‘Tijelo za plažu’ kao imaginarni konstrukt

Suvremeni mediji danas, posebice televizija i internet, usko su povezani s proizvodnjom i utjelovljenjem kulturnih identiteta. Putem interpretativnih okvira i poruka koje svakodnevno generiraju, mediji bogato opskrbljuju svoje konzumente/ice obrascima i modelima poželjnoga ponašanja, izgleda i življenja. Sugerirajući što je poželjno, a što nije, što je dobro, što je trenutno IN – mediji utječu na definiciju svijeta oko nas, kao i na definiciju nas samih.

Jedno od tih definicija i ona je o našim tijelima. Slika koju imamo o našem tijelu nije ništa više od percepcije našeg tijela, kao i opažanje percepcija drugih o njemu, ne temelji se na činjenicama, nego je pod utjecajem samopoštovanja, mašte, emocija i fizičkih senzacija našeg tijela, a mijenja se promjenama raspoloženja, okruženja i fizičkim iskustvima.

Svakodnevna izloženosti medijima u kojima dominiraju idealizirani prikazi ženskog tijela utječe na to da mnoge žene nekritički nastoje imitirati prikaze u medijima kako bi dobile pohvale i osjećale se lijepo, poželjno i prihvaćeno. Kako je Ž. Puljiz – Šostik u svom eseju “Žena je ženi vuk?” istaknula “žene su u medijima prikazane kao pripadnice lijepog, ljepšeg, nježnijeg, krasnog i slabijeg spola” te uglavnom reducirane (ma čime se bavile) na tijelo – njegovu “savršenu” liniju i “puten” izgled (u koji ulažu većinu svojega vremena i novca)”. Mediji tako nude slike opće prihvaćenog ideala izgleda, ponašanja i življenja, a istovremeno rijetko ili nikad ne upozoravaju na nerazmjer medijske i stvarne žene.

U različitima epohama razvoja društva, ženskom tijelu pridavalo se različito značenje, pa su se tako u vremenu ekonomske krize i siromaštva cijenile žene s oblinama, uhranjene i sposobne za rađanje, dok su razvitkom ekonomije i “modernog društva” žene postajale sve mršavije i mršavije zahvaljujući “novom idealu ljepote” kojeg zapadna kultura brižno njeguje posljednjih nekoliko desetljeća šaljući poruku kako je “idealan izgled moguće postići uz mnogo odricanja”. Stvarajući fizičke i psihološke komplekse ženama koje se ne uklapaju u taj “novi ideal ljepote” utjecao je na to da se brojne žene pokore ogromnoj mašineriji koja profitira kulturom uljepšavanja i nezadovoljstvom vlastitim izgledom.

Poruke o tome “što je lijepo i koliko je važno biti lijep” u današnjem vremenu, disperzirane masovnim medijima kao utjecajnim saveznicima, dovele su do frustracije vlastitim tijelom kod mnogih žena i djevojaka, a sveprisutnost takvih ideja utjecala je, prema rezultatima brojnih istraživanja, ponajviše na najmlađe u društvu, pa tako djevojčice već sa šest godina počinju razmišljati o dijeti i dijetalnim preparatima jer se panično boje da ih “drugi ne mrze zato što su debele i ružne”.

“Mediji svjesnom uporabom i ponavljanjem određenih stereotipa kod primatelja informacija na suptilnoj razini ustaljuju arhetipske osobitosti muškaraca i žena koje su već društveno konstruirane kategorijom roda.”, ističu Tihana Lubina i Ivana Brkić Klimpak u radu “Rodni stereotipi: objektivizacija ženskog lika u medijima”.

Opsesija fizičkim izgledom, po običaju, kulminira tijekom ljetnog perioda kada iz svakog oglasa, priloga, svake fotografije nalazimo poruke o “savršenom tijelu”, o “savršenoj figuri” koje i kod najsamouvjerenijih stvaraju pritisak i anksioznost po pitanju vlastitog tijela. Za mišljenje o ovom “fenomenu” pitale smo i Vas same.

