Djeca kao taoci u trgovini seksualnim robljem u Meksiku

Trgovci ljudima u Meksiku često drže djecu žena koje su prodane u seksualno roblje kao taoce/kinje kako bi prisilili majke da nastave “raditi”. Uglavnom vrebaju na mlade i siromašne majke, ponekad se predstavljajući kao partneri žrtava ili se čak vjenčaju i imaju s njima djecu. Kada žena koja je prisiljena na prostituciju ne zaradi svoju tjednu kvotu, prekrši pravila ili pokuša pobjeći, trgovci ljudima prijete da će zadržati ili nauditi njihovoj djeci.

“Način na koji trgovci ljudima u Meksiku tjeraju svoje žrtve na prostituciju jest tako što im naprave dijete, a potom im ga oduzmu”, navodi Rosi Orozco, voditeljica meksičke nevladine ogranizacije Commission United Against Human Trafficking. “Nakon toga im redovito prijete da nikada više neće vidjeti dijete ako ne učine ono što on njih traže”, kaže Orozco. U posljednjih pet godina, na taj je način zarobljeno oko 400 žrtava, ističe Teresa Ulloa, regionalna direktorica za Latinsku Ameriku u organizaciji Coalition Against Trafficking in Women.

Žrtve su najčešće žene i djevojke između 15. i 25. godine koje žive u siromašnim dijelovima diljem Meksika, navodi Ulloa. Žene se mami lažnim ponuda za poslove plesačica ili modela u gradovima diljem Meksika i SAD-a, da bi ih se na kraju prisiljavalo na prostituciju na ulicama i u bordelima.

U dijelovima meksičkih država Puebla i Tlaxcala, trgovina seksualnim robljem je obično “obiteljski posao”, a djeca žrtava postaju vlasništvo lokalnih bandi. Djeca, uključujući i dojenčad, spašena u akcijama protiv trgovine ljudima pronađena su u užasnim uvjetima, neki od njih i zarobljeni, navodi Ulloa. “Događale su se situacije u kojima trogodišnja djeca mijenjaju pelene bebama, koje su imale grozne osipe po tijelu”, dodaje.

Tijekom proteklog desetljeća, federalne su vlasti istraživale 169 slučajeva trgovine ljudima u državama Pueblo i Tlaxcala, uključujući prisilnu prostituciju. No, preživjele žrtve vrlo rijeko svjedoče u slučajevima protiv kriminalaca ako im policija prije toga ne spasi djecu.

U Tlaxcali, trgovina seksualnim robljem često je zločin koji se nastavlja generacijama i smatra se “kulturnom tradicijom”, navodi Jorge Sosa, odvjetnik i aktivist protiv trgovanja ljudima u Puebli. “Prihvaćeno je unutar obitelji da se djeca odmalena pripremaju da budu svodinici”, dodaje.

Na globalnoj razini, gotovo je pet milijuna ljudi prisiljeno na seksualno iskorištavanje, navodi se iz Međunarodne organizacije rada. 

Indija dekriminalizirala homoseksualnost

Indijski Vrhovni sud ovoga je četvrtka donio povijesnu odluku konačno odbacivši zakon kojim se homoseksualni odnosi smatraju kriminalnim djelom, a koji datira još iz ere britanskog kolonijalizma.

Iako je homoseksualnost postigla određeni stupanj prihvaćanja u duboko konzervativnoj Indiji tijekom proteklog desetljeća, osobito u velikim gradovima te Indija sada čak ima otvoreno gay slavne osobe, u indijskom društvu homoseksualnost i dalje predstavlja tabu, a homofobija je i dalje uvelike prisutna – pogotovo u ruralnim dijelovima zemlje. Mnoge gay osobe još uvijek se suočavaju s izolacijom i progonom.

Prema dosadašnjem zakonu, ‘homoseksualna ponašanja’ dosada su kažnjavana zatvorskim kaznama do čak 10 godina, a sama homoseksualnost donedavno je pred zakonom smatrana ‘neprirodnim prekršajem’ iste kategorije kao i stupanje u seksualne odnose s životinjama.

