Dan antifašističke borbe u Zagrebu

Inicijativa ‘Trg je naš’ drugu godinu za redom obilježava Dan antifašističke borbe u Zagrebu slaveći formiranje Prvog sisačkog partizanskog odreda (u šumi Brezovica pokraj Siska), ali i protestirajući protiv sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. 

Antifašisti i antifašistkinje će pjevati i govoriti ispred Hrvatskog narodnog kazališta u slavu partizanskim borcima inspirirani otporom fašizmu, nacizmu i ustaškim i četničkim kolaboracionistima. 

Solidarno s ranjivima, tlačenima, zaustavljenima na granicama, odbijenima u bolnicama, solidarno s manjinama, s nevidljivim sugrađanima i sugrađankama u pučkim kuhinjama, na kolodvorima..

Budimo solidarni na nekadašnjem Trgu maršala Tita (HNK) na Dan antifašističke borbe 22. lipnja s početkom u 20 sati.

Protiv imperijalističkih pokolja: jedini rat je klasni rat!

Kapitalistička klasa sjedi na vrhu planine leševa. Sirija je i dalje bojno polje za imperijalističke interese (gdje nastoje osvojiti teren u toj regiji), a i potencijalno poprište za pokretanja Trećeg svjetskog rata. Kao reakcija na ovu sve dublju krizu, u lipnju će se održati niz skupova kako bi se pokrenula revolucionarna alternativa kapitalističkim ratnim akcijama. Ti skupovi će značiti reanimaciju borbene platforme pod sloganom “No War But The Class War” (NWBCW)” ) (“Jedini rat je klasni rat!”).

Taj sukob je do sada ubio gotovo pola milijuna ljudi, žrtvenu janjad imperijalizama u njihovom nastojanju da ostvare i zadrže svoj profit na račun radničke klase diljem svijeta. To je uhodana dinamika kapitalizma koji stvara neprijateljstva između različitih država. Ta borba za kontrolu planeta samo se pojačala s ekonomskom krizom za koju nemaju rješenje.

Kada je pao sovjetski blok, pobjedničke snage su se trijumfalno rasipale glupostima o svijetloj novoj budućnosti – ni manje ni više nego krajem povijesti. No, nasuprot takvim “predviđanjima”, imperijalistički rivali su proizveli eskalaciju otvorenih ratova pojačavši svoju vojnu moć u odnosu na prosječne snage u tim regijama. Jasno je da velika trojka – SAD, Rusija i Kina – više nije zadovoljna “zveckanjem oružjem”. Eskalirajući vojni sukobi, prvenstveno na širokom potezu od Jemena do Ukrajine, kao i rast ksenofobnog nacionalizma posvuda, ubrzano su ukazali na proces priprema za opći globalni rat.

Ni pacifizam, ni preferirane [nacionalne] države

Kao reakcija na ovu sve dublju krizu, u lipnju će se održati niz sastanaka/skupova kako bi se pokrenula revolucionarna alternativa kapitalističkim ratnim akcijama. Ti skupovi će značiti reanimaciju borbene platforme pod sloganom “No War But The Class War” (NWBCW) (“Jedini rat je klasni rat”).

Cilj ove inicijative nema ništa zajedničko s recikliranim liberalnim, lijevim i religijskim inicijativama koje su se okupile oko Koalicije Zaustavite rat (Stop the War Coalition – StWC).

StWC i slične grupacije nikada nisu adresirale niti stvarne uzroke rata niti stvarna rješenja. Središnji politički zločinci kao što su Bush ili Blair, ili sada Trump, predstavljeni su kao izvor problema. Drugi političari, poput Corbyna, bit će slavljeni kao nada čovječanstva. Takve koalicije nikada si ne mogu dopustiti “prozivanje” globalnog kapitalizma kao korijena sadašnjeg krvoprolića. Čak i kada netko od ljevičarskih figura prepozna stvarnost, njihova želja da okupe narodne fronte obavezuje ih da skrivaju svako razumijevanje u prilog međuklasnog jedinstva. To njihovo jedinstvo nije utemeljeno na radničkoj klasi već je proizvoljno konstruirano i uključuje elemente koji, primjerice, vide religijski identitet kao polazišnu točku političkog razumijevanja.

Zadovoljni prilagođavanjem pacifističkom razumijevanju humanističkih i religijskih različitosti, djelovanje StWC-a znači da njihova “šira crkva” podržava druge štetne pojave. Pod krinkom lažnog “anti-imperijalizma” ili podrške idejama poput “nacionalnog oslobođenja”, ove koalicije stvaraju tlo za ideje koje su dijametralno suprotne nastojanjima da revolucionarno razumijevanje ojača.

