sdadmin

Filmska večer: Tomboy

Posted on by sdadmin

Želiš ove godine na poseban način obilježiti Međunarodni (tje)dan vidljivosti transrodnih osoba? Gleda ti se neki film LGBTIQ koji je drama, ali konačno ne završava tragično? Mislimo da je filmska večer na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izvrstan izbor za tebe. 

Trans Aid i LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’ pozivaju trans, inter i rodno varijantne (TIRV) osobe; LGBQ osobe te LGBTIQ-friendly osobe da u dvorani A001 Filozofskog fakulteta u Zagrebu u utorak, 4. travnja od 19 sati uz free kokice i sokove pogledaju film Tomboy i sudjeluju u diskusiji o pozitivnim i negativnim stranama ove francuske drame.

Tomboy (2011), višestruko nagrađivani film redateljice Céline Sciamma, dobio je i nagradu Teddy, koja se dodjeljuje najboljim filmovima LGBT tematike na Berlinskom festivalu. 

Film naglašava značaj rodnog identiteta u socijalnoj interakciji od djetinjstva te postavlja pitanje teškoća s kojima se susreću transrodna djeca i mlade osobe, ali ima i sasvim dovoljno problematičnih točaka te će sigurno potaknuti raspravu (koju svi_e želimo). Razgovor će voditi profesorica dr.sc. Branka Galić, Viktorija Ćurlin iz AUT-a i Nina Čolović iz Trans Aida. 

Pridruži nam se – gledajmo, diskutirajmo i zajedno radimo na povećanju vidljivosti transrodnih osoba u društvu.

Večer LezBijske poezije

Posted on by sdadmin

Započelo je proljeće, a s njim i razne (ne)pogodnosti koje utječu na kreativnost i poetsko stvaralaštvo. Sunce polagano razodijeva grad, veterinarske ambulante nude popuste za sterilizaciju mačaka, a lezBijke se zaljubljuju te svoje ljubavna snatranja pretaču u stihove.

Tim je povodom Zbeletron odlučio održati večer LezBijske poezije i okupiti nekolicinu lezBijskih pjesničkih glasova koji će nam kroz svoje stihove pokazati o čemu bi pisala moderna Sapfo. 

Na večeri lezBijske poezije nastupit će Sanja Sagasta, Aida Bagić, Ljuba Lozančić i Nora Verde, koja će ujedno moderirati večer, te će zajedničkim snagama komentirati neka od važnih pitanja lezbijskog pjesničkog stvaralaštva. 

Također, ovo je večer na koju pozivamo sve lezBijke koje se izražavaju kroz stihove da iste podijele s nama. 

Sanja Sagasta svoju prvu zbirku poezije ‘Igre ljubavi i ponosa’ objavila je još 1998., čime je službeno postala prva lezbijska pjesnikinja u Hrvatskoj. U međuvremenu je 2005. objavila zbirku ‘Sapfino ogledalo’, a posljednja zbirka ‘Spirale’ izdana je 2012. godine. Neke od njenih pjesama ušle su u antologiju ‘Rušenje orfičkog hrama: antologija novije hrvatske poezije’ (2006.). 

Aida Bagić svoju poeziju je objavljivala u Modroj lasti, Quorumu, ProFemini, Zarezu, Poeziji, časpisima RE i Riječi, Knjigomatu, Večernjem listu, 3. programu Hrvatskog radija te na raznim internetskim portalima. Autorica je zbirke pjesama ‘Ako se zovem Sylvia’, (2007.), ‘Tijela su laka meta’ (2014.)te kratkih proza ‘Znam li ja gdje živim’ (2012.). Pjesme su joj uvrštene u antologiju suvremene europske lezbijske poezije ‘Brezbesedji sledim’ (Ljubljana, 2015.). Pojedine pjesme su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski, a nekoliko ih je uvršteno u Antologiju jutra poezije (Zagreb, 2010.).

Ljuba Lozančić poeziju je objavljivala po kulturnim novinama ‘Vijencu’ i ‘Zarezu’ te na internetu. Prvu zbirku poezije ‘A što je s ljudima’ izdala je 2005. godine, a druga, ‘Slavlje na pučini’, uslijedila je samo dvije godine kasnije. Pjesnički rukopis Ljube Lozančić proglašen je najboljim na natječaju “Na vrh jezika”, za 2005./06. godinu, koji organiziraju novine za kulturu Matice hrvatske Vijenac u suradnji s nakladničkim kućama.

