihove društvene mreže pune su snimki i slika zavođenja i ljubljenja žena koje nisu svjesne da su snimane niti da su njihove snimke sada na takvim stranicama. Iako snimki seksa nema na javnim profilima, usuđujem se pretpostaviti da nekima nije strano niti snimanje seksualnog odnosa sa ženama bez njihova znanja i dijeljenje tog materijala s kompićima, sigurno zato da mogu prokomenitrati što je krivo radio i da ga poduče bolje.

Screenshot_20200819_190649.jpg
Screenshot_20200819_190520.jpg

Dok u Škotskoj umjetnici zavođenja bivaju kazneno progonjeni i osuđeni zbog maltretiranja i snimanja žena bez njihove privole, a američki portali objavljuju tekstove s instrukcijama za žene kako prepoznati i obraniti se od umjetnika zavođenja, hrvatski i regionalni mediji i portali Badboyu i Milošu Koprivici, srpskom PUA YouTuberu, daju zavidan prostor za promoviranje načina života koji se svodi na objektivizaciju, seksualizaciju i napasnost prema ženama kao ranjivim skupinama.

Badboy više je puta gostovao u ‘Podcast inkubatoru’ gdje ga je svaki puta velikodušno ugostio njegov istomišljenik u mizoginiji Ratko Martinović. Isti daje veliku pažnju i Milošu Koprivici koji na svojem YouTube kanalu ‘Društvena dinamika u službi zavođenja’ podučava kako bez posustajanja reagirati na ženske provokacije ili “šta kada te devojka uporno odbija ma koliko se ti trudio, a znaš da tu ima nečega”. Opcija nije prihvatiti odbijanje i pustiti ju na miru, ti znaš da ona tebe želi, makar ona to ne zna. A ako ne ide nikako, pošalješ joj sliku svojeg podruma i kažeš “mala, ako se budeš pravila pametna, ovdje ćeš završiti”, našalio se Martinović kada je u ožujku 2020. snimio još jedan podcast s Badboyem.

Badboya je ugostio i Veliki Tolk 2019., a Jutarnji list objavio je popriličan intervju s njime na portalu 100posto u kojem je Nesek ustvrdio kako muškarce uči “da vole, poštuju i razumiju žene”. Dosta nezgodna je ta definicija i iskazivanje ljubavi i poštovanja prema ženama kada se muškarce podučava kako ne pustiti ženu da ode i kako ne prihvatiti ‘ne’ kao odgovor. U svojem tekstu ‘Mala škola zavođenja’ na vlastitoj web stranici Dating zona, Badboy ukratko objašnjava korake zavođenja žene. U prvom koraku moraš joj dati do znanja da ju “želiš upoznati, a ne samo odvući u krevet”, dok zadnji korak, nazvan ‘Closing the deal’ pak govori da ćeš od upoznavanja do seksa potrošiti svega 60 minuta, kada je “ostalo još samo riješiti logistiku. Otarasit se frendova, frendica, bilo kakvog drugog izgovora, dovesti ju do sebe ili otići do nje, kondomi, lubrikant, skidanje i akcija.”

Dotičnog se 2018. moglo vidjeti i na talk showu ‘Ženska priča’ koji je popratio Journal, a gdje je sjedio rame uz rame s Gestalt psihoterapeutkinjom i seksualnom terapeutkinjom Natašom Barolin Belić, jednom od najcjenjenijih seksualnih terapeutkinja na našim prostorima. Unatoč njezinoj prisutnosti, “kako funkcionira ženski mozak te što žene zapravo vole i žele, najbolje je znao odgovoriti Danijel Nesek -Badboy”, zaključila je autorica tj. autor teksta.

Instagram: PUA Circlejerk

INSTAGRAM: PUA CIRCLEJERK

Instagram: PUA u akciji

INSTAGRAM: PUA U AKCIJI

Regionalne društvene mreže tjednima bruje pričama u sklopu spontanog pokreta #ŽeneUJavnomProstoru. Žene prepričavaju seksualno maltretiranje i napade kojima su izložene još u vrtiću, a zatim i u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, u obitelji, u javnom prijevozu, na ulici. Istovremeno, muškarci koji polažu pravo na ženska tijela i žensku seksualnost hodaju gradovima, kafićima i plažama te se međusobno podučavaju trikovima i tehnikama za nagovaranje žena na interakciju i seks. U zapadnom svijetu ih se osuđuje, Pickup artist subreddit koji je nekada bio njihovo okupljalište danas je mjesto sprdancije i trolanja kojemu u opisu stoji “a place to post and discuss body-building and weightlifting, preferably when it’s done with an artistic touch“. Na Balkanu ih se slavi, gosti, uzdiže.

Mislile ste da su oni muškarci koji su vas do sada maltretirali grozni? Ovi provode noći i dane na opskurnim podtemama foruma, okupljaju se u kafićima u kojima bi vam se konobar vjerojatno nasmijao da se žalite na muškarca koji vam neda mira, sjede po circlejerkovima i pričaju kako nas najbolje opkoliti, kako najbolje stati da ona ne može pobjeći, kako se na nju nadviti, kako ju u klubu zavrtiti i odvojiti od prijateljica… To je sustavno i eksplicitno podučavanje muškaraca o manipuliranju i seksualnom maltretiranju žena.

Ne preostaje nam drugo nego ih pobijediti u vlastitoj igri. Jer to za njih jest igra, za nas je preživljavanje. Preostaje nam naučiti njihove trikove, znati ih prepoznati, reagirati, ustrajati u odbijanju, pomagati jedne drugima. Budući da oni smatraju kako je njihova tajna upravo u određenim pokretima i govoru tijela, to je ono što moramo znati prepoznati, taj zamah rukom za zaustavljanje žene na ulici koji oni danima vježbaju, taj čuč kojim šire bedra i navodno suptilno skreću pažnju na te penise koji su im zadali toliko kompleksa i frustracija. 

Badboy u tzv. 'bench approach-u'

BADBOY U TZV. ‘BENCH APPROACH-U’

Dok naučnici zavodne djevojke, guru ih bez njihova znanja snima

DOK NAUČNICI ZAVODE DJEVOJKE, GURU IH BEZ NJIHOVA ZNANJA SNIMA

* Lica žena u originalu, na Instagram profilima @planetbadboy i @followbadboy, nisu ni na koji način cenzurirana, unatoč tome što djevojke nisu znale da su snimane niti da su te snimke i slike stavljene na društvene mreže.

Izvore koje je autorica koristila pronađi OVDJE.