Dvostruka drugost i dvostruka odsutnost njegovateljica starijih i nemoćnih u Italiji

O hrvatskim njegovateljicama starijih i nemoćnih osoba koje odlaze na rad u Italiju već smo pisale, no o ovoj temi koja konstantno izmiče javnome diskursu i fokusu zakonskih i institucionalnih regulativa, potrebno je iznova govoriti. Radi se naime o ženama koje, zbog financijske nesigurnosti, na smjene (bivajući 15 dana na poslu u Italiji, te 15 dana sa svojim obiteljima) migriraju u drugu državu, u drugu obitelj u kojoj uzastopno kroz 24-satno radno vrijeme skrbe o starijoj, nemoćnoj osobi.

Govoreći o radu njegovateljica starijih i nemoćnih osoba, govorimo o radu obilježenom ‘ženskim dužnostima’, s obzirom na to da njegovateljice skrbeći za bolesnu osobu, obavljaju i ostale kućanske poslove. Govorimo, dakle, o radu kojim se nije uspostavila socioekonomska jednakost, već je u kontekstu ovdje neminovne feminizacije tržišta rada, došlo do orodnjavanja radnih mjesta koje podrazumijeva specifičan položaj njegovateljica, tj. položaj dvostruke drugosti (kao žene i kao radnice), ali i dvostruke odsutnosti (boravak i život ‘na dvije adrese’).

Položajem njegovateljica u Italiji na specifičan način, spajajući umjetnost i antropologiju, bave se vizualna umjetnica Božena Končić Badurina – koja u posljednjim radovima tematizira odnos prostora i migracije, fokusirajući se na ženski rad,  i znanstvena novakinja – asistentica na zagrebačkom Institutu za antropologiju Duga Mavrinac, koja pak znanstvene interese ostvaruje u području sociokulturne antropologije, antropologije starenja i njege, ženskih radnih migracija i rada u kućanstvu, itd. Trenutno sudjeluje na projektu Hrvatske zaklade za znanost, Historical Perspectives on Transnationalism and Intercultural Dialogue in the  Austro-Hungarian Empire (TIDA) u sklopu kojeg istražuje kontinuitete i promjene ženske radne migracije i ženskog plaćenog rada u kućanstvu.

Rezultat njihove suradnje jest rad pod nazivom Ćemo, ćemo… ja, ma kako ćemo?!, o kojemu smo detaljnije razgovarale sa samim autoricama.

 

Kako je došlo do vaše međusobne suradnje na umjetničko-antropološkom istraživanju i produkciji rada/instalacije Ćemo, ćemo… ja, ma kako ćemo?! koja problematizira položaj radnica u kućanstvu/njegovateljica? Zašto ste smatrale potrebnim baviti se upravo ovom temom?

Božena: U istraživanje sam se uključila na poziv povjesničarke umjetnosti i kustosice Irene Bekić koja je s Dugom pripremala izložbu Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija za riječki MMSU. Duga se do tog trenutka već dulje vrijeme u svojemu znanstvenom radu bavila temom njege starijih i nemoćnih kao i emocionalnim i psihološkim aspektima takvoga rada u okviru plaćenog rada u kućanstvu, a posebno nekim specifičnostima hrvatskih njegovateljica u Italiji, pa je tražila način kako da se ta tema predstavi i na izložbi. Poziv da u suradnji s Dugom istražim taj fenomen me zaintrigirao već i zbog toga što sam i sama u nekim svojim ranijim radovima u fazama istraživanja nesvjesno koristila metode nalik etnografskima. Zanimalo me na koji će način na umjetnički proces utjecati i kako će ga strukturirati Dugin antropološki pristup te kako će uopće funkcionirati naša suradnja. Što se tiče same teme vrlo brzo mi je bilo jasno da se radi o društvenoj pojavi koja se u javnom prostoru gotovo ne spominje, o tisućama i tisućama žena koje su od 1990-ih do danas otišle i još uvijek odlaze u Italiju raditi kao njegovateljice starih i bolesnih, zbog čega sam ovu izložba i naš rad vidjela kao rijetku priliku da se o toj temi progovori.

Duga: Poziv koji smo Irena Bekić i ja, kao autorice gore navedene izložbe, uputile Boženi prvenstveno proizlazi iz želje da se propitaju kapaciteti metodološke suradnje antropologije i umjetnosti. Antropologija se, u tom smislu može koristiti umjetničkim alatima i reprezentacijskim metodama kako bi ponajprije prevladala tekstualnost vlastitih istraživanja, čiji se rezultati najčešće ‘kriju’ iza znanstvenih članaka, knjiga i sličnih tekstova. Također, mogućnost postavljanja rada koji proizlazi iz takve suradnje u izložbeni prostor unutar muzeja, osigurava njegovu vidljivost i dostupnost široj publici što je bio i jedan od glavnih ciljeva ove izložbe. Plaćeni rad u kućanstvu i njega starijih i nemoćnih u zadnjih nekoliko desetljeća postaje jedno od žarišnih točaka unutar društva u kojoj se prelamaju pitanja rodnih i generacijskih uloga u obitelji, socijalne zaštite, ljudskih i radnih prava, migracijske politike itd. Najčešće, kada govorimo o plaćenom radu u kućanstvu i njezi starijih i nemoćnih, onda njemu pridodajemo atribut migrantski jer najčešće podrazumijeva radnika/cu migranta/icu koja odlazi na rad u bogate europske i svjetske metropole i države. Fenomen hrvatskih njegovateljica na radu u Italiji još uvijek ostaje gotovo u potpunosti zanemaren i društveno nepriznat. Ovim smo radom željele skrenuti pažnju na zaboravljenu sudbinu i svakodnevicu tih žena koje su po čitavo desetljeće ili dva u smjenama odlazile na rad u Italiju.    

 {slika}

Na koji je način spoj dviju disciplina – umjetnosti i antropologije doprinio kvaliteti konačnog rezultata – prostorne instalacije predstavljene početkom 2017. na izložbi Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Od kojih se sve segmenata sastoji instalacija?