Nora Verde poeziju je objavljivala uglavnom 90-ih i 2000-tih u časopisima, revijama i na internetu. Debitantsku knjigu poezije ‘Sezona bjegova’ objavila je 1994. godine, javlja se i u pjesničkom zborniku ‘Oblaci’ (1998.), a novije pjesme uvrštene su joj u nedavno objavljenu antologiju ‘Brezbesedji sledim’ (Ljubljana, 2015.) Autorica je romana ‘Posudi mi smajl’ (2010.) i ‘Do isteka zaliha’ (2013.) te zbrike proza ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’ (2016.).

K.U.T.I.A. – Trans, inter i rodno varijantne osobe su bile ovdje

Posted on by sdadmin

Kulturno Umjetnička Trans Inter Akcija – K.U.T.I.A.  povodom Međunarodnog dana vidljivosti transrodnih osoba (31. ožujka) gradove u Hrvatskoj i regiji podsjetila je da su trans, inter i rodno varijantne osobe građani_ke koji_e žive, rade, studiraju, koriste javne prostore u tim gradovima, baš kao i sve druge osobe.

{slika}

Naljepnice s porukama: ‘Transrodna osoba je bila ovdje’, ‘Interspolna osoba je bila ovdje’, i ‘Rodno varijantna osoba je bila ovdje’ postavljene su na javnim mjestima u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Podgorici, Čapljini.

{slika}

Kako bi se povećala vidljivost i osvijestilo građanstvo, aktivisti_kinje ovom akcijom poručuju da su trans, inter i rodno varijantne osobe bile te da će i dalje biti prisutne na trgovima, na autobusnim stanicama, u tramvajima, u parkovima, u kafićima, u javnim toaletima i ostalim mjestima u gradovima.

Međunarodni dan vidljivosti transrodnih osoba obilježava se od 2009. godine diljem svijeta s ciljem slavljenja transrodnih osoba i podizanja svijesti o diskriminaciji s kojom se suočavaju transrodne osobe.

Sve fotografije možete pronaći na web stranici K.U.T.I.A.-e, a video iz Zagreba dostupan je na YouTube kanalu.

Kako (NE) izvještavati o trans, inter i rodno varijantnim osobama

Posted on by sdadmin

Trans, inter i rodno varijantne (TIRV) osobe posebno su diskriminiran i marginaliziran dio LGBTIQ zajednice, i vrlo su često pogrešno predstavljane u medijima. U svakodnevnom životu nailazimo na prepreke uzrokovane stigmatizacijom raznolikosti tijela, identiteta i iskustava, a ta stigmatizacija podloga je za napastovanje, diskriminaciju, a često i za nasilje.

Kako bi vijest o trans, inter i rodno varijantnoj tematici bila prenesena na način koji izražava poštovanje te kako bi se javnost na pozitivan i adekvatan način upoznala sa životima TIRV osoba i njihovih obitelji, Trans Aid poziva sve medije na odgovorno izvještavanje o TIRV osobama.

“Zahvaljujemo svim novinarima/kama koji/e uviđaju svoju odgovornost pri izvještavanju o TIRV osobama i koji/e se žele dodatno informirati o pravilnoj terminologiji i pristupu temi”, stoji u njihovom priopćenju.

Uz ovih nekoliko jednostavnih uputa i preporuka možete puno pridonijeti vidljivosti i osnaženosti jedne od ionako najugroženijih skupina u društvu:

1.      Iskažite poštovanje prema identitetu i privatnosti osobe

➢    O imenu i zamjenicama

Upotrebljavajte ime i prezime osobe po njenom izboru, pa i ako (još) nije usklađeno u službenim dokumentima, i izbjegavajte korištenje imena danog pri rođenju i starih fotografija, a pogotovo ne bez dopuštenja osobe.

Koristite zamjenice i rodno obojani jezik u skladu s autentičnim rodnim identitetom osobe (ako se, na primjer, osoba identificira kao žena, onda se koristi zamjenica ‘ona’ i oslovljava ju se kao ženu u svakom smislu, bez obzira pričalo se o njenom životu prije, tijekom ili nakon tranzicije, osim ako osoba ne zatraži drugačije).

Ako radite intervju s TIRV osobom, ne trebate se ustručavati pitati osobu koje ime i zamjenice koristi.

