‘Brsalje’ Ane Opalić

U petak, 8. rujna, u 19 sati u Booksi predstavlja se knjiga ‘Brsalje’ fotografkinje Ane Opalić.

‘Brsalje’ je serija analognih crno-bijelih fotografija koje Ana Opalić počinje snimati 1996. godine, a prikazuju uvijek isti kadar – površine mora i neba razdijeljene točno po sredini linijom horizonta i uokvirene stijenama. U potpunoj odsutnosti bilo kakvih ljudskih tragova, u svojoj pročišćenoj kompoziciji prizor se doima kao da je na kraju svijeta.

Knjiga je objavljena u sunakladništvu Ane Opalić i Ureda za fotografiju. Vizualno oblikovanje potpisuju Ivana Vučić i Tom Jura Kačunić (Hamper studio). Uvodni tekst potpisuje povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik, dr. sc. Rozana Vojvoda.

Na predstavljanju će govoriti dr. sc. Rozana Vojvoda (Umjetnička galerija Dubrovnik) , Ivana Vučić (Hamper studio), dr. sc. Sandra Križić Roban (Institut za povijest umjetnosti i Ured za fotografiju), Slaven Tolj (umjetnik, ravnatelj MMSU Rijeka) i Boris Greiner (likovni kritičar i dizajner) te autorica. Gošća večeri bit će glazbenica Nina Romić.

Više o Ani Opalić pronađite ovdje.

Irena Frantal: Knjiga je spremnik

U utorak, 5. rujna, u 19 sati u Galeriji Vn otvara se izložba Irene Frantal ‘Knjiga je spremnik’.

“Uzimam KUTIJE raznih veličina te ih otvaram, transformiram iz 3D objekta u dvodimenzionalnu plohu koja će držati tekst. Njihovu unutrašnjost koristim kao zidove kuće / knjige na kojima ću pisati. Tekst u unutrašnjosti knjige / kuće / kutije je sada ostavljen ogoljen, nezaštićen vremenom, stranicama, pokretom listanja. Vidljiv je odjednom; ideja se apsorbira odjednom. Oduzimam knjizi element vremena da bih vidjela da li će se ideja knjige zadržati”, stoji u opisu eventa.

Irena Frantal je rođena u Zagrebu 1979. gdje diplomira na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti 2004. odlazi u London na postdiplomski studij umjetnosti knjige koji završava 2010. (MA Book Arts, University of the Arts London). Izlaže grupno i samostalno (intenzivnije zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj) te sudjeluje na sajmovima umjetničkih knjiga u Velikoj Britaniji. Autorica je Bookart Sesije – serije radionica kojima promovira i educira u području umjetnosti knjige. Surađuje sa umjetnicima na raznolikim projektima iz umjetnosti knjige. Fokus njenog rada je tekst i knjiga.

Izložba ostaje otvorena do 23.9.

Poruka muškarcima o ženama koje NE posjeduju

Muškarci ne vide žene nužno kao svoje vlasništvo – ali takvo je shvaćanje prisutno, implicira se, i treba se istisnuti iz kulture. 

Dečko prilazi djevojci u baru. Ona se smije i razgovara s prijateljima/icama. On se došeta do nje i predstavlja se. Ponudi joj piće. “Večeras sam izašla da se družim s prijateljima/icama”, govori mu djevojka više puta. On nastavlja s pitanjima upoznavanja, uporno ignorirajući njen hladan pogled. Nesvjestan kolutanja očima čitavog njenog društva. 

Izgleda da je potpuno imun na njena uporna odbijanja i nezainteresiranost. Ona konačno naglasi ” IMAM DEČKA”, na što se on odjednom povlači te obrambeno diže ruke u zrak govoreći “Okej, kul, shvatio sam”.

Njezina odbijanja nisu bila dovoljna. Štoviše, uopće nisu bila uvažena. Bilo je jasno da on njene želje ne uzima u obzir. Ali žena drugog muškarca? To je neprebrodivo. Znak STOP. Zabrana prilaza. 

Ovo nije neuobičajena priča. Nije čak ni rijetkost. Mnogo je žena igralo na imam dečka kartu u situacijama u kojima su htjele otkačiti agresivnog dečka. 

