Tako sam se probudila – mreže, perfekcionizam, mentalno zdravlje

Društvene mreže. To čarobno mjesto gdje je svačiji život uzbudljiv i glamurozan; svaki je obrok vrhunac kulinarstva, svako dijete slatki nasmijani anđeo, svaka nedjeljna večer obavezno uključuje mucaste čarape i knjigu, a svako buđenje svjež ten, sanjiv pogled i taman dovoljno razbarušenu kosu.

Woke up like this.

Nažalost – ili nasreću – nitko se “takav” ne probudi. Ničiji život nije savršen i sastoji se od dobrih i ne tako dobrih trenutaka, od boljih i lošijih dana. I sve je u redu dok promatramo sebe i svoj život, pronalazeći u njemu sitna zadovoljstva, inspiracije i uspjehe, praćene svakodnevnim frustracijama, gubitcima i kišnim oblacima, zaključujući da smo okej, da nam i nije tako loše (iako bi moglo bolje) i da nećemo evo već idućeg trenutka izgubiti tlo pod nogama. No ako smo svjesne vlastitih mana i nezadovoljstava koja nepogrešivo prate blistave trenutke, kako to da se uhvatimo u zamku vjerovanja da su se drugi takvi – eto, upravo tako simpatični, fotogenični, savršeni – probudili?

Odgovor je banalniji nego što bismo očekivali, a samim time smo ga sklonije i odbaciti kao validan. Kvaka je, naime, u društvenim mrežama. Platforme na kojima serviramo vlastite živote dok voajerski virimo u tuđe, odgovorne su, prema istraživanjima, za sve veću učestalost depresivnih simptoma među mladima. National Health Service izvještava o broju djevojaka mlađih od 17 godina hospitaliziranih radi samoozljeđivanja, koji je u proteklih deset godina u Engleskoj porastao za 68%. Kod mladića je taj broj porastao za 26%, što itekako govori o rodnim razlikama u mentalnom zdravlju te uzrocima i mehanizmima djelovanja raznih okolinskih i socijalizacijskih utjecaja. 2009. godine probleme s emocijama izražavalo je trinaest posto, a 2014. godine dvadeset posto djevojčica između 11 i 13 godina – dok je kod dječaka uočen suprotan trend.

Dakako, za jedan dio razlika među djevojčicama i dječacima odgovorne su fiziološke, prvenstveno hormonalne, razlike koje uvjetuju i različitu prosječnu dob početka puberteta, no te razlike ne objašnjavaju takve dramatičan raskorak među rodovima u porastu simptoma mentalnih bolesti, osobito stavimo li te trendove u kontekst sve prisutnijih i dostupnijih društvenih mreža.

Iako je zaključak da je “za sve kriv internet” prilično pojednostavljen, nekoliko je mehanizama pomoću kojih fenomen društvenih mreža doista utječe, i to negativno, na mentalno zdravlje mladih – osobito djevojaka.

Prvi je od njih činjenica da smo svakodnevno bombardirani statusima i fotografijama koji prikazuju isključivo sretne, glamurozne, opuštene, fotogenične… ukratko – lijepe trenutke. Nije to ništa čudno niti toliko pogrešno; vrlo je, dapače, ljudski predstavljati sebe i svoj život u dobrom svjetlu i malo ga čak i uljepšavati. No upravo su društvene mreže facilitirale uvid u tu ogromnu količinu “savršenog” da nam je ono postalo normalno i da zaboravljamo koliko je truda i neuspjelih pokušaja potrebno za jedan “spontani” trenutak zabilježen na Instagramu ili Facebooku. Štoviše, taj trud primjećujemo samo kod sebe, kao i frustraciju ako nam ni nakon desetog pokušaja desert na fotografiji ne ispadne kao iz časopisa. A “trud” i “pokušaji” se, uz “neuspjeh”, gotovo smatraju prostim izrazima. Naime, uspjeh – radilo se o spremljenom obroku, složenoj frizuri, odigranoj utakmici, odgojenom djetetu ili izvanrednoj karijeri – gotovo uvijek mora biti “effortless”, postignut bez previše truda. Ako se trud vidi, to znači da ga je previše. Ako žena vidljivo ulaže trud u svoj izgled, ona je tašta ili nesigurna. Ako ga ulaže u karijeru, suviše je ambiciozna i neusklađena s rodnim normama prema kojima su ambicija i kompetitivnost rezervirane za muškarce. Trudi li se na akademskom planu, ona je štreberica i vjerojatno ne pretjerano bistra. Trud u bilo kojem području smatra se priznanjem nedostatnosti i nedostojnosti, i danas, kada žene ne samo da mogu, nego i moraju “biti sve to”, jednostavno nije prihvatljiv.

