Zna li vaša kći da smije biti ljuta?

Ljutnja je bila sveprisutna tema predsjedničkih izbora. Svaki muški predsjednički kandidat se direktno i previše stopio s vidljivim bijesom Amerikanaca. Gazeći podije, dižući glasove, psujući i vičući bez da ih se zove divama, kreštavcima, bezglavima, ružnima ili nedopadljivima. Doslovno dobivajući veću moć. S druge strane, Hillary Clinton ima uži put za utrti izražavajući, ili samo reagirajući, na pravedan bijes. Nakon više desetljeća pred očima javnosti Clinton zna da treba pažljivo baratati otvorenošću i snažnim osjećajima.

Većina djevojčica i žena svjesne su rizika pokazivanja ljutnje. Bez obzira koliko opravdano, iskazivanjem ljutnje ne čine si uslugu i čak potkopavaju percepciju drugih o svojoj sposobnosti i dopadljivosti. Istraživanja pokazuju da, kada su muškarci ljuti, ljudi uključeni u situaciju gube samopouzdanje i popuštaju muškarčevom mišljenju. Kada su žene ljute, događa se suprotno. Istraživanja također pokazuju kako će ljudi radije izabrati raditi za muškarca koji ostavlja dojam ljutog agresivca nego za ženu koja ostavlja isti dojam.

Problem s takvim istraživanjima koja nam pokazuju ono što već znamo je taj da će se žene još više ustručavati i da će roditelji učiti kćeri da je nabolje biti pristojna. Baš zbog toga je bitno vidjeti javne i opravdane ljute žene kojima nije  važno što se možda nekome neće svidjeti.

Prema American Psychological Association, iako i muškarci i žene osjećaju i ljutnju i sram zbog ljutnje, različito pokazuju ono što osjećaju. Kod muškaraca ljutnja pojačava tradicionalna spolna očekivanja , a kod žena se javlja osjećaj zbunjenosti. Takav sukob osjećaja sam je po sebi izvor tjeskobe.  

Djevojčice će češće biti naučene da je njihov osjećaj ljutnje, bez obzira na razlog istog, pogrešan i nesukladan s njihovim ženskim identitetom. Također će češće osjetiti da će pokazivanjem ljutnje narušiti odnose s ljudima. Stvar čini još gorom to što će naučiti ljutnju povezivati s neprivlačnošću u društvenoj sredini gdje su neke stvari lošije za ženu. Takve poruke počinju odmah. Ideje o ljutnji kod djece su brzo  nadjačane roditeljskim pristranim rodnim očekivanjima. U jednom istraživanju, novorođenčad su obukli u odjeću koja nije otkrivala spol djeteta, tako uspijevajući zavarati odrasle. Djecu za koju su smatrali da su dječaci, roditelji su češće opisali uznemirenijima i ljućima nego onu za koju su mislili da su djevojčice, koje su opisali kao dobre i sretne.

U pravilu, počevši od malih nogu, dječaci u Sjedinjenim državama slobodniji su biti ‘izvan kontrole’. Roditelji i učitelji/ce očekuju od djevojčica da imaju kontrolu nad sobom i imaju veća očekivanja od njih, tako da se djevojčice ponašaju prema propisima. Mnogi roditelji ne samo da misle kako se dječaci ne mogu kontrolirati, nego i podsvjesno očekuju ljutnju kod dječaka, a društvenost kod djevojčica. Kada se djeca ne drže takvih stereotipa, roditelji reagiraju, često nesvjesno, na načine koji razvijaju takve osobine. To je puno sublimacije za djevojčice.

Autorice knjige ‘The anger advantage’ Deborah Cox, Karin Bruckner i Sally Stabb pišu: “Nepisana rodna pravila odvraćaju pažnju sa ženske ljutnje”.