Ne trebaju svi muškarci čuti da djevojka s kojom pokušavaju komunicirati ima dečka da bi prihvatili “ne” kao njen odgovor. Mnogi muškarci ženama prilaze skromno i s poštovanjem. Ali u stvarnosti, u situaciji poput ove, mnogi muškarci ženama pristupaju agresivno, a slušaju ih tek selektivno. To rastužuje, frustrira, a vrlo često… i plaši.

A sve se svodi na posjedovanje. 

Pravo. 

Gledamo horor čija se radnja razvija u vrlo grotesknom smjeru. 

Muškarac ubio ženu u vlaku zbog odbijanja. 

Muškarac upucao suprugu i dvojicu njezinih učenika jer ga je ostavila. 

Muškarac upucao nepoznatu djevojku tvrdeći da ga je njegova djevojka na to prisilila. 

To je muškarac koji puca i ubija netom nakon što je objavio video u kojem optužuje sve žene koje ne vide kako je on “dobar”.

Ne radi se uvijek o nasilju i zlostavljanju. U većini je slučajeva situacija pomalo nejasna pa je teško upirati prstom i optuživati. Ali naše društvo muškarcima konstantno govori da imaju pravo na žene. Da nas posjeduju. Nije da je netko konkretno izvikao ove riječi. Ne. Baš kao većina efektnih poruka, i ova je prilično suptilna. Implicirana. Može se iščitati iz naših svakidašnjih interakcija. Ali tu je, obojila je naš jezik, naša ponašanja i našu tradiciju. Riječ je o sveobuhvatnom impliciranom dopuštenju koje je izraženo u uobičajenim riječima i radnjama koje prihvaćamo i apsorbiramo jer smo na njih toliko navikli/e da ih više ni ne primjećujemo. 

Posjedovanje. Žene su vlasništvo. Muškarci na nas imaju pravo. Društvo ne vodi računa o našoj autonomiji. Riječ je o tradiciji i o doktrini. O povijesti i evanđelju. O udaji nečije kćeri, i to u vidu transakcije. Mlada djevojka srozana na ekvivalent kozi ili dijelu zemljišta. 

To su žene percipirane kao ratni plijen.

To su žene kategorizirane ili kao kurve ili kao djevice. 

Mnogi muškarci ne hodaju okolo gledajući na žene kao na vlasništvo. Stvari ne funkcioniraju tako. Ali tu je, implicitno. Utkano u našu kulturu. Prenosi se kao defektni gen. 

Nije to samo uporan dečko u klubu. To je i dečko koji nam govori da se smiješimo. Kao da ima pravo diktirati naš izričaj. Odlučivati o našem raspoloženju. To je muškarac koji smatra da ima pravo zviždati za ženom samo zato jer hoda ulicom. I onda pomisli da se ima pravo ljutiti u slučaju da ona ne reagira kako bi on htio. 

To je šok i prijezir prema ženama koje psuju. To nije damski. Ne pristaje joj. Kočijaški. Ne. Opominjati odraslu ženu kao da je dijete je ono što nikako ne pristaje tebi (muškarcu).

To je “zona prijateljstva”. Mjesto u kojem nabrijani dečki i njihove preuranjene želje polako umiru.  Ljuti što im je zabranjen pristup osobi prema kojoj se odnose lijepo i prijateljski. “Bio sam tako dobar prema njoj, zašto se ne želi seksati sa mnom”? Kao da činjenica da su bili dobri prema nama automatski znači da imaju pravo na nas. 

To je čudesna mržnja usmjerena prema svakoj ženi koja brine o svojoj online autoprezentaciji. Platforma, velik broj pratitelja, plava kvačica pored njenog imena – sve su to prijetnje upućene njemu. Riječ je o vojsci muškaraca koji trolaju, u potrazi za snažnim ženama, bijesni na njih iako ih nikada nisu imali prilike upoznati. Zašto? Jer su se uplele u njihov prostor? Jer dišu njihov kisik? Jer dobivaju pažnju, pratitelje i lajkove? To ih ugrožava. Kada vide snažnu ženu, osjećaju se manje moćno. Stoga je pokušavaju kontrolirati, zlostavljati, zastrašiti. Pokušavaju je skinuti s društvenih mreža, a ponekad čak i natjerati da odustane od svog posla. 