Drugi mehanizam odgovoran za utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje jest uspoređivanje sebe s drugima, i, posljedično, zavist. Naime, budući da društvene mreže ne služe samo za povezivanje s obitelji, prijateljima i poznanicima, nego i kao virtualna vitrina postignuća – od tjelesnih i materijalnih, do karijernih i emocionalnih – neminovno je uspoređivanje vlastitog života sa životima osoba koje ondje pratimo. Svijest o svojim ne tako blistavim trenucima, uz konstantnu izloženost probranim trenucima iz tuđih života, može dovesti do toga da im zavidimo i u konačnici uzrokovati depresivne simptome, tvrde znanstvenici sa Sveučilišta Missouri.

Treći, ali ne manje važan mehanizam jest dostupnost alata i programa za uređivanje fotografija, te naglasak koji se stavlja na fizički izgled. Tome su osobito izložene mlade djevojke čija tijela prolaze kroz niz promjena i koje se po prvi put susreću “odraslom” seksualnošću i nizom očekivanja koje društvo pred žene postavlja – o tome kako biti seksi, ali ne previše, kako biti lijepa, ali da se ne vidi trud koji u izgled ulažeš, kako privući pažnju, ali ne “pogrešnu” vrstu pažnje, te kako se osjećati ugodno u vlastitom tijelu ako se ono do u milimetar ne uklapa u nametnuti kalup. U 42 ispitane zemlje, djevojčice između 11 i 15 godina se u usporedbi s dječacima značajno češće procjenjuju predebelima, a ta razlika u većini zemalja s godinama raste. Utjecaj koji su mediji godinama imali upravo na žene kao potrošačice sada je prenesen na vršnjačku razinu; nedostižne ideale izgleda (i svega ostalog) prodaju nam danas osobe s kojima se identificiramo, koje su nam bliske i za koje vjerujemo da su “jedne od nas”, što stvara dodatni pritisak i natjecanje, i to na platformama koje bi nas, navodno, trebale povezivati.

Nadalje, podrška i odobravanje okoline – koji su, radi socijalizacije i rodnih uloga, u pubertetu i adolescenciji važni osobito djevojčicama – na društvenim su mrežama vrlo lako mjerljivi jer se izražavaju lajkovima i komentarima, koji ne samo da se smatraju pokazateljem nečije popularnosti, nego mogu biti i mehanizam vršnjačkog pritiska i društvenog odbacivanja. Zatvara se na taj način začarani krug koji se sastoji od objava i reakcija koje u sebi nose vrlo jasnu poruku pripadanja ili nepripadanja određenom društvu ili grupi, ključnu u periodu formiranja ličnosti i identiteta. Ovaj segment nije poguban samo za adolescent(ic)e, nego i za nešto starije generacije, koje također na prvi pogled žive “savršene živote” na društvenim mrežama, dok u stvarnosti internaliziraju stavove i očekivanja koje bi drugi mogli o njima i za njih imati na temelju objava. Takozvani društveno propisani perfekcionizam toksičan je ne samo za one koji na društvenim mrežama svjedoče tuđim pažljivo režiranim životima, nego i za osobe koje se na taj način predstavljaju, a definira se kao vjerovanje osobe da joj drugi nameću nerealno visoke standarde. Negiranjem vlastitih mana i nedostataka na društvenim mrežama, mladi internaliziraju pritisak da se prikazuju savršenima i oduzimaju si priliku da priznaju vlastite greške i slabosti te na njima uče, tvrdi Gregory T. Ellis sa Sveučilišta Cornell.

Taj obrazac, kao što je već opisano, može imati nebrojene štetne posljedice, no najdramatičnije ga ocrtava slučaj Madison Holleran, uspješne sportašice i brucošice Sveučilišta u Pennsylvaniji, koja je u siječnju 2014. počinila suicid. Sat vremena prije nego se bacila s devetog kata garaže, objavila je na Instagramu fotografiju blagdanski okićenog grada. Upravo je taj događaj skrenuo pažnju Madisonine okoline, obitelji, prijatelja i kolega, ali i šire javnosti, na diskrepanciju između onoga što mladi objavljuju na društvenim mrežama i onoga što se u stvarnosti događa, što se doista krije iza nasmiješenih lica i ruku isprepletenih u zagrljaje. Madison, ispostavilo se nakon tragičnog događaja, nije bila jedina koja se borila s percipiranim previsokim očekivanjima, a koja je svoju borbu i svoja previranja maskirala Instagram filterima.

