sdadmin, Author at Libela - Page 259 of 1806

‘Za život’ zapravo znači ‘Za smrt’ žena

Posted on February 2, 2018 by sdadmin

Na 45. godišnjicu slučaja “Roe v. Wade”[1], vrijeme je da naglasimo skrivenu istinu: ograničavanje pobačaja znači više smrti žena.

Otkad je 1970 – ih pokret protiv pobačaja preuzeo etiketu “Za život” (pro-life), bitka oko reproduktivnih prava poprimila je apokaliptičan ton. Ako se anti – abortus strana zalaže za život, onda se druga strana, milijuni žena koje se ujedine svakog siječnja kako bi održale pobačaj legalnim i sigurnim, sastoji od koščatih i krilatih vještica. Ova polarizirajuća retorika pretvara svaki sukob između dvije strane u preludij Armagedonu, posljednji sukob između života i smrti, dobra i zla. Kada su optuženi/e da ih zanima samo život u fetalnoj formi, protivnici/e prava na pobačaj iz rukava vade svoju mitološku tvrdnju da je pobačaj faktor rizika za obolijevanje od raka dojke, dugoročnu depresiju i samoubojstvo. Tako mogu nastaviti tvrditi da ne spašavaju samo živote fetusa već i živote žena koje nose te fetuse.

Dana 22. siječnja, na 45. godišnjicu legalizacije pobačaja, borkinje/borci za prava žena moraju nadići opovrgavanja tvrdnji o opasnosti pobačaja. Trebali/e bismo se stvarno okrenuti pitanju života. Postoje nepobitni dokazi da nije pobačaj, već nedostatak pristupa pobačaju, smrtonosna prijetnja ženama. Zaključak je donesen na temelju pažljivog praćenja maternalne smrtnosti u SAD-u, uključujući smrti koje se događaju po porodu i oko vremena poroda. Što je teži pristup pobačaju, veća je šansa da će žene umrijeti pri porodu ili tijekom trudnoće.

Maternalna smrtnost smatrana je dugo problemom zemalja trećeg svijeta, gotovo nezamislivim u društvu poput našeg, koje troši 3,3 trilijuna dolara godišnje na zdravstvo. Bilo je šokantno tijekom kasnih 2000 – ih, kada su istraživanja javnog zdravstva počela pokazivati rastući trend u broju maternalnih smrti u SAD-u, a bilo je još šokantnije kada se pokazalo da su smrti bile u većoj koncentraciji prisutne u državama koje su imale najviše ograničen pristup pobačaju. U Texasu se, primjerice, majčinska smrtnost udvostručila između 2010. i 2014. godine kada je država zatvorila više od pola klinika za pobačaje i smanjila sredstva namijenjena za Planned Parenthood. Zahvaljujući Texasu i nekim drugim državama sa snažnim ‘pro-life’ lobijima, uglavnom na jugu, SAD sada nosi groznu titulu jedne od najbogatijih svjetskih demokracija s najvišom stopom maternalne smrtnosti.

U kakvoj je vezi prisutnost ili odsutnost zdravstvenih usluga poput pobačaja sa ženinim šansama da preživi trudnoću i porod? Nitko sa sigurnošću ne zna što se točno događa, no čini se da se većina ljudi slaže da se radi o indirektnoj vezi: države koje čine abortus nepristupačnim također često škrtare na zdravstvenim uslugama poput prenatalne i postnatalne skrbi, stoga je manje vjerojatno da će uočiti eskalirajući visoki tlak ili abnormalno krvarenje koje može nagovijestiti ženinu smrt. Stručnjaci/kinje na polju reproduktivnog zdravlja kao Terri – Ann Thompson iz IBIS Reproductive Health, neprofitne istraživačke organizacije, zaključuju da je osigurati pristup državna obveza prema ženama, djeci i zdravlju općenito. Ponekad je veza između manjka dostupnosti abortusa i majčinske smrtnosti puno direktnija. Uzmimo hipotetski slučaj žene koja želi abortus zbog već postojećeg zdravstvenog problema poput dijabetesa, koji bi mogao dovesti do problema u trudnoći, no nema mogućnosti pronalaska klinike za pobačaj. Ili, kao što Thompson ističe, ne može naći kliniku na vrijeme. Može potrajati dok se skupe sredstva za pobačaj, npr. predujam od plaće ili dok se organizira prijevoz do klinike koja može biti stotinama milja daleko. Kada je ishod tragičan, pošteno je reći da je nedostupnost pobačaja razlog ženine smrti. No nećemo znati istinu dok se slučajevi maternalnih smrti ne počnu pomno proučavati.