To su komentari i pogledi puni gađenja kada netko primijeti da žena doji u javnosti. Njene bi dojke trebale služiti prodaji Carl’s Jr. burgera. Ili primamiti. Ili zabavljati. Ali koristiti ih u one svrhe zbog kojih ustvari i postoje – to je potpuno neprihvatljivo. To je utilitarizam koji ne služi većinskom dijelu muške populacije, stoga ih sklonite što dalje, vi egzibicionističke kurve. 

Ovdje smo da naglasimo. Nadopunimo. Da budemo bombe ili da ostanemo pozadi, u tišini. Trebale bismo biti jednostavne, ali ne i lake. Trebale bismo se ležerno smijati, ali ipak ne preglasno.

Trebale bismo biti mekane, slatke i zaobljene na svim pravim mjestima. Ali ne prezaobljene. Osim ako to nije želja muškaraca koje upoznamo. Stražnji stup onog što je poželjno u konstantnoj je mijeni, stoga moramo čitati magazine i prodrijeti u pop-kulturu kako bismo vidjeli što je aktualno.

Moramo govoriti ujednačenim tonom. Govoreći glasno, naš se glas percipira kao uvreda. Trebali bismo smanjiti glas na ton koji je prihvatljiv muškim ušima. “I iz ljubavi prema svim neugodnostima, molim vas, nemojte se preglasno smijati”. 

Naša su tijela roba. Naša seksualnost služi zadovoljavanju drugog. Naša čistoća je svetost. Naša reproduktivna prava ozakonjena su od strane starih bijelih muškaraca koji ne bi mogli pronaći jajnik ili ženski orgazam ni pomoću GPS-a. 

{slika}

Muški se novinari pjene svaki put kada Chelsea Clinton govori ili osvoji nagradu. Njihovi sužljivi tužbalice ispunjaju se strahom već pri samoj pomisli da se neka ambiciozna žena polako približava tom staklenom stropu. Njihove riječi kapaju s prijezirom. Kako se samo usudi biti viđena i slušana; oni su imali neke druge ideje. Ostani u svojoj traci, Chelsea. 

To je patronizirajuće tapšanje po glavi, neželjeni savjet, “dozvoli mi da ti objasnim kako se stvarno osjećaš jer je moja muška perspektiva ispravnija i puno više vrijedi, okej draga”?
To je upozorenje ženi da se smiri – jer njen gnjev ili njena vatra ili njena ljutnja otežavaju muškarcu da ju obuzda.

To je pretvaranje konsenzualnog seksa u seksualno zlostavljanje, i online chatovi na kojima buraz burazu daje instrukcije kako to izvesti; to su onda i suci koji će čitavu tu situaciju ismijati, oštetiti žrtvu i zažmiriti, tako da svoje kćerke moramo upozoriti na još jednu jebenu prijetnju. 

To su muškarci koji se okoriste pojedinim dijelovima naših tijela dok se probijamo kroz gužvu, prolazimo uredom ili idemo preko puta kampusa. 

To su naši ljubavnici, muškarci koje volimo i kojima vjerujemo. Oni ne misle ni o čemu osim o nabijanju osjećaja krivnje u slučaju da se odbijemo seksati. Naposljetku, odakle nam uopće pravo da u obzir uzmemo vlastite želje, osjećaje i raspoloženja? Naša tijela moraju biti spremna na posao kad god on to treba, u trenutku kad on to treba. Naposljetku, volimo ga, zar ne? “Ajde dušo, kažeš da me voliš ali se trenutno ne ponašaš u skladu s tim”. A ne vide i ne razumiju da su njihovi pritisci i krivnja koju nameću tek dodatak hrpetini muških želja i potreba na koje smo potrošili čitav život, skupljali ih i za iste snosili odgovornost. 

Gledamo mlade djevojke, opuštene. Muškarci napregnutih prsa u svojim košuljama skeniraju svaki dio njihovih tijela. Potpuno se oglušujući na njenu nelagodu. Potpuno zaboravljaju da je ona ipak samo dijete. Ponašaju se kao da ne primjećuju da ju njihovi uspaljeni pogledi uznemiruju. Zbog čega se osjeća prljavo, samosvjesno i krivo. Jer vidite, ona je u školi davno naučila da će njeno odijevanje kod muškaraca i dječaka izazvati određene reakcije. Ali oni nisu svjesni njenog nelagodnog povlačenja odjeće jer joj je jasno da je oni ne gledaju kao osobu, a oni su, s druge strane, naučeni da je ovakvo njihovo ponašanje potpuno bezopasno, “oni su samo dečki” i “zaboga, nemoj pretjerano reagirati”.