➢    Fokus je na životu osobe

Ne spominjite medicinsku povijest osobe osim ako je to upravo tema članka i isključivo uz dopuštenje osobe. Portretirajte život osobe, ne fokusirajte se isključivo na trans identitet/interspolni status, itd.

Intervjue/izjave unutar teksta ili priloga uvijek šaljite na autorizaciju osobama koje su sudjelovale, a posebno pazite pri izvještavanju o trans, inter i rodno varijantnoj djeci.

2.      Bez pojmova i naziva se ne može – što, kad i kako koristiti

➢    Spol, rod i druge terminološke dileme

Upoznajte se s ključnim pojmovima vezanim uz trans, inter i rodno varijantnu tematiku (v. Terminologiju). Neki od pojmova koji su neophodni pri izvještavanju o TIRV tematici:

→ rod, rodni identitet, spol, trans/transrodnost (kao krovni pojam), transpolnost, interspolnost, nebinarna osoba, cisrodnost, depatologizacija, prilagodba tijela, rodno izražavanje, rodna varijantnost, rodna raznolikost, seksualna orijentacija, trans muškarac (FtM), trans žena (MtF), pravno priznanje roda, transfobija

Imajte na umu da su seksualna orijentacija i rodni identitet dvije odvojene stvari; osoba može biti gej, lezbijka, biseksualna, aseksualna, itd. neovisno o tome je li cisrodna, transrodna, interspolna ili rodno varijantna osoba.

➢    Ovo je veliko NE…

Zaobiđite pogrdne izraze i zastarjelu terminologiju kad opisujete TIRV osobu i/ili njezinu tranziciju (bez referiranja na prijašnji izgled osobe, osim po dogovoru; bez usporedbe s cis osobama; nema govora o ‘obmani’, ‘prevari’, ‘laži’, ‘maskiranju’ kad pričamo o tranziciji, itd.) Ne spominjite da je osoba TIRV kad to nije relevantno i nikako ne koristite uvredljive i diskriminatorne nazive i izraze, poput ovih:

-‘on-ona’, ‘ona-on’, ‘tranzić’, ‘trandža’, ‘zbunjen_a oko vlastitog roda/spola’…

– ‘on je postao muškarac ‘, ‘bio je muškarac, sada je žena’

– ‘on_a je promijenio_la spol’ (i generalno poistovjećivanje jedne stvari, najčešće operacije genitalija, s definiranjem spola)

– ‘ona je rođena kao muškarac’, ‘on je biološka žena’

– ‘muškarac zarobljen u tijelu žene’, ‘žena zarobljena u tijelu muškarca’

➢    … a ovako se ispravno izvještava

Umjesto gore navedenih izraza, pogledajte nekoliko primjera korektnog izvještavanja:

– ‘Hrvoje je trans muškarac, nikad se nije osjećao kao žena.’

– ‘Marko je trans muškarac. Kad završi srednju školu, uskladit će svoje tijelo sa svojim rodnim identitetom.’

– ‘Marta je trans žena. Boji se da neće moći igrati odbojku s drugim djevojkama.’

– ‘Saša se identificira kao queer/rodno varijantna osoba. Preferira kad se o njima govori u trećem licu množine.’

– ‘Ana je prilagodila svoje tijelo i sretna je što njeno tijelo sada odgovara njenom rodnom identitetu. Ana je također lezbijka.’

– ‘Tomislav je prilagodio svoje tijelo i sretno živi sa svojom ženom i dvoje djece.’

– ‘Marina je žena kojoj je pripisan muški spol pri rođenju.’

– ‘Trans osobe u Hrvatskoj suočene su s visokom stopom diskriminacije i napastovanja zbog slabe informiranosti šire javnosti.’

Navedite primjere dobrih praksi iz drugih zemalja (vezano za npr. pravno priznanje roda temeljeno na samoodređenju, depatologizaciju, zabranu ‘normalizirajućih’ postupaka nad interspolnom djecom, itd.)

3.      Posebno pazite na naslove i fotografije

Oprema članka je jako bitna, stoga izbjegavajte senzacionalistički pristup, osobito u naslovu. Ne koristite naslove poput: ‘Promjena spola’, ‘Rođena kao muško’, ‘Rođen kao žena’, ‘Zarobljen_a u krivom/tuđem tijelu’, i slično.

