Podrška slikovnici ‘Moja dugina obitelj’ premašila sva očekivanja

Kampanja koju je udruga “Dugine obitelji” lansirala početkom veljače kako bi skupila 3.000 dolara potrebnih za dotisak slikovnice “Moja dugina obitelj” putem platforme Indiegogo završila je jučer, skupivši sveukupno 337% od traženog iznosa, čak 10.116 dolara.

Djelo autora/ice Ive Šegote i Maje Škvorc te ilustratora Borne Nikole Žeželja “Moja dugina obitelj” prva je slikovnica o djeci s istospolnim roditeljima u Hrvatskoj i regiji. Od naročite je koristi upravo djeci iz takvih obitelji jer u njoj mogu prepoznati sebe i svoj svakodnevni život. Prvih 500 primjeraka slikovnice, koje je udruga izdala prvenstveno za svoje članove i podržavatelje razgrabilo se i prije nego što je slikovnica predstavljena široj javnosti.

Interes za slikovnicom nastavio je rasti i Dugine obitelji odlučile su se za dotisak tražeći donacije od građana i građanki putem crowdfundinga, kako bi omogućili novo izdanje slikovnice u tvrdim koricama te bojanku “Moja dugina obitelj”.

Nakon što smo podijelili prvih 500 primjeraka slikovnice, poruke i mailovi zainteresiranih osoba nisu prestali stizati. Javljalju nam se gradske i školske knjižnice, zainteresirani roditelji koji žele sa svojom djecom razgovarati o lgbt temama, te i dalje nas iznenađuju pozitivne reakcije i komentari na našu slikovnicu”, kaže Daniel Martinović, koordinator udruge.

“Samo u prvom danu kampanje skupili smo skoro pa dvostruko više od iznosa kojeg smo prvotno tražili. Gotovo 70% od svih donacija je iz Hrvatske, što nas jako ohrabruje i pokazuje da unatoč izoliranim incidentima postoje mnogi građani i građanke u našoj zemlji koji podržavaju dugine obitelji i našu slikovnicu. Ostatak donacija došao je iz raznih zemalja; najviše iz Njemačke, Belgije i Ujedinjenog Kraljevstva, a zaprimili smo donacije i iz Slovenije i Srbije. Jedna donacija je stigla čak iz Obale Bjelokosti. Želimo se zahvaliti svim osobama koje su donirale i podržale nas, divno je vidjeti toliku količinu podrške.”

Osim dotiska slikovnice “Moja dugina obitelj” i izdavanja bojanke, prikupljena sredstva pomoći će i daljnjem razvoju novih izdanja Duginih obitelji.

“Ovakav odaziv nismo mogli ni sanjati. Prikupljena sredstva omogućit će nam da dalje razvijamo našu udrugu, olakšat će nam organizaciju naših aktivnosti poput grupa podrške, ali također puno će nam pomoći u pripremi i planiranju novih slikovnica. Tek smo u početnim fazama, ali želimo da Roko i Ana, glavni likovi iz prve slikovnice, dožive još puno avantura i novih izdanja kojima ćemo nastaviti doprinositi boljem razumijevanju i prihvaćanju duginih obitelji. Svaki prijedlog i ideja je dobrodošla, pozivamo sve koji imaju ideje i žele nam pomoći da nam se slobodno jave.” dodaje Martinović.

Udruga Dugine obitelji osnovana je 2017. godine nakon niza godina djelovanja kao neformalna građanska inicijativa. Okuplja LGBTIQ* parove i pojedince koji imaju djecu, žele imati djecu ili se samo žele informirati o izazovima i lijepim stranama planiranja obitelji.

Glazbenik koji je ubio djevojku ipak će nastupiti na festivalu

Unatoč pritiscima, organizacijski tim glazbenog festivala u sjevernoj Francuskoj nisu otkazali nastup nekad obožavanog francuskog glazbenika koji je odslužio zatvorsku kaznu zbog ubojstva djevojke premlaćivanjem.

Više od 65 tisuća ljudi potpisalo je peticiju da se Bertrandu Cantatu, bivšem frontmanu benda Noir Desir, zabrani nastup na festivalu Papillons de Nuit koji će se u svibnju održati u gradu Saint-Laurent-de-Cuves u francuskoj pokrajini Normandiji.

