14. Vox Feminae Festival propituje status žena u društvu

Vox Feminae Platforma, u suradnji s udrugama, inicijativama, pojedinkama i pojedincima, u svibnju donosi program koji promiče ideju rodne ravnopravnosti i propituje status žena u društvu kroz diskusije, predavanja, filmove i umjetničke prezentacije.

 

Neizostavan dio svakog Vox Feminae Festivala je program posvećen strašnim ženama. Ovogodišnje izdanje donosi dva predavanja na tu temu. U prvom Strašne žene (n)i spekulativna fikcija, Milena Benini i Mihaela Marija Perković skrenut će pozornost na bitne spisateljice znanstvene fantastike, dok će se lezbijskom književnošću baviti Jasna Jasna Žmak na predavanju naziva Strašne lezbe. Program je na rasporedu 5. i 12. svibnja u 18 sati.

Knjiga je mnogima najbolja prijateljica u vremenu izolacije. Stoga je poseban naglasak stavljen na književni program u okviru kojeg će se predstaviti regionalna skupina Pobunjene čitateljke koje će predstaviti analizu rodne ravnopravnosti na književnom polju pod nazivom Ima li nam broja?, dok će detaljan pregled razvoja moderne slovenske queer i lezbijske književnosti predstaviti članice skupine Four Voices u razgovoru Lezbijska četvrt. Program će se odvijati 7. i 14. svibnja uz moderaciju Antonele Marušić

Vikendi su rezervirani za video premijere i nove produkcije koje ćete moći pratiti putem Voxfeminae portala. Udruga Kozlići 8. svibnja premijerno će izvesti u kamišibaj formatu predstavu Mačak Džingiskan i Miki Trasi nastalu po predlošku Vesne Parun. Izvedba će trajati pola sata, a namijenjena je svima od pete godine naviše. Seriju fotografija InBed umjetnice Tee Štokovac moći ćete pogledati 9. svibnja. Multimedijalna umjetnica Petra Brnardić 16. svibnja će putem video prezentacije predstaviti priču Tarantula, dok će udruga Pokaz prezentirati Poeziju potlačenih. Riječ je o eksperimentalnoj formi kolektivnog procesa pisanja poezije kao forme otpora unutar jezičnim sredstvima uz tematski feministički pogled na pitanje roda.

 

Premijera dokumentarnog filma Želim to i doma

Ponedjeljkom i petkom na rasporedu je selekcija filmova koji progovaraju o rodnim pitanjima i ulogama. Dokumentarno filmsko ostvarenje Želim to i doma nastalog u produkciji K-zone, a u režiji Ane Opalić i Noe Kraljevića, donosi priču devet LGBTIQ protagonistkinja i protagonista koji progovaraju o iskustvima doživljenih bullyingom, diskriminacijom i nasiljem, ali i o temama poput odrastanja, odnosa s roditeljima, coming outu i posljedičnom (ne)prihvaćanju okoline. 

Diskusijski programi #creativeeuropeathome na temu književnosti na rasporedu su utorkom i četvrtom, a odvijaju se u okviru aktualnog projekta Women on Women kojeg sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura Nova.

Popratni program rezerviran je za Dugine obitelji, predavanje o uspavankama domaće kantautorice Katarine Juvančić i za online webinar o identitetima kojeg će voditi Lejla Talić.

Vizualni identitet ovogodišnjeg festivala potpisuje ilustratorica Klara Rusan Klarxy

Festivalski program realizira se kroz sufinanciranje Ministarstva kulture RH, Hrvatskog audio-vizualnog centra i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

Za više informacija o programu posjetite festivalsku internetsku stranicu te društvene mreže: Facebook eventFacebook page i Instagram profil.

Kultura na respiratoru

Pandemija koronavirusa pokazala se fatalnom ne samo za ljude i gospodarstvo, nego i kulturnu industriju. Suočivši ih s masovnim otkazivanjem angažmana, gurnula je većinu umjetnica/ka i radnica/ka u kulturi na sam rub egzistencije, dok ih je neprijateljski nastrojena državna administracija – sunovratila i preko tog ruba. U jeku ove krize razgovarale smo s aktivistima/kinjama platforme Za K.R.U.H Luizom Bouharaoua, Bojanom Krištofićem i Selmom Banich koji su svojim angažmanom istaknuli neodrživo stanje u kulturi i prije same erupcije pandemije koronavirusa.

Inicijativom “Dosta je rezova!” istupili ste u obranu javno financirane kulture što je rezultiralo protestnim akcijama ispred Ministarstva kulture o kojima smo izvještavali na portalu Libela.org. Unutar platforme Za K.R.U.H. nastavljate se boriti za bolje radne i egzistencijalne uvjete svih u sektoru kulture. Koje su sve organizacije uključene unutar platforme te na koji način surađujete?

Luiza Bouharaoua: Platformu za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H. čine organizacije BLOK, CDU, OOUR, Skribonauti, i Atelijeri Žitnjak, koje su bile aktivne u inicijativi “Dosta je rezova!” te su prepoznale potrebu da se pitanja radnih i egzistencijalnih uvjeta radnica/ika u kulturi sustavno i ozbiljno adresira te da se za njih aktivno bori i zagovara. 