Također je pod hitno potrebno istražiti činjenicu da je kriza u kontekstu maternalne smrtnosti unutar SAD-a disproporcionalno pogodila crne žene i to ne samo zbog toga što su crnkinje često siromašnije od žena drugih rasa. Pro Publica u prosincu je 2017. godine konstatirala da fakultetski obrazovane crne majke prolaze lošije od žena svih ostalih rasa koje nikad nisu završile srednju školu. Crnkinje u bogatijim susjedstvima prolaze lošije nego bjelkinje, hispanke i azijatkinje u onim najsiromašnijim. Jedna od pretpostavki je da stres uzrokovan raznim iskazima rasizma, u bolnicama kao i u društvu općenito, fatalno kompromitira ženino zdravlje. Patrisse Cullors, osnivačica Black Lives Matter, kaže da je rješavanje tog problema od velike važnosti kao stvar “reproduktivne pravde”.

Sad zamislite da je stvar obrnuta, da cjelokupna saznanja upućuju na to da je omogućen pristup abortusu u korelaciji sa povećanom maternalnom smrtnošću. FBI bi istraživao. Republikanski zastupnici bi tražili neposrednu zabranu svih klinika koje izvršavaju abortus te bi možda i sravnili sa zemljom zgrade u kojima su te klinike bile kako bi spriječili daljnju ‘zarazu’. No stvarna saznanja nemaju mnogo utjecaja na javnost, bar ne zasad. Pokret protiv prava na izbor odbija preuzeti odgovornost za povećanje stope maternalne smrtnosti. Kada smo nazvali ured za odnose s javnošću Nacionalnog Prava na Život, osoba koja je podigla slušalicu rekla nam je da porast maternalne smrtnosti nije zbog manjka dostupnosti abortusa već zbog neadekvatne zdravstvene skrbi za žene i obećala da će nas nazvati netko upoznatiji s temom. Nitko nije nazvao. No i dalje nam ostaje pitanje: nije li pokret “Za život” imao moralnu odgovornost provjeriti dostupnost zdravstvenih usluga za trudnice i rodilje prije nego li su ograničili abortus? Možda bismo trebali izbrojati tijela svih žena koje su umrle zbog nedostupnosti abortusa i sakupiti ih zajedno s njihovim slikama, tugujućim obiteljima i djecom koja su postala siročad. Možda bismo trebali čitati njihova imena na glas na okupljanju pokreta “Za život”. I svakako s vremena na vrijeme podignuti optužnicu da je “Za život” pokret zapravo Za smrt.

[1] Pravni slučaj u kojem je Američki vrhovni sud 22. 1. 1973. presudio da je državna restrikcija pobačaja neustavna te utječe na ženino pravo na privatnost. (posjećeno 30. siječnja 2018., https://www.britannica.com/event/Roe-v-Wade )

Prevela i prilagodila: Dona Kontić

Fleksibilizacija tržišta rada i prekarni rad – empirijski zapisi iz Hrvatske

Posted on February 2, 2018 by sdadmin

U srijedu, 14. 2. 2018. s početkom u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održat će se javno predavanje u okviru serije pod naslovom “Sociologija dijaloga – društvene teme u srcu grada” u suorganizaciji Sekcije “Društvo, ekonomija, rad” Hrvatskoga sociološkog društva i Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića.

U okviru ovoga predavanja (praćenog diskusijom, dakako) pod naslovom “Fleksibilizacija tržišta rada i prekarni rad – empirijski zapisi iz Hrvatske” sudjelovat će dr. sc. Hrvoje Butković, znan. suradnik (Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb), doc. dr. sc. Teo Matković (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb), Jelena Ostojić, prof. (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb) i, u svojstvu moderatora, dr. sc. Mislav Žitko (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb).

O nasilju prema ženama na Kosovu

Posted on February 1, 2018 by sdadmin

Bila je ranije poznata u policijskoj postaji u južnom Kosovu gdje je često tražila utočiste od svog nasilnog muža. U njezinim ranim 20-ima njezin brak je potonuo u noćnu moru zlostavljanja. Uz ostalo nasilje, prijetio joj je i pištoljem. Jednog dana, uspjela je uzeti pištolj i otići u policijsku postaju, strahujući za vlastiti život. “Dežurni policajac bio je prijatelj mog supruga,” rekla je žena, sada 31-godišnjakinja. “Rekao mi je da, da sam ja njegova žena ne bih ni stigla donijeti pištolj u postaju jer bi me on prije ubio.” Na kraju, ona je ubila svog muža. Prerezala mu je vrat britvom.

