#MeToo – Ženska solidarnost protiv seksualnog nasilja

Inicijativa društvenih mreža I JA SAM bila u situaciji seksualnog nasilja se kroz tviter, fejsbuk, i druge medije proširila na oko milion žena, makar su to pretpostavke, prelila se na nekoliko kontinenata i drugih jezika, recimo poljski, #JaTeż, italijanski #AncheIo … a  od skoro i  arapski. U mnogim zemljama nije bilo ništa, ali sve što se dogodilo je već orgoman korak za pokret protiv seksualnog nasilja. 

Šta smo videle za ovih deset dana od kad je kampanja počela? 

Epohalan međunarodni proces da se oko teme sa najviše tabua – seksualno nasilje – okupi možda i milion žena. Dakle istorijski je dogadjaj koji sam po sebi iza sebe nema istoriju, ali ima veliku predistoriju.  Nakon par decenija feminističkog pokreta protiv nasilja, ovog puta inicijativu su zahuktale žene iz Hollywooda, dakle bele, bogate, slavne – i nadovezale se na hiljade aktivistkinja iz najrazličitijih marginalizovanih zajednica.  Dakle nisu došle niotkuda, nego nakon ogromnog rada protiv seksualnog nasilja kojeg su u SAD pre 45 godina započele radikalne feministkinje. Tako da je, na primer, pre par godina država uložila ogroman novac u kampanju protiv seksualnog uznemiravanja na univerzitetima Na nama je (ItsOnUs), koju je promovisao sam podpredsednik tadašnje vlade. Tada je nastao dokumentarni film sa naslovom koji govori da je studentski grad polje za lov devojaka ‚Hunting Ground’ i potresna pesma koju je kao nominovanu za ‚muziku iz filma’ na dodeli Oskara 2016 (dakle u Hollywoodu) pevala, ili preciznije izvikala, Lady Gaga sa dvadest mladih ljudi na sceni najavljenih da su preživeli seksualno nasilje. 

Sad smo još jednom videle šta znači moć ženske zajednice i to u imaginarnom internetskom svetu sve dok jedna po jedna devojka sedi pored svog mobilnog i zna šta je druga već napisala.  Jer samo da napiše I JA, morala je makar da zadrhti.  Da joj kroz tijelo prođe deo traumatskog sjećanja kome je na taj način otvorila vrata  …to si učinio, možda je psovala, u mašti je pljunula, ispljunula…  nisam izmislila, nisam izmislila, i stotine drugih nisu izmislile …    ti si kriva, nisi kriva, nisam kriva, nisam kriva…  Sad je kraj! Mi znamo da iza kraja ima još jedan kraj i tako redom. Ali svaka izgovorena tačka na traumu je veliki rad da se osećam dobro u sebi, a tako i zajednički svet žena o kome je pisla Adrienne Rich postaje fenomen širi od feminističkih krugova. ‚Naša osveta je da smo srećne’ slogan je bolivijskog ženskog pokreta. 

Hvala, hvala i hvala svakoj ženi, onoj koja je napisala i onoj koja još nije, a ne mora nikad.

Da socijalna mreža ima svoje specifične karakteristike, pa se doživljava nekad kao siguran prostor a nekad kao neprijateljski prostor – pokazalo se i sad aktuelnim. 

Pre svega društvene mreže i mediji su proširili inicijativu na razmere koje ona nikad nije imala, tako da možemo govoriti da je to jedna vrsta svetske kampanje raskrinkavanja seksualnih nasilnika.  Dakle, počela je kao inicijativa pa se u nekim zemljama proširila na kampanju, uključile su se jave ličnosti, sportiskinje, senatorke, aktivistice.   

