sdadmin

Odgovorna politika podrazumijeva da se žene ne koristi kao dekorativnu kulisu

Posted on by sdadmin

Ususret nadolazećim izborima zastupnica i zastupnika u Hrvatski sabor pišemo o položaju žena u hrvatskoj politici te recentnim događajima koji ukazuju na poboljšanje ili pogoršanje istog. Parlamentarne izbore 2020. ćemo uz održavanje istih usred epidemije pamtiti i po činjenici da je njima u mnogo aspekata dominiralo pitanje ženskih prava.

Kada govorimo o položaju žena u hrvatskom društvu uopće, a tako i u politici, prva stvar koju bi trebalo napraviti je donošenje nove Nacionalne politike za ravnopravnost spolova koja je istekla još 2015. godine. No, zanimljivo je primijetiti da je malo tko u kampanji istaknuo tu činjenicu. Bez rodne ravnopravnosti nema ni demokratskog društva, a istu nije moguće ostvariti bez sustavnih i dobro promišljenih rodno osjetljivih politika i strategija. Republika Hrvatska ne čini gotovo ništa po pitanju poboljšanja položaja žena u politici. Vlada i Hrvatski Sabor se ovim pitanjima bave na marginama, a Ured za ravnopravnost spolova (u čijoj je nadležnosti izrada spomenute Nacionalne politike) je nevidljiv i minoriziran. Ovo posebno naglašavamo u svjetlu predložene, ali još ne i usvojene, Strategije Europske unije za ravnopravnost spolova za razdoblje 2020 – 2025 koja, između ostalog, za jedan od ciljeva navodi političko osnaživanje žena odnosno postizanje rodne ravnoteže u odlučivanju i politici. Radi se o prvoj strategiji Europske komisije u ovom području koja je temeljena na obećanju njene predsjednice, Ursule von der Leyen da će se zalagati za Uniju ravnopravnosti. Primjeri drugih država u kojima je visoka zastupljenost žena u tijelima političkog odlučivanja pokazuju da bez žena u politici nema pozitivnih promjena (pogledajmo postignuća npr. finske ili novozelandske premijerke).

Činjenica je da se zastupljenost žena u Hrvatskom saboru u zadnjih 30 godina nije podigla iznad 25 posto, a danas se Hrvatska nalazi na 97. mjestu svjetske ljestvice zastupljenosti žena u parlamentima uz Rumunjsku, Honduras, Maroko i Pakistan. Zastupljenost žena u predstavničkim tijelima na nižim razinama je jednako loša. Temeljem rezultata lokalnih izbora iz 2017. udio izabranih žena u svim predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave je 24,4 posto, iako su žene na listama bile zastupljene s 41,7 posto. Isto tako, činjenica je da je položaj žena u našem društvu u regresiji te pojedina stečena prava (kao što je pravo na izbor) sada se žele osporiti – što naravno utječe i na položaj žena u politici. Tako imamo nedavne izjave kandidatkinje na listi izrazito desne političke stranke – “Drage žene (niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste), od kada su nam muškarci dali pravo glasa svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke.” – koja pokazuje u kojem smjeru pojedini politički akteri_ce vode pitanje rodne ravnopravnosti.

Ženama ne trebaju jeftina prepucavanja o njihovim slobodama i životima, s koje god strane političkog spektra ona dolazila, već se očekuje da stranke svoje riječi provode u praksi, kao što je u ovom izbornom ciklusu to učinila platforma Možemo tj. Zeleno – lijeva koalicija koja ima  6 nositeljica lista te ukupno 50 posto žena na svim listama. Isto tako žene su ravnomjerno raspoređene te na svim listama od 1. do 7. mjesta imaju najmanje 40 posto žena. Žene zanimaju teme jednakosti plaća, zaštite od rodno uvjetovanog nasilja, zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, borbe protiv spolne diskriminacije, seksualnog uznemiravanja i seksizma, teme socijalnih prava, pravde i sigurnosti, obrazovanja itd. – to su pitanja i problemi s kojima se žene svakodnevno susreću te za koja traže kvalitetna rješenja i održive javne politike. Odgovorni političari se ne naslikavaju sa ženama i progovaraju o njihovim pravima kada im to koristi, dok istovremeno krše zakonske odredbe o tzv. ženskim kvotama te ne postižu rodni paritet niti na svojim izbornim listama niti u tijelima svojih političkih stranaka. Odgovorna politika podrazumijeva da se žene ne koristi kao dekorativnu kulisu, a rodnu ravnopravnost kao floskulu. Nažalost, u Hrvatskoj imamo upravo to. Političari i političarke koji_e istinski vjeruju u rodnu ravnopravnost ne daju izjave poput Andreja Plenkovića, koji kaže – “Žena ima na listama i osobno mi je žao da ih nema više. Odlučili smo sastaviti pobjedničke liste.”; ili pak Davora Bernardića koji je izostanak žena na SDP-ovom popisu koordinatora izbornih jedinica pokušao objasniti izjavljujući – “Koordinatorstvo nije za eksperimentiranje. Taj posao moraju obaviti dokazani operativci na terenu”. Isto tako, ne ostvaruju suradnju sa strankama poput Demokratske stranke žena, kao što je to učinila Restart koalicija. Naime, ta je stranka 2015. godine podnijela Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakonskih izmjena Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, a ne temelju kojeg je Ustavni sud ukinuo sankcije koje su bile navedene za nepoštivanje odredbe o zastupljenosti od najmanje 40 posto na listama. Ustavni je sud ukinuo rečenicu “Lista na kojoj nije zastupljeno najmanje 40 posto pripadnika svakog spola nije pravovaljana”, a čime su ukinute i predviđene sankcije za nepoštivanje uravnotežene zastupljenosti spolova. Međutim, ova zakonska obveza za političke stranke se ionako uvela sa zakašnjenjem od gotovo dvije i pol godine s obzirom da je Zakon o ravnopravnosti spolova predvidio uvođenje te obveze prilikom provedbe trećih redovitih izbora od stupanja tog zakona na snagu (a to su trebali biti lokalni izbori 2013. godine).