Božena: Budući da se plaćeni rad u kućanstvu i njega odvijaju u domu njegovane osobe željele smo da instalacija na izložbi asocira na sobu koju smo naznačile drvenom kubusnom konstrukcijom i komodom. U postavu smo željele postići ravnotežu između poetičnog i dokumentarističkog, umjetničkog i antropološkog dijela. Tako su asocijacija na sobu – audio segment s tipičnim zvukovima doma kao i dnevnička knjižica – publici nudili prostor za emotivnu i iskustvenu identifikaciju, dok je ostatak instalacije davao korisne informacije i materijale, poput popisa sindikata radnika i radnica u kućanstvu, popisa udruženja koja pružaju pravnu pomoć radnicama u kućanstvu, formulare za učlanjenje u različita udruženja, kao i razne statistike od kojih jedna, na primjer, procjenjuje da trenutačno u svijetu ima oko 67 milijuna radnika u kućanstvu od kojih su 83 posto žene. Važno mjesto u instalaciji zauzimao je i tekst Konvencije o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada donesene u lipnju 2011. godine, koji je poput zavjesa visio s drvene konstrukcije.

Sagledavajući naš rad u cjelini, a sada već i s nekim vremenskim odmakom, rekla bih da je antropologija definirala temu, strukturirala terensko istraživanje i meni kao umjetnici ponudila nužan početni teorijski okvir. Naime, Duga me prema vlastitim inicijalno iskazanim interesima za specifične aspekte teme uputila na nekoliko ključnih tekstova koji su mi kasnije, tijekom razgovora s njegovateljicama, pomogli da lakše prepoznam određene obrasce i motive u njihovim kazivanjima. S druge strane, nadam se da je umjetnički segment doprinio većoj komunikativnosti i vidljivosti ovog društvenog fenomena koji je do sada ozbiljnije obrađivan samo znanstveno.

Duga: Pored svega što je već Božena navela, smatram da umjetnost nije samo doprinijela većoj komunikativnosti istraživanja, već je zahvaljujući Boženinim crtežima i samom postavu omogućila razvoj njegove osjetilne dimenzije. Na taj način pojedini pojmovi i fenomeni koje sam susretala na terenu i o njima kasnije teorijski promišljala, upotrebom audio instalacije, crtežima i samim postavom postaju uhvatljivi i opredmećeni, čime dobivaju novo čitanje. Mišljenja sam da su svi elementi rada: i umjetnička knjižica, i postav i vlastito istraživanje duboko povezani i prožeti te zajedno čine neodvojivu cjelinu.         

 

Kako je teklo antropološko istraživanje na terenu – gdje ste ga provodile i kako ste stupale u komunikaciju s radnicama? Možete li nam reći nešto više o samim radnicama s kojima ste razgovarale i načinima na koje jesu ili su bile dijelom njegovateljskog rada?

Božena i Duga: Kazivačice smo pronalazile uglavnom preko poznanika i prijatelja. Razgovarale smo sa ženama iz Rovinja, Pule i Crikvenice koje su kao njegovateljice u Italiji počele raditi 1990-ih, nakon što su u Hrvatskoj ostale bez posla ili bile prijevremeno umirovljene pa s niskim mirovinama nisu mogle preživjeti. Njihovi muževi su također većinom bili nezaposleni, a djeca su još uvijek ovisila o njima jer su se školovala. Za sve njih rad u Italiji je bio jedini način na koji su mogle ekonomski pomoći svojim obiteljima, a često ih i prehraniti. Budući da nijedna od njih danas više ne radi kao njegovateljica, o tom svojem iskustvu mogle su govoriti s određenim odmakom.

 

Dio instalacije Ćemo, ćemo… ja, ma kako ćemo?! u MMSU bila je i umjetnička knjižica Ovdje i tamo koja dočarava emocionalna stanja njegovateljica zbog razdvojenosti od vlastitih obitelji, teških uvjeta rada… Kako je knjiga nastala? Što možemo u njoj vidjeti?

Božena: Knjižica je najizravnije proizašla iz moje terenske bilježnice u kojoj sam crtežima i tekstom bilježila najsnažnije slike i rečenice koje su me se dojmile tijekom razgovora s njegovateljicama. Važan i dragocjen izvor bila mi je i knjiga Moja Italija Katarine Abramović koja je dugi niz godina radila kao njegovateljica i koja je u knjizi vrlo detaljno i sugestivno opisala svoje iskustvo.

Knjižica je zamišljena kao neka vrsta slikovnog dnevnika u kojem se barem dijelom može prepoznati svaka njegovateljica iz Hrvatske, jer se tijekom razgovora pokazalo da se neke situacije i obrasci poput lajtmotiva provlače kroz kazivanja svih žena s kojima smo razgovarale. Knjižica zapravo asocira na bilježnicu u kojoj su zapisana svakodnevna iskustva ili crtice iz njihovih života i u koju bi svaka od njih na preostale prazne stranice mogla upisivati i svoja vlastita iskustva. Knjižicu smo zato i odlučile tiskati u 500 primjeraka i dijeliti publici, a posebno smo pritom na umu imale bivše i sadašnje njegovateljice koje su posjetile izložbu.

U knjizi se fokusiram na dva prostora – na prostor tuđega doma u kojem se obavlja plaćeni rad u kućanstvu i njega, koji njegovateljica dijeli s osobom koju njeguje te na prostor vlastitog doma. Specifičnost njegovateljica iz Hrvatske s kojima smo razgovarale je ta što su uglavnom radile u smjenama od 15 dana: 15 dana su bile kod kuće, a 15 dana u Italiji. One su cijelo vrijeme istovremeno održavale dva kućanstva, vlastito i tuđe. U knjižici se posebna pažnja poklanja predmetima koje nose sa sobom tijekom tih neprestanih dolazaka i odlazaka, koji su poveznice između vlastitoga i tuđeg doma. Riječ je o predmetima bez kojih te žene nisu mogle zamisliti svoj svakodnevni život, poput vlastite posteljine koju je jedna njegovateljica uvijek nosila sa sobom jer nije mogla spavati u tuđoj, ili primjerice kave za pripremanje turske kave koju je sa sobom uvijek nosila druga njegovateljica jer nije mogla podnijeti miris i okus  talijanskog espressa. Riječ je većinom bila o ženama koje prije tog perioda rada u inozemstvu nikada nisu putovale i koje su bile vrlo vezane za svoj dom. Spomenuti predmeti koje su nosile sa sobom pomagali su im da lakše podnesu odvajanje od obitelji. Bili su istovremeno pokušaj da u uvjetima dugogodišnjih neprestanih odlazaka i dolazaka ne zaborave tko su, da sačuvaju vlastiti identitet.

