Uvođenje ‘trećeg spola’ neupitno je u Njemačkoj

Stari, binarni svijet u kojemu su muškarci isključivo muškarci, a žene žene polako dolazi svom kraju, složni su u njemačkoj Vladi, prenosi časopis The Spiegel.

U skladu s tom politikom, Savezni ustavni sud prošloga je listopada odlučio kako ljudi bez biološki jasno pripisanog spola imaju pravo na “pozitivnu seksualnu kategoriju koja odgovara njihovom seksualnom izjašnjavanju”, te pokrenuo definiciju “trećega spola” u njemačkom zakonu. Odluka je trebala biti provedena do kraja 2017. godine.

Na žalost, takav scenarij nismo doživjeli radi neslaganja u njemačkoj Vladi po pitanju implementacije odluke u zakon, zbog čega je odluka o definiranju “trećeg spola” produžena do kraja ove godine, no ono što je najbitnije, prema riječima koje stižu iz njemačke Vlade – ta odluka nije upitna, upitno je samo kada će biti zakonski regulirana. “Treći spol” omogućit će svima da se u registru rođenih, osim dosadašnjih kategorija “žensko” i “muško”, izjasne i za treću mogućnost.

Vijest je to koja je razveselila 160.000 njemačkih interspolnih osoba i gotovo dvostruko više transrodnih osoba, koje su dosadašnje definicije roda i spola – zakonski diskriminirale.

Nakon implementiranja zakonske obveze “braka za sve”, Njemačka je ovim činom odlučila otići korak dalje u smislu suzbijanja diskriminacije prema LGBTIQ zajednici šaljući pozitivnu poruku svima kako za sve postoji načina, ako postoji volja.

Zaboravljena ženska i antifašistička povijest Šibenika

“Svojim radom ona je pokazala da je žena ravnopravna muškarcu i da i ona jednako može da odlučuje, kad je u pitanju interes naroda.”

Glasilo Narodnog Fronta Šibenik – Drniš, Broj 516, Šibenik, 23. svibnja 1947.

Danas se dio ženskih prava, bilo reproduktivnih ili ekonomskih, još uvijek relativizira. Iako bi trebala biti neotuđiva, njima se u javnom diskursu barata kako stigne te o njima nerijetko odlučuju oni koji od istih imaju najmanje koristi. Najbolji primjer koliko se daleko tome u ovom trenutku ide još je uvijek neratificirana Istanbulska konvencija, gdje se koplja lome oko termina rodne ideologije koja joj je nedugo nakon što je došla u fokus javnosti pridodana, bez obzira koliko isti dokument može utjecati na smanjenje nasilja prema ženama. Borbe oko prava žena da samostalno odlučuju o svojem tijelu ne jenjavaju, a o diskriminatornim se praksama prilikom, primjerice, zaposlenja može štošta napisati. Jedno od osjetljivih i neprekidno aktualnih područja kada se govori o smanjenoj participaciji žena upravo je politika i s njome povezano donošenje odluka, a to se područje, uostalom, tradicionalno još uvijek uglavnom smatra ‘muškim’. Žene u politici, kako kod nas tako i diljem planete, i dalje su izvrgnute širokoj paleti seksizama, a nerijetko i u svakodnevnom životu te putem medija. Očito se zaboravlja kako se mušku dominaciju nastojalo ograničiti još 1791. godine Deklaracijom o pravima žene i građanke koja je propisala da se žena rađa i ostaje jednaka u pravima muškarcu, kao što se zaboravlja i da je pravo donošenja odluka o vlastitom tijelu i reproduktivnom zdravlju odavno izboreno, pa se na njih ne bi trebalo vraćati.

