Povratak djece u Irak: ‘Dragi naši, sretan vam put’

Danas ujutro me na Facebooku dočekala objava osobe koju ne poznajem. No, objava je važna i ljudi na listi su je šerali. Naime, radi se o postu u kojem je Dženana aferagić napisala:

Mustafa 16 god, završio 1.razred srednje medicinske škole Vrapče, sestra Raja 11 god, završila 4. razred Oš u Dugavama, brat Muslem 6 g. i brat Mumen 1g. Upravo su poletjeli iz Zagreba za Bagdad u Iraku. 

Nakon što su prije dvije godine s roditeljima pobjegli iz ratnog Iraka u sigurnu civiliziranu Europu vraćaju se kući. Mnogi će reći super, neka idu tamo odakle su došli, imamo mi i previše svojih problema….ali samo da nam bude jasno da nam nije nimalo teško u usporedbi s njima, koji se vraćaju u nesigurnost i svakodnevicu gdje će brojati bombe koje padaju i bombaške napade koji se događaju svakodnevno.

Draga predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović, Vlado Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, UNICEF Hrvatska, Andreju Plenkoviću, Sigurnosno-obavještajna agencijo…. Molim Vas spriječimo ovakve situacije ubuduće i pružimo djeci i ljudima koji bježe od užasa sigurniju budućnost od one u koju se vraćaju. Odgovorite na sva pitanja i mailove koji su vam poslani, obrazložite zašto ova i druga djeca predstavljaju prijetnju, i zašto im Hr ne pristaje pružiti zaštitu i dati azil? Ova djeca će već sutra možda stradati, hoćete li ih imati na savjesti? Dragi naši sretan vam put❤.”

Ono što meni nije jasno u ovoj priči je kako ta osoba, koja je donijela i potpisala rješenje o deportaciji, može spavati noću. Kako Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković mogu živjeti, putovati po svijetu, učiti Trumpa kako se izgovara “Krk” ili ganjati ljude radi objava na društvenim mrežama, kada znaju da njihova administracija šalje djecu da budu topovsko meso u ratnoj zoni. Kako cijela vojska ljudi koji su “za život” može zažmiriti na deportaciju djece iako teroriziraju domicilno stanovništvo pričama o reproduktivnim slobodama kao ubojstvima. Kako se u 21. stoljeću u jednoj zemlji, potpisnici UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima i potpisnici Konvencije o pravima djeteta, zemlji koja je u strahu od izumiranja, može tolerirati deportacija djece koja su u dvije godine dovoljno naučila jezik da završe naše regularne škole. Kako se može tolerirati slanje djece u ratnu zonu. Kako možemo živjeti, znajući da će ta djeca, nakon cijelog izbjegličkog puta preko Balkanske rute, života u kulturi koja je posve drugačija od one u kojoj su odrastali, učenja jezika i asimilacije s većinskim stanovništvom – možda nastradati u nekoliko idućih mjeseci?

Nije mi jasno kako administracija ne može gledati van okvira i odmaknuti se od stereotipa savršenog Hrvata kao bijelog, plavokosog i plavookog, heteroseksualnog, katoličkog, domoljubnog, koji osuđuje “sve totalitarne režime” osim onoga “izraz čežnje hrvatskog naroda za slobodom”. Imamo sustavne probleme kao što su nejednakost, siromaštvo, korupcija, zastarjeli obrazovni sustav, neadekvatna zdravstvena skrb i masovno iseljavanje osposobljene radne snage, dakle probleme koje treba rješavati kako su i nastali, a to je temeljitom promjenom agendi, ljudstva i načina rada.