Ljutnja je preusmjerena kod žena, koje su još kao djevojčice prestale biti svjesne svoje ljutnje kao ljutnje. Djevojčice su kroz norme pristojnosti koje suzbijaju poremećeno ponašanje naučene koristiti indirektne metode nošenja s bijesom. Primjerice, nije ‘damski’ biti glasna, ‘vulgarno’ je psovati, vikati ili biti neprivlačna. Prilagodljive djevojčice nalaze društveno prihvatljive načine da internaliziraju ili preusmjere svoju nelagodu i gnjev, često uz velik utjecaj na osobnost. Pasivno-agresivno ponašanje, tjeskoba i depresija uobičajene su posljedice. Sarkazam, apatija i zlobnost povezani su s potisnutim bijesom. Problematično ponašanje, poput laganja, izostajanja iz škole, maltretiranja drugih ljudi, čak i socijalne neprilagođenosti znakovi su koji ukazuju na tinejdžera/icu koji/a se nosi s ljutnjom koju niti ne prepoznaje kao ljutnju.

Djevojčice, koje su naučene ignorirati svoju ljutnju, udaljuju se od sebe

Ljutnja je toliko uspješno sublimirana da djevojčice gube sposobnost razumijevanja kako ljutnja izgleda ili kako se osjeća dok je ljuta. Udara li joj srce brže? Zarumeni li se ili trese? Stišće li čeljust noću? Izbija li joj osip? Plače li bez razloga? Smije li se neprikladno vodeći ozbiljne razgovore? Uznemiri li se zbog nečega naizgled beznačajnog? Razumijete o čemu govorim…ti ludi djevojački hormoni, zar ne? Najvjerojatnije je samo faza.

Za prevelik broj žena ta faza nikad ne završi. Provedu živote nikad ne pokazujući ljutnju i vjerujući da na to nemaju prava niti sposobnosti bez velikih posljedica.

Zanimljivo, muški i ženski razlozi za ljutnju razlikuju se. Petnaestogodišnje istraživanje djevojčica i žena otkrilo nam je tri najčešća razloga koji nisu isti kao kod muškaraca: osjećaj nemoći, nepravda, neodgovornost drugih.

Prije nego postanu tinejdžerice, osjećaj ljutnje kod mnogih djevojčica preusmjeren je u iskrivljene oblike koji nisu standardni (čitaj: muški) načini na koje doživljavamo i razumijemo ljutnju.

Većina ljudi, razmišljajući o upravljanju ljutnjom, pomišlja na ono vidljivo: frustrirani ljudi koji ljuto hodaju, često muškarci, bacaju stvari, možda čak viču ili udaraju u nešto. 2004. istraživači koji su radili na poveznica između roda i ljutnje zaključili su da žensko složeno upravljanje ljutnjom nije ‘objašnjivo postojećim primjerima ljutnje’. Drugim riječima, koristeći muški standard za razumijevanje problema znači, za mnoge djevojčice i žene, jednostavno nerazumijevanje problema. Nakupljanje ljutnje je štetno, štetnije od nasilnih ispada ljutnje. ‘Upravljanje ljutnjom’ također bi trebalo označavati razmatranje onoga što nije vidljivo, onog tipa ljutnje koji češće pogađa žene.  Ono što smatramo ‘upravljanjem ljutnjom’ trebalo bi uključivati učenje djevojčica da je u redu osjećati ljutnju.

Nekolicina roditelja uzima u obzir dugoročne efekte kada nesvjesno oblikuju i uče djecu o pristojnosti i društvenosti. Kroz odrastanje, djevojčice su naučene da tuđe potrebe stavljaju ispred svojih i za to su nagrađene i kasnije u životu. Rezultat toga za mnoge djevojčice i žene su, čak i u dubokoj starosti, fizička, psihološka i emotivna oštećenja. Ljutnja šteti imunitetu, povisuje krvni tlak, oštećuje srce, uzrokuje migrene, promjene na koži i kroničan umor. Neriješen gnjev povećava stres, napetost, tjeskobu, depresiju i pretjeranu nervozu. Procjenjuje se da 30% djevojčica u tinejdžerskim godinama pati od tjeskobnih poremećaja.