Svako toliko se, ipak, u aktualnoj društveno-političkoj situaciji moramo prisjetiti kako smo se izborile. Kad se sve pogleda, čini se da je gotovo čitava ženska povijest zapravo nimalo mirna povijest borbe za ravnopravan položaj u društvu. Govoreći o tome, valja spomenuti i da su žene, osim nametnutim patrijarhalnim matricama, otpor pokazale u još jednoj borbi čije rezultate svi danas uživamo, a to je borba protiv fašizma. Jedan od detalja u kontekstu zanemarivanja žena i njihove povijesti, a koji mi je od djetinjstva bio poprilično indikatoran i intrigantan je da u Šibeniku postoji nevelika Ulica Bosiljke Fulgosi za koju gotovo nitko nije bio siguran tko je bila. Potvrdilo se da je jednako tako, bez obzira na njenu ulogu u povijesti, nevelika i građa o životu ove šibenske (pokazalo se) antifašistkinje. Sljedeće se pitanje nametnulo samo – koliko je još žena iz šibenske povijesti u međuvremenu zaboravljeno ili zanemareno? Redak po redak, pokazalo se kako postoji jedna sjajna i rijetko gdje zabilježena dionica koja obuhvaća žene koje su na šibenskom području u borbama II. Svjetskog rata bile uz bok svojim muškim kolegama. Stoga se ovim tekstom nastojalo ukazati upravo na njih koje su svojim sudjelovanjem u borbama omogućile, između ostalog, da taj grad postane slobodan.

Za početak, osim knjige Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi koju kao urednica potpisuje Marija Šoljan, a 1955. godine izdaje Glavni odbor Saveza ženskih društava hrvatske, ženskoj strani povijesti u Šibeniku zapravo nije posvećeno previše stranica. Iako Šoljan Bosiljki Fulgosi u knjizi ne dodjeljuje posebno istaknuto mjesto, navodi je odmah na prvim stranicama kada kaže da su Šibenčanke pokazale put drugim ženama te su se prve digle u borbu protiv fašizma i u tome bile među prvima u Hrvatskoj. U tom se dijelu knjige navodi moćna gomilica “junakinja drugarica” – redom, to su bile Bosiljka Fulgosi, Ruža Vukman, Jelka Bučić i Anka Belamarić.

U istom izdanju postoji i poveći popis svih žena koje su bile aktivne za vrijeme oslobođenja Šibenika te se navodi njihova organiziranost, dok se solidarnost navodi kao najvažnije obilježje njihova djelovanja. Kaže se da je Šibenik, iako opkoljen žicom, davao svu potrebnu pomoć narodnooslobodilačkoj vojsci te da su žene sakupljale odjeću i hranu za borce, zatim odjeću za djecu te ih slale i u druge udaljene dijelove zemlje. Žene su završavale u zatvoru, bile mučene, ali se nisu pokolebale, navodi se u knjizi Žene Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi – “Danas u Šibeniku žene rukovode čitavim radom. Njih preko 400 aktivno sudjeluje u NOP. One uza sav teror okupatora održavaju tečajeve za nepismene”, piše u toj knjizi.

S druge strane, na početku teksta spomenutoj Bosiljki Fulgosi u zborniku objavljenom povodom 34. godišnjice oslobođenja Šibenika i šibenske komune, a u čast poginulih boraca, žrtava fašističkog terora i žrtava rata šibenske općine od 1941 – 1945., gdje se kao izdavač navodi Općinski odbor SUBNOR-a Šibenik te kao urednik Dane Berović, postoji zapis kako je pripadala naprednom omladinskom pokretu te da je aktivno djelovala na okupljanju omladine. Navodi se čak i da je bila sekretaricom, da je djelovala kao politički radnik na terenu, bila sudionicom Okružne konferencije Skoja za sjevernu Dalmaciju. Prema istom izvoru, sredinom 1942. godine, biva teško ranjena, završava u šibenskoj bolnici, gdje je podvrgnuta stalnim saslušanjima. Bosiljka Fulgosi je na kraju preminula u kolovozu 1942. godine.