Državno izborno povjerenstvo najavilo je da će obavijestiti Državno odvjetništvo i Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova radi pokretanja prekršajnog postupka za sve liste koje nemaju najmanje 40 posto žena, a sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova. Tako će, nadamo se, neke stranke po prvi puta biti prisiljene platiti novčane kazne zbog nepoštivanja navedenih odredbi. Što se tiče zastupljenosti žena u Europskom parlamentu, Hrvatska tu nešto bolje stoji nego “doma” pa od ukupno 12 zastupnica_ka imamo 5 žena i 7 muškaraca. U ovom, a i u posljednjem sazivu Europskog parlamenta zastupljenost žena iznosila je 40 posto. U Europskom parlamentu velika većina zastupnica iz svih političkih stranaka, uključujući i tzv. ekstremno desne, podržavaju izradu prethodno spomenute Strategije te osnaživanje žena u politici. Rodna ravnopravnost je opći cilj i temeljna vrijednost Europske unije.

U Hrvatskoj se, nažalost, odredbe o tzv. ženskim kvotama ne primjenjuju dosljedno, pa problem nije u zakonskim odredbama, već u strankama i tijelima koje ih trebaju provoditi. Ako pogledamo druge države, može vidjeti da je nakon uvođenja kvota u nacionalnim predstavničkim tijelima tih zemalja postotak zastupnica porastao, tako npr. u Makedoniji iznosi oko 40 posto, a u Ruandi čak 60 posto. S obzirom na ovako lošu situaciju u RH i činjenicu da kvote ujedno i ne moraju značiti jednaku zastupljenost žena i muškaraca u Hrvatskom saboru, prijedlog izmjena zakona bi trebao ići u smjeru uvođenja minimalne zastupljenosti podzastupljenog spola od 40 posto, ne na izbornim listama, već na izabranim mjestima u svim predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti. No, kako, slijedom svega navedenog, naše društvo očito još nije dovoljno demokratski zrelo niti politički odgovorno, na ovim izborima želimo poručiti:

Žene su zakon!

Platforma za reproduktivnu pravdu: Zahtijevamo besplatan pobačaj i kontracepciju te ukidanja priziva savjesti

Posted on by sdadmin

Potaknute načinom na koji je tema reproduktivnih prava, a posebno prava na izbor, obrađivana i prikazivana u predizbornoj kampanji, prije svega kroz manje ili više otvoreno pozivanje na zabranu pobačaja “upakirano” u frazu o zaštiti života od začeća, a onda i nešto ublaženijom retorikom kroz prijedlog o obveznom savjetovanju koje bi dodatno ograničilo pravo na pobačaj, Platforma za reproduktivnu pravdu ponavlja još jednom svoje zahtjeve:

1) Besplatan i siguran pobačaj u svim javno-zdravstvenim ustanovama koje imaju dozvolu za izvođenje ovog zahvata, uključujući i medikamentozni pobačaj u svim javno-zdravstvenim ustanovama.

2) Dovoljan broj ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj skrbi kako bi sve žene imale pristup zdravstvenoj zaštiti,  kao i dovoljan broj ginekoloških ambulanti opremljenih za pregled žena s invaliditetom.

3) Zdravstveni sustav mora poštovati prije svega prava pacijentica, bez nametanja obaveznih savjetovanja i perioda čekanja, što je samo jedna od metoda ograničavanja prava na pobačaj.

4) Ukidanje tzv. priziva savjesti ginekologa/inja, medicinskog osoblja i farmaceuta/kinja kojim javnozdravstveni sustav uskraćuje primarnu zdravstvenu skrb u navodno sekularnoj državi.  U Hrvatskoj i dalje svatko, pod bilo kojim uvjetima, može uložiti prigovor savjesti dok posljedice snose jedino pacijentice. To je nedopustiva praksa kojom se zloupotrebljava moć privilegiranih s dalekosežnim i višeslojnim posljedicama za žene.     

6) Besplatna kontracepcija i pilula za dan poslije.

7) Zdravstveni odgoj temeljen na znanstvenim činjenicama i rodnoj ravnopravnosti.

Ograničavanje prava na pobačaj kroz različite prakse koje na prvi pogled zvuče bezopasno, poput savjetovanja, kada postanu obavezne također predstavljaju napad na autonomiju i integritet svake žene i opasnost za njezino psihičko i fizičko zdravlje, a naročito s obzirom na zakonski ograničen period pružanja zdravstvene usluge pobačaja na zahtjev. Ženski životi i ženska tijela ne smiju biti poligon za političke eksperimente ekstremističkih i fundamentalističkih skupina i njihovih zagovornika u političkim strankama.

Druga bh. povorka ponosa: Nije život četiri zida!

Posted on by sdadmin

Druga bosanskohercegovačka povorka ponosa održat će se 23. kolovoza u Sarajevu. Povorka ponosa je protest protiv nejednakosti i predstavlja borbu za bolji položaj lezbijki, gejeva, biseksualnih, trans, interspolnih i kvir osoba u bosanskohercegovačkom društvu.

Iako smo suočeni sa teškoćom loše epidemiološke situacije uzrokovane virusom korona, LGBTIQ zajednica zna kako je to svakodnevno živjeti u izolaciji i strahu od potencijalnih napadača. Takođe znamo koliko je važno za LGBTIQ zajednicu u Bosni i Hercegovini kontinuirano održavanje Povorke ponosa, osnaživanje i pružanje osjećaja sigurnosti u društvu koje je agresivno i nasilno prema drugačijima, koje odbacuje, diskriminiše, maltretira, ne štiti i ne poštuje zakone. Povorka ponosa je važna platforma za borbu i prava drugih manjinskih grupa, za sve one čiji se glasovi ne čuju i čija prava i slobode su svakodnevno ugrožene ugnjetavanjem, ignorisanjem i stavljanjem na marginu društva.

Bh. povorka ponosa je nastala iz potrebe za unaprjeđenjem svakodnevnog života LGBTIQ osoba u BiH. Koristeći pravo na javno okupljanje koje nam je Ustavom zagarantovano, izlazimo na ulicu jer naši životi ne mogu čekati i trpiti sporost sistemskih promjena. 