{slika}

Tako je recimo francuska Ministarka za rodnu jednakost Marlene Schiappa prošle nedelje obećala nove zakone i o seksualnom uznemiravanju. U intervjuu od 20. oktobra 2017. pomenula je i  seksualnog nasilnika D. Strauss-Kahna, koji se izvukao iz dva sudska procesa za silovanje, jer je kao direktor Međunarodnog monetarnog fonda imao moć “muškog klana hijena” i novac. Da nas podsetimo:  feministkinje su u Beogradu organizovale ulični protest protiv ovog seksualnog zločinca 2013.  kada ga je tadašnji premijer Srbije pozvao za ekonomskog savetnika, dok su feministkinje u Francuskoj još od od 2011. na ulicama protiv svoje države koja štiti istog.  Tada je bilo jasno da svaka država ima svoje štićenike‚ notorne seksualne zločince:  Italija – Berluskonija koji je u zadnjih deset godina oslobođen četiri puta na sudskim procesima o seksualnom nasilju;  Srbija – Vladiku Pahomija Vranjskog iz Srpske pravoslavne crkve koji je bio optužen za seksualno zlostavljanje četvorice bogoslova u poznatoj “aferi Pahomije”. Međutim, zbog opstrukcije suda dva slučaja su zastarela, a dva su odbačena zbog “nedostatka dokaza”.  Vlasti Crne Gore su štitile svoje političare ‚sa vrha’ u procesu ‚Moldavke’ devedesetih, a činjenice o tome šta i ko je sve seksualno zlostavljao krijumčarene žene iz Istočne Evrope, znaju samo feministkinje iz Sigurne kuće u Podgorici.  Vlasti Hrvatske su nedavno štitile katoličkog svećenika (čiji identitet je javno zaštićen) koji je za silovanje maloljetnika još uvijek nepravomoćno osuđen na Općinskom sudu u Osijeku na godina zatvora, što je zamijenjeno za 730 sati društveno korisnog rada. 

Ovog puta je u slučaju Afere Weinstein filmskog magnata iz SAD-a nešto drugačije. Zbog miliona žena koje su rekle I JA, skoro svako iz holivudske industrije je morao da se izjasni šta misli tim povodom, makar u sebi. Javna je tajna da dotični H.W. seksualno zloupotrebljava žene već 20 godina.  Dakle, trebalo je milion žena da potpiše I JA SAM da bi se jedan milijarder ženomrzac okružen klanom hijena srušio, i da bi izašao tekst Harvej je mrtav. To naravno ne znači mnogo, ali znači mnogo – ima simboličku funkciju, kompaniju će morati da preimenuje sa svog imena, ostaće simbol zloupotrebe žena u Hollywoodu, a žene koje mu se od sada približe imaće svest ježa. 

S druge strane kako je rekla jedna tviterka: “Tko je seksualno zlostavljao milion žena?  Gde su ti muškarci da kažu JaSam”. Za početak bi bilo dobro da mogu da nauče da čuju Drugu, da puste svoj istorijski ego, i koncentrišu se da čuju kako su se žene osećale u ovim ponižavajućim činovima nasilja, da počnu da im veruju da bi uopće mogli da shvate koliko su razmere nasilja u kojima su sa-učestvovali.  Jer kako je rekla Catharine MacKinnon, muškarci ne razumeju silovanje kao zločin, čak i kad stignu u zatvor, oni misle da su imali lošu sreću jer zločin silovanja zbog čega su u zatvoru vide kao ‚malu razliku od onoga što većina muškaraca radi većinu vremena i zove seks.’ Tako je pre neki dan već osvanula vest kako neke od glumica koje su pisale o svom iskustvu dobijaju pretnje da će ih tužiti za klevetu, ili pak da su one iskoristile H.W.-a, a ne obrnuto.

Ako ponovo mislimo o famoznoj aksiomi liberalne demokratije, da niko nije kriv dok nije sudski dokazano, videćemo da feminističkih polemika oko ovog drevnog principa ima mnogo u zavisnosti kolika vrednost se daje državi, pogotovu jednoj seksističkoj državi koja i dalje ima zakone, svuda u svetu sem par država, da žene koje su preživele silovanje treba da dokazuju kako su se opirale, iako naučna istraživanja neurobiologije traume govore da u traumatskim situacijama ne možemo da se branimo, već se organizam brani tako što se ukoči. Dakle, seksualno nasilje je krivični napad koji ne možemo obuhvatiti principima sudskih institucija kakve su izumljene do sada – jednostavno žene ne prijavljuju seksualno nasilje niti u jednoj zemlji regiona, zar to nije dovoljan dokaz o neprimerenosti sudstva i mizoginiji države.  