“Prosječno građena žena još je uvijek bolje građena od prosječno građenog muškarca jer društvo i mediji to od nje traže. U suprotnom je ‘morž’ na plaži, dok je muškarac samo s pivskim ‘trbuščićem’. Čak će i žene među sobom komentirati ‘Zašto je obukla suknjicu kad su joj butine prejake?’, dok se muškarci neće ni osvrnuti na sebi bliske koji u potkošuljama i kupaćim gaćama sjedaju na kavu u lokalni kafić. Oni su naučeni da se podržavaju i zabave, a žene da eliminiraju jedne druge – konkurencije i prijetnju.”, mišljenja je Kristina.

“Ljetne reklame redovno prikazuju slike za proizvode koji nisu zdravi, koji ne promoviraju zdrave opcije/navike, dok su uvijek u tim uradcima konzumenti mladi, preplanuli, IN-obučeni, sklesani ljudi. Mladost i seksepil prodaju!”, zaključila je Silva.

“Kada gledam reklamne kampanje ‘Spremni za ljeto!’ ponekad se ulovim kako u meni raste panika jer očito sam prekasno počela razmišljati o ljetu i to ne u aspektu destinacije za odmor, nego o svom tijelu. (Pre)kasno je da se uključim u ’30 dnevni izazov za savršeno tijelo”‘ ali očito nikada nije prekasno za kupnju najnovijeg modela kupaćeg kostima i ‘najnovijeg preparata koji topi salo’. Iako sam svjesna kako anksioznost koju osjećam je povezana s potrošačkom kulturom – mišljenja sam kako su nam mediji isprali mozak i iako negdje duboko u sebi želim zbilja imati sve što poručuju da “mi treba” za odmor, bunt u meni to brani. Trebala bih se utegnuti za sedam dana ljetovanja, te pokupovati pola dućana kako bi bila spremna za plažu. Nije li to ludost?”, istaknula je Marina. 

S obzirom na to kako mediji pripadaju domeni kapitalizma koja svoj najveći izvor zarade pronalazi upravo u plasiranju informacija vizualnoga tipa, ne čudi kako je u medijskim sadržajima isticanje fizičkoga izgleda pretpostavljeno svemu ostalome. Nije bitno koliko ste uspješni na poslovnom, privatnom ili ijednom drugom planu – sve dok ne izgledate “savršeno”. Televizijske reklame, video spotovi, moda, kao i filmovi i serije pronositelji su globalnih trendova koji diktiraju, pa čak i manipuliraju, činjenicom kako bi ljudi trebali izgledati  pritom se vodeći filozofijom kako je “besprijekoran izgled ulaznica u svijet u kojem ćete biti primijećeni, te nadasve uspješni u osvajanju suprotnoga spola”, ističu Lubina i Brkić Klimpak.

Zato i ne čude poruke poput “Imaš li the beach body?”, “Kako do vitke linije”, kao niti “30 dnevni izazovi do savršenog tijela”. Forsiranjem fizičkoga izgleda poglavito ženama nameće se ideal ljepote koji je u načelu površan, isprazan i nedostižan te iza kojega prividno stoje uspjeh i novac, dok pri tome najčešće žene (ali i muškarci) bivaju objektivizirani u službi reprezentiranja istoga.

Industrije kao što su dijetetska, kozmetička, farmaceutska i industrija estetske kirurgije često i same putem medija proizvode potrebe utječući na kolektivno nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Tako plasirani medijski sadržaji nadasve pogubno djeluju i na mlade djevojke koje su još u procesu pronalaska vlastitoga identiteta, dovodeći do kolizije u kojoj se sukobljavaju očekivano tradicionalno ispunjavanje rodnih uloga majke i kućanice s preferiranjem samouvjerene, neovisne žene koja će svojim izgledom osvojiti svakog muškarca.

Prema Ros Ballaster, profesorici na Oxford sveučilištu, zajednički ideali koje mediji stvaraju i pripisuju ženama čine imaginarni konstrukt i imaginarni svijet kojemu “svaka žena teži, odnosno treba težiti”. Jasno je da mediji time stvaraju rascjep između onog što žena jest i onog što mediji tvrde da bi “žena trebala biti”, te time postaju “izvor anksioznosti, ali u isto vrijeme i ugode jer nikada ne mogu biti ispunjeni”.

Eksplicitne poruke ženama kako “moraju biti lijepe pod svaku cijenu” tjeraju ih na “lov” tog neuhvatljivog ideala koji je u svojoj biti ništa drugo do nametnuta pseudo-potreba, laž kojom mediji pune glavu svojim konzumentima – kako fizički izgled diktira društvenu prihvaćenost, a bijelih zubi, savršena frizura i vitki stas ljubav i poštovanje.