Pridavanjem pažnje Bertrandu Cantatu normalizirate i opravdavate nasilje nad ženama”, tvrdi peticija koju je na internetskoj stranici Change.org pokrenuo “građanin_ka feminist_kinja”.

Organizacijski tim festivala, koji je 2017. godine privukao 68 tisuća obožavatelja_ica rock glazbe, odbili su apel, navodeći u izjavi: “Smatramo da se trebamo voditi isključivo umjetničkim kriterijima”.

Profil glazbenika na internetskoj stranici festivala Cantata (53) opisuje kao “mračnog, bijesnog i sklonog kritičkom razmišljanju kao uvijek”.

Cantat, čiji je bend u devedesetima uživao kultni status u Francuskoj, ubio je Marie Trintignant u hotelskoj sobi tijekom turneje u Litvi 2003. godine. Glumica Trintignant umrla je zbog teških povreda mozga kao posljedica premlaćivanja.

Ubojstvo je šokiralo cijelu Francusku, koja je Cantata poznavala kao borca za društvene ciljeve.

Bertrand Cantat osuđen je 2003. na osam godina zatvora. Na slobodu je pušten 2007. godine.

Njegov povratak na pozornicu 2013. godine, s novim bendom Detroit, zaprepastio je obitelj Marie Trintigant.

Ovih dana Cantat u gradu La Rochelle kreće na turneju sa svojim prvim solo albumom Amor Fati (lat. “ljubav prema sudbini”).

Organizatori koncerta u četvrtak su obavijestili javnost o primitku “nekolicine neodobravajućih e-mailova”.

U idućih nekoliko mjeseci Cantat je najavio više koncerata, od kojih je samo jedan otkazan zbog protivljenja javnosti.

Prošle je godine, dok se u SAD-u nakupljao bijes zbog seksualnog nasilja Harveya Weinsteina, glazbeni časopis Les Inrockuptibles ispričao se nakon naslovnice s Bertrandom Cantatom.

‘Ženska pomoć sada’ prvi je hrvatski SOS telefon za žrtve nasilja

Prije 30 godina, 3. ožujka 1988. godine, aktivistice Grupe Trešnjevka otvorile su SOS telefonsku liniju pomoći za žene i djecu žrtve nasilja. Radilo se o prvoj hrvatskoj ženskoj udruzi koja je nastala na ideji zaštite ženskih ljudskih prava i prvoj (takvoj) liniji pomoći na području jugoistočne Europe. Inicijatorice su bile Vesna Mimica, Željka Mrkić i Katarina Vidović.

“Kroz udrugu su prošle mnoge volonterke koje su dale svoj doprinos i teško ih je ne spomenuti. Neva Tolle, Nela Pamuković, Biljana Kašić, Eva Tadijanović, Nevenka Fiket, Marica Martin, Dafinka Večerina, Slavica Jakopović-Fribec, Mica Mladineo, Zdenka Ungar, Aida Bagić, Slavica Kušić, Nuša Mijatović, Zorica Špoljarić, Mirjana Radovanović, Margita Njarai-Šercar, Vesna Mažuran, Nataša Lalić…”, rekla je predsjednica Ženske pomoći sada Marijana Zrinka Jegrišnik.

“Bilo je turbulencija i promjena. Udruga se 1992. godine razdvojila na dvije grupe, grupu koja je osnovala autonomno žensko sklonište i drugu koja je ostala povezana s telefonskom linijom i utvrdila naziv Ženska pomoć sada – SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja.

Nakon par godina Ženska pomoć sada je, osim telefonske linije, otvorila i sklonište i savjetovalište za žene i djecu žrtve nasilja, a paralelno su se počele razvijati i druge ženske udruge na hrvatskoj civilnoj sceni. Uz pomoć Državnog zavoda za materinstvo i mlade, Ženska pomoć je 1998. godine uredila svoje prostorije i uvela 24-satno dežurstvo uz telefon, 2006. godine dobila je nagradu struke od Ženske mreže Hrvatske za doprinos u borbi za ženska prava i za razne oblike podrške ženama koje trpe nasilje, za ustrajni aktivizam i doprinos razvoju drugih organizacija i za sustavnu kritiku patrijarhalnih odnosa. Putem svoje predstavnice Udruga je 2008. godine sudjelovala u radu Povjerenstva pri Vladi RH u donošenju prve strategije o postupanju u slučaju nasilja u obitelji kao i Protokola o postupanju javnih institucija, organizacija civilnog društva i ostalih ustanova. Od 2011. godine, uz pomoć Grada, Ženska pomoć se preselila u novi prostor, prošle godine je dobila i dodatni prostor kako bi odvojila savjetovalište od skloništa.