Za Ružu Vukman, čije je ime svojevremeno nosio i jedan šibenski dječji vrtić, a još uvijek ime nosi i šibenska ulica, Šoljan kaže da je bila kurir(kinja, op.a.) koja je izvršila bezbroj teških i povjerljivih zadataka te da je u travnju 1942. u borbi s Talijanima blizu sela Ivoševaca bila ranjena, nakon čega je počinila samoubojstvo. Zbornik navodi manje-više iste podatke, uz sljedeći navod: “Rukovodilac je skojevske organizacije na šibenskoj gimnaziji. U travnju 1942. godine odlazi u Bukovicu, gdje djeluje kao partijsko-politički radnik. Istodobno je borac bataljuna “Bude Borjan” s kojim sudjeluje u operacijama protiv neprijatelja. U jednoj akciji kod Ivoševaca biva ranjena i da ne bi pala u ruke neprijatelja oduzima sebi život, 28. srpnja 1942. godine”, (342. str).

Jelka Bučić, pak, rođena je Hvaranka kojoj je ondje posvećena i ulica, ali je ostala upamćena po svom djelovanju u AFŽ Primošten. Od prvih dana okupacije, stoji u zborniku objavljenom povodom 34. godišnjice oslobođenja Šibenika i šibenske komune, nastavlja revolucionarnu djelatnost u Šibeniku te 1942. godini prelazi u ilegalnost. Nakon toga se prebacila na primoštensko i rogozničko područje, gdje nastavlja djelovati kao društveno-politički angažirana osoba te 1943. godine biva mučena i ubijena. Što se tiče Anke Belamarić, poznato je da bila bolničarka u Sjeverno-dalmatinskom odredu i referent saniteta u III. bataljunu II. dalmatinske proleterske brigade te da je poginula u V. ofenzivi na Barama.  

Iako se, nažalost, radilo o ratnim okolnostima, sudjelovanje žena u borbama imalo je visoko emancipatornu ulogu jer su se domaćice, učenice, pa i težakinje, kako ih se u nekim izvorima naziva, ravnopravno djelovale u ovom narodnooslobodilačkom procesu. Bez obzira na političku, ekonomsku ili obrazovnu strukturu (koja je u to vrijeme iz niza razloga, dakako, ionako bila ograničena), ženama je po prvi puta omogućena prilika da u tolikom broju pokažu što znaju i mogu.

Velik dio njih je za zasluge i nagrađen. Tako su Šibenčanke, Prvićanke i Zlarinke odlikovane medaljama za hrabrost – Frana Zaninović, bolničarka u II. dalmatinskoj protetskoj brigadi, odlikovana je Ordenom i Medaljom za hrabrost. Spominje se Mira Kužina, rođena 1924. u Šibeniku, koja se istaknula u borbama za Obrovac nakon čega je također odlikovana Medaljom za hrabrost. Dragica Štumfol, rođena 1921. u Šibeniku, pak, imala je čin potporučnika(ce, op.a.). I tako redom, osobitih žena je u ovom odvjetku šibenske povijesti bilo je zaista mnogo, što se po u javnom prostoru dodijeljenim im priznanjima ili kolektivnom pamćenju i ne bi baš reklo.

Bilten, glasilo Narodnog fronta Šibenik – Drniš, pak, donosi i vijesti iz 1947. godine o izboru Ankice (Šarić) Paškvalin za Gradski narodni odbor, i to na masovnom sastanku gdje ju je “(…) narod Šibenika birao zato, jer je ona svojim dosadašnjim radom pokazala da zaslužuje dato joj povjerenje”. U Biltenu iz svibnja 1947. godine kao važna ličnost spominje i Mila Karađole, koja među prvim ženama aktivno pomaže Narodnooslobodilački pokret. Ne samo da ona tada pomaže, ističu autori, već postepeno uzima i rukovodeću ulogu te radi na što većem i masovnijem okupljanju žena uz Narodnooslobodilački Front. Nedugo nakon što se njen rad pokušalo sabotirati, odlazi na teren i djeluje kao član Okružnoga odbora AFŽ-a na šibenskom okrugu. Dalje nastavlja, piše Bilten, raditi na učvršćivanju vlasti za koju je ona kao i ostale žene dala svoj udio. Također se, pri opisu njena djelovanja, ističe i da podiže duh borbe među ženama, a pored toga radi i na podizanju političke svijesti tumačeći ženama ulogu, koju one trebaju da odigraju u Narodnooslobodilačkoj borbi. Jedna od najljepših rečenica u tom izdanju posvećena jednoj ženi govori kako je Mila Karađole svojim radom pokazala da je žena ravnopravna muškarcu i da ima jednaku sposobnost odlučivanja kad je u pitanju interes naroda.

