Nije kriva radnica, što je riba smrdljiva

Ovo je drugi u seriji od šest tekstova ‘Adrio bella’, o zadarskoj industriji i prošlosti i sadašnjosti Tvornice za preradu i konzerviranje ribe Adria. Prvi tekst, pod nazivom ‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’, koji nudi pregled razvoja zadarske industrije i Zadra kao grada od Drugog svjetskog rata do danas, možete pročitati ovdje.

Nakon Drugog svjetskog rata, paralelno s obnovom razrušenog grada, u Zadru se razvija industrija, a važnu ulogu u razvoju industrije od samih početaka zauzima industrija ulova, prerade i konzerviranja ribe. Prva izobrazba ribarskih kadrova u okviru bivše Jugoslavije započela je upravo u Zadru, gdje je 1949. godine otvoren ribarski tehnikum na kojem su se školovali kadrovi za potrebe ulova i prerade ribe. Nakon toga je 1955. godine u sklopu Industrijske škole u Zadru osnovan Odjel za preradu ribe, koji je funkcionirao tri godine. Početkom 1970-ih Centar za odgoj i obrazovanje kadrova pomorstva i ribarstva u Zadru počeo je školovati stručnjake i stručnjakinje za pomorsko ribarstvo (današnja Pomorska škola Zadar).

U zadarskoj luci Gaženici krajem 1940-ih se lagano razvijala nova lučko-industrijska zona. Tih godina procvat doživljava Tvornica ribljih prerađevina Mardešić na obližnjem Dugom Otoku, a desetljeće kasnije u Zadru s radom započinje Adria, tvornica za preradu i konzerviranje ribe. Upravo su Mardešić i Adria jedne od malobrojnih ribljih tvornica čiji se život nastavio i nakon 1990-ih (prije rata 1990-ih na području Jugoslavije postojalo je 20-ak riboprerađivačkih tvornica, uglavnom na otocima). 1991. godine Adria je imala 840 zaposlenika/ca, a ta je godina označila početak učestalih prekida u proizvodnji tvornice, kao i smanjenja broja radnika i radnica. Zbog činjenice da se Adria nalazila na ratom pogođenom području, upis pretvorbe poduzeća u dioničko društvo obavljen je pet godina kasnije, na Trgovačkom sudu u Splitu, u jesen 1996. godine. Devetnaest godina od pretvorbe, u ljeto 2015. godine, Adria je proglasila stečaj, čime se pridružila dugoj listi bivših zadarskih tvornica.

{slika}

Poštenja i konteksta radi, u ovom ćemo se tekstu još malo zadržati na prošlosti i baviti poveznicama Adrije s drugim ribljim tvornicama – točnije, specifičnostima riboprerađivačke industrije i ženskog rada na području Jugoslavije. Adria je osnovana kao društveno poduzeće, a za dio radnika i radnica tijekom godina nakon pokretanja tvornice otkupljeni su stanovi u Zadru, u novim stambenim mikrorajonima koji su građeni 1960-ih i 1970-ih. Većina radnica (u tvornici su radile uglavnom žene) na posao je, naime, dolazila iz sela iz zadarske okolice –  s područja Ravnih Kotara i s obližnjih otoka. Iako je dio radnica i radnika uspio postaviti na noge život u gradu, velik dio je i dalje na posao svakodnevno putovao iz zadarske okolice – u svakom “seoskom” autobusu koji je na zadarski kolodvor pristizao od 1960-ih do novog milenija bila je makar jedna radnica Adrije.

Nisu radnice iz zadarskog zaleđa u tom svom putovanju bile usamljene – diljem Jugoslavije žene su iz svojih malih sredina nove poslove, a posljedično i nove živote (barem u nekom omjeru), pronalazile upravo kroz zapošljavanje u tvornicama za preradu ribe. Iva Kosmos, istraživačica je na projektu o povijesti riboprerađivačke industrije na jadranskoj obali koji je rezultirao knjigom Priče iz konzerve. U sklopu projekta obavljena su terenska istraživanja u više takvih tvornica – u Izoli gdje je nekoć radila tvornica Delamaris (danas Pivka), na Lošinju gdje je radila Tvornica Kvarner (zatvorena 1974.), u Cresu gdje je radila tvornica Plavica (zatvorena 1996.), te u Rovinju gdje i danas radi tvornica Mirna, te Banjolama, Fažani i Lastovu. Knjiga Priče iz konzerve izaći će iz tiska potkraj ovog ljeta, najprije na slovenskom jeziku (Zgodbe iz konzerve) u izdanju ZRC SAZU, a na jesen na hrvatskom jeziku u izdanju Srednje Europe.

Knjiga donosi i dodatne tekstove o Fabrici u Vela Luci, o razvoju ribarstva i prerade ribe na Hvaru te poratnoj riboprerađivačkoj industriji u Istri. Istraživanjima o konkretnim tvornicama pridružuje se nekoliko tekstova o tome što se danas događa s industrijskim naslijeđem i zaboravljenim prostorima nekadašnjih tvornica. “Tome dodajemo šira razmišljanja o konzervi kao paradigmatskom predmetu modernog doba te o tome što konzerva ribe i konzerva općenito metaforički predstavlja, odnosno koja se značenja vezuju uz taj predmet i kako ga doživljavaju različite kulture”, priča nam Kosmos.

Njen se dio istraživanja bavio tvornicama i radnicama na Lošinju i Cresu. S Kosmos razgovaramo o specifičnostima ženskog rada i položaja radnica u ribljim tvornicama.

“U ranijim je razdobljima, primjerice u 50-im godinama, ženski rad u riboprerađivačkoj industriji često bio sezonski. Radnice se u tim slučajevima angažiralo po potrebi, dakle bez stalnog radnog rasporeda, stalnog radnog odnosa i prava koja iz toga proizlaze. Muška radna snaga bila je zaposlena u upravi i na tehničkom održavanju te su bili, po mom znanju, za razliku od radnica, većinom stalno zaposleni. To se mijenja u kasnijim razdobljima, te su primjerice u 70-ima ili 80-ima radnice stalno zaposlene i izražavaju zadovoljstvo radnim uvjetima”, objašnjava Kosmos.