Za nas feministkinje šta je važno? Moja polazna tačka je uvijek bezuvjetno verovanje iskustvu žena kada je u pitanju seksualno nasilje. Ova kampanja može da bude za nas još jedan podstrek da verujemo drugarici, da pričamo jedna drugoj. Tako počinjem da verujem samoj sebi, ako mi ti veruješ.  Ako mi veruješ da ja nisam kriva, onda ću i ja moći da osetim da nisam kriva. Jer ako se milenijumima širi zarazna mizoginična hipoteza da ‚žene vole silovanje i da su same krive’, nije lako izaći na kraj sama sa sobom u toj institucionaliziranoj mržnji koju smo morale i same da prihvatamo, jer kako je rekla jedna žena iz Pakistana ‚krivica nam je došla sa majčinim mlekom’. Kad bude više nas na našim jezicima imale dovoljno javne podrške, onda ćemo i mi moći da izađemo sa svojim pričama I JA SAM BILA SEKSUALNO ZLOSTAVLJANA.

A za početak, mi feministkinje ne pravimo razliku između žena koje su izjavile i koje nisu izjavile I JA SAM, jer znamo da je svaka bila u nekoj sličnoj situaciji seksističkog seksualiziranog poniženja.  Znajući to, možemo svakoj ženi koja je napisala #i ja sam da zahvalimo za hrabrost, jer ženska solidarnost nas dira i budi našu snagu.

UNFPA: Reproduktivna prava za siromašne žene dovode do veće jednakosti

Neuspjeh da se najsiromašnijim ženama u svijetu omogući kontrola nad vlastitim tijelima mogao bi proširiti nejednakost u zemljama u razviju i zaustaviti napredak prema ostvarenju globalnog cilja zaustavljanja siromaštva do 2030. godine, objavio je United Nations Population Fund (UNFPA) prošlog četvrtka.

Nebrojeno mnogo žena i djevojaka diljem svijeta nemaju pravo glasa kada se radi o odlukama vezanima uz seks i rađanje djece te teško dolaze do zdravstvenih usluga poput planiranja obitelji, što povećava rizik od neželjenih trudnoća i pobačaja, navodi se u izvještaju.

Dostupnost kontracepcijskih sredstava omogućuje ženama da odgode i naprave veći vremenski odmak između poroda, što smanjuje stopu smrti majki i djece, ojačava ekonomiju omogućavajući ženama da rade i dovodi do manjih obitelji s roditeljima koji su u mogućnosti potrošiti više na obrazovanje i zdravlje svoje djece.

Pa opet, velik broj žena iz najsiromašnijih dijelova svijeta, osobito mladih, najmanje obrazovanih i iz ruralnih područja, nemaju te mogućnosti jer je navedenih usluga malo, skupe su ili njihove obitelji i zajednice na njih ne gledaju blagonaklono. Sve to može proširiti rodni jaz, ojačati nejednakost između najsiromašnijih i najbogatijih i ultimativno oslabiti ekonomiju, navodi UNFPA u godišnjem izvještaju “State of World Population“.

“Nejednakost se danas ne odnosi samo na one koji imaju i one koji nemaju. Sve više se odnosi na one koji mogu i one koji ne mogu”, rekla je Natalia Kanem, izvršna direktorica UNFPA-e. “Siromašne žene koje nemaju mogućnosti samostalno donositi odluke o veličini obitelji ili one koje su lošeg zdravlja zbog neadekvatne brige za reproduktivno zdravlje obično spadaju u kategoriju onih koji ne mogu”, dodaje.

