Mjesec ženskog aktivizma privukao velik broj žena

Prošli tjedan završio je projekt Mjesec ženskog aktivizma, tijekom kojeg je udruga PaRiter organizirala brojne radionice u Primorskoj-goranskoj županiji. Radionice su bile namjenjene ženama svih generacija, a njihov cilj bilo je informirati i propitivati važnost ženskih prava i feminističke solidarnosti.

U sklopu projekta održalo se šest neformalnih radionica različitih tematika. Četiri radionice održale su se u Rijeci, a po jedna radionica na otocima Krku i Cresu.

Na njima su žene iz lokalnog okruženja razrađivale i iznosile svoje ideje, podijelile svoje probleme, pitanja koja ih muče, prilike i izazove te su imale priliku razvijati samospoznaju i vjeru u sebe i svoju kreativnu snagu. Cilj projekta, kojeg su financiijski podržali Ekumenska inicijativa žena i Primorsko-goranska županija, bio je potaknuti empatiju, učenje i razumijevanje ženskih prava te važnosti uloge zajedništva za osnaživanje žena. S obzirom da su radionice namijenjene ženama svih generacija, poslužile su i razvijanju međugeneracijskog dijaloga među ženama.

{slika}

Upravo interakcija, međugeneracijska solidarnost i suradnja poslužile su kao temelj za njihov zajednički i pojedinačan rast te potvrdu vrijednosti i dostojanstva uloge žena.

Voditeljica projekta, Katarina Mikulić, smatra da je prema prijavama i odazivu žena, ali i rezultatima evaluacije vidljivo da su žene željne sličnih aktivnosti te je potreba za njima velika.  Iako je najveći odaziv bio među ženama mlađih generacija, veliki uspjeh ovih radionica bio je okupljanje pripadnica različite starosne dobime. Naime, smatra Mikulić, očigledan je nedostatak sadržaja koji potiču međugeneracijsko sudjelovanje žena i koje istovremeno okupljaju žene u nastojanju da ih se informira, osvijesti i međusobno poveže u znanju o ženskom pokretu te ih se osnaži za preuzimanju inicijative za aktivnu participaciju u zajednici.

Udruga PaRiter time nastavlja sadržajno i prostorno proširivati područje informiranja i umrežavanja žena sa ciljem stvaranja preduvjeta za jačanje ženskog pokreta na području PGŽ-a, koji će doprinjeti ravnopravnijemu društvu.

Posvajanje djece je feminističko pitanje

U svojim nastojanjima da izliječe ono što oni vide kao moralnu krizu koja truje našu naciju, pokret protiv pobačaja je povijesno trošio svoju moć, novac i utjecaj na dva protuotrova pobačaju: edukaciju o seksualnoj apstinenciji i posvajanje djece. U vrijeme u kojemu reproduktivna prava nazaduju, kao što je to sada slučaj, feministkinje trebaju biti snažnije i jasnije u vezi svojeg stava i onoga za što se borimo. Svi_e znamo, iz podataka, a i zdravorazumski, kako edukacija o apsisteniciji nije samo pogrešna, već je i iznimno štetna za zdravlje i sigurnost mladih ljudi. No, čini se da postoji veliko nerazumijevanje, čak i među mainstream feministkinjama i pokretima za pravo na pobačaj kako je promoviranje posvajanja također problematično.

Mainstream feminizam – feminizam koji su stvorile bjelkinje srednje i više srednje klase same za sebe – povijesno je povezan s posvajanjem djece. Feministkinuje su podržavale prava samaca/kinja i istospolnih obitelji na posvojenje, prava posvojiteljskih obitelji u kojima postoji spor oko posvojenja te politike bržeg posvajanja djece. Ono što nedostaje mainstream feminizmu jest upravo potpora primarnim obiteljima: roditeljima koji moraju napustit svoju djecu, obiteljima koje se moraju raspasti kako bi se izgradile posvojiteljske obitelji.