Kaže kako su se uz ranija razdoblja često vezivala i sjećanja na izuzetno naporne i duge smjene te rad noću, osobito za vrijeme sezone lova, kada je trebalo odjednom obraditi velike količine ribe. “Pri tome je najveći problem bilo to da nije postojalo organizirano čuvanje djece te se od radnica očekivalo nemoguće – da pobrinu za djecu i budu prisutne na poslu. Taj detalj oslovljava jedan širi problem, a to je da je na ženama uz rad u tvornici redovito ostajao teret tzv. reproduktivnog rada, brige za djecu i domaćinstvo. Taj je ‘dvostruki teret’ osobito u kasnijem socijalizmu olakšan državnim mjerama i mehanizmima, kao što je uspostavljanje široke mreže odgojnih ustanova za čuvanje djece, koje su nekad organizirale i tvornice same, i/ili tvorničkim kantinama koje su nudile hranu. Dio reproduktivnog posla tako je prešao na društveni sistem, no ono što je ostalo i dalje je ‘pripadalo’ ženi”, priča Kosmos.

Na pitanje misli li da to što povijest rada u tvornicama ribe Jugoslavije do danas nije pažljivije istražena ima veze s time da se radi o ženskom radu, Kosmos odgovara kako činjenicu da se radi o ženskom radu koji je u pravilu manje valoriziran svakako treba uvažiti, ali ističe i druge razloge koji uzrokuju ‘nevidljivost’ industrijskog naslijeđa.

“Najprije je tu činjenica da se povijest industrije, kao i sjećanja radnika i radnica, te često nostalgija koju osjećaju prema tom razdoblju, vezuju za razdoblje socijalizma, a odnos prema socijalizmu u našem je društvu, najblaže rečeno, izuzetno ambivalentan i često utemeljen na generalnom animozitetu. Govoriti o socijalizmu u pozitivnim terminima, kao o razdoblju koje je doprinijelo društvenom razvoju na području radničkih prava i radnih uvjeta, time je otežano, ako ne čak i neprihvatljivo ili nepoželjno”, objašnjava. Navodi i još jedan bitan razlog.

“Drugi razlog na kojeg sam često naletjela je vezan za pitanje kako primorski krajevi u kojima su bile tvornice, zamišljaju sami sebe i što žele vidjeti kao vlastito naslijeđe. To je pitanje ključno vezano za turističku imaginaciju tih krajeva koja temelji na zamišljanju idealiziranih slika ‘čiste’, ‘netaknute’ prirode te luksuznih, udobnih prostora u kojima često nema mjesta za realne stanovnike, djelatnosti i prostore tih istih krajeva. Takva turistička imaginacija ne podnosi vizualne slike, zvukove i vonj industrije: buku strojeva, crvenilo riblje krvi u moru, izgled radnika na obali, miris riblje friškine. Lokalna industrijska i radnička povijest često je posve isključena iz turističke prezentacije primorskih krajeva, pa i lokalne muzejske ili kulturne djelatnosti koja je ključno vezana na turizam. Time su realna iskustva još živih ljudi, kao i lokalni identitet koji na tome temelji, isključeni iz prezentacije naših primorskih krajeva”, kaže Kosmos.

Smrad, koji se toliko često vezuje uz priče o ribljim tvornicama, na poseban je način vezan uz klasnu percepciju generalno, te potiskivanje iskustava i samoreprezentacije radničke klase. “To je ono čemu su nas uče – da niže klase smrde. I da je to barijera koju se ne može prijeći – nikakav osjećaj simpatije ili antagonizma nije toliko važan kao fizička odbojnost. Možete imati naklonost prema ubojici ili nasilniku, ali teško da ćete isto osjećati prema čovjeku kojemu, primjerice, dah smrdi – uvijek smrdi. Kada nas se odgaja u uvjerenju da su radničke klase neznalice, lijeni, pijani, nepošteni, to možda nije u tolikoj mjeri štetno, koliko je štetno kada nas se odgaja u uvjerenju da je radnička klasa prljava”, pisao je još 1937. godine George Orwell u knjizi The Road to Wigan Pier.

U knjizi o tvornicama ribe u Montereyu Shaping the Shoreline: Fisheries and Tourism on the Monterey Coast, Connie Y. Chiang spominje zanimljiv slučaj iz 1934. godine koji navodi i Tanja Petrović u tekstu o tvornicama ribe u zadnjem izdanju časopisa Narodna umjesnost. Te je godine tvrtka Del Monte Properties, koja je željela privući kupce nekretnina u regiju, podnijela tužbu županijskom sudu protiv tvornica za konzerviranje sardina tvrdeći da sezonski vjetrovi šire neugodne mirise iz tvornica do hotela Del Monte, što je rezultiralo “mučninama i fizičkom nelagodom” gostiju i zaposlenika hotela. U iznošenju obrane u ime tvornica, odvjetnik John Milton Thompson naglasio je da su “mirisi stvar estetike koja utječe samo na njušne organe izrazito osjetljivih osoba koje traže zadovoljstvo u odmaralištu koje vodi tužitelj. Bilo kakvi neugodni mirisi prouzrokovali su mali, ako uopće ikakav, financijski gubitak i mali, ako uopće ikakav, pravi nemir ili nevolje, i to za osobe koje zapravo nemaju nikakve veze s javnom dobrobiti lokalne zajednice”.

Riječi o dobrobiti lokalne zajednice posebno odzvanjaju danas, kada diljem Jadranske obale industrijska postrojenja, koja su desetljećima, a u nekim slučajevima i čitavo stoljeće, bila presudan faktor razvoja, organiziranja i održavanja cjelokupnog društvenog života, postaju “ružna”, “nečista” i “smrdljiva”, a pobjedu nad njima odnosi “čisti” i “lijepi” turizam.

“Sudar između dvaju industrija, tvorničke i turističke, nije karakterističan samo za razdoblje od 1990-ih nadalje, već ga možemo pratiti i tijekom cijelog socijalizma. I u socijalizmu se susrećemo s idealiziranom turističkom imaginacijom obale koja ne trpi spomenute mirise, zvukove i slike, no tada te dvije industrije češće obitavaju zajedno, a radništvo je predstavljeno pozitivno kroz službenu socijalističku retoriku. Turistička imaginacija zato konačno doživljava trijumf nakon 1990-ih. Većina riboprerađivačke industrije kojom smo se mi bavili je propala. Svjedočimo prevlasti turizma kao monokulture koja istiskuje druge djelatnosti na otocima i obalnim krajevima. O opasnosti monokulture ne vrijedi trošiti riječi, jer upravo svjedočimo tome što se događa kada neko područje ovisi samo o jednoj djelatnosti, a ta biva ugrožena”, zaključuje Kosmos.