Ne prilažite članku fotografije prije i poslije prilagodbe tijela, fotografije koje banaliziraju trans identitet (npr. trans žena koja se šminka, trans muškarac koji se brije), fotografije slavnih trans osoba (osim ako se o njima ne izvještava). Članku priložite fotografiju koju osoba sama pošalje i autorizira, sliku trans zastave ili trans aktivista/kinja.

4.      O čemu bi zapravo trebalo izvještavati?

Evo nekih od tema/pitanja relevantnih za TIRV zajednicu, koje možete pokriti kad izvještavate o TIRV tematici kako naglasak ne bi uvijek bio na ‘promjeni spola’. Dobro je da vaš članak/prilog odgovori na sljedeća pitanja:

– Zašto je za trans zajednicu bitno pravno priznanje roda?

– Kolika je stopa diskriminacije i nasilja nad trans, inter i rodno varijantnim osobama? Postoje li zakoni koji štite TIRV osobe od diskriminacije i nasilja, ako da, poštuju li se?

– S kojim preprekama se susreću TIRV osobe u sistemu hrvatske zdravstvene zaštite?

– Koji su trenutačni zdravstveni standardi za TIRV osobe u Hrvatskoj?

– Koji su primjeri dobre prakse legislativnog i društvenog prepoznavanja TIRV iskustava i identiteta?

– Koji su uzroci, a koje su posljedice uvrštavanja TIRV identiteta i iskustava na popis mentalnih poremećaja?

– Kakve posljedice imaju medicinski nepotrebne operacije nad interspolnom djecom?

Terminologiju možete pronaći OVDJE. 

Etika brige

Posted on by sdadmin

Ako uopšte postoji “to do” lista za “dobru feministkinju”, na prvom mestu se nalazi stavka “osvesti svoje privilegije” a na drugom “osvesti internalizovani patrijarhat”. Osvestiti svoje privilegije i aspekte internalizovanog patrijarhata je težak i bolan proces, i prvi korak na kome mnoge od nas padaju, i ustaju, i vraćaju se da padnu opet, sve dok ne uspeju, da, gotovo mitski, ubiju sav svoj internalizovani seksizam, rasizam, (auto)homofobiju, (auto)mizoginiju i klasizam, i poput feniksa se uzdignu čistog srca, oslobođene od mržnje i predrasuda. Mnoge od nas na ovom putu padaju, ali mnoge od nas i uspevaju da, ako ne u potpunosti, onda barem u većini aspekata, osvetle mračne kutke u nama, i budu korak bliže razumevanju i poštovanju tuđeg iskustva, ma koliko različito od našeg ono bilo.

Međutim, koliko je lako osvetliti eksteran patrijarhat, toliko je teško nositi se sa onim što smo internalizovale, toliko duboko da je to postao deo našeg identiteta, nešto neraskidivo od nas. Možemo bez problema pričati o pogubnim posledicama rodno zasnovanog nasilja, o femicidu, o staklenom plafonu, ma možemo čak i ustati protiv prostitucije kao seksualnog rada ili surogat materinstva kao imaginarnog vrhunca ženske solidarnosti u kome se ženska tela (opet) objektivizuju i komodifikuju, što je vrlo radikalno feministički stav, ali se nalazimo u ozbiljnom problemu ako sebi postavimo pitanje na koje načine su naše svakodnevne prakse, prakse koje smatramo feminističkim, zapravo seksističke i mizogine. Etika brige je važan deo tih praksi.

Načelo solidarnosti i razumevanja, toliko važno za feminizam, neretko u našim životima postaje mač sa dve oštrice. Kada se neke prakse postave kao identitetske, i sa ideološkog, ali i sa svakodnevnog stanovišta, jako je teško povući jasnu granicu između koristi i štete koje imamo od njih. I kao žene, ali i kao feministkinje, smo vaspitavane da budemo brižne, da nam je stalo, da pomažemo, i da u tome ne povlačimo granice, da idemo do kraja, makar u tome sagorele. Međutim, s obzirom da smo ljudska bića a ne superherojke, naši kapaciteti imaju granice, pa i oni zaduženi za brigu i negu. Iako se o etici brige i emotivnom radu najčešće raspravljalo na liniji muškarci-žene, mislim da je važno da o njima razgovaramo i na liniji žene-žene.[1]