Odluka vrhovnog suda donesena je na temelju peticije koju je pokrenulo pet građana/ki pripadnika/ca LGBTIQ zajednice koji/e su izrazili/e svoje neslaganje s trenutnim stanjem stoga što pripadnicima/ama LGBTIQ zajednice ne žele život u konstantnom strahu i trpljenju uličnog uznemiravanja.

Naravno, navedeno nije prvi pokušaj ukidanja ovog homofobnog zakona. Aktivisti i aktivistkinje za prava LBTIQ osoba u Indiji za dekriminalizaciju homoseksualnosti zalažu se još od već prilično davnih 1990-ih, što jučerašnji događaj čini uistinu povijesnim korakom naprijed u kontekstu unaprjeđivanja ljudskih prava i uspostave jednakosti unutar granica Indije.

Dekriminalizacija homoseksualnosti dočekana je slavljem među LGBTIQ osobama diljem zemlje.

“Ovo će očigledno otvoriti vrata za puno više stvari, više građanskih prava. I dalje ćemo se boriti za svoja prava, svakako. Ovo je prva bitka koja je osvojena i postoje još mnogo bitaka koje ćemo voditi. ” u kontekstu povijesne odluke Vrhovnog suda izjavio je aktivist za prava LGBTIQ osoba Sukhdeep Singh.

CESI pokreće novi cikuls radionica za nezaposlene žene

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) poziva na drugi ciklus od 4 radionice za nezaposlene žene koje su u procesu pokretanja vlastitog posla i samozapošljavanja. Poziv na radionice prenosimo u cijelosti:

Radionice su namijenjene dugotrajno nezaposlenim ženama koje razmišljaju o samozapošljavanju ili su u procesu samozapošljavanja, žele pokrenuti vlastiti posao, steći dodatno samopouzdanje u znanje i vještine koje posjeduju a kako bi se bolje snašle u procesu pokretanja posla i samozapošljavanja.

Radionice su besplatne! 

Termin prve radionice je 10.09.2018. s početkom u 11 sati. Očekivano trajanje radionice je 2 sata. (Termin za idući susret dogovara se na radionici! )

Radionica će se održati u našem prostoru, CESI, Nova cesta 4, polukat.

 

Ukoliko ste zainteresirani i/ili imate dodatnih pitanja molimo Vas da popunite prijavnicu na LINKU

O radionicama:

Cilj je osnažiti žene koje su zainteresirane za rad na postojećim i stjecanje dodatnih znanja i vještina.

Radionice pružaju sigurnu i poticajnu okolinu gdje je moguće dijeliti svoje probleme, pitanja koja vas muče, prilike i izazove te razvijati nove vještine i znanja a vezano za svijet rada i pokretanje posla.

Sudjelovanje omogućuje  i povezivanje sa drugim osobama koje također pokreću posao i u procesu su samozapošljavanja.

Radionice se provode u okviru programa Socijalna pravda i jednake mogućnosti kojim želimo pomoći dugotrajno nezaposlenim ženama i ženama koje su izložene diskriminaciji u svijetu rada na području Grada Zagreba, uz dugogodišnju podršku HZZ-područne službe Zagreb.

Direktne aktivnosti programa uključuju edukaciju i  podršku za socijalno ugrožene žene na tržištu rada kroz nekoliko ključnih elemenata:radionice za jačanje samopouzdanja, radionice za pokretanje vlastitog posla vezane uz razvoj “mekih” i “tvrdih” vještina, coaching i mentorstvo, pravno savjetovanje i informiranje, te povezivanje i umrežavanje.

Sto su o radionicama rekle dosadašnje polaznice:

“Naprosto sam oduševljena ovom radionicom i voditeljicom te načinom rada. Stvarno jedna od najkorisnijih radionica na kojima sam ikad bila i svima ću je preporučiti.”