Jedna od struja takvih kontrarevolucionarnih konstrukta razvija se oko značenja modernog imperijalizma. Za one koji nastoje ujediniti otpor radničke klase, Imperijalizam je globalni realitet potpuno razvijenog kapitalizma. Svaki dio svijeta i sve nacionalne države su nepovratno zarobljene tim okvirom. Revolucija radničke klase jedini je lijek protiv svijeta eksploatacije i sve većeg brutalnog nasilja. Takvo gledište je potpuno strano StWC-u i njihovim sljedbenicima.

Neke ljevičarske grupe posebno “hrane” mit da je postojanje nekih nacionalnih država “manje zlo”. Primjerice, Komunistička partija Velike Britanije (marksističko-lenjinistička) [CPGB-ML] otvoreno poziva na podršku Assadovom režimu u Siriji i Rusiji kao njegovom sponzoru kao dio njihove anti-imperijalističke kampanje. Naravno, u tome nisu usamljeni. Mnogi drugi na ljevici iznose beskrajna bizarna opravdanja kako bi podržali staljinističke okamine kao što su Sjeverna Koreja ili Kuba.

Tu je i druga struja koja obuhvaća neke anarhističke i anarhosindikalističke grupacije. U Evropi, sve više raste nacionalistička argumentacija u vezi “malih nacija”, a to se posebno odnosi na Kataloniju i Škotsku. Takvi nacionalizmi, u istoj mjeri kao i argumentacija u svrhu održanja statusa quo, zasigurno služe oslabljivanju internacionalizma radničke klase. Srećom, do danas je iz tih unutarburžujskih konflikata proizašlo samo ograničeno državno nasilje i nije se razvio veći sukob ili rat. Iskustvo vezano uz pitanje nezavisnog Kurdistana imalo je daleko veće posljedice.

Iz Britanije i odasvud, liberali brojnih uvjerenja, a nažalost čak i neki “samostilizirani” anarhisti , pridružili su se raznim vojnim akcijama kao dio projekta koji vodi Ocalanaov PKK.

Internacionalni odgovor

Naša analiza je jasna, bez obzira radi li se o sukobu unutar pojedine nacije ili o konfliktima među državama i blokovima – vrijeme bilo kakvog progresivnog elementa kapitalizma davno je prošlo. Oni koji traže progresivne elemente u konfliktima grupacija kapitala bit će gorko razočarani. Internacionalisti potvrđuju se ne može stati na kraj imperijalističkim pokoljima svrstavanjem na neku stranu, već da se radnička klasa sama treba organizirati u vlastitom interesu i u borbi protiv izrabljivača.

Apeliramo za aktivnu podršku ovim inicijalnim okupljanjima i daljnjem razvoju platforme NWBCW. Poziv upućujemo svima onima koji vjeruju da je revolucija radničke klase jedini put uništavanja opetovanih ratnih težnji kapitalizma i koji vjeruju da je internacionalizam radničke klase nekompatabilan podršci bilo koje nove nacionalne države.

“Radnice/i nemaju domovinu. Ne može im se uzeti ono što nemaju.” (Marx, Komunistički manifest)

Radnice i radnici svih zemalja – ujedinite se!

Jedini rat je klasni rat!

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Zahtijevamo hitno usklađivanje Kaznenog zakona s Istanbulskom konvencijom

Javna rasprava o nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona završila je 14. lipnja, a u izmjene i dopune nije uključeno usklađivanje s Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Povodom toga, Ženska mreža Hrvatske uputila je medijima priopćenje koje uključuje cjelovit prijedlog upućen u javnu raspravu.

Prijedlog prenosimo u cijelosti: 

Ženska mreža Hrvatske smatra nedopustivim što je Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Kaznenog zakona lišen harmonizacije s odredbama Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (dalje; Konvencija).

Republika Hrvatska je potpisala Konvenciju još 22. siječnja 2013., ratificirala ju je 13. travnja 2018., predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je potpisala ispravu o ratifikaciji 24. svibnja, a 13. lipnja je položena isprava o ratifikaciji.

Činjenica da će Konvencija za Hrvatsku stupiti na snagu 1. listopada ove godine ne može biti opravdanje za propuštanje usklađivanja Kaznenog zakona s odredbama Konvencije koja nasilje nad ženama definira kršenjem ljudskih prava žena i čiji je cilj i svrha ukidanje muškog nasilja prema ženama kao i njegovog najučestalijeg pojavnog oblika – nasilja u obitelji.

Važno je naglasiti da Kazneni zakon sadržava odredbe koje ne prepoznaju strukturalnu narav nasilja prema ženama i djevojčicama kao ni njihove uzroke što je prepreka ostvarivanju zaštite temeljnih prava žena i efikasnoj prevenciji nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Također, važno je naglasiti i to da Konvencija postavlja civilizacijske standarde u području seksualnog nasilja. Neophodno je da se kaznena djela kao što su silovanje, uhođenje i seksualno uznemiravanje drukčije urede. Među obvezama koje proizlaze iz Konvencije je i uređenje kaznenog djela silovanja kao zločina protiv spolne slobode kojeg određuje isključivo izostanak pristanka žrtve, a ne i primjena sile počinitelja zločina kakvo je postojeće patrijarhalno uređenje tog kaznenog djela.

