‘Zlatna lubenica’: natječaj za mlade umjetnike/ice

U okviru 19. izdanja Media Mediterranea festivala, koji će se održati 18. i 19. kolovoza u Titovom parku u Puli, udruga Metamedij raspisala je natječaj “Zlatna lubenica” za mlade umjetnike/ice i umjetničke kolektive iz Hrvatske koji se bave suvremenom umjetnošću, novim medijima i inovativnim umjetničkim praksama.

Na natječaj se mogu prijaviti radovi nastali nakon siječnja 2015. i/ili radovi koji još nisu producirani te koji odgovaraju ovogodišnjoj temi festivala – “Digitalna romantika”. 

Poziv je namijenjen umjetnicima i umjetnicama na početku karijere (mlađima od 35 godina i/ili onima koji su diplomirali prije manje od 5 godina od vremena prijave) koji se bave suvremenom umjetnošću, novim medijima i inovativnim umjetničkim praksama. Natječajem će se jednom/oj ili više pobjednika/ica osigurati (produkcija), prezentacija i dokumentacija rada na ovogodišnjem izdanju festivala, putni troškovi i smještaj tijekom trajanja festivala.

Rok za prijavu je 9. kolovoza 2017. do 18.00 sati, a više o postupku prijave pročitajte na stranicama udruge Metamedij

Brod koji želi blokirati spašavanje izbjeglica ušao u mediteranske vode

Brod koji su unajmili aktivisti ekstremne desnice kako bi se suočili s izbjeglicama i poslali ih ‘natrag u Afriku’ navodno je ušao u mediteranske vode nakon što je bio zadržan u Sueskom kanalu, javlja Independent.

Brod kojim upravlja ‘Defend Europe’ otplovio je iz Džibutija, gdje je nešto prije u srpnju unajmljen kako bi blokirao plovila za traženje i spašavanje izbjeglica kojima upravljaju humanitarne organizacije. ‘Defend Europe’ povezana je s europskim antiislamskim i antiimigrantskim ‘identitetskim’ pokretom te je brod imena C-Star uglavnom financiran crowdfunding donacijama.

Brod nastoji doći do talijanskog grada Catania, gdje se nalazi veliki broj plovila za spašavanje kojima upravljaju dobrotvorne i nevladine organizacije. Grupa ‘Defend Europe’ obećala je ‘pomoći’ libijskoj obalnoj straži u vraćanju izbjegličkih brodova te kaže kako želi ‘nadgledati’ akcije NGO-eva koje djeluju u regiji.

Tvrde kako dobrotvorne organizacije olakšavaju ‘trgovinu ljudima’ u Europi, a na njihovim stranicama piše: ‘Moramo zaustaviti katastrofalan rad NGO-eva ispred libijske obale’.

‘Ovo ludilo mora prestati. Moramo zaustaviti brodove kako bi spasili Europu’, pišu. Negiraju da im je cilj blokirati ili ometati bilo kakve aktivnosti spašavanja. Za Independent su rekli: ‘Kao što jasno govorimo od početka, nikad nismo planirali i nikad nećemo sprječavati nikakve stvarne aktivnosti spašavanja. Naš je plan surađivati s libijskom obalnom stražom i podupirati njihove napore za kontroliranjem njihovih voda, nadzirati i razotkriti nevladine udruge, osobito ako krše novi kodeks ponašanja izdan od strane talijanske vlade’.

Tri pitanja o emocionalnom radu

Nedavno je tip s kojim sam par puta izašla prolazio kroz teško razdoblje. Dopisivali smo se o tome i ja sam mu napisala “ako mogu nešto učiniti kako bih ti pomogla i podržala te, molim te reci mi”.  On mi je odgovorio s pitanjem – kako može prihvatiti moju podršku, a da pritom ne iskorištava moj emocionalni rad. Naglasio je kako se od mene, kao žene, često očekuje da obavljam emocionalni rad, a da on, kao muškarac, često ima koristi od ženskog emocionalnog rada. Premda je zasigurno htio pokazati svoje znanje o feminističkim temama, njegov odgovor me je naljutio. Taj odgovor implicitno poriče moju ponudu emocionalne podrške. Podsjetilo me na rašireni diskurs o emocionalnom radu – diskurs koji kritizira eksploataciju emocionalnog rada, no istovremeno ne prepoznaje kako je emocionalni rad ono “ljepilo” koje održava zajednice na okupu.