“Izuzetno mi se svidjelo što se na radionici odgovaralo konkretno na pitanja, probleme, informacije i znanja koja sam dobila su primjenljiva u današnjim uvjetima zapošljavanja.”

“Dobila sam korisne informacije i dobar osjećaj da sam nešto korisno naučila i učinila za sebe.”

“Potvrdila sam neke svoje ciljeve i plan ostvarenja. Nisam izgubila ništa – dobro uloženo vrijeme!”

“Radionica mi je pomogla da skupim još samopouzdanja a nadam se da ću uspjeti dobiti sredstva za samozapošljavanje od Zavoda za zapošljavanje.”

 “Dobila sam puno informacija, podizanje razine samopouzdanja. Izgubila sam dio straha od novog početka.”

Projekt je financijski podržan od:

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku

Grassroots ‘klimatski aktivizam’ budi nadu za stvaranje boljeg društva

Nakon ovogodišnjih toplinskih valova te prije međunarodne akcije “Rise for Climate” koja se održava 08. rujna, Payal Parekh ističe što joj to daje nadu za bolje sutra:

Ovo ljeto svjedočili/e smo razarajućim čimbenicima klimatskih promjena: od rekordnih temperatura izmjerenih u Pakistanu i Indiji koje su odnijele preko 4000 života do poplavama na Filipinima zbog kojih je više od 50.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. I to nije sve. Sve više i više zemalja doživljava posljedice klimatskih promjena. I to negativnih. U Japanu i Južnoj Koreji ove su godine toplinski udari usmrtili 200 osoba, do je u Europi rekordna suša uništila poljoprivredne urode uzrokovavši požare diljem kontinenta koji su samo u Grčkoj odnijeli preko 90 života.

Osjećaj bespomoćnosti

Znanstvenici/e su potvrdili/e kako je više nego vjerojatno da su krivci za ovogodišnje toplinske valove klimatske promjene, dok medijska izvješća o nedavno objavljenim znanstvenim studijama oslikavaju apokaliptične scenarije za budućnost planeta ističući kako smo na korak do točke “uzavrele Zemlje” (org. “Hothouse Earth”) s koje nema više povratka na staro.

Na polju klimatskih promjena radim već 20 godina i dugo sam se vremena osjećala bespomoćno u vezi njezinih promjena. Ove sam godine iskusila po prvi put utjecaj klimatskih promjena i u bogatim zemljama, a ne samo u Indiji, mojoj rodnoj zemlji.

Biciklirajući kroz britanska sela upoznala sam poljoprivrednike/ce koji/e su izrazili/e brigu kako bi mogli/e ostati bez cjelogodišnjeg uroda radi vremenskih uvjeta, dok u Bernu, gradu u kojem živim, rijeka Aare, je zabilježila najvišu temperaturu ikada izmjerenu – 23,8 Celzijevih stupnjeva, temperaturu koja je opasno blizu gornje granice koje broje slatkovodne ribe mogu podnijeti. Na planinskoj turneji po prvi put nisam imala potrebu za zimskom opremom jer se glečer na koji sam se penjala praktički otopio.

Posao na prvom mjestu, kao i obično

Ono što je zapečatilo moju zabrinutost vezanu uz budućnost bila je velika reportaža u novinama o poljoprivrednicima/ama koji/e su istaknuli/e kako nisu spremni/e za posljedice klimatskih promjena. Švicarska, jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, kao i jedna od onih što se hvalila spremnošću “borbe s čimbenicima klimatskim promjenama”, ove je godine svejedno ulovljena nespremna. Kako se onda s posljedicama klimatskih promjena mogu nositi siromašne zemlje, ako ne može jedna Švicarska? Što je s poljoprivrednicima u Indiji, zemlji u kojoj je već preko 60.000 poljoprivrednika počinilo samoubojstvo radi razarajućih posljedica rasta temperature za njihove usjeve?