{slika}

Jedna malena, ali značajna ilustracija monokulturne pobjede turizma jest nagrada Seatrade Cruise Awards za luku godine, koju je prošle godine dobila zadarska luka Gaženica. Radi se o nagradi koja se dodjeljuje luci koja je najviše postigla u razvoju infrastrukture i objekata za prihvat kruzera. “Pokazuje se ono što smo i najavljivali, da je kombinacija izvrsne infrastrukture i jednog od najvećih svjetskih lučkih operatera najbolji mogući put u izgradnji prepoznatljivosti Zadra i Zadarske županije kao svjetski relevantne destinacije kruzerskog turizma. Sada imamo još veću obavezu  provoditi aktivnosti koje će pokazati da je luka u Gaženici luka s vizijom”, izjavio je tom prigodom ravnatelj Lučke uprave Zadar Robert Škifić.

Odmah nasuprot nove trajektne luke nalazi se veliki tvornički krug propale tvornice Adria, za čiju se prodaju posljednje četiri godine organiziraju neuspješne dražbe. Na prvoj dražbi, održanoj prije četiri godine, cijena ostavštine Adrije bila je postavljena na 89 milijuna kuna, a sa svakim  novim ročištem početna cijena znatno se umanjivala, pa bi na novoj, desetoj dražbi, vrijedni tvornički krug mogao biti prodan za upola manju cijenu od prvotne. Još se ne zna što bi na mjestu nekadašnje Adrije u konačnici moglo osvanuti, ali jedini odgovor kojeg se u Zadru itko može domisliti jest – hotel.

* Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove.

Žene u BiH: pola populacije a ni petina vlasti – dokad?

Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH jasno propisuje obavezu državnih tijela na svim nivoima vlasti da osiguraju ravnopravnu zastupljenost oba spola na svim nivoima vlasti. Ravnopravna zastupljenost postoji u slučaju kada je manje zastupljeni spol, zastupljen u procentu od najmanje 40%. U tu svrhu, potrebno je preduzeti sve potrebne mjere kojima će se osigurati adekvatno provođenje odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova, poput izrade, usvajanja i implementacije Gender akcionog plana na nivou BiH, ali i na nižim nivoima vlasti.

Bosna i Hercegovina je usvojila Gender akcioni plan za period 2018-2022, a akcioni planovi na nivou kantona usvojeni su samo u dva kantona: Kantonu Sarajevo i Srednjobosanskom kantonu krajem 2019. godine, čije usvajanje je podržao Gender centar Federacije BiH u saradnji sa civilnim društvom.

Gender akcioni planovi trebaju poslužiti kao osnov za dosljednu primjenu Zakona o ravnopravnosti spolova, a značaj kantona u osiguravanju ravnopravnosti spolova je prepoznat i u Gender akcionom planu Bosne i Hercegovine. Državnim GAP-om prepoznate su prioritetne oblasti u kojima je neravnopravnost spolova najviše izražena.

Samo 14,49% zastupljenosti žena u vladama

Među tim oblastima je i učestvovanje u javnom životu i donošenju odluka. O zastupljenosti žena u pomenutim oblastima govori i podatak da prosječna zastupljenost žena u vladama kantona iznosi 14,49%.[1] Najveći procenat zastupljenosti žena je u vladama Bosansko-podrinjskog kantona i Kantona Sarajevo u procentu od 25%. Niskom zastupljenošću žena direktno se krši član 20. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, te je potrebno preduzeti mjere kojima će se ispoštovati odredba o zastupljenosti manje zastupljenog spola u procentu od 40%.

Primjetno je da je ravnopravnost spolova tema u koju su većinski involvirane žene, te je neophodno uključiti i muškarce kako bi se postigla faktička ravnopravnost spolova obzirom da muškarci čine većinu u tijelima na svim nivoima vlasti. 

Potrebno usvojiti gender akcione planove

“Potrebno je što prije pristupiti izradi gender akcionih planova na svim kantonima kako bi se osiguralo adekvatno provođenje međunarodnih standarda u oblasti ravnopravnosti spolova. Gender akcioni plan kao strategija sadrži niz programskih mjera za uspostavljanje ravnopravnosti spolova u oblasti rada, obrazovanja, nasilja u porodici, zdravlja, socijalne zaštite, javnog života i donošenja odluka. Obzirom na široko područja koja pokriva, potrebno je uključiti i organizacije civilnog društva u proces izrade gender akcionih planova, ne samo zbog činjenice da je jačanje saradnje sa civilnim sektorom predviđenom državnim Gender akcionim planom, već zato što veliki broj organizacija posjeduje ekspertizu u ovim oblastima i stoga mogu doprinijeti izradi kvalitetne strategije za unaprijeđenje životnog standarda žena, ali i LGBTI osoba. Ono što želim da naglasim jeste da gender akcioni planovi nisu nikakav hir organizacija civilnog društva, niti nešto što iziskuje dodatna finansijska sredstva. Usvajanje gender akcionih planova su obaveza svih nivova vlasti i provođenje mjera predviđenih gender akcionim planom predstavljaju obaveze nadležnih institucija koje spadaju u okvire njihovog redovnog djelovanja.” rekla je Amina Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra.

Sarajevski otvoreni centar poziva vlasti u kantonima koje još uvijek nisu usvojile gender akcione planove, da to učine kako bismo uspostavili rodnu ravnopravnost bez koje se ne možemo nazvati modernim društvom koje teži ekonomskom osnaživanju, smanjenju stope siromaštva i podizanju kvalitete života.

Aktivnosti SOC na zagovaranju usvajanja gender akcionih planova podržava CARE International Balkans u okviru projekta “Unapređenje socijalnih usluga kroz jačanje NVO u BiH”, a financijski podržavaju CARE Češka i Vlade Češke Republike.