Od samog početka bavljenja ovom temom zanimalo me također na koji se način afektivni aspekti odnosa između njegovateljice i osobe o kojoj skrbi odražavaju u konkretnom prostoru u kojem borave zajedno 24 sata na dan. Njegovateljice s kojima smo razgovarale dnevno su, naime, imale jedan ili dva sata popodnevnog odmora za sebe, svo preostalo vrijeme morale su biti u zatvorenom prostoru uz njegovanu osobu. Željela sam zabilježiti na koji se način prostor koji te dvije osobe dijele iznova svakodnevno stvara kroz redovite rutinirane radnje koje se u njemu obavljaju, poput pripremanja hrane, pospremanja, njege bolesnika ili kroz način na koji se stanari njime kreću, gdje u njemu zastaju pronalazeći trenutke mira za sebe.

{slika}

 

Jedan od segmenata instalacije bila je, također, i Konvencija o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada, koju Hrvatska još uvijek nije ratificirala. Kojim alatima Konvencija pokušava regulirati standarde zaštite zaposlenika/ica u kućanstvu, posebice žena koje migriraju u druge zemlje?

Božena i Duga: Konvencija jasno definira osnovne standarde zaštite zaposlenika/ica u kućanstvu i priznaje im osnovna radnička prava. Ona posebno vodi računa o zaštiti žena koje migriraju u druge zemlje, štiti pravo radnika/ica u kućanstvu na osnivanje sindikata ili uključenje u postojeće. Njome se također definiraju radno vrijeme, minimalna primanja, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dnevni i tjedni odmor itd. Donošenje Konvencije je nužan iskorak u priznavanju plaćenog rada u kućanstvu kao dotad gotovo u potpunosti nepriznatog, nezaštićenog i nereguliranog oblika rada izostavljenog iz zakonskih regulativa i odredbi radnog prava pojedinih država. Dakle, njome se otvara put priznavanju plaćenog rada u kućanstvu kao jednakopravnoj kategoriji ostalim oblicima rada. Ipak, Konvencija prikazuje plaćeni rad u kućanstvu kao homogenu kategoriju, što nikako ne odgovara stanju na terenu. Samim time izostavljeni su pojedini oblici zaštite i prava koja se usko vezuju za primjerice njegu starijih i nemoćnih. Konvencija C189 je do sada ratificirana u tek 20-ak zemalja u svijetu, u Hrvatskoj još nije. Ukoliko se u narednom razdoblju bitno ne poveća broj zemalja koje su ratificirale i primijenile ovaj dokument, same radnice ostat će i dalje nezaštićena i izrazito ranjiva društvena skupina. Cilj cijele izložbe Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija je između ostalog  bio, kao što su njezine kustosice Irena i Duga više puta istaknule, da pridonese daljnjem razvoju podrške u donošenju jasnije i kvalitetnije zakonske i institucionalne zaštite takvih radnica čemu su trebali doprinijeti i popratni programi izložbe.

 

Iz razgovora s njegovateljicama, kakav ste uvid dobile u stvarnu situaciju što se tiče zakonske i institucionalne (ne)zaštićenosti radnica u kućanstvu – odnosno u kojoj se mjeri (ne) poštuju standardi Konvencije među poslodavcima?

Božena: Iz iskustava njegovateljica s kojima smo razgovarale jasno je da se ti standardi nisu poštivali pa je isticanje Konvencije u postavu naše instalacije dodatno naglasilo veliki raskorak u odnosu na stvarnu situaciju, ili točnije na situaciju u vrijeme kada su naše kazivačice radile kao njegovateljice u Italiji, dakle tijekom 1990-ih i 2000-ih godina. Prije svega radilo se o ženama koje nisu prošle potrebnu naobrazbu ili obuku za njegu starijih i nemoćnih, a koja u slučaju težih bolesnika zahtijeva vrlo specifična stručna znanja i vještine. Ponekad su se tako nepripremljene i u vrlo neadekvatnim uvjetima morale brinuti i za više teško bolesnih starijih osoba istovremeno. Sve su, osim toga, u pravilu pored skrbi za bolesnika obavljale i kućanske poslove poput kuhanja, pranja, glačanja i sl., nerijetko i za ostale članove obitelji njegovane osobe. Potpuno neadekvatno je bilo i već spomenuto radno vrijeme od 24 sata na dan, s kratkom popodnevnom pauzom, i tako bez prekida dva ili više tjedana za redom. Budući da se radilo o radu u sivoj zoni, te žene nisu imale ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, bile su potplaćene za svoj rad, a neprepoznate ili bolje rečeno nepriznate istovremeno i od talijanskog i od hrvatskog sustava, teško su se mogle izboriti za svoja prava u slučaju neisplate plaća ili raznih drugih problema na radnom mjestu. 

Duga: Koliko je važna implementacija Konvencije svjedoči i činjenica da su se u zadnjih dvadesetak godina diljem svijeta oformila međunarodna udruženja radnica u kućanstvu s ciljem promocije i implementacije Konvencije te strože kontrole i zaštite svih oblika neformalnog rada. Što se same Italije tiče, naše kazivačice svjedoče o poprilično dobro razrađenoj potpori sindikata koji im je gotovo uvijek pružio pravni savjet i potporu ukoliko je došlo do nepoštivanja njihovih prava. Ipak, činjenica da često ne postoji nikakav pravni i pisani dokument između radnice i obitelji koja koristi njezine usluge, otvara velik prostor za manipulaciju i eksploataciju radnice, kao i u situaciji u kojoj je njezina dozvola boravka usko vezana za radnu dozvolu. 

 {slika}

Kroz svoje istraživanje razgovarale ste uglavnom s bivšim njegovateljicama koje su na 15 dana odlazile na rad u Italiju, i potom se na 15 dana vraćale vlastitim obiteljima. Samom temom rada otvorile ste tako pitanje feminizacije tržišta rada i transmigrantnosti – posebice u kontekstu aktivacije mehanizama drugosti radnica – kako u zemlji u koju odlaze, tako i u zemlji iz koje odlaze. Možete li nam, u tom kontekstu, reći kakva je situacija s gastajbartericama i njihovim radom danas? Koje probleme pretpostavlja feminizacija tržišta rada kada govorimo konkretno o njegovateljicama?