Inače, tvrtke poput Exxona i Shella znale su o opasnostima klimatskih promjena uzrokovanih njihovim proizvodima još prije 40 godina. Međutim, šutjele su o tome, plasirajući u medijima tekstove vezane uz sumnju o klimatskim promjenama generalno. Utjecaji klimatskih promjena koje danas doživljavamo posljedica je sustavnog zanemarivanja industrije fosilnih goriva  apela o smanjenju eksploatacije prirodnih resursa kao i redukcije stakleničkih plinova te plasiranja obmanjujućih tekstova u medijima kako bi se diskreditirala znanstvena struka.

Neumoljiva želja za profitom pod svaku cijenu učinila je te tvrtke najprofitabilnijim i najmoćnijim korporacijama u povijesti omogućavajući da njihov utjecaj na svakodnevne političke procese drži vladu u ograničavajućem položaju. Ali ondje gdje vlade ne uspijevaju učiniti pomak, obični ljudi nastupaju. Pa tako, primjerice, lokalne zajednice su te koje su preuzele zadatak transformacije cjelokupnog energetskog sustava na obnovljive izvore energije preuzimajući kontrolu nad vlastitom energijom. U cijelom svijetu, ljudi ustaju protiv eksploatacije korporacija fosilnih goriva organizirajući se lokalno kako bi ukinuli javno prihvaćanje i financiranje industrije fosilnih goriva i time oslabili njihov politički utjecaj.

 “Grassroots” pokret prihvatilo je već preko 900 institucija uključujući i brojne veće gradove, sveučilišta, vjerske i medicinske grupacije, kao i nasljednike Rockefeller naftnog imperija koji su povukli svoje investicije iz domene eksploatacije fosilnih goriva.

Slobodni od fosilnih goriva

I dok većina medijskih natpisa po pitanju “zagrijavanja Zemlje” idu u pravcu opisa distopijske katastrofe, same studije ističu kako je to samo jedna od mogućnosti. Znanstvenici/e naglašavaju kako je u našoj moći da zaustavimo procese klimatskih promjena i učinimo ono za što se struka već dugo zalaže: zaustavimo korištenje fosilnih goriva što je brže moguće i okrenemo se prema 100% obnovljivim izvorima energije. Upravo to je ono što “Fossil Free” kampanja promiče, te ono što će desetine tisuća ljudi diljem svijeta promicati 08. rujna. Unutar akcije “Rise for Climate” lokalne zajednice zahtijevat će svijet bez fosilnih goriva, svijet koji na prvo mjesto stavlja ljude, a ne profit.

Učinci klimatskih promjena sve su vidljiviji i scenariji apokaliptične budućnosti može biti demotivirajući, ali i ne mora. Može nas motivirati da krenemo drugim putem te se borimo za naša prava. Spoznaja da sam osobno dio globalnog pokreta daje mi nadu da nije sve izgubljeno.        

Prevela i prilagodila: Martina Raos

Destigmatizacija menstruacije kroz nove medije

I danas, u 21. stoljeću, menstruacija i dalje predstavlja tabu temu. O njoj se ne priča javno, u reklamama se banalizira, a od pomisli da muškarac kupi uloške mnogi padaju u nesvijest.

Kako bi razbila mitove o menstrukaciji, potaknula otvorenu raspravu o ovoj temi i pružila djevojčicama i ženama mjesto gdje će moći pronaći sve informacije i podijeliti iskustva, nastala je web stranica Dobila.ba.

S urednicama stranice, Lamijom Begagić i Slobodankom Dekić, razgovarala je Hilma Unkić s portala diskriminacija.ba.

Intervju prenosimo u cijelosti.

Kome je namijenjen sajt Dobila.ba? Pretpostavljamo da će od njega najviše koristi imati djevojčice tinejdžerskog uzrasta, ali sigurno ne bi bilo loše da svi s vremena na vrijeme pročitaju ponešto o menstruaciji?