 “Razvidno je, dakle, da je suvremena industrija u sprezi s marketingom i medijima, iznašla široki spektar mogućnosti kako unovčiti brigu žena o vlastitom tijelu tako da im je prvo ukazala na uzor/ideal s kojim će se usporediti, zatim im ponudila proizvode za kako zauvijek ostati mlada, vitka i lijepa te ih na kraju obvezala i na njihovo doživotno korištenje računajući pritom na već izgrađeno stereotipno uvjerenje kako će jedino takvim ulaganjem u sebe biti poželjne muškarcu i društvu općenito.”, ističu Lubina i Brkić Klimpak.

Različite su studije pokazale kako žene koje sudjeluju u toj suludoj kulturi uljepšavanja, potrošačkoj kulturi gdje je fokus medijskih sadržaja na fizičkom izgledu, seksualizaciji vlastitog tijela – dovode do smanjenja kognitivnih i fizičkih funkcija, povećanja anksioznosti i depresije, poremećaja u prehrani i niskog samopouzdanja.

“Unatoč, dakle, medijskom prezentiranju žena čijim se tijelima komunicira na način da ih se koristi kao ideal ljepote u javnom medijskom prostoru, neovisno vole li one svoje tijelo i jesu li ga sklone pokazivati, ne umanjuje se činjenica da je njihov lik objektiviziran. Ukoliko bi se možda i radilo o svojevrsnoj ženskoj taštini, samopromociji ili eventualno nekoj vrsti seksualne emancipacije koja još uvijek doživljava svoj klimaks poručujući svijetu imam što pokazati, takva vizualna forma ponuđena primatelju obezvrijeđena je pasivnim sadržajem, jer ne nudi gotovo ništa osim bezimene pojave lišene ikakvog drugog konteksta – potrebno ju je samo vidjeti i treba se svidjeti.”, ističu Lubina i Brkić Klimpak.

Medijsko diktiranje što smijemo jesti, a što piti, kakve fitness savjete trebamo slijediti, sugestije najnovijih modnih trendova, od novih modela kupaćih kostima, šešira, nakita i ostalih potrepština, epilacije, depilacije, manikure, pedikure, frizure kako bismo se na par dana ljetovanja uklopili u sajam ili bolje reći plažu taštine – vrijeme je da se počnu promatrati kroz prizmu savršenog izvora zarade onih koji su kreirali te iste poruke, a ne “ideala kojima trebamo težiti”. Na nama ostaje hoćemo li se prikloniti potrošačkoj politici ili ne. Naša tijela, kao ni ljetovanje samo po sebi – nemaju nikakve veze s time.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Svi u park! Društveno-kulturni festival u Dugavama

Zagreb: otvoreni grad?, Građanska inicijativa Dugave, Zagreb 041 i Zaklada Kultura nova pozivaju vas da im se pridružite na događanju ‘Svi u park! Društveno-kulturni festival u Dugavama’

KAD? U subotu, 8. srpnja 2017. od 9.30 do 14 sati.  

GDJE? Park Dugave, Školski prilaz 7

ŠTO? Radionice za djecu, živa knjižnica, razgovori, plac, kuhanje, popravljanje bicikala, nogomet i glazba! 

Bogat program uključuje: 

— Razgovor: Kakav kvart trebamo? —

— Ekokreativni sajam Građanske inicijative Dugave–

— Živa knjižnica —

— Bernard popravljač bicikala —

— Kuhamo zdravo i održivo! s kolektivom Sjemenčice —

— Radionice za djecu: ContaKids, Kreativna radionica Dječjeg kluba Zmajo, radionica bubnjanja kolektiva Drun ‘n’ bijes, nogomet za najmlađe s NK Zagreb 041 —

— Glazbu će puštati Wolfbad Squad! —

Otvoreno pismo Jandrokoviću – demokratizirajte rad Hrvatskog sabora

Otvoreno pismo Platforme 112 prenosimo u izvornom obliku s dodatkom rodno osjetljivog jezika. 

Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora, gospodine Jandrokoviću,

            prošlo je više od osam mjeseci od konstituiranja sadašnjeg devetog saziva Hrvatskog sabora. Iako smo svjesni da je zbog preslagivanja vladajuće većine došlo i do zastoja u radu Hrvatskog sabora, smatramo da je krajnji trenutak da Hrvatski sabor donese odluke o imenovanju predstavnika/ca zainteresirane i stručne javnosti u niz svojih radnih tijela.