Osim Madisonine, u ovom je kontekstu važna i priča Louise Delage, djevojke čiji Instagram profil ne odskače previše od profila i sadržaja koje objavljuju njezine vršnjakinje. Louise je, kako se čini, imućna i uspješna, ona izlazi na moderna mjesta i svojim objavama ostavlja dojam djevojke koja se sjajno zabavlja. Ništa od toga ne bi bilo čudno, da nema dviju sitnica. Prva je činjenica da Louise gotovo da i nema fotografije na kojoj se ne nalazi neko alkoholno piće, ma o kojem se dobu dana i o kojoj prigodi radilo. Druga je činjenica da je Louise Delage izmišljeni lik pažljivo građen putem Instagram profila u sklopu mjesecima građene kampanje Like My Addiction, s ciljem podizanja svjesnosti o problemu alkoholizma među mladima. 16 tisuća pratitelja svakodnevno je gledalo i lajkalo udžbenički primjer alkoholizma, ali samo zato što je on tako perfidno prikazan na društvenim mrežama, pomoću lijepe djevojke koja uživa u životu, rijetki su prepoznali što se doista događa na objavljenim fotografijama.

Izmišljena Louise i stvarna Madison primjeri su koliko malo znamo o životima drugih, čak i onih koje smatramo prijateljima, te koliko se slike koje gradimo na društvenim mrežama mogu razlikovati od onoga što svakodnevno živimo. Nije, stoga, ni čudno da se mladi, najvjerniji/e korisnici/e platformi koje nas tobože zbližavaju, sve više otuđuju, prolazeći u sebi možda pakao emocionalnih problema i mentalnih bolesti, ne bi li “izvana” prikazali/e blistave trenutke za koje vjeruju da pratitelji/ce i prijatelji/ce od njih očekuju. Sumanuto je to natjecanje s internaliziranim očekivanjima potaknutima vrlo uređenim i pažljivo kadriranim slikama tuđih osmijeha, iza kojih se skriva nešto s čime bi se mladi mnogo lakše i iskrenije povezali. Podizanje stupnja internetske pismenosti i poziv na iskren, prihvaćajući razgovor o vlastitim i tuđim slabostima možda su prvi koraci ka usporavanju negativnih trendova te barem malo zdravijem i konstruktivnijem virtualnom društvu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prijavi se: Živa knjižnica – ne sudi knjige po koricama

Dosta ti je stereotipa i tuđih predrasuda s kojima se svakodnevno susrećeš? Uključi se u živu knjižnicu! 

Udruga PaRiter poziva predstavnice i predstavnike manjinskih skupina na sudjelovanje u projektu ŽIVA KNJIŽNICA – NE SUDI KNJIGE PO KORICAMA.

Živa knjižnica djeluje kao i svaka druga knjižnica; jedina razlika je što su knjige ljudi, koji ne samo da informiraju, već mogu odgovarati na pitanja te ih postavljati i na taj način i same steći nova znanja.

U živoj knjižnici čitatelji pomoću kataloga živih knjiga odaberu i ‘posuđuju’ knjigu na ograničeno vrijeme, te je nakon čitanja (razgovora koji traje otprilike 30 minuta) “vraćaju na policu knjižnice”.

Neposrednim, otvorenim i prijateljskim razgovorom između čitatelja/ica i živih knjiga na inovativni način se mijenjaju dotadašnji stavovi, smanjuju negativne tenzije te jača empatija prema drugima i drugačijima.

Udruga PaRiter već je provela niz živih knjižnica za javnost i učenike srednjih škola te je svaka od njih izazvala oduševljenje čitetelja/ica, knjiga, učenika i ostalih volontera/ki.

Zvuči zanimljivo i želiš sudjelovati?

Odlično! Tražimo predstavnice i predstavnike različitih etničkih, nacionalnih i rasnih skupina, seksualnih i rodnih manjina te njihove roditelje, osobe s različitim invaliditetom, beskućnike i beskućnice, strance, koji (privremeno ili već duže vrijeme) žive u Hrvatskoj, roditelje djece s poteškoćama u razvoju, albino osobe, …sve one koji se prepoznaju i voljeli bi obogatiti našu knjižnicu svojom životnom pričom!