Između 12. i 15. godine života, broj djevojčica koje pate od depresije utrostručio se i tri puta je veći nego kod dječaka istih godina. Osjećaj nemoći i ljutnje također su sastavni dio razvitka poremećaja u prehrani. U posljednjih 15 godina broj djevojčica između 10 i 14 godina koje su počinile samoubojstvo utrostručio se.

Prije puberteta djevojčice i dječaci jednako učestalo proživljavaju depresiju. ‘Društveni pritisak’ veći je za djevojčice i svi smo školovani o utjecaju ‘hormona i osjećaja’. No, djevojčice nisu depresivne samo u tinejdžerskim godinama. Depresivnije su u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima, pa i dalje.

Depresija je komplicirana – dijelom genetska, dijelom hormonalna, dijelom pod utjecajem okoline, dijelom ekonomska. Primjerice, žene koje zarađuju manje od muških kolega, imaju četiri puta veće šanse patiti od tjeskobe i 2.5 puta veće šanse patiti od depresije. Zamislite što bi bilo kada bi si smjele dozvoliti osjećati ljutnju.

Doktori vjeruju da je ljutnja velika komponenta depresije, i to specifična vrsta ljutnje uzrokovana percipiranim ili pravim gubitkom ili odbijanjem. Postoje mnogi razlozi da se djevojčice osjećaju odbijenima, nemoćnima ili ljutima.

Prvo, vide efekte rodnih dvostrukih standarda koji im se nameću na sve što su naučile o svojim sposobnostima, jednakosti i potencijalu. Tinejdžerice osjete stvarne različite utjecaje na svoju fizičku slobodu i ponašanje. Izgleda da svi imaju svoje mišljenje o njihovoj odjeći i izgledu, njihovim pokretima i tijelima.

Drugo, postaju svjesne fizičke ranjivosti. Ulično i seksualno zlostavljanje uobičajeni su, čak i u školama. Uče o seksualnim napadima, ako već i nisu napadnute (43% napada dogodi se do 18. godine). Prilagođavaju se tome da se moraju ograničavati.

Treće, počinju se suočavati s kulturalnim brisanjem žena, ljudskih bića kojima sliče, koje su im uzori u autoritativnom smislu. Što su starije, susreću se sa sve manje žena na mjestima moćnika i vođa. Dječaci i djevojčice odlaze iz carstava svojih djetinjstva gdje su im žene bile prikazane kao primarne skrbnice, učiteljice, dadilje, susjede i rođakinje u institucije gdje su tek marginalno prikazane kao vođe. Malo je uzora za djevojčice od kojih se očekuje da mijenjaju ono za što su genetski kodirane, što se od dječaka ne očekuje, čak im se i brani. Istovremeno, kod dječaka se događa suprotno, njihovo samopouzdanje u tom periodu odrastanja raste.

Četvrto, navigiraju stresnom napetošću između nošenja s vlastitom seksualnošću i seksualnog objektificiranja žena. Odrasli kojima su okružene ne pomažu time što sve to prešućuju. Primjerice, školske uniforme su savršen primjer kako spriječiti djevojke da se ‘seksualiziraju’.

Iako se ljutnja kod djevojčica i žena pretjerano prikazuje iracionalnom, ona je ustvari potpuno racionalna. Djevojke svoje postojanje uče filtrirati kroz poruke nemoći i kulturalne bezvrijednosti. moguće je da češće naginju depresiji jer je mirenje s vlastitom kulturalnom marginalizacijom i nevažnošću depresivno. Zašto to ne ljuti tebe?