[1] Narandžasti izvještaj o stanju ljudskih prava žena za period 2016-2019

Meksiko: Vrhovni sud u Veracruzu odlučit će o legalizaciji pobačaja

Prema vladinim podacima, pobačaj je treći uzrok smrti među ženama u regiji Veracruz.

Meksički Vrhovni sud sljedeći će tjedan razmotriti prijedlog zakona koji bi, ukoliko bude prihvaćen, omogućio da dobrovoljni prekid trudnoće bude priznat kao pravo.

Ako Vrhovni sud odobri prijedlog zakona, prvi put u povijesti države kriminalizacija pobačaja bit će prepoznata kao kršenje ženskih prava.

“Zabrana pobačaja diskriminacija je žena”, rekao je Juan Luis Gonzalez, sudac Vrhovnog suda, koji je podnio zahtjev za razmatranjem prijedloga.

Također, “kriminalizacija pobačaja krši pravo žena na siguran pristup zdravstvenom sustavu”, dodao je Gonzalez.

29. srpnja 2020. pet će sudaca raspravljati o prijedlogu zakona. Ako trojica njih odobre prijedlog, zakonodavstvu Veracruza bit će omogućeno da promijeni svoj kazneni zakon i potpuno legalizira pobačaj.

Iako se zakon trenutno odnosi samo na regiju Veracruz, mogao bi otvoriti vrata legalnom pobačaju u drugim dijelovima Meksika.

Trenutačni kazneni zakon u Meksiku utvrđuje kaznu od jedne do tri godine zatvora za sve koji pomažu ženi da prekine trudnoću.

Ako se pobačaj vrši uz ženin pristanak, kazna je između tri i šest godina zatvora. Ako ga izvodi liječnik ili kirurg, osim zatvora, zabranjuje mu se rad na dvije do pet godina.

Zakoni o pobačaju u Meksiku donose se na regionalnoj razini. U Mexico Cityju i Oaxaci pobačaj je u potpunosti legalan do 12. tjedna trudnoće. 29 preostalih regija tek treba donijeti odluku o legalizaciji pobačaja.

Udruga Roda provodi anketu o iskustvima u trudnoći, porodu i babinju

Više od 5000 žena dosad je ispunilo anketu udruge Roda o iskustvima u trudnoći, porodu i babinju. Internetska anketa bit će dostupna na portalu udruge Roda do 16. kolovoza 2020., a žene koje su rodile u 2018. ili 2019. godini mogu je ispuniti koristeći bilo koji mobilni uređaj.

Najnovija anketa o iskustvima u trudnoći, porodu i babinju je nastavak istraživačkog rada u području kvalitete zdravstvene zaštite. Rezultati dosadašnjih anketa, jedne iz 2007. i druge iz 2015., objavljeni su u izvješćima koji su se koristili za zagovaračke aktivnosti za poboljšanje uvjeta i način postupanja prema trudnicama, rodiljama i babinjačama u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Izvještaj s rezultatima najnovije ankete biti će dostupan u rujnu 2020. Prezentirat će se na stručnim skupovima i koristiti u izvješćima o ljudskim pravima u Hrvatskoj.

Ova anketa i izvještaj koji će proizaći iz rezultata razlikuje se od prijašnjih zbog tima koji radi na njemu. Naime, uz članice Rode, na njemu rade primalje, liječnice i patronažne sestre. “Svaka je naša dosadašnja anketa nadograđivala prethodnu, ali ova je puno šira i kvalitetnije obrađuje pojedina područja baš zbog multi-disciplinarnog tima koji radi na njoj. Sjajno je raditi s primaljama, liječnicama i patronažnim sestrama u pozitivnom ozračju – sve imamo isti cilj, a to je da iskustva žene i djece budu što pozitivnija,” poručuju. Anketa prolazi kroz područja trudnoće, poroda i babinja, te uključuje pitanja o dostupnosti ginekološke skrbi, ali i mentalnom zdravlju nakon poroda, pitanja na koje službeni podaci ne mogu nužno odgovoriti.

Odaziv žena je najveći do sad, naime u samo je nekoliko tjedana više od 5000 žena pristupilo internetskoj anketi – a većina je popunjavala preko mobilnog uređaja, “Što je veći broj ispitanica iz što više mjesta u Hrvatskoj, to će rezultati ankete dati bolju sliku stanja. Želimo čuti glas žena iz svih dijelova Hrvatske, od većih gradova do najmanjih mjesta, otoka i planina. Ako ste rodile u 2018. ili 2019., odvojite deset minuta i kroz anketu nam ispričajte svoje iskustvo,” poručuju iz Rode. Anketa je otvorena do 16. kolovoza 2020.

Poveznicu za pristupanje anketi možete naći na portalu udruge Roda: https://www.roda.hr/udruga/events/peticije-ankete/anketa-o-iskustvima-u-trudnoci-porodu-i-babinju-2018.-i-2019.html

#ženeujavnomprostoru je poziv na zaustavljanje nasilja nad ženama

Aktivistkinja, članica udruge PaRiter i Platforme za reproduktivnu pravdu Marinella Matejčić prošli tjedan reagirala je u dva vrlo bitna trenutka kako bi ukazala na stanje ženskih prava u Hrvatskoj te nužnost njihove zaštite i unaprijeđena. Nakon što je odgovorila Karolini Vidović Krišto koja je izjavila ‘kad narod čuje svjedočanstva djece koja su preživjela pobačaj, dići će se protiv pobačaja’, vlastitim iskustvom, Matejčić je i pokrenula  trend na društvenim mrežama – pod hashtagom #ženeujavnomprostoru žene dijele vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja.

Kako je krenuo hashtag #ženeujavnomprostoru?

Prijateljica i kolegica Marija Trcol je u srijedu ujutro u centru Rijeke doživjela brutalno vrijeđanje i uznemiravanje od strane grupe starijih muškaraca koji su zaključili da su tetovaže na njezinim nogama i kratke hlače koje nosi povod za dovikivanje “Pogledaj ju, ali pogledaj ju od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!”. S obzirom da živim u blizini, poslala mi je zamolbu da ih odem fotografirati kako bi mogla poduzeti daljnje korake i bila je vidno uznemirena.

