Indija novim programom nastoji pomoći više od pola milijuna žrtava trgovanja ljudima

Indija će ponuditi program strukovnog obrazovanja za gotovo pola milijuna žrtava trgovanja ljudima kao dio kampanje koju je prošli tjedan pokrenuo indijski predsjednik Ram Nath Kovind. “Trgovanje ljudima nije samo društveno zlo, to je zločin protiv čovječanstva”, rekao je predsjednik Kovind prilikom predstavljanja novog programa.

Tromjesečni će tečaj evaluirati razinu obrazovanja osoba spašenih od ropstva i pomoći im da “ponovno stanu na noge”, navode iz humanitarne organizacije Justice and Care, koja će provoditi program. Osobe unutar programa uključit će se u program Skill India, koji je pokrenut 2015. godine s ciljem obučavanja više od 400 milijuna ljudi do 2022.

Najava novog programa dolazi nakon što je kabinet podržao prijedlog zakona protiv trgovanja ljudima u veljači, o kojem parlament još mora glasovati. Prema novom zakonu, trgovcima ljudima prijeti do 10 godina zatvorske kazne, a u nekim slučajevima i doživotan zatvor. Nova legislativa zahtijeva i uspostavljanje posebnih sudova koji će se baviti samo slučajevima trgovanja ljudima, uz rok za suđenje i repatrijaciju unutar godine dana.

Podaci Vlade pokazuju da su prijave trgovanja ljudima porasle za gotovo 20 posto u 2016. u odnosu na godinu ranije te da je zabilježeno 8.132 slučaja trgovine ljudima. U mnogim slučajevima žrtve su bile  seksualno iskorištavane, natjerane na prisilni rad ili prisiljene na stupanje u brak, a nakon bijega iz ropstva nisu mogle prehranjivati svoje obitelji niti osigurati uvjete za život.

Mnoge su žrtve trgovanja ljudima vrlo siromašne i jedva su, ako uopće, pismene, navode u organizaciji Justice and Care, koja je osmislila kurikulum za spomenuti program. “Takve su osobe najranjivije i najveća je šansa da će se ponovno vratiti u okrutan krug seksualnog iskorištavanja ili prisilnog rada ako im se ne omoguće dostojni uvjeti za život”, ističu u organizaciji.

Čelnik HDZ-a Kistanje napustio stranku zbog odluke o ratifikaciji Istanbulske konvencije

Predsjednik Općinske organizacije HDZ-a Kistanje te član županijskog odbora, Roko Antić, podnio je danas neopozivu ostavku na objema pozicijama. Antić je također donio odluku i u potpunosti istupiti iz HDZ-a zbog neslaganja s Vladinom najavom skorašnje ratifikacije ‘kontroverzne’ Istanbulske konvencije. Nedugo po Antićevoj odluci, Općinska organizacija HDZ-a Kistanje jednoglasno je raspuštena.

Roko Antić na istup iz stranke odlučio se zbog osobnih neslaganja sa sadržajima Istanbulske konvencije koju, čiju najavljenu ratifikaciju, prenosi N1, smatra “ideološkim zastranjenjem stranke koje se kosi s njegovim vjerskim uvjerenjima i kršćanskim habitusom.”

Navedena Antićeva reakcija uslijedila je kao odgovor na jučerašnji sastanak Nacionalnog vijeća i Predsjedništva HDZ-a na kojem se vodila rasprava o značaju Istanbulske konvencije te je konačno odlučeno da će se postupak ratifikacije iste nastaviti.

U molbi za brisanjem s popisa članova HDZ-a upućenoj predsjedniku šibensko-kninske Županijske organizacije HDZ-a Nediljku Dujiću, Antić je odluku o nastavku procesa ratifikacije nazvao “kapi koja je prelila čašu” koja predstavlja “moralno potonuće stranke i vrijednosti na kojima je ona nastala.”