Osuđena je na 12 godišnju kaznu zatvora. Sevdije Morina, zamjenica glavnog tužitelja u Prištini, opisala je presudu kao “normalnu kaznu” koja nije uzela u obzir olakotne okolnosti. “Njezin muž ju je stvarno mučio”, izjavila je.

Žrtve obiteljskog nasilja na Kosovu prepuštene su na milost i nemilost pravosudnog sustava koji ih ne štiti i nedostaje mu blagosti kada se očaj pretoči u samoobranu ili osvetu, kažu odvjetnici_e i aktiviti_knje za ljudska prava. Kao i u ostalim patrijarhalnim društvima u regiji, diskriminacija i dvostruki standardi prema nasilnim zločinima počinjenima od strane muškaraca i žena oblikuju prioritete preopterećene policije, tužiteljstva i sudstva. Ali Kosovo je jedinstveno u tome što je odsječeno od ključnih instrumenata Europskog pravosuđa zbog svog neriješenog političkog statusa kao zemlje, što aktivistima_kinjama ne daje dovoljno alata za promjenu sustava. “Zovemo to crna rupa Europe,” kaže Hilmi Jashari, nezavisni kosovski pravobranitelj, čiji ured brani javne interese. “Kosovo je jedina zemlja [U Europi] čiji građani ne mogu pristupiti Europskom sudu ljudskih prava u Strasbourgu.”

Kosovo, pretežito etnički albanska zemlja koja je proglasila nezavisnost od Srbije 2008. godine, nije prepoznata kao država od strane nekih zemalja uključujući Srbiju, Rusiju i Kinu. To znači da se nisu mogli priključiti Vijeću Europe koje podržava i štiti građanska i politička prava u 47 država članica.

Sud u Strasbourgu, Francuskoj, predsjedava vijećem. Ono što se događa u Strasbourgu, u teoriji, utječe na to kako se na Kosovu treba baviti obiteljskim nasiljem i štititi žrtve. Ustav Kosova navodi da njezini zakoni trebaju biti tumačeni u skladu s odlukama suda. No, budući da Strasbourg nema moć nametanja sankcija za Kosovo, visoki principi Ustava rijetko utječu na odluke koje se donose u praksi. Takve odluke donose pripadnici pravosudnog sustava koji su pod pritiskom previše slučajeva u jednoj od najsiromašnijih europskih gospodarstava. Oni određuju kako policija i tužitelji reagiraju na izvještaje o zlostavljanju u obitelji i hoće li suci izdavati mjere zabrana približavanja. I u ekstremnim slučajevima gdje se žrtve okrenu protiv svojih mučitelja, suci i sutkinje moraju odlučiti odgovarajuće kazne za ubojice koje pate od sindroma zlostavljanih osoba, oblika psihološke traume uzrokovane dugotrajnim zlostavljanjem.

“Europski sud za ljudska prava ne pita imate li ljude koju mogu obavljati posao ili možete li to priuštiti,” kaže tužiteljica Morina. “Ljudska prava se moraju poštivati i ako se krše, država bi pala na koljena od sankcija koje bi dobila [kad bi Kosovo bilo članica Vijeća Europe]… Ljudi bi mogli pozvati državu na odgovornost.” Pravobranitelj Jashari navodi Italiju kao primjer zemlje koja je poboljšala svoj odnos prema obiteljskom nasilju kao rezultat mnogobrojnih presuda Europskog suda za ljudska prava tijekom godina. U jednoj takvoj presudi, u ožujku, sud je presudio da su talijanske vlasti propustile zaštititi majku i sina jer nisu na vrijeme reagirali na pritužbe dugotrajnog nasilja u obitelji koje je rezultiralo ubojstvom sina i pokušajem ubojstva majke od strane supruga.

Iza zatvorenih vrata

U Lipljanskom Odgojnom centru za žene i maloljetnike, gdje polja okružuju žičanu žicu i beton, šačica žena osuđenih za ubojstvo supružnika opisuje užase koje su pretrpjele prije nego što su dovedene do ruba. Zatvorska pravila zabranjuju njihovu identifikaciju.