Ako ne govorite hrvatski i mislite da će vam strani jezik predstavljati problem, ne brinite – naši volonteri prevoditelji pobrinut će se da vas čitatelji savršeno razumiju.

Za odabrane volontere/ke pripremit ćemo zajednički jednodnevni trening (u nedjelju, 15.10.u Rijeci), gdje će dobiti sve informacije o njihovoj ulozi i očekivanjima. Nakon toga sudjelovat će na tri žive knjižnice koje će se održati za učenike/ce riječkih srednjih škola u listopadu ili studenom 2017.

Ako smo uspjeli privući tvoju pažnju, javi nam se na udrugapariter@gmail.com ili 099 229 42 47 najkasnije do 09.10.2017. Biti će nam drago čuti tvoju priču! 

Projekt financijski podržava Primorsko-goranska županija.

Mliječna staza – svaka žena ima priču

Tijekom Nacionalnog tjedna dojenja, koji se u Hrvatskoj obilježava u prvom tjednu listopada, imat ćemo priliku pogledati film Mliječna staza – svaka žena ima priču, dokumentarni film o situaciji u kojoj su se majke našle nakon gotovo stoljeća medicinskih procedura koje su ih odvajale od novorođenčadi odmah po rođenju i medicinskih savjeta koji su uporno majkama slali poruku da njihovo mlijeko nije dovoljno dobro, o najuspješnijoj reklamnoj kampanji u povijesti marketinga – onoj u kojoj su proizvođači zamjena za majčino mlijeko uvjerili majke da dojke zamijene bočicama, o tome kako je dojka danas isključivo seksualizirana.

Ali, Mliječna staza je i film o ženskoj mudrosti i znanju koje prebiva u svakoj ženi i koja nas poučava kako to znanje osvijestiti i vratiti vjeru u vlastito tijelo. To je film koji nadahnjuje žene i sve one koji vjeruju u žensku snagu i mudrost.

Pridružite se u Zagrebu u petak 6. listopada 2017. u dvorani udruge Roda, Ulica Jurja Žerjavića 10, 1. kat u 18 sati.

Trajanje filma 90 minuta, film je preveden na hrvatski jezik. Ulaz besplatan.

Sasvim osobno ili kako sam gulila luk

Centar BEA poziva vas na predavanje Ivane Miletić Piškor “Sasvim osobno ili kako sam gulila luk” o iskustvu oporavka od poremećaja hranjenja. Predavanje će se održati u subotu 7.10.2017. od 11 do 13 sati u Centru BEA, Ribnjak 38. Ulaz je slobodan uz obaveznu raniju prijavu mailom na info@centarbea.hr.

Ivana Miletić Piškor je plesačica klasičnog baleta i Bachelor of Arts in Contemporary dance. U Centru BEA opisat će svoju višegodišnju borbu s anoreksijom od koje se potpuno oporavila.

Svoje iskustvo Ivana je pretočila i u kratku plesnu predstavu ‘Sasvim osobno ili kako sam gulila luk’ koju ćemo također pogledati u okviru predavanja. Prije dvadesetak godina Ivana je u svoj dnevnik zapisala: ‘Dakle, moram se izmiriti sa činjenicom da moj duševni život već duže vrijeme nalikuje duševnom životu gliste. Kakvo je to malo dijete koje nosim u sebi, kakav je moj život iznutra, a kakav izvana? Koliko sam slojeva ogulila do sada i koji sloj ‘nudim’ ljudima oko sebe? Sa koliko ljubavi i slobode živim ovaj svoj život?’ Danas je Ivana uspješna odrasla žena koja svjedoči da oporavak od poremećaja hranjenja može biti trajan, a svojim primjerom želi pomoći djevojkama i mladićima koji sada traže svoj put izlaska iz anoreksije, bulimije ili nespecifičnog poremećaja hranjenja.

Razgovarajmo s dječacima kao što razgovaramo s djevojčicama

Tijekom doručka za Očev dan, moj petogodišnji sin je sa svojim prijateljima iz razreda pjevao pjesmu o očevima, pjevušeći o “tati koji je velik i jak” i “popravlja stvari svojim čekićem” te je povrh svega “zbilja cool”.

Nema ništa loše u većini ovih kvaliteta, ali kada se te riječi prenose kao pjesma koja određuje identitet maskuliniteta, ograničavamo ne samo dječje shvaćanje toga što zapravo znači biti otac, već i što to znači biti muškarac – baš kao i dječak.