Emocionalni rad je skup vještina. To je rad koji podržava, koji podiže ljude da se osjećaju bolje i koji osigurava prostor kada je teško. Često nevidljiv, emocionalni rad se uvijek obavlja “iza scene”. Za emocionalni rad je temeljna sposobnost istinskog slušanja bez pokušaja da popravimo stvari; ključno je osigurati prostor za ljude dok prolaze kroz teške osjećaje; ponuditi im konstruktivnu povratnu informaciju; pomoći im da se osjećaju voljenima, vrijednima, viđenima i paženima. Emocionalni rad može biti podsjećanje ljudi da trebaju jesti. Može izgledati tako da osiguramo da životni prostor bude čist i spreman za rad. Može značiti da smo dostupni, da ćemo se pojaviti, držati nekoga za ruku, pružiti prostor za nečiju bol. Ponekad emocionalni rad poprima oblik edukacije drugih, “izvlačenje” teških životnih iskustava kako bismo ponudili_e važno znanje. Ponekad je to stvaranje uvjeta drugima da kažu svoju istinu. Mi koji_e to često radimo, u tome možemo biti vrlo dobre_i, a da nikada ne artikuliramo što točno radimo. Tek kada emocionalni rad izostane i kada se stvari počnu raspadati, tada počinjemo primjećivati koliko je taj rad važan.

Važno je spoznati kako je emocionalni rad neviđen i neprepoznat/necijenjen. Trebamo ukazivati na iskorištavanje i obezvrjeđivanje ovog važnog rada. Istovremeno, saznanje da je emocionalni rad često iskorištavan, prevodi se u uvjerenje da je emocionalni rad sam po sebi iskorištavanje. Kao ženi koja često ulaže u emocionalni rad, i u osobnom i u poslovnom životu, nije mi drago što se moja važna, potrebna, kompleksna vještina prikazuje kao nešto što je prema meni nužno opresivno. Ne sviđa mi se pretpostavka da sam na neki način prevarena i izmanipulirana da radim težak i potreban posao koji mi je iznimno važan. Takav diskurs obezvrjeđuje emocionalni rad.

Pa, umjesto da pretpostavljamo kako je emocionalni rad nužno i neizbježno iskorištavajući, možemo li razmotriti kako ga možemo etički prihvatiti?

Ako emocionalni rad možemo prihvatiti etički, onda ga možemo vrednovati kao važan rad koji mijenja svijet – što on jest. Možemo početi ozbiljno razmišljati kako taj rad, tako često neprepoznat, zapravo održava živima naše odnose, zajednice, pokrete i nas same.

Možemo imenovati, prepoznati, poštovati, raditi i, da, prihvatiti emocionalni rad, umjesto da mu uzmičemo zato što ne želimo biti iskorištene_i. Ovo pišem kao prijedlog, i ovaj prijedlog je sam po sebi oblik emocionalnog rada. To je čin ljubavi. To je poziv da razmislimo kako bismo prihvatili emocionalni rad, a da ne bude iskorištavajući. Premda ovo nije opsežan popis, a nipošto nije konačna riječ o ovoj temi, nudim tri pitanja koje možemo iskoristiti kao smjernice za etičko prihvaćanje emocionalnog rada. Bez obzira prihvaćamo li emocionalni rad od prijatelja, ljubavnika_ice, profesionalca_ke ili suradnika, razmišljanje o ovim pitanjima može nam pomoći da to činimo s poštovanjem i reciprocitetom.

 

1. Postoji li pristanak?

Prvo što se moramo zapitati – je li osoba koja pruža emocionalni rad s tim suglasna? Je li  to sama ponudila? Je li to ponudila dobrovoljno i bez prisile? Ako nekome namećete osjećaj krivnje što ne pruža emocionalnu podršku (rad), onda tu nema pristanka. Ako pred nekoga “istovarite” teške stvari, a da prije toga niste provjerili je li ta osoba s tim okej, također nema pristanka. Ako pretpostavite da je sada dobar trenutak za neku temu, a da niste prvo pitali – također, to nije suglasan rad. Ako zahtijevate da osoba s manje moći od vas obavlja posao vaše edukacije, to nije pristanak. Ako želite znati je li netko suglasan i želi pružiti emocionalni rad, odgovor je jednostavan: pitajte.

To se pitanje može postaviti na brojne načine. Važno je da je pitanje autentično, iskreno i da se na njega može odgovoriti s ‘da’, ‘ne’ ili ‘možda’ u određenim okolnostima. Primjerice, prijateljica može reći da može pričati na telefon 15 minuta, ali ne duže, ili kaže da će ti rado posvetiti pažnju kada završi nešto što sada radi.

Ako nekoga od koga se očekuje da obavlja emocionalni rad to tražite, iznimno je važno da mu date mogućnost “izlaza”. Primjerice, mogli biste reći: “Nešto uznemirujuće mi se dogodilo danas na poslu i htjela bih o tome razgovarati. Ako imaš kapaciteta (vremena, možeš, želiš) sa mnom o tome, molim te javi mi, ali ako nemaš potpuno razumijem”.