“Tukao me, mučio i izazivao anonimnim pozivima i porukama”, rekla je 45-godišnja zatvorenica koja služi 11 godina zbog ubojstva svog supruga iz dogovorenog braka. Druga žena, 24-godišnjakinja, služi 13 godina zatvora zbog ubojstva. Rekla je kako je upucala svog muža nakon što je počeo napadati njihovu djevojčicu. “Nisam ga željela ubiti”, rekla je. “Samo sam ga htjela uplašiti.” Zapravo vrlo mali broj žrtava počini ubojstvo. U zatvoru u Lipjanu bilo je 17 žena osuđenih za ubojstvo; šest ih je ubilo svog partnera.

“Žene na Kosovu suočene su s gospodarskim i socijalnim problemima“, izjavio je Edi Gusia, izvršni direktor Agencije za ravnopravnost spolova, dio ureda premijera. “Nezaposlene su i ekonomski ovisne, jer nemaju prava nasljeđivanja od svojih roditelja. Bez doma, ostaju u krugu nasilja i u nekim slučajevima to dovodi do smrti. “

Organizacije za ljudska prava kažu kako statistika kriminaliteta ukazuje samo na vrh sante leda zlostavljanja koje se dogada iza zatvorenih vrata u zemlji od 1,8 milijuna ljudi. Do 90% slučajeva nasilja u obitelji se ne prijavljuje, procjenjuje Agencija za ravnopravnost spolova. Godine 2016. policija je zaprimila 870 izvješća o nasilju u obitelji, uglavnom protiv žena, što je dovelo do 243 uhićenja, prema Upravi policije u zajednici i za prevenciju. Policija je preostale slučajeve uputila tužiteljima ili centrima za socijalni rad. Istraživanje iz 2015. godine provedeno od strane Kosovske ženske mreže, krovne organizacije za prava žena, pokazalo je da je 68% žena pretrpjelo obiteljsko nasilje u životu. Više od 20% muških i ženskih ispitanika smatra da je ponekad prihvatljivo da suprug udari svoju ženu.

“Kosovo nema kapaciteta da se bavi obiteljskim nasiljem – niti da štiti ljude od njega niti da ga istražuje”, rekao je Tahire Haxholli, šef kosovske policijske jedinice koja se bavi obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem djece. “Problem je u vladi. Mora postojati čvrsti proračun koji će pomoći kosovskoj policiji da dobro obavlja svoj posao.”

Obiteljsko nasilje već je dugo na dnevnom redu organizacija civilnog društva koje pomažu u obnovi Kosova nakon sukoba sa Srbijom krajem 1990-ih. No, ništa nije potaknulo javnu raspravu poput dvaju istaknutih slučajeva koji su naglasili neuspjeh države da zaštiti žene od dugotrajnog zlostavljanja. Tijekom 2011. godine, Diana Kastrati, 27-godišnja sveučilišna studentica iz Prištine, zatražila je mjeru zabrane približavanja nakon što ju je njezin suprug, u više navrata, uhodio i prijetio. Sudac je odbio njezin zahtjev. Tri tjedna kasnije, njezin muž ju je upucao dok je išla na predavanje. Pobjegao je iz države i smatra se da živi u Španjolskoj, kažu odvjetnici Kastratijeve obitelji. Budući da Kosovo nije član Međunarodne policijske organizacije, Interpola, i nema bilateralni sporazum o izručenju s Španjolskom, nema načina da ga se izruči.

“Smrt Diane Kastrati odgovornost je države”, rekao je odvjetnik Artan Qerkini, koji je zastupao njezine roditelje u prijelomnom predmetu pred ustavnim sudom. “Država nije postupila u skladu s pravnim i ustavnim odredbama kako bi zaštitila život pojedinca usprkos ozbiljnim podacima da je u opasnosti”. Godine 2013. sud je presudio da je država prekršila Kastratina prava zajamčena ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Obitelj je zatražila naknadu putem ustavnog suda. Iako je slučaj bio važan presedan, pravobranitelj Jashari rekao je da bez mogućnosti jakih sankcija iz Strasbourga “sve je još uvijek ovisi o odluci javnih vlasti unutar zemlje.”

Drugi slučaj je bio slučaj Zejnepe Bytyqi Berishe, 39-godišnje žene iz sela blizu južnog grada Shuareka koja je 16 godina trpila nasilje od strane svog supruga. Više puta ga je prijavljivala policiji tijekom godina ali policija nije reagirala. Jedne noći tijekom 2015. godine ju je nožem izbo 20 puta. Osuđen je na 12 godina zatvora, a njegova se obrana pozivala na ljubomoru i sumnju da ga žena vara sa policajcem iz Suhareka. Tužiteljica Morina kaže kako se obrana često poziva na privremenu neuračunljivost nasilnih muškaraca kako bi smanjili odgovornost za počinjeno djelo. Tužitelji su uložili žalbu na određenu kaznu i više stotina ljudi se okupilo ispred Palače Pravde na dan odluke držeći ogroman transparent na kojem je pisalo “Pravda za Zejnepe.” Sud je prihvatio žalbu i povećao kaznu na 17 godina zatvora.