Platforma djeluje dvojako, s jedne strane istražuje položaj radnika/ica u kulturi i efekte koji njihovi radni uvjeti imaju na produkte njihovog rada, materijalnu egzistenciju, psihičko i fizičko zdravlje te mogućnosti da planiraju vlastiti život i rad, s ciljem identificiranja sistemskih problema s kojima su svi u sektoru kulture suočeni. S druge strane, platforma se bavi istraživanjem razvoja, odnosno, rasapa javnog financiranja kulture te efekata projektnog financiranja koji ne uzima u obzir stvarne potrebe ljudi u sustavu. Trenutačna prirodna katastrofa kojoj smo izloženi, bolno očitim je učinila neodrživost ovakvog pristupa kulturnoj proizvodnji i svu nezaštićenost i krhkost egzistencije radnica/ika u kulturi.

Iako je platforma Za K.R.U.H lansirana u situaciji pandemije virusa COVID-19, je li ipak riječ o dubljoj krizi unutar hrvatske kulture?

Bojan Krištofić: Platforma Za K.R.U.H. proizašla je iz prošlogodišnje inicijative Dosta je rezova!, koja je radnike_ice u kulturi okupila u široku frontu prosvjednika_ica revoltiranih ekskluzivnom, neravnopravnom, i sa stvarnim potrebama resora nedovoljno usklađenom fiskalnom politikom Ministarstva kulture RH unutar ionako sramotno malog dijela državnog proračuna predviđenog za kulturnu proizvodnju, što na koncu reflektira zaostalo stanje kulturnih politika u Hrvatskoj, koje nipošto nije od jučer. Prošle i sadašnje mjere i smjerovi u kojima se kreće politika Ministarstva kulture samo manje nego polovično uspješno pokušavaju sanirati sve štetnije posljedice duboke krize kapitalističkog sustava u polju kulturne proizvodnje, koje su u Hrvatskoj i regiji posebno teške, umjesto da se bave njenim uzrocima, pored ostalog činjenicom da se projektna i natjecateljska logika koja skoro dvadeset godina vlada i domaćim institucionalnim i civilnim sektorom izravno kosi s karakteristikama koje bi istinski progresivnoj kulturi trebale biti imanentne: dostupnost, otvorenost, inkluzivnost, transparentnost, održivost, rasprostranjenost, i tako dalje.

{slika}

Svjedoci smo digitalne distribucije zavidnog broja kulturnih sadržaja kao rezultat pandemije virusa COVID-19 te mjera donesenih u cilju sprječavanja širenja zaraze. Dok mi uživamo u sjajnim kulturnim sadržajima, (pre)često ignoriramo činjenicu da je veliki broj proizvođača/ica tih sadržaja preko noći ostao bez angažmana. S kojim se još poteškoćama radnici_ice u kulturi dodatno suočavaju zbog koronavirusa? 

Luiza Bouharaoua: Kultura se trenutno nalazi u jednoj zaista šizofrenoj poziciji. S jedne strane nikada nije bilo jasnije koliku važnost kulturni sadržaji imaju u našem životu, posebice u uvjetima potpune odsječenosti od drugih. S druge strane, gotovo svi radnici/ice u kulturi suočili su se s otkazivanjem angažmana ili njegovim prolongiranjem na neodređeni period. Ostati bez angažmana za veliki broj njih znači ostati na cesti figurativno, u smislu ostajanja bez prihoda na neodređeno vrijeme, a potencijalno i doslovno, jer veliki broj ljudi jednostavno neće imati kako pokriti stambene troškove. Takav tip radikalne nesigurnosti u vremenima pandemije ima cijeli niz negativnih posljedica na umjetnički rad i fizičko i psihičko zdravlje pojedinaca/inki. Istovremeno, svi oni koji žive od projekta do projekta i nemaju status slobodnog umjetnika/ice ostaju potpuno nezaštićeni i nemaju se kome obratiti za pomoć jer nijedna institucija ove zemlje za njih nije nadležna. 

Ministarstvu kulture 19.ožujka uputili ste apel sa zahtjevima za koje smatrate da su potrebni kako bi cjelokupni sektor prebrodio krizu i nastavio s radom. O kojim je zahtjevima konkretno riječ? Jeste li do sada primili odgovor Ministarstva kulture? Ako jeste, o kakvoj je reakciji čelnih ljudi riječ? 

Selma Banich: Odmah po obustavi svih javnih događanja, ministarstvu smo uputili apel u kojem se traži hitna državna intervencija u nizu mjera pomoći i potpore svim kulturnim radnicima, i time se pridružili zahtjevima strukovnih udruženja i inicijativa nezavisnih proizvođača.

U apelu smo zahtijevali da se svi otkazani programi priznaju kao održani i u skladu s tim prihvate svi nastali troškovi, odnosno plate svi radnici, da se zaustavi daljnje urušavanje javnog financiranja kulture te hitno uvede isplata temeljnog osobnog dohotka za sve radnice i radnike u kulturi koji rade u nesigurnim uvjetima za vrijeme trajanja izvanrednog stanja, ali i kao mjera trajne zaštite kulturne proizvodnje.  

Ova je kriza većinu umjetnica i radnika u kulturi, koji ionako žive bez redovnih prihoda, gurnula na sam rub egzistencije, a neprijateljski ih je nastrojena državna administracija, sasvim sigurno, sunovratila – i preko tog ruba. Od prvih zahtjeva upućenih ministarstvu i našeg apela prošlo je više od mjesec dana. U tih smo mjesec dana umjesto toliko potrebne sistemske podrške postali metom još jedne ugroze, koja će za mnoge postati opasnijom od virusa i razornijom od potresa. Iako je ministrica kulture preko službenih glasila ministarstva i režiranih medijskih nastupa besramno tvrdila kako se poduzimaju svi koraci u interesu sektora, koristeći pritom baš svaku priliku da nas s visoka pozove na solidarnost, rad u kulturi se i dalje kontinuirano šikanira. 