Uz iskazivanje razočaranja u sve one koji podržavaju ratifikaciju Istanbulske konvencije, Roko Antić istu je nazvao “zlom”, a njezine pobornike/ce proglasio “mrziteljima/cama” i “izdajicama naroda kojima je ‘valutni oportunizam’ bitniji od razaranja duhovnog stanja nacije i nacionalnog ponosa.”

Ubrzo po Antićevoj burnoj reakciji uslijedio je i odgovor samog Nediljka Dujića koji je, iskazavši čuđenje glede “halabuke” koju je podigla najava ratifikacije Istanbulske konvencije nadodao da je “zaštita žena neupitna ne samo u hrvatskom, nego i u europskom društvu te da nikad nije previše zakonodavne norme koja će imati nultu stopu tolerancije na nasilje.”

Palestinke u Izraelu među najobrazovanijima, ali i najteže zapošljivima

Usprkos činjenici da su u globalu obrazovanije od Palestinaca, Palestinke stečenom diplomom neke visokoobrazovne ustanove na okupiranim teritorijima pod upravom Izraela i dalje se susreću s poteškoćama pri pronalaženju posla.

Jedna od najprestižnijih visokoobrazovnih ustanova na okupiranim palestinskim teritorijima jest i sveučilište Birzeit, koje uključuje sveukupno 9 fakulteta te svojim polaznicima/ama nudi mogućnost upisa na 47 programa preddiplomskih i 26 različitih programa diplomskih studija, obuhvaćajući mnoga humanistička, društvena i STEM područja.

Ovo sveučilište također ima jednu od najvećih upisnih kvota (trenutno broji oko 14 000 polaznika/ica), a velik broj studenata/ica čine upravo Palestinke. Kako prenosi Al Jazeera, čak 62 posto svih polaznika/ca čine žene.

No, usprkos velikom broju visokoobrazovanih žena, tek 19 posto Palestinki s fakultetskom diplomom je zaposleno, što uvelike zaostaje za svjetskim prosjekom od 51 posto zaposlenih visokoobrazovanih žena.

Razlog koji stoji iza ovako malog broja zaposlenih Palestinki leži u činjenici da je palestinsko društvo i dalje nadasve patrijarhalno te se žene vrlo često obeshrabruje od traženja posla kako bi se mogle posvetiti ulozi supruge i majke, iako su u prosjeku obrazovanije od muškaraca koje se podstiče na ostvarenje karijere.

No, prema riječima Samie Al-Botmeh, stručnjakinje za ekonomiju rada u arapskom svijetu, problem u velikoj mjeri perpetuira i izraelska okupacija koja nastoji potkopati ekonomski razvitak Palestine putem sprječavanja razvoja proizvodnog i poljoprivrednog sektora – koji u Palestini primarno čine žene.

Florida ograničila minimalnu dob za stupanje u brak

Zakonodavac u američkoj državi Florida odobrio je prošlog tjedna prijedlog zakona za zabranu dječjih brakova koji se odnosi na mlađe od 17 godina. Navedeni prijedlog zakona, koji još čeka potpis guvernera, predstavlja svojevrsni kompromis temeljem ranije verzije zakona kojom bi brak bio zabranjen za bilo koga ispod 18 godina. Floridski guverner najavio je da će podržati zakon.

Dječji su brakovi legalni diljem SAD-a, a dok je 18. godina obično minimalna dob za stupanje u brak, svaka država ima pravne rupe ili iznimke kojima se djeci dopušta udaja/ženidba i u ranijoj dobi. Pod novim će zakonom 17-godišnjacima/kinjama biti dopušteno stupiti u brak uz dopuštenje roditelja, no morat će proći i tečajeve pripreme za brak. Također, neće moći stupiti u brak s osobama koje su starije od njih više od dvije godine.

“Ovo me veseli, iako nije prošao prvotni prijedlog s granicom od 18 godina”, rekla je Sherry Johnson, nekadašnja “dječja mlada” koja je pomogla u promociji ove mjere. “Eliminira mogućnost da samo stupite u brak. Morate pokazati da ste dovoljno odgovorni za taj čin”, dodala je.