Bez obzira da li je reč o našem ličnom (privatnom) feminizmu, ili o političkom (javnom), od nas se očekuje da sve naše emotivne resurse podredimo “borbi”. U razgovoru sa različitim aktivistkinjama, ovo trošenje emotivnih resursa preko svojih granica je bilo motiv koji se stalno, iznova i iznova ponavljao, dok ne bi rezultirao burn out-om. Drugim rečima, što su aktivistkinje sa kojima sam razgovarala bile posvećenije svom radu, i što je njihov rad bio vidljiviji i davao veće rezultate, one su bile ranjivije i na ivici kapaciteta da svoj rad, ali i svakodnevni život, nastave. Totalno pražnjenje svih emotivnih kapaciteta je veoma često rezultiralo anksioznošću, depresijom i ozbiljnim ugrožavanjem zdravlja, kao i nemogućnosti da se održi makar iluzija kontrole nad svojim javnim i privatnim životima. Iako neukusno, napominjem da je reč o izuzetno jakim ženama čiji je doprinos feminizmu neupitan, i čiji rad, onaj aktivistički, terenski, podrazumeva rad sa višestruko marginalizovanim ženama i ženama žrtvama nasilja. Povlačenje granica, i povlačenje iz “borbe”, u ovom kontekstu, pratila je griža savesti i strah da će biti smatrane nesolidarnim i sebičnim. Da li to znači da smo samožrtvujući mikromatrijarhat prenele i u feministički aktivizam?

Sa druge strane, etika brige nije rezervisana samo za aktivizam ili za odnose sa muškarcima, već je obrazac, toliko duboko usađen u svakoj od nas, koji praktikujemo i u našim privatnim životima, u odnosima sa drugim ženama – drugaricama, ljubavnicama, sestrama, majkama. Ova očekivanja od nas, na privatnom planu, deluju dvojako – sa jedne strane, mi jesmo socijalizovane kao žene, krajnje patrijarhalno, da budemo “čuvarke” tuđe dobrobiti, dok, sa druge strane, sam feminizam od nas nameće to isto očekivanje kroz prizmu solidarnosti. Da ne bude zabune, solidarnost jeste krucijalno važna, kao i etika brige i razumevanje, međutim, ne smatram da je naše fizičko i psihičko zdravlje cena koju treba da platimo. U ovim odnosima sa drugim ženama, mi smo istovremeno i drugarice i ljubavnice i sestre i majke, mi smo omnižene, mitska bića koja su uvek tu kada zagusti, mitska bića koja, gotovo paradoksalno i autoironično, oslikavaju upravo onaj patrijarhalni model žene mučenice, žene stene. Mi smo uvek tu, tu da saslušamo, pomognemo, potapšemo, razumemo, damo savet. Mi smo uvek tu, na raspolaganju. Naša etika retko od nas zahteva da sebe stavimo na prvo mesto, iako je to više nego zdravorazumski, jer nikome nećemo moći da pomognemo ako nama samima treba ozbiljna pomoć, već od nas očekuje, sledeći patrijarhalni obrazac, da “za sto sednemo poslednje”, pa makar to značilo apsolutni burn out i pucanje po svim šavovima.

Mislim da je za dobro feminizma i feminističke borbe neophodno kritičko preispitivanje koncepta etike brige i rušenje koncepta žene i feministkinje kao superherojke koja je uvek tu, za boj spremna. Feminizam ne vodi bitke koje se mogu dobiti za jedan dan, on vodi borbu, rat, koji traje 365 dana u godini, 24 časa dnevno, bez slobodnih vikenda i godišnjeg odmora. Kako bi svaka od nas mogla da učestvuje u toj borbi, i da svojim učešćem doprinese krajnjoj pobedi, neophodno je, pre svega, da ima kapacitete i resurse za to. Ako joj za to treba dan, nedelja, mesec ili godina, vreme kada će se povući i vidati svoje rane, na nama je, upravo u ime solidarnosti, da je u tom nastojanju podržimo. I više od toga, da kada vidimo i procenimo da je naša saborkinja na ivici svojih kapaciteta, da joj na to ukažemo i omogućimo joj da ih obnovi. A najviše od svega, na nama je da u našim glavama srušimo ideju sebe kao feministkinje neograničenih kapaciteta. Etika brige je nešto, što pre svega, treba na nama samima da primenimo.