Kada sam odrastala, roditelji su mi govorili da budem hrabra i pametna poput svoje biološke majke. Toliko me je voljela da je donijela nesebičnu odluku da me odgajaju drugi ljudi jer je željela da imam bolji život. Kada me je rodila bila je neudana 17-ogodišnjakinja, srednjoškolka, znala je da mi ne može biti dobar roditelj. Njena odluka je bila, kažu, nesebična i dobrovoljna i imala je podršku svoje okoline, kako bih ja mogla imati život kakav zaslužujem. Moji roditelji, naravno, nisu sami smislili tu priču; preuzeli su je od profesionalaca za posvajanje, naučili iz knjiga o posvajanju i grupa podrške, i ponavljali su to s ljubavlju, dosljedno, dok svi nismo povjerovali da je to istina. Kao što je slučaj s brojnom posvojenom djecom, istina o mom početku života bila je mnogo kompleksnija, bolnija, i nije imala nikakve s izborom.

Nakon što sam u ranim dvadesetima pronašla svoje biološke roditelje, uspjela sam “složiti” mnogo točniju, nijansiraniju priču o svojim počecima. Priču o bijeloj djevojci iz radničke klase, koja je uživala rasnu privilegiju, no nije imala nikakvih vlastitih financijskih sredstava ili moći. O prestravljenoj djevojci. Djevojci koju je tlačila, demonizirala i izgnala vlastita obitelj i zajednica. O djevojci kojoj su bližnji i profesionalci rekli da ne može biti majka zato što je premlada i nevjenčana, zato što mi neće moći pružiti ono što trebam – hranu, ljubav, moralni kompas. Premda me je željela zadržati, roditelji su ju poslali u jedan od onih domova gdje se skrivaju trudne djevojke i gdje ih se posramljuje – mjesto za koje ljudi tvrde da nije postojalo nakon slučaja Roe v. Wade. Osim što je bila 1978. godina, pet godina nakon što su ljudi teoretski dobili mogućnost da donose slobodnije odluke o tome žele li ili ne biti roditelji. Moja majka, u stvarnosti, nije imala mogućnost donijeti stvarnu, autentičnu odluku. I mnogi ni danas nemaju tu mogućnost. Jer izbor donesen u nedostatku drugih izbora nema nikakve veze s izborom.

Činjenica je da je za mnoge koji daju svoju djecu na posvajanje ili im ih oduzmu, i u SAD-u i diljem svijeta to posljedica ekonomske i rasne nepravde. Prema nedavnoj studiji koju je objavio ‘The Donaldson Adoption Institute’ (DAI), samo trećina bioloških majki koje su intervjuirane je izjavila da je njihova odluka da odustanu od roditeljskog prava bila svojevoljna. Prema studiji, brojni su razlozi tomu – nedostatak financijskih sredstava (82%). nedostatak društvene podrške, izolacija. Osim toga, brojni slučajevi u kojima je država intervenirala i oduzela djecu roditeljima te ih dala na posvajanje kroz sustav socijalne skrbi, zabilježeni su kao slučajevi zanemarivanja, što je tipična posljedica siromaštva te klasnih i rasnih predrasuda koje prožimaju sustav skrbi za djecu koji smatra siromašne, ne-bijele roditelje nemoralnima i neprikladnima.

U slučaju neželjene trudnoće, idealno bi bilo da trudnica koja traži savjetovanje dobije temeljite, neosuđujuće informacije lišene predrasuda o tri mogućnosti: pobačaju, posvajanju i roditeljstvu. Ukoliko osoba uopće razmišlja u posvajanju, najčešće će biti upućena na lokalnu agenciju za posvajanje koju pokriva njezino zdravstveno osiguranje ili će sama potražiti neku agenciju. Nažalost, prema podacima National Pro-Choice Adoption Collaborative (NPAC), preko 95 posto agencija za posvajanje u ovoj zemlji su religijskog karaktera. Vjerojatno vas neće iznenaditi da temeljito informiranje i savjetovanje bez predrasuda o pobačaju nije nešto što prakticiraju ovakve agencije – 40 posto majki u studiji DAI-a ne spominje nikakvo savjetovanje. No, niti roditeljstvo im nije predstavljeno kao poželjna ili održiva opcija.