Prema usvojenim mjerama, će, naime, upravo oni umjetnici i radnice u kulturi kojima je pomoć bila najpotrebnija za nju ostati i zakinuti. K tome, najavljeni su novi rezovi u javnom financiranju kulture u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Istarskoj županiji te su pali i prvi masovni otkazi koje su, znakovito, dobili upravo radnici u kulturi zaposleni na projektu “Rijeka 2020” koji je brend grada Rijeke kao europske prijestolnice kulture gradio upravo na njezinoj radničkoj povijesti.  

{slika}

Ministarstvo kulture donijelo je početkom travnja mjeru koja omogućava samostalnim umjetnicima koji profesionalno obavljaju samostalnu umjetničku djelatnost i koji mogu dokazati da im je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti isplatu potpore u iznosu od 1.625,00 kn ili 3.250,00 kn neto iz proračuna Republike Hrvatske. Koliko je ta mjera zaista dostupna umjetnicima/ama? Kakvo je vaše stajalište u vezi te mjere?

Luiza Bouharaoua: Mjera koju je donijelo Ministarstvo kulture višestruko je problematična jer u prvom redu uzima u obzir samo one kulturne radnike koji su profesionalni samostalni umjetnici, što znači da je potpuno previdjela tisuće prekarnih radnika/ica u kulturi koji žive od projekta do projekta, a upravo su njihove egzistencije najugroženije. Sam iznos potpore odredio se na temelju “tržišne vrijednosti” nekog umjetnika ili umjetnice, jednostavno rečeno onaj ili ona koja je bolje prodao/la svoj rad u prethodnoj godini ima pravo na veći iznos potpore, što je suludo kada uzmemo u obzir da su cijela polja u kulturi neprofitna i da je sama takva podjela u potpunosti kontradiktorna ideji pružanja potpore jer se s ovom mjerom daje manje onima koji imaju manje. I za kraj, a nikako ne manje važno, iznos od 1625 kuna ili 3250 je mizeran i u potpunosti u neskladu s troškovima života. S tim iznosom nitko ne može platiti stanarinu i režije, a da mu ostane novca za jelo.  

Koje su daljnje akcije platforme?

Selma Banich: Trenutno radimo seriju razgovora s kulturnim radnicima i umjetnicama kako bismo dobili pregled stvarnih uvjeta rada te bolje razumjeli kako se kriza održava na njihovu egzistenciju, najzanimljivije dijelove tih razgovora redovito objavljujemo pod sloganom Zašto ustajemo za nadnice? na našoj web i Facebook stranici. Paralelno, pripremamo novu analizu javnog financiranja kulture kojom ćemo nastaviti ukazivati na sistemske probleme koji nastaju ponajviše zbog kratkoročnog i neizvjesnog projektnog financiranja, režima koji je uvelike zaslužan za nesigurne oblike rada, nehumane radne uvjete i krajnju prekarnost većine kulturnih proizvođača, od kojih mnogi žive na rubu siromaštva. Dugoročno, djelujući zajedno kroz ovu platformu želimo doprinijeti osnaživanju svake pojedinke i pojedinca u borbi za pošteno plaćeni rad u polju kulture, ali i šire za socijalnu pravdu i društveno-ekonomsku jednakost za sve.

Kakva budućnost čeka kulturne radnike_ice? Koliko mislite da će trajati oporavak od posljedica pandemije?

Bojan Krištofić: Oporavak će zasigurno biti dugotrajan jer će se, nažalost i neizbježno, zasnivati na odavno klimavim temeljima. Poput svih drugih radnika_ica, dakle onih koji ‘nevidljivoj ruci tržišta’ mogu nuditi samo svoje vrijeme, tijelo (čitaj: zdravlje) i znanje da bi opstali, čeka nas mračna budućnost ako ne budemo informirani, organizirani, solidarni i ustrajni u borbi za svoja prava, koja nikad nije ni prestala. Izvjesno je da se prava krvavo stečena tijekom 20. stoljeća, u regiji te širom Europe i svijeta, ubrzano otapaju te da je prva polovica 21. stoljeća doba koje globalno pruža možda i zadnju priliku za njihovo održavanje, pa onda i napredak. Ipak, permanentni krizni kontekst u neku ruku potiče i optimizam jer je sada punom većem broju ljudi nego ikad prije sasvim jasno da je sadašnje stanje potpuno neodrživo. U kulturi i šire.

Na koji način možemo podržati kulturne radnike/ice ovih dana kad “živimo s kulturom, ali bez kulturnih događanja”?

Bojan Krištofić: Drugi radnici/e i građani/ke mogu nas podržati informiranjem o radu u kulturi, kulturnim politikama i karakteristikama proizvodnje kulturnih sadržaja, jer učenje o problemima koji nam/vam nisu nužno bliski omogućava empatiju, a time i solidarnost s potrebama i pravima drugih, na razini zajednice, male ili velike. Vrijedi isto za nas radnike/ice u kulturi prilikom solidariziranja s radnicima, primjerice, u industrijskoj proizvodnji, u poljoprivredi ili uslužnim djelatnostima. Samo nas zajedništvo može činiti snažnima i sposobnima da se izborimo za svoja radna i ljudska prava na nivou čitavog društva. Na mikro-razini, ako postoji mogućnost plaćanja radnika/ica u kulturi za njihov rad, primjerice online glazbenih nastupa ili downloada njihovih izdanja, logično je učiniti to, kao što nije upitno platiti automehaničara/ku ili frizera/ku. Rad treba vrednovati.

*Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Širimo svijest, spasimo život!

Zaklada SOLIDARNA i plesni pokret “Spread The Culture” od 27. travnja do 31. svibnja organiziraju humanitarnu akciju “Širimo svijest, spasimo život” kojom će skupljati sredstva za Fond #SPASIME! 

U sklopu akcije, tijekom 14 dana od 1. do 14. svibnja, “Spread The Culture” organizirat će online plesne radionice. Radionice će se tijekom navedenih 14 dana svakog dana prikazivati na Instagram Live i tako biti otvorene za sve! Cilj plesnog pokreta “Spread The Culture” dosad je bio udružiti plesnu zajednicu i širiti plesnu kulturu, a sada pozivaju i plesače i neplesače da se udruže, pomognu žrtvama obiteljskog nasilja i šire svijest kroz ples!

Trenutno stanje karantene uzrokovano pandemijom Covida-19 sve nas je dovelo do promjena navika, želja, planova… Preispitujemo sebe i druge, razne situacije, bojimo se, pomalo smo ograničeni, no možda i više nego prije zahvalni na stvarima koje imamo. Ipak, unutar svoja četiri zida u miru možemo popiti kavu, plesati, napraviti ručak, odraditi posao, nazvati prijatelja, sestru, brata, mamu, odmoriti, imamo određenu slobodu i mir. Nekima su nažalost mir i sloboda nasilno oduzeti.

Kršenje ljudskih prava u obliku obiteljskog nasilja u izolaciji eskalira iz dana u dan. Procjenjuje se kako se nasilje u posljednjih mjesec dana povećalo čak za jednu trećinu. Mnoge žrtve zbog izolacije u kojoj se cijela država nalazi, nisu u mogućnosti prijaviti nasilje. Neke se boje da zbog manjka kapaciteta u skloništima i nepostojanju skloništa u čak 6 županija, a zbog uvedenih mjera, za njih neće biti mjesta. Možda presudno, mnoge se boje, srame i još više nego inače, osjećaju bespomoćno.

Zaklada SOLIDARNA, Fond #spasime i Spread The Culture pokret pozivaju vas na zajedničku odgovornost. Zajedno smo promjena! Kao plesni pokret kojem je dosada bio cilj udružiti plesnu zajednicu i širiti plesnu kulturu, ovaj put pozivamo sve plesače i neplesače da se udružimo, pomognemo i širimo svijest kroz ples.

U sklopu dvotjedne akcije organizirali smo online plesne radionice #plesomprotivnasilja sa čak 14 hrvatskih plesnih voditelja. Tijekom dvotjedne akcije, donacijama će se skupljati sredstva za Fond #spasime. Sva prikupljena sredstva iskoristit će se za odvjetničke troškove, troškove stanarina do tri mjeseca, troškove vrtića i školske opreme, troškove psihoterapije i slično. Donacije mogu dobrovoljno dati svi koji su mogućnosti – svaka kuna vrijedi! Donirati možete u bilo kojem trenutku od 27.04. do 31.05. putem linka.

Što i kako znamo: feministička epistemologija i teorija stajališta

Epistemologija (teorija spoznaje) je filozofska disciplina koja se usredotočuje na prirodu, izvore i granice onoga što se može znati. Iako je tradicionalnim epistemolozima bitno ono što je potrebno za znanje, mnoge suvremene epistemologinje zainteresirane su za socijalne aspekte u proizvodnji, otkrivanju i stvaranju znanja. Ove se stvari tradicionalno gledaju kao sekundarne u filozofiji, ali socijalne epistemologinje smatraju da su to važni čimbenici u razumijevanju znanja.

Feminizam se također povezao s tim društvenim istraživanjima znanja. Feministička epistemologija bavi se pitanjem “o čijem znanju” govorimo. Feminističke epistemologinje kritiziraju tradicionalnu epistemologiju i zalažu se za načine razumijevanja znanja koji se usredotočuju na kontekst i situaciju. One ne sugeriraju da su empirijski dokazi pogrešni, već da je potrebno razumjeti da je većina uvjerenja rezultat njihovog društvenog konteksta.

Feministička epistemologija kritizira tradicionalnu epistemologiju i zalaže se za načine razumijevanja znanja koji se usredotočuju na kontekst i situaciju. Feminističke epistemologinje tvrde da je znanstveno znanje, koje muškarci i dalje štite, regulativan model muškog autoriteta te se iskustva i vrijednosti onih, koji nisu muškarci i nisu bijeli, moraju prilagoditi muškoj idealiziranoj znanstvenoj normi ili riskirati da budu odbačeni. Cilj feministkinja je dokinuti potlačivanje i potčinjenost žena, odnosno učiniti vidljivim aktivnosti u kojima su žene nevidljive te identificirati mehanizame kojima su ženski agenti podređeni.