Bh. povorka ponosa reakcija je LGBTI osoba na tešku ekonomsku i socijalnu situacija koja je dodatno pogoršana aktuelnom pandemijom, nezaposlenošću, korupcijom, odlaskom mladih iz države, zagađenim zrakom i vodom, selektivnom vladavinom prava, nacionalizmom, fašizmom i rasizmom, kao i brojnim drugim problemima koji svakodnevno utječu i na naše živote. 

Ekstremne situacije, poput pandemije, samo nas dodatno podsjećaju koliko je loš status marginalizovanih grupa u državi i zbog toga smatramo da je još i važnije sada izaći na ulice. Krajnje je vrijeme da zahtijevamo drastične promjene i sistemsku, kontinuiranu zaštitu prava marginalizovanih grupa.

Mi, lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, interspolne i kvir osobe smo kroz niz naših identiteta neodvojiv dio bh. društva. Mi smo i radnici i radnice, i sestre i braća, i nezaposlene osobe i osobe sa invaliditetom, i Romi i Romkinje, i građani i građanke BiH. Naš identitet nije samo biti LGBTIQ osoba, ali zbog naše seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika svakodnevno trpimo nerazumijevanje zbog prisutnosti predrasuda koje dovode živote LGBTIQ osoba na marginu, povećavaju nasilje i diskriminaciju.

Homofobija, bifobija, transfobija, predrasude i nasilje ne pogađaju samo LGBTIQ osobe, već i naše porodice i prijatelje/ice. Mržnja čini cijelo društvo zarobljenim. Zbog toga se mi kroz povorku ponosa ne borimo samo za prava LGBTIQ osoba, već svih osoba koje su zbog bilo kojeg identiteta isključene iz društva. 

Još uvijek nigdje u BiH ne postoje sigurni javni prostori za LGBTIQ osobe. Homofobija sa kojom se suočavamo odlaskom u javne institucije, kafiće, restorane, pozorišta, kina ili bilo koje drugo javno mjesto nas osuđuje na četiri zida i tjera na marginu. Van četiri zida, a nerijetko i u njima, nismo siguran, društveni život nam nije slobodan, a realnost života je preplavljena strahom od nasilja i odbacivanja.

Vrijeme pandemije, neizvjesnosti i života u četiri zida ni za koga nije bilo jednostavno. Ovaj period nas je sve na plastičan način podsjetio na to šta znači biti odvojen/a od društva, od porodice i prijatelja/ica, kao i šta znači stalno se plašitii za sigurnost osoba koje volimo, ne biti u mogućnosti vidjeti bliske osobe, te je pokazao koliko život ne može biti u četiri zida.

Život u izolaciji iznio je na površinu strateške izazove života u četiri zida, od teškoće organizacije života u izolaciji, nedostatka sistema podrške, nerazumijevanja i teške komunikacije između članova porodice, do nošenja sa strahovima i povećanog broja nasilja u porodici, nasilja nad ženama, nasilja nad djecom i starim osobama.

S druge strane, izolacija i nasilje za LGBTIQ osobe nisu novost, mi to proživljavamo tokom cijelog života i zato nam je važno da hodamo – da smo prisutni u javnom prostoru, te da podsjećamo da postojimo i da zahtijevamo prava.

Zbog toga je ovogodišnji slogan Bh. povorke ponosa – Nije život četiri zida. Tokom narednog perioda ćemo iznijeti niz problema koji oslikavaju nemogućnost života u četiri zida bilo kojeg ljudskog bića, pa tako i LGBTIQ osoba.

Svjež primjer kako je izgledao život u izolaciji tokom pandemije, iskustvo koje sada imaju naši sugrađani i sugrađanke kada je u pitanju nemogućnost života van četiri zida, izolacija, nevidljivost, šta znači ne moći imati zdravstvenu njegu, ne moći učestvovati u javnom životu, može da poveća empatiju i solidarnost sa LGBTIQ osobama. Nikome od nas nije bilo ugodno unutar svoja četiri zida tokom dva mjeseca izolacije. Zamislite da tako živite cijeli život? 

Nasilje, diskriminacija, izolacija, marginalizacija, mržnja, homofobija, bifobija, transfobija su sistemski problemi i duboko su ukorijenjeni kako u društvo, tako i u javne institucije. Homofobija je prisutna i među političarima/kama koji nerijetko, bez ikakvih sankcija, iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba, produbljujući sve navedene probleme sa kojim se LGBTIQ osobe suočavaju.

Zbog toga je Bh. povorka ponosa antifašistički otpor usponu raznih fašističkih struja koje postoje u našem društvu, a koje žele da uguše prava svih marginaliziranih grupa. Primjer tome je i trenutna situacija sa osobama u pokretu, migrantima koji žive u mizernim uslovima koji nisu dostojni čovjeku, a naša država ne odgovara na njihove potrebe, već, naprotiv, nerijetko doprinosi povećanju rasizma koji postoji u našem društvu.

Smatramo da se jedino izlaskom na ulicu, ujedinjeno, možemo boriti protiv svih fašizama kojima smo okruženi. Prava LGBTIQ osoba se tiču svih nas i loš status života marginalizovanih grupa je odraz cjelokupnog socio-ekonomskog stanja ljudi u državi. 

Svjesni/e trenutne epidemiološke situacije, ovogodišnju Bh. povorku ponosa najavljujemo na ovaj način, poštujući sve preporučene mjere. Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa će pozorno pratiti situaciju i sve preporuke i mjere koje budu donešene u narednom periodu, te će shodno njima organizovati drugu Bh. povorku ponosa.

Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa trenutno broji 22 osobe, koje dolaze iz cijele Bosne i Hercegovine. Izuzetno nam je drago da postoji velika zainteresovanost za ovu volontersku uključenost u organizaciju druge Bh. povorke ponosa. Još jednom podcrtavamo da, iako se Bh. povorka ponosa događa u Sarajevu, ona uključuje sve druge gradove i sredine u BiH.

Kontinuitet borbe kroz protestnu šetnju je neophodan kako bi se napravile značajne i dugotrajne promjene stanja prava i života LGBTIQ osoba, kao i svih drugih marginalizovanih grupa u društvu.