Prema istoj studiji, većina intervjuiranih bioloških majki izjavila je da su imale malo ili da uopće nisu imale pristup informacijama o roditeljstvu od profesionalaca za posvajanje, a velika većina (87%) – izjavila je da im je preferirana opcija bila roditeljstvo. Jednostavno im nikada nitko nije rekao da na to imaju pravo, niti im je itko ponudio resurse i pomoć. Mnoge od njih su izjavile da su bile tretirane isključivo kao “biološke majke” istoga trena kada bi ušle u agenciju, a ne kao trudnice koje razmatraju svoje opcije, te da su profesionalci koji su s njima radili nedvojbeno kao pozitivan ishod vidjeli samo potpisano i zapečaćeno posvajanje. A to su samo standardi tipičnih američkih agencija za posvajanje; nismo još ni spomenuli prisilu koju provode krizni centru za trudnoću koji uobičajeno prisiljavaju ranjive ljude da zadrže djecu. Ili činjenicu da se mnoga privatna posvajanja odvijaju isključivo preko odvjetnika kao financijske i pravne transakcije pri čemu nisu uključene nikakve socijalne usluge čiji je posao pomagati u ovakvom iskustvu koje mijenja život.

Kako se reproduktivna prava sve više vraćaju unatrag i ukidaju, rokovi u kojima je moguće izvesti legalan pobačaj, kao i izvori i pristup pobačaju sve se više sužavaju i skraćuju. To znači da je sve većem broju ljudi ostavljena opcija odluke između davanja djeteta na posvajanje i roditeljstva. S obzirom na ukidanje socijalnih servisa, roditeljstvo postaje sve rjeđa opcija. A ako posvajanje promoviraju isti oni ljudi koji nam inače ukidaju prava, kakvu vrstu promocije, kakvu vrstu agencija, kakva vrstu savjetovanja će nastojat provest?

Sada, evo jedne istine koju je teško čuti: posvajanje je traumatično iskustvo. Razdvajanje roditelja i djece, rasformiranje obitelji, čak i netom nakon rođenja, vrlo često je traumatičmo i može rezultirati ogromnom patnjom i doživotnim posljedicama za biološke roditelje i posvojenu djecu, kao i za obitelji i zajednice kojima pripadaju. Većina bioloških roditelja iz spomenutog istraživanja kažu da nikada nisu bili informirani o potencijalnoj traumi, za njih ili za njihovu djecu. Često im se kaže da će bit pomalo tužni neko vrijeme i da će to prebroditi – no mnogi nikada ne prebrode. Mnogi toditelji kažu da se kaju zbog takve odluke, čak i kada misle i osjećaju da je to vjerojatno tada bila ispravna odluka.

A evo još teže istine: industrija posvajanje djece je biznis. Stvara milijarde dolara godišnje i potrebna su joj djeca drugih ljudi kako bi i dalje bila profitabilna.

A evo i najteže istine: ta djeca su gotovo uvijek djeca siromašnih ljudi iz radničke klase, ne-bijelih ljudi, ljudi iz starosjedilačkih zajednica, mladih ljudi. Ljudi koji posvajaju njihovu djecu, koji izravno imaju koristi od ekonomske i rasne opresije ovih skupina, najčešće su ljudi iz srednje i više srednje klase i primarno bijeli.