Tako filzofkinja Sandra Harding zaključuje da su u suvremenom zapadnom društvu koncepti žene i društveno legitimnog znanja konstruirani u suprotnosti jedan prema drugome. Prema autorici, žene nikada nisu imale autoritet da ustanove vlastiti ili bilo čiji položaj ili da zahtijevaju na koji način bi se ti uvjeti trebali promijeniti. Ono što se smatra općenitim društvenim znanjem nikada nije proisteklo iz postavljanja pitanja iz ženske perspektive. Smatra kako je klasična epistemologija potpuno nezainteresirana za važnost socioloških ili povijesnih objašnjenja vjerovanja za filozofiju i prema njoj je feministička teorija znanja nepotrebna.

Teorija stajališta

Kao jedno od glavnih sredstava feminističke epistemologije se ističe feministička teorija stajališta. Ideja jest da socijalni faktori imaju ulogu u produkciji i prihvaćanju teorija. Feminističke teoretičarke stajališta referiraju se na Lukácsovu kritiku zapadnjačke znanosti i racionalizma te njegovo naglašavanje stajališta proletarijata, ali se također pozivaju i na Marxovu analizu rada i stajalište proletarijata  Baš kao što Marxova teorija stajališta favorizira stajalište proletarijata nasuprot stajališta buržoazije, tako feministička teorija stajališta favorizira stajališta žena (ili feministkinja) nasuprot stajališta muškaraca (ili androcentrista).  

Feministička teorija stajališta postavlja vezu između znanja i politike u središte svoje analize, želeći objasniti učinke što ih različite politike imaju na stvaranja znanja. Ona je bitna za feminističku epistemologiju i epistemologiju općenito zato što naglašava važnost ženskog iskustva unutar društveno i povijesno kontekstualiziranog znanja koje je neodvojivo od političkog diskursa. Osnova teorije stajališta jest tvrdnja da ljudi “vide” stvari različito iz različitih društvenih pozicija – različite grupe imaju različita socijalna i ekonomska gledišta. Oni koji kontroliraju društvena značenja oblikuju svijet što ga drugi vide, definiraju stvarnost u konkretnoj kulturi, stvarajući zapravo ideološku perspektivu što, u obliku u kojem je predstavljena svijetu, predstavlja službenu stvarnost. Dakle, nema objektivnog ili vrijednosno neutralnog gledišta, svatko ima svoj pogled na stvari iz konteksta vlastite pozicije.

Što to sve zapravo znači?

(I dalje) živimo u svijetu u kojem se na žene i na sve “žensko” gleda kao na nešto nezanimljivo, neintelektualno, plitko, jeftino, nemoćno. Koliko smo puta čule izjave poput: “Cure ne mogu ovo i ono… Žene zapravo ne mogu to i to…”? Previše puta, dapače, mnoge smo bile odgajane da mislimo da ne možemo ono što mogu naša braća, bratići, prijatelji, susjedi ili ostali muški članovi obitelji/zajednice. Muškarci su superiorni ženama, mi smo njihova suprotnost. Muškarci su ono aktivno, mi smo ono pasivno; muškarci su dobro, žene su zlo; muškarci su forma, a mi smo samo materija; muškarci su svjetlo, žene su tama; muškarci su ono ravno, a žene su ono krivo; muškarci predstavljaju razum, a žene osjećaje. Sve ove opozicije nisu nastale “jučer”, one su prisutne stoljećima. Francuski filozof René Descartes zastupa radikalni dualizam koji označava opozicije između razuma i strasti, slobode i ograničenosti, uma i tijela. Njegove su opozicije zaoštrile spolne razlike između muškaraca i žena, a on oživljava Aristotelove binarne opozicije muško-žensko. Jedna strana opozicija uvijek odražava veću moć i tako stvara dominaciju u društvu. Tako su muškoj strani pripisane superiorne kvalitete, a ženskoj manje vrijedne. Sve to proizvelo je nove opozicije: razum-osjećaji, činjenice-vrijednosti, kultura-priroda, znanost-vjerovanje, javno-privatno, muževnost-ženstvenost. Opresija androcentrizma i supremacije bijelih muškaraca čvrsto je ukorijenjena u ‘ili-ili’ dihotomnom mišljenju eurocentrične maskulinističke misli. Jedan mora biti bijel ili crn, muškarac ili žena u takvim sistemima.

Što se tiče teorije stajališta, feministkinje su otkrile da interesi i vrijednosti dominantne grupe snažno oblikuju projekte istraživanja. Zastupnice teorije stajališta kažu kako se dokaz za teoriju stajališta prvotno pojavio u dokumentiranju seksističkih i androcentričnih rezultata u istraživanjima iz biologije i društvenih znanosti. Desetljeća istraživanja su pokazala kako su prirodne znanosti i tehnologije Zapada zapravo lokalni sistemi znanja, dakle nisu neutralni i objektivni.

Feminističke epistemologinje su pokazale u svojim radovima da bijeli muškaraci nastavljaju generirati tradicionalne, prevladavajuće ideale i norme ‘ljudske prirode’, dok ideali razuma, objektivnosti i vrijednosne neutralnosti, oko kojih je većina teorije znanja konstruirana, prešutno prenose isključivo bijela muška iskustva i vrijednosti. Značaj i relevantnost feminističke epistemologije se očituje u problematiziranju objektivnosti koja je proglašena od znanstvenog i filozofskog znanja. Politička dostignuća feminističkih epistemologinja sastoje se u otkrivanju patrijarhalne, falocentrične prirode razuma i objektivnosti.