U tom je kontekstu zanimljiva i crtica koju je lokalni portal ŠibenikIN sredinom 2016. godine objavio u tekstu naslovljenom “Od 338 ulica u Šibeniku, samo ih deset nosi imena žena“. Ondje navode sljedeće ulice: Ulica Ruže Vukman, Bosiljke Fulgosi, Kraljice Jelene, Katarine Zrinski i Klare Žižić, uz napomenu da se žene spominju u imenima Ulica Milice i Turka i Ane i Marka Vidovića, a još su i tri nazvane po sveticama Kati, Luci i Ani. Od nešto manje od 300 u Jugoslaviji proglašenih narodnih heroja, samo je 18 žena, od čega je njih 14 život izgubilo u borbi – tim više iznenađuje nesklad broja žena koje se u ovdje korištenim publikacijama spominje a za koje, pretpostavit ćemo, većina nas nije nikada čula. Na kraju, fokus je i u ovom tekstu i to iz tek prostornog ograničenja, stavljen na nekolicinu žena iz Šibenika. Tisuće drugih imena suborkinja iz grada i njegove okolice, dapače šireg područja Dalmacije nije obuhvaćeno, ali se barem dio sjećanja nastojalo osvježiti te ga sačuvati od zaborava. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Hrana, a ne oružje: Besplatni ručak na Cvjetnom

U subotu, 13. siječnja od 14 sati kolektiv Hrana, a ne oružje na Cvjetnom trgu u Zagrebu dijelit će besplatan veganski obrok od odbačenih, a još uvijek itekako iskoristivih i ukusnih namirnica prikupljenih na zagrebačkim tržnicama. Svratite do njihovog štanda na prvi ovogodišnji ručak, razgovor i druženje.

Nove_i aktivisti_kinje koje_i se žele pridružiti u prikupljanju, pripremanju i dijeljenju hrane, neka se jave mejlom na hnozagreb@gmail.com ili u inbox. 

Muškarci ne recikliraju jer je to ‘za cure’

U istraživanju koje je proveo Scientific American s više od 2.000 američkih i kineskih sudionica/ka, istraživači/ce su otkrili/e da ljudi vide povezanost između “zelenog ponašanja” i ženstvenostišto znači da muškarci ne recikliraju jer smatraju da je to previše ženstveno, piše bust.com

Ova je studija je odgovor na prethodna istraživanja koja upućuju na rodni jaz u “zelenom ponašanju”. Prošle studije su pokazale da žene recikliraju više, manje zagađuju i ostavljaju manje ugljičnog otiska od muškaraca.

Jedan od eksperimenata je pokazao sudionike i sudionice u čitanju scenarija koji uključuje sliku osobe s namirnicama u plastičnoj vrećici i osobe s platnenom torbom. Sudionici i sudionice su ocijenili scenarij platnenih torbi kao ekološki prihvatljiviji, ali je značajan broj sudionika ocijenio scenarij s platnenom torbom kao ženstveniji, bez obzira na spol osobe koja drži torbu.

Istraživanje je zaključeno predlaganjem da tvrtke proizvode muževne ekološki prihvatljive proizvode kako bi se promicalo “zeleno ponašanje” kod muškaraca. Ovaj savjet bi mogao rezultirati time da ili svi kontejneri u Americi budu pofarbani u ružičasto, tako da muškarci biraju “muževnije” zelene kutije za reciklažu ili da su ekološki prihvatljivi proizvodi označeni kao “Whiskey Bodybuilding sapun s mirisom bora za samo najmuževnije muškarce”.