Djevojke moraju znati – i mora im se eksplicitno reći – da je u redu osjećati ljutnju. Ljutnja je zdrav osjećaj koji, kao ljudska bića, imaju pravo osjećati i izraziti. Možda im neće donijeti prijateljstva, ali to je sasvim druga tema. Također, ne znači da djeci, djevojčicama ili dječacima, treba dozvoliti nasilno, poremećeno niti privilegirano ponašanje. Razumijevanje i upravljanje bijesom može biti dio važnih lekcija djetinjstva o oporavku, empatiji i suosjećanju.

Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić

Nagrada Nada Dimić

U srijedu, 31. svibnja 2017. ispred HDLU-a (Trg žrtava fašizma) u 19 sati bit će dodijeljena Nagrada građana i građanki Grada Zagreba – Nada Dimić.

Dobitnici Nagrade Nada Dimić za 2017. godinu su SANJA IVEKOVIĆ i IGOR GRUBIĆ.

O Nagradi Nada Dimić

Nagrada je ustanovljena 8. svibnja 2017., na dan oslobođenja Zagreba i kao memento na Nadu Dimić, hrabru i prkosnu narodnu heroinu koju su domaći fašisti okrutno mučili i ubili, bez da im je odala ijedan podatak ili ime pripadnica i pripadnika antifašističkog otpora.
Osnivač nagrade je Fund for Others/Fond za druge kojeg su osnovali Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor festivala Queer Zagreb, Queer New York, Perforacije i koreograf, plesač i performer Bruno Isaković.
Nagrada Nada Dimić dodjeljuje se jednoj ili više osoba koje su svojim djelom i javnim angažmanom ostavile važan trag na kulturnom i umjetničkom životu Grada Zagreba, a čije su originalne, inovativne i provokativne kulturne i umjetničke prakse motivirane kritikom vladajućih odnosa u društvu i doprinosom promjenama ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa u prostoru u kojem djeluju. Nagradom se odaje priznanje umjetnosti i kulturi koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog propitivanja i širenja individualnih i društvenih sloboda.

O dobitnicima Nagrade Nada Dimić 2017. godine

Od pojavljivanja na jugoslavenskoj/hrvatskoj umjetničkoj sceni – Sanja Iveković od šezdesetih godina 20. stoljeća kao radikalna konceptualna umjetnica i feministkinja, Igor Grubić od devedesetih, kad se je radom “Crni Peristil” izravno konfrontirao s mučnom hrvatskom društvenom i političkom zbiljom i kad je zbog “cestoredarstvenih razloga” umalo završio iza rešetaka – djeluju na dvije razine: Unutar institucija, u dijalogu ili u sukobu s hegemonom institucionalnom kulturom umjetničkim sredstvima demontiraju postojeće režime institucionalne moći. Simultano djeluju i izvan institucija, u suradnji s mnogim angažiranim inicijativama civilnog društva. Nagradu Nada Dimić dobivaju za cjeloživotni rad, a napose za svoje najnovije radove: Sanja Iveković za ciklus radova inspiriranih revolucionarnim idejama Rose Luxemburg, od kojih je posljednji “Spomenik Revoluciji” predstavljen ove godine na Documenti u Ateni. Igor Grubić za svoj poetski dokumentarni film “Spomenik” posvećen srušenim, zapuštenim i u zaborav gurnutim spomenicima NOB-u. Sanja Iveković i Igor Grubić dijele nagradu ravnopravno.

Inicijatori Nagrade građana i građanki Grada Zagreba su umjetnici, kulturni radnici/radnice i aktivisti/ce Zvonimir Dobrović, Bruno Isaković, Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić.