Nakon što su početkom mandata objavljeni javni pozivi, činjenica je da nisu imenovani:

–          vanjski članovi saborskih Odbora (natječaj je zatvoren prije pet mjeseci)

–          vanjske članice Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije (natječaj je zatvoren prije pet mjeseci)

–          članovi Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih službi (natječaj je  zatvoren prije četiri mjeseca)

–          članice  Vijeća za građanski nadzor nad primjenom pojedinih policijskih ovlasti (natječaj je  zatvoren i poništen  prije četiri mjeseca te nije raspisan novi).

Odugovlačenjem odluka marginalizira se demokratski doprinos građana i građanki radu Hrvatskog sabora i dodatno gubi povjerenje građanki u rad Hrvatskog sabora.

Zbog toga ovim putem apeliramo da Hrvatski sabor do ljetne stanke donese neophodne odluke i uključi predstavnike i predstavnice zainteresirane i stručne javnosti u svoj rad.

Crtice iz antibračne propagande i djevojke koje ne treba ženiti

“Tradicionalni brak je ugrožen! Tradicionalni brak je ugrožen!”, nema tko ne izvikuje – od političkih stranaka, svakojakih demografa, kršćanskih udruga do samog pape. Ne treba hiniti iznenađenost tim strahom, poznato je da navedeni vole ekonomske ugovore, a niti izborom riječi – ugroza je posljednjih mjeseci iznimno popularan pojam među političkom elitom. Ugroza je obuzela i premijera i Predsjednicu i ministra obrane. Ugroza je nova stabilnost, stabilnost je nova reforma.

Strah od propasti tradicionalnog braka nije moderna boljka. Bio je aktualan i, primjerice, davne 1923. godine, kada je nastala knjižica “Djevojke koje ne treba ženiti” autora R. Gerlinga. Riječ je o opomenama i savjetima za muškarce koji razmišljaju o braku (da ne biste ostale zakinute, ovdje je prvi, drugi i treći dio knjižuljka koji je nasmijao brojne korisnike i korisnice društvenih mreža). Ali, da pošteno dočaram svu tu silnu ugrozu, poslužit ću se i primjerima pojedinih portala, samoprozvanih komedijaša, estradnih dragulja i inih. Ovo možda jest sprd horor iz davne 1923., al’ nije da nema suvremenih istomišljenika.

Da bi među nasumce odabranim primjerima ipak bilo malo reda, prednost ima najstarije djelo, vodič za prepoznavanje bračnog materijala R. Gerlinga. Znate da neće nadobro kada odmah s prvih stranica zavrište nepobitne istine. Svoje pseudoznanstvene pamflete tim “nepobitnim činjenicama, istinama i spoznajama”, obično započinju konzervativne kontrarevolucionarne udruge poput U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njima slični i slične. Ipak, jedino nepobitno u djelu su eugenika, mizoginija, rasizam i homofobija.

{slika}

ROĐENJE KURVE (I TRAGEDIJE)

Mogla bih nabrajati sve sulude tvrdnje – da glupe žene imaju poseban oblik glave (čitavu klasifikaciju možete vidjeti na slici iznad), da su žene koje puno jedu nevjerne, da je najbolje oženiti djevojku čiji roditelji imaju toliko godina da, podijeljeno s brojem njezinih, daju broj 7, da ni slučajno ne treba ženiti kći jedinicu, da je hladna žena “često homoseksualac, a da to i ne zna” te da će plod konzumacije braka s hladnom ženom biti “s mržnjom rođen”, ali nepobitna istina o rođenim kurvama  ipak je nešto posebno:

“Rođenu kurvu lako je prepoznati po širokoj lobanji, malim visećim ušima istaknutim sljepoočnim kostima, ispupčenim zadnjim dijelom lobanje, tankom vratu.(…) Kurva može biti dražestna i privlačna, ali baš ispod mirisnog lišća krije se guja, i neka svaki čovjek slavi onaj sat kad je dobio korpu od ovakve žene. Između ovakve žene i gomile onih žena koje su sposobne da stupe i usreće jedan brak postoji bitna razlika, ali se i to sve da snažnom rukom izgladiti. Ima raznih načina za to i ja to neću ovdje pričati jer meni je zadatak da Vam rečem koje djevojke ne treba da oženite.