Osobno vidim relevantnost feminističke epistemologije u obogaćivanju doprinosa filozofiji. Feministička teorija nastavlja osporavati dominantne narative i status quo, ali najvažniji aspekt jest da pitanja, koja se tiču rodne i rasne nejednakosti, ne bi trebala zabrinjavati samo žene, već bi trebala biti briga svih nas. Dok živimo u istom društvenom i političkom svemiru, naša ljudska odgovornost je da izazivamo teorije koji i dalje negativno utječu na žene i ostale manjinske skupine. Opsežan teorijski i filozofski diskurs feminističke teorije prisiljava nas na kritičko ispitivanje odnosa moći, ekonomskih struktura i društvenih tradicija koje i danas traju. Odgovornost je svih ljudi kritički se baviti idejama, koje na suptilan ili manje suptilan način potiču opresiju, te razviti dublje razumijevanje sebe, drugih i svog odnosa prema drugima.

Literatura:
Lorraine Code: Feminist Epistemology
Sandra Harding: Standpoint Theory as a Site of Political, Philosophic and Scientific Debate
Elizabeth Anderson: Feminist Epistemology and Philosophy of Science
Bob Ellis & Rodney Fropp: The Origins of Standpoint Epistemologies: Feminism, Marx and Lukács
Patricia Hill Collins: The Social Construction of Black Feminist Thought

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako to napravite, nećete moći noćima spavati – pobačaj u Hrvatskoj nedostupan i skup

Priopćenje Platforme za reproduktivnu pravdu prenosimo u cijelosti.

“Ako to napravite, nećete moći noćima spavati”, moglo bi vas dočekati ako nazovete neku od bolnica u Hrvatskoj i kažete da želite pobaciti. Ovaj je odgovor aktivistkinja dobila konkretno u bolnici u Vinkovcima tijekom istraživanja koje je Platforma za reproduktivnu pravdu provela od 14. do 23. travnja 2020. godine. Istraživanjem je ispitana stvarna dostupnost legalno induciranog pobačaja u Hrvatskoj – aktivistkinje su zvale bolnice i provjeravale obavljaju li pobačaj, koja je cijena i postoji li mogućnost medikamentoznog pobačaja. 

Istraživanje je pokazalo da se u čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavljaju li pobačaj na zahtjev. Od toga je 6 javnih ustanova – opće bolnice u Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu, KBC Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice i, uz njih, privatna Specijalna bolnica Medico u Rijeci i Specijalna bolnica i poliklinika Podobnik. U Podobniku su nam rekli da inače obavljaju pobačaj na zahtjev, ali da trenutno zbog pandemije ne. U Kninu se također pobačaji ne obavljaju zbog pandemije. KBC Sveti Duh, za koji je istraživanje iz 2019. godine pokazalo kako su svi liječnici_e u prizivu savjesti, nismo uspjele dobiti telefonski ni e-mailom iz nekoliko pokušaja. Isto je bilo i s KBC Sestre milosrdnice, ustanovom za koju se u prethodnim istraživanjima utvrdilo da obavlja pobačaj na zahtjev. 

Također, bolnice u Slavoniji koje ne obavljaju pobačaj, upućuju na OB Pakrac koji nam je potvrdio da ga obavlja na zahtjev iako nije službeno ovlaštena ustanova prema popisu Ministarstva zdravstva. Istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. pokazalo je da su bolnice u Požegi i Vinkovcima kolektivno u tzv. prizivu savjesti, ali su iz bolnica Pravobraniteljici tada naveli kako osiguravaju vanjskog suradnika koji obavlja pobačaj. Naše je istraživanje pokazalo da kad nazove žena koja želi pobaciti – odgovor u tim bolnicama je: “Mi to ne radimo”.

Umjesto pružanja informacija o legalnom medicinskom zahvatu, čak i u bolnicama u kojima se obavlja pobačaj, preusmjeravat će vas s broja na broj, primit ćete različite odgovore iste bolnice i proći ćete izrazito dugotrajan proces da bi došli do odgovora na osnovna pitanja. Nakon višestrukih i višednevnih pokušaja kontaktiranja KBC Split jedva dobijete informaciju da uopće obavljaju pobačaj, a dalje se sve dogovara “osobno” s liječnikom, dok u KBC Zagreb djelatnica navodi: “Kod nas toga nema… Sve to će ti kasnije doći na naplatu…”, a druga djelatnica četiri dana nakon kaže da obavljaju pobačaj, ali mora se “svakako doći osobno”. 

Uzrok ovakvih odgovora i odbijanja u većini slučajeva je tzv. priziv savjesti. Interaktivna karta dostupnosti pobačaja nastala prethodne godine prema istraživanjima novinarki Mašenjke Bačić i Danke Derifaj, pokazuje da u javnim bolnicama dva najveća grada ukupno 80% djelatnika_ca ulaže tzv. priziv savjesti. U KBC Split samo jedna osoba ne ulaže priziv savjesti dok je još najgore stanje u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske. Cjelokupna slika dovodi do alarmantne situacije u kojoj oko 60% svih specijaliziranih zdravstvenih djelatnika_ca odbija pružiti medicinsku skrb, a ta brojka se iz godine u godinu povećava. 