Johnson je udana u dobi od 11 godina za devet godina starijeg muškarca, a tijekom braka su dobili šestero djece. Sada 58-godišnjakinja, napisala je knjigu “Forgiving the Unforgivable” te se bori protiv dječjih brakova.

Fraidy Reiss, još jedna aktivistkinja protiv dječjih brakova, ističe da je razočarana što striktnija verzija zakona nije prošla. “Dopuštenje roditelja nije garancija budući da su upravo roditelji ti koji često prisiljavaju svoju djecu u brak. Ovaj je zakon korak u pravom smjeru, no definitivno nije pobjeda nad dječjim brakovima”, napominje.

Trenutni zakon na ovu temu na Floridi dopušta djeci od 16. godine nadalje da stupe u brak uz dopuštenje roditelja te dopušta sucima/sutkinjama da daju pristanak za stupanje u brak i mlađoj djeci u slučaju trudnoće.

Između 2000. i 2010. godine, oko 170 tisuća djece ispod 18. godine stupilo je u brak u 38 američkih država za koje su dostupni podaci, navodi neprofitna organizacija koju vodi Reiss, Unchained at Last.

Djeca koja su rano stupila u brak često rano napuštaju školovanje i u većoj su opasnosti od zlostavljanja. Djevojčice su sklonije komplikacijama i zdravstvenim problemima tijekom trudnoće i poroda te slabije imovinske situacije od onih koje se udaju u kasnijoj dobi, navode stručnjaci.

Što se to u teoriji roda skriva da naše crkvenjake toliko dira?

Ako se niste upravo probudili iz kakvog višegodišnjeg, zimskog sna ili se pak vratili s (naj)nepristupačnijeg mjesta na svijetu zahvaljujući čijoj izoliranosti ste imali reduciran (ili nikakav) kontakt s ljudima i suvremenom tehnologijom, pretpostavljam kako ste u zadnje vrijeme više puta (na)čuli priču o “rodnoj ideologiji“. I to “rodnoj ideologiji” upakiranoj u razno razne oblike, najčešće u oblik “čudovišta koje ima za cilj iskorijeniti svijet kakav znamo i poznajemo”. Primjerice, zadnje što sam ja (na)čula, priča je o “rodnoj ideologiji” kao “ideologiji koja vrši atentat na obitelj koju čine majka, otac, dijete ili djeca” uz “prijetnju” kako nakon “uništenja nuklearne obitelji” terminima “Roditelj 1” i “Roditelj 2”, sljedeća na redu je “nacija” čija će “destrukcija” trajati onoliko dugo koliko treba da se svi skupa ne počnemo nazivati – “ljudima”. Apokaliptična misao, nije li?

Inače, za sve one koji se dvoume u ispravnost dotičnog termina, slobodno se dvoumite i dalje. Termin “rodna ideologija” nije rezultat teoretičara_ki roda, niti je produkt rodnih studija, što bi većina vjerojatno pomislila, već je djelo katoličkih i inih krugova što su pod zajednički nazivnik odlučili svesti sve ideje, očekivanja i djelatnosti koje su tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća proizašla iz tzv. feminizma trećeg vala, odnosno, protiv svih djelatnosti koje su u velikoj mjeri povezane uz institucionalne rodne studije ilitiga sveučilišta osnovana u svrhu proučavanja i promicanja feminizma te LGBTIQ aktivizma. Ukratko, termin je to koji upućuje na svojevrstan otpor rodnim studijima, kao i teorijama povezanim s pitanjima roda, od strane vjerskih institucija koje su odlučile pokrenuti mali “križarski rat” protiv svih ideja i djelatnosti koje nisu u skladu s dominantom katoličkom demagogijom, a produkt su zalaganja za rodnu i spolnu ravnopravnost.

