Rat protiv vještica obilježio je niz stoljeća naše povijesti, a ludilo koje je treslo Europu (i nešto kraće Ameriku) zahvatilo je ne samo običan puk, već i brojne obrazovane ljude. U Hrvatskoj je ono, službeno, završilo u 18. stoljeću, stoljeću epohe prosvjetiteljstva. Vjeru u nadnaravna bića i vještice danas smo napustili/e, no progona drugačijih još uvijek se nismo uspjeli riješiti.
Mračni novi vijek i mizoginija
Presudnu ulogu u progonu vještica odigrala je zlokobna knjiga Malleus maleficarum (Malj koji ubija vještice), svojevrsni priručnik za, između ostalog, pronalaženje, ispitivanje i kažnjavanje vještica. Knjigu je napisao dominikanac Henrik (Heinrich) Kramer Institoris. Njegova je namjera bila napisati djelo koje će opravdati progon protiv vještica, uz davanje detaljnih uputa za sve korake. Kao autor je nešto kasnije dodan i Jakob Sprenger[1], a knjiga je prvi put objavljena 1487. godine.
Iako je bilo zabranjivano, ovo se djelo ipak uspjelo proširiti te je do 1669. doživjelo čak 29 izdanja. Objava te knjige uvelike je potaknula i opravdala progone čiji se vrhunac događa u 17. i 18. stoljeću, stoga ga, suprotno uobičajenim predodžbama, ne vežemo za “mračni” srednji vijek, već za novi. Važno je reći kako je knjiga uvelike odgovorna za mizoginiju koja je uslijedila. Deniver Vukelić ističe kako je njezin novitet bila informacija da se “maleficijima (zločinjenjima) uglavnom i pretežito bave žene”. Iako su mogli biti optuženi i muškarci, dežurni su krivci bile upravo osobe ženskog roda. Na prostoru Hrvatske, u periodu između 1360. i 1758. godine, od 248 ljudi osuđenih za čarobnjaštvo, herezu i vještičarenje – 94 posto bile su žene (osuđeno je tek 15 muškaraca).
Tko su bile vještice?
Vještice su bile žrtve ljubomore, ljudske zlobe, neznanja, gluposti, sklonosti sadizmu i mržnji. Iako je među njima zasigurno bilo onih koje su htjele naštetiti nekome, tu su bile osobe koje su se bavile travarstvom, kao i one koje su drugačije mislile ili se isticale, one koje su se, za tadašnje uvjete, ponašale neprimjerno, one koje su, primjerice, posjedovale bogatstvo na koje je netko bacio oko, one koje su bile nezaštićene, udovice ili jednostavno sve one koje su se nekome zamjerile. Ako je žena (ili muškarac) bila osumnjičena na temelju iskaza druge osumnjičenice nakon mučenja, sve je bilo jednostavnije jer se takav iskaz smatrao vjerodostojnijim. Lako je zamisliti situaciju u kojoj, nakon svega što ste prošli, govorite ime koje vam prvo pada na pamet.
Vještice su optuživane za štošta, između ostalog za korištenje crne magije, bacanje uroka, jedenje ljudskog mesa, davanje (ljubavnih) napitaka, začaravanje tuđih muževa, bile su krive za nerodicu, tuču i ostale vremenske nepogode, uništavale su stoku, bile su vražje ljubavnice (Margareta Kuljanka, primjerice, optužena je da je u zatvoru činila bludne radnje s vragom koji se, da bude manje upadljiv, pred njom pojavio u obliku gradskog kaštelana), letjele su nakon što su se namazale posebnom mašću. Janez Vajkard Valvasor u svom opisu Zagreba piše kako je 1686. godine u okolici Zagreba spaljeno puno vještica jer je prošla godina bila nerodna i seljaci su tražili krivca.
Ako ste bili optuženi, put vam je, uglavnom, bio zacrtan – teško je bilo dokazati svoju nevinost. Primjerice, optužena žena mogla je, zavezana užetom, biti bačena u vodu; ako je ostala na površini, vještica je jer su vještice lagane, ako je potonula, nije vještica.