Dati ljudima do znanja da postoje drugi ljudi od kojih možete tražiti podršku, također smanjuje ili ukida pritisak. Možete reći nešto kao: “Mogu li ti reći što mi se događa? Razgovarat ću o tome sa svojim terapeutom ovog tjedna, pa nema pritiska.”

Kada govorim o pristanku – govorim o informiranom pristanku. Budite jasni i konkretni kakvu podršku trebate kako bi druga osoba mogla odlučiti može li je pružiti ili ne. Primjerice, možete reći: “Imala sam stvarno težak tjedan i pomoglo bi mi kad bi netko samo došao do mene i sjedio sa mnom. Ne želim pričati o tome. Je li to nešto što bi mi mogao_la učiniti? Ako ne, nema veze, pitat ću nekog drugog.”

Ovo može biti teško kada smo u krizi, to mi je jasno. Mnogi od nas ne dobiju podršku kad je trebaju, posebno oni/one među nama koje doživljavaju višestruke oblike opresije. Stručna podrška je često nedostupna ili štetna, stoga želim naglasiti da nas ne treba biti sram tražiti pomoć kada smo očajni_e. Važno je tražiti pomoć kada je trebamo, čak i ako to ne radimo savršeno. Nismo uvijek u stanju pažljivo promisliti kako ćemo tražiti pomoć. Istovremeno, to činiti (tražiti pomoć) je važan dio poštovanja onih koji mare za nas. Sjetiti se važnosti pristanka kada tražimo emocionalnu podršku vodi do čvršćih i održivijih odnosa i zajednica. Kada nismo u krizi, može biti korisno sastaviti listu ljudi kojima se možemo obratiti za podršku/pomoć kao i listu pitanja koje možemo koristiti kada pitamo za podršku. Taj popis može uključiti prijatelje_ice, partnere_ice, obitelj, stručne osobe i krizne centre. Tako ćemo, kada tražimo/trebamo pomoć, moći upotrijebiti taj popis. Može nam pomoći da se sjetimo opcija čak i kada nam najbliži ljudi nisu u mogućnosti pružiti podršku koju trebamo u nekom razdoblju.

 

 2. Je li taj rad cijenjen?

Svi imamo koristi od emocionalnog rada u našem svakodnevnom životu, bez obzira radi li se o tome da je blagajnica ljubazna iako je imala grozan dan ili o partneru/ici koji/a nas sluša dok pričamo o lošem danu na poslu, ili o prijatelju_ici koji/a nas uvijek oraspoloži ili o prijateljima s Facebooka koje “bombardiramo” svojim idejama. Emocionalni rad ima mnoštvo oblika i podržava nas na brojne načine. Pa ipak, njegova uloga u našim životima često ostaje neprepoznata. Dio etičkog prihvaćanja emocionalnog rada je vrednovanje tog rada, a da ga ne uzimamo “zdravo za gotovo”, da ga prepoznamo i priznamo i artikuliramo načine na koje nas podržava.

Imala sam partnera koji nikada nije doživio seksualno nasilje. Bio je član kolektiva koji se bavio politikama vezanim uz seksualno nasilje. Često smo razgovarali o tome i pitao me je za mišljenje. Kao osoba koja je preživjela seksualno nasilje, znala sam mnogo toga i rado sam mu pomagala. Razljutilo me to što je taj emocionalni rad i korištenje moje traume da pomognem njemu i njegovom kolektivu bio potpuno nepriznat. Moj partner je svoj kolektiv opskrbljivao s mnoštvom novih i važnih ideja, a da mi nikada nije pripisao zasluge za to.

Ovo je primjer pogrešnog ponašanja, no postoje mnogi načini dobrog ponašanja. Od toga da se izravno zahvalimo ljudima i kažemo im kako nam je njihov emocionalni rad pomogao do javnog pridavanja zasluga. Za svaku situaciju postoji prikladna reakcija. Običan smiješak upućen blagajnici i nastojanje da joj ne “trošimo” vrijeme dovoljno je joj pokažemo priznanje i zahvalnost. Uslužnim radnicima i radnicama možemo dati i velikodušne ili redovne napojnice (da ne spominjem da ih ne smijemo koristiti kao objekte emocionalnog istresanja).  Možemo odati priznanje prijateljima na Facebooku navodeći njihove doprinose u našem radu (no prije toga ih treba pitati žele li ili ne da im navedemo imena). Pred prijateljima i pred zajednicom možemo svojim partnerima_cama reći koliko cijenimo njihovu stalnu podršku. Možemo javno obznaniti da ništa od našeg rada nije nastalo u vakuumu i zahvaliti onima koji su doprinijeli svojim emocionalnim radom.

Dio prihvaćanja emocionalnog rada je iskreno pokazivanje zahvalnosti i pridavanje zasluga. Priznanje znači mnogo ljudima da se osjete cijenjenima za svoj naporan rad.