U nastavku, autor pojašnjava da su postojanje rođenih kurvi ‘dokazali’ Alexandre Parent du Châtelet i Jörg Lanz von Liebenfels. Potonji objašnjava da se “rođena kurva od obične prostitutke razlikuje i po spoljnim znacima. Po Lanz-Liebenfelsu to je izmiješan taman tip s okruglim, visokim očima i crnim obrvama, tupim i zakovrnutim nosom”. Lanz von Liebenfels (naravno) je arijevski filozof-okultist. Zagovarač rasne čistoću, istrebljenja ‘manje vrijednih’ rasa, uništenja demokracije, socijalizma i feminizma. Pokretač je antisemitskog časopisa “Ostara”, kojeg je volio prolistati Hitler, a nakon Drugog svjetskog rata Hitlera je optužio za krađu ideja.

ŽENA RADI ONO ŠTO BI NEŽENJA INAČE PLAĆAO

Kad smo kod uništenja feminizma i socijalizma, imao je Gerling i par zamisli o dinamici bračnih uloga. Onima koji se libe braka zbog ekonomskih razloga, ovako je to pojasnio:

“Prvo. (Kod pravog braka.) Žive dvoje prema prilikama isto tako jevtino kao što bi pojedinci živjeli, jer žena radi ono što bi neženja inače plaćao.”

Istom se logikom vodi i kapitalizam još od industrijalizacije. Ne želim time reći da se žene predindustrijskog doba nisu morale baviti djecom i kućanstvom, niti da muškarac tada nije bio glava kuće, već da se proizvodnja odvijala unutar obitelji pa se rad žena smatrao barem približno jednako vrijednim radu muškarca. Jednom kada se proizvodnja iz kućanstava preselila u tvornice, kapitalistima nije dugo trebalo da uvide prednosti sprege rodne podjele rada u kućanstvu i reprodukcije jeftine radne snage. Klasa najbogatijih onda od supružnica očekuje rađanje i pretvaranje kuće u dom – reprodukciju i emocionalni rad. Klasa eksploatiranih od supružnica očekuje da se nakon izrabljivanja u tvornicama dodatno pobrinu za dom i djecu.

Do kraja 19. stoljeća vladajuća klasa svoj je model obitelji uspješno nametnula kao prirodni i idealni model, djelomično i zato što je radnička klasa prihvatila ideju da je (ako nije nužno) bolje da žena ostane kući te se intenzivnije bavi djecom i kućanskim radom jer tako će se, vjerovali su, poboljšati kvaliteta života čitave obitelji.

Posljedice takvog modela oslikala je i Virginia Woolf u knjizi Vlastita soba

“Kada bismo je u čežnji da trenutak ovjekovječimo datumom i godišnjim dobom pitali: Ali što ste radili 5. travnja 1868. ili 2. studenog 1875., ona bi pogledala u prazno i rekla da se ničeg ne može sjetiti. Jer večere su skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ.” 

Aleksandra Kolontaj 1909. godine piše da je u uvjetima klasno podijeljenog društva nemoguće stvoriti nove modele obitelji i braka te da samo “fundamentalne reforme koje će prebaciti odgovornosti i zadaće s obitelji na društvo i državu” mogu dovesti do realizacije “ideje slobodne ljubavi”. Emma Goldman kritizira usmjerenost obrazovanja na idealiziranje braka i zanemarivanje seksualnog odgoja te kao ključan problem identificira (u kamen uklesanu) superiornost muškarca u postojećem modelu. Na ovim je prostorima Antifašistička fronta žena radila na (p)odruštvenjavanju kućanskog rada, kroz zahtjeve kao što su radnički restorani i praonice (te mnoge druge zahtjeve), koji bi neke segmente nevidljivog kućanskog rada učinili društvenim i vidljivim.

DIO MOZGA ZA OBJEKTE, DIO UGAŠEN

Vratimo se djevojkama koje ne treba ženiti. Osim savjeta i opomena, Gerling, pseudoznanstveni Tinder svoga doba, od onih koji stupaju u brak ima i zahtjeve: 

“Od čovjeka zahtijevam zdravlje, snagu i razumijevanje, od žene ljepotu, estetski izraz njezine tjelesne neprekornosti i sve one atribute koje majka djeci ustupa kao čednost”.