Duga: Višekratni uzastopni boravci u zemlji i inozemstvu u razdoblju od 15 do 21 dana karakteristični su, poradi geografske blizine, za hrvatske njegovateljice starijih i nemoćnih na radu u Italiji.  Za razliku od drugih njegovateljica  koje dolaze iz udaljenijih krajeva europskog kontinenta ili izvan njega, te često neprekidno borave u Italiji i po godinu dana, hrvatske njegovateljice češće i duže borave u svojoj zemlji. Njihov je modalitet transmigracije u tom smislu specifičan. Sama izložba, kao i Boženin i moj rad, ukazuju na tu posebnost njihova boravka i života ‘na dvije adrese’. U tom smislu, te žene često osjećaju tzv. dvostruku odsutnost, pojam koji je osmislio i protumačio alžirski sociolog Abdelmalek Sayad ukazujući na aktivaciju mehanizama drugosti; ne samo u zemlji migracije već i iz koje se odlazi. Ti ljudi često osjećaju i žive stanje napetosti separacije i emotivne rascijepljenosti uslijed kontinuiranih pokušaja ostvarivanja dvostruke pripadnosti, ovdje i tamo, i održavanja vlastitog kućanstva te obiteljskih i privatnih odnosa. 

Pojam feminizacije rada podrazumijeva sve veći upliv žena na tržište rada koje se međutim često temelji na tradicionalnoj podjeli rada. Stoga se žene često zapošljavaju u uslužnim djelatnostima, sektoru njege  i sl. Danas, na međunarodnom tržištu rada postoji velika potražnja za radnicama u kućanstvu i njegovateljicama starijih i nemoćnih. Ta potražnja uvjetovana je socijalnim politikama pojedinih država, reorganizacijom generacijske i rodne podjele neplaćenog rada u kućanstvu uslijed sve već stope zaposlenosti žena, kao i aktivnoj migracijskoj politici mnogih zemalja, poput primjerice Filipina. Takve politike potiču emigraciju i zapošljavanje žena u sektoru plaćenog rada u kućanstvu radi velikog broja financijskog kapitala kojeg te žene osiguravaju svojim obiteljima, i lokalnoj ekonomiji vlastitih država.       

 

U sklopu popratnog programa izložbe Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija održan je okrugli stol pod nazivom Privremene migracije – liminalnost, ranjivost i rad u kojemu su sudjelovali predstavnici/e Centra za mirovne studije, BRID-a, MAZ-a, Grupe 484 i kustosice izložbe. Duga, u uvodnom govoru istaknula si kako su statistički podaci o broju migrantskih radnika/ica nepouzdani zbog velike prisutnosti ilegalnog zapošljavanja. Možeš li nam reći nešto više, kako o spomenutoj problematici, tako i o statistikama o broju radnica u kućanstvima, tj. rasprostranjenosti ovoga oblika rada, te o trendu povećanja broja muškaraca koji bivaju zaposleni u kućanstvu?

Duga: Tržište plaćenog rada u kućanstvu prošlo je kroz nekoliko transformacija početkom 21. stoljeća. Spomenut ću samo neke, poput otvaranja novih destinacija kao što su Rusija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i uključivanje novih usluga unutar sektora plaćenog rada u kućanstvu koje se usko nadovezuje na klasno raslojavanje i preslojavanje. Točnije, razvoj i porast broja jako bogatih pojedinaca i obitelji za koje zapošljavanje velikog broja radnika u kućanstvu postaje i pitanje statusa. Često se u takvim domaćinstvima zapošljavaju i muškarci kao vrtlari, tjelesni čuvari, batleri i slično. Njihov udio u sveukupnom broju zaposlenika u kućanstvu je još uvijek relativno malen. International Labour Organization procjenjuje da od sveukupnog broja zaposlenih u kućanstvu, koje doseže službenu brojku od 67 milijuna radnika, 83 posto su žene. Ipak, ista organizacija procjenjuje kako se tek svakoj trećoj radnici ili radniku formalizira status zaposlenja dok ostatak ostaje neprijavljen i nevidljiv u statističkim izračunima.      

 {slika}

Kada govorimo o plaćenom neformalnom radu u kućanstvu, možemo reći da su žene dvostruko opterećene – kao žene i kao radnice čiji je njegovateljski posao obilježen ‘ženskim dužnostima’, no možemo li u tom kontekstu govoriti i o emocionalnom radu, odnosno etici brige kao trećoj vrsti (neplaćenoga) ženskog rada koji je prisutan i na poslu i u obiteljskom domu?

Duga: Njega starijih i nemoćnih osoba izrazito je težak oblik rada koji zahtijeva velike fizičke napore pružanja pomoći osobama koje su, primjerice, nepokretne ili imaju neki oblik demencije. Njegovateljica je najčešće u takvim situacijama sama; može računati na malenu pomoć od strane rodbine njegovane osobe ili poneki savjet liječnika. U tom smislu one se moraju isključivo oslanjati na vlastito znanje i iskustvo, njihovo tijelo trpi teške napore radi pružanja dvadesetčetverosatne njege koja podrazumijeva i noćni rad, podizanje i presvlačenje njegovane osobe. Ipak, većina žena govori o težini posla u smislu emocionalnog rada, jer njegovateljice ne skrbe samo o tijelu osobe već pružaju istoj utjehu, pažnju, strpljenje, razumijevanje i sl. Upravo ovaj aspekt rada je ne samo zanemaren nego i nemjerljiv jer njihovo mjesto rada i mjesto boravka postaju jedno. Stoga mnogi istraživači upozoravaju na tu simbiozu života njegovateljice i njegovane osobe gdje ona u potpunosti živi život osobe koju njeguje, a njezina privatnost, njezine potrebe i njezina obitelj postaju sekundarne.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prosvjed: Solidarno za Siriju

Inicijativa “Dobrodošli!” poziva na mirni skup solidarnosti za Sirijce i Sirijke, koji će se održati u petak, 6.4.2018. godine, u 18 sati u parku Zrinjevac (kod Paviljona).

8 godina nakon što je počeo rat u Siriji, više od pola milijuna ljudi je ubijeno, 5 milijuna je napustilo zemlju, a više od 6 milijuna je raseljeno unutar same države.

Ovaj se rat nastavlja bez znaka zaustavljanja, ostavljajući iza sebe uništene gradove, ranjene ljude te djecu bez škole, roditelja, obitelji i budućnosti.

Dok postoje mnoge osobe i zemlje koje profitiraju od ovog rata, mi ćemo kao ljudska bića stati jedni uz druge u ovim teškim vremenima kako bismo pokazali svijetu i ljudima iz Sirije da postoji netko tko čuje njihovu patnju, te ćemo ustati protiv rata i protiv ugnjetavanja.

Stoga ćemo na mirnom skupu poslati poruku za okončanje ovog besmislenog rata. Dođite, upalite svijeću mira i pokažite svoju ljudskost!