I u vrijeme Domovinskog rata pružale smo smještaj ženama i djeci izbjeglicama s ratnog područja i, uz pomoć njemačkih udruga, osiguravale smo im potrebnu moralnu i materijalnu pomoć. U partnerstvu s Medicinskim fakultetom pokrenule smo projekt Ginekološke ambulante PAŽ, idejna začetnica je bila dr Gordana Cerjan-Letica, koja je obilazila sva dostupna ratom obuhvaćena područja. Bilo je pregledano je 3556 žena, 2313 prognanica i 1243 izbjeglica, a prema rezultatima Papa testa 25 žena je spašeno od sigurne smrti”, izjavila je Jegrišnik

Kroz Udrugu je u 30 godina prošlo je stotine i stotine žena i djece žrtava nasilja.

“Nažalost, statistika se počela voditi tek 2003. godine. Ako ćemo o brojkama 2016. godine: besplatne pravne, psihološke i socijalne usluge Savjetovališta koristilo je 189 korisnika, SOS linija primila je 2199 poziva (80 posto se odnosilo na partnersko nasilje), kroz Prihvatni centar je prošlo 12 žena i 16 djece. Prošle godine Savjetovalište je imalo 155 korisnika, primljeno je 2337 poziva, u Prihvatilištu je bilo 11 žena i 11 djece. Moram napomenuti da su naši kapaciteti za smještaj žena i djece žrtve nasilja mali, imamo mjesta samo za sedam korisnika”.

Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje s nama

Prije nekoliko mjeseci, svijet je zatresao #metoo pokret. Nakon što su brojne žene javno progovorile o seksualnom zlostavljanju koje su doživjele od strane holivudskog producenta Harveya Weinsteina, uslijedila je lavina svjedočanstava žena koje su proživjele isto. Poslije Harveya Weinsteina, isplivale su i druge priče – Kevin Spacey, Aziz Ansari, James Franco, samo su neka od imena holivudske kreme dovedena u vezu sa seksualnim zlostavljanjem. Žene iz svih dijelova planete počele su javno govoriti o svojim iskustvima, ili pružati javnu podršku #metoo pokretu. Pokrenuta je javna diskusija o seksualnom uznemiravanju, pogotovo na radnom mjestu, kojem su svakodnevno izložene žene širom svijeta, i o višestrukim posljedicama ovog, još jednog u nizu, patrijarhalnih fenomena dehumanizacije žena i ucjenjivanja koje ih tjera da, u korist napredovanja, služe kao seksualni servisi muškarcima koji su na višim društvenim pozicijama.

I dok se #metoo pokret širio kao šumska vatra, Bosnu i Hercegovinu je u potpunosti zaobišao, na osnovu čega bi se moglo se zaključiti da u BiH nema seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja, da je to još jedna izmišljotina sa zapada, i da BiH ima pametnijeg posla i većih problema – što su glavna opravdanja za zaobilaženje razgovora o bilo kojem ozbiljnom društvenom fenomenu koji narušava sigurnost i dostojanstvo žena, LGBTI osoba, manjina i svih drugih marginaliziranih grupa.

Sve do jednog dana krajem februara, kada je ugledni sarajevski pisac, i suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, blogerici i novinarki Jeleni Kalinić u inbox poslao ponudu za besplatno preuzimanje njegovog genetskog materijala, zgodno spremljenog (i pride zamrznutog) u tradicionalnu bosansku šoljicu za kafu – fildžan. Dok Jelena Kalinić nije screenshotovala ovu poruku i objavila je na svojim profilima na društvenim mrežama, i imenovala osobu koja joj je tu poruku uputila, #metoo pokret u BiH nije postojao. Onog momenta kada je Jelena javno obznanila kako izgleda seksualno uznemiravanje od strane javne ličnosti u njenom inboxu, #metoo u BiH je prvi put udahnuo. Jelena je prva osoba koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju kojem su žene u BiH svakodnevno izložene, ali biraju da ne govore o njemu iz straha od stigmatizacije, gubitka posla, narušavanja društvenog položaja, ili drugih posljedica.