Među odredbama koje su u suprotnosti sa svrhom Konvencije je i članak 302. Kaznenog zakona. Navedena odredba je u koliziji kako s Ustavom RH tako i s obvezom države koja proizlazi iz članka 28. Konvencije, a koja obvezuje državu da osigura da pravila povjerljivosti koja su nametnuta unutarnjim pravom ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanih razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.

Navedena zakonska odredba ne samo da sadržava prepreke za efikasan kazneni progon počinitelja, nego propisuje kaznenu neodgovornost vjerskim ispovjednicima i “osobama koje su prema zakonu dužne čuvati tajnu”. Zločin nije tajna. Svi su pred zakonom jednaki (čl. 14, Ustav RH).

U dijelu koji se odnosi na nasilje u obitelji potrebno je naglasiti da se u Hrvatskoj svega 10 % nasilja u obitelji tretira kroz Kazneni zakon! To je samo jedan od primjera na koji način Konvencija podiže standard zaštite žrtava, kao i kroz odredbe o zaštitnim mjerama, procjeni rizika i oduzimanju oružja, a također sadrži i odredbu da se progon počinitelja nasilja može nastaviti i kada žrtva povuče prijavu protiv nasilnika. Zaštite mjere nisu efikasne i njima često nisu obuhvaćena djeca. Tijekom odlučivanja o skrbi nad djecom ne uzima se dovoljno u obzir nasilničko ponašanje roditelja, kojem se radi “najboljeg interesa djeteta” omogućava kontakt s nasilnim roditeljem. I tu Konvencija također podiže standard zaštite žrtava.

Definiranje nasilja nad ženama kao kršenja ljudskih prava, civilizacijski je doseg našeg doba. Ženska mreža Hrvatske zahtjeva povlačenje Nacrta prijedloga izmjena i dopuna Kaznenog zakona iz javnog savjetovanja i zahtjeva da se bez odgode izvrši njegovo usklađivanje s odredbama Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Zenobija – predstavljanje grafičkog romana za sve uzraste

Centar za mirovne studije i Zbor Domaćigosti pozivaju vas na predstavljanje grafičkog romana za sve uzraste ‘Zenobija’ autora Mortena Dürra i ilustratora Larsa Hornemana, u srijedu, 20. lipnja u 20 sati, u Booksu, Martićeva 14.

Predstavljanje Zenobije održava se na Svjetski dan izbjeglica, u okviru manifestacije 5. Tjedni izbjeglicaMA, a u sklopu predstavljanja nastupa i zbor Domaćigosti.

Potresnu priču o sirijskoj djevojčici Amini koja bježi od ratnih sukoba u svojoj zemlji, autori Dürr i Horneman ispričali su jednostavno i dostojanstveno. Patnju ljudi koji su ostali bez doma i bez najbližih ova knjiga učinila je razumljivom, a istovremeno i vrlo bolnom za svakog čitatelja.

U 2017. godini Zenobija je osvojila tri najvažnije danske nagrade za dječju književnost i ilustraciju: nagradu Pingpris, nagradu Claus Deleuran i nagradu danskog Ministarstva kulture za ilustraciju za djecu i mlade. 

Uz Sandorf, suizdavači hrvatskog izdanja knjige su Centar za mirovne studije i Zadruga “Okus doma”.

Sama si kriva.

Ovaj tekst je drugačiji. Ljut. Gorak. Nije mi baš najlakše na svijetu ovo objaviti. Moram jer drugi ljudi. I vi koji ste jednom u životu izgovorili ovu rečenicu. Pa hajdemo malo o psihičkom zlostavljanju. Hajdemo, molim vas. Ovaj put ne skrivam se iza trećeg lica. Tu sam. Imenom i prezimenom. Iza onoga što se meni dogodilo. Jer ne mogu više tu rečenicu. Tu užasnu rečenicu. Pred kojom imam potrebu opravdati se. A ne znam kako. Jer osjećaj da što god kažem dolazi pred zid. Zid krivice. Zid srama. “Ali ti si sama kriva za to”. Znate li što izgovarate osobi kojoj je trebalo XY vremena da uopće izgovori te riječi na glas. Stane pred ogledalo. Da sebi prizna što se događa. Da se zauzme za sebe. Bez obzira na posljedice. Koje su bile strašne. Jer zna da to ne može dokazati. Nikako. Zna da ne postoji fotka. Kao fotka krvave ruke. Ili onih strganih hlača. Kao oni modri zglobovi. I krvavo uho.