 

3. Postoji li reciprocitet?

Konačno, trebamo se zapitati je li emocionalni rad recipročan. Kada za emocionalni rad plaćamo, primjerice psihoterapeutu ili seksualnoj radnici, očito se od nas ne očekuje da uložimo istu količinu emocionalnog rada zauzvrat. U tom slučaju dajemo novac. No, još uvijek možemo poštovati njihov rad držeći se dogovora, poštujući njihovo vrijeme, sjetiti se da su profesionalci ljudi i da mogu imati loš dan, i općenito tretirati ih s uvažavanjem.

U odnosima u kojima ne plaćamo za emocionalni rad posebno je važno zapitati se pružamo li ga i mi zauzvrat. Dajemo li toj osobu podršku? Slušamo li o njenim problemima? Jesmo li dostupni u krizi? Naravno da je nemoguće biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme, ali u fer recipročnim odnosima trebali bismo davati koliko i primati. Ako shvatimo da dobivamo mnogo emocionalnog ulaganja od nekoga, važno je razmisliti možemo li i mi uzvratiti. Vraćamo li uslugu?

Ako smo navikli dobivati emocionalnu podršku bez uzvraćanja, to je nešto na čemu trebamo poraditi. Neki ljudi, zahvaljujući svojim privilegiranim pozicijama, navikli su imati emocionalnu potporu drugih te nikada nisu naučili kako da to i sami rade. Možda nisu svjesni da je emocionalni rad – rad, da je to skup vještina.

Ako niste navikli ljudima davati podršku, prvo se trebate educirati kako to činiti. Postoje brojne knjige i članci koje možete pročitati kako biste naučili kako slušati, kako pružiti podršku, kako ljudima dati prostor. Također, možete pitati ljude koje želite podržati kakvu podršku oni žele, no dobro je najprije izbrusiti vještine emocionalnog rada, tako da ne očekujete od nekog drugog da sam obavi emocionalni rad učeći vas emocionalnom radu.

Dio samoedukacije o tome što je emocionalni rad i kako ga raditi je samoedukacija o sistemskoj opresiji i o tome kakve koristi mi od nje imamo. Važan dio učenja je spoznati kako mi opresiramo druge očekujući da nas educiraju o toj opresiji. Velik dio reciprociteta vezan je uz samoedukaciju, a to je tek početak. S te polazišne točke, trebamo se pitati kako možemo uzvratiti ljudima u našim životima, posebno onima od čije opresije imamo koristi i onima koji su izloženi višestrukim opresivnim sistemima.

Reciprocitet je temelj izgradnje snažnih odnosa i zajednica. Ako se konstantno oslanjamo na nekoga, zapitajmo se “Na koga se oslanja ta osoba?”. Možete prijatelju poslati poruku i pitati ga kako je, kakav mu je bio dan. Možete saslušati suradnika koji vam govori o nečemu stresnom što je doživio. Možete održavati empatični prostor za svog partnera ne pokušavajući “popraviti” situaciju. Možete svom ljubavniku donijeti hranu kada je bolestan. Učiti kako “obavljati” emocionalni rad važan je dio njegovog etičkog prihvaćanja.

Važno je spoznati da neki od nas trebaju više brige od drugih. Neki od nas, zbog traume, invaliditeta, problema s mentalnim zdravljem, siromaštva ili nekih drugih razloga, možda nisu u poziciji da pruže emocionalni rad kakav nam je potreban. Možemo prolaziti kroz razdoblja kada možemo pružiti više emocionalne potpore ili kroz razdoblja u kojima trebamo više brige i pažnje nego što smo je sposobni dati. Možemo biti sposobni pružiti recipročnu brigu na neke načine, a ne neke druge ne. I to je potpuno u redu. Trebamo bogate mreže emocionalne skrbi, tako da svatko od nas može dobiti onoliko koliko mu treba. Trebamo zajednice koje cijene i upražnjavaju emocionalni rad – zajednice u kojima si međusobno pomažemo. Reciprocitet je odluka da izgradimo zajednice u kojima ćemo svi biti podržani i ne izostaviti nikoga; to nije razmjena “jedan na jedan”.

Emocionalni rad je nevidljivo “ljepilo” koje održava naše odnose, zajednice, pokrete i nas same. To je neophodan rad na promjeni svijeta. Važno je artikulirati činjenicu da je emocionalni rad često nepriznat i iskorištavan te da se često zahtijeva od određenih skupina ljudi – uključujući žene, feminine ljude i nebijele ljude. U isto vrijeme, moramo spoznati da je emocionalni rad vrijedan i važan. Trebamo ga više, a ne manje, i trebamo ga dijeliti. Umjesto da mu uzmičemo zbog straha da ćemo biti iskorišteni, možemo se zapitati: “Postoji li pristanak? Cijenimo li taj rad? Postoji li reciprocitet?”. I ako iskreno odgovorimo na ova pitanja, možemo ga prihvatiti sa zahvalnošću i poštovanjem.