DNK u fildžanu

Nakon što sam pročitala spornu poruku, bila sam zgađena. Trebalo mi je nekoliko sati da osvijestim zašto bi se neko ko je ugledan član društva, pisac, suvlasnik izdavačke kuće, suprug i otac, na tako degutantan način obratio u inbox ženi s kojom je prethodno imao razmjenu na Facebook postu na temu majčinstva, gdje joj je predložio da se “upotpuni” djetetom. U nekoliko redova poruke u inboxu, Goran Samardžić je Jeleni ponudio da joj “izmuze” spermu u fildžan, da je zamrzne, i izrazio nadu da će dijete imati lijepe noge “na njega” i pamet “na nju”, a nakon što nije dobio odgovor, upitao ju je da li je ljuta, uz tri prekrasna emoticona (dva cvijeta i bubamaru). Jelena je prepisku objavila, a Goran je potom napisao izvinjenje na svome Facebook profilu, koje je bilo sve osim izvinjenja (što sam detaljno analizirala u svome Facebook statusu) i refleksija onoga što se u modernom američkom slengu naziva sorry, not sorry (tj. žao mi je, ali mi nije žao).

Zašto je ovaj muškarac uopće imao potrebu da komentira to što Jelena nema dijete? Zašto bi uopće želio da joj sugerira da joj je potrebno dijete da bi bila “upotpunjena”? Zašto je smatrao da uopće ima pravo da joj u te svrhe ponudi svoj DNK? Čemu takva velikodušnost, jer on već ima djecu? Zato što je mogao. Zato što mu nije ni palo na pamet da njegov velikodušni čin doniranja sperme predstavlja nešto problematično. Zato što mu je omogućeno da misli da je njegova seksistička šala – a kao šalu je to protumačila i masa osoba koje su ga podržale na njegovom statusu – potpuno u redu. Zato što je u istoj poruci otkucao masu smajlija. Zato što je napisao “ne širi dalje”. I samo bez ljutnje.

Podržavatelji/ce Gorana Samardžića su iskoristili/e čitav arsenal argumenata da opravdaju njegovo ponašanje, počev od toga da je on dobar lik, da to sigurno nije tako mislio, da se samo šalio. Priča se (očekivano, obzirom na malu sredinu u kojoj živimo), počela provlačiti i kroz klasičnu mahalsku prizmu: Goran i Jelena su se samo porječkali, u pitanju je bila razmjena između prijatelja. Prijateljstva ovako ne izgledaju. Ako imate prijatelje koji vam nude da vam se izmuzu u fildžan, u fazonu “u šali pa privali”, to vam nisu prijatelji.

I tu dolazimo do ključnog momenta – da li je seksistička šala zaista samo šala kojoj se možemo (trebamo?) smijati, ili je seksisička šala obezvređivanje nečijeg spola/roda i korištenje istog za perpetuiranje patrijarhata koji žene dehumanizira? Druga opcija doista zvuči komplicirano i zahtijeva pomalo razmišljanja. Ali to je previše posla. Zato se žene tako često pita “Što si to ljuta?” (što je i Goran pitao). Ali, možemo li konačno osvijestiti da ženama to nije smiješno? Nećemo reći ništa, preći ćemo preko toga, zaboravit ćemo na to samo i isključivo zbog toga što smo na to naučene. Naučene smo da je uredu da se neko sprda sa našim spolom/rodom, sa našim karakterom, ženstvenošću, osobinama, izgledom. Naučene smo na to da je sasvim u redu svaki put prešutjeti odvratno obraćanje koje se pakuje u šalu, naučene smo na to da “ne budemo tako ozbiljne”, i da se, po mogućnosti, što više smijemo, jer smo tako mnogo ljepše.