Izvještaj je nastao u svjetlu nesigurnih uvjeta za ostvarenje globalnih ciljeva za planiranje obitelji, nakon što je SAD, jedan od najvećih donatora UNFPA-e, objavio u travnju da će prestati financirati agenciju. Jedan od prvih poteza američkog predsjednika Donalda Trumpa bio je ponovno uspostavljanje politike znane kao “global gag rule”, koja zaustavlja financiranje međunarodnih skupina koje izvode pobačaje ili savjetuju žene o legalnim opcijama za isti.

Međunarodni su donatori obećali popuniti prazninu koja nastaje zbog tog poteza na skupu o planiranju obitelji u lipnju, osiguravajući 207 milijuna dolara. Međutim, UNFPA navodi da im je potrebno još 700 milijuna dolara do 2020. godine.

Kanem strahuje da bi ovaj jaz mogao onemogućiti UNFPA-i da osigura potrebne usluge za one kojima su najviše potrebne, ponajviše žene u ruralnim područjima. Barem 214 milijuna žena u zemljama u razvoju nema pristup kontracepciji, što rezultira s 89 milijuna neželjenih trudnoća i 48 milijuna pobačaja svake godine.

Jednak pristup reproduktivnim uslugama doveo bi do ekonomske koristi od 430 milijardi dolara godišnje, navode stručnjaci. Svaki dolar uložen u usluge planiranja obitelji štedi šest dolara u raznim javnim uslugama, od zdravstva do stambenog zbrinjavanja, pokazuju istraživanja.

Sudjeluj u projektu ‘(in)visible love stories’

“Ajmo ispričati priču. Kakvu? Šta kakvu, pa ljubavnu. Onako kako ja znam, ali ovoga puta uz vašu pomoć”, kaže fotografkinja Martina Šalov. 

Na stranicima fotografa/kinja koji/e se bave fotografiranjem vjenčanja i dalje se rijetko vide fotografije s vjenčanja LGBT parova, mozda jer ih u usporedbi s vjenčanjima heteroseksualnih parova ima malo, možda zbog stigme ne žele da te fotografije idu u javnost. A vidljivost, prisutnost u društvu dokazano mijenja stavove, razbija predrasude i  jednostavno je važna. 

“Ok, reci šta ti treba? 

Trebaju mi LGBT parovi spremni stati pred objektiv pa da fotkamo najromantičnije fotke ikad.” 

Ljubav je divna i treba je slaviti. I ne samo na vjenčanjima. Uvijek! Stoga pozivam sve LGBT parove da mi se jave i da fotografijom ovjekovječimo sve ljubavi.

Ako ti i tvoj/a partner/ica želite sudjelovati u ovom projektu (i besplatno dobiti najljepše fotke), javite se na tinybizzphotography@gmail.com

Kako je mainstream feminizam iznevjerio ideju intersekcionalnosti

Unatoč tvrdnjama zapadnih mainstreaim feministkinja da su prigrlile ove koncepte, postaje očigledno da su radikalni korijeni termina kao što su “identitetske politike“, “ne-bijele žene” (“women of colour“), a posebno “intersekcionalnost” – koja se ne odnosi samo na rasu već i na izokretanje svih vrsta eksploatacije uključujući klasne sisteme – iznevjereni i lišeni svoje istraživačke prirode.

Kao što je objasnila Kimberle Crenshaw, intersekcionalnost se ne odnosi toliko na nešto s čim se netko “identificira”, već je to koristan termin kojim je lako ilustrirati neke istine; konkretno – kada se susretnu višestruki oblici opresije, oni stvaraju novi oblik opresije – spoj koji akutno doživljavaju one i oni koji pripadaju određenim marginaliziranim grupama.

Lišen strukturalne analize, intersekcionalni feminizam je brzo postao plitka floskula koja uzdiže individualno, guši drugačije mišljenje i, što najviše zabrinjava, pretvara se u oružje za ušutkivanje ne-bijelih žena.

Primjerice, predstavljanje i diverzitet mogu biti važni pokazatelji društvenog progresa. Međutim, u feminističkom diskursu sve više postaju nadomjesci za takav progres. Besvijest u vezi Hillary Clinton kao skoro Prve Predsjednice i ludost oko Wonder Women kao Prve Ženske Superheroine potiču atmosferu neprijateljstva prema svakoj ženi koja ima drskosti reći da ju ne “predstavlja” niti jedna od njih.