Na kraju, želim se zahvaliti svim teoretičarima_kama, aktivistima_kinjama, umjetnicima_ama, piscima/spisateljicama i prijateljima_cama koji su artikulirali važnost emocionalnog rada, posebno onima koji nisu bijeli, osobama s invaliditetom i seksualnim radnicima_ama. Ovo ne bih mogla napisati da cijeli život nisam učila od onih koji su to učinili prije mene i nastavit ću učiti. Hvala. 

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

U Rojavi oformljena prva queer vojna jedinica

Prema službenoj izjavi IRPGF-a (International Revolutionary People’s Guerilla Forces) 25. srpnja, u Rojavi je oformljena prva LGBT*QI+ jedinica pod nazivom ‘Pobunjenička i oslobodilačka queer vojska’ ili TQILA (The Queer Insurrection and Liberation Army). TQILA predstavlja produžetak IRPGF-a, jedinice oformljene u travnju i sačinjene od stranih dobrovoljaca/ki koji uz YPG sudjeluju u borbama protiv ISIS-ovih militanata.

Jedinica je nastala kao odgovor LGBT*QI+ zajednice na godine opresije, u obliku kamenovanja i pogubljenja, pretrpljene od strane Islamske države prema čijem je zakonu homoseksualnost prekršaj zaslužan smrtne kazne, ali i kao odgovor na tretman LGBT*QI+ osoba u čitavom svijetu.

Kako iznosi IRPGF: “članovi/ice TQILA-e u šoku su promatrali ekstremiste širom svijeta kako napadaju queer zajednicu i ubijaju njezine članove/ice pod izgovorom da su ‘bolesni/e’ i ‘neprirodni/e’. Prizori gay muškaraca bačenih s krovova ili kamenovanih od strane ISIS-ovih militanata nisu nešto što smo bili/e u stanju dokono promatrati. No, nije samo ISIS zaslužan za vjerski motiviranu mržnju i napade usmjerene na queer, trans* i druge pripadnike ne-binarne populacije. Kršćanski/e konzervativci/ke na globalnom sjeverozapadu također su napadali/e LGBT*QI+ osobe u pokušaju zataškavanja i brisanja njihovog postojanja. Želimo naglasiti da homofobija i trans*fobija nisu inherentno prisutne u islamu ili bilo kojoj drugoj religiji. Poznajemo mnogo muslimana/ki, židova/ki, kršćana/ki, hinduista/kinja, budista/kinja itd. koji/e sa zadovoljstvom prihvaćaju jedinstvenost i nekonformnost, a neki/e su i sami/e queer. Stojimo solidarno uz sve queer osobe u borbi protiv fašizma, tiranije i opresije. Također, borimo se i protiv feudalnog anti-queer sentimenta unutar revolucionarne ljevice kako ovdje tako i u ostatku svijeta.”

Broj članova/ica ove vojne jedinice čiji je cilj “razbiti rodnu binarnost te unaprijediti žensku revoluciju, ali i širu rodnu i seksualnu revoluciju”  iz sigurnosnih razloga za sada još ostaje nepoznat, no prema izjavi glasnogovornika TQILA-e Hevala Rojhilata za Newsweek, poznato je da mnogo LGBT*QI+ osoba trenutno već sudjeluje u borbama za oslobođenje Raqqe koje bi, pogotovo nakon oslobođenja Mosula, predstavljalo težak udarac za Islamsku državu budući da bi time militanti izgubili povezanost i kontrolu nad značajnim dijelom Sirije i Iraka.

I borba koja se vodi u Raqqi za članove TQILA-e predstavlja borbu “protiv autoriteta, patrijarhata, opresivne heteronormativnosti, queer/homo-fobije i trans*fobije za čije je jačanje potreban teritorijalni napredak revolucionarnih postrojbi i ženske borbe. Činjenica da predavanja iz Jineologije razmatraju rodne konstrukte i seksualnost još više naglašava značaj revolucije u Rojavi i čitavom Kurdistanu gdje žene iznimnom brzinom potiču na napredak. Potreba i želja za jačanjem ženske revolucije i potpomaganje queer borbe ono je što je motiviralo naše queer drugove IRPGF-a da oforme TQILA-u.

Iako je trenutno nepoznato koliko su duboko članovi/ice TQILA-e već prodrli u Raqqu, prema riječima Hevala Rojhilata, jedinica oslobođenje grada namjerava obilježiti podizanjem zastava TQILA-e i IRPGF-a na mjestu ISIS-ovih simbola, ali i zastave duginih boja kao konačan udarac Islamskoj državi.