Zamke relativizacije i generalizacije

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i šta zakoni o ovome kažu, jer, gle čuda, seksualno uznemiravanje podrazumijeva i zakonsku odgovornost. Zakoni BiH, ti mitski jednorozi legaliteta, koji često ne rezultiraju nikakvim presudama, ali izgledaju savršeno na papiru, tj. Zakon o ravnopravnosti spolova BiHZakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a jasno kažu da je seksualno uznemiravanje svaki oblik “neželjenog ponašanja spolne prirode”. U pitanju je kažnjivo ponašanje. Da li su muškarci oslobođeni sankcija ako se ponašaju kažnjivo? Kako procijeniti “kažnjivost” određenog ponašanja? Da li postoji razlika između muškarca koji se “samo” šali i muškarca koji nekoga siluje?

Ova pitanja upućuju na to da je lako upasti u zamku relativizacije seksizma. Seksizam je jednoobrazan, ali se manifestira u čitavoj lepezi društvenih praksi i ponašanja, koje sve jednako škode ženama. Kada relativiziramo šalu u odnosu na silovanje, pravimo grešku jer je u korijenu oboje okrutni, prevladavajući patrijarhat koji muškarce odgaja tako što ih uvjerava da je bilo koja od ovih stvari ok, ako ih oni odluče prakticirati. U svemu tome možemo upasti i u zamku generalizacije. Da li zbog toga što svi muškarci nisu isti (i što jasno treba naglasiti) trebamo šutjeti o seksualnom zlostavljanju i trpiti ga od strane onih koji jesu? Ako je jedina reakcija muškaraca koji ne provode prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja to da oni to ne rade i da nisu svi muškarci isti, patrijarhat opet pobjeđuje, jer se ne radi o tome šta rade pojedinačni muškarci, nego kakve grupne prakse ponašanja proizvodi kultura patrijarhata.

A to je kultura koju niko ne poziva na odgovornost. To je kultura u kojoj se zlostavljači prešutno ili javno podržavaju zbog svog društvenog statusa. To je kultura u kojoj lično nije političko, nego je famozna sfera “u četiri zida” u koju se ne dira. Kultura u kojoj se rodno zasnovano nasilje ne prijavljuje jer će policija upitati “Pa, što si se obukla tako?”. Kultura u kojoj pravosuđe ne radi ništa jer žene ne prijavljuju nasilje, jer se boje gubitka ekonomske ili fizičke sigurnosti ili posla. Da li je kultura u kojoj želimo živjeti kultura koja podržava zlostavljanje i ponižavanje žena i štiti zlostavljače?

Ja u takvoj kulturi ne želim živjeti. A raduje me da to ne žele i drugi ljudi, poput spisateljice Lejle Kalamujić i novinara i kolumniste Dragana Bursaća, koji su na svojim Facebook profilima obznanili da neće objaviti svoje knjige za izdavačku kuću Buybook. Ista izdavačka kuća je vrlo mlakim statusom na svome Facebook pageu dala do znanja da se nada “da od nepromišljenih izjava o našim principima više govore izdavački kriteriji i vrijednosti koje vlastitom produkcijom njegujemo”. U statusu nije bilo ni riječi o pozivanju na odgovornost suvlasnika, niti o bilo kojoj vrsti sankcije koju bi suvlasnik mogao doživjeti kao posljedicu svojih “nepromišljenih izjava” (što je eufemizam za seksističko ponašanje). Što još jednom pokazuje da je ovo ponašanje dozvoljeno. Dozvoljavamo ga svi/e mi, dozvoljavaju ga kompanije, dozvoljava ga politički sistem, dozvoljavaju ga prešutne društvene norme u kojima se sve pravda rečenicom “Ma, mi smo jednostavno takvi”. O tome zašto smo takvi nikada ne razgovaramo. Naše prešutno odobravanje nasilja učinilo je da skrećemo pogled s najočiglednijih primjera seksualnog nasilja i uznemiravanja. Učinilo je da ne želimo zaštititi one koje to nasilje trpe. Učinilo nas je saučesnicima i saučesnicama. Učinilo je također da smo naučili/e s tim sasvim normalno živjeti.

Voliš li se ti jebati?