Niste bili “S njom” (“With Her”)? Ne, ne, to nije zato što ste Arapkinja kojoj se ne sviđa Hillaryna sklonost bombardiranju Srednjeg Istoka; ne, radi se o vašoj internaliziranoj mizoginiji. Mislite da je Wonder Woman prosječna i zapravo seksistička? Žao mi je – ona osnažuje SVE žene. I da vam nije palo na pamet spomenuti podršku izraelskoj vojsci Gal Gadot, jer to znači da ste “rasist/kinja”.

Uza svu tu priču o intersekcionalnosti, mejnstrim feministkinje još uvijek ne mogu shvatiti da rasizam i seksizam nisu odvojeno već istodobno iskustvo.

Kao što, za sve nas koje živimo upravo između te dvije intersekcije, recimo, uživanje u “Sluškinjinoj priči” umanjuje gomila feminističkih hvalospjeva koji hvale užasavajući pogled u budućnost koja bi se mogla dogoditi. Nema veze što Aboridžinkama i danas država oduzima djecu ili što se stotinama godina tijela crnih žena eksploatiraju i svrhu održavanja ropstva i kolonijalizma.

U međuvremenu, Prva Ženska Dr. Who je dočekana toliko ushićeno da možete pomisliti kako će pobijediti na američkim izborima. Također, to je potpuno zasjenilo izbor arapsko-kanadskog glumca Menu Moussada za novi [Disneyev] akcijski film ‘Aladdin’. Da, Moussad je muškarac. No, nakon desetljeća prikazivanja Arapa kao terorista, religijskih fanatika i barbarskih nepismenih statista u njihovim zemljama, jedan Arapin je dobio naslovnu ulogu.

Ovaj znakovit događaj za mnoge arapske žene koje žive na Zapadu, koje također pate zbog posljedica stereotipa, spretno je maknut na stranu dok feminizam slavi valjda neuobičajenu praksu dodjele naslovne uloge bijeloj glumici. Micanjem problema ne-bijelih žena pod pogrešnom pretpostavkom da i mi možemo razdvojiti naš rod od naše rase  bjelaštvo (whiteness) reafirmira samo sebe.

To nigdje nije toliko očito kao u internetskoj call-out kulturi (kulturi prozivanja). Kao što smo već naglasile, feminizam ne može biti uključen u kolektivnu, smislenu promjenu od koje bismo sve_i imali koristi, dok god se u dobroj vjeri (bona fide) pretjerano oslanja na internetski politički aktivizam. “Zatrpavanje” (piling on) pojedinaca_ki dok se ne pokore možda je najlakši način izražavanja solidarnosti, no dugoročno je zapravo prilično neefikasno.

Nedavno smo dale sve od sebe da rasvijetlimo ove koncepte i ideje na događanju na kojemu smo sudjelovale, no, ironično, na kraju smo i same postale objektima te iste “kulture prozivanja”. Pojednostavljena kritika našeg izlaganja i rasprave završila je potpuno pogrešnim i bizarnim zaključkom da smo ismijavale debele žene i nazivale ih “kurvama”. Ali, mi smo zapravo rekle da u feminističkoj raspravi u vezi online zlostavljanja s kojim se suočavaju žene, očekivano dominiraju bjelkinje koje su neizbježno fokusirane na muške napade na izgled žena.

Debela. Ružna. Drolja. Neprivlačna .

Sve feministkinje su doživjele ovakve uvrede. A mi smo dodale ono što se najčešće ignorira – da je nasilje nad nama uvijek istovremeno rasističko i seksističko.

Muškarcima koji nas pokušavaju ušutkati nismo samo odvratne izgledom, već je Ruby “hezbolaška kurva… zavidna na klitorisu kao i na penisu”. U isto vrijeme, u zemlji koja čini sve kako bi istrijebila i asimilirala Aboridžine, Celeste je neprestano prisiljena braniti svoju pripadnost Aboridžinima na temelju svog izgleda.