Psihičko zlostavljanje postoji. Bliže vam je nego što mislite. Vrlo je velika šansa da znate nekog. Nitko toj osobi ne priznaje pretrpljeno. Država. Zakon. Policija. Pogotovo policija. Oni će okretati očima. Jer im je to papirologija. Jer im je to uzalud potrošeno vrijeme. Ako nema prosutih zuba nije se desilo. Ako nema krvi nije se desilo. Daj hajde nije ti ništa. Pa nije te tukla. Ali vi ste na van izgledale savršeno. Kako nisi vidjela. Zašto si joj pustila.

Ajde da se dogovorimo da to prestanete govoriti. Objasnit ću vam zašto. Ovo je nešto što dijelim sa šačicom ljudi. Zbog ovog idem psihologinji. Zbog njih znam da nisam kriva. Oni znaju da nisam. Vi morate naučiti. Naučite, molim vas.

Kad sam šutjela u strahu da ću reći nešto krivo. A reći ću. Jer sam to ja. Nemam filter. Pa ću, daleko od očiju onih pred kojima je sve OK, slušati uvrede. Da pustila sam ju. Jer me uvjerila da ne valjam. Jer me uvjerila da ne znam. Jer me uvjerila da bez nje ne mogu ništa. Nije se to desilo preko noći. Događalo se sustavno. Godinama. Planirano. Manipulacije emocijama. Jer zna koliko jako volim. Koliko jako mi je stalo. Od divnih trenutaka. Kratkotrajnih, ali divnih. S njima me vezala. S njima manipulirala. U trenu bi eskalirali u vrijeđanje. Ne znam zašto. Ne znam kako. Samo znam da sam bila kriva. I da sam se ispričavala. Jer ona zna. Ona uvijek zna što je dobro za mene. Jer je na van sve bilo divno. Ona savršena. Kako će mi itko vjerovati. Pa pogledaj ju. Ona može imati koga hoće. A odabrala je mene. Svi joj se dive. Uzor je svima. Deranja i uvrede sam prešućivala. Ili hendlala humorom. Nalazila načina da to postane naša smiješna anegdota. Jer sam opravdavala. Sebi. Drugima. Jer eto ona tako malo poludi. Pa joj poslije bude žao. Ona je takva. Ali me voli. A ja to znam smiješno prepričati. Jer i humor je bijeg. Kontrolira svaki moj pokret. Čita poruke. Viri u mobitel. Pod maskom brige. A ja imam nekog svog. Kome je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer ona ima bolji plan za našu večer. Jer zna koliko mi je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer zašto nisam i nju povela. A ona mene svugdje vodi. Kako sam se usudila ići negdje bez nje. A ona mene svugdje vodi. Onda odjednom nemam više nikog. Sve sam odgurala. Prestala se javljati. Imam samo nju. I bezizlaznu situaciju. Njoj je teže nego meni. Pa sam naučila šutjet o svojim emocijama. Jer sam tada bila nesposobna. Preemotivna. Nedovoljna. Jer ja ne shvaćam koliko je njoj teško kad ja pričam o tome. Pa šutim. Donosim odluke za nju. Kako bi me kasnije mogla okriviti jer je odluka kriva. Jer ipak te tenisice nisu dobre. A ja sam ih odabrala. Pa sad mora jadna nosit ružne tenisice. Ja sam kriva. Oprosti. Ne nosim ni najdražu dugu. Jer što stalno moraš izgledat kao neka lezba. Ovaj paragraf ide u nedogled. Ovdje stanu godine. Dovoljno je zasad.

Ovo je nešto najteže što sam ikad priznala. Sebi. Drugima. Vama. Kad čujete od bliske osobe riječi psihičko zlostavljanje. Molim vas. Ali onako najviše na svijetu. Zagrlite tu osobu. Nemojte ju žaliti. Ni kriviti. Budite tu. Spremni poslušati. Rekla vam je nešto najintimnije. Riječi koje se teško izgovaraju. Ne dajte da odzvanjaju u prostoru. Ne dajte joj da naiđu na zid. Nije ona kriva.

**Post prenesen s Facebooka uz dozvolu autorice.

‘Pisati poeziju znači osluškivati šumove svijeta, polako i odgovorno, u misaonoj karanteni, prevoditi ih u stihove’

Mlada pjesnikinja mračne, hermetične poezije, Lucija Butković, rođena je 1991. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu apsolventica na odsjeku za komparativnu književnost, a diplomirala je  filozofiju.  Sudjelovala je na raznim literarnim natječajima, objavila kratku priču u Zarezu u sklopu natječaja Prozak 2015. te je osvojila nagradu “Na vrh jezika” za 2016. za najbolji rukopis zbirke poezije, autora/ica do 35 godina starosti. Uz studij i pisanje poezije, bavi se pisanjem za portale Ziher i Booksa.hr, a njezini tekstovi mogu se pronaći i na Mufu.