Postoji alternativa toj muževnijoj branding strategiji: da Amerika obuzda rodne uloge. Umjesto podilaženja društvenoj provedbi stroge podjele ponašanja, rod bi se mogao opširnije podučavati u javnim školama, baš kao i studije o okoliš, predlaže bust.com.

Beirut, karamela i žene

Iako sam film Caramel (arapskog naziva: Sukkar banat) pogledala odavno, trebalo mi je previše vremena da nađem riječi kojim bih ga dostojno predstavila i preporučila drugima. Na kraju ih nisam našla, no računam na to da ljubiteljice kišnih dana, nježnih i melankoličnih filmova i orijentalne glazbe ionako neće tražiti više razloga da ga pogledaju.

Caramel je režirala Libanonka Nadine Labaki, posvetivši ga u potpunosti ženama i ženskoj svakodnevici u Beirutu koja se prikazuje kroz živote i snove nekoliko zaposlenica i posjetiteljica lokalnog salona ljepote. Radnja teče smireno i bez suvišnih riječi – popraćena tek prekrasnim soundtrackom Khaled Mouzanara, na gledateljima/icama je da iz ambijenta, govora tijela, ekspresija lica i tišine shvate što se želi reći.

Nadine u filmu namjerno uopće ne spominje rat, što se (naročito na Zapadu) gotovo očekuje od umjetnika/ica s Bliskog istoka. Bez pretencioznosti i patetike, ovo je jednostavno – film o ženama, ženskom prijateljstvu i toplini ljudskih odnosa ispod svih kaosa i sukoba koji ih nadvijaju.

“Libanon nisu samo zgrade u plamenu i ljudi koji plaču na ulicama. Kada spomenete Libanon, pogotovo strancima, to im je prva asocijacija. No, za mene je Libanon puno drugih stvari… Mi živimo priče kao i svaka druga osoba u bilo kojoj zemlji ovoga svijeta, naši problemi su obični i svakodnevni. Zato sam htjela govoriti o temi koja nema veze s ratom i koja prikazuje drugačiji Libanon, njegove ljude koji su kreativni, koji vole život, koji imaju toplinu i smisao za humor”, objašnjava Nadine.

Samo se dvije glumice u filmu profesionalno bave glumom, dok ostale nisu nikada imale iskustva na tom polju. Nadine je na tome svjesno inzistirala, doslovno tražeći glumice po ulici godinu dana, u namjeri da film bude realan i da se gledateljice i gledatelji u njemu mogu pronaći.

Zašto “karamela”? Vruća karamela sredstvo je depilacije u arapskom svijetu, pa tako i u beauty salonu koji je ovdje mjesto radnje, no povijest njene upotrebe seže do antičkih vremena. Kako Nadine kaže, “to je šećer koji može biti sladak, ali može i opeći, to je i simbol vječnog nastojanja za ljepotom zbog koje često patimo” – one koje su isprobale ovu metodu vrlo dobro znaju osjećaj. I sama lokacija odabrana za mjesto radnje – beauty salon – ima svoj značaj: za nju, to je mjesto u kojem postoji jaka međusobna ženska veza, žena ženu vidi golu, u nesavršenosti koja je prirodna, ovdje se žene sebi međusobno povjeravaju, to je mjesto nade i tajni iza zatvorenih vrata i navučenih zastora.

Nadine Labaki glavna je glumica u vlastitom filmu. Glumi Layale, vlasnicu salona “Si belle”, kršćanku koja bi s 30 godina, prema očekivanju okoline, već trebala biti udana, no umjesto toga, u tajnoj je vezi s oženjenim muškarcem. Ovdje se, između ostalog, prikazuje konkurentski odnos žena u odnosu prema muškarcima, žena koje bi vjerojatno inače u životu bile odlične prijateljice, susret i odnos ljubavnice i supruge koja živi u neznanju. Layaline nade da bi on mogao ostaviti svoju ženu raspršene su u trenutku kad je upoznaje i shvaća kako je ona uistinu “idealna” žena za brak, dok je Layale 30-godišnja zaposlenica salona koja živi s roditeljima. Rastrojena između vlastitih vrijednosti i želje za ljubavlju, u nemoći i ljubomori nanosi bol njegovoj supruzi, dok se već u idućem trenutku zaneseno igra s njihovom kćeri, svjesna da ono što ona želi – ljubav i obitelj – on već ima.