‘Želimo vratiti aktivizam zajednici i otvarati nove kreativno-zagovaračke prostore’

Posted on by sdadmin

Inicijativa ‘Ponosni Zagreb’ nastala je kao rekacija lokalnih aktivistkinja i aktivista na ograničenu vidljivost i podršku LGBTIQ+ osobama u Zagrebu uslijed potresa, pandemije i otkazivanja ovogodišnje Povorke ponosa. Cilj im je ‘okupiti široku koaliciju saveznica/ka kako bi se ojačala prisutnost i položaj LGBTIQ+ identiteta’, a zalažu se za pravdu, ravnopravnost, solidarnost, tjelesnu autonomiju i samoodređenje.

Razgovarale smo s pripadnicama/cima ove nove grassroots inicijative o tome što ih je osobno potaknulo na djelovanje, kako su potres i pandemija pogodili zagrebačku LGBTIQ+ zajednicu, te koje su predizborne zahtjeve iznijeli političkim strankama. Inicijativu su nam predstavile/i Ivan, poznatiji i kao Mr. E, producent queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Erin Vlahović, aktivist Trans Aida i borac za prava interspolnih i transrodnih osoba, te dugogodišnja aktivistkinja, novinarka i psihologinja Milena Zajović.

Ovo je jedna od rijetkih, ako ne i prva LGBTIQ+ inicijativa koja okuplja tako velik broj zagrebačkih ljudskopravaških i kulturnih organizacija. Što vas je potaknulo na ovakav oblik djelovanja? Što vas je osobno motiviralo da se pridružite inicijativi?

Ivan: Mislim da nas je ova godina sve uhvatila dosta nespremne. U ime matičnog kolektiva mogu reći da smo, kao i uvijek, zasukali rukave i radili na Fanny Pack-u, kojim obilježavamo lezbo/peder/trans/*insert preffered term* Božić. Onda nas je posjetila Miss Rona, kojoj se pridružio Mr. Potres i odjednom su svi projekti stali. Rekao bi da su se svi osjetili malo bespomoćno i zbunjeno, jer odjednom nismo mogli raditi na stvarima koje su bitne ne samo nama, već i ostatku zajednice. Fokus medija se okrenuo na gospođu virus i gospodina elementarnu nepogodu, političari su svojim kampanjama pokazali da o vidljivosti i statusu queer osoba uopće ne mare. Kao vrhunac svega odgođen je zagrebački Prajd, dok je ekipa iz Hoda za život najavila svoj marš u više hrvatskih gradova. Sve su ove stvari, uz inerciju nekih organizacija, dovele do toga da se pojavila kritična masa aktivistkinja/aktivista i kulturnih radnika koji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i ponovno osnažiti i mobilizirati lokalnu zajednicu. Realno, ako želiš da se nešto napravi, ne treba čekati druge da se pokrenu. Tako je na scenu stupila inicijativa “Ponosni Zagreb” koja okuplja velik broj organizacija i jedinki koje se bave aktivizmom na sebi svojstven način. Kad spojiš tu količinu pametnih umova, teško je da stvar neće zaživjeti. Što se tiče motivacije (vlastite i kolektiva kojem pripadam), mislim da svoju motivaciju za radom i sustavnim djelovanjem pokazujemo već 7 godina. Smatramo da je većinski queer zajednica kompletan fokus djelovanja stavila na političko/zagovaračke projekte i kampanje, dok su kultura i programi za zajednicu pali u drugi plan. Mi smo specifična subkultura, prepuna osebujnih i autentičnih kreativaca, i smatramo da taj talent i volja zaslužuju svoje mjesto pod reflektorima i drugim rasvjetnim tijelima.

Milena: Čini mi se da je mnogima u zajednici žao što se jedan dio aktivističke scene ukalupio u projektne kućice iz kojih ne mrdaju. To je prirodni put svake ljudskopravaške borbe, isto kao što je u aktivizmu prirodna i potrebna smjena generacija, a mi smo iznova došli do trenutka u kojem je potreban novi zamah i nova energija. Ponosna sam što sam bila u jednoj od prvih generacija LGBTIQ+ aktivista u Hrvatskoj početkom dvijetisućetih, ali još sam ponosnija što smo na vrijeme znali tu priču prepustiti nekim pametnijim i hrabrijim klincima. Reaktivni aktivistički gen u meni ipak ne miruje, pa se svako toliko imam potrebu uključiti u priče kojima osjećam da mogu doprinijeti. Zadnji put triger za aktivniji angažman bio mi je homofobna kampanja za promjenu Ustava 2013. godine. To je bila objektivna vanjska prijetnja protiv koje smo svi morali ustati i protiv koje se i dalje moramo boriti. Ovaj put, triger za snažniji angažman bio je unutarnji: pokušaj polaganja autorskih prava na organizaciju povorke ponosa, i to od strane organizacije koja je zadnjih godina uživala povjerenje zajednice da tu povorku organizira. Vjerujem da je snaga naše zajednice u različitosti, iz koje smo uvijek znali težiti zajedničkim akcijama koje komuniciraju s novonastalim trenucima. Aktivizam se ne smije voditi korporativnim principima, ne treba biti u potpunosti isplaniran 18 mjeseci unaprijed, na njega ne može postojati copyright. Veseli me što Ponosni Zagreb to potvrđuje.

Erin: Uslijed cijele situacije s pandemijom, potresom, ograničavanjem naših prava i znatnim padom vidljivosti LGBTIQ osoba, ideja za inicijativom je došla spontano, ali osobno, vjerujem ne i neočekivano. Na istom mjestu se našao značajan broj aktivista_kinja i borkinja za ljudska prava iz raznih organizacija i područja djelovanja. Ideje smo provele u djelo i to je to. Nije da sam razmišljao pridružiti se ili ne, sudjelovao sam u razgovoru s povećim brojem vrlo entuzijastičnih i ambicioznih ljudi sa zajedničkim ciljem, nije mi trebalo druge motivacije.

Kakva je do sada bila reakcija LGBTIQ+ zajednice na vašu inicijativu i najavljene aktivnosti? Primate li nove članice/članove?