Realno je da sadašnja administracija nema dovoljno kapaciteta poboljšati život za svih u ovoj zemlji, ali zar doista moramo slati djecu u ratnu zonu? Jesu li nam djeca doista prijetnja, opterećenje državnog proračuna? Gdje je nestala solidarnost, gdje je nestala briga za čovjeka? Ako nismo u stanju osigurati život nekolicini djece iz Iraka, kao i, prisjetimo se, prikupiti novce u iznosu cijene lososa kojim se opskrbljuje Pantovčak u nekoliko kratkih godina kako bi se povećala šansa za život djece oboljele od neuroblastoma, ova zemlja treba prestati tvrditi da se bori za život. Mislim da je to vrijeme došlo. Državi je stalo do profita nekolicine i arijevske rase. Doduše, ovim tempom će ideja o čistim Hrvatima spasti na tri milijuna ljudi koji kopaju po kontejnerima, ali bit će da to nije problem. Važno je da smo poslušni, idemo u crkvu, protestiramo radi promašenih teza i njegujemo kultove ličnosti. Ništa život, ništa ljudska prava, samo pare i čistoća gena.

Godišnje se može izbjeći 67 milijuna neželjenih trudnoća

Više od 200 milijuna žena u zemljama u razvoju koje ne žele biti trudne uopće ne koriste kontracepciju ili se oslanjaju na vrlo nesigurne metode za izbjegavanje trudnoće, i to najčešće zbog nemogućnosti pristupa istoj, nedostatka novca ili pravodobnih informacija, navodi se u posljednjem fact sheetu Guttmacher Institutea. Kada bi te iste žene imale pristup modernoj kontracepciji, dogodio bi se zamjetan pad u broju neželjenih trudnoća, s otprilike 89 milijuna na 22 milijuna godišnje.

Mnogim ženama u Africi, Aziji i Latinskoj Americi nedostaju resursi i zdravstvene ustanove u kojima mogu doći do moderne kontracepcije. Gotovo 60 posto žena koje žele izbjeći trudnoću, no nemaju pristup modernim kontracepcijskim metodama, žive u subsaharskoj Africi i Južnoj Aziji. Uz to, kada i ostanu trudne, mnoge od tih žena ne dobiju odgovarajuću skrb, bilo da se radi o zdravstvenoj skrbi ili općoj podršci.

Procjenjuje se da će u 2017. godini 300 tisuća žena u siromašnim zemljama umrijeti od uzroka povezanih s trudnoćom, a 2.7 milijuna dojenčadi neće doživjeti drugi mjesec života. Međutim, to se može izbjeći, navodi Ann Starrs iz Guttmacher Institutea.

Proširenje i poboljšanje usluga kako bi se zadovoljile potrebe za kontracepcijom za sve žene u zemljama u razvoju koštalo bi oko 11 milijardi dolara godišnje (što uključuje i izravne i neizravne troškove) ili, pojednostavljeno, 1,75 dolara po osobi godišnje. S obzirom da je trošak sprječavanja neželjene trudnoće kroz osiguravanje moderne kontracepcije daleko manji od troška usluge brige za neželjenu trudnoću, svaki dodatni dolar potrošen na kontracepciju bi smanjio troškove usluga brige za trudnošću za 2,30 dolara.  

Investicija od svega 8,39 dolara godišnje po osobi omogućila bi svim ženama u zemljama u razvoju temeljnu materalnu skrb, kao i skrb za novorođenčad te pomogla ženama i parovima da planiraju obitelj onako kako sami to žele. 

Arhivski fond Marije Jurić Zagorke dostupan za korištenje

Centar za ženske studije u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom, u okviru projekta Digitalizacija odabrane građe Marije Jurić Zagorke, stvorio je Arhivski fond Marije Jurić Zagorke.

Digitalizirano i obrađeno digitalizirano gradivo (uz uvod i popis dokumenata i zapisnika na hrvatskom i engleskom jeziku) Arhivski fond Marije Jurić Zagorke nalazi se na mrežnoj stranici Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke www.zagorka.net.

“Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska politička novinarka, koja je sudjelovala pri osnivanju Hrvatskog novinarskog društva. U okviru svog djelovanja kao članice zalagala se za radna i socijalna prava novinara/ki. U suradnji Centra za ženske studije i Hrvatskog novinarskog društva, digitalizirano je gradivo Hrvatskog novinarskog društva s ciljem korištenja gradiva kao izvora pri istraživanju novinarskog rada Marije Jurić Zagorke”, stoji u opisu Fonda. 