Njezina najbolja prijateljica Nisrine također radi s njom u salonu. Muslimanka koja, u strahu da njen budući muž ne sazna da nije djevica, odlazi na plastičnu operaciju obnove himena koju joj prijateljice poklanjaju kao vjenčani poklon – kult djevičanstva, povijesni problem društvenog prosuđivanja žene kao kurve ili svetice kroz prizmu njene nevinosti, podebljan je još morbidnijom pojavom: komodifikacijom nevisnosti kroz mogućnost “kupnje” himena, krpanjem problema umjesto suočavanjem s njim jer ga se tako lakše može kapitalizirati. Kako u “razvijenom” kapitalističkom svijetu, gdje s renesansom tradicionalnih vrijednosti i ponovnog otkrivanja nevinosti-mladosti-čednosti raste broj žena spremnih platiti za “novi početak” i izbavljenje, tako i na primjeru Nisrine koja želi sačuvati svoj ugled i čast. Nažalost, u nekim zemljama ovaj unosan biznis ženama doslovno spašava glavu.

Rima je kolegica i prijateljica koja skriva svoju homoseksualnost i činjenicu da je zaljubljena u posjetiteljicu salona koja joj diskretno koketirajući uzvraća osjećaje. Na početku se čini kao da ni sama Rima nije načisto sa svojim osjećajima, kao onda kada u autobusu zadivljeno promatra ženu pored sebe, ali se istovremeno odmiče kao da ima osjećaj da radi nešto što nije u redu. Svjesna osude i čudnih pogleda okoline koje bi riskirala ako odluči biti iskrena i svoja (već je dovoljno sumnjiva jer joj se ne sviđa njen udvarač, lokalni “Johnny Bravo”, na što ju poznanica sumnjičavo optuži: “Tebi se nikad nitko ne sviđa!”), Rima svoje osjećaje drži za sebe i upušta se u odnos bez riječi s posjetiteljicom salona – u njihovim susretima, pranje kose pretvara se u erotičan ritual te konačno, transformaciju u trenutku kad joj Rima odreže kosu.

Jamale je pak vječna posjetiteljica salona koja se s biološkim satom bori ponekad komičnim i očajničkim metodama, uporno pohađajući audicije za reklame gdje se susreće s mlađim ženama i shvaća kako je u okrutnom svijetu filmske i modne industrije njen “rok trajanja” istekao. Frustracije koje u ženama izaziva društvena opsesija mladošću i mladenačkom ljepotom iskazuju se kod Jamale ne samo u gorko-komičnim prikazima ljepljive trake kojima ispod kose zateže kožu lica, nego i u narušenim obiteljskim odnosima: večer provodi na spravi za vježbanje, dok djeca besposličare pred televizorom čekajući oca da ih preuzme i izvede van – kada ih otac nazove na telefon, ona glumi da ne može pričati jer priprema nešto u kuhinji, no on je ravnodušan jer zove samo da javi kako vodi novu djevojku u kino pa neće stići pokupiti djecu. Pokušaj da udovolji svim zahtjevima koje društvo pred nju postavlja, odvodi Jamale u bitke na previše frontova koje iscrpljeno gubi.

I konačno, slatko-gorak prikaz starice Rose koja je posvetila život njegovanju svoje dementne sestre Lili koja u svojoj ulici skuplja potvrde za parkiranje s auta, uvjerena da je riječ o pismima njenog zaručnika. Rose drži svoj krojački salon preko puta Nadininog, u kojem se zaljubljuje u gospodina koji joj donosi svoju odjeću na prepravak – on je stara škola, francuski džentlmen koji joj se udvara, no iako joj se sviđa, bori se s dilemom: ima li nade da ostvari svoju prvu, i vjerojatno posljednju, ljubav u poodmakloj dobi ili joj preostaje samo da se vrati svojoj običnoj svakodnevici, svjesna da ne može ostaviti bolesnu sestru.