U razgovoru povodom izlaska njezine zbirke poezije naziva Vučji sat, Lucija je otkrila da voli kombinirati autografske i društveno relevantne teme, svoj stav prema feminizmu i tko joj je dao najbolji mogući savjet za pisanje.

Studiraš komparativnu književnost i filozofiju te si pisala za portale Muf, Ziher i Booksa.hr.  Zašto je za tebe važan studentski aktivizam i kritičko promišljanje u navedenom kontekstu?

Studentski aktivizam prvenstveno povezujem s političkim djelovanjem kakvo je, primjerice, bilo ono blokade Filozofskog fakulteta 2009. ili studentskih aktivnosti prilikom najavljenog spajanja FFZG-a s KBF-om 2016. – moje mišljenje o takvoj vrsti aktivizma je krajnje pozitivno, ali i ne posebno relevantno budući da se nikad nisam na taj način uključivala. 

Kritičko mišljenje, s druge strane, trebalo bi biti obveza svakog čovjeka i oprema svake govorene i pisane riječi. U slučaju mojih tekstova, riječ je o esejima i recenzijama koji pokazuju sluh za aktualne društvene probleme ali kroz prizmu umjetničkog izraza, primjerice francuske spisateljice Marguerite Duras ili angolskog pisca Ondjakija. Štoviše, čini mi se nemogućim pisati, a ne očešati pokoju društvenu neuralgiju, bilo da je riječ o fikciji bilo o novinarskom tekstu. Pritom je važno raditi to odgovorno i smjelo, stvarati mrežu misaone razmjene čemu portali jako dobro služe. Portal Booksa.hr primjerice sjajno spaja angažirane uredničke komentare Luke Ostojića, kritičke prikaze i umjetničke tekstove (mikropriče, kratke priče i poeziju); Muf je bio vizualno i tekstualno zanimljiv, stvorio hibridnu formu znanstvenog članka i dnevničkog zapisa, pritom direktno prozivajući seksizam, mizoginiju, homofobiju i druge oblike društvenih recidiva; Ziher.hr studentski je portal koji pokriva vrlo široko područje kulture i čini to entuzijastično, potican željom da mladi mladima (a i široj publici) oglase atrakcije domaće i strane kulturne scene.

Osvojila si Nagradu “Na vrh jezika” za 2016. godinu za najbolji rukopis zbirke poezije autora/ica do 35 godina starosti. Na koji način se to odrazilo na tvoje stvaralaštvo i utjecalo na tvoj budući umjetnički put?

Nagrada me, u smislu umjetničkog stvaranja, jako uozbiljila. Formula (dobre) poezije ista je kao i svakog drugog posla – puno osamljivanja, rada i samokritike. Inspiracija je u tom pogledu mistificirana, nalik signalu koji može i ne mora usmjeriti na pravi put. Pjesma, s druge strane mora biti katedrala: kolosalna i puna jeke. Zato sam na poeziji radila dugo i predano, pauziravši druge obveze. Štoviše, mislim da sam u tom periodu naučila napisati dobar tekst, pogoditi omjer neutralnog i zvučnog, metrički “ugoditi” cjelinu. Koliko je, dakle, vrijedna ukoričena zbirka, vrijedan je i čitav proces učenja, usmjeravanja vlastite sposobnosti da bi se ona zatim kretala različitim pravcima pjesničkog interesa.

Ne znam kamo dalje, ali imam neke koncepte na umu. Zanimljiva mi je, primjerice, dinamika prostora –  u njima se kuha, ljubi, umire, neprestano se pune i prazne ljudskom energijom, a naposljetku, usprkos renovaciji i proteku vremena, zadržavaju djelić nje. U sljedećoj zbirci (ako je bude) voljela bih mapirati neka područja, prostorije vlastitih emotivnih komešanja. Ipak, neću žuriti – knjiga je, jednom kad se objavi, zauvijek, pa zašto ionako malo tržište opterećivati lošom književnošću?

Jednom prilikom otac mi je nehotično dao najbolji mogući recept za pisanje – rekao je kako pisati poeziju znači živjeti u visokofrekventnoj tišini, što sam otprilike ovako protumačila: osluškivati šumove svijeta, a zatim ih polako i odgovorno, u svojevrsnoj misaonoj karanteni, prevoditi u stihove.

Kakvom tematikom se baviš u svojoj poeziji?

Objavljena zbirka “Vučji sat” kronika je (post)apokalipse, opipljivo naš svijet, poznatih motiva i situacija (ljubavi, otpora, zla) ali u svojim konzekvencama krajnje nakošen.  Kombinirala sam autobiografske i one društveno relevantne, pa i kozmičke teme, uranjajući ih u atmosferu (slutnje) smaka svijeta.