Regionalni problem

Na Balkanu, obiteljsko nasilje obilježava patrijarhalna društva u kojima – barem za neke muškarce – mačizam i agresija idu ruku pod ruku. U Crnoj Gori, zapadnom susjedu Kosova, prema istraživanju iz 2012.godine SOS linije za žene i djecu žrtve nasilja više od 67% udanih žena pretrpjelo je nasilje od supruga. Podaci Sudskog vijeća, koje nadgleda suce i sutkinje u zemlji od 620.000 ljudi, pokazuju da tužitelji minimaliziraju obiteljsko nasilje prebacivanjem predmeta na prekršajne, a ne na kaznene sudove ili potiču procese mirenja.

Tijekom protekle tri godine pet crnogorskih žena bile su ubijene od strane svojih partnera. “Četiri od njih više su puta izvijestile policiju i različite institucije o nasilju i nisu dobile odgovarajuću zaštitu”, rekla je Maja Raičević, direktorica Centra za Ženska Prava, nevladine organizacije iz Podgorice. No, kazala je kako su se organizacije za ljudska prava počele oslanjati na međunarodne konvencije, posebice UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, CEDAW, poznate kao svjetska povelja o pravima žena. “Ako odbor CEDAW-a odluči da postoje kršenja prava žena od strane institucija, onda je pravno obvezujuće da država promijeni takvu vrstu prakse.” Kosovo je jedina zemlja u Europi koja nije potpisnica CEDAW-a.

Albanija je ratificirala konvenciju 1994. godine. Međutim, kao i na Kosovu, ima još puno posla po pitanju obiteljskog nasilja, kažu pravosudni stručnjaci/kinje. “Mi smo gotovo ista nacija”, rekao je Zoje Jaka, direktor zatvora Ali Demi, jedinog ženskog zatvora u Albaniji. “Imamo isti način razmišljanja i isti pristup zakonu, u Albaniji i na Kosovu.”

Nedavno ubojstvo sutkinje Fildeze Hafizi od strane njezinog bivšeg supruga postalo je simbol propusta Albanije da zaštiti žene od obiteljskog nasilja. Prosvjednici i prosvjednice bacili su crvenu boju na ministarstvo pravosuđa u Tirani i prosvjedovali ispred parlamenta.

“Pravi muškarci”

Ako želimo zaustaviti nasilje nad ženama, kažu pravni stručnjaci i stručnjakinje, moramo prekinuti krug tamo gdje on počinje – s mladim muškarcima. “Jako rijetko pričamo o nasilju nad djecom i mladim dječacima,” kaže Morina, zamjenica kosovskog glavnog tužitelja. “Naše su obitelji vrlo autoritarne i mnogo dječaka bude pretučeno i zlostavljano od strane svojih očeva, ujaka i djedova, zahtijevajući od njih da budu “pravi muškarci.” Žene najčešće izvuku deblji kraj u takvom brutalizmu, pogotovo u tradicionalnim društvima na Kosovu i u Albaniji gdje su običajni zakoni dugo obezvrjeđivali žene. Od srednjeg vijeka, albanski običajni zakoni znani kao Kanun ili Kanon uređivali su društveni život. Dok je utjecaj Kanuna na moderno društvo u Albaniji i na Kosovu upitan, tradicionalno je bio stavljen naglasak na važnost muškog života, opravdavajući ubojstva iz krvne osvete muškaraca. Posljedično, krv žene ne smatra se jednako vrijednom i bitnom kao krv muškarca.

“Tijekom mog iskustva u zatvorskom sustavu u Albaniji primijetila sam dvostruke standarde po pitanju rodu u slučajevima nasilnih zločina”, rekla je Klejda Ngjela, voditeljica projekta u Albanskom Helsinškom Odboru, skupini za ljudska prava u Tirani. “Malo je tolerancije za žene koje su ubile. S druge strane, očigledna je tendencija opravdavanja muškaraca koji su ubili svoje žene, pogotovo kada je motiv ljubomora.” U zatvoru u Lipljanu na Kosovu, žene zatvorenice izlaze i ulaze iz svojih ćelija prije sata vježbanja. “Kad muškarac ubije nekoga, to je muškost”, rekla je jedna zatvorenica. “Kad žena učini isto, to nazivaju tragedijom.”