Medijski prikaz nasilja – okrivljavanje žrtve i lažni stručnjaci

Jedna od prvih i najvažnijih preporuka gotovo svakog priručnika za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama jest: Ne okrivljujte žrtvu za počinjeni zločin. I koliko god puta feminističke organizacije pisale i upozoravale na vrlo direktna medijska optuživanja i okrivljavanja žena koje su preživjele (ili nisu) nasilje, toliko puta mediji opet iznova, prilikom svakog novog slučaja nasilja, rade to isto.

Najnoviji slučajevi apsolutno nedopustivog izvještavanja o nasilju prema ženama i djeci, koji uključuje okrivljavanje žena, ali i komentare lažnih stručnjaka i fotografije tih stručnjaka, dogodili su se u Srbiji. Početkom srpnja, u razmaku od tjedan dana ubijene su dvije žene i jedno dijete. U srijedu, 5. srpnja, M.L. ubio je suprugu O.L. udarajući je kamenom po glavi ispred njihova tri sina u Centru za socijalnu skrb u Novom Beogradu. U srijedu, 12. srpnja M.N. nožem je ubio suprugu M.Đ. i zadavio četverogodišnjeg sina u Centru za socijalni rad u Rakovici. Oba su muškarca bila već poznati obiteljski nasilnici, u oba slučaja ubojstva su se dogodila kad je postupak za rastavu braka bio u tijeku i oba su se dogodila prilikom posjeta očeva djeci u tzv. kontroliranim uvjetima. 

 

Feministički prosvjedi

Eskalacija nasilja izazvala je snažne reakcije feminističkih organizacija koje su 17. srpnja organizirale prosvjed “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više” ispred Ministarstva za rad, zaposlavanje, boračka i socijalna pitanja u Beogradu te iskazale “najoštriji protest povodom propusta državnih institucija da zaustave nasilje u porodici“.

“Tražimo od sudova da hitno preispitaju sve nepravnosnažne odluke o viđanju dece sa očevima koji su činili nasilje. Tražimo od centara za socijalni rad da obustave sva viđanja u kontrolisanim uslovima za koje ne postoji sudska odluka i da preispitaju sve slučajeva u kojima je prijavljivano nasilje kako bi procenili rizik od daljeg nasilja prema ženama i deci i predložili mere radi obezbeđivanja njihove zaštite”, priopćenjem se obratilo preko 100 organizacija civilnog društva u Srbiji dodavši vrlo logičan zaključak kako “najbolji interes deteta nije održavanje kontakta sa roditeljem koji je nasilan prema majci i prema detetu“.

{slika}

 

‘Snaja je kriva za sve…’

I dok su feministkinje vodile svoju borbu, mediji su tragali za detaljima ubojstava koje nisu stavljali u širi kontekst, ubojice su nazivali monstrumima, iako im je više puta naglašavano da time ne pomažu već samo pridonose normalizaciji nasilja (ne radi se, nažalost, o monstrumima već o ljudima koji su dio naše zajednice – proizvodi i proizvođači patrijarhalnog društva), itd. Došli su novinari i novinarke i do obitelji žrtava, prijatelja, susjeda i svih onih čije se mišljenje bezrazložno uobičajeno prenosi u crnim kronikama.  

U moru tih tekstova izdvaja se onaj Srpskog telegrafa od 16. srpnja u kojem stoji citat oca počinitelja zločina: “Snaja je kriva za sve, žao mi je mog sina!“. U nastavku se izjava naziva skandaloznom, a počinitelj još jednom monstrumom. I tako dobijemo nekoliko elemenata senzacionalizma na jednom mjestu: od namjernog odabira irelevantnih (a samo naoko šokantnih) citata, preko korištenja bombastičnih riječi poput ‘skandalozno’ do nazivanja počinitelja monstrumom. Iako se u tekstu novinar_ka ograđuje od riječi oca počinitelja okarakteriziravši ih ‘skandaloznima’, uistinu se nameće pitanje: Što je točno skandalozno u ovoj izjavi? Nažalost, ništa. Ovo je uobičajena izjava, tipično okrivljavanje žrtve u našim društvima, zrcalo stvarnosti prožete nasiljem i kulturom silovanja, razlog zbog kojeg se ubojstva i događaju.

 

Lažnom stručnjaku za sve su krive ‘agresivne feministkinje’

Druga dva teksta koja su izazvala buru reakcija objavljena su u dnevnim novinama Politika, jedan 15. srpnja, drugi 18. srpnja. U tekstu kolumnista, doktora medicine i psihoterapeuta Zorana Milivojevića od 15. srpnja direktno se za zločin počinjen nad njom samom i nad njezinim djetetom – optužuje žrtva zločina u Rakovici. “Svaka savremena tragična priča, uključujući onu u kojoj je otac bacio pred majku zadavljeno dete, nakon čega ju je usmrtio nožem, ima svoju istoriju i svoj kontekst. Da majka nije ignorisala više odluka suda i sprečavala oca da viđa dete, možda se ova tragedija ne bi desila“, napisao je Milivojević u svojoj kolumni, čiju je izvrsnu analizu dala Ana Jovanović na Peščaniku.