Takvoj poeziji lako je pripisati crnilo i beznađe, ali s obzirom na, kao što je Heidegger utvrdio, čovjekovu bačenost u svijet, ne vidim razloga tome. Čovjeku kao misaonom biću nužda je propitivanje vlastite svrhe, odgovornosti u svijetu, cikličnosti povijesti, perpetuiranja nekih pokvarenih mehanizama. Zbirkom sam provela nit (auto)refleksije iako je ona, slažem se, u mojoj poetici jako napeta.

Generalno, ono što sam nastojala postići efekt je grmljavine, kaosa u kojem se već nalazi klica pročišćenja, katarze koja tom logikom potencira ono negativno u svijetu i priprema, ako ne bolju stvarnost, barem smiraj u ništavilu. Otud na početku stih And besides, there’s so much beauty in a storm američkog benda La Dispute – vrijeme, ono meteorološko, povijesno i intimno, uvijek funkcionira u amplitudama, otklonima od središnje crte. Kad je ono u periodu stihije, može uslijediti samo smirivanje. Ta izmjena je, rekla bih, uz ponovljivost stvari i smrt, jedna od vječnih istina kozmosa.

Tvoja hermetična poezija je zbilja zanimljiva i dojmljiva, pogotovo jer nema mnogo mladih umjetnica/ka koje/i se bave sličnom tematikom. Kada i kako si započela pisati poeziju?

Hvala ti! Posljednjih godinu dana intenzivnije sam pratila mladu pjesničku scenu i nisam naišla na pretjerano sličan izraz iako nas (mlade pjesnike) sigurno vežu neki motivski i svjetonazorski interesi.

Počela sam pisati vrlo rano ali ne i preambiciozno. Jedno od dražih sjećanja je prva nagrada na vrgoračkom natječaju “Tin i ja” u osnovnoj školi nakon kojeg je uslijedio dug period pasivnosti; kad bih stigla, napisala bih pokoju kratku priču, ali nikad se nisam posvetila tome dulji vremenski period. S odmakom od godine dana koliko je prošlo od dodjele nagrade “Na vrh jezika”, uviđam kako je ona bila i poticaj za promišljanje vlastitog stila, odmak od fakultetskih obveza gdje je ipak naglasak na recepciji i, nerijetko, reprodukciji informacija. U odnosu na to, priprema pjesničke zbirke specifična je vrsta misaonog angažmana – strpljiva izgradnja svijeta koji je osuđen da, s obzirom na čitateljsko i kritičarsko tijelo, u jednom trenutku prestane biti vaš i postane tuđi konstrukt.{slika}

Naslov tvoje zbirke, kao i prve pjesme je “Vučji sat”. Što “Vučji sat” znači za tebe?

Riječ je o filmskoj referenci, filmu Ingmara Bergmana “Vargtimmen” (“Hour of the Wolf”) koji je kod nas preveden kao “Vučje doba”. Ipak, zbog zaokruženosti minutaže i simbolike prijelaza noći u dan u vrijeme praskozorja, učinilo mi se efektnijim koristiti verziju sata. To je, kao što prenose narator trailera i protagonist filma,  period dramatičnih radnji – rađanja i umiranja najvećeg broja ljudi, dubokog sna i žilavih noćnih mora. Sintagma i njezina simbolika učinili su mi se fantastičnim potpornjem vlastite poetike, kao i lajtmotivom, tamnim vezivom zbirke. Osim toga, uvela sam još nekoliko satova – pješčani, sitni, policijski, zadnji, vražji i sunčani. Ideja je bila, s obzirom na situaciju smaka, otkucavati vrijeme svijeta, sitno brojati do eksplozije koja nastupa u zadnjoj pjesmi – zato je veći broj tih uradaka, poput ubrzanih udaraca kazaljke o površinu, smješten na kraju zbirke.

Vučji sat u mojoj zbirci portret je noćnih izlazaka, ranih buđenja, osluškivanja kašlja jedne osobe koju volim, vizije vlastite smrti; on je, osim konkretnog sata, i metafora pucanja svake vrste, uklanjanje koprene koju noć navuče na oči i svijest. Napokon, “Vučji sat” moja je prva zbirka prema kojoj ću se u budućnosti morati, makar intimno, postavljati, ali koja mi je zbog procesa stvaranja i poznanstava koje sam zbog nje ostvarila, već jako draga.