Čuli smo pjesmu, onu koja nas prati čitav život. Onu koja nam govori da smo zavodnice, da smo morske sirene. Mi smo Eva koja liže jabuku vlažnim usnama, odjevena u ništa doli zloban osmijeh. Da smo ugrađena isprika za agresiju, frustracije, bijes i pogrešne korake muškaraca. Zgodno žrtveno janje za liječenje društvenih bolesti.

Trebale bismo biti “Dame na ulici, ali divlje u krevetu”. Osim ako se on baš ne pali na te stvari, a u tom bi nam slučaju najbolje bilo da čim prije skužimo što ga uzbuđuje i udovoljimo mu prije nego nas odbaci i kaže prijateljima da smo samo prljave kurve. 

Mi nismo vaše vlasništvo.

Ne posjedujete nas. Nemate pravo na naša tijela, na naše umove, a ni na naš naporan emocionalni rad.

Vlasništvo je kad  su muškarci agresivni prema debeloj djevojci i udjeljuju joj podrugljive nadimke. Kako se samo usuđuje svijetom kročiti izgledajući tako, oku njegovu neugodno.

Vlasništvo je kada vrište na transrodne žene jer se ne uklapaju u njihovu ideju svega što bi jedna žena trebala biti. I potrudit će se da joj to daju do znanja svojim glasom, ruganjem, podsmijehom ili šakom.

Vlasništvo je kad lik pita lezbijku mogu li se “baciti na akciju” ili kad namigne, “pruži mi šansu da ti promijenim mišljenje”. Jer, ne radi se o njenom identitetu niti je tko pita tko je ona, radi se o njegovoj želji da ju zbari. 

Mi nismo vaši trofeji. Mi nismo vaša osvajanja ni vaš sredstvo podizanja ega.

Ne možete odlučiti umjesto nas kako bismo se trebale ponašati/pričati/smiješiti/smijati/izgledati/živjeti.

Nije na vama da odlučujete o našim ulogama kod kuće, u sobi za sastanke i online.

Naše kćeri nisu distrakcije vašim sinovima.

Naša potpunost nije prijetnja vašem postojanju.

Naši su umovi i tijela umorni od ovih igrica stoga bi bilo super da se probudite i shvatite da ne želimo da se osjećate krivima niti vas želimo vući na dno. Tražimo da nas poslušate, da nam povjerujete i da nam pomognete da sve ovo zaustavimo.

Pomozite nam da zaustavimo da se mlada djevojka odijeva prema naređenim pravilima kako ne bi bila distrakcija mladom dečku.

Pomozite nam da ovo zaustavimo kako mlada djevojka, kada nastavniku prijavi dječačku šalu o silovanju, ne bi dobila “dečki su dečki” opravdanje koje joj poručuje da su njeni strahovi i njena sigurnost sekundarni pored toga da se dečki žele zabaviti.

Pomozite nam da se zaustavi jer će ona još prije nego izađe iz puberteta naučiti da muškarci od nje mogu uzeti što god, bilo da je riječ o zurenju, ruci koja se na njenom ramenu predugo zadržava ili bilo kojoj drugoj gesti na koju ona ne može konkretno uprijeti prstom, ali zna da nije u redu. Pomozite nam prije nego počne studirati pa se tijekom pijanke s kolegama/icama, govoreći sebi “dečki će biti dečki”, zatekne kako od smijeha i zabave dolazi do situacije u kojoj postaje žrtvom, ali se osjeća kao da je sve to zaslužila jer si uporno ponavlja sve ono što je gledala i slušala čitav svoj život. “Dečki se ne mogu kontrolirati. Trebala si biti pametnija”.

Pomozite nam. Prepoznajte vlasništvo u svim formama. Recite to svojim sinovima, kćerima, ali i svojim kolegama i šefovima i prijateljima.