Erin: Nisam vidio nikakve negativne reakcije, dapače ideja je bila da LGBTIQ+ zajednici pružimo aktivnosti koje joj nedostaju, posebno unazad nekoliko mjeseci i zajednica je ful zadovoljna. Cilj inicijative i je okupiti što širu koaliciju saveznika/saveznica, mislim da je to glavni razlog zašto od ovoga očekujem puno, ima nas odasvuda, ekipa s raznim identiteta, iskustvima i znanjima. To vidimo kao veliku prednost.

Milena: Silno mi je drago što upravo ljudi iz zajednice najbolje reagiraju na našu inicijativu, to mi govori da smo pogodili što ih brine i što nam je svima potrebno. Ponosni Zagreb reakcija je na šire društvene probleme koji su došli do izražaja u ovoj predizbornoj kampanji, te uslijed potresa i pandemije, kao u lošem filmu, ali je i pokušaj da se aktivizam vrati zajednici i čini mi se da smo u tome uspjeli. Svatko je dobrodošao postati dio te priče.

{slika}

Prilikom predstavljanja inicijative Ponosni Zagreb istaknuli ste smanjenu podršku, zastupljenost i vidljivost LGBTIQ+ osoba u Zagrebu uslijed pandemije i potresa. Možete li nam pobliže objasniti kako se ova kriza odrazila na živote osoba u zajednici i na zagrebačku aktivističku scenu?

Ivan: Kriza je djelovala na sve, ne samo na queer osobe. Kad na to spojiš 6 retrogradnih planeta, dobro je da smo svi još uvijek živi. Što se aktivističke scene tiče, moram priznati da sam malo šokiran. Svi smo se kroz godine na ovaj ili onaj način “zamjerili” jedni drugima, međutim nitko to ni ne spominje. Taj moment je odličan i jako neočekivan. Čini se da su svi konačno shvatili da iako su nam metode i svjetonazori drugačiji, radimo stvari s istim ili barem sličnim ciljevima. Nekima je to mijenjanje društva, drugima queer poduzetništvo, trećima pak samo nešto čime će popuniti svoje slobodno vrijeme. Ne mogu govoriti u ime drugih ljudi iz zajednice, ali iz osobne perspektive člana zajednice mogu reći da se ne osjećam jednako sigurno, zakonski zaštićeno i poštivani kao u ovom trenutku prije godinu dana.

Milena: Nažalost, posljedice krize prilično su sveobuhvatne: od egzistencijalnih problema u kojima su se zbog pandemije i potresa našli brojni građani, pa tako i pripadnici naše zajednice, fizičkog nestajanja prostora koji su stradali u potresu, poput ureda organizacije Iskorak, preko politički motiviranog udara na civilno društvo kojem smo svjedočili i u proceduri izbora članica i članova u Europski gospodarski i socijalni odbor, sve do simboličkog smanjenja prostora u smislu brojnih otkazanih događanja i manje medijske vidljivosti svega što nije imalo veze s prijetnjama zdravlju ili gospodarstvu. Zbog svega navedenoga, čini mi se da su problemi LGBTIQ+ osoba pali još niže na ljestvici interesa javnosti. Istovremeno, vidimo izrazito jačanje ekstremne desnice i klerikalnih pokreta koji bi nam kontrolirali i stražnjice i maternice. Bez snažnije vidljivosti i zajedničkog angažmana u obrani stečenih prava, pa i u njihovom unapređenju, bojim se da ćemo uskoro živjeti u još većoj distopiji.

Erin: LGBTIQ+ osobe su često u strahu za svoj život i egzistenciju primorane sakriti svoj rodni identitet i prilagoditi ponašanje zbog straha od okoline, ali uslijed pandemije i potresa situacija je postala značajnije lošija nakon što se velik broj LGBTIQ+ osoba morao vratiti svojim obiteljima koje često uopće nisu podržavajuće, i osobe su ostale bez ono malo inače teško dostupne podrške. Osim nedostatka bilo kakve podrške LGBTIQ+ osobama, također je stao i pristup inače nužnoj medicinskoj skrbi trans osobama, od vađenja krvi kako bi se kontroliralo unošenje hormonalne terapije pa sve do pristupa hormonalnoj terapiji, kontrolnim pregledima i operacijama.

Zanimljivo mi je za napomenuti kako su uslijed pandemije i općenitog zastoja medicinskog sustava također stale i operacije nad interspolnom djecom jer nisu hitni slučajevi i takvi zahvati mogu biti odgođen. Što znači da mogu biti odgođeni dok osoba sama ne odluči što želi sa svojim genitalijama, a i tijelom! Dali/e smo sve od sebe ako bismo pružiti/e online psihološku podršku kroz razne kanale, uvedena je i 24/7 peer-to-peer podrška, naši uredi su preselili na online platforme i većinski se sva komunikacija i sa zajednicom i zagovaračkim tijelima odvijala online, ako nije otkazana ili odgođena. Nekie od nas su uslijed potresa ostali/e i bez prostora za rad, tako da smo se prilagođavali/e i snalazili/e na razne načine. No unatoč svemu, mislim da smo se jako zbiližilie u ovim prilično kaotičnim vremenima, iz čega se ova inicijativa i izrodila, tako da vjerujem da ćemo u budućnosti funkcionirati i raditi još lakše i bolje.

Ususret nadolazećim izborima predstavili ste niz političkih zahtjeva za unapređenje položaja LGBTIQ+ osoba u hrvatskom društvu. Možete li istaknuti nekolicinu koji su vama osobno najvažniji i zašto?

Milena: Najvažnijima smatram zahtjeve usmjerene na odgoj i obrazovanje mladih, jer oni su pretpostavka za razvoj solidarnijeg i pravednijeg društva. Vrijednosno mi je važno i što smo stavili naglasak na zahtjeve koji se bave najranjivijim i najnevidljivijim skupinama unutar naše zajednice: LGBTIQ+ žrtvama obiteljskog nasilja, te transrodnim i interseksualnim osobama čija borba prečesto ostaje bačena u drugi plan.