Stihovi Radijacije “imamo olovne pregače himene muškosti pod kojima postajemo sinovi nacije mi smo spremni gorjeti prasak u nama glođe kosti dok ne ostane vreća u koju će novi naraštaj spremati trupla” odaju dojam da prozivaš toksični maskulinitet na njegovom najdražem polju, polju rata i destrukcije. Daješ do znanja da rat ne stvara ‘heroje’, već leševe. Kakva je po tvom mišljenju veza između toksičnog maskuliniteta i rastućeg nacionalizma na koje referiraš u stihovima? Zbog čega je tu vezu važno istaknuti u sadašnjem trenutku?

Sviđa mi se tvoja rezoniranje, a i upotreba sintagme “toksični maskulinitet”; ona zaista precizno sažima ideju i razmjere ratnih zbivanja.

Ipak, u “Radijaciji” nije riječ o ratu nego o černobilskoj katastrofi koja je pogodila Europu 1986. Gradeći pjesmu, nastojala sam kroz nju suptilno provući sudbinu “likvidatora” – prvih čistača izgorenog reaktora koji su bili mahom mladi, neiskusni ljudi. Kao što su oni, skoro pa doslovno, izgorjeli na ozračenim krovovima i travnjacima, danas mladi ljudi “gore” pod različitim zračenjima – psihičkim, socijalnim, političkim. Ideja je, dakle, bila, transponirati jedno tragično mladenačko iskustvo, univerzalizirati stigmu černobilaca. Doduše, knjiga Svetlane Aleksijevič “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” tragediju na nekoliko mjesta naziva ratom, pa si djelomično u pravu kad koristiš taj termin.

Također, Aleksijevič o žrtvi mladih muškaraca i žena govori u okviru sovjetskog heroizma, bezumnog idealizma koji je rad na reaktoru izjednačavao s ljubavi prema zemlji. U tom kontekstu, termini “heroj” i “heroizam” vrsta su diskurzivne kozmetike, patriotskog umišljaja koja prikriva stvarnost fizički i psihički uništenih ljudi.

Što se tiče posljednjeg pitanja, dok sam pisala pjesmu, nisam na umu imala baš svaki ugao modernog društva, što ne znači da se on u njoj ne nalazi. Stvarajući zbirku, nastojala sam zadržati dozu apstraktnosti, dozvoliti čitatelju da u njezin tekst upiše vlastita rješenja, uspostavi most do uvijek različitog smisaonog “kopna”.

Ono što mi je zapelo za oko jest da si jednu od pjesama u svojoj zbrci, pod naslovom ‘Epistolarna’ napisala u prvom licu, ali također u potpunosti u muškom rodu. Možeš li mi reći koji su razlozi koji stoje iza tog izbora?

Riječ je o pjesmi koja je nastala prilično davno ali sam uz nešto preinaka došla do rješenja koje se lijepo uklopilo u postojeću građu zbirke. Kao, vrlo široko uzeta, inspiracija poslužio je novinski prilog o posljednjim satima terorista prije napada na njujorški WTC 2001., ali sam, kako bih ublažila eksplicitnost, pjesmu preradila, oblikovala kao pismo djeteta koje se sprema učiniti nešto užasno, adresirano majci. Na razini sadržaja, riječ je o paketiću gorčine i žaljenja, shizofrenom oproštajnom pismu; na razini izraza, o disonantnom, gorko-slatkom monologu očajnika.

Kao što sam iznad spomenula, tekstovi u zbirci zamišljeni su kao mikrokozmi čije bi zakone trebao odrediti čitatelj, ne autor. Zato sam se poigravala perspektivama, maksimalno rastezala granice značenja, nastojala svakoj podariti jedinstvenu sadržajnu rešetku.

Kako komentiraš činjenicu da mnoge žene i dalje zaziru od etikete ‘feministkinje’ zbog toga što i dalje živimo u uvelike ‘muškom’ svijetu gdje se ženska postignuća i borba za ista slabo vrednuju? Postoje li slični strahovi i među ženama na književnoj sceni? Što one mogu učiniti kako bi književnost učinile ‘ženskijom’ domenom?

Slažem se da još uvijek živimo u društvu osjetne diskriminacije, ali ne bih rekla da je zazor od (makar oznake) feminizma toliko prisutan. Štoviše, mislim da je on, pogotovo kanalima popularne kulture, dosta proširen. Uzmemo li za primjer aktivizam Emme Watson, pop aranžmane (doduše, sadržajno tanke; o tome je dobro pisala Iva Radat) Beyoncé, virtualnu eksploziju pokreta #MeToo, poplavu feministički “ukrašenih” majica velikih modnih lanaca, pa i pojavu kanadskog psihologa Jordana Petersona koji, negativno se postavljajući prema današnjem feminizmu, zbog svog bizarnog zvjezdanog statusa ipak popularizira termin, čini mi se kako je feminizam uvučen iz prostora akademske u onaj masovne svijesti. Moj odnos prema njemu krenuo je iz pravaca popularne kulture – glazbe marginalne a čvrste feminističke pozicije, bendova poput X-Ray Spex, Bikini Kill, Bratmobile, Sleater-Kinney; oni su pripremili podlogu za ozbiljnije promišljanje feminizma koje se nastavilo na fakultetu.