Isus Krist kao najveća zaštita od nasilja u obitelji i ostale poruke biskupa

Biskupima su ovogodišnje uskršnje čestitke i propovijedi bile prepune tema majčinstva (ova je godina u crkvi posvećena majci i majčinstvu) i neizostavne Istanbulske konvencije. Za sve vas koje ste odlučile odmoriti mozak i ne čitati puste vijesti ovih dana, a svejedno vas zanima kakve ideje s oltara šalje crkva, donosimo nekoliko najbitnijih poruka.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić upozorio nas je tako na uskršnjoj misi na stvaranje novih poredaka. “Treba uvijek s oprezom slušati one koji obećavaju ‘raj na zemlji’, koji se predstavljaju kao donositelji novog poretka, mira, blagostanja i potpune ravnopravnosti”, rekao je. Upitao se zašto u tom svijetu nije predviđeno mjesto za Boga. Naglasio je kako iz toga svoga “raja” nerijetko sustavno progone Boga pa ne čudi što im posebno smetaju oni koji vjeruju u Boga i Isusovo uskrsnuće, koji čuvaju biblijsku sliku o čovjeku stvorenom kao muškarac i žena, koji brane ljudski život od začeća do smrti, koji se zalažu za istinsko dostojanstvo svakoga ljudskog bića, prenosi tportal.

Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić još je u utorak objasnio ženama kako je Isus Krist najveća zaštita od nasilja u obitelji. Najprije je objasnio tko su i kakve su žene. “Žene gledaju srcem, vide dublje i iskrenije osjećaju ljude u potrebama, ustrajnije su u poteškoćama i zadnje se predaju i uzmiču, one su otpornije i upornije, a njihova solidarnost i pažnja dopiru dalje – zadnje gube nadu. Prije svega ovo vrijedi za žene – majke gdje dolazi do izražaja njihova ljubav i povezanost sa životom”, rekao je novinarima/kama i  dodao kako je “ženu, majku, svetinju potrebno zaštititi da ne postane dodatna žrtva poganskog, nehumanog i bezbožnog mentaliteta koji ne zna poštivati dostojanstvo žene ni majčine sebedarne ljubavi.

Osudio je ovom prilikom, naravno, nasilje prema ženama, ali i napomenuo kako “ono prikriveno nasilje u suprotnosti s ljudskom naravi muškarca i žene, jest to što nas uznemiruje i stvara podjele među nama”. “Nažalost, privremeno skriveni i prikriveni ponori u sebi kriju opasne i duboke provalije s nesagledivim posljedicama za društvo i ljudski rod, čovjeka i obitelj, za naš dom i domovinu”, objasnio je. Izbjegavajući riječ “pokornost”, koja bi možda najbolje objasnila što je zapravo htio reći, izjavio je kako žene “svojom ženstvenošću, majčinstvom, nježnošću, ustrajnošću, vjerom i ljubavlju prve izbavljaju iz tame ponora i osvjetljavaju put budućnosti našeg naroda”. “Sam Isus Krist najveća je zaštita dostojanstva žene – majke od svih mogućih oblika nasilja u braku, obitelji i društvu, kao i dostojanstva svakog muškarca – oca”, poručio je nadbiskup Barišić.

Požeški biskup Antun Škvorčević bio je nešto dvosmisleniji. Čuo je da se ljudi žale da im je dosta rasprava o Istanbulskoj konvenciji i sažeo je zbivanja vezana uz nju. “Tako su se još jedanput kod nas očitovale isključivosti, stvorena je rovovska podjela na ‘mi i oni’, koja priječi ozbiljniju raspravu o onome što je vrijedno a što sporno u Konvenciji, te uglavnom nitko nikoga pravo ne čuje. Sve to svjedoči kako ovogodišnji Uskrs slavimo u podijeljenoj Hrvatskoj. Što kršćani u toj situaciji mogu učiniti?”, upitao se. Progovorio je o kršćanskoj svijesti. “Ova svijest potiče kršćane da među ostalim uđu u dijalog i o Istanbulskoj konvenciji, te se zauzimaju za to da saborski zastupnici usvajaju dokumente i donose zakone u skladu s čovjekovim dostojanstvom i njegovim nadnaravnim pozivom, ali ne dajući im nikada pretjerano značenje, kao da naša sudbina ovisi o njima a ne o Isusu Kristu, s nama na životnom putu”, rekao je. “Promatrajući grčevitu borbu nekih crkvenih ljudi u Hrvatskoj protiv Istanbulske konvencije, mogao bi netko pomisliti kako to možda čine zbog toga što nisu uspješni u evangelizaciji te očekuju da ih država u tom pomogne svojim zakonima. No, mnoštvo je ljudi u Hrvatskoj koji svjedoče da se putem vjernosti Isusu Kristu u svakodnevnim malim i naoko beznačajnim životnim situacijama, može ljubavlju štititi ženu i obitelj od nasilja, uspješnije od bilo kojeg zakona ili Konvencije”, zaključio je.

Dubrovački biskup Mate Uzinić osvrnuo se, pak, na rastavu. “Situacija beznađa nakon Velikog petka je situacija cijelog svijeta i možemo se osobno prepoznati kad nam stvari ne idu onako kako bismo mi htjeli. Kažu da je sve više rastava, a one su posljedica tog osjećaja da je sve gotovo i da se ne može naprijed. Tu se mogu dodati mnoge društvene i crkvene situacije kao što je demografsko izumiranje i iseljavanje našeg naroda”, rekao je.

Sisački biskup Vlado Košić obratio se ženama kao majkama, kako prenosi kamenjar.com. “Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su bile prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom!”, poručio im je.

I za kraj, bez Istanbulske konvencije i objašnjavanja jedine, prave, bogom dane uloge žene nije mogla proći ni propovijed u susjednoj Bosni i Hercegovini. “Uz dužno poštovanje konvencija, one neće ženama vratiti dostojanstvo, nego Bogom dana uloga. Želimo i danas vratiti to dostojanstvo žena. One su blagovijesnice Uskrslog Krista”, rekao je u uskršnjoj propovijedi u Sarajevu nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić

Zakon o pobačaju: Čeka li nas nova svjetonazorska bitka?

Izjava ministra zdravstva Milana Kujundžića da crkva treba biti uključena u radne skupine koje se bave pripremom Zakona o pobačaju naišla je na brojne kritike. Oko Odjela za ginekologiju godinama se šuljaju molitvene skupine, ugrožavajući pravo na privatnost pacijentica i pripremajući teren za mogućnost ograničavanja prava žena da gospodare vlastitim tijelom. Nema sumnje da će, nakon izjave ministra, crkva još aktivnije, uz pomoć konzervativnih udruga, ući u bitku oko pobačaja.