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić

Emancipacije oka, emancipacije tijela, emancipacije intervencija!

Posted on February 1, 2018 by sdadmin

U organizaciji Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i Art-kina Croatia, a uz podršku Rijeka EPK_2020 i Odsjeka za kulturalne studije Rijeka, 30. siječnja s početkom u 18 sati održan je okrugli stol “O Marginalnima”. Moderatorice Sanja Bojanić i Marija Katalinić su nakon uvodnih zahvala suradnicama/suradnicima i sudionicama/sudionicima te najave gošći/gosta otvorile pitanje poimanja marginalnosti, razlažući ga kroz pojmove perspektive, odnosa, pozicioniranja – nas samih a zatim i Drugoga.

Tri gošće, tri pitanja, tri priče

Krenulo se od redatelja Želimira Žilnika (jednog od najvažnijih predstavnika jugoslavenskog Crnog vala) s pitanjem: “Zašto film?”. Performericu i jednu od značajnih ličnosti društveno-umjetničke scene u Hrvatskoj, umjetnicu Vlastu Delimar upitalo se: “Zašto performans?”, a filmsku i televizijsku urednicu te video umjetnicu Branku Pavlović pozvalo se da objasni “zašto edukacija kroz filmsku umjetnost, zašto je to nešto kroz što analizirate svoje stvaralaštvo?”.

“…ti ljudi nisu imali što za izgubiti, nisu imali ništa što bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti.”

Žilnik je svoj odgovor započeo prisjećanjem samih početaka svoje karijere naglasivši “magnetičnost kamere u rukama” koja je za njega otvorila vrata i temama ljudi koji su željeli/trebali zauzeti prostor pred njom. Prepričavajući svoja iskustva osvrnuo se junake i junakinje koje je pronalazio na margini društva u obliku onih koji nisu imali “prostora da budu mainstream“. Takvi pojedinici/ke bili su za njega “jaki, inteligentni karakteri koji su u takvim uvjetima – na marginama društva – nekako uspijevali da se izbore da prežive”. Ti ljudi, drži Žilnik, nisu imali što za izgubiti, odnosno nisu imali ništa što bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti. Iz toga Žilnik crpi mnoštvo autentičnih portreta i likova, svojevrsnih mudrih analitičara društvenih okolnosti te se s njima odlučuje nastaviti baviti sve do danas. Njihova neposrednost proširila je Žilnikove filmove Europom i stvorila njegovu publiku.

Performans kao apsolut izraza

Delimar svoj odgovor započinje reminiscencijom na srednjoškolski period u Školi primijenjenih umjetnosti, nakon koje nije nastavila studij na akademiji već se odlučila početi baviti performansom. Ideja performansa za nju je označavala potpuni “poligon slobode, apsolut likovnog izraza” kao spoja raznovrsnih umjetničkih stilova. Naglasila je kako je u početcima svoje karijere bila stigmatizirana i marginalizirana, no ističe kako je margina ovisna o poziciji s koje se na nju gleda. Delimar nije smetala pozicija na margini budući da je bavljenje performansom držala privilegijom. U to doba, naglašava, nije bilo puno žena koje su se izražavale na takav način. Dapače, najveće neodobravanje nailazila je upravo kod žena koje (prema njenom mišljenju) nisu uspjele prepoznati da je “zapravo na njihovo strani” već su smatrale kako njezin rad vrijeđa žensko dostojanstvo. Nju to ipak nije previše diralo jer smatra kako izlaganjem tijela u performansu postavlja provokativna, marginalna pitanja u javnom prostoru, kao što je to učinila i u svom najnovijim radu “Pravo na orgazam iznad 60-te”.

“Htjele su pred kamerama iznijeti svoju istinu!”