Ipak, termin “rodna ideologija” u ovom je trenutku “puno više, a i puno manje”, prema riječima Ivane Živković. Osim činjenice kako je termin “rodna ideologija” izmišljeni koncept koji svoje obrise dobiva nakon Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995. godine čija Deklaracija zagovara rodnu ravnopravnost i rodno osjetljive politike, nakon čega Crkva kreće u pokrštavanje rodne teorije u zavjeru radikalnog feminizma i LGBTIQ pokreta, danas se taj termin uz izrazito negativnu konotaciju koristi prilikom diskurza o svim temama koje “nisu po volji” (ultra)konzervativcima. O “rodnoj ideologiji” tako možemo čuti i prilikom diskurza o spolnom i reproduktivnom zdravlju, prilikom dijaloga o potpomognutoj oplodnji, individualnim, spolnim i rodnim slobodama, pravima LGBTIQ zajednice te mnogim drugim temama. I to većinom povezujući pojam “rodne ideologije” uz svojevrsne neistine kakvima je Crkva stoljećima plašila neobrazovanu sirotinju.

Primjerice, u slučaju Istanbulske konvencije, glavni problem ratifikacije i primjene te konvencije u praksi, uvjeriše nas usplahireni branitelji katoličke časti i morala, svodi se na to kako će u budućnosti zahvaljujući “rodnoj ideologiji” svaki muškarac koji izjavi kako se osjeća kao žena imati za pravo ući u ženski javni wc i ondje uznemiravati zatečene žene. Kao argument da je to upravo tako, spomenuše jadan zabilježeni slučaj takve vrste uznemirivanja prijavljen u Kanadi. Međutim, s obzirom na činjenicu koliko je puta taj jedan jedini slučaj u posljednje vrijeme perpetuiran, moglo bi se zaključiti kako je u Kanadi već započela”rodna apokalipsa”, koja će se strelovito proširiti i Europom ukoliko se ratificira Istanbulska konvencija. Nakon toaleta na rad će doći i sportska natjecanja, jer “… zamislite da vam dođe sad nekakva kolegica visoka 190 cm s 90 kg i igra s vama rukomet ili, ne daj Bože, nekakvu borilačku vještinu”, prema riječima Ladislava Ilčić, predsjednika stranke HRAST.

Pitanje: Koja je točno razlika između termina “spol” i “rod”? Znate li razliku?

Da?
Ne?
Možda?

Objašnjenje stiže.

Krenimo od bazične definicije sa stranice Wikipedije. Naime, prema Wikipediji, spol (eng. sex) se definira kao skup anatomskih, fizioloških i psiholoških obilježja po kojima se među jedinkama iste vrste razlikuju mužjaci i ženke. Spol je znači određen nasljedno, kromosomskom strukturom, dok se karakteristike spola primarno povezuju s reproduktivnim sustavom, odnosno utjecajem spolnih hormona. Za razliku od spola, rod (eng. gender) označava društveno oblikovane uloge, ponašanja i aktivnosti koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Odnosno, možemo zaključiti kako se spol (sex) kao termin koristi za sve razlikovne (kvalitativne) osobine koje su biološki i nasljedno uvjetovane, dok rod (gender) označava one razlikovne (kvalitativne) osobine koje su uvjetovane društvenom okolinom i odgojem. Jednostavnije rečeno, ljudi se rađaju kao muško ili žensko (spol), ali uče kako postati muškarci i žene (rod). Upravo to naučeno ponašanje čini “rodni identitet” i uvjetuje “rodne uloge”. Da ne bude zabune, slijedi objašnjenje i rodnog identiteta, odnosno rodnih uloga.