{slika}
Vještice u Hrvatskoj
Nekoliko dokumenta na području današnje Hrvatske svjedoči o pravnoj podlozi progona vještica – on je s vremenom prešao pod sudsku vlast. Herman Celjski u pismu iz 1432. godine koristi svoje bansko pravo kako bi naredio županu i plemićkim sucima Zagrebačke županije strog progon vještica. U pismu navodi kako su mu se zbog djela brojnih žena vračara i trovateljica, potužili brojni plemenitaši. Tu je i zaključak hrvatskog sabora iz 1611. godine koji prihvaća sve odluke provincijalne crkvene sinode u slovačkoj Trnavi, održane ranije iste godine. U njoj je navedeno kako se “čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i vidanja bolesti i rana tajnim riječima, znakovima i činima trebaju javno s propovjedaonice ‘žigosati'”, kaže T. Hruškovec, a župnici o njima moraju obavijestiti svog biskupa. Hrvatski je sabor, osim toga, u periodu između 1609. i 1625. godine izdao i zakonski članak u kojem je napisao da su stanovnici mjesta u kojima su pronađene vještice, čarobnice i trovateljice slobodni ih hvatati i dovesti zemljišnom gospodaru koji ih mora kazniti po zasluzi. Zadnji je dokument Ferdinandeja (Zakonik o kaznenom postupku kralja Ferdinanda III.), koja je 1687. službeno uvrštena u ugarski kazneni zakonski zbornik. Ona prva spominje “đavolji pečat” i rezultira najoštrijim progonima vještica u sjevernoj Hrvatskoj nakon 1698. i 1699.
Progone vještica uglavnom vežemo za Zagreb i okolicu (Gradec, Kaptol i njihovi vlastelinski posjedi). Zašto su progoni vještica u ostatku Hrvatske rijetkost? Odgovor je moguće pronaći u rascjepkanosti teritorija današnje Hrvatske, kako piše Deniver Vukelić. Dalmacija i gotovo cijela Istra pripadale su Veneciji koja prema vješticama nije bila toliko stroga; za Dubrovačku Republiku vještice su spadale u narodna vračanja koja ju nisu previše zanimala, dok dio teritorija pod turskom vlašću nije poznavao takve progone. Dok nam za teritorij sjeverne Hrvatske koji je bio pod habsburškim i ugarskim zakonima kao povijesni izvori služe brojni zapisi sa suđenja, u južnim krajevima vještice se uglavnom spominju samo u tekstovima statuta.
Vještice na zagrebačkom području
Prvi pisani spomen vještica u Zagrebu seže u 14. stoljeće, točnije u 1360. godinu, kada jedan spis govori o suđenju Alici i Margareti, koje ne smiju ponoviti svoje vještičje zločine. U suprotnom će biti kažnjene bez suda i obrane. On su se, baš kao i sljedeća vještica Dragica dvije godine kasnije, mogle osloboditi optužbe tako što će se za njih zauzeti porotnici koji će prisegnuti o njihovoj čestitosti. Taj je stari slavenski običaj obrane kod nas zamijenjen istragom pod torturom početkom 17. stoljeća.
No, spaljivanja su se kod nas počela događati već nedugo nakon tiskanja knjige Malleus Maleficarum – ovoga puta Hrvatska nije dugo čekala s kretanjima u Europi. Tako povijest svjedoči o spaljivanju Ursule, kćeri postolara Luke, koja je tužena zbog razbijanja bračne sreće svog brata magijom. Spaljena je 6. rujna 1496. godine. Zanimljivo je da se na mjestu današnjeg kina Tuškanac nalazilo jedno od poznatijih mjesta za spaljivanje vještica. Zvalo se Središče (ili Zvedišče).