Kada se očevi pojavljuju u dječjim slikovnicama, oni nasmijavaju i vode sinove na avanture ili su primjer fizičke snage ili stoičke neovisnosti. Postoje rijetke iznimke u dječjim knjigama gdje otac loše prikazuje (bez simboličke geste) svoju ljubav prema sinu (primjeri su Pogodi koliko te volim i Oh, Oh, Baby Boy). Baš kao što predavanja ženskih studija odavno ispituju načine na koji rodni jezik podcjenjuje žene i djevojčice, sve veći opus istraživanja pokazuje da stereotipne poruke jednako oštećuju dječake.

Pedijatrijsko istraživanje iz 2014. otkrilo je da su majke češće vokalno komunicirale s novorođenim kćerima, nego s novorođenim sinovima. U drugom istraživanju, tim britanskih istraživačica/ča je otkrio da su Španjolke češće koristile emocionalne riječi i teme dok su razgovarale sa svojim četverogodišnjim kćerima, nego sa svojim četverogodišnjim sinovima. Zanimljivo je da je isto istraživanje otkrilo kako je vjerojatnije da kćeri, više nego sinovi, s očevima razgovaraju o svojim emocijama vezanim uz prijašnja iskustvima. Tijekom tih razgovora, očevi su koristili više emotivnih riječi sa svojim četverogodišnjim kćerima, nego s četverogodišnjim sinovima.

Štoviše, studija iz 2017. koje su vodile/i istraživačice/i Sveučilišta Emory otkrila je, između ostaloga, da očevi također pjevaju i osmjehuju se više svojim kćerima i koriste “analitički” jezik, koji potvrđuje njihovu tugu daleko više nego što to rade sa sinovima. Riječi koje koriste sa sinovima više se usredotočuju na postignuća – poput “pobjeda” i “ponos”. Istraživačice/či vjeruju da ta odstupanja u očevom jeziku mogu doprinijeti “dosljednim nalazima da djevojčice nadmašuju dječake u rezultatima školskog uspjeha”.

Nakon posjeta hitnoj službi za slučajne ozljede, druga studija otkrila je da roditelji oba roda različito razgovaraju sa sinovima nego što to čine s kćerima. Skoro je četiri puta veća vjerojatnost da će djevojčicama reći da budu opreznije kad se ponovno upuštaju u istu aktivnost nego dječacima. Ista je studija navela ranija istraživanja koja su otkrila da su roditelji oba roda koristili “smjernice” prilikom podučavanja njihovih 2 do 4-godišnjih sinova kako se spustiti sa stupa na igralištu, ali zato nude opsežna “objašnjenja” kćerima.

Čini se da suzdržan način na koji očekujemo da dječaci govore utječe čak i na njihovu pismenost. U svojoj knjizi “Muževnost u Americi”, Michael Kimmel, istraživač i autor muških studija, tvrdi da ” je tradicionalni kurikulum humanističkih znanosti smatran feminizacijom dječaka”. To nigdje nije više istinito nego na satovima engleskog jezika gdje, kao što sam svjedočio nakon više od 20 godina podučavanja, dječaci i mladići dovode u red druge dječake i mladiće koji pokazuju otvoren interes za književnost ili zadatke kreativnog pisanja.

Tipično, čitanje i pisanje publicistike nadilazi prozivke jer publicistika predstavlja malu prijetnju za dječake, ali fikcija, a osobito poezija, mediji su za strah. Zašto? One su jezik emocionalne izloženosti, navodne ženske “slabosti” – ono što ih je naše učenje naučilo da u najboljem slučaju izbjegnu, a u najgorem potisnu.

Žene često kažu da žele da muškarci budu emocionalno transparentni s njima. No, kako stručnjakinja za ranjivost i sram Brené Brown otkriva u svojoj knjizi “Daring Greatly”, mnogima postane nelagodno ili se čak povlače ako muškarci pristanu na tu ponudu.

Doista, kanadsko istraživanje je pokazalo da su ispitanice u dobi 18 – 24 godine smatrale muškarce privlačnijima ako su koristili kraće riječi i rečenice te manje govorili. Ovaj nalaz se poklapa s istraživanjima doktorice Brown, što upućuje na to da što manje muškarci riskiraju ispoljavanje emocija, to se čine privlačnijima.

No, takvo potiskivanje poruka muškarcima ne dolazi prirodno, jer izgleda da se oni rađaju emotivno osjetljiviji od djevojčica.