Milivojević je prozvan od strane feministkinja zbog optuživanja žrtve, ali i Politika je odlučila prozivati nekoliko dana nakon: na udaru su se našle ‘agresivne feministkinje’ i to od strane stručnjaka kojeg je nemoguće naći Internet pretragama i uz čije je ime stavljena pogrešna fotografija. Naime, 18. srpnja u Politici je objavljeno mišljenje Petra Veličkovića, navodnog forenzičkog psihijatra i sudskog stručnjaka za povjeravanje djece iz Kanade, pod naslovom “Protiv nasilja, ne protiv muškaraca ili žena”. U tekstu, koji je nakon što se prevara otkrila uklonjen s portala Politika, stoji sljedeće:

Dve tragedije u centrima za socijalni rad u Beogradu ovog leta ukazuju na duboke, teške i nepopravljive slabosti i nekompetentnost celokupnog sistema zaštite porodice u Srbiji. U žižu su, naravno, odmah spremno uskočile agresivne feministkinje, koje su i ove tragedije iskoristile za svoju političku agendu. Sa stručne strane posmatrano, nasilje je nasilje, bez obzira na to ko ga čini. Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, koji je u Srbiji nedavno stupio na snagu, nije samo za muškarce. On je za sve porodične nasilnike i nasilnice.

Kada je već reč o ženama i muškarcima, ne treba zaboraviti da praktično sva čedomorstva (ubistva beba) svuda u svetu čine isključivo žene, a gotovo nikada muškarci. Dakle, dve tragedije u Beogradu ne govore ništa u prilog feminističkoj politici i propagandi. One govore u prilog zaštiti porodice od svake vrste nasilja i od svih nasilnika – i muškaraca i žena.”

Stručnjaka (između ostalog i za feminističku politiku i propagandu, očito) ovog imena i prezimena nemoguće je pronaći online pretraživanjem, ali je zato jednostavno pronaći fotografiju objavljenu kraj njegova imena. Radi se o fotografiji njemačkog glumca i kazališnog redatelja Andreasa Kaufmanna, koji je za Deutsche Welle izjavio kako će tražiti demanti od Politike i poduzeti pravne korake protiv lista jer mu je nanesena šteta.

 

Reakcije i pozivanje na odgovornost

Da slučaj Petra Veličkovića nije iznimka, upozorava Udruženje novinara Srbije (UNS) koje je u priopćenju tražilo od v.d urednika Politike da objasni ‘fantomske komentare’. Naime, Politika je već prije imala komentatora kojeg se nije dalo pronaći u bespućima internetima i uz čije je ime stavljena fotografija druge osobe. 5. svibnja u Politici je objavljen komentar Milovana B. Vučiča, koji je potpisan kao “profesor univerziteta, psihoanalitički psihoterapeut i psihoanalitički supervizor, specijalista za dečju psihoanalizu” iz Kalifornije. Tekst je naslovljen ovako: “Nepravde feminističkog pravosuđa” i bavi se dodjeljivanjem skrbništva nad djetetom. Fotografija kraj njegova imena, ispostavilo se, pripada Hermanu Dernemannu, preminulom Nijemcu koji je medijima jedno vrijeme bio zanimljiv jer se smatrao najstarijim živućim muškarcem (umro je u 112. godini života).

Udruženje novinara Srbije traži od v.d. glavnog i odgovornog urednika Politike Žarka Rakića da hitno javnosti objasni kako su i zašto te novine objavile najmanje dva komentara izmišljenih autora. Politika je u izdanjima od 5. maja i 18. jula u rubrici Pogledi objavila komentare nepostojećih ‘stručnjaka’ u kojima se relativizuju zločini nad ženama i pravdaju nasilnici, a uzrok za porast nasilja nalazi u ‘agresivnom feminizmu'”, stoji u priopćenju UNS-a.

Reagirao je i Autonomni ženski centar dvjema pritužbama Savetu za štampu. “Prva pritužba se odnosi na tekst autora Zorana Milivojevića, pod nazivom ‘Medejina osveta’, objavljenog 16.7, a druga na tekst potpisan imenom dr Petra Veličkovića, ‘Protiv nasilja, a ne protiv muškaraca i žena’, objavljen 18.7. Smatramo da su tekstom ‘Medejina osveta’ prekršene odredbe Kodeksa novinara Srbije o istinitosti izveštavanja i odgovornosti novinara (poglavlja I i IV), dok je tekstom ‘Protiv nasilja, a ne protiv muškaraca i žena’ takođe prekršena odredba o istinitosti izveštavanja, ali i novinarske pažnje (poglavlja I i V)”, stoji u obrazloženju pritužbi.