Digitalizirano gradivo u periodu 1910.-1957. je u vlasništvu Hrvatskog novinarskog društva (originali se nalaze kod imatelja gradiva, a u knjižnici Centra za ženske studije moguće je pogledati fotokopije originala). Gradivo sadrži osobne dokumente i korespondenciju Marije Jurić Zagorke te zapisnike Hrvatskog novinarskog društva.

Bitne razlike između pojmova ‘queer’ i ‘gay’

Nekada mi se činilo da sam gej. I možda je to neko vrijeme i bilo točno – nema ništa loše u bivanju gej. Ali danas to definitivno nisam. Činilo mi se da sam gej, jer mi se činilo da sam muškarac i da me privlače isključivo drugi muškarci.

Ne znam više kojeg sam roda, ako sam ikojeg, uopće. I prije te konkretne spoznaje, bilo mi je očito da me ne privlače, niti su ikad, samo muškarci. Također mi je sinulo da zapravo ne znam što točno znači “privlačnost”.

Sigurno znam da nisam hetero – bez stabilnog roda, uopće ne znam mogu li biti. A kada je tek započeo moj proces upoznavanja sebe, svejedno mi je bilo jasno da trebam prostor za istraživanje ovog zamršenog klupka.

I dok se ono otpetljavalo, zaključak je bio da, ako se već moram identificirati na način koji bi ljudima oko mene imao smisla i podrazumijevao neku stabilnost, taj bi identitet bio “queer”. I to samo zato što, za mene, “queer” inherentno prkosi stabilnoj identifikaciji.

Queer ima mnogo različitih aspekata.

Neki ga koriste za obuhvaćanje svih neheteroseksualnih, necisrodnih identiteta. To je razumljivo korištenje pojma – kao što je već spomenuto, tumačim to djelomično kao osiguravanje prostora za istraživanje roda i seksualnosti, a budući da toliko različitih grupa zahtijeva taj prostor, zahtijeva i izazov stabilnosti.

Brojne su, zasigurno, neheteroseksualne i necisrodne osobe queer.

Ipak, iako pojam queer pokriva dio tog spektra, on nije ograničen na njega. Niti sam gej, niti lezbijka, niti biseksualna, niti transrodna osoba. Nisam ništa – osim queer.

Postoje osobe koje biste možda nazvali “strejt” – pogledate li ih s njihovim partneri(ca)ma i nametnete li im rodove – koje su zapravo “queer”. A mnogi se gejevi, lezbijke i transrodne osobe ne identificiraju kao queer.

Poput mnogih naziva rezerviranih za marginalizirane osobe, i pojam queer ima bremenitu povijest ponovnog prisvajanja, mnoge kontroverzne političke implikacije i poopćujući aspekt, neki ga smatraju suviše kontradiktornim.

Ipak, čak i na stranicama Everyday Feminism izraze gey i queer ponekad koristimo naizmjence, kao da su istoznačnice. Bez namjere da suprotstavim te pojmove, te priznavajući njihovo povremeno preklapanje, evo razloga zašto mislim da bi razlikovanje tih dvaju pojmova moglo pomoći ljudima koji još istražuju vlastiti rod i seksualnost.

1. Queer nekome znači uvredu, a nekome osnaživanje

Ne spadam među povjesničar(k)e queera i još uvijek moram mnogo učiti, stoga ću se držati osnova. Evo što znam do sada: queer doslovno znači samo “čudno” ili “osebujno”, ukazujući na odstupanje od norme. Prije otprilike stotinu godina izraz je transformiran u pejorativni opis osoba neheteroseksualnih žudnji i ponašanja.

Neki, pak, taj izraz povezuju s previše boli uzrokovane drugima. Razumijem to.

Ako se mene osobno pita, posve sam za ponovno prisvajanje izraza i osnaživanja koje proizlazi iz opresije i činim to kad god i koliko god mogu.

Ne možete mi reći da riječi koja znači nešto jednako divno kao “jedinstveno” možete oduzeti značenje, i da ga ja ne mogu povratiti.

Također, mlada sam osoba koja nije živjela u vremenima kada se queer koristio kao pogrdan izraz, stoga su moji osjećaji, priznajem, pristrani.