Čednost. Najčešći tag ispod članaka na portalu Žena vrsna, na kojem se bračni savjeti, osim eugenike, ne razlikuje pretjerano od Gerlingovih. Jedna od dodirnih točaka sigurno su nepobitne istine. Kao što Gerling tvrdi da je lezbijstvo abnormalnost, tako autorica članka “Čedno odijevanje: koji je smisao?” tvrdi da “kada muškarci vide provokativne fotografije žena, te fotografije povezuju s glagolima koji su povezani s funkcionalnošću i iskorištavanjem. Aktivira se dio muškarčeva mozga koji je povezan s objektima – iz toga proizlazi objektiviziranje. Dalje još argumentiraju da je kod nekih muškaraca cijeli jedan dio mozga “koji inače analizira osjećaje, misli i namjere druge osobe” ugašen.

ŠTA’Š OŽENIT

Humoristično bi se moglo natuknuti da je “poznatom bosanskom youtuberu” (kako ga naziva Slobodna Dalmacija) ugašen neki dio mozga, kako nepobitno tvrde Žene vrsne. On je svoj vlog  smjestio u bračno-savjetovališni žanr, pa kaže, na tragu R. Gerlinga, da žene određenog stila odijevanja ne mogu biti dobre supruge i majke te da će ih “vjerojatno na kraju muževi tući jer nisu dobre supruge i majke, a sve to nisu jer se odijevaju na način koji kaže: ‘Dođi, uzmi me i radi sa mnom što hoćeš'”, piše Libela. Krive su jutuberu žene i za silovanja i premlaćivanja jer – provociraju (što drugo). Pa se taj ‘urnebesni’ video uradak masovno šerao, objavljivao kao vijest u medijima i krasno se normaliziralo nasilje prema ženama.

{slika}

PIVAJ!

Kao što sam u uvodu najavila, ubacit ću i malo estrade. Nigdje, uostalom, strah od ugroženosti tradicionalnog braka i ugroženosti ženskom emancipacijom nisu ljepše opjevani. Jedan od uspješnijih primjera zazivanja tradicionalnih odnosa sigurno je uspješnica Igora Štimca “Mare i Kate”. Pa kaže:

Više ja ne razumin

ove cure mlade

ja sam zadnji od pravih

nisu one za me

 

Više ja ne razumin

ča bi one tile

kad bi barem ženske bile

ono ča su bile (PIVAJ!)

 

Igor je, daštaje, “zadnji od pravih”.

{slika}

APOKALIPSA DANAS

Povjesničarka Stephanie Coontz u knjizi “Povijest braka” ovu ugrozu tradicionalnog braka objašnjava na sljedeći način:

“Iluzija o prošlosti ispunjenoj dobrim brakovima jedan je od načina na koji ljudi izražavaju nezadovoljstvo drugim aspektima suvremenog života”

Pojam “tradicionalnog braka” podložan je subjektivnom tumačenju – crkva ga vidi kao odnos u kojem je žena pokorna, čedna, kojoj je majčinstvo jedini dozvoljeni smisao života, kapitalizam ga vidi kao reprodukciju jeftine radne snage, nasumična osoba ga možda vidi kao brak svojih roditelja. Ali historijski gledano, “tradicionalni brak” je ekonomski ugovor čiji je cilj nastavljanje loze, akumulacija imovine ili radne snage za rad u polju, za aristokraciju i ojačavanje političkih veza. U sve bi se ponekad i ljubav slučajno uplela, ali definitivno nije bila ključni faktor.

Tek u 17. stoljeću na scenu stupa ideja braka kao intimnog čina, a stoljeće nakon legaliziraju se razvodi. Paralelno s tim javlja se ideja  ugroze tradicionalnog braka, jer crkva, država (i nerijetko roditelji) reagiraju kao svatko tko izgubi moć – tu moć žele nazad.

Svatko tako svoju verziju ugroze vidi kao onu koja će satrti ljudski rod (i slični nostalgično-apokaliptični scenariji). Doajen apokaliptičnih scenarija čiji je korijen u “militantnom sekularizmu i rodnoj ideologiji” Vice Batarelo tako je u travnju na sva zvona razglašavao promociju knjige “Udaj se i budi podložna” talijanske autorice Costanze Miriano. Dotična, piše Vox feminae, u situacijama svađe ili rasprave s mužem savjetuje:

“Ugrizi se za jezik i imaj hrabrosti pričekati i vidjeti što se dogodi kad svijet bude zakinut za tvoje mišljenje.”