Ako govorimo na razini početnog interesa i oznake feminizma, komercijalizacija pokreta možda može učiniti isto – pronijeti ideju rodne ravnopravnosti i omekšati svijest ljudi za daljnje bavljenje problematikom.

Što se književnosti tiče, mislim da ne moramo strahovati – ranije sam spomenula bjelorusku autoricu i nobelovku Svetlanu Aleksijevič. U istoj kategoriji je sjajna Kanađanka Alice Munro; nedavno je u fokus javnosti dovedena Amerikanka Lucia Berlin čije kratke priče, po mom sudu, brutalnošću i neuvijenošću izraza, nadmašuju radove njezinog književnog “gurua”, kratkopričaša Raymonda Carvera. Na domaćoj sceni niz je značajnih imena – od proznih mi je posebno važno ono Olje Savičević Ivančević, a od pjesničkih Anke Žagar. Mlade autorice prošle i ove godine osvojile su važne prozne i pjesničke nagrade (Luiza Bouharaoua, Monika Herceg, Marija Dejanović, Lana Bojanić) pa na tom polju trenutno ne osjećam posebnu rodnu neravnopravnost.

S obzirom na istraživanja koja pokazuju da mnogo Hrvatica i Hrvata ne pročita niti jednu knjigu godišnje te na sve veću prevlast društvenih mrežama u svim aspektima života, kakvo je tvoje mišljenje o položaju poezije u kontekstu čitanosti u Hrvatskoj? Može i treba li se i poezija na neki način prilagoditi trenutnim društvenim trendovima?

Nisam sigurna da su slaba čitanost i popularnost društvenih mreža direktno povezani. Istina, živimo u digitalnom dobu koje ponajviše karakterizira kakofonija informacija i obrnuto postavljena piramida vrijednosti, ali mislim da bi se, uz dobru lektiru i kreativno vodstvo, taj nedostatak mogao pretvoriti u prednost. Obrazovanje je, čini mi se, ključ svega – netko kome je u tinejdžerskim godinama ponuđen J.D. Salinger ili Nick Hornby, neće tek tako odložiti knjigu jer će u njoj prepoznati mladenački, buntovno-introspektivni dio sebe; saznat će, na pametan i prohodan način, i o težini obiteljskih (dis)funkcija, i o problemima obrazovnog sustava, i o važnosti grungea. Riječ je, dakle, o obrazovnoj spirali, alatki koja će u mladog čovjeka uštimati, toliko spominjano, kritičko mišljenje i finoću kasnijeg kulturnog izbora.

Poezija je u posljednjih godinu dana, možda malo više, doživjela neočekivani uzlet. S obzirom na njezinu, ponešto marginalnu, poziciju u odnosu na prozu, pravo je čudo da danas svjedočimo “gužvi” u pjesničkim mlađim redovima – slično tome bilo bi promatrati navalu na prijemnom za studij filozofije. Dakako, pozdravljam tu pojavu i nadam se da neće ostati u trendovskim okvirima nego da će poeziju i dalje popularizirati vrijedne mlade autorice i autori – Monika Herceg, Marija Dejanović, Ana Škvorc, Lana Bojanić, Lara Mitraković, Mateja Jurčević, Ema Pavlović, Darko Šeparović, Alen Brlek, Goran Čolakhodžić, Sebastian Antonio Kukavica, Marko Pavlovski, Vigor Vukotić

Još jedan vid popularizacije poezije vidim u osnivanju stranica koje je promoviraju poput Odvalimo se poezijom, portala ne.ma-net, online platforme Kultipraktik, časopisa Agon, kao i stranica-posveta poeziji pjesničkih klasika. Tu su i audio-vizualni projekt noir.am (storytellers), glazbeno-poetski projekt Zaron, književne grupe 90+ i Z.l.o.

Gdje su sve tvoji radovi sve dostupni i može li naše čitateljstvo pratiti tvoj rad na nekoj od društvenih mreža?

Nisam prisutna ni na jednoj društvenoj mreži, nešto ranijih radova razasuto je po književnim portalima ali otad sam puno pažljivija, pjesme više ne šaljem na objavljivanje ako nisu prošle višestruke filtere. Svjesna sam da je to danas out, popularno je putem Facebooka provjeravati, pa i selektirati radove, ali mislim da u ovoj fazi već mogu vjerovati vlastitom oku, donijeti sud bez virtualne potvrde. Dio razloga leži u tome što se ne volim pretjerano izlagati – poezija će, ako je dobra, već nekako naći put do čitatelja. Ako nije, nikakva vrsta promocije neće joj pomoći, baš suprotno.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.