Rodni identitet se odnosi na osjećaj i iskustvo svake osobe u vezi vlastitoga roda te može, i ne mora, korespondirati sa spolom koji nam je pripisan pri rođenju, prema objašnjenju Zagreb Pridea. Rodni identitet, u skladu s tom definicijom, ne označava nužno binarni koncept “muškog” ili “ženskog”, odnosno jednoznačnost pojma spol, rod, spolni identitet, rodni identitet ili rodno izražavanja, već pretpostavlja “fluidnost roda” koja se mijenja u različitim prilikama i tijekom vremena, prema čemu je “…rod individualni konstrukt vlastitog identiteta/izražavanja koji potvrđuje, negira i (ili) nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge “muškaraca” i “žena”, kao i cijelu binarnu osnovu “muškog” i “ženskog” (Judith Butler).

Rodne uloge se definiraju kao zbroj karakteristika, načina ponašanja, stavova, aktivnosti, normi, obaveza i očekivanja koje određeno društvo ili kultura dodjeljuje i zahtijeva od osoba s obzirom na njihov pripisani spol. Rodne uloge uče se procesima socijalizacije i odrastanja, usvajaju se putem kulture, primarnu socijalizaciju unutar obitelji i grupe vršnjaka_inja, kao i putem sekundarne socijalizacije, odnosno (ne)formalnog obrazovanja, medija, običaja, zakona tržišta, religije, umjetnosti itd., prema definiciji Ženske sobe.   

Inače, pojmovno razlikovanje termina rod i spol primarno se veže uz rad američkog psihologa i seksologa, John Moneya, specijaliziranog za istraživanje seksualnog identiteta, kao i biologije roda. Money je svojim istraživanjem na području ljudske interseksualnosti zaključio kako se osobe, bez obzira na spol, identificiraju s dodijeljenim rodom kojega zadržavaju kasnije tijekom života. Prema rezultatima provedene studije, Money je postavio teoriju prema kojoj je “rod autonoman psihološki fenomen neovisan o spolu, genima ili hormonima” te zaključio kako su svi ljudi, baš kao i interseksualci, rodno neutralni pri rođenju. Drugim riječima, Money je zastupao tezu kako spol, kao biološka odrednica, ne igra značajnu ulogu u određivanju roda koji se dodjeljuje pri rođenju, a potom učvršćuje socijalizacijom i životnim iskustvom.

Ubrzo nakon objave Moneyevog istraživanja, feministi_tkinje su preuzele Moneyevu ideju, istaknuvši kako nema razlike u spolnosti kod rođenja, već da je psihoseksualna osobnost (termin preuzet od Moneya) nešto što se “uči nakon rođenja”. (Kate Millet, Spolna politika, 1969. godine). Temelj feminističke teorije “spola” i “roda” postavila je francuska književnica i filozofkinja Simone de Beauvoir ” Drugim spolom” (1949.) u kojem tvrdi kako: “Nitko nije rođen kao žena, već se ženom postaje.”  Za Simone de Beauvoir rod je “konstruirana” kategorija, odnosno žena postaje ženom pod pritiskom kulturnoga okruženja, a taj pritisak, prema njezinom mišljenju, ne dolazi od spola, per se.

U prilog tezi kako kultura, društvo i jezik igraju važnu ulogu, govori činjenica kako spolno razlikovanje je “novijeg vijeka”, usprkos generalizaciji tog pojma. Naime, tisućama je godina dominiralo uvjerenje kako postoji samo jedan spol, odnosno kako osobe “ženskog” spola imaju iste genitalije kao i osobe “muškog” spola. Do 18. stoljeća ženske spolne organe izjednačavalo se s muškima, primjerice penis s mošnjom se oblikom uspoređivao s maternicom i vaginalnim kanalom (iz zapisa Nemesisa, biskupa Emese, iz 4. stoljeće). 