Kako sam u zadnjih par tjedana i ja imala neka bizarna iskustva s muškarcima koji su u javnom prostoru zaključili da postojim kako bi oni meni mogli dobacivati ili mi govoriti o svojim seksualnim željama koje me i više nego ne zanimaju te sam svjesna bolne činjenice da se apsolutno ne radi o izoliranim slučajevima, počela sam tvitati o ovoj problematici, ne očekujući ovakav razvoj događaja.

Jednostavno sam željela da se počne govoriti o problemu nasilja i napada na žene koji u svom korijenu jesu potaknuti seksizmom i patrijarhalnom kulturom u koju smo uronjene i uronjeni. Željela sam da podijelimo iskustva i međusobno si ukažemo na to da je to rasprostranjeni problem, problem s kojim se svaka žena susrela makar jednom.

Iz svjedočanstava je proizašlo ne samo da se s time susreću žene u odrasloj dobi, već su se one prisjećale i situacija iz najranijeg djetinjstva, kada su bile djevojčice koje još niti ne znaju što seksualnost jeste, a ne što je seksualno uznemiravanje. Iz navedenog proizlazi da nas izuzetno mnogo nosi traume sa sobom uzrokovane događajima iz djetinjstva i da često nismo niti svjesne zašto imamo ukorijenjeni strah i razvijamo detaljno planirane logističke korake kako bi bile koliko-toliko sigurne u javnom prostoru.

Svakako je važno napomenuti da ovo nije one-woman show, već je kolaboracija između Platforme za reproduktivnu pravdu, šireg spektra saveznica i genijalne dizajnerice Ane Tavi, koja nam je uskočila i producira vizuale svjedočanstava.

Jako mnogo žena je podijelilo svoja iskustva seksualnog uznemiravanja, dajući do znanja kako se radi o univerzalnom ženskom iskustvu. Osim podizanja svijesti o problemu, ova akcija ima edukativni potencijal, ali i može biti i zagovaračka podloga za buduće inicijative. Kako vidiš daljnji razvoj ove situacije[1] ?

Tako je, ova akcija je, iako neplanirana, već postigla višestruki efekt: ispričane su priče koje su godinama nošene u nutrini; postignuta je određena doza solidarnosti; muškarci koji jesu bili svjesni problema, ali nisu nikada o njemu razmišljali su došli do zaključka da se to ne tiče samo žena, već i njih osobno, kao saveznika koji shvaćaju da je njihova pozicija educirati druge muškarce; postignuta je vidljivost problema u javnom prostoru. #ženeujavnomprostoru se prelio i na regiju, te svjedočimo “poplavi” priča žena i iz Bosne i Hercegovine i Srbije, što ukazuje na to da se radi o kulturološkom i sistemskom problemu na širem području i nije isključivo stvar naše zemlje – ali u našoj zemlji možemo tražiti i postići promjene. Želimo doći do još većeg broja žena koje su doživjele seksualno uzneimiravanje u javnom prostoru kako bi se što realističnije ukazalo na nevjerojatnu masovnost ove pojave. Ovo nije “rat” žena protiv muškaraca, što je potpuno promašena teza koju se  da iščitati iz dijela komentara na društvenim mrežama, već aktivna borba protiv nasilja prema ženama, borba protiv shvaćanja da je nasilje normalno i da je u redu prihvaćati ga jer smo na njega naučili. Od najranije dobi smo učeni i učene obrascima ponašanja koji sežu od onih “nasmij se, tako si ljepša” do “ne možemo mi ništa dečkima koji šlataju djevojčice, jer ipak su oni dečki, peru ih hormoni” do samozadovoljavanja ispred učeničkih domova, praćenja žena po ulici noću, pokušaja silovanja i – obiteljskog nasilja. To je kompleksan problem i jedno vuče drugo i ne možemo se boriti protiv toga ako se ne pozabavimo i edukacijom svih aktera, dakle i roditelja, djece i mladih, institucija i promjenama zakonodavnih okvira i, ono za što je potrebna izuzetna politička volja, postavljanje na noge funkcionalnog i smislenog pravosuđa.

Prvotni cilj kampanje je pomoći ekipi da izbaci frustraciju iz sebe, da podijeli što doživljava na dnevnoj bazi, da ukažemo na raširenost problema i nužnost implementacije znanstveno utemeljene edukacije koja mlade uči o rodnoj ravnopravnosti jer nije normalno da djevojke moraju jedna drugoj čuvati leđa dok se presvlače na tjelesnom, da desetogodišnjakinje razmjenjuju iskustva o tome kako nositi šrafciger da bi se mogle obraniti. Nije normalno da se djevojkama kupuje pepper sprej kad počnu izlaziti. Nije normalno da policija ne reagira na pritužbe o uhođenju i optuži ženu da su imali slučajeva da se tako djevojke osvećuju bivšim dečkima. Nije normalno da se u javnom prostoru vode ideološke bitke oko zaštite žena i djevojčica od nasilja, umjesto da se svim raspoloživim resursima radi na tome da se ista implementira kako bi nasilje prevenirali, propisno kažnjavali i pružili podršku žrtvama, odnosno onima koje su preživjele i preživljavaju nasilje na dnevnoj bazi.

Nadam se da će novi saziv Sabora prepoznati nužnost i hitnost primjerene i smislene reakcije na nasilje koje doživljava dio osoba koje su upravo njih izabrale za svoje predstavnike i predstavnice.

Vratimo se na izjave Vidović Krišto, na koje si reagirala vrlo iskrenim postovima na Twitteru o vlastitom iskustvu majke koja je razmišljala o pobačaju, a zatim i tebe koja kao vrlo mlada djevojka ostaješ trudna i odlučiš zadržati dijete. Taj post je postao viralan te dospio u sve mainstream medije. Možeš li nam malo više reći o toj situaciji – smatraš li hrabrim i odvažnim dijeliti vrlo osobna i intimna iskustva; kakve su te sve reakcije dočekale, mimo medijskog interesa?