Mainstream feministički pokret povijesno je uglavnom podržavao posvajanje i eksplicitno se opirao intersekcionalnom stavu o nejednakosti i nepravdi koja zapravo stvara posvojiteljske obitelji. Brojni su razlozi tomu, ali navest ću dva koja smatram najvažnijima:

  1. Mainstream feminizam je historijski pretpostavljao da je odluka o davanju djeteta na posvajanje svojevoljan izbor, te da ljudi to rade zato što se ne slažu s opcijom pobačaja.
  2. Mainstream bijeli feminizam je dio primarne demografije u kojoj većina ima koristi od posvajanja. 

Vjerojatno će uvijek postojati djeca koja trebaju biti posvojena u obitelji koja će ih voljeti i s kojima će biti čvrsto povezana, kao i s njihovim zajednicima, koja će trebati kvalitetne usluge socijalne podrške tijekom života. No ako, kao feministkinje, vjerujemo da svi ljudi trebaju imati mogućnost donošenja informiranih i podržanih odluka o tome hoće li ili ne biti roditelji, tada moramo raditi na tome da posvajanja bude što manje. Naravno, to znači da će biti manje djece koja trebaju posvajatelje, no moramo shvatiti da obitelji nisu međusobno zamjenjive i da želja da postaneš roditelj posvajanjem ne znači da svatko ima pravo na dijete nekog drugog. U ovoj zemlji, to znači da tržišne sile koje upravljuju procesom posvajanja, zajedno s rasističkim i klasističkim intervencijama države i smanjenim socijanim narativom koje posvajanje vide kao bajku u kojoj svi pobjeđuju, omogućuju ljudima koji su klasno i rasno privilegirani stvaraju vlastite obitelji na osnovi smanjenih izbora, prisile i gubitka onih koji to nisu (privilegirani). To je feminističko pitanje.

Pokret za reproduktivnu pravdu, koji su pokrenule i vodile crne feministkinje i ne-bijele žene, uči nas da svi ljudi trebaju imati “ljudsko pravo na osobnu tjelesnu autonomiju, pravo da imaju djecu, da nemaju djecu, te da roditeljstvo treba sigurne i održive zajednice”. Kada o posvajanju razmišljamo s ovog aspekta, posebno o pravu na roditeljstvo, vidimo da zasigurno ne zahtijevamo isto što i mainstream feminizam. Posvećenost reproduktivnoj pravdi i ljudskim pravima od nas zahtijeva da se borimo za ekonomsku i rasnu pravdu kako bismo svim trudnicama osigurale da same donesu informirane, autentične odluke, te da obitelji koje žele ostati zajedno imaju autonomiju i svu potrebnu podršku.

Želim pozvati feminističke organizacije u aktiviste/kinje da usvoje i unesu intersekcionalno razumijevanje stava o posvojenju kao dijela njihovih reproduktivnih platformi. Čitajte iskustva posvojene djece i bioloških roditelja. Slušajte znanstvenike/ce, pisce/spisateljice, aktiviste/kinje i umjetnike/ce koji su odrasli kao posvojena djeca. Slušajte obitelji koje su razorene intervencijom države. Vodite te teške razgovore. Od Marša žena do Planned Parenthooda i lokalnog grassroots organiziranja, mnogo je prostora za složenost, nijanse i rast u vezi ovog pitanja. Feministkinje trebaju preuzeti tu odgovornost.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Tjedan 99 crvenih intervencija u javnom prostoru

U Splitu je započela akcija Tjedan 99 crvenih intervencija u javnom prostoru. Akcijom se želi upozoriti na pravo žene na siguran, dostupan i besplatan medicinski zahvat prekida trudnoće.

“Važno je osvijestiti da bi svaka zabrana pobačaja, nastavak zloupotrebe instituta priziva savjesti rezultirao rizikom za zdravlje i smrtnost žena, koje su prinuđene pobačaj vršiti van ovlaštenih zdravstvenih ustanova. Želimo podsjetiti da su žene nositeljice života! Žene su život! One su te koje jedine mogu odlučivati o tome hoće li i kada rađati djecu. Prava žena su univerzalna i ne mogu i ne smiju biti podređena obitelji niti opterećena religijskim i kulturološkim vrijednostima. Žene su se za svoja prava izborile i ne pristaju na povratak 100 godina unatrag”, poručuje Mirjana Kučer iz udruge Domine.