Zanimljiva je i činjenica kako ne postoje nikakvi tehnički termini za spolne i reproduktivne ženske organe ni u latinskom ni u grčkom, kao ni u europskim (pučkim) jezicima sve do 1700. godine. Tek se tijekom 18. stoljeća termin “spol” razvija kao “kreacija” kakvu danas znamo i poznajemo, dijeleći izričito “muški” od “ženskog” spola uz jasnu razliku. (Making Sex: Body and Gender from the Greeks to Freud, Laqueur, Th.,2003)

Takvim razlikovanjem, počinju se praviti ne samo tjelesna razlika između jednog i drugog spola, već i razlika u svim sferama društva: od socijalnog, moralnog, emotivnog do onog koji uvjetuje pitanje moći, kao i prosperiteta. Također, za razliku od spola koji se iz modela “jednog” tijekom 18. stoljeća počinje zamjenjivati modelom “dva spola”, model “dva roda”, tj. poznavanje pasivnog i aktivnog roda, postojalo je i dok je spol bio u jednini. 

Današnje razlikovanje roda i spola kao dva pojma različitih značenja do određene je mjere prihvaćeno u sociološkim, psihološkim i medicinskim znanostima, kao i u društvu, iako se u popularnoj kulturi rod i spol često koriste kao sinonimi, ponajviše zbog utjecaja medija. Primjerice, D. H. Ogle 2012. godine je objavio analizu znanstvenih časopisa o ribarstvu u Kanadi i SAD prema kojima se u proučavanim publikacijama spol/sex i rod/gender koriste kao sinonimi u 99% slučajeva, dok u samo 1% slučajeva se koriste na način kako to predlažu pobornici različitog korištenja tih pojmova, čime upozorava na nužnost ispravnog korištenja terminologije.

Znači gdje je problem?

(Ne)prihvaćanje razlika u poimanju roda i spola, navodno je kamen spoticanja pri ratifikaciji Istanbulske konvencije, kao i brojnim drugim (svakodnevnim) dijalozima, iako rod nema veze s konvencijom. No, “hajdemo reći da ima”. U čemu je problem? Problem je u definiciji roda (a rod se spominje u nekoliko članaka Konvencije) kojega (ultra)desničari smatraju “problematičnim” samim po sebi. “Rod kao društveni konstrukt koji je neovisan o spolu, ilitiga biološkoj stvarnosti” percipira se “opasnim”. Problematičan je i termin “društveno oblikovanih uloga” s obzirom na uvjerenje kako je spol predominantna odrednica koja određuje što muškarac radi, a što žena, te koje su čije životne uloge. Uz takvo razmišljanje, naravno, da uvođenjem u dijalog “nestereotipnih rodnih uloga” se “lijepi” etiketa “opasno pod život”, jer “neki_e” ne podnose ništa drugo osim – stereotipnih uloga? Žena je da rađa, odgaja djecu, brine o kućanstvu, a muškarac da “radi tu djecu” i to je zapisano u “genima”. Taman posla! Ušli smo u 21. stoljeće zato budimo realni i priznajmo kako problem mnogima ne stvara što je to “rod”, već to što bi se nasilnici svih profesija ratifikacijom Istanbulske konvencije mogli smjesta naći iza rešetaka, a ne bili tek prekršajno kažnjavani.

Revolt protiv kategorije “društva” jednostavno nema smisla s obzirom na to da primjere koji govore u prilog “društveno oblikovanih uloga” nalazimo posvuda! Najbanalniji primjer; u ne tako dalekoj prošlosti bilo je nezamislivo i neprihvatljivo da “žene”, primjerice, nose hlače. Fiksno određenje spolnih/rodnih uloga i kodeksa nalagali su da “muškarci” nose hlače, a “žene” suknje. Kršenje tih normi danas promatramo kroz kontekst transrodnosti budući da se ona odnosi na osobe koje prelaze granice konvencionalnih definicija “žene” i “muškarca”. Zbog promjena koje su nastale kroz vrijeme, danas je u velikom broju društava prihvatljivo da “žene” nose hlače i one koje to čine ne smatraju se transrodnima, jer takvo rodno izražavanje danas ulazi u prihvatljive norme “ženskog” rodnog identiteta. Međutim, “muškarci” koji nose suknje su i dan danas neprihvaćeni u velikom broju društava i dio su transrodnih pokreta i identiteta. Boje? I prije je postojala distinkcija između odijevanja novorođenčeta u ružičastu ili plavu odjeću, samo što su “uloge” bile promijenjene. Dječake se, primjerice, odijevalo u ružičastu ili crvenu boju, jer su one smatrane bojom strasti i proaktivnosti, dok se djevojčice odijevalo u plavu za koju je percipirano da karakterizira smirenost, odnosno pasivnost. Danas je “nezamislivo” da se dječaku poklanjaju ružičaste igračke ili da ga se umata u ružičastu boju, ali sa sociološkog aspekta zanimljivo jest i to kako ružičasta boja danas više nema isto značenje kao u prošlosti, barem kada je riječ o “boji za novorođenče”.