Pokret vraćanja afirmativnog značenja izrazu queer relativno je moderan, kao i sam queer i queer teorija. Ne tako davno korištenje tog izraza kao uvrede objašnjava kontinuirani otpor njegovu korištenju.

Queer teoretičari i teoretičarke, djelomično pod utjecajem francuskog filozofa Michela Foucaulta, obično se istovremeno bave spolnošću i rodom, preispitujući oboje. Mnogi se odupiru esencijalističkoj ideji da se spol i rod razlikuju te dovode u pitanje ograničenja svojstvena binarnoj rodnoj perspektivi.

Prepoznat, uz Judith Butler i Eve Sedgwick, kao jedan od najutjecajnijih queer teoretičara, José Esteban Muñoz u knjizi “Feeling Utopia” navodi: “Nikada nismo bili queer, ali queer postoji za nas kao ideal kojega je moguće destilirati iz prošlosti i uz kojeg je moguće zamisliti budućnost. Budućnost je queer. “

Queer je bio političko pitanje koje je tražilo odgovore o spolu, rodu, seksualnosti, iako ih nije nužno pronalazilo.

Neke neheteroseksualne i necisrodne osobe odabiru ne upuštati se u to političko pitanje – i to je posve u redu.

{slika}

2. “Gej” i “queer” prostori još uvijek ne prihvaćaju brojne nebijele, rodno nekonformirane, nebinarne i druge osobe

Kao crna osoba u Americi, imam iskustva s rodom i seksualnošću koja se znatno razlikuju od iskustva bijele osobe. To je u redu i ne podrazumijeva nužno da ne možemo biti solidarni u različitim, ali još uvijek rodno obilježenim, bitkama protiv cis- i heteroseksizma.

Ali ta je solidarnost često jednosmjerna.

Posjetite li mainstream “gej” publikacije i pogledate li vodstvo kampanja za ljudska prava, pomislit ćete da gledate dodjelu Oscara.

Bijelo je. Muško je. Cisrodno je. Zalaže se za rodnu binarnost muškaraca i žena. To nisam ja.

Da i ne govorim o “gej” noćnim klubovima u bilo kojem kozmopolitskom gradu. Za moje posljednje posjete jednom takvom klubu, okruživalo me more bijelih lica koja su plesala uz glazbu s kojom se ne mogu povezati i vrvjela muževnošću koju ne posjedujem.

Bil je tamo bijelih lica koja ne percipiraju Crna, besramne kulturne aproprijacije i ljudi nimalo motiviranh za priznavanje moje nemuškosti.

To, dakako, ne znači da se nebijele, nemuške, necisrodne osobe ne mogu u tim prostorima povezati ili stvoriti vlastite prostore unutar njih. Naposljetku, ja se zalažem za ponovno prisvajanje i kada bi me taj pojam tehnički opisivao (iako me ne opisuje), možda bi mi djelovao drugačije.

Često se nalazim u gej prostorima afirmativnima za nebijele, nemuške, i necisrodne osobe – i divni su. Ali queer prostori osiguravaju nešto bitno drugačije.

Kako je već spomenuto, queer bi trebao osigurati manevarski prostor širi od skučenosti “normalnih” koncepata identiteta. Osobito bi trebao obuhvatiti brojnost razlika koje bi trebale uključivati više od bijelih cisrodnih muškaraca.

No bijeli šovinistički cisheteroseksizam suviše su invazivni te im je u današnjem svijetu gotovo nemoguće pobjeći.

Valja, također, napomenuti da je “queer” engleska riječ, stoga postoje mnoga ograničenja tog jezika u definiranju pretkolonijalnih nijelih kultura.

Osobe koje su se istaknule kao predvodnici pokreta za ponovno prisvajanje queera i dalje su, također, većinom bijele.

Oni istražuju što znače identiteti mimo bijelog – ili bi barem trebali, barataju li doista queer okvirom. No ako ta istraživanja “još” nisu dovršena – jer, implicira Munoz, nikada neće biti – tko će u međuvemenu izvući deblji kraj?

Nedavno me jedna bijela queer osoba optužila da time što tvrdim da je moj identitet nebinaran “zauzimam prostor” nebinarnim osobama, jer me se često percipira kao muškarca.