O Nagradi Nada Dimić, među ostalim, kažu i sljedeće:
“Nagrađivat ćemo umjetnička djela i kulturne inicijative koji protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, umjetničke i kulturne prakse koje zajedno s progresivnim društvenim pokretima i aktivizmom mijenjaju svijet – na bolje. Ovu alternativnu nagradu suprotstavljamo Nagradi Grada Zagreba koju je aktualni gradonačelnik, Milan Bandić instrumentalizirao za vlastitu političku promociju. I do kraja kompromitirao uz pomoć većine članova Odbora za tu nagradu i zastupnika/ca Skupštine Grada Zagreba koji su je dodijelili Jakovu Sedlaru, režiseru koji je u svom filmu o Jasenovcu koristio dokazane falsifikate s namjerom da relativizira strahote logora smrti, umanji broj žrtava, povrijedi njihove potomke i revidira historiografski utvrđene činjenice. Time je izazvao gnušanje velikog dijela građana Zagreba i čitave Hrvatske. Nagrada Nada Dimić uručuje se istoga dana kada i službena, sada očito “Bandićeva nagrada”, čime je njen alternativni i protestni karakter jasno naglašen.”

Kako je osnivač nagrade Fund for Others/Fond za druge, u nju su ugrađene i vrijednosti na kojima se Fond temelji: poticanje solidarnosti i prijateljstva među umjetnicima, kulturnim djelatnicima i građanima. Naime, dobitnici nagrade njen novčani dio (5.000 kuna) mogu donirati nekoj novoj kulturnoj ili umjetničkoj inicijativi u čiji rad vjeruju i žele ga podržati. Tim činom zaokružit će se prsten solidarnosti koji je i simbol i logo Fonda za druge.

Zagrebu su potrebni drugačija kultura, drugačija umjetnosti i drugačije nagrade. “Nada Dimić” jedan je od znakova početaka takve preobrazbe.

Dvije Parade ponosa u Beogradu ove godine

Pripadnici i pripadnice LGBT zajednice održat će 24. juna Paradu ponosa u Beogradu, najavljeno je na tribini “Kakav ponos”. Organizatori kažu da će to biti Prajd u formi protesta, kako bi ukazali da su u društvu i dalje marginalizovani i da su sve češće žrtve nasilja. Parada ranije najavljena za septembar i dalje ostaje u planu, prenosi Gay Echo.

Iz udruženja Egal upzoravaju da će se ova Parada održati zbog učestalog nasilja, pogotovo nad trans osobama, koje su najvidljivije i zbog nepostojanja pravne regulative koja bi regulisala njihov identitet.

Takođe, poručuju da ne postoje zakoni koji bi zaštitili njihova ljudska prava.

Organizatori podsjećaju na pojačan stepen nasilja nad LGBT osobama, o čemu svjedoče i tri napada na trans osobe koji su se desili tokom maja mjeseca. Uz to bilo je još napada, koji nisu bili propraćeni u javnosti.

Pored ovog protesta, koji LGBT udruženja zakazuju za kraj juna, u septembru će se održati sada već redovna Parada ponosa.

Policijsko nasilje nad izbjeglicama mora prestati!

Policijsko nasilje na hrvatsko-srpskoj granici ponovno je uzelo maha, a prema svjedočanstvima izbjeglica, nasilje je sve jače i brutalnije, upozorili su udruga Are you Syrious? i Inicijativa Dobrodošli! predstavljajući Izvještaj o novom valu nasilja nad izbjeglicama na granicama Republike Hrvatske.

Prema iskazima koje Are you Syrious i Inicijativa Dobrodošli bilježe proteklih desetak dana, hrvatska policija izbjeglice koji iz Srbije prelaze na hrvatski teritorij nasilno protjeruje prema Srbiji.

Lea Horvat iz inicijative Dobrodošli ističe kako je uz nasilje izbjeglicama zapriječen i pristup azilu, odnosno sustavu međunarodne zaštite što nije u skladu s ciljevima međunarodnog humanitarnog prava omogućavanja pristupa sigurnom teritoriju i pružanja zaštite onima kojima je potrebna. Ovime Republika Hrvatska evidentno krši vlastite zakone.

“U prijavama i svjedočenjima izbjeglice navode kako hrvatski policajci, koje zaustave izbjeglice dalje od graničnog područja, vozilima dovode na mjesta blizu hrvatsko-srpske granice, gdje ih premještaju u drugo vozilo, kombi i dalje voze do mjesta na samoj granici. Tamo ih iz kombija izvode jednog po jednog, nakon čega ih udaraju rukama, nogama, štapovima, remenjem, kao da s njihovim tijelima “igraju nogomet”, kako je to pisalo u jednoj od poruka koje smo primili”, navodi Kelsey Montzka iz udruge Are You Syrious.