Da zaključim, mišljenja sam kako je krajnje vrijeme da se odmaknemo od rasprave o tzv. “rodnoj ideologiji” jer ona ne postoji te pokrenemo dijalog o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti. Jer vjerovali ili ne, koncept rodne i spolne ravnopravnosti za razliku od “rodne ideologije” postoji, samo ga treba napokon početi ostvarivati, kako bi bio “vidljiviji”! A kome je u interesu da održava nejednakost? Privatnom kapitalu! Jer dok se mi međusobno dijelimo i razlikujemo po mnoštvu toga, razlike između nas najviše su izražene u prihodima. A potom i rashodima. 

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijelo kao poprište političkih sukoba

U kazalištu KNAP ove je subote premijerno izvedena predstava naziva “Pod naponom”. Navedena predstava predstavlja stvaralački privijenac inovativnog kazališnog udruženja Mašina igre (MI:) te kroz lik Čileanke pod Pinochetovim režimom, na nadasve intrigantan način, razrađuje problematiku (ženskog) tijela kao poprišta političkih sukoba, ali i kao sredstva otpora. Kako stoji u priopćenju same kazališne družine Mašina igre izdanom povodom premijere:

Glavnu ulogu čileanske djevojke Sofije Pene, podvrgnute strahovitoj psihofizičkoj torturi u vrijeme Pinochetova režima, odigrala je riječka glumica Andrea Slama, uz Paolu Slavicu pokretačica družine koja teatar vidi kao stroj interdisciplinarnih izvedbenih praksi u prikazu aktualnih tema, zanimljivih formi i inovativnih modela provedbe kazališnog doživljaja.

Inspirirana tekstovima Ariela Dorfmana i Franza Xavera Kroetza, predstava u režiji Davora Kovača zaplijenila je pozornost uzvanika glumičinim izranjavanim tijelom u “pokretu otpora” destruktivnom osjećaju krivnje, koreografijom na granici između grča i oslobađanja koja projicira unutarnje stanje lika, ali plijeni i sama po sebi sugestivnošću scenskog pokreta, igrom svjetla i refleksija te intermedijalnim pristupom mizanscenskom oblikovanju, s brojnim “filmskim” dodirima i kreativnim upotrebama dijaprojekcije. Publika je tijekom intenzivne izvedbe “Pod naponom” okupljena u intimnom prostoru junakinje, iza scene i platna, u “vlastitoj sobi” gdje svaki šum bogate zvučne slike, bolni pokret, mučni ili utješni snoliki prizor predstavljaju potresnu inskripciju na tijelu glumice i osjetilu promatrača. Tijelo, međutim, nije ovdje tek fizičko ogledalo individualne patnje, već otkriva što je od njega napravila – politička izopačenost.

(…) Iza premijerne izvedbe nove družine stoji golem rad i potpora Kazališta KNAP te pažljiva priprema, [također] Mašina igre se doista snažno usmjerava na gledateljski doživljaj, što su pouzdani znakovi da od nje u skoroj budućnosti možemo još mnogo toga očekivati, (…).”

Izvedbe predstave pod naponom na repertoaru će biti i u travnju 2018. godine, a više informacija o predstavi kao i udruženju Mašina igre možete potražiti na službenoj Facebook stranici.