Naposljetku, Pavlović je opisala svoje aktivnosti u radu s mladim ljudima – izbjeglicama iz različitih zemalja koji pohađaju njezine filmske radionice. Ono što je istaknula teme su koje mladi ljudi odabiru, često upravo teme marginaliziranih u društvu. Pavlović u tome vidi smisao svog rada i društvenog angažmana. Uratci mladih ljudi prikazuju se i na filmskom festivalu Slobodna zona, čija je ona suradnica, gdje i šira publika dobiva priliku dokumentarnim filmom prikazati neki problem u javnom prostoru. Za primjer navodi mladića Nikolu Polića, koji je snimio film s tematikom seksualnih radnica. Bavivši se tom temom uspio je ostvariti prijateljski odnos sa seksualnim radnicama koje su s njim podijelile svoje životne priče. Pavlović navodi da su i ostali projekti bili vrlo značajni – kako za osobe koje su ih radile tako i za osobe s kojima se radilo. U tom uzajamnom, premreženom međuodnosu ona vidi prostor za iskazivanje i p(r)omicanje problema marginalnosti u društvu.

Pitanje fetišizacije

Osim problema vidljivosti margine i marginaliziranih subjekata, Greta Grakalič Rački, jedna od organizatorica Kino učionice, postavila je gostima pitanje koliko su ‘marginalni’ postali fetišem naših pogleda. Želnik je istaknuo kako je potreba za njihovim prokazom veća od mogućnosti fetišizacije, budući da smatra kako u mainstream filmskoj industriji fetišiziraju sliku žene koja je lažna, dok su marginalnost i njihove stvarne priče duboko zakopane i negdje se moraju početi otkopavati. Pavlović je istaknula reality televizijske emisije koje iskorištavaju mlade nižeg socio-ekonomskog statusa s nedostatkom društvenog kapitala te na taj način kreiraju lažne, fetišizirane reprezentacije. Odgovor na pitanje u malo vedrijem tonu posljednja daje Delimar koja je istaknula prolaznost trendova te kako nije sve tako crno jer smatra kako će i takav fetišizirani prikaz i zaluđenost proći kako vrijeme bude odmicalo.

Emancipacije oka, emancipacije tijela, emancipacije intervencija!

Budući da su gosti okruglog stola pokrivali filmska područja snimanja i produkcije, umjetničku performativu te edukativne filmske programe i intervencije, u ovom se prostoru kroz razgovor o njihovim radovima govorilo i o određenoj vrsti subverzivnih djelovanja koja za cilj imaju promjenu prema slobodnijem izražavanju, pa i slobodnijem društvu. Na različite se načine definiralo marginalnost: kroz stvaranje prostora marginaliziranim članovima društva, kroz rad s marginalnim subjektima te (na kraju krajeva) i kroz vlastito iskustvo stigmatizacije. Na samom kraju, moguće je vratiti se na prvotnu misao koja može biti i zaključna, a to je da je margina (možda) stvar perspektive. Ovakvim se primjerima djelovanja, ali i projektom Kino učionica, u kojemu se centralno mjesto daje marginalnima pokušava to težište premjestiti sa “dominantnog, normativnog” i učiniti tu temu vidljivom dajući joj centralnu ulogu.

‘Reproduktivna pravda za pravednije društvo’

Posted on January 31, 2018 by sdadmin

Udruga PaRiter poziva aktivistkinje i aktiviste, članove i članice akademije, kao i druge osobe koje rade na pitanjima dostupnosti vrtića, rodno osjetljivog proračuna, prava na pobačaj, prava na zdravstvenu zaštitu, prava na socijalnu zaštitu, prava na siguran i humani porod te medicinski potpomognutu oplodnju; mentalno zdravlje žena, kao i intersekcija ženskih sudbina, prava na izbor te drugih tema koje se tiču reproduktivne pravde na sudjelovanje u projektu Reproduktivna pravda za pravednije društvo. Radi se o projektu koji Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter provodi u 2018. godini uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Fundacije.

Reproduktivna pravda termin je kojeg su prve počele koristiti feministkinje afro-američke kulturne pozadine te kao koncept ubrzo postaje esencijalan za društvo u cjelini: njegova svrha je razlučiti na koji je način sposobnost svake žene da odluči o vlastitoj reproduktivnoj sudbini direktno povezana s uvjetima u njezinoj zajednici – onima koji nisu samo pitanje osobnih izbora, već pristupa socijalnim i reproduktivnim uslugama. Reproduktivna pravda adresira društvenu stvarnost nejednakosti.

Projekt je nastao kao nastavak aktivnosti PaRitera u domeni borbe za reproduktivna prava s naglaskom na pravo na pobačaj; cilj je projekta započeti razgovor o socijalnoj i reproduktivnoj pravdi u Hrvatskoj. Specifični cilj je okupiti stručnjakinje i stručnjake koji se bave problematikom koja u svojoj suštini spada pod domenu reproduktivne pravde, izdavanje publikacije koja će objediniti različite poglede na pitanja koja su ključna za donošenje odluke o stvaranju obitelji (uključujući homoseksualne obitelji, jednoroditeljske itd.), kao i pisanje dokumenta s preporukama i zahtjevima za Vladu kako bi se moglo uspješno zagovarati promjene za pravo na izbor.