Pomozite nam jer je osjet vlasništva koji hrani nasilje vrlo suptilan. Maleni trenuci grade situaciju i daju dozvolu muškarcima da diraju, udare, siluju, ubiju. Riječ je o sistematiziranom i institucionaliziranom vlasništvu koje kreatorima zakona i sucima i policajcima dozvoljava da propituju trezvenost i seksualnu povijest žrtve silovanja, ili da se brinu kako bi silovatelj mogao patiti u zatvoru pa “bismo ga za kaznu mogli samo ispucati po zapešćima jer je on tek plodni bijeli silovatelji kojeg ipak čeka blistava budućnost”.

Pomozite nam da naglasimo ovu poruku.

Pomozite nam da zaustavimo ovaj krug prisvajanja prava koja muškarcima ne pripadaju.

Mi nismo vaše drolje, niti vaše kuje niti vaš problem.

Mi nismo vaša isprika, razlog ni teret.

Mi nismo vaše.

Prevela i prilagodila: Kristina Ilić

Perverzne komunistkinje i kastrirani generali – mit koji je ubio milijun ljudi

Jedno od većih masovnih ubojstava 20. stoljeća dogodilo se u Indoneziji u svega nekoliko mjeseci prije nešto više od 50 godina. O masakru se malo zna, ali mit koji je pokrenuo ta masovna ubojstva široko je rasprostranjen u Indoneziji. Štoviše, dio je školskog kurikuluma. Radi se o mitu koji uključuje nesputane i divlje komunistkinje koje plešu gole te kopaju oči i odsijecaju spolne organe vojnim generalima, iako to, kasnije se pokazalo, nema veze s istinom.

Optužene žene bile su pripadnice organizacije Gerwani – ženske socijalističke organizacije povezane s Komunističkom partijom Indonezije (Partai Komunis Indonesia – PKI), a cijeli je slučaj, temeljen na demoniziranju ženske seksualnosti, poslužio za uništavanje komunizma i opravdavanje masovnih ubojstava. Demoniziranje ovih žena, a preko njih i demoniziranje komunizma te predstavljanje ubijenih generala kao (polu)heroja te budućeg predsjednika kao onog koji je spasio državu od neuspjelog maskuliniteta – predstavljaju bitne odrednice izgradnje nacije i ponovne uspostave ‘reda’ u Indoneziji (uključujući i rodni poredak) sljedećih godina.

O seksualnim politikama i nacionalizmu na primjeru Indonezije pisala je Saskia Wieringa (2003; 2011), čije analize najbolje objašnjavaju kako su ubojstva na temelju spomenutog mita bila moguća te što je tzv. Novi poredak značio za rodne odnose u Indoneziji.

 

Povijesni pregled

Nacionalistički vođa Sukarno postao je predsjednik Indonezije 1945. godine, a podržali su ga Komunistička partija Indonezije (PKI), muslimanske religijske skupine i vojska. 1960-ih godina moć PKI-ja je rasla, a odnosi između PKI-ja i generala Sukarna s jedne, te religijskih skupina i vojske s druge strane zbog neslaganja oko zemljišne reforme i sve većeg siromaštva uzrokovanog inflacijom, postajali su sve napetiji. U takvoj se atmosferi, u noći s 30. rujna na 1. listopada 1965. godine, dogodila otmica i ubojstvo šest generala i jednog poručnika, čija su tijela bačena u nekorišteni bunar u Lubang Buayai (Krokodilska rupa) – mjestu koje je služilo za obuku organizaciji mladih povezanoj s PKI-jem i članicama Gerwanija. Vojni časnici, koji su počinili ubojstva, tvrdili su da su htjeli spriječiti svrgavanje Sukarna od strane ubijenih generala.

{slika}

Nekoliko dana nakon ubojstava vojsku je preuzeo general Suharto, koji je odlučio preuzeti i vlast u zemlji okomivši se na stranku koja je predstavljala najjaču podršku tadašnjem predsjedniku – PKI. Uslijedila su masovna ubojstva, koja su trajala do 1966. godine i postala poznata kao Indonezijski masakr, Indonezijski genocid ili Čistka komunista. Procjenjuje se, da je uz svesrdnu (nikad priznatu) pomoć zapadnih vlada, u svega nekoliko mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966., ubijeno oko milijun komunista_kinja, navodnih komunista_kinja, ljevičara i sindikalistkinja (procjene variraju između 400,000 i 3 milijuna osoba).