Zbog takve ‘sastavljene’ dehumanizacije nam je još teže biti prisutnima na internetu, što nas dovodi do sarkastičnog komentara da ponekad želimo da nas muškarci tretiraju kao što tretiraju bjelkinje i “samo” nas prozivaju “debelim, ružnim kurvama”.

To što su druge feministkinje tako temeljito izvrnule smisao našeg izlaganja nije samo uznemirujuće već je i sramotno za feminizam.

Kada se u ime “intersekcionalnosti” aboridžinske i arapske feministkinje, kojima je tek nedavno omogućen pristup platformi, napada zato što “intersekcionalne feministkinje” očito ne razumiju razliku između kritike seksističkih ideja i ruganja ženama. Tada možemo zaključiti jedino da feminizam griješi kada je u pitanju koncept i praksa intersekcionalnosti.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Mama je bila u pravu

U sklopu Vox Feminae Festivala , od 27. do 29. listopada, bit će otvorena izložba ilustratorice Rine Barbarić pod nazivom ‘Mama je bila u pravu’

Barbarić je autorica i ovogodišnjih vizuala festivala te se njenom izložbom otvara novi prostor Voxa – “Šesnaestica”. Prostor su dobile na javnom natječaju Grada Zagreba, te od njega (uz pomoć vrijednih volonterki i volontera) napravile mali community hub u centru Trešnjevke za društvena i kulturna događanja.

U seriji slika ‘Mama je bila u pravu’ Barbarić koristi različite oblike ženskog tijela čiji dijelovi ujedno prikazuju umirujući izraz lica, zadovoljstvo i mirnoću uma i otpor prema stalnoj objektifikaciji ženskog tijela. Boje, uzorci i biljni motivi koji se isprepliću s glavnim elementima simboliziraju dječju naivnost, zaigranost, prirodnost. S koncentracijom na ženski torzo u kombinaciji s dijelovima lica pokušava se zbuniti gledatelje_ice o kakvom se motivu zapravo radi.

“Moje bedro nije baš toliko usko, moj nos nije dovoljno malen, grudi su mi prevelike… Iako je mama svaki dan ponavljala suprotno (kako svima pa tako i meni), ništa mi to nije značilo dok to sama nisam odlučila shvatiti. Stoga, ovu izložbu posvećujem djevojčicama koje ulaze u pubertet i tek započinju borbu protiv nametnutih ideala ljepote ali i svim ženama u mojem životu s kojima sam tu borbu dijelila“, poručuje ilustratorica. 

Besplatne radionice pisanja projekata za mlade

Udruga Zamisli poziva sve zainteresirane na ciklus radionica pisanja projekata za mlade. Radionice će se održati kroz tri ciklusa – u listopadu, studenom i prosincu.

Prvi ciklus će se održati u listopadu u sljedećim terminima:  23.10., 24.10.,26.10., 27.10., 30.10., 31.10.

Drugi ciklus će se održati u studenom u sljedećim terminima: 13.11., 14.11, 15.11., 16.11., 17.11., 20.11.

Treći ciklus će se održati u prosincu u sljedećim terminima: 11.12., 12.12., 13.12., 14.12., 15.12., 18.12.

Besplatna radionica pisanja projekata namijenjena je mladima između 15 i 30 godina. Glavni cilj projekta je osposobljavanje mladih ljudi u korištenju sredstava iz fondova EU. Projekt je izrađen s ciljem prenošenja znanja i vještina na mlade ljude kako bi uspjeli kroz prijavu projektnih prijedloga postati korisnici europskog programa Erasmus+ i time korisnici sredstava Europske unije. 

Kroz projekt se želi postići: 

  • uspješno provođenje tri ciklusa po 6 radionica, kojima će mladi steći vještine za izradu prijedloga projekata na europski program Erasmus+
  • osigurati podršku sudionicima u pisanju projekata i nakon završetka radionica

Poziv je otvoren svim mladima koji imaju ideje, a ne znaju kako ih provesti u praksu. Prijavnicu možete pronaći ovdje