Nacrti radova na navedene teme trebaju biti dostavljeni do 20. veljače 2018. godine na e-mail adresu udrugapariter@gmail.com.

Nakon evaluacije radova od strane nezavisne komisije autori i autorice će biti kontaktirani da dostave rad minimalne dužine 10-15 kartica te je krajnji rok za dostavu prihvaćenih radova 15. ožujak 2018. godine. Napominjemo da nije potrebno provoditi dodatna istraživanja za radove, već nastojimo prikupiti postojeće znanje i ekspertizu kako bi publikacija služila kao početna pozicija za zagovaranje promjena. Radovi će biti objavljeni kao publikacija, te će autori i autorice imati priliku svoj rad izložiti na konferenciji koja će se održati u listopadu u Rijeci. Predstavljanje rada na konferenciji je honorirano, a o detaljima će izlagači/ce biti pravovremeno izviješteni/e.

Poziv na tribinu ‘Antifašizam danas’

Posted on January 31, 2018 by sdadmin

U petak, 2. veljače u 18 sati, Radnička fronta u prostorijama Srpskog privrednog društva “Privrednik” u Zagrebu (Preradovićeva 18) organizira tribinu “Antifašizam danas”.

“Antifašizam se danas dominantno javlja na dva različita ali povezana kolosijeka – prvom nasuprot sve izraženijim koracima revizionističkih shvaćanja historijskih pojava fašizma te drugom nasuprot suvremenim političkim, ekonomskim i društvenim fenomenima koji u većoj ili manjoj mjeri odgovaraju elementima historijskog fašizma.

Revizionistički pristupi historijskom fašizmu počinju gotovo odmah po porazu nacističke Njemačke, odnosno početkom Hladnog rata kada se redefinicijom pojma totalne države i totalitarizma počinju isticati sličnosti fašizma i državnog realsocijalizma te minimalizirati sličnosti i genetska povezanost liberalnog kapitalizma i fašizma. Nasuprot tome, tribina “Antifašizam danas” bit će orijentirana na ovaj drugi antifašizam, odnosno ulogu antifašizma u otporu suvremenim, fašizmu nalik, elementima i društvu koje fašističke tendencije stvara i uvijek iznova porađa.

Zatvaranje i mržnja prema emigrantima diljem Evrope i u SAD, porast nacionalizama i ksenofobije, traženje krivaca u Drugima i drugačijima (nacionalno, etnički, vjerski, rasno, spolno, rodno, i td.), uspon popularnosti tzv. alternativne desnice (alt-right) samo su neki od fenomena koji danas podsjećaju na oživljavanje ključnih fašističkih postavki.

Ekonomske osnove takvih pojava prilično su slične onima koje su vodile pojavi historijskog fašizma, uključujući rastuće nejednakosti, osiromašivanje većine stanovništva i krajnju egzistencijalnu nesigurnost velikog broja ljudi. Danas možda i ne možemo očekivati pojavu eksplicitno fašističkih država poput onih iz 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća pa zbog toga niti današnji antifašizam ne može ostati orijentiran samo na eksplicitno fašističke pojave u tradicionalnom smislu.

Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja je ono taktičko. Treba li antifašizam danas nastojati obuhvatiti što širi mogući ideološki spektar – uključujući građanski, liberalni, radikalnolijevi i sl. antifašizam – u što je moguće širu frontu ili nam je potreban antifašizam uže fokusiran na ideološke i ekonomske temelje današnjih pojava? U kojoj mjeri antifašizam treba ostati negativno orijentiran, anti- niza navedenih pojava, a u kojoj mjeri antifašizam mora uključiti pozitivne sadržaje i zahtjeve promjena u društvu?

Možemo li i trebamo li borbu protiv suvremenog desnog ekstremizma uvrštavati u kategoriju antifašizma ili on treba ostati posvećen otporu eksplicitno fašističkim i fašistoidnim pojavama?“, stoji u pozivu.

Na tribini će govoriti Ana Benačić (novinarka), Marko Fuček (povjesničar i član RF-a), Sanja Kovačević (članica RF-a) i Nikola Vukobratović (novinar i povjesničar), a moderirat će je Igor Premužić (antifašistički aktivist i član RF-a).