Mislim da je moj Twitter thread odjeknuo upravo zato jer je bio izuzetno iskren i osoban. Pisala sam o situaciji u kojoj se našla moja majka, u situacijama u kojoj sam se sama našla. Mi nismo izolirani slučajevi: svi i sve znamo ženu koja je prekinula trudnoću. Bake, majke, sestre, prijateljice, mi same. Nedopustivo je da se naše odluke svode na ideologiju kao poligon za politička prepucavanja. To su priče nas i žena oko nas. Pisala sam o tome kako je majka kontemplirala prekinuti trudnoću ili ne, pisala sam o tome kako sam ja odlučila jednu trudnoću ne prekinuti, drugu da. To su naše odluke, donešene i utjelovljene u vlastitim iskustvima i nema te osobe koja ima pravo te odluke propitivati. Kada su tvitovi postali viralni sam odmah kontaktirala majku i ispričala joj se jer sam ju potencijalno stavila u poziciju u kojoj ona ne želi biti, ali je rekla da smatra da je važno govoriti o pobačaju u javnom prostoru kako bi zaštitile naše kćeri od onoga što je prolazila njezina majka i njezina baka: pobačaj na prljavom stolu, nestručno izveden, koji je za sobom nosio zdravstvene probleme, samoizvedeni pobačaj guščjim perom koji je uzrokovao izuzetno krvarenje i sterilnost. Je li to budućnost koja čeka naše kćeri radi toga što je žensko tijelo pitanje od javnog interesa i pitanje pobačaja je stavljeno na agendu kao ključno pitanje demografske obnove, a ne radna i socijalna prava koja ljudima omogućuju planiranje obitelji u trenutku kada oni to žele?

Dan nakon toga je nakon govora premijera Plenkovića u Saboru ustao jedan gospodin iz neke desne stranke i zapitao premijera hoćemo li se Hrvatska ustati za zaštitu života. Kada bi vladajući imali interesa u zaštiti života, osigurao bi se dostatan broj ginekoloških timova u sklopu javne zdravstvene zaštite za cca. 300 000 žena koje trenutno nemaju ginekološku skrb. Prema procjenama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nedostaje 60 timova u sklopu javnog zdravstva. Kada bi vladajući imali ambicija baviti ze zaštitom života, ne bi se oprema za pedijatrije kupovala sredstvima kupljenim humanitarnim akcijama. Da se radi o zaštiti života, aktivno bi se radilo na dokidanju nasilja pri porodu i dostupnosti medicinski potpomognute oplodnje. Ako govorimo o zaštiti života, zašto ne govorimo o svakom četvrtom djetetu u zemlji koje je gladno? Zašto ne govorimo o 19% ljudi koji žive u riziku od siromaštva? Zašto demoniziramo prekid trudnoće i dozvoljavamo da se oko toga u javnom prostoru lome koplja kada bi mogli uvođenjem znanstveno utemeljene seksualne edukacije i dostupnosti kontracepcije te dostatnog broja ginekoloških timova svesti taj broj na minimum? Zašto nam je patrijarhat, koji prepoznaje muško seksualno zadovoljstvo kao važno, ali ne i žensko, postaje dostatna barijera da inzistiramo na upotrebi kondoma, što je doista najjednostavniji način na koji se muškarci mogu boriti protiv prekida trudnoće? Odgovornim ponašanjem preveniramo neželjene trudnoće, a ženama je, u ovakvoj društvenoj i zdravstvenoj konstelaciji, do zaštite ipak nešto teže doći.

Obje reakcije počivaju na osobnim iskustvima. Kako su iskustva temeljena na onome što su žene preživjele i što i dalje doživljavaju, na društvenim mrežama se rodilo jako mnogo komentara muškaraca koji dovode u pitanje istinitost i autentičnost dijeljenih priča. ‘Meni se to nikada nije dogodilo’, ‘nisam nikada čuo ništa o tome’, ‘zašto pričamo samo o ženskim iskustvima’, ‘pobačaj ne može biti samo ženina odluka, što je s ocem’… Što poručiti takvima i kako da muškarci budu saveznici ženama u njihovoj borni za društvenu ravnopravnost?

Da se nadovežem na zadnji odgovor: muškarci, ako ne želite da vaša partnerica traži prekid trudnoće, korištenjem kondoma možete maksimalno pridonijeti tome. Kada se radi o vezama u kojima postoji međusobno poštovanje, pobačaj je stvar dogovora. Ako se žena boji budućnosti s muškarcem u kojoj je, osim za sebe, odgovorna i za još jedno biće na koje nije spremna, što će drugo učiniti nego prekinuti trudnoću?

Pojavili su se muškarci koji su saveznici ženama i to je odlično, no ne smijemo  zaboraviti da su takvi, zdravi stavovi o ravnopravnosti upravo to – zdravi stavovi, ne razlog za dodjelu nagrade “muškarac godine”. Hvala im na tome i neka nastave sa svojim radom osvještavanja drugih muškaraca kako navigirati kroz prostor bez da seksualno uznemiravaju žene oko sebe.

Naravno da se seksualno nasilje događa i muškarcima – upravo smo tijekom vikenda dobile poruku od jednog muškarca kako je seksualno uznemiravan na poslu i zapravo niti sam nije bio potpuno siguran je li on seksualno uznemiravan ili si umišlja (što je sličan obrazac kao i kod žena). Dale smo mu savjete kome se obratiti i gdje zatražiti pomoć i podršku. U ovom slučaju se radi o svojevrsnoj hrabrosti, jer mnogi od muškaraca koji “viču” da se to njima nije dogodilo možda potiskuju da im se je dogodilo i da ih taj odgoj koji je uronjen u ideju da muškarac ne može biti seksualno zlostavljan onemogućuje da izađu van sa svojom pričom. Poruka je vrlo jednostavna: dragi muškarci, imate kompjutere, imate tipkovnice, društvene mreže i zagarantiranu elementarnu informatičku pismenost, ohrabrite se i progovorite o svojim iskustvima. Mi smo tu kao saveznice.

Obje reakcije događaju se na društvenim mrežama i angažirale su jako mnogo ljudi. Kakvo je tvoje viđenje uloge društvenih mreža u borbi za ženska prava?

Moramo apsorbirati činjenicu da su društvene mreže odraz fizičke realnosti i da je to sada jedan od medija kroz koje komuniciramo svoje poruke. Naravno, uz druge vrste medija, ulice, sastanke s donositeljima/cama odluka.