{slika}

Doajena Vicu ovaj put neću analizirati jer je vjerojatno prezauzet zataškavanjem divljenja (fotkice na fejsu i to) kardinalu Georgeu Pelli optuženom za pedofiliju.

Na kraju valja napomenuti da je, kao što je Costanza Miriano bračno-savjetovališni žanr obogatila nastavkom “Oženi je i umri za nju” , i Gerling 1923. svoj savjetodavni rad proširio na žene te savjete i opomene popisao u djelu “Muškarci za koje se ne treba udavati!”. Ako naiđem i na taj hit, obećavam nastavak.

Dotad se držite Jasminove “U braku uvijek netko bude gubitnik”[i] – najčešće od  osovine crkva-kapitalizam-patrijarhat, dodala bih.



[i] Dio pjesme Jasmina Stavrosa “Nemoj se udavati” (koju nije izveo na prvom Hodu “za život”)

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama

Srpsko narodno vijeće poziva na promociju knjige “Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama” autorica Nine Čolović i Tamare Opačić, koja će se održati u petak, 7. jula, s početkom u 19 sati, u biblioteci “Prosvjete” (Preradovićeva 18, Zagreb). Osim autorica, na promociji će govoriti profesorica Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti i novinar Boris Pavelić, a razgovor će moderirati Aneta Lalić iz SNV-a.

“Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama” knjiga je koja je nastala temeljem kvalitativne i kvantitativne analize novinarskih radova objavljenih u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije tokom 2015 godine. Za referentne točke analize odabrani su događaji važni za Srbe u Hrvatskoj: 20. godišnjica Oluje, dokidanje prava na korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, pokušaji afirmacije Nezavisne Države Hrvatske (kroz osporavanje manifestacija u Jadovnu i Srbu) te dva izborna procesa – za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini te za zastupnike u Hrvatskom saboru.

Iako se istraživanje iz objektivnih razloga ograničilo na jedan dio tiskanih medija, ono ukazuje na trendove u izvještavanju o nacionalnim manjinama od kojih značajno ne odstupa ni najveći dio radija, televizija i internetskih portala. Svi oni kroz svoje izvještavanje imaju sposobnost osigurati jačanje veza između različitih društvenih grupa, ali istodobno i hraniti antagonizme među njima. Ipak, dužnost solidariziranja s onima koji su izloženi diskriminaciji nerijetko ostaje iznevjerena, što nije bila iznimka ni u većini tekstova obuhvaćenih ovim istraživanjem. Kako bi pokušale utjecati na poboljšanje takve prakse, autorice na kraju knjige donose preporuke za novinare i urednike, osmišljene kao polazište za razgovor o potrebnim promjenama.

Istanbulska konvencija konačno na javnom savjetovanju

Na javno je savjetovanje, nakon godina feminističkih napora, danas konačno postavljen nacrt prijedloga Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ili skraćeno Istanbulske konvencije.

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku otvorilo je savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije na stranici e-savjetovanje. Zainteresirana javnost komentarima može reagirati sljedećih mjesec dana, do 3. kolovoza 2017. godine.

‘Cilj Zakona o potvrđivanju je potvrđivanje Konvencije kako bi njene odredbe, u smislu članka 141. Ustava RH postale dio pravnog poretka RH, a što će biti i temelj za nadogradnju postojećeg nacionalnog zakonodavstva kojima se štite žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji, unaprjeđenje međunarodne suradnje u području zaštite prava žrtava nasilja te učinkovitiju pomoć i zaštitu žrtava’, stoji u objašnjenju.

‘Konvencija predstavlja prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji će služiti kao pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja, sprečavanje, progon i uklanjanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji’, objašnjava Ministarstvo.

Po pitanju posljedica koje će donošenjem Zakona proisteći, stoji: “Ovim Zakonom potvrđuje se Konvencija čime se šalje čvrsta politička poruka o predanosti RH borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja te stvara sinergija između djelovanja svih dionika čije aktivnosti su usmjerene ka borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.”