Stoga, u Privredniku (Preradovićeva 18, Zagreb) se u utorak, 03. travnja od 18:00 do 19:30 sati održava tribina pod nazivom “Zakon o pobačaju: Čeka li nas nova svjetonazorska bitka?”. Tribinu organiziraju Srpsko privredno društvo Privrednik i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. O uplitanju crkve u temu pobačaja govorit će dr. Dubravko Lepušić, jedan od rijetkih ginekologa koji pliva kontra struje, novinarka Faktografa Sanja Despot, odlična poznavateljica načina na koji funkcioniraju i metoda konzervativnih organizacija u Hrvatskoj i Europi i feministkinja i aktivistkinja Sanja Cesar iz CESI-a.

Radionica filmske kritike i analize

Kinoklub Zagreb organizira novu besplatnu radionicu filmske kritike i analize. Cilj dvomjesečne radionice je osposobiti polaznike u pisanju kraćih filmskih kritika te im ponuditi korisne alate za filmsku analizu.

Za prijavu je potrebno poslati tekst o filmu s recentnog festivalskog ili kinorepertoara. Tekst mora imati približno 2000 znakova uključujući razmake (tolerira se plus/minus 300 znakova), a na osnovu poslanih radova vršit će se selekcija, odnosno odabrati šest polaznika/ica radionice.

Radionica će se odvijati kroz ukupno deset dvosatnih sesija jednom tjedno u travnju i svibnju 2018. u prostorijama Kinokluba Zagreb, Trg žrtava fašizma 14.

Rad će se paralelno odvijati na dva plana – pisanje vlastitih tekstova te analiza filmskih kritika profesionalaca. Polaznici/ice će biti dužni za vrijeme trajanja radionice usavršiti tekst s kojim su primljeni te napisati još jedan tekst iste dužine te jedan duži tekst.

Voditeljica radionice je Višnja Vukašinović (Pentić), uz asistenciju Darija Devića.

Prijave za radionicu produžene su do 30. ožujka 2018. Prijave se šalju putem elektroničke pošte na mail adresu.

Istanbulska ruža vjetrova

Nekako s proljeća, tmurne se misli reska svjetla prestanu bojati. Pa zapušu javnim prostorom – prvo oprezno, onda na refule, sve dok ne prerastu u  buru koja paralizira čitavo društvo. Misli okupljene oko izmišljenog i sadržajno praznog pojma rodne ideologije. Misli poput one koju je u kolovozu 2017. na susretu mladih izgovorio papa Franjo – “Rodna ideologija je ideološka kolonizacija”.

Ugroza je, po novom, najbolji medij za širenje takvih misli. Ugrožene su tradicionalna obitelj, kršćanski stil života, suverenitet, hrvatski narod sam po sebi. A iza svake nametnute ugroze, dakle onoga protiv čega se bore vjersko-politički akteri i akterice u Hrvatskoj, postoji i ono – za što se bore. Njihove borbe na papiru uvijek djeluje kršćanski: za život, za obitelj, za domovinu. Ipak, iza njihove ideje djelovanja za život stoji borba za zabranu pobačaja, odnosno borba za prisilno rađanje. Biti za obitelj znači raditi na isključivanju LGBT osoba iz definicije obitelji i braka, znači zagovarati očuvanje tradicionalnih odnosa u kojima je, kako je poručeno iz Glasa Koncila, muškarac prvotan, a žena drugotna, poslušna i ponizna. Obrana autentičnog kršćanskog stila života znači borbu za ukidanje sekularnosti – u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, u domovini.

Te su misli zapuhale i podijelile društvo – rodna ideologija od praznog je označitelja postala najveća prijetnja svakoj stopi “rodnog kraja i narodnih običaja”. Tu teoriju zavjere vjersko-politički akteri i akterice već su nekoliko puta pronašli – u inačicama zdravstvenog odgoja, u kurikularnoj reformi, uoči referenduma o braku – po potrebi, naravno. Sada su zaključili, kao što je to slikovito opisao ministar zdravstva Milan Kujundžić, da se rodna ideologija zrcali u Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Istanbulskoj konvenciji. I svi ustadoše da obrane hrvatski joie de vivre, hrvatske zakone koji su bili toliko uspješni u borbi protiv obiteljsko-partnerskog nasilja da je u 2016. i 2017. godine zabilježen najveći broj ubojstava žena u posljednjih sedam godina – ubijeno je 38 žena, od čega 33 od strane njima bliskih muškaraca.

Pa na kraju dođemo do toga da Vlada ove zemlje, u interpretativnoj izjavi kojom je popratila prihvaćanje konačnog prijedloga Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije, spominje upravo rodnu ideologiju:
“RH smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav, niti obvezu promjene ustavne definicije braka“, a zatim i da “nema pravne obveze za uvođenje u nastavne programe sadržaja za koje možda smatramo da nisu u skladu s našim vrijednostima” te da “nema skrivenih namjera”. Dakle, ne samo da je Vlada RH u izjavi koja prati međunarodni dokument legitimizirala i u službenom dokumentu ovjekovječila izmišljen i sadržajno prazan pojam rodne ideologije (koji u suštini demonizira transrodne osobe), već je Vlada transrodne osobe svrstala u kategoriju skrivenih namjera, a time Hrvatsku svrstala među države koje vjeruju u – teorije zavjere. Ne samo da nas je Vlada podsjetila na zlatno doba hrvatske homofobije, nego je to postavljeno kao naša vrijednost.

Zašto je Vlada posegnula za institutom interpretativne izjave? Premijer Plenković kaže – “zbog zabrinutosti određenih skupina u društvu, koje u sadržaju Istanbulske konvencije vide neke opasnosti”. Rekao je to izgovorio nakon prezentacije rezultata ankete o stavovima građanstva o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Treba napomenuti da je anketu naručila upravo Vlada. Kao i da rezultati kažu – ratifikaciju podržava 66% građana i građanki. Prema stranačkoj opredijeljenosti ratifikaciju podržava 59% HDZ-ovog biračkog tijela, 70% biračkog tijela Mosta i Živog zida te 90% birača i biračica SDP-a. Dakle, premijer Plenković se uvjerio da narod podržava ratifikaciju Konvencije i tome unatoč odlučio da će pogodovati onima koje je danima nazivao aktivistima. Dakle, premijer Plenković se uvjerio da narod ne vjeruje u spin o rodnoj ideologiji i tome unatoč izmišljeni pojam uvrstio u izjavu koja prati međunarodni dokument.

Koje su to društvene skupine na čiju je huškačku agendu Vlada nasjela? I kojom su se dinamikom izmjenjivale na sceni protivnika i protivnica ratifikacije?