Dok se broj zdravstvenih djelatnika_ca koje_i pružaju zdravstvenu uslugu prekida trudnoće smanjuje, povećava se ionako visoka cijena, što predstavlja još jednu veliku prepreku ostvarenju prava na pobačaj. Najnižu prosječnu cijenu od 1870 kn imaju KBC Osijek, OB Bjelovar i OB Gospić, dok najvišu cijenu imaju OB Dubrovnik i KBC Rijeka s iznosom od 3000 kn te privatna specijalna bolnica Podobnik u kojoj je cijena inače čak 4000 kn. Kad usporedimo podatke iz perioda 2014./2015. godine, razlike u cijeni pojedinih bolnica se u ovom relativno kratkom razdoblju kreću od 500 (npr. Varaždin u kojem je s 1500 poskupjelo na 2000 kn) pa čak do 1300 kn (Slavonski Brod u kojem je s oko 1000 poskupjelo na oko 2300 kn). Pravobraniteljica u izvještaju iz 2018. godine također upozorava na povećanje i neujednačenost cijena. Navodi da je prosječna cijena 2018. godine na nacionalnoj razini iznosila 2240 kn, što predstavlja rast od 400 kn u odnosu na prosječnu cijenu iz 2014. godine. 

Medikamentozni prekid trudnoće (pobačaj uz pomoć tableta), koji bi u pravilu trebao biti znatno jeftiniji, a za čije uvođenje kod nas postoje zakonski i drugi uvjeti, i dalje je iznimno nedostupan iako se vidi napredak. Prema izvještaju PRS 2018., opciju medikamentoznog prekida trudnoće u Hrvatskoj je pružalo šest zdravstvenih ustanova: KBC Rijeka, OB Pula, OB Gospić, OB Sisak, OB Nova Gradiška i SB Podobnik, a 11 ustanova je navelo da ga namjerava uvesti u roku dvije godine. Prema našem istraživanju medikamentozni prekid trudnoće u 2020. godini trebalo bi biti moguće obaviti u devet zdravstvenih ustanova: KBC Zagreb, KBC Rijeka, OB Sisak, OB Pula, OB Dubrovnik, OB Karlovac, OB Zabok i OB Varaždin (trenutno ne zbog pandemije, kažu). I u SB Podobnik dobile smo informaciju da “inače imaju tu opciju, ali ne sada zbog pandemije”. Cijene medikamentoznog pobačaja variraju, a kreću se (prema dostupnim informacijama) od 950 kn (OB Pula) do 2000 kn ili više, ukoliko se radi o Rh negativnom faktoru (OB Karlovac). Najčešća cijena je 1500 kn. 

Ovakvi porazni rezultati ukazuju na dugogodišnji nemar države i javnozdravstvenih politika koje su rezultirale zabrinjavajućom i sve većom ograničenošću prava na zaštitu zdravlja i reproduktivne autonomije žena. Kako će jedna žena tokom pandemije i nadolazeće ekonomske krize u kojoj je mnogima ugrožena egzistencija moći prekinuti neželjenu trudnoću? Što ona može napraviti ako joj je to pravo uskraćeno u njenom mjestu ili županiji? Stoga zahtijevamo besplatan pobačaj pokriven sredstvima HZZO-a koji će biti dostupan svima, hitno ukidanje prava na uskraćivanje skrbi ili tzv. priziv savjesti te dostupnost medikamentoznog pobačaja u svim ovlaštenim bolnicama. Cijeli popis zahtjeva Platforme možete pronaći OVDJE

‘Slamka spasa’: doule u doba pandemije vode porode na daljinu

Prošlog mjeseca Robin Douthit tješila je zabrinutu klijenticu dišući s njom, pokazujući joj prvo dugi udah a potom jednako miran izdah. Dvije su žene to zatim učinile zajedno, polako i namjerno dišući sinkronizirano.

Disanje je tek jedan od alata za kojima pedesetšestogodišnja Douthit često poseže kako bi umirila klijentice. Ali ovaj put, umjesto da sjede u istoj sobi i dišu isti zrak, žene su sinkronizirano disale povezane aplikacijom.

“To je baš tužno, zar ne? Mislim, izgradite odnos, zaljubljujete se u te ljude, uzbuđeni ste jer radite s njima, a onda odjednom više ne možete”, rekla mi je.

Dok Covid-19 mijenja način na koji trudnice i rodilje doživljavaju trudnoću, doule poput Douthit našle su se između poziva da vode svoje klijentice kroz porođaj i ograničenja uzrokovanih pandemijom. Mnoge bolnice sada ograničavaju posjete u rodilištu samo na partnera_icu majke, što znači da će doule, koje bolnice svrstavaju među posjetitelje_ice, biti primorane rodilje podupirati – u najboljem slučaju – virtualno. Neke se organiziraju i bore se protiv pravila bolnica, ali ta borba postavlja etičko pitanje: u kojoj točki zagovaranje priznavanja prava i poštivanja postaje važnije od rizika izlaganja drugih virusu pri posjetu bolnici? Ta je rasprava dodatno opterećena povijesnom netrepeljivošću između doula i zapadnjačkog porodništva.

Za sada, doule žurno prebacuju svoj vrlo intiman i praktičan posao na neosobne virtualne platforme i “na daljinu” pripremaju svoje klijentice za porod. “Dajemo sve od sebe da pružimo podršku na drugačiji način i brzo naučimo niz novih vještina, kaže Raychel Franzen, doula iz New Yorka. “Mislim da je jedna od stvari koju doula pruža svojim klijenticama umirujuća energija. Tu energiju još uvijek možemo podijeliti izrazima lica prilikom video poziva, ali razmjena energije je malo drugačija”.