Ova ubojstva spadaju u najveće masakre 20. stoljeća, nedavno je napravljen i dokumentarac u kojem sudjeluju ubojice iz tog perioda, ali u Indoneziji, gdje je komunizam i danas demoniziran, i danas se sve pokušava ignorirati. Nema suđenja, nema preuzimanja odgovornosti, iako je Suhartov režim (‘Novi poredak’) svrgnut 1998. godine.

 

O Gerwaniju

Što je moglo biti toliko nezamislivo i strašno da stvori osjećaj kaosa koji se mora riješiti pod svaku cijenu, makar i ubojstvima milijuna ljudi? Da bi eliminirao PKI, tvrdi Wieringa (2011), Suharto se domislio kaosa koji nije usporediv ni s jednim drugim kaosom – kaosa podivljale ženske seksualnosti. Odlučio je uništiti PKI šireći laži o članicama PKI-ju bliske organizacije Gerwani, poznate po svojoj feminističkoj politici. Vojne novine započele su kampanju protiv Gerwanija stvarajući mit o komunistkinjama koje kastriraju generale plešući (kasnije, nikad objavljene autopsije pokazale su da su genitalije generala bile netaknute), a sve je vodilo ideji nužnosti istrebljenja komunizma.

Gerwani je bila masovna ženska socijalistička organizacija, koja je 1965. godine, prije nogo što je ukinuta i zabranjena, imala oko 3 milijuna članica. Nastala je 1950. godine pod imenom Gerwis, koje je 1954. godine promijenjeno u Gerwani. Organizacija se bavila radnim pravima žena i ostalim pitanjima vezanim uz položaj žena u društvu te je bila usko povezana sa sindikatima.

 

Konstrukcija femininiteta – perverzne plesačice i poslušne majke

Gerwani je, sa svojim progresivnim politikama, bio idealna baza za izgradnju nepoželjnog femininiteta, koji je u Suhartovom poretku morao nestati. U okviru indonezijskog projekta izgradnje nacije, započetog masovnim ubojstvima 1965. godine, naime, konstruirane su specifične vrste femininiteta i maskuliniteta, najlakše uočljive na spomeniku “Monumen Pancasila Sakti Lubang Buaya”, izgrađenom za vrijeme trajanja Suhartova režima. Veliki spomenik napravljen je u sjećanje na događaje u Lubang Buayai od 1. listopada 1965. godine i sastoji se od figura generala ispod kojih se nalazi mural s prikazom Suhartove verzije povijesnih događaja.

{slika}

Na lijevoj strani murala možemo vidjeti iste generale s postolja, koji su ubijeni i okruženi ženama iz Gerwanija. Jedna, gotovo gola žena, svađa se s muškarcem, dok druge dvije plešu. S desne strane vidimo potpuno drugačiji prikaz žena – stoje ispod Suhartove ruke u vrlo skromnom položaju gledajući u zemlju, a jedna od njih drži i dijete u svojim rukama. Jedno od čitanja ovog murala, tvrdi Wieringa, može biti i to da je intervencija generala Suharta pretvorila divlje, zavodljive i opasne žene u suštu suprotnost – oličenja poslušnosti i uzornog majčinstva. Što se maskuliniteta tiče, iako je na prvu začuđujuće to što navodno kastrirani generalni stoje na postolju, jasno je da je Suharto ‘spasio’ naciju od starije, neuspjelije verzije maskuliniteta, kojoj je ipak odao počast spomenikom. Generali, dakle, zaslužuju biti zapamćeni; u krajnjoj liniji ubijeni su od strane perverznih žena izdajica, koje je u red uspio dovesti samo Suharto.   

{slika}

Seksualno ponašanje žena u teorijama o izgradnji nacije je ono što dijeli jednu etničku grupu od druge (Anthias i Yuval-Davis, 1989) ili ono što unutar jedne etničke grupe dijeli dobre žene, tj. majke od onih ‘divlje’ seksualnosti koje prijete ‘sramoćenju nacije’ (Nagel, 1998). Komunistkinje iz Gerwanija i njihova konstruirana čudovišna seksualnost savršeno se uklapaju u model neposlušnih žena, koje su samim time izdajice i moraju biti ubijene te zamijenjene majkama nacije.