{slika}
Do kraja 16. stoljeća zabilježena su 24 progona, a u drugoj polovici 17. i prvoj 18. stoljeća oni eskaliraju. Tada su, primjerice, stradale Kata Kozjak, koja je 1699. priznala da na okupljanju vještica pojela vlastita muža te da je pomogla raditi tuču, Kata Dolenec koja je iste godine priznala da je vragu jednom dala kokoš, drugi put pijevca, a za Božić prase, Kata Tinodi, mučena čak tri puta. Nakon prvog mučenja priznala je da su je “copernice” u vihoru odnijele na Medvednicu.
Već spomenutoj Margareti Kuljanki suđeno je 1733. jer ju je neka ranije osuđena vještica prokazala. Ona je izjavila kako vještičja družba ima svoju hijerarhiju – tu su kapetanice, zastavnik, vojvotkinje, čak i kuharica. Margareta je jedna od najteže mučenih vještica, a zbog nje je 28 drugih vještica, koje je ona prokazala, poslano u smrt. Matija Celić, vještičji kapetan, oslobođen je optužbi, baš kao i Barbara Cvetković. Baru Petrušu sin je prijavio da ga je učinila bolesnim nakon što joj je ukrao novac, mučena je od 27. ožujka do 29. travnja 1749., a priznala je da je radila tuču od zemlje iz krtičnjaka.
{slika}
Imena brojnih osuđenih ostala su nepoznata. Ne znaju se imena 13 Križevčanki smaknutih tijekom 1740. i 1741. Dvije od njih bile su djevojčice, jedna od pet, a druga od sedam godina. Stradale su jer su njihove majke također bile vještice.
Posljednja hrvatska “vještica” bila je Magda Logomer zvana Herucina porijeklom iz Križevaca, protiv koje je 1757. podignuta optužnica. Magda se bavila travarstvom i, prema sudskim spisima, kako prenosi Zdenko Balog, bila nagla i svadljiva osoba. Optužena je da je uzrokovala smrt nekoliko osoba, liječila travama te se pretvarala u muhu. Magda je imala “sreće” da se rodila tada kada je – carica Marija Terezija tražila je da njezin slučaj prouči njezin liječnik i savjetnik. Pozvana je u Beč, tamo oslobođena te se pod posebnom zaštitom vratila u Križevce. Njezinog je slučaja bila svjesna i Marija Jurić Zagorka koja ju i spominje u jednom od svojih djela.
Iako je Marija Terezija vjerovala u čini i magije, naredila je da se procesi ne mogu ni započeti bez odobrenja Dvorske kancelarije u Beču, što je, uz oslobađanje Magde Logomer, odigralo presudnu ulogu u prestanku progona vještica. Nakon tog suđenja više nema pisanih spomena o vješticama, iako to nije sasvim siguran dokaz da ih nije bilo. U susjednoj Ugarskoj zadnji spomen o suđenju seže u 1777. godinu.
Prije samo točno 260 godina podignuta je posljednja optužnica protiv vještice u Hrvatskoj. Magda Logomer zvana Herucina srećom je oslobođena. Tadašnje sudstvo uvidjelo je da je većina optužbi lažna, uzorkovana pakošću, zlobom i ljubomorom kroz koju je protkana i mržnja prema ženskom. Vještice su samo jedan od bezbroj primjera koji pokazuju koliko društveni razvoj ne prati tehnički; mi smo ih imali/e i na kraju 20. stoljeća.
Literatura:
Balog, Zdenko. Magda Logomor Herucina. Cris, god. XVIII., br. 1/2016, str. 119 – 132.
Hruškovec, Tomislav: Đavlu zapisane, o vješticama u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb, Imprime, 1998.
Vukelić, Deniver: Progoni vještica na zagrebačkom području. Hrvatska revija 3, 2009. (http://www.matica.hr/hr/355/progoni-vjestica-na-zagrebackom-podrucju-21078/)
Vukelić, Deniver: Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka, Diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2009.
https://en.wikipedia.org/wiki/Malleus_Maleficarum
[1] Brojni povjesničari smatraju kako je ime Jakoba Sprengera dodano samo bi se knjizi dao veći autoritet – njegovo se ime prvi put pojavljuje tek na izdanju iz 1519. godine.