Jedno od najistaknutijih tema predizborne kampanje bila su upravo reproduktivna prava žene. Kako komentirate izjave sada već potpredsjednika Sabora Miroslava Škore te zastupnika Nina Raspudića, ali i zastupnice Marije Selak koja ovih dana istaknula kako ‘možemo raditi na afirmaciji života, a ne isključivo na pobačaju kao nekom super-cool emancipacijskom pravu poput nošenja minice’?

Izjava da silovana žena ne smije imati pravo na odabir hoće li zadržati trudnoću ili ne je u svojoj suštini nevjerojatno nasilna, mizogina i diskreditirajuća po potpredsjednika Sabora Miroslava Škoru. Zabrinjavajuće je da je s takvim stavovima prema pravu žene na tjelesnu autonomiju uopće izlobirao, i da mu je bilo dozvoljeno izlobirati, tako visoku funkciju unutar Sabora.

Nina Raspudića i njegove izjave ne želim niti komentirati, a gospođa Marija Selak je, uvjerena sam, sposobna za puno artikuliraniji diskurs od usporedbe prekida trudnoće s nošenjem minice.

Prošla Vlada izbjegla je donošenje novog Zakona o pobačaju. Prije gotovo tri i pol godine Ustavni sud odredio je Saboru da donese novi zakon o pravu na pobačaj. Taj bi zakon trebao zamijeniti trenutni “Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece” koji je donesen još 1978. godine. Unatoč tome što je Ustavni sud jasno naznačio da u novom zakonu neće biti moguće potpuno zabraniti pravo na prekid trudnoće, međutim postoji bojaznost, obzirom na društveni i politički kontekst u kojem živimo, da se dodatno oteža ženama pristup spomenutoj medicinskoj usluzi.

Ne bi rekla da postoji bojazan da se on oteža, on je već izuzetno težak. Žene naručuju tablete s interneta, iz BiH, odlaze u Sloveniju, putuju širom Hrvatske i doživljavaju poniženja radi liječnika i liječnica koje odbijaju vršiti prekide trudnoće na zahtjev. Potrebna je izuzetna kreativnost da se pristup esencijalnoj medicinskoj usluzi oteža na način na koji su to hrvatski političari i političarke uspjeli radi toga što nemaju hrabrosti uhvatit se u koštac s Crkvom i klerikalnom desnicom te omogućiti ženama da prekidaju trudnoće bez kompliciranja cijele procedure – od prvog odlaska na pregled radi utvrđivanja trudnoće, do ginekološkog pregleda nakon prekida trudnoće kako bi se utvrdilo je li isti izveden sukladno pravilima. Da se ne ponavljam, da je državi toliko stalo do “zaštite života” ne bi se toliko raspravljalo o ženskom tijelu kao javnom vlasništvu, kako u kontekstu zabrane prekida trudnoće, tako i u kontekstu nasilja prema ženama.  Da se radi o “zaštiti života”, živjeli bi u sretnoj zemlji, ne zemlji gladnih, napaćenih, obespravljenih ljudi.

Aktivna si članica Platforme za reproduktivnu pravdu. Prema njihovom istraživanju, koliko je abortus u Hrvatskoj (ne)dostupan?

Istraživanje je pokazalo da se u čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavljaju li pobačaj na zahtjev. Od toga je 6 javnih ustanova – opće bolnice u Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu, KBC Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice i, uz njih, privatna Specijalna bolnica Medico u Rijeci i Specijalna bolnica i poliklinika Podobnik. Rezultati cijelog istraživanja su dostupni ovdje.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji stupila je na snagu 1. listopada 2018. godine. Što se promijenilo od trenutka kada se primjenjuje Istanbulska konvencija u hrvatsko društvo?

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama je ratificirana, ali nije implementirana, stoga ne možemo govoriti o značajnim promjenama.

Jedan od ciljeva PaRitera je i edukacija, ali i zagovaranje odgovorne kontracepcije te uvođenja zdravstvenog odgoja u školske kurikulume. Reci nam kako to konkretno radite, kroz kakve aktivnosti. Kakve su reakcije mladih, ali i njihovih roditelja?

Tako je, kako sam pisala i ranije, ne možemo doseći rodnu ravnopravnost bez edukacije. Kako je ulazak u hrvatski školski sustav izuzetno težak i resorno Ministarstvo i AZOO ne pokazuju interes za implementaciju smislene, znanstveno utemeljene seksualne edukacije koja bi mlade učila o odgovornom ponašanju i rodnoj ravnopravnosti, a što bi za cilj imalo prevenciju maloljetničkih trudnoća (godišnje u Hr rodi oko 1000 maloljetnica) i raširenost spolno prenosivih bolesti te bi ih učila o pristanku na seksualni odnos što je izuzetno važno u kontekstu akcije #ženeujavnomprostoru, odlučile smo se tim temama baviti primarno u virtualnom prostoru. Prije nekoliko godina smo poslale jedan obrazovni program koji govori o ljudskim pravima na verifikaciju Agenciji za odgoj i obrazovanje i do danas nismo dobile apsolutno nikakav odgovor. Radi se o programu koji nema veze sa seksualnosti niti rodnom ravnopravnosti u užem smislu, već upravo o ljudskim pravima. Promjene u sustavu su teške i trome i virtuala je ono što nam preostaje.

No ipak, prošle godine smo provele projekt financiran iz Erasmus + programa, INCORE – Informed, conscientious and responsible u suradnji s organizacijama iz Španjolske i Italije. U Rijeci je održan trening za mlade osobe iz sve tri zemlje tijekom kojeg smo učili i učile o odnosima u vezama, seksualnoj orijentaciji, rodnim identitetima, kontracepciji, rodnoj ravnopravnosti). Nakon toga je održana i serija web edukacija za mlade koji su uključeni od projekta, i to od toga kako izraditi infografiku do izrade istraživanja i kako zagovarati. U sklopu projekta je provedeno i istraživanje, odnosno istraživanja u sve tri zemlje, a rezultati se još uvijek obrađuju.

Također, vodimo i web stranicu hopacupa.org, na kojoj se bavimo temama iz domene zdravstvenog odgoja i seksualnosti te naše mlade snage pišu blog postove o temama koje apsolutno jesu zanimljive mladima. Web stranica je izrađena u suradnji s ginekologinjom, stoga su sve informacije medicinski točne i relevantne.