Erin: Kad bi sve funkcioniralo onako kako bi trebalo funkcionirati, ne bismo imali listu prioriteta kad su ljudska prava u pitanju. Interspolan sam, a radim na zaštiti prava trans i interspolnih osoba pa mi je to područje svakako najbliže, ali svaki predstavljeni zahtjev mi je najvažniji. Rastužuje me činjenica da se apsolutno svi zgražavamo nad genitalnim mutilacijama djevojčica i da su iste zabranjene zakonima, a genitalne mutilacije interspolne djece nisu uopće predmet rasprave već se i u Hrvatskoj konstantno dešavaju, a vidljivost kritika i zahtjeva za hitnu zabranu ovakvih operacija je premala ili gotovo nikakva. 

{slika}

Bitno mi je za spomenuti kako je prošlo skoro pola desetljeća kako je na snazi Pravilnik kojim je regulirana procedura za pravno priznanje roda te cijeli taj proces postaje sve dugotrajniji i tegobniji, uvedeni su i dodatni zahtjevi za promjenu oznake spola u dokumentima i započinjanje hormonalne terapije koji nisu propisani ni Pravilnikom, a ni Stručnim smjernicama. Prekoračenje zakonskih rokova kroz proceduru više nije iznimka, nego pravilo. Upravo iz tih razloga zahtijevamo promjenu Pravilnika i reguliranje zaštite prava vezanih za rodni identitet, rodno izražavanje i spolne karakteristike kako bi promjena upisa spola u državnim maticama bila isključivo upravni postupak.  Obzirom da je trans-specifično zdravlje gotovo u potpunosti neusustavljeno, zahtjev za formiranjem radne skupine koja će raditi na usustavljivanju i decentraliziranju specifične zdravstvene skrbi potrebne trans osobama je više nego nužan, kao i reguliranje zaštite svih prava vezanih za rodni identitet, rodno izražavanje i spolne karakteristike.

Da rezimiram svoj odgovor, ne zahtijevamo mi veća prava, samo jednaka i jako mi je bitno da to bude prepoznato i u javnom prostoru.

Kakvih događanja vam osobno najviše nedostaje kao LGBTIQ+ osobama koje žive u Zagrebu?

Erin: Za jednog introverta, iznenađen sam da mi je prvo na pamet pao manjak društvenih aktivnosti. Možda to i samo po sebi dovoljno govori. Veselim se igranju videoigara, fale mi takve ozbiljne aktivnosti za mozak na pašu, a imam neki inside info da ovakve igraonice tek počinju.

Ivan: Čini mi se da smo u kontekstu aktivnosti koje provode adekvatno financirane udruge došli do neke mrtve točke s koje se ne mičemo već par godina. Uvijek su to jedno te iste tribine, razgovori i okrugli stolovi o temama koje rijetko koga zanimaju. Izuzetaka naravno ima, ali ne dovoljno. Kao rezultat na takve događaje dolaze jedno te isti ljudi, pa samim time poruke i promjene koje želimo potaknuti ostanu relativno neprimijećene. Na momente mi se čini da se u aktivističku sferu potkrala crta elitizma, te da se sudjelovanje ljudi iz zajednice u određenim aktivnosti gleda kroz prizmu “ili si s nama ili si protiv nas” što je potpuno paradoksalno. Fali nam sadržaja za zajednicu koji je napravljen od same zajednice, fali nam zagovaračko/kulturni sadržaj koji će predstaviti svu šarolikost duginog spektra. Uvijek sam bio stava da se kroz kulturu i umjetnost postiže najjači utjecaj na društvenu promjenu, tako da su to aktivnosti kroz koje mogu i želim dati najveći doprinos inicijativi i njenom utjecaju.

Milena: Čini mi se da nikad nije dosta događaja iz zajednice za zajednicu, pri čemu taj prostor kvalitetno popunjavaju aktivnosti K-zone, Duginih obitelji, House of Flamingo i Zbeletrona. To su ljudi koji rade sjajne stvari, a voljela bih da nas je još više, još različitijih i još aktivnijih, da zaista živimo prajd svaki dan. Naše aktivnosti ovih tjedana, nadam se, pokazuju da i Ponosni Zagreb može biti jedna od platformi kroz koje će se to ostvariti.

Možemo li očekivati i djelovanje u drugim gradovima ili nastanak neke nove krovne LGBTIQ+ organizacije? U kojem biste smjeru osobno voljeli vidjeti daljnji razvoj inicijative Ponosni Zagreb?

Milena: Voljela bih da se odmaknemo od krovnih inicijativa, centralizacije i želje za kontrolom narativa. Svatko u svojoj sredini može i treba pokrenuti stvari koje adresiraju specifičnosti življenja tada i tamo, nepotrebno je da mi iz Zagreba koordiniramo nekoga u Splitu, Osijeku ili Čakovcu. Vjerujem da tamo ima bar podjednako kvalitetnih aktivista koji itekako znaju što im je potrebno i kako to ostvariti. Proces u Puli, recimo, kao potpuno samonikla inicijativa radi sjajne stvari.

Erin: Što se tiče očekivanja od nas, reći ću samo – to be continued. A kad smo kod krovne organizacije, osobno se ne bih složio da je ijednu dobro zvati takvom i trenutno ne razmišljamo u tim smjerovima već imamo razne druge prioritete, posebno u narednom periodu. Odlično funkcioniramo kao mreža pojedinki i pojedinaca uz podršku raznih organizacija, a rad inicijative će podržavati se, surađivati i slušati zajednicu.

Ivan: Možda je bolje da trenutno vidimo što ćemo napraviti u Zagrebu jer smo tek počeli s aktivnostima i djelovanjem. Ono što znam je da postoji volja i želja između svih članica inicijative da s radom i djelovanjem nastave. Stvarati treba u trenutku, ako kroz godine dobijemo podružnice ili partnere u drugim hrvatskim gradovima super. Apropos krovnih organizacija, nekako mi se čini da je to jako nebitna stavka skoro svima. Većina nas je već dio postojećih organizacija ili imaju vlastite karijere kroz koje su uspješno artikulirali svoje viđenje aktivizma. Inicijativa nam samo daje prostor da tu viziju prilagodimo i uskladimo s drugima kako bi napravili nešto skroz novo. Želim da se inicijativa razvije u protočan kreativno/zagovarački prostor u kojem će svi moći napraviti nešto za druge i sebe. Isto tako želim da nikad ne postane neko formalno tijelo jer će se time pretvoriti iz strasti u posao, a nažalost imamo prilike vidjeti kud takva struktura vodi. Možda je to moj autentični pankerski duh, ali uz pojavu struktura nužno dolaze i ljudi koji će tu strukturu pokušati iskoristiti za korist sebe i svojih bližnjih.