U ovim tvrdnjama Are You Syrious i Inicijativa Dobrodošli nisu sami. Slične informacije već dulje vrijeme iznose i HRW, MSF- Liječnici bez granica i MDM- Liječnici svijeta, OXFAM, JRS i UNHRC Srbija.  

Tako, Dr. Momčilo Đurđević iz organizacije Liječnici bez granica, koja djeluje u Beogradu poručuje  da su u posljednjih deset danas zabilježili deset slučajeva nasilja za koje su izbjeglice svjedočile kako su djelo hrvatskih policajaca te da se nasilje dogodilo na potezu između Šida i Vinkovaca.

Na temelju navoda izbjeglica danih različitim organizacijama, udruge zaključuju da se radi o učestalom i kontinuiranom policijskom nasilju koje sa sobom nosi sve ozbiljnije posljedice po sigurnost i zdravlje izbjeglica. Nasilje ne prestaje, a broj pretučenih i protjeranih izbjeglica sve je veći.

Zbog toga, udruga Are You Syrious? i Inicijativa Dobrodošli! zahtijevaju od hrvatskih vlasti:

  • Hitan prekid nasilja prema osobama koje se nalaze na graničnim prijelazima i teritoriju Republike Hrvatske,
  • Omogućavanje pristupa sustavu međunarodne zaštite svim osobama koje ga zatraže,
  • Žurnu provedbu temeljite istrage i sankcioniranje nasilnih djelatnika hrvatske policije i nadležnih osoba,
  • Civilni nadzor granica Republike Hrvatske,
  • Povrat nezakonito protjeranih izbjeglica, koji i dalje žele zatražiti azil u Hrvatskoj, u Prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini, a time i nastavak procedure zahtjeva za međunarodnom zaštitom,
  • Suspenziju Dublinske uredbe i drugih opresivnih mehanizama kontrole granica koji uzrokuju ljudska stradanja.

DRAG čajanka

Kako i kad je nastao drag? Što uopće znači drag? Tko su drag kings, a tko drag queens? Koje su najčešće predrasude prema dragu i drag performerima_cama? U kakvom su odnosu drag i feminizam? Što je s dragom u Hrvatskoj? Vjerojatno ste već uživali_e i uživat ćete i dalje u nekom drag showu, ali možda ne znate odgovore na sva ova pitanja. Sve je okej, možete ih saznati (a i postaviti nova) ako u utorak, 30. svibnja od 19 do 21 sati dođete u KSET na interaktivno predavanje o dragu ‘DRAG čajanka’.

Vrijeme je, prolijmo taj čaj, razgovarajmo o dragu i objasnimo drag (pa i što to znači ‘proliti čaj’ u drag žargonu ako nije jasno iz ovog opisa)! Sa šalicama spremnim za izlijevanje čekaju vas Ivan Pavlić i Marino Sorel iz House Of Flamingo i Hana Sirovica iz feminističkog kolektiva Faktiv uz moderaciju Petre Tomašić iz Trans Aida. Dok mi budemo ćaskali_e, moći ćete pratiti HOF-ovu Entity koja će se dragati i šminkati pola lica.

Pozivamo trans, inter i rodno varijantne (TIRV) osobe; LGBQ osobe te LGBTIQ-friendly osobe da svrate na DRAG čajanku pa da zajedno prolijevamo istinu o dragu. Pričamo o povijesti i terminologiji; dragu u Hrvatskoj, ali i šire; nastanku i djelovanju House of Flaminga, mitovima i predrasudama o dragu te feminističkim pogledima na drag kulturu.