Burin

Burin je lagan vjetar koji puše s kopna prema moru. Pretežno puše noću i pretežno puše kratko. Tako je, uz blag miris tamjana, u listopadu 2017. poput burina oprezno zapuhala prva građanska inicijativa Istina o Istanbulskoj. Brzo su zapusi postali snažniji – inicijativa je, kako piše Ana Brakus za Novosti, od prosinca 2017. do ožujka 2018. održala tribine u čak 17 gradova. Na čelu inicijative – Kristina Pavlović, koja je zajedno s bratom Ladislavom Ilčićem i Željkom Markić, pokrenula udrugu GROZD. Rodnu ideologiju prokazuje još od 2012., kada je navodno stanovala u četvrtom modulu Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama, koji se bavio spolnim odgojem i seksualnom edukacijom. I tada ih je pratio miris tamjana – kardinal Josip Bozanić u božićnoj propovijedi te godine upozorio je da se “kroz zdravstveni odgoj potiho promovira rodna ideologija”. Hipsteri hrvatske kontrarevolucije.

Teorija zavjere o Istanbulskoj konvenciji prvo se širila putem letaka, koji su do te mjere istiniti da se kao argument protiv ratifikacije Istanbulske konvencije daje primjer: Kanađanin (52) ostavio je suprugu i djecu da bi živio kao šestogodišnja djevojčica koja se “igra” s unucima svojih posvojitelja. Nastranu ove budalaštine netko je nešto pa je to dokaz, ali zašto za primjer nije odabrana barem država koja je članica Vijeća Europe? Leci su se dijelili po crkvama, ponekad bi zalutali i u osnovne škole. Tribine su se održavale u župnim uredima, sjemeništima, ali i u Studentskom domu “Stjepan Radić”, u koji je studentski svećenik Damir Stojić pozvao Ladislava Ilčića da natuca o hormonima.

Zanimljivost iz ovog perioda je fluidnost vjetrokaza političkih uloga u kojima Ladislav Ilčić nastupa, jer predsjednik stranke Hrast koja je dio vladajuće koalicije i dopredsjednik udruge GROZD – ujedno obavlja i funkciju savjetnika u Ministarstvu kulture. Ilčićeva analiza hormona u menstrualnom ciklusu sa studentske tribine izazvala je reakcije javnosti pa su premijer Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pozvani da komentiraju njegove istupe. Premijer je rekao da je Ilčić tu izjavu dao “u svojstvu predsjednika svoje političke stranke Hrast”, resorna ministrica izjavila je da se Ilčić u ministarstvu kulture bavi sindikatima i drugim temama te da svoje “osobno mišljenje treba sam objasniti”. Objasnio ga je Nataši Božić u Točki na tjedan, kada je ustvrdio da je na tribini predavao u svojstvu – dopredsjednika GROZD-a. Kao i da “to nisu teme o kojima on govori u Ministarstvu kulture”.  

A kad je to funkcionalno izuzimanje, već poznato po ministarstvima, zasjenilo hormonsku propagandu, postalo je jasno da se burin ispuhao. Trebalo je prijeći u drugu etapu spina o navodnoj štetnosti Istanbulske konvencije.

Tramontana

Tramontana je hladan i suh vjetar. Javlja se nakon prolaska ciklone, i brzo prelazi u buru. Puše sa sjevera i to kratko, uglavnom jedan dan. Isto tako je u jednom, posljednjem danu siječnja, rodno-ideološka propaganda prešla u svoju drugu fazu. Označila ju je kolumna Mate Mijića u Večernjem listu, koji Istanbulsku konvenciju svodi na novac. Mijić, voditelj zagrebačkog ureda europarlamentarke Ruže Tomašić, u kolumni tvrdi da “lijevo-liberalna civilna scena Istanbulsku konvenciju primarno treba kako bi dugoročno osigurala svoj opstanak u materijalnom smislu”. U istoj kolumni kritizira i GREVIO, nezavisno tijelo zaduženo za nadzor provedbe Konvencije, jer informacije o provedbi Konvenciji može primati od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i nacionalnih institucija, što Mijiću automatizmom govori da će udruge koje se bave ljudskim pravima “provoditi reket” ako nisu zadovoljne sredstvima koje dobivaju iz proračuna – odnosno da će “prijaviti ‘problem’ svojim kolegama u GREVIO-u koji će na temelju toga postupati i pritiskati Hrvatsku”.

Onda je na 6. ožujka na tematskoj sjednici saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina o Istanbulskoj konvenciji Gordana Maras, predstavnica Udruge udovica iz Domovinskog rata rekla da je Istanbulska konvencija preskupa da bi se ratificirala i dodala antologijsku izjavu da žene “ne bi smjele cinkati muževe” koji ih zlostavljaju. Ali to nije bilo dovoljno za fotofiniš pa je propagandno kormilo preuzela Željka Markić, dotad neočekivano šutljiva, s tvrdnjom o “milijardu kuna novca poreznih obveznika” koje bi Hrvatska trebala izdvojiti sljedeće godine” za implementaciju Istanbulske konvencije. E to je već okrugla i konkretna brojka kojom propagandni aparat može baratati, pa je milijarda kuna godišnje buknula na stranicama Priznajem.hr, Kamenjar.hr, jednom od Facebook profila potpore Bruni Esih. Preostalo je još samo svojatanje demokršćanstva.

{slika}

Bura

Bura puše s kopna na more, uglavnom sa sjeveroistoka, a po naravi puše na udare ili refule. Prava bura obično traje po par dana ili do tjedan, a ova naša digla se kada je Hrastov Hrvoje Zekanović na osmi mart u Saboru najavio referendum o Istanbulskoj konvenciji. Inicijativa Istina o Istanbulskoj konvenciji žurno je poslala  pismo Predsjednici u kojem su od nje zatražili predlaganje pokretanje referenduma o ratifikaciji. Tim povodom pred Saborom su održali konferenciju za medije. Uz rame Kristini Pavlović ovaj put stajao je Ivan Mihanović iz zaklade Vigilare, ponovio laž o “milijardu kuna proračunskog novca godišnje za provedbu” i najavio prosvjede. Zekanović je odmah nakon izjava izrazio podršku inicijativi i pismu Predsjednici. Jedan od mnogih uspjeha Kolinde Grabar-Kitarović je da je uspjela u tri godine promijeniti mišljenje o Istanbulskoj – 2014. pozivala je na hitnu ratifikaciju, a 2017. na provođenje “neprijepornih obveza iz Istanbulske konvencije”, što god to značilo. Ipak, ključni ljudi oko predsjednika HDZ-a ustali su protiv ratifikacije – zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić, potpredsjednica HDZ-a Ivana Maletić, politički tajnik stranke Davor Ivo Stier, međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač i članovi Predsjedništva stranke Darko Milinović i Anton Kliman. 