Nedavno si u jednom medijskom istupu istaknula kako prema neobjavljenom istraživanju Paritera, gotovo 90 posto mladih o seksualnosti uče preko interneta. Možeš li nam reći nešto više o tom istraživanju i njegovim rezultatima?

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta INCORE, obuhvaćeno je preko 500 mladih ljudi između 15 i 25 godina i rezultati još nisu u potpunosti obrađeni, Pitanja su bila podijeljena u nekoliko segmenata: društvene i kulturalne norme, seksualno i reproduktivno zdravlje, (Ne)formalni program cjelovite seksualne edukacije, seksualna prava i opće informacije (demografski podaci). S obzirom na to da je istraživanje doista široko i obuhvatno, izdvojila bih tek nekoliko statističkih podatka:

– preko 78 posto mladih je odgovorilo potvrdno na pitanje “Utječe li pornografija na razumijevanje i pristup seksualnosti”

– 72 posto mladih smatra da svaki pristanak na seks nije ujedno i slobodan i informirani pristanak na seks

– ⅓ ispitanika/ca je navela da je pristala na seksualni odnos iako zapravo nije htio/htjela

– 74 posto ispitanika/ca smatra da zdravstveni sustav ne pruža jednako kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i podršku svima, neovisno o rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji

– 91.3 posto ispitanika/ca smatra da je važno uključiti cjelovitu seksualnu edukaciju i edukaciju o reproduktivnim pravima u škole

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Hrabre su žene putem Twittera podijelile svoje priče o uznemiravanju

Kotač se zakotrljao kada je riječka aktivistica i novinarka Marinella Matejčić iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter na Twitteru reagirala na neugodno iskustvo uznemiravanja prijateljice Marije Trcol i pozvala druge žene da podijele svoja iskustva okupljena pod hashtagom #ženeujavnomprostoru kako bi podigle svijest o problemima uznemiravanja i nasilja nad ženama.

Nakon objave Marije Trcol, koja je na Twitteru je podijelila kako je grupa starijih muškaraca degutantnim dobacivanjem komentirala njezin izgled jer ima tetovaže: “Pogledaj ju, ali pogledaj ju od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!” i poziva Marinelle Matejčić na okupljanje sličnih iskustava pod hashtagom #ženeujavnomprostoru sve se veći broj žena odvažilo javno podijeliti situacije u kojima su ih muškarci u javnom prostoru uznemiravali.

Primjeri sežu u najranije doba djetinjstva u kojima se opravdava ponašanje dječaka i uči djevojčice prihvaćanju takvog ponašanja ili prepušta na volju starijim muškarcima, bilo onima iz neposredne okoline ili neznancima s kojima se sreću u ulici ili tramvaju.

Imala sam 12 godina. Muškarac koji mi može biti djed me odmjerio i kazao: ‘Imaš cice. Tebe se može pojebati’. Nitko nije reagirao. Izašla sam iz tog tramvaja u suzama. #ženeujavnomprostoru

https://twitter.com/AntonijaPetko/status/1286770867846950912?s=20tvit

#ženeujavnomprostoru

elitna zagrebačka gimnazija, sat etike:

Profesor se obraća pretežito ženskom razredu, s pitanjem: “Oduzimaju li djevojke slobodu dečkima kada u školu dolaze u suknjama?”. Na kraju zaključuje da je odgovor “da” jer im odvlače pozornost dok se oni obrazuju.

https://twitter.com/BrajdicIvana/status/1286730686137864196?s=20

A nastavljaju se u odrasloj dobi, neovisno o tome kako žena izgleda, je li tetovirana, dotjerana, trudna…

Ja sam trudna,imam 7 dana do termina poroda. Prije tjedan dana sam išla u Pepco, hodam dućanom, gledam spavaćicu, jer će mi trebati za dojenje. Zaštitar hoda za mnom i govori mi kako imam super liniju u trudnoći i da će mi ta spavaćica baš super pristajati. #ženeujavnomprostoru

https://twitter.com/MrsMM_/status/1286568781335138306?s=20

#ženeujavnomprostoru

Imam 21, na prvom sam razgovoru za posao. Covjek je PRIJATELJ mog oca.

Razgovor protice opusteno, friendly, on je duhovit i britak. Do zadnjeg pitanja. Koje je glasilo “Imas decka? Ah imas, nego jel jebes sta sa strane?”

https://twitter.com/zrile_cricket/status/1286575194937667584?s=20

Neki dan nepoznat muškarac me nasred ulice grabi za ruku i podiže mi haljinu. Kaže mi da više pazim što nosim jer bi me ovako lako mogao silovati. Kaže da neće jer on nije takav, ali drugi jesu. Kako bolje zaštititi žene od seksualnog uznemiravanja nego seksualnim uznemiravanjem?

https://twitter.com/IveljaPavicic/status/1286399694185410567?s=20

Matejčić prepoznaje da smo uronjeni u kulturu nasilja u kojoj žena “opravdava” samu sebe jer je internalizirala da je njezino tijelo u javnom prostoru javno vlasništvo koje se smije dirati, vući, gurati i vrijeđati, zbog čega je važno javno progovarati iskustvima nasilja i otvoriti dijalog o tretiranju žena u hrvatskom društvu.

Problem je što takvo napasno ponašanje prolazi nekažnjeno. “Hitno se treba implementirati Istanbulska konvencija kako bi se nasilje propisno kažnjavalo i time prevenirao recidiv.” ističe Matejčić. “Trenutne prakse pravosuđa više opominju nasilnike nego ih propisno kazne, ako uopće dođe do te situacije, jer se često radi o “nevidljivom” nasilju, odnosno nasilju koje se ne prepoznaje kao nasilje, čak i od samih žena koje su ga doživjele, već one to spoznaju u zrelim godinama”.

Osim implementacije Istanbulske konvencije Matejčić i Trcol rješenje vide u edukaciji i korjenitoj promjeni nasilničke kulture: “smatramo da je nužno u školski kurikulum uvesti znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju, koja uči o odgovornom seksualnom ponašanju i partnerskim odnosima, poštovanju i rodnoj ravnopravnosti. Jedino ćemo tako početi odgajati dječake da shvate da su djevojčice inherentno ravnopravne njima, da imaju pravo na autonomiju odlučivanja nad vlastitim tijelom, da zaslužuju slobodu kretanja i život bez straha”.