{slika}

Tjedan 99 crvenih intervencija provodi se u okviru akcije Mjesečnica – 28 dana aktivističko – umjetničke intervencije u javni prostor. 99 intervencija simbolično predstavlja 99 godina ženskog pokreta u Splitu, a akcija traje od 13. do 20. svibnja. Na vješalicama od žice, koje su nekad ženama služile za vršenje pobačaja su napisane poruke koje upozoravaju na važnost poštivanja prava žena na besplatan, siguran i dostupan pobačaj i našu spremnost da svoja prava obranimo. Neke od poslanih poruka su: Neprekinuta nit ženskog otpor;  Za život se ne hoda, život se živi; Doniraj bubreg; Ja sam život; Besplatan, siguran, dostupan; Ja sam odlučila; Mi znamo što hoćemo… U crvenim i rozim kuverticama su poruke izvučene iz teksta koji opisuje kako su nekad, prije nego je pobačaj bio dostupan i legalan, dakle  pred Drugi svjetski rat, žene u Slavoniji vršile pobačaj (Nada Sremec, Nismo mi krive. Kako živi narod, Gospodarska sloga, Zagreb 1940). “Tekst smo preradile i poruke iskoristile u našem performansu “Strah od pletenja”, koji se bavi zlostavljanjem žena koje su se odlučile na pobačaj u splitskoj bolnici. Performans će biti izveden na završnom događaju zatvaranja ovogodišnje akcije #mjesečnica. Tako su se u malim kuvertama, obješene na stablima našle poruke: Smrt; Krv; Guščjim perom; Iglama za pletenje; U mraku; U Strahu; Samo da ostanem živa… Poruke na vješalicama i u kuvertama postavljene su na više lokacija u gradu (Đardin, campus, ispred rodilišta, na vidilici…)”, istaknula je Kučer. Akciju je podržao Queeranarchive koja će poruke tiskati na radionici sitotiska 15. i 16. svibnja u Klubu Kocka  naredni tjedan i također iz izložiti u javnom prostoru grada.

{slika}

Akcija #mjesečnica je započela simboličnim puštanjem kondoma u zrak ispred HNK, na trgu Gaje Bulata, akcijom “Kondomi lete u nebo”, 23. travnja ove godine, čime se željeloi upozoriti na važnost prevencije i spolnog odgoja u školama kao preduvjeta za spolno odgovorno ponašanje mladih. Potom je u okviru mjesečne akcije održana tribina “Teorija roda na udaru katoličke ideologije” na kojoj su gostovale dr.sc. Branka Galić sa zagrebačkog Filozofskog i Nataša Bijelić iz udruge CESI iz Zagreba, s ciljem razotkrivanja pojma rodne ideologije kao sredstva napada na prava žena i LGBTI osoba. Ove subote održana je  radionica “Libido – ženska seksualnost” koju je vodila Željka Jelavić sa Ženskih studija iz Zagreba. Cilj je radionice bio progovoriti između ostalog o ženskoj seksualnosti kao izvoru ženske moći, osobito u kontekstu feminističkog aktivizma ali i politike. “Nakon tjedna intervencije, pozivamo na kraju sve žene, slobodne i progresivne građanke i građane Splita da nam se pridruže na završnom festivalu ženskog bunta i stvaralaštva 20 svibnja u Đardinu” pozvala je na kraju Kučer.