Sajt je namijenjen prvenstveno djevojčicama, ali i njihovim roditeljima, idealno bi bilo i nastavnicama i nastavnicima. Želja nam je bila učiniti djevojčicama i mladim djevojkama susret s tim famoznim krvarenjem manje traumatičnim. Sajt se ne bavi floskulama da se s prvom menstruacijom preko noći postaje žena, već kroz iskustva drugih i kratke i uzrastu prilagođene tekstove napokon normalizuje ovo iskustvo: da, menstruacija može da bude i nezgodna, i obilna, i bolna, i svakakva, ali je dio nas i naših života. I nije sramota i ne postoji niti jedan razlog da se o njoj šapuće ili šuti – to je, vjerujemo, glavna poruka koju smo htjele da pošaljemo. 

Tko sve stoji iza sajta, ko su kreatori/ce, ilustratori/ce, autori/ce tekstova i kako je krenula priča?

Ideju je pokrenula Boba Dekić, svesrdno je prihvatila Lamija Begagić, a potom i ostatak kreativnog tima: Smiljana Veljović, Klaudija Mlakić Vuković, Mane Radmanović i Nemanja Popović. Pravile smo ga jer smo osjetile da i danas, a već smo u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim, na kafama, večerama, druženjima, imamo potrebu govoriti o iskustvima svojih tijela, a menstruacija je svakako jedno od takvih iskustava. Zapitale smo se pričaju li djevojčice o tome međusobno, da li potajno i u šiframa, i odlučile smo da radimo sajt. Iza nas ne stoji nikakva organizacija, niti sponzor, osim novca od prodaje Bobine Mazde Premacy, za plaćanje domene i inih troškova.

Jedan dio sajta posvećen je i mitovima o menstruaciji. Koji su to najučestaliji mitovi kojima učimo djevojčice na našim prostorima?

Većina tih mitova implicira da kada imaš menstruaciju, moraš da miruješ, ne možeš nista da radiš, život staje. I zaista, nekim djevojkama i jeste tako, zbog bolova. Ali ne svima, i to ne mora da bude pravilo. Bitno je da sama odlučiš šta ti prija u tim danima – možeš da maziš sebe i digneš sve četiri u vis, možeš i da luduješ ako ti je tako lakše. Ali, ti ćeš da odlučiš šta ćeš da radiš i kako. Tu je i čest mit o nekom famoznom paktu o nenapadanju između menstruacije i vode. Jedan od opasnijih mitova, priznat ćemo, budući da tijelo tokom tih nekoliko dana zahtjeva i pojačanu higijenu, a ne nikakvu. Također, budući da generalno djecu, što u školama, što u porodici, odgajamo na strahu od nepoznatog, djevojčice dosta rano menstruaciju povezuju sa neželjenom trudnoćom. Uz ono ponosno “Sad si žena!”, nužno ide i to prijeteće “Sad možeš zatrudniti!”. Nastojale smo ovim sajtom pokazati da je menstruacija ipak više od toga.

Koliko ste i same u procesu kreiranja sajta učile o vašim menstruacijama? Da li je bilo informacija koje niste ranije znale, i šta je vama bio najzanimljiviji podatak kojeg ste naučile?

Da, definitivno, kada smo pravile kviz, na neka pitanja nismo odmah znale odgovor. Mada, moramo da priznamo da mnogo manje znamo o menopauzi nego o menstruaciji, iako nam se ista bliži neumitno.Šalu na stranu, mnogo smo učile, ali ne samo o menstruaciji, nego i o tabuiziranju ženskog iskustva, o iskustvima stida, krivice, straha. Ponajviše smo, zapravo, učile ne iz udžbenika i knjiga koje su nam bile izvori, već iz iskustava drugih žena okupljenih u rubrici ‘Naše menstruacije’ za koju svaka od nas može poslati svoju priču, pa vas i ovdje pozivamo da to učinite na mail adrese navedene u impresumu ili na FB page Dobila.ba.

Da li, na neki način, preuzimate ulogu koju bi trebale obavljati odgojno-obrazovne ustanove, u kojima se još uvijek prilično površno uči o fizičko-psihološkim razvojnim procesima mlade osobe?