Gwynne Knap, doula sa sjedištem u Atlanti, također je članica organizacije Profesionalnog udruženja za porodništvo i babinje (Cappa), jedne od nekoliko organizacija u Sjedinjenim državama koja certificira doule. U posljednje vrijeme rad se udruženja svodi na podučavanje doula kako preoblikovati svoju ponudu u skladu s okolnostima. Knap je razvila resurse i prijedloge za doule kako bi one mogle virtualno podržavati svoje klijentice; primjerice, partner_ica pri porodu može nositi “bubicu”, prenoseći za vrijeme trudova douline upute. Ali neke tehnike koje su doule koristile za smirivanje i tješenje rodilja tijekom porođaja, poput držanja za ruku i kontakta očima, sada je nemoguće prevesti. “Doula puno smiruje rodilju i predlaže razne položaje pri porodu, ali ona također smiruje partnera_icu kako bi on_a mogao_la biti emocionalno prisutniji_a”, kaže Knap. “Kada doula nije fizički prisutna, to je vrlo teško”.

Dok su se neke doule preusmjerile na virtualnu podršku, druge se odupiru novim bolničkim pravilima i tvrde da bolnice ne bi trebale promatrati doule kao posjetiteljice, već kao osobe ključne za dobrobit majke. Ove doule, zajedno s grupama za dostojansveno rađanje, organiziraju virtualne sastanke kako bi strateški osmislile jedinstven otpor, potpisuju peticije protiv pojedinih bolničkih politika i distribuiraju skripte za edulaciju bolničkog osoblja o potencijalno štetnim posljedicama ograničavanja doulama pristup rodilištima. U nekim je slučajevima to zagovaranje rezultiralo time da su bolnice prilagodile svoja pravila i dopuštaju prisutstvo doule na porodu.

“Nije bonus ili luksuz da osoba dobije skrb koja uključuje poštovanje”, kaže Cristen Pascucci, osnivačica Birth Monopoly, internetske zagovaračke organizacije koja se fokusira na prava rodilja. Tvrde da su za neke rodilje doule bitan čimbenik zdravog i sigurnog poroda – osobito za marginalizirane grupe poput nebijelih, odnosno crnih žena, čine većinu broja smrti pri porodu u Americi. Postoje dokazi da kontinuirana podrška jedan na jedan, posebno od doule, smanjuje rizik od nezadovoljavajućih ili traumatičnih iskustava s porođaja, neplaniranog carskog reza i niskih rezultata Apgar testa – medote koju liječnici_e koriste za procjenu zdravlja novorođenčeta odmah po rođenju.

“Postoje osobe koje trebaju doulu da bi imale siguran porod”, tvrdi Pascucci. Za nebijele rodilje i one s niskim primanjima, koje češće od drugih doživljavaju predrasude zdravstvenog osoblja i koje statistički gledano imaju veći rizik smrti i lošeg ishoda porođaja, doula može djelovati kao ključna posrednica. Mnoge doule informiraju svoje klijenticama o njihovim pravima i potiču ih da razgovaraju s medicinskim osobljem o intervencijama pri porodu prije nego što se dogode.

Neke doule uključuju i pristup utemeljen na znanjima o traumi kako bi umanjile rizik od traumatičnog porođaja za ranjivije rodilje. “Za osobe koje su preživjele silovanje a koje sa sobom pri porodu nemaju partnera, doula je poput pojasa za spašavanje”, kaže Pascucci.

“Doule već godinama tiho popunjava praznine u sustavu rodiljne skrbi”, dodaje. “Sada, usred krize, taj isti sustav prema doulama se odnosi svisoka. Sve praznine koje su doule popunjavala sada su opet tu”.

Sredinom ožujka Udruženje za žensko zdravlje, porodništvo i neonatalnu skrb (AWHON) objavilo je pismo podrške doulama u borbi za sudjelovanje u porodu za vrijeme epidemije. Predvodila ih je članica udruženja, doula i medicinska sestra Shirley Picard. “Kao medicinskoj sestri i douli, bilo mi je važno da rodilje imaju pratnju na porodu, kako su i planirale”, kaže ona. “Znam i koliko je teško doulama samozastupati se u zdravstvenom sustavu, i zato sam smatrala važnim da ih AWHONN zastupa”.

Drugim medicinskim sestrama koje rade na prvoj crti jednako je teško. Jedna medicinska sestra iz New Orleansa, koja je zbog straha od gubitka posla odlučila ostati anonimna, razumije da ne može zamijeniti doulu u rađaoni. “Doule pružaju izvrsnu uslugu individualnoj skrbi”, kaže ona. “Kao medicinska sestra, ne mogu proći s vama svaki trud”.

Rodilište u kojem ona radi ranije je imalo minimalna ograničenja koja se odnose na posjete, a sada dopušta prisutstvo samo jedne osobe, i to samo kada porod krene. (Primjerice, trudnica koja prenoći u bolnici radi praćenja krvnog tlaka ne može primati posjete.) Morala je odbiti nekoliko očajnih rodilja koje su tražile da doule prisustvuju porodu. “Mislim da je to šokiralo mnoge rodilje – imale su plan i sada je sve palo u vodu”, kaže ona. “To mi se čini stvarno zastrašujuće”.

S druge strane, ona radi u gradu u kojemu divlja virus. Svaki odjel njezine bolnice prepun je zaraženih, a bolnici nedostaje osobne zaštitne opreme za osoblje.

“Teško je”, kaže. “Rečeno nam je da maske koristimo više puta i da najlonske pregače nakon korištenja samo prebrišemo. Svaki odlazak u bolnicu sumorno je iskustvo. Iz mog iskustva, što manje osoba u bolnici, to bolje.