Društvena je dužnost javno govoriti o NOB-u

Dok je dio državnog vrha sudjelovao na komemoraciji u Bleiburgu koju je opet obilježila proustaška ikonografija i povijesne manipulacije, podno spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori obilježena je godišnjica partizanskog proboja na Biljegu. Pred oko tisuću ljudi iz različitih krajeva Hrvatske i BiH, Sulejman Muhamedagić, poznatiji kao drug Sula iz Velike Kladuše koji je učestvovao u Narodnooslobodilačkoj borbi, podsjetio je da je nakon višemjesečnog proganjanja, ubijanja i odvođenja u logore žena, djece i starijeg stanovništva toga kraja u noći s 13. na 14. maja 1942. godine hrvatski, srpski i muslimanski narod krenuo u akciju proboja obruča koji se sastojao od daleko brojnijih pripadnika ustaško-domobranskih snaga. Nakon poraza kod Biljega, ustaška se vojska više nikada nije usudila obračunati s kordunaškim partizanima na Petrovoj gori.

“Bez obzira na sve ono što smo preživjeli, ne smijemo činiti ono što se danas radi na Bleiburgu, gdje se najokorjelijim ustašama i četnicima odaje počast. Vjerujem da će unatoč svemu večeras na televiziji biti prikazano njihovo okupljanje, a ne naše”, poručio je ovaj partizanski borac koji je okupljene pozdravio sa “Smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Rada Borić iz Nove ljevice rekla je da je Petrova gora mjesto na kojem svakodnevno svjedočimo politici zaborava povijesne istine.

“Stojimo na mjestu na kojem bi nam željeli zatrti pamćenje na sve one koji su poginuli u NOB-u, na sve one antifašiste i antifašistkinje čiji su životi utkani i u Ustav RH. Nažalost, danas svjedočimo da se povijest ne samo revalorizira, već da smo u obruču iz kojeg nam treba novi proboj, a riječ je o obruču neoliberalnog kapitalizma, mržnje, diskriminacije prema Srbima, svim drugim manjinama i ženama”, poručila je Borić.

Da je društvena dužnost da se javno govori o događajima iz NOB-a, istaknuo je i Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, udruge koja je zajedno sa Srpskim narodnim vijećem organizirala ovaj skup. “Ovdje smo da jasno i glasno govorimo istinu, a najvažnije je da nas čuju mladi koji u školama ne uče o Drugom svjetskom ratu”, rekao je Habulin i podsjetio da hrvatski državni vrh nije došao ni na komemoraciju SNV-a i antifašista u Jasenovcu, kao ni na nedavno obilježavanje Dana pobjede u Zagrebu.

Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, istaknuo je da su “nacisti, fašisti i njihovi saveznici, njihove sluge, među kojima na ovim prostorima među najkrvoločnije spadaju ustaše, ali i četnici na nekim drugim prostorima, sebi su uzeli za pravo da rade ono što je mimo ljudskog i božjeg zakona”.

Pupovac je u svom govoru podsjetio da ovdašnji narod nije sudjelovao u proboju ustaškog obruča 1942. godine zbog toga što ga je smetala bilo koja država, nego zato što je NDH imala zločinačku praksu, što potvrđuje činjenica da su ovom proboju prethodila ustaška ubojstva u Gudovcu i Veljunu, kao i osnivanje logora smrti. “Neka živi sloga među našim narodima unatoč mržnjama koje su posijane u proteklih 25 godina. Bez obzira što može izgledati drugačije, ta sloga će nadživjeti mržnju i ponovno će se stvoriti sloga”, zaključio je  na kraju Pupovac.

Mjesec ponosa 2017.

Zagreb Pride poziva na Mjesec ponosa! 

Godinama smo održavale_i Tjedan ponosa, kulturnu i političku manifestaciju LGBTIQ zajednice koja prethodi Povorci ponosa. Ove godine smo za sve naše podržavateljice_e odlučile_i napraviti MJESEC dana raznih događanja!

Ponosno vam predstavljamo Mjesec ponosa kojeg otvaramo 17. svibnja 2017. godine, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije (IDAHOT). U sklopu Mjeseca ponosa odvijat će se razni programi kroz suradnju s kulturnim institucijama, udrugama i inicijativama, a Mjesec završava Povorkom ponosa (koja se održava 10. lipnja).