Onda je, kao Vitasoviću, bura svima kosti sledila pa se neko vrijeme zbunjeno raspravljalo o 2014. godini kada je HDZ Tomislava Karamarka pozivao tadašnju resornu ministricu Milanku Opačić da ratificira Istanbulsku konvenciju, što uključuje i Mira Kovača. Pa onda i o 2015., kada je Davor Ivo Stier u vrijeme europarlamentarnog mandata bio autor Izvješća o EU i globalnom razvojnom okviru u kojem brani ženska ljudska prava, zalaže se za rodnu ravnopravnost i uvođenje rodne perspektive u sve javne politike. Stier je pojasnio je da nije stvar u rodu, nego što Konvencija rodu “daje značenje koje je protivno prirodnom zakonu”, a Miro Kovač se branio da on u svom tadašnjem govoru nije spominjao Konvenciju, samo nasilje prema ženama.

Premijer je, međutim, odlučio da Istanbulska konvencija ide u Sabor. Prvo je Predsjedništvu HDZ-a objasnio da rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji nema, a onda to ponovio županijskim tijelima HDZ-a i koalicijskim partnerima. Treba istaknuti, nije im objasnio da rodna ideologija ne postoji, nego da je u Konvenciji – nema. Na koncu, kada je na sjednici Vlade jednoglasno prihvaćen konačni prijedlog Zakona o potvrđivanju Konvencije, objasnio je da HDZ od početka radi na Konvenciji: “U vrijeme HDZ-ove vlade između 2007. i 2009. počeo je rad na Konvenciji. Za vrijeme HDZ-a od 2009. do 2011., nastavljen je rad i ona je dovršena.” Dodana je i sporna interpretativna izjava s početka ovog teksta.

Ali, nošena vjetrom, nagađanja o podršci koju Plenković uživa u HDZ-u već su se raširila i tako je spin vjersko-političkih skupina o rodnoj ideologiji – na stol donio priču o raskolu u vladajućoj stranci. Čelnik SDP-a Davor Bernardić, umjesto da mirno promatra koprcanja u HDZ-u, i sam se zaželio bure pa je izazvao raskol u stranci oko istog spina. Naime, objavio je da “SDP neće glasati za Istanbulsku konvenciju u slučaju da vladajući dodaju bilo kakvu formulaciju ili izjavu na postojeću Istanbulsku konvenciju”. Da, kao, neće oni umirivati HDZ-ov nemir. Pobunili su se neki SDP-ovi zastupnici i zastupnice i objavili_e da će svejedno glasovati za ratifikaciju. Pa je onda čelnik SDP-a rekao da će ipak glasovati za Istanbulsku konvenciju, a kasnije je i sve skupa opovrgnuo riječima da “nikad nitko nije rekao da SDP neće glasovati za ratifikaciju”. Ne zaboravimo i da je isti dan kada je Vlada uputila konačni prijedlog Zakona o potvrđivanju Konvencije u Sabor, iz SDP-a je izbačen Mirando Mrsić. Kakav tajming.

Crkvu interpretativna izjava nije umirila. Zekanović je izjavio da je to skretnica u odnosima HDZ-a i HRAST-a, da se HDZ više ne može nazivati demokršćanskom strankom i da će narod svoje reći na ulicama. Slično je zaprijetio i Vigilare, u Facebook prijetnji koja glasi “Kazna stiže: Narod će reći što misli o Istanbulskoj konvenciji. Na referendumu ili na sljedećim izborima”. Mogao je premijer još tisuću puta ponoviti da je Istanbulska konvencija “duboko kršćanska”, ali crkva je odlučila podržati prosvjed.

Na prosvjedu protiv Konvencije okupila se vrhuška političke desnice i glavna lica vjersko-političkih skupina – ali nitko iz HDZ-a. Mahalo se zastavama (ovaj put službenim, što su organizatori morali naglasiti), križevima, maslinovim grančicama i transparentima. Na njima je pisalo da majka i otac nikada neće biti “roditelji 1 i 2” –priča koju je Kristina Pavlović ponovila u Otvorenom i kao primjer dala Kanadu (šta je s Kanadom?) u kojoj je to navodno ozakonjeno. U stvarnosti, Kanada samo promijenila službene formulare i nema govora o zabrani pojmova ili oslovljavanja.  Ostali Plakati bili su usmjereni protiv Plenkovića, HDZ-a, protiv diranja ravnice, i navodne izdaje Hrvatske. Bivša saborska zastupnica HDZ-a Gordana Turić s pozornice je izrazila protivljenje zabrani ustaškog pozdrava ZDS, provođenju kurikularne reforme i ratifikaciji Istanbulske konvencije. Spomenula je opet one “milijarde iz proračuna”.

Bonaca

A kad se bura stišala, kada su autobusi otišli, iza svega su ostali tragovi odmjeravanja moći crkve i HDZ-a, kao i međusobnih frakcija unutar HDZ-a. Ostala je istina da će za ratifikaciju Konvencije u naredne dvije godine biti potrebno oko 140 milijuna kuna, ali koga je više briga za istinu. Kristina Pavlović će opet, na javnoj televiziji, u maniri prave propagandistkinje koju nije briga govori li istinu ili laž, sve dok njezin spin ipak netko čuje – opet pričati o milijardi. Ostala je gorka činjenica da većina prosvjednika i prosvjednica nije znala zašto prosvjeduje, što nije neobično – jer rodna ideologija ne postoji, samo to HDZ odbija javno reći pa resorno ministarstvo nakon svega još i tiska brošuru u kojoj spominje teoriju zavjere. Ostala je sramotna interpretativna izjava kojom se Hrvatska na europskoj sceni ucrtala na kartu transfobije i homofobije.

Ostala je činjenica da nikoga zapravo nije briga za ubijene i zlostavljane žene. Da je nekome uistinu stalo, Istanbulska konvencija ne bi bila poluga za odmjeravanje snaga, niti sredstvo pritiska iz oporbe. Ne bi se raspravljalo o novcu, a crkva ne bi kao alternativu međunarodnom dokumentu nudila Isusa Krista. Ali netko mora preuzeti odgovornost za ubojstva žena. I zato – očekujte otpor.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.