Kada sam imala 24 godine, nakon jednog derneka, naručila sam hranu iz lokalnog fast fooda. Dostavljač koji je donio hranu primijetio je da su u stanu još dvije djevojke. Potom je pitao: “Da li je ovo javna kuća?”. Ja sam, zateknuta pitanjem, odgovorila da nije. Onda mi je postavio još jedno pitanje, koje je glasilo “A voliš li se ti jebati?”.

Da li sam trebala biti polaskana time što mi se ovako obratio? Da li sam trebala pozvati policiju? Šta bi mi oni rekli kada bih im ovo ispričala? Hiljadu mi je stvari tada prošlo kroz glavu. Potpuno zbunjena, uzela sam hranu, platila čovjeku (jer šta sam drugo mogla uraditi?), zatvorila vrata. Onda sam nazvala sporni fast food i obavijestila ih šta njihov uposlenik govori ženama dok obavlja posao za koji je plaćen. Sporni fast food je poslije toga poslao palačinke da se ispriča. Ne znam šta je bilo s uposlenikom. Ali znam da ja nakon toga više nikada nisam bila ista.

Postalo mi je jasno da sam zbog svoga spola/roda na raspolaganju manijacima koji smatraju da je u redu da mi se obraćaju kao da sam komad mesa. Postalo mi je jasno da ću se s ovim morati nositi i u budućnosti, kako ja, tako i druge žene. Postalo mi je jasno da ću biti meta seksističkih šala i komentara, nakon kojih će mi se govoriti da “ne uzimam to za ozbiljno”. Postalo mi je jasno da će moje tijelo biti povod za komentiranje, da će moja inteligencija biti stavljena pod znak pitanja, da će moje šanse za napredovanje biti ugrožene ako odbijem suradnju sa seksističkim praksama. Također mi je postalo jasno da će, ako ikada javno progovorim o ovome, društvo reći da pretjerujem ili da imam nisko samopouzdanje ili da mi sve to laska.

Žene, zvuči li vam ovo poznato? Želimo li živjeti u ovakvoj patrijarhalnoj ucjeni? Iskreno vjerujem da ne želimo. Zato najiskrenije pozivam sve žene koje to žele, koje osjećaju da to mogu, da podijele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Možda BiH neće imati svoj #metoo, ali će razgovor o seksualnom uznemiravanju konačno početi da se odvija. A iz toga ne može proizaći ništa loše, jer odgovornost počinje sa nama samima.

Tribina ‘8. mart – feminističko nasljeđe i borba danas’

Tribina “8. mart – feminističko nasljeđe i borba danas” održat će se u utorak, 6. ožujka u 19 sati u prostoru Kluba studenata Filozofskog fakulteta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivana Lučića 3.

U suradnji Inicijative za feministički Filozofski i fAKTIV-a organizira se tribina o 8. martu – Međunarodnom danu žena kako bi se podsjetile/i da u današnje doba neoliberalnog kapitalizma 8. mart nije samo dan slavlja i prisjećanja, nego i dan otpora i borbe. Također, ovim putem želimo ukazati koliko je bitno izaći na ulice za 8. mart i pokazati da zahtijevamo i provodimo promjenu.

Na tribini će govoriti:
Nina Čolović, diplomirana lingvistkinja, aktivistkinja te članica Trans Aid-a i AUT-a
– o historijatu osmog marta – kako i zašto je određeni dio historijata borbe žena potisnut i vezano uz to, osvrnut će se i na borbu radnica kao neizostavan dio kada se govori o historijatu osmog marta i ženskoj borbi općenito.

Sanja Kovačević, diplomirana knjižničarka, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, aktivistkinja te članica Faktiva i Radničke fronte
– o tome što nam znači 8. mart danas kao simboličko i konkretno političko mjesto borbe za naša prava, zatim za što se konkretno danas borimo u Hrvatskoj, ali i globalno te kako i zašto je marš dio te borbe. Dat će i nekoliko primjera iz suvremenije povijesti i osvrnuti se na samu organizaciju marša.