[1] O tome je govorila Sandra Li Bartki u svojoj knjizi “Ženskost i dominacija” (1990)

*** Hristina Cvetinčanin Knežević je feministkinja i aktivistkinja iz Beograda. Njezin tekst za Libelu objavljen je u izvornom obliku.

Smrt slobode izražavanja: Umjetnica osuđena na tri godine zatvora zbog – slikanja

Posted on by sdadmin

Turski je sud početkom ovog mjeseca slikarici i novinarki Zehri Doğan izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, devet mjeseci i 22 dana zbog slike koja prikazuje ruševine Nusaybina nedugo nakon što je grad napadnut od strane turskih vojnih snaga.

28-godišnja Zehra Doğan rodom je iz Diyarbakira, grada u kojem je nastanjen vrlo značajan broj građana/ki kurdskog podrijetla te je i sama, usprkos turskom državljanstvu, također Kurdinja. Spektar njene stvaralačke aktivnosti nedvojbeno je širok te obuhvaća nadasve raznovrsne teme. U Doğaninom slikarskom opusu mogu se jednako pronaći šaroliki, radosni prikazi kurdskog života i tradicije kao i oni mnogo mračniji; oni koji odražavaju svu težinu opresije kojoj su Kurdi desetljećima izloženi te zadiru mnogo dublje u političko tkanje današnje Turske.

Osim kao slikarica, Doğan je javnosti poznata i kao urednica JINHA-e, Internet portala na kurdskom jeziku čije su osnivačice i zaposlenice isključivo žene. Portal, koji je na zahtjev AKP-a službeno prestao s radom 2016. godine, pokriva širok spektar tema vezanih kako uz pitanja ženskih prava tako i uz ona koje se tiču neopravdanih otmica, bezrazložnih bombardiranja, nelegitimnih izricanja zatvorskih kazni i tome sličnih pojava koje su uslijedile nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine.

Već istoga mjeseca, u Nusaybinu, Doğan je po prvi put uhićena i odvedena u pritvor. Naime, Zehra Doğan samo je jedna od mnogobrojnih novinara/ki čije je uhićenje sprovedeno u sklopu svojevrsne političke ‘čistke’ pod pokroviteljstvom turskog predsjednika Recepa Tayypa Erdoğana. Osim Doğaninog uhićenja, istog je tjedna, točnije 27. srpnja 2016. godine, zatvoreno 16 televizijskih kanala, 3 novinske agencije, 45 novina, 15 časopisa i 29 izdavačkih kuća, a još 47 novinara/ki je poput Doğan – uhićeno.

Sama Zehra Doğan optužena je za suradnju i članstvo u Kurdskoj radničkoj partiji (PKK) koja, kako u Turskoj, tako i u SAD-u te članicama Europske Unije, trenutno uživa status aktivne terorističke organizacije koji je istoj, na inicijativu turske vlade, nadjenut još 2004. godine. Kao dokaz Doğanine navodne aktivnosti u Kurdskoj radničkoj partiji upotrijebljena je jedna od slika koju je naslikala za vrijeme svog petomjesečnog boravka u Nusaybinu.

Sporna slika prikazuje ruševne zgrade navedenog grada s čijih se terasa i krovova prostiru turske zastave, što također u potpunosti odgovara postojećim fotografijama iste četvrti koju prikazuje i ‘kontroverzna’ slika. Iako ovo djelo ne prikazuje ništa drugo do istinite, surove realnosti ratnog razaranja te se ni na koji način ne čini ideološki obojenim, samo postojanje slike bilo je dovoljno da Visoki kazneni sud u Mardinu donese odluku kojom Doğan tereti za širenje propagande u prilog terorističke organizacije te sukladno s tim optuženoj izrekne kaznu zatvora u trajanju od gotovo tri godine. “Sud je kaznio krivog aktera, ne onog koji je uništio grad, ne onog koji je snimio fotografiju, već onu osobu koja ju je naslikala. Oni su stvorili ovu sliku, ne ja.” Za Fairpress je izjavila Doğan.

Ova mlada slikarica samo je još jedna u nizu žrtava opresivnog turskog režima koji, pod izlikom borbe protiv terorizma nastoji izbrisati kurdsko postojanje iz turskog javnog života, a slobodu govora i umjetničkog izražavanja odvodi u sigurnu smrt. Prema podacima, od trenutka neuspjelog pokušaja državnog udara pa do danas, u Turskoj je privedeno 135.000 potencijalno politički nepodobnih građana i građanki.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org