Muškarci su u ovom filmu potpuno sporedni likovi, a problemi s kojima se žene suočavaju vječni: prolaznost mladosti i ljepote, seksualnost, brak, starost, sudar starih i novih vrijednosti preko njihovih leđa. No, one nisu bespomoćne kao u zapadnjačkim predrasudama. Koliko je samo važan ovaj film jer o sebi govore same Libanonke, na svom jeziku (libanonskom dijalektu arapskog) i u svom stilu, objašnjava jedna gledateljica kada kaže:

“Film je morao biti na našem arapskom, o našim problemima, na način na koji mi pričamo o tome. Kada se o tome govori na nekom od jezika Zapada, tema dođe i prođe. Ali kada govorimo na našem libanonskom arapskom, onda pomislimo: wow, zar smo postali toliko odvažni i hrabri da govorimo o tim problemima?”

Ovaj film na potpuno nepretenciozan i ne-holivudski način, prikazuje snagu ženskog prijateljstva, solidarnost žena muslimanske i kršćanske vjere u zemlji čije su rane sektaških sukoba još otvorene.

‘”Miroljubiva koegzistencija između ljudi različitih pozadina je u filmu očita, ali nije namjerna. To je jednostavno način na koji ja vidim Libanon. Mi potpuno normalno živimo zajedno”, objašnjava Nadine.

Također, film ne završava nikakvim posebnim obratom ili raspletom koji bi narušili njegov dotadašnji tih i nenametljiv ton, već ostavlja publiku u vlastitim mislima uz melankoličnu arapsku glazbu i prizor dviju starica koje odlaze kući ulicama Beiruta držeći se za ruke.

“Ovo su priče za koje sam čula, inspirirane ljudima koje znam i ljudima koji su mi ih ispričali. Način na koji su teme dodirnute nije provokativan, ovo su problemi s kojima ljudi žive, naročito u Libanonu. No, namjera mi nije bila držati lekcije, već samo prikazati stvari onakvima kakve jesu”, kaže Nadine.

Topao, zavodljiv, melankoličan, baš poput imena koje nosi i Beiruta kakvog ga Nadine pamti i kojem je posvetila ovaj film, moja je želja i preporuka za sve koji su zaljubljeni u ovaj grad ili će to tek postati.

Novi broj časopisa ‘Treća’: Feministička kritika totalitarnog uma

Novi broj časopisa Treća kroz temat Feministička kritika totalitarnog uma u 160 stranica otvara analitički prostor za feminističke odgovore na totalitarističke tendencije u suvremenom društvu, suočavanje s neokonzervativizmom i novim totalitarnim modelima podaništva utemeljenima  na neoimperijalnoj hegemoniji kapitalizma.

“Zajednička nit okupljenih studija, rasprava i osvrta dosljedno upozorava na potrebu sustavne konfrontacije s totalitarnim tendencijama našeg doba, prvenstveno instrumentaliziranima retorikom domoljubaškog i obiteljaškog nasilja. Osim toga, postoji potreba revalorizacije pojmova privatnog i javnog prostora, zajedničke i vlastite sobe, s posebnim naglaskom na mogućnost čuvanja autonomnog mjesta ili mjesta neslaganja”, ističe se u uvodniku glavne urednice Nataše Govedić.

Treća je interdisciplinarni teorijsko-istraživački časopis Centra za ženske studije koji donosi stručne, znanstvene i esejističke tekstove s područja proučavanja ženskih i rodnih studija, kulturalnih studija, feminističke teorije, suvremenih umjetničkih praksi te književnosti, kazališta, filma i novih medija.

Časopis možete kupiti u Centru za ženske studije ili naručiti na treca@zenstud.hr