Tijekom tri desetljeća istraživanja Edwarda Tronicka su ispitivala međusobno djelovanje dojenčadi i njihovih majki. On i njegovi kolege iz odjela za novorođenčad medicinskog fakulteta na Harvardu su otkrili da su majke nesvjesno u interakciji s novorođenim sinovima pažljivije nego s novorođenim kćerima jer su sinovi trebali više podrške za kontrolu svojih osjećaja. Neka od njihovih istraživanja pokazala su da je emocionalna reaktivnost dječaka eventualno bila “ograničena ili možda podložnija promjenama od reaktivnosti djevojčica”, napisao je dr. Tronick u mailu. Majke su ovo pokrenule putem fizičkog povlačenja.

“Dakle, “očvršćivanje” novorođenih dječaka započinje rano u tipičnim interakcijama”, rekao je dr. Tronick, “i mnogo prije nego što jezik igra svoju ulogu.”

Judy Chu, humana biologinja, provela je dvogodišnju studiju četverogodišnjih i petogodišnjih dječaka i utvrdila da su bili pronicljivi kao i djevojčice pri ‘čitanju’ emocija drugih ljudi i kultiviranju bliskih, smislenih prijateljstava. U svojoj knjizi “Kad dječaci postanu dječaci”, ona to potvrđuje time, da kada su dječaci dosegnuli prvi razred, ponekad ranije, zamijenili su svoju urođenu empatiju za učeni stoicizam i veću emocionalnu udaljenost od prijatelja. Zanimljivo je da su ovo novo ponašanje prihvatili isključivo u javnosti, ali ne i kod kuće ili kada su njihovi roditelji bili okolo.

Zašto ograničavamo emocionalni rječnik dječaka?

Govorimo si da pripremamo naše sinove da se bore (doslovno i figurativno), da se natječu u svijetu i gospodarstvu koji su okrutni i kruti. Što ih prije pripremimo za ovu distopijsku budućnost, to će biti bolje. No psihologinja s Harvarda, Susan David, tvrdi da je suprotno istinito: “Istraživanje pokazuje da ljudi koji potiskuju emocije imaju nižu razinu otpornosti i emocionalnog zdravlja.”

Kako možemo ovo promijeniti? Možemo započeti, kaže dr. David, dopuštajući dječacima da iskuse sve svoje osjećaje bez osude  ili nudeći im rješenja. To znači da im se pomaže da nauče ključne lekcije da “emocije nisu dobre ili loše” i da “njihove emocije nisu veće od njih samih. Ne treba ih se bojati.”

Recite dječacima: “Vidim da si uzrujan” ili ih pitajte: “Kako se osjećaš?” ili “Što ti se sada događa?” Ne mora postojati veliki plan izvan ovog, ona kaže. “Samo budite tu za njih. Neka  razgovaraju. Pokažite da želite čuti što govore.

 Prevela i prilagodila Mia Vodopija

Tom of Finland – hrvatska premijera

Tom of Finland je lijepa i fascinantna istinita priča o jednom od najpoznatijih Finaca, Touku Laaksonenu (1920-1991). Finski umjetnik, poznatiji kao Tom of Finland, objavio je svoje prve hipermaskulizirane homoerotske crteže u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Napravio je, i nastavlja činiti, značajan doprinos unapređenju ljudskih prava, zagovarajući toleranciju, poštovanje i slobodu. Tom of Finland će predstaviti Finsku na 90. Oskarima u kategoriji natjecanja za najbolji strani film. Film ima podnapise na hrvatskom i engleskom jeziku. Dijalog je na finskom.

Redatelj filma, Dome Karukoski, nagrađivani je finski filmaš koji je radio i na filmu i na televiziji. Trenutno radi na filmu koji pokriva formativne godine ikonografskog “Gospodara prstenova” i “Hobita” autora J.R.R. Tolkiena.

Povodom Međunarodnog dana izlaska iz ormara (Coming Out Day) koji se obilježava 11. listopada, i proslave 100. godina neovisnosti Finske, Zagreb Pride i veleposlanstvo Finske u suradnji s kinom Europa predstavit će film o životu kultnog finskog umjetnika Touka Laaksonena, poznatijeg pod pseudonimom Tom of Finland. Hrvatska premijera filma održat će se u ponedjeljak, 9. listopada u 19 sati u velikoj dvorani kina Europa (Varšavska 3).

Kako je projekcija besplatna, molimo da rezervirate svoje karte slanjem maila s naslovom “Tom of Finland” na info@zagreb-pride.net sa imenom i prezimenom u tijelu maila i napomenom trebate li jednu ili dvije karte do petka 06. listopada 2017. godine.