Slično tvrdi i Wieringa kad kaže da je najbolji način na koji je Suharto mogao stvoriti dojam sveopćeg kaosa (koji se može riješiti samo ubijanjem komunista i komunistkinja) bio upravo kroz prikaz ženske seksualnosti, koja je u potpunoj suprotnosti s javanskim moralnim kodeksima za žene (2003). Žene iz Grewanija svojim su feminističkim djelovanjem prijetile tako patrijarhatu, ali i opstanku cijelog sustava i upravo su zato klevete o njima dobro prihvaćene i uspješno korištene za poticanje masovnih ubojstava, kao i za stvaranje nove seksualne politike i “ideologije koja sugerira da žene trebaju biti krotke, podložne i politički pasivne” (Wieringa, 2003: 71).  Nepoželjni oblici ženskog aktivizma, na primjer, i danas se, kako kaže Wieringa, eliminiraju tako što se ih se optuži da su povezani s komunizmom, a to i dalje znači nešto apsolutno nedopustivo u indonezijskom društvu.

Izvori: 

Anthias, Floya i Nira Yuval-Davis. 1989. “Introduction” u: Nira Yuval-Davis and Floya Anthias (ur.), Woman-Nation-State. New York: St. Martin’s Press.

Nagel, Joane. 1998. “Masculinity and Nationalism: Gender and Sexuality in the Making of Nations,” Ethnic and Racial Studies 21(2): 242-269.

Wieringa, Saskia. 2003. “The Birth of the New Order State in Indonesia: Sexual Politics and Nationalism,” Journal of Women’s History 15(1): 70-91.

Wieringa, Saskia. 2011. “Sexual Slander in the 1965/66 Mass Killings in Indonesia: Political and Methodological Considerations,” Journal of Contemporary Asia 41(4): 544-565.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Svijet je naše platno

Fondacija CURE organizuje dvanaesti po redu PitchWise festival ženske umjetnosti i aktivizma kroz feminističku teoriju i praksu od 07. do 10. septembra 2017. godine u Sarajevu.

“Festival smo pokrenule vođene potrebom da zauzmemo napušteni i zanemareni javni prostor i da ga preobrazimo u mjesto susreta koje okuplja društveno anagažovane umjetnice, aktivistkinje, teoretičarke, feministkinje i sve zainteresovane za ženska pitanja u BiH i regiji”, naglasile su organizatorice.

Fondacija CURE teži ka povezivanju i umrežavanju feminističkog rada i kulture, a ovogodišnji PW festival okuplja umjetnice i aktivistkinje iz ženskih grupa BiH, zemalja regije i inostranstva.

Centralna tema dvanaestog PitchWise festivala ove godine nosi naziv: Svijet je naše platno, a program festivala će biti objavljen narednih dana.

Više informacija možete pronaći na web stranici Fondacije Cure, kao i na Facebook stranici festivala.

Prijavnicu možete preuzeti OVDJE.

Fotkaj i prijavi se: ‘Osobe sa kvalitetom’

Filmski festival “Uhvati film – BiH” raspisao je konkurs za prijem radova za izložbu fotografija na temu “Osobe sa kvalitetom”. U fokusu fotografija treba da se prikažu osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu, njihovo učestvovanje u svim sferama društvenog života i rada: na radnom mjestu, u klubu, na koncertima, pozorišnim predstavama, u šetnji, prilikom kupovine u marketu ili butiku, prisustvovanje predavanjima u školi ili na fakultetu, bavljenje sportskim aktivnostima i slično.

Konkurs je otvoren za sve zainteresovane pojedince i pojedinke, te organizacije iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske koji mogu poslati maksimalno dvije fotografije ne starije od dvije godine. Autori/ce najboljih fotografija bit će nagrađeni simboličnim nagradama, prenosi Diskriminacija.ba.

Izložba će biti organizovana u sklopu sedmog Filmskog festivala “Uhvati film – BiH” koji će se održati 13. oktobra 2017. godine u Muzičkom paviljonu “Staklenac” u Banjoj Luci. Filmski festival i izložba fotografija imaju za cilj podizanje nivoa svijesti javnosti o osobama s invaliditetom.

Krajnji rok za prijavu fotografija je 1. septembar, a više informacija o konkursu možete pronaći na ovom linku.