Ni stotinu sajtova ne može da zamijeni vrijednost uvođenja seksualnog obrazovanja u škole, a čini se da se to neće skoro desiti. U školama se uči o reprodukciji kao da smo neke životinje koje su samo predodređene da rađaju. A seksualnost je mnogo više od toga, pa i sama menstruacija. Nadamo se da je ovaj sajt jedan od načina da se seksualno obrazovanje konačno probije do mladih ljudi i do škola, a mi ćemo se potruditi da mu otvorimo školska vrata, makar, kako je to obično jedino i moguće, zahvaljujući entuzijazmu pojedinki i pojedinaca koji rade u nastavnom procesu.

Imate li neki savjet za sve mame, tetke, sestre, učiteljice – na koji način bi trebalo da pristupe ovoj tematici kada razgovaraju sa djevojčicama?

Da ih ne plaše, da proslave taj dan, da se našale, da pomognu kad boli, da im gurnu nekad neku teglicu nutele preko reda. Da menstruaciju, ali i odlazak kod ginekologa / ginekologinje, predstave kao nešto važno, ali normalno i sastavni dio života.

Koja je budućnost sajta, na koji način ga planirate održavati?

Prije svega, voljele bismo još malo raditi na njegovoj vidljivosti, te pokušati ga nekim kanalima progurati u škole, razgovarati sa djecom, dijeliti iskustva, a u budućnosti, nasretnije bismo bile kada bismo došle do mladih devojaka/devojčica koje bi bile zainteresovane da ga preuzmu i razvijaju u nešto veće. 

Kampanjom na društvenim mrežama protiv stigmatizacije žrtava trgovine seksualnim robljem

Žrtve trgovine seksualnim robljem u Indiji snimaju audio zapise o svojim iskustvima koji će se koristiti u kampanji na društvenim mrežama, čiji se organizatori/ce nadaju da će smanjiti diskriminaciju koja prati žrtve čak i kada se spase iz pakla trgovine ljudima.

Od procjenjenih 20 milijuna seksualnih radnica u Indiji, 16 milijuna žena i djevojaka žrtve su trgovine seksualnim robljem. Žrtve se diskriminira čak i nakon što se oslobode, zbog čega one ne govore o tome u javnosti, navodi Arun Pandey, iz humanitarne organizacije Anyay Rahit Zindagi (Život oslobođen nepravde, op.prev.).

“Narativ grade ili aktivisti/kinje ili državni službenici/ce”, kaže Pandey. “Mi želimo da ispričaju svoju priču na svoj osobni način, svojim riješima i bez ikakvih filtera. Želimo da žrtva govori sama za sebe”.

Kampanja se temelji na video sadržaju u četiri dijela prenesenom na YouTube u srpnju. Snimke se sastoje od glasovnih zapisa žena iz četiri bordela u gradovima diljem Indije, a cilj im je pružiti gledateljima/icama uvid u stvarne živote seksualnih radnica. Žrtve trgovine seksualnim robljem sada se potiče da pošalju svoje snimljene priče, koje se dalje šire na društvenim medijskim platformama, uključujući Facebook i YouTube.

Također će se puštati tijekom edukacija namijenjenih policiji kako bi “razbili mitove i pogrešne predodžbe” o ženama koje su žrtve trgovine seksualnim robljem, rekao je Pandey. “Postoji taj opći dojam u društvu da same biramo biti u tim bordelima i da zarađujemo puno novca”, rekla je 34-godišnja žena koja je žrtvom trgovine postala kao dijete.

Žena, koja sada radi u praonici rublja u zapadnoj državi Goa, navodi da je pristajala snimiti svoju priču jer je mogla sakriti svoj identitet i bez straha govoriti o tome što je preživjela. U snimkama, žene govore o pijanim muškarcima, nasilju i zašto im je teško napustiti industriju seksa, rekao je Pandey.

“Istupila sam u nadi da će ljudi razumjeti moje putovanje iz sigurnosti svog doma u bordele”, rekla je žrtva iz Goe. “Čak i ako razmišljaju o tome samo nekoliko trenutaka, početi će razumjeti našu patnju”.