 {slika}

Inicijativu ‘Ponosni Zagreb’ i događaje koje organiziraju možete upratiti na Facebooku i Instagramu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

HOD PIJUNA – artivistička intervencija u Rijeci

Posted on by sdadmin

Skupina umjetnika, umjetnica i građana i građanki danas je u Rijeci, odjevena u pijune, umjetničkim performansom pokušala javnosti poslati poruku da zagovara slobodan život, ranjive pripadnike društva i ljudska i ženska prava i autonomiju ženskog tijela. Skupina je umjetnički performans nazvala Hod pijuna, želeći upozoriti da se ženska prava, pogotovo  u predizborno vrijeme, koriste kao politički alat i da Hod za život na kojem je u Rijeci danas jasno poslana poruka da su silovane žene koje prekinu trudnoću po njihovom viđenju ubojice, širi po društvo opasne poruke. U pokušaju ih je promptno spriječila policija zbog bojazni da će intervenirati u Hod za život koji se istovremeno održavao pedeset metara dalje što nikome nije bila namjera. 

Hod pijuna je kao kritički i humoristični performans na nenasilan i duhovit način želio poslati poruku kako se kroz javna događanja instrumentalizira i manipulira ženskim pravom na izbor. Željeli su naglasiti kako su osobe uključene u okupljanja protiv ženskog prava na autonomiju samo pijuni većih političkih struktura, no u tome nisu uspjeli radi intervencije policije čime nam je uskraćeno temeljno pravo na slobodno izražavanje mišljenja. 

Mi jesmo za život, mi želimo slaviti život u raznolikosti i ukloniti nerazumijevanje koje postoji između nas i onih u Hodu za život.

Kostime za performans Hod pijuna kreirali su Tools for Action s umjetničkom organizacijom GSG i građankama i građanima Rijeke. 

 

Pozivamo građane i građanke da ako žele  izraziti podršku, objaviti ili pronaći fotografije Hoda pijuna koriste oznake 

#HodPijuna

#PawnMarch

#LifeinFreedom 

#ŽivotuSlobodi

#ToolsforAction

Serijal ‘Hillary’ potvrđuje: feminizam je za Trumpa bauk, za Clinton rudnik

Posted on by sdadmin

U jednom od dosadnijih perioda samoizolacije pogledala sam “Hillary” – serijal od četiri epizode koji prati životni put Hillary Clinton od odrastanja u Illinoisu do poraza na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine. Nagrađivana američka redateljica Nanette Burstein, koja je do sada pokrila niz tema poput povijesno kontroverznog japanskog masakra kineskih civila do kritičkih uradaka o američkim subkulturama, uspjela je pridobiti inače suzdržanu Clinton na intimniji razgovor te uvid u privatni život i predsjedničku kampanju.

Ponegdje je najavljen naslovima poput “Ovo nije film o Hillary” – implicirajući da je u suštini riječ o povijesnom dokumentiranju četvrtog vala feminizma. Serija je u američkim medijima opisana kao značajna, ne toliko iz razloga što dokumentira život jedne političarke, već što kroz priču o odrastanju “zlatne djevojke” i njenom studiju prava, prikazuje povijest ženske borbe. U to doba bilo je normalno “u nedjelju ići u crkvu, a u ponedjeljak mrziti crnce” i ovaj dio serijala najviše se približio okolnostima vremena: borbi za građanska prava, anti-ratni pokret, kulturi seksualnog oslobođenja itd.

Kroz četiri sata serije provlače se situacije s kojima se žene i danas suočavaju u pokušaju probijanja na tradicionalno mušku pozornicu. Hillary je izjavila kako je i sama htjela žensku redateljicu koja će moći osjetiti i solidarizirati s problemima s kojima se žene suočavaju na privatnom i poslovnom polju. Neki od primjera su:

1) Žensko tijelo i dalje je objekt. “Kada pogledam svoje protukandidate koji su se otuširali i počešljali za pozornicu, te usporedim to sa dva sata mog šminkanja prije svakog nastupa… Mene ispituju o cipelama. Kada ste ikad Bernieja pitali tako nešto?”, izjavila je Hillary.

2) Osjećaj krivnje zbog životnih odabira. Bilo da se radi o pritisku zajednice za osnivanjem obitelji, pobačaju, karijeri – u pozadini često ostaje nametnut osjećaj sebičnosti radi istih onih odluka zbog kojih se muškarce nagrađuje epitetima poput odlučan, poduzetan, uspješan. “Kada sam upisivala pravo, na cijelom fakultetu bilo je samo 17 žena. Jedan dečko mi je na upisu prišao i rekao: Ako zbog tebe izgubim mjesto na fakultetu i pošalju me da poginem u Vijetnam – ti si kriva”, prepričala je svoje studentske dane u seriji.

3) “Ženske osobine” i dalje su diskreditirane u poslu i politici kao neozbiljne. Ono što je Hillary na početku karijere savjetovano (“nemoj biti emocionalna”) da bi bila ozbiljnije shvaćena i lakše podnosila udarce – kasnije joj se obilo o glavu. Glasači koji je nisu podržali za vrijeme predsjedničke kampanje u anketama su, između ostalog, kao razlog naveli da djeluje hladno i distancirano.

4) Medijsko osuđivanje i perpetuiranje međuženskog sukoba. Kad su je napali da je financijski profitirala od muževe političke karijere, pokušala se obraniti riječima: “Mogla sam biti domaćica, peći kolače kod kuće i živjeti od muževe plaće, ali odlučila sam ići za svojim snovima i profesijom u koju sam ušla puno prije nego sam upoznala muža”. Ovo je za sobom povuklo drugi par problema – bijes kućanica koje su se osjećale uvrijeđenima.

5) Snažan utjecaj konzervativne struje. I dalje postoje inicijative za zabranu pobačaja, protiv legalizacije gay brakova, ksenofobne organizacije itd.