‘DRAG čajanka’ dio je Mjesec ponosa 2017., programa koji prethodi Povorci ponosa LGBTIQ osoba i njihovih obitelji u organizaciji Zagreb Pridea.

Zahtjevi GOOD inicijative povodom prosvjedne akcije ‘Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma’

Prije godinu dana, 1. lipnja 2016. godine, 50 000 ljudi izašlo je na ulice za obrazovanje pod motom “Hrvatska može bolje”. To nije bila “fešta”, to nije bilo “čekanje tramvaja”. Bio je to prosvjed protiv političkih floskula. Bilo je to zalaganje za reformu obrazovanja.

Tijekom proteklih 12 mjeseci:

  1. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije i njena provedba bila je ugrožena.
  2. Obrazovanje nije postalo nacionalni prioritet unatoč zahtjevima javnosti i predizbornim obećanjima političkih stranaka.
  3. Unatoč povećanju izdvajanja iz državnog proračuna za obrazovanje od 14%, kurikularna reforma i dalje se uopće ne provodi.
  4. Europska komisija upozorila je da je ‘reforma revidirana, a provedba znatno odgođena’ te je preporučila da se proces nastavi ‘u skladu s izvornim ciljevima’, odnosno ciljevima zbog kojih su i sami građani prije godinu dana izašli na ulice.
  5. Obrazovanje je na meti različitih interesnih i ideoloških skupina koje žele nametnuti svoje stavove suprotne ustavnim vrednotama i civilizacijskim dosezima.

Vlada je učinila sve suprotno od onoga što su građani i građanke zahtijevale na prosvjedu prije godinu dana. Hrvatska i dalje čeka svoju priliku za bolje.

GOOD inicijativa zbog svega navedenog, zahtijeva:

  • Razrješenje ministra Pave Barišića

Ministar Barišić još je uvijek pod teškim teretom sumnje na plagijat.

Odlukama i prijedlozima ministra Barišića pogoduje se određenim interesnim skupinama s jasnom financijskom koristi kroz prijedlog izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Marginalnim političkim opcijama se na pladnju predaje vođenje sustava obrazovanja (Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Agencija za odgoj i obrazovanje, Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, Ekspertna radna skupina…).

Tražimo od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića da razriješi s dužnosti ministra obrazovanja i znanosti Pavu Barišića.

  • Razrješenje predsjednice Posebnog stručnog povjerenstva Dijane Vican

Predsjednica Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije Dijana Vican koja uz ovu, obavlja i niz drugih funkcija[1] u više navrata pokazala je kako nije zainteresirana baviti se reformom obrazovanja, javno naglašavajući kako nije niti pročitala dokumente o kojima je donosila odluke.

Dijana Vican odgovorna je za netransparentnost procesa izbora voditelja i članova Ekspertne radne skupine, kojeg je učinila tajnim za javnost. Također, snosi odgovornost jer je proces učinila netransparentnim i tajnim i za članove vlastitog Posebnog stručnog povjerenstva koje je donosilo odluku o izboru članova navedne radne skupine.

  • Ponavljanje natječaja za voditelja i članove ERS-a

Izbor i kriteriji po kojima su birani voditelj i članovi Ekspertne radne skupine nisu jasno obrazloženi niti Posebnom stručnom povjerenstvu niti javnosti. Dok iz Ministarstva ističu besprijekornost natječaja, neki od izabranih članova ERS-a nisu udovoljili jednom od dva postavljena uvjeta natječaja.

 Imenovanjem Jasminke Buljan Culej za voditeljicu Ekspertne radne skupine narušeno je načelo neovisnosti ovog tijela. Naime, Buljan Culej odnedavno je zaposlena u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, koje je zaduženo isključivo za administrativnu podršku ERS-u.

 S obzirom na zainteresiranost javnosti za Cjelovitu kurikularnu reformu, od cijelog procesa mogao se napraviti primjer dobre prakse, a političari su opet napravili “slučaj”.

Jer, Hrvatska mora bolje!