Za sve vas smo pripremile_i oko 40-ak događanja kroz 25 dana, s mnoštvom radionica, tribina, partija, druženja, kreativnosti i ponekim novim programima.

Ulaz na sva događanja programa je besplatan! 
(Osim za Partycipaciju, gdje se mora nešto i participirati 😉 )

Mjesec ponosa je također sjajna prilika da se opremite za Prajd te ćete na svakom događanju imati priliku donirati za Prajd 2017., a samim time i odabrati prigodne poklone. Što sve nudimo kao poklone uz donaciju provjerite na: http://www.zagreb-pride.net/povorka/podrzi/.
Stay calm, and be proud! 

Uskraćeno pravo na okupljanje LGBTI osobama, najavljen novi prosvjed

Priopćenje Sarajevskog otvorenog centra prenosimo u izvornom obliku. 

Sarajevski otvoreni centar održao je jučer vanrednu press konferenciju kako bismo informisali javnost da nismo u mogućnosti organizovati najavljeni protestni marš pod nazivom “Nasilje nije normalno” zbog nedobijanja saglasnosti Ministarstva saobraćaja o zaustavljanju saobraćaja. 

Prije mjesec dana smo uputili dopis Ministarsvu saobraćaja, kako bi nam odoborili planiranu rutu. Planirana ruta marša – od Vječne vatre do Parlamentarne skupštine BiH je imala simbolički značaj. Njen početak je trebao da jasno pokaže našu antifašističku opredijeljenost u koju spada i borba protiv nasilja i diskriminacije nad LGBTI osobama, a njena krajnja tačka institucionalnu obavezu reagovanja na teška kršenja ljudskih prava LGBTi osoba, ali i obavezu ozbiljnog rada na uključivanju i ravnopravnosti LGBTI osoba u svim tokovima segmentima života.

Ministarsvo saobraćaja Kantona Sarajevo je odlučilo da ignoriše naše upućene zahtjeve, te njihovu nedopustivu šutnju smatramo zabranom protestnog marša. Ovakvim stavom se poručuje da LGBTI osobe nisu ravnopravne u ovom društvu.

Administrativna šutnja Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo i nedostatak odgovora s njihove strane na naš i više nego blagovremen zahtjev onemogućila nam je da kao organizatorice protestnog marša u okviru zakonskih zahtjeva, na kvalitetan način organizujemo skup čiji je cilj bio da se ukaže na nasilje nad LGBTI osobama, pogotovo ono koje se dešava unutar porodica i u školama. 

Imajući na umu da se saobraćaj na ovoj lokaciji u brojnim slučajevima zaustavlja i zbog drugih vrsta manifestacija, koje su često zabavnog karaktera i ne nose nužno poruku nepoželjnosti nasilja, niti predstavljaju ovako značajan oblik korištenja slobode okupljanja, smatramo da ovakav tretman prema nama predstavlja oblik diskriminacije jer nam ministarstvo nije dalo NITI JEDAN razlog zasnovan na objektivnoj i razumnoj opravdanosti zbog kojeg bi se naša sloboda okupljanja – podsjećamo jedan od temelja svakog demokratskog društva – trebala ograničiti ili uskratiti.

Ovim putem vas želimo obavijestiti da će umjesto planiranog marša za ljudska prava LGBTI osoba koji je trebao biti organizovan 13.05.2017. godine u Sarajevu biti protestni skup istog dana upućen prema Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo povodom uskraćivanja prava na javno okupljanje ali i protiv nasilja nad LGBTI osobama.

Pozivamo sve medije da nam se pridruže 13.05.2017. godine u 11:45-12.30 ispred Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo (park između zgrade Kantona Sarajeva i zgrade Predsjedništva).

Svaki napad, svako nasilje, svaka diskriminacija bilo koga od nas je usmjerena protiv svih nas I ovo je prilika da pokažemo koliko smo solidarni i solidarne.