Pa ipak, nakon četiri sata, ostaje dojam da je taj plašt općenitih i prožvakanih ženskih problema zastor koji treba sakriti veće probleme, a pitanje “može li žena postati predsjednica” skreće pozornost s pitanja da možda ipak samo *Hillary* ne može postati predsjednica.

Možda ljudi nisu glasali za Hillary jer ne podržavaju njen imperijalni feminizam i huškanje “mirnih pobunjenika” koji su u Libiji probudili građanski rat, kaos, nasilje, rasizam, plemenske sukobe i društvenu pljačku – stanje koje se nije smirilo do današnjeg dana? Jer je, na brutalno ubojstvo libijskog lidera Gaddafija za čijeg su “carevanja” žene konačno stekle osnovna prava i zbog čega je Libija prednjačila u cijeloj Africi, u kameru pred cijelim svijetom prasnula u smijeh, pljesnula rukama i mrtvo hladno izjavila: We came, we saw, he died! Na stranu brat vođa revolucije/šatorski diktator, no možda ova izjava jednostavno ne ulijeva povjerenje da je Hillary ista ona topla bakica koja nastupa kod Ellen uz izjave da “svijetu treba više smijeha i plesa”.

Možda jer je podržavala uništenje (američki: oslobođenje) Iraka? Jer izraelsko raketiranje Gaze opravdava riječima da je to najbolje što Izrael može učiniti?

Možda je ljudi smatraju nevjerodostojnom jer na pitanje o obrisanim mailovima i ugrožavanju nacionalne sigurnosti skida mikrofon i napušta studio uz fake-suburbian-mom osmijeh “odgovorit ću vam na to pitanje nakon pauze, bez brige, ha ha ha…”. Jedini odgovor koji gledatelj/ica dobije je već viđeno nisam-znala i nisam-kriva.

Epizoda o Moniki Lewinsky ispričana je kroz vizuru snage jednog braka umjesto onoga što jest: snage moćnika da očuvaju svoj kapital i reputaciju. Ne samo da se Bill nikad nije javno ispričao za svoje postupke iako je priznao da je svjestan koliko je štete naneseno Monici, već ni feministkinja Hillary ne smatra da se radi o zloupotrebi moći. Njen muž nije zbog toga trebao podnijeti ostavku, smatra. Doduše, s obzirom da mu ovo nije prvi put, Hillary je u pravu – zašto bi onda baš sada dao ostavku?

Nečiji seksualni zlostavljač, nečiji muž. Jednako kao što je Harvey Weinstein nečiji silovatelj, ali za Hillary je donator kampanje. Možda je prosječnoj osobi teško istovremeno vjerovati u priče o feminizmu i iscjeliteljskoj snazi oprosta kada o njima govore žene čija se karijera uvelike oslanja na brakom stečeni kapital. Hajmo ne dramiti o tome kako time omalovažamo ženski rad i trud jer ispada da bi bez muža bila nitko i ništa. Ne bi, ali politička karijera zahtijeva debelu kožu, moćne veze, poznanstva, novac i konstantnu brigu oko reputacije u javnosti – isplativa kakva jeste, ne može biti prodrmana s malo nestašnih hormona.

Možda je problem u tome što se kraj očigledno katastrofalnog, ali naizgled autentičnijeg, Trumpa i obećavajućeg, ali nismo-još-spremni-za-njega, Sandersa, ona nije pokazala kao ništa drugo no samo preostali izbor, manje zlo? Da banaliziram u duhu dokumentarca presjek karizmi: ako je Trump HDZ – sirov, konzervativan i omražen majstor samo-sabotaže, a Sanders americano verzija naše ljevice, onda je Hillary SDP – oporba radi oporbe u ruhu socijalne pravde i demokracije 21. stoljeća, u suštini jednako slizana sa sistemom u kojem je srasla. Bezokusna, neautentična, nepristupačna. 

Nakon četiri sata prebacivanja krivnje na Trumpa, Bernija, seksizam i medije, gledateljima/icama i dalje nije ponuđen dobar razlog zašto bi Hillary trebala biti predsjednica (osim onog da su svi drugi gori) niti ima dojam da je poznaje bolje. Dokumentarac koji stremi biti svjedok jednog vremena nije ništa drugo nego kompilacija medijskih hvalospjeva Hillary. Umjesto povjesničara/ki, aktivista/kinja, novinara/ki, intervjuirana je samo armija njenih suradnika/ica i podržavatelja/ica.

Osim već dosadnog narativa žena-muškarci (na koji su svedena rivalstva od Hillary-Trump do Hillary-Sanders), nije pružen nikakav kontekst niti su uključena moderna kretanja u američkom društvu: #MeToo pokret i raskrinkavanje seksualnog nasilja nad ženama, naglašen feministički pravac u pop kulturi predvođen Beyonce i Taylor Swift, javni iskorak Caitlyn Jenner koji je popularizirao raspravu o transrodnim osobama…

Ono što je serijal General bio za Antu Gotovinu, to je Hillary za – Hillary. Dugačka i naporna biografija uglancana do te mjere da se izlizala, zakašnjeli pokušaj da se Hillary prikaže političarkom s ljudskim licem te da se kroz feministički narativ isperu svi njeni politički promašaji.

Da, seksizam i dalje postoji. Podržavatelji Trumpa nosili su majice s porukom za Hillary “ispeglaj mi ovo”. Novinari su je nastojali diskreditirati pričama o plastičnim operacijama i izgledu. Njen karijerni put bio je mnogo teži nego što bi bio (mnogo nesposobnijem) muškarcu. Velik dio glasača očito ima manji problem s narcisoidnim seksistom nego ženom.

No, to nije cijela slika. Pokušavati je prezentirati na taj način ne ide u prilog ženskoj borbi niti borbama radnika i manjina koje s njom idu ruku pod ruku. Ako je Obama mogao postati predsjednik unatoč tome što je crnac (i za to dobiti Nobela), onda Hillaryina “ženskost” nije (jedini) problem. Te razlike se ionako izgube nakon prvog milijuna na računu i ona je toga svjesna, jer je igračica u takvom sistemu. Ironično je samo što inzistira na toj nepravdi uz vapaj “voljela bih da me procijenjuju po mojim djelima umjesto po tome što sam žena”. Ali Hillary, ljudi su to i radili.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org