 

Nama je zapravo najteže

Iz Politike se najprije javio urednik rubrike Pogledi Branislav Radivojša, koji je za Insajder o provjeravanju identiteta stručnjaka rekao “Kako da ga proverim? On se javlja iz Kanade i nemam tamošnji registar. Ne možemo mi da se bavimo policijskim istragama, mi samo objavljujemo tekstove”. (Mislim da bi “Mi samo objavljujemo tekstove”, bio dobar opis mainstream novinarstva danas općenito.)

Na optužbe su nešto kasnije iz Politike odgovorili uvjeravanjem da su žrtve u cijeloj priči zapravo oni sami. Priznaju kako nisu provjeravali identitet navodnih stručnjaka, da im je sve podmetnuto te da se Politika “našla na meti kriminalnog napada nepoznatih počinilaca, o čijim pravim namerama i motivima možemo samo da nagađamo”. “Zbog pokušaja namerne diskreditacije i urušavanja ugleda Politike, bili smo prinuđeni da ceo slučaj prijavimo tužilaštvu, nemajući šta da krijemo ni od čitalaca, ni od javnosti. Verujemo da se izvršioci ovog napada ne nalaze ni u Kanadi, ni u Americi, već u Srbiji, o čemu smo i obavestili tužilaštvo”, naveli su u priopćenju

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izgradnja veza s migrantskim zajednicama

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci objavio je javni natječaj za sudjelovanje na putujućim rezidencijama, u sklopu projekta Risk Change. Rezidencije će se odvijati na tri različite lokacije (Marseille, Novi Sad, Budimpešta) od listopada 2017. do veljače 2019. godine.

Projekt se bavi područjem suvremene interdisciplinarne kulture, umjetnosti i kreativnosti povezanih sa znanošću, te s ciljem izgradnje veza između migranata i lokalnog stanovništva unutar multikulturalnih europskih zajednica. Fokus projekta je dvostruk: usmjerava se na  rizik na koji se migranti odlučuju te na promjenu koja je Europi potrebna kako bi prihvatila migrante u svoje države.

Tijekom trajanja projekta devet međunarodnih projektnih partnera istražit će međupovezane teme koje se odnose na migracije u Europi, kroz samostalne i putujuće rezidencije, izložbe, istraživanja, simpozije, otvorene laboratorije, radionice, studijske posjete – međusobno povezane kroz inovativnu digitalnu platformu, a kako bi se osigurala komunikacija s europskom javnošću.

Natječaj potiče prijedloge maksimalno dva umjetnika_ica / stručnjaka_inja, koji sadrže potencijal za suradnju s migrantskim zajednicama, a koji će rezultirati stvaranjem novoga interdisciplinarnoga umjetničkog rada/ova. Prijedlozi bi se trebali baviti temom projekta Risk Change istražujući, kroz interdisciplinarne i međukulturne pristupe, društveno-političke pritiske uvjetovane kretanjem stanovništva, ili one pritiske koji uvjetuju migracije, azil i promjenu prebivališta. Odabrani umjetnici_ice/ stručnjaci_inje razvijat će umjetnički rad/ove, uz asistenciju 3 produkcijska voditelja_ica, tijekom 3 suradničke etape, od kojih će svaka trajati 10 dana.

Prijave na natječaj ocijenit će kustoski odbor partnerskih organizacija, a rezultati će biti objavljeni na službenim stranicama partnera do 15. rujna. Na preporuke međunarodnog odbora, MMSU će odlučiti o završnom odabiru umjetničkih radova. Za odabrani prijedlog bit će osigurani smještaj, putni troškovi i dnevnice, te umjetnički honorar u visini od 2.500 €. Sve troškove pokriva MMSU. Autorski honorar bit će podijeljen u dva dijela, odnosno isplaćen pri posjetu Novom Sadu i Budimpešti. Nisu predviđeni dodatni materijalni troškovi.

Kao prijavu na natječaj potrebno je poslati prijedlog rada (istraživačkog projekta ili projekta u trenutnoj produkciji) isključivo email-om, na sljedeću adresu: touring.residency@gmail.com.

Prijava treba sadržavati:

  • osobne informacije: ime, prezime, datum rođenja, adresu, telefon, e-mail

  • profesionalni životopis s pregledom prethodnih radova/projekata/referenci

  • opis predloženog rada s pismom motivacije (maksimalno jedna kartica teksta)

  • odgovarajuću dokumentaciju (skicu, fotografije, video, itd.) koja će omogućiti uvid u predloženi rad

  • tehničke zahtjeve potrebne za produkciju rada/ova.

Nepotpune prijave i prijave koje ne ispunjavaju navedene uvjete neće se razmatrati.

Rok za prijavu je 22. kolovoz, a više informacija potražite na stranicama MMSU-a.