Ta je osoba queer prostorom razumjela samo ono na što je navikla, a moje crno tijelo koje je percipirala muškim nije se moglo uklopiti u tako definiran queer svijet.

Mnoge nebijele, rodno nekonformirane ili nebinarne osobe posve odbacuju oznake. Borba za oznake jednostavno nije za njih. Kako ja razumijem queer, i to je odbijanje iznimno važan queer čin, bez obzira na to kako se identificiraju.

Trebali bismo osigurati ljudima prostor da slijede svoj put, dokle god ne sprječavaju druge da čine to isto. To je, naposlijetku, queer.

3. Gay i Queer različito se odnose prema seksu

Ne sramim se seksualnosti. Često se seksam i volim seks. Ali moj queer identitet nije ograničen na pitanje seksualnosti.

Homoseksualnost je inherentno pitanje seksualnosti. Nije to pogrešno pitanje. Dapače, to je važno pitanje i za queer – i zato su gej i queer kompatibilni. Ipak, to nije jedino niti središnje pitanje.

Dok se i meni činilo da sam gej, to je bio identitet koji je itekako imao veze s rodom koji me seksualno privlačio.

Ali kao queer osoba, ni ne znam kojeg sam roda. Ne znam čak ni što je rod. Kako da znam kako se rod osoba koje mi se sviđaju odnosi na moj? Kako da znam jesam li “homo” ili “hetero” ili “bi”, ako nisam isto što i drugi ili suprotno njima?

Moj je odnos s homoseksualnošću bio definiran onime što mi se činilo da mi se sviđa. Ali više ne znam kako znam što mi se sviđa. Temelji li se “sviđanje” na seksu ili intimnosti? Što je seks bez intimnosti? Intimnost bez seksa?

Ako mi intimnost znači više od seksa, definira li intimnosti bez seksa moju seksualnost? A seks bez intimnosti?

Što je seks?

Što je intimnost?

Nijedna od tih stvari nije dovoljno definirana da se identificiram bilo kako drugačije osim na način koji tim pojmovima omogućuje nedefiniranost. Istražujući svoj queer identitet, to su pitanja koja si postavljam svaki dan. I možda ni na jedno nema odgovora. Možda se mijenjaju iz godine u godinu, iz dana u dan ili od osobe do osobe. Možda nikada neću znati.

A za neke osobe ti su pojmovi definirani dovoljno da budu gej i queer u određenom trenutku. Možda će se i za te osobe to promijeniti, kao što se promijenilo meni. Promijeni li se ili ne, jednako je u redu. Upravo je to jedinstvenost queera.

Gej i queer identitet dvije su različite stvari, iako je ponekad gej dio queera, i obratno. U konačnici, ovaj je jezik ograničen, stoga postoje ograničenja i u načinima na koje se opisujemo. Ja još uvijek tražim način da opišem sebe.

Ali da ne znam da postoje i drugi načini, ne bi bilo šanse da to shvatim. Da ne znam da queer nije isto što i gej. Da ne znam kako jedna veličina ne odgovara, niti bi trebala odgovarati, svima. Postoje i drugi načini – uvijek postoje drugi načini – za mene, za vas i sve ostale. Budite queer, budite gej, budite oboje, nemojte biti nijedno od toga, ali budite vi.

Što više širimo značenje pojma “biti”, biti “ja” lakše je ostvarivo.

Prevela i prilagodila Silvija Jakovljević

KINO na Trešnjevačkom placu: Stanovanje na filmu

[BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture poziva vas na drugu večer, 8. srpnja i završnu večer, 15. srpnja programa KINO na Trešnjevačkom placu: Stanovanje na filmu

U subotu, 8. srpnja od 21 sat prikazivat će se kratki dokumentarni film Katedrale (2013) redatelja Konrada Kästnera i igrani film Ruke nad gradom (1963) Francesca Rosija. 

“Urbanizacija suvremene Kine, temeljena na financijskim spekulacijama i smatrana ‘kraljevskim putem’ u modernost, te političko-ekonomske malverzacije u kontekstu prostornog širenja Napulja sredinom prošlog stoljeća tematske su okosnice drugog dijela filmskog programa posvećenog načinima prikazivanja stanovanja na filmu”, stoji u pozivu na program druge večeri. 