Viktorija Ćurlin, studentica ruskog jezika i književnosti i antropologije te članica Inicijative za feministički Filozofski i AUT-a
– fokusirat će se na neke izazove feminizma danas: pitanje (ne)inkluzije marginalnih skupina žena, odnos mainstream feminizma i queer žena, odnos prema nebijelim ženama te će problematizirati kapitalizam, tj. emancipaciju žena u postojećem ekonomskom sistemu.

Tribinu će moderirati Petra Kurtović, studentica filozofije te članica Inicijative za feministički Filozofski i Faktiv-a.

Novi izvještaj o protjerivanju izbjeglica: Sustavno nasilje mora prestati!

Nasilna i nezakonita protjerivanja izbjeglica koja čini hrvatska policija nisu prestala unatoč najnovijem dopisu Pučke pravobraniteljice DORH-u, kao i upozorenjima nevladinih, međuvladinih, međunarodnih organizacija, inicijativa i medija. Svjedočanstva izbjeglica potvrđuju kako hrvatska policija ne dopušta izbjeglicama tražiti azil u Hrvatskoj ako se na iregularan način nađu na teritoriju Hrvatske, već ih suprotno međunarodnom i nacionalnom pravu vraća u susjedne zemlje, nerijetko koristeći nasilje.

Zbog toga su organizacije civilnog društva predstavile danas u Zagrebu četvrti Izvještaj o nasilnim i nezakonitim protjerivanjima izbjeglica iz Republike Hrvatske. Ovo je četvrti takav izvještaj u godini dana, otkako su obrasci protjerivanja (tzv. push backova) postali vidljiviji i privukli pozornost organizacija koje svakodnevno rade s izbjeglicama te je rezultat višemjesečne suradnje nekoliko organizacija, kolektiva i inicijativa: Are You Syrious? (AYS), No name kitchen (NNK), Centra za mirovne studije (CMS) i Inicijative Dobrodošli!.

Julija Kranjec u ime Centra za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli! upozorila je da s obzirom na učestalost i na obrasce policijskog postupanja koji su vrlo slični ne radi o izoliranim i sporadičnim slučajevima nezakonitih  protjerivanja kao ni o benignom “odvraćanju”, već o planskim i sustavnim mjerama lišavanja slobode bez pravne osnove, uskraćivanja pristupa međunarodnoj zaštiti te kršenju načela non-refoulement.

“Organizaciji Are You Syrious? javljaju se izbjeglice, među kojima su cijele obitelji, majke s mnogo djece, osobe s invaliditetom i bolesni, tražeći pomoć i u sred noći jer se nalaze u šumi i trebaju pomoć. Umjesto da se mogu osloniti na policiju koja bi im u tom trenutku trebala spasiti život, boje se zvati policiju jer su više puta iskusili vraćanje iz Hrvatske, bez obzira na to što su tražili azil” poručila je  Tajana Tadić.

To potvrđuje i kolektiv No Name Kitchen, koji svakodnevno na terenu u Srbiji prikuplja svjedočanstva izbjeglica o kršenju njihovih prava. Stoga je volonterka Lydia Cervera naglasila je kako smatraju da iako su svjedočanstva prikupljana od polovice 2017. godine, većina svjedočanstava koja se nalazi u izvještaju je iz siječnja i veljače ove godine, što ukazuje da se postupanje policije prema izbjeglicama nije promijenilo, usprkos upozorenjima. Štoviše, naglašava kako je u posljednje vrijeme vidljivija suradnja srpske i hrvatske policije i pravosuđa, pa tako Hrvatska ljude vraća, a Srbija ih kažnjava i zatvara zbog ilegalnog prelaska granice, bez obzira na to što su zatražili azil.

 

Organizacije zato pozivaju MUP i Ravnateljstvo policije da odmah objave i povuku zapovijedi koje generiraju takvo ponašanje, a od svih djelatnika granične policije po navedenim nalozima jer se izlažu kaznenim progonima. Također, pozivaju Državno odvjetništvo da nepristrano i učinkovito provedu istrage oko navoda Pučke pravobraniteljice o nezakonitim radnjama policije, a premijera Plenkovića da se jasno ogradi od ovakvog postupanja policije i jasno naznači novi smjer postupanja policije prema izbjeglicama koji će biti u okvirima domaćeg i međunarodnog zakonodavstva.