U subotu, 15. srpnja na završnoj večeri ovogodišnjeg filmskog programa bit će prikazani filmovi Stanovanje (2004) B. Marscha i Želim samo da me volite (1976) R.W. Fassbindera. 

Filmski program “Stanovanje na filmu” dio je projekta Umjetnici za kvart 2 .

GOOD Inicijativa: Obrazovanje nije VICan!?

Priopćenje GOOD inicijative prenosimo u cijelosti s dodatkom rodno osjetljivog jezika. 

Da je obrazovanje loš vic u ovoj zemlji, politička nam vlast opetovano dokazuje. Na jučerašnjem sastanku Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, predsjednica Povjerenstva Dijana Vican nije smijenjena, unatoč tomu što je neovlašteno osiromašila Akcijski plan provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije  reducirajući ga za čak 66% mjera orijentiranih na marginalizirane i ranjive skupine poput romske djece i djece s teškoćama u razvoju.  

Vican je zadržala svoju poziciju iako je na višesatnom sastanku odbačen njezin prijedlog Akcijskog plana te je usvojena metoda izrade novog Akcijskog plana i unatoč tomu što su brojni članovi/ce Povjerenstva uputili prigovor na netransparentnost rada Povjerenstva. U nekoj drugoj zemlji demokratskog predznaka, ovakva bi priča vodila samo jednom završetku – Dijana Vican više ne bi bila na poziciji predsjednice Povjerenstva. Vican bi trebala podnijeti ostavku zbog etičkih i profesionalnih razloga, a kada to već ne čini, ostavka bi joj trebala biti uručena.

Akcijski plan provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije trebao je biti donesen prije tri godine. GOOD Inicijativa je još u kolovozu 2016. godine kao jedan od predizbornih zahtjeva postavila prioritet donošenja ovog akcijskog plana čemu su sve političke stranke dale zeleno svjetlo. Također, rasprave o važnosti provedbe Strategije nije bilo jer se ona smatrala nacionalnim prioritetom koji se usvojen gotovo konsenzualno.

Ovakav smjer donošenja odluka kojega odlikuje ‘trgovanje viškom nepotrebne robe’ opasan je i suprotan demokratskim promjenama, toliko potrebnima hrvatskom obrazovanju i društvu. Nejasno je za čije interese radi Vican i tko su oni koji joj ‘drže ledja’, jer ovakvo je djelovanje anti-hrvatsko i anti-demokratsko. Postavlja se i pitanje kakvu ulogu igra ministrica Divjak i za čiji interes, s obzirom na nedostatak oštrije reakcije s njezine strane. Hoće li Divjak jednako mirno zaobići ovu situaciju, kao što je onu s Culej koja još uvijek obnaša ulogu voditeljice Ekspertne radne skupine za Cjelovitu kurikularnu reformu unatoč političkom imenovanju temeljem podobnosti?

Hoće li nova metoda rada koju najavljuje Ministrica Divjak nakon sastanka Posebnog stručnog povjerenstva donijeti Akcijski plan koji proizlazi iz Strategije i omogućuje promjene u obrazovnim politikama ostaje za vidjeti, a u tom procesu GOOD inicijativa poziva premijera Plenkovića i ministricu Divjak da sad i odmah preuzmu odgovornost i zaustave daljnje nazadovanje, tako što će s političkih i drugih utjecajnih pozicija maknuti one koji hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu nanose nepopravljivu štetu kronično ga demoralizirajući i demobilizirajući za promjene. Potrebno je u partnerstvu izraditi plan kvalitetne, dugoročne i demokratske obrazovne reforme kakvu već dugo trebaju hrvatski učenici/e, nastavnici/e i društvo.

GOOD inicijativa poziva sve buduće članove i članice Povjerenstva koji će, prema najavama ministrice Divjak, pratiti pojedina poglavlja Akcijskog plana, da se bore za demokratične promjene u obrazovnim politikama, za obrazovanje koje uključuje svu djecu, posebno vodi računa o najslabijima, a sve ostale učenike i učenice potiče na solidarnost i uključivost.