Uvodni govor ovogodišnjeg Noćnog marša, na kojem se okupilo 7.000 ljudi, već smo objavile na Libeli.
U nastavku možete pročitati ostale govore koji upozoravaju na raširenost seksualnog nasilja, ubojstva žena, nejednake radne uvjete, otežan pristup zdravstvenim uslugama, stvarnu dostupnost pobačaja, nužnost okolišnog aktivizma, kapitalistički ekstraktivistički sustav, neplaćeni ženski rad i nužnost svakodnevne borbe i ustrajnosti iste:
Gotovo svaka žena tijekom svog života doživi neki oblik seksualnog nasilja! Jedna od nas pet doživi pokušaj silovanja. Jedna od pet!!!
Samo jedna od nas dvadeset prijavi silovanje jer se s razlogom bojimo da će nam reći da smo same krive ili da smo sve izmislile, da će nas okolina osuđivati i da nam institucije neće pomoći.
U zadnjih pet godina u ovoj državi devedeset i jednu ženu su ubili njihovi muževi i partneri! Devedeset i jedne od nas više nema s nama!
A koliko je tek onih među nama koje svakodnevno žive s nasiljem jer nam je netko rekao da je to tako u obitelji i da su muškarci takvi kad popiju?
Ova država se pravi da to nije njen problem. Ova država se pravi da su sva ta premlaćivanja, ubojstava i silovanja samo pojedinačni slučajevi. Ali oni su strukturni problem i direktna posljedica toga što djevojčice i dječake ne odgajamo u ravnopravnosti, što nemamo dovoljno sigurnih kuća ni savjetovališta, što policija i pravosuđe neadekvatno i prekasno reagiraju.
Nasilje prema ženama za mnoge od nas nisu statistički podaci ili članci u novinama. Za mnoge od nas to je življena stvarnost na poslu i kad dođemo s posla, nakon što skuhamo ručak ili stavimo djecu leći. Stvarne smo i svakodnevno nas susrećete.
Prošle godine smo izašli na ulice 15 gradova i zajedno smo tražili pravdu za djevojčice. Glasno smo rekli da vjerujemo djevojčicama i ženama.
Glasno smo rekli da nam je dosta i da ne pristajemo na ovakav svijet. I zato danas solidarno marširamo za pravedniji svijet! Marširamo za svaku ženu koja preživljava nasilje, za svaku radnicu, za svaku migrantkinju, za svaku transrodnu osobu, za svaku majku, za svaku kućanicu. Za sve djevojčice i žene koje dolaze!
Jer sanjamo da ćemo skoro sve živjeti slobodne. Slobodne od neželjenih dodira, povika i modrica, slobodne od straha dok same hodamo ulicom, slobodne od prosuđivanja kakve smo majke, kako se oblačimo i koga držimo za ruku. Sanjamo svijet po mjeri djevojčica.
Živio feminizam, živio 8. mart.
____________________________________________________________________
Ima li pravde za žene u Hrvatskoj? Ima li života za žene u Hrvatskoj?
Žene svakodnevno trpe nasilje od strane partnera, seksualne ucjene od šefova, preživljavaju s minimalcem na poslu na određeno. Boje se otići na bolovanje jer ne znaju hoće li im ugovori biti produženi, boje se razmišljati o roditeljstvu jer ne znaju što ih čeka nakon porodiljnog i jer nisu kreditno sposobne.
Sve rjeđe odlaze na ginekološke preglede i tako riskiraju svoje zdravlje i živote jer socijalnih ginekologinja i ginekologa nema, a privatne preglede si ne mogu priuštiti. Ako dožive neželjenu trudnoću, pobačaj im je gotovo onemogućen.
Pobačaj 2020. godine u Hrvatskoj nije dostupan. Nije dostupan jer se jedva dolazi do osnovnih informacija gdje ga se može obaviti, jer košta od dvije do tri tisuće kuna, jer nema liječnica i liječnika koji taj pobačaj obavljaju. Jer kada pretražujete mogućnosti pobačaja, iskaču vam lažne klinike za pobačaj koje iznose neistinite i sulude tvrdnje o tome kako ovaj medicinski zahvat izaziva rak dojke i alkoholizam.
U Hrvatskoj 2020. godine postoje bolnice i gradovi u kojima SVI ginekolozi i ginekologinje odbijaju obavljati pobačaj, odbijaju dati ženama njihovo pravo na zdravstvenu skrb.
U Hrvatskoj 2020. godine na prste dvije ruke možemo izbrojati ginekološke stolove za žene s invaliditetom i svega par ginekologica i ginekologa koji će primiti trans osobe na pregled.
U Hrvatskoj 2020. godine nemamo dovoljan broj adekvatnih javnih vrtića i škola te osiguranu zaposlenost. Nemamo sustav koji pruža podršku planiranome roditeljstvu.
Ali zato 2020. godine u Hrvatskoj imamo moliteljice i molitelje pred bolnicama i tzv. hodove za život. Imamo šutnju institucija kada svjedočimo ubojstvima žena i muškarce s ekstremne desnice koji pričaju o ženskom reproduktivnom zdravlju. Imamo ministra zdravstva Vilija Beroša koji u svom eseju o početku života ima podnaslove poput “Promišljeno nezaštićeno čedo liječi se u maternici”, “Fetus je osoba, ali ne po zakonima” i “Nakon nidacije žena postaje majka u punome smislu”.
U Hrvatskoj 2020. godine žene ne žive, nego preživljavaju.
Zato mi ovdje i danas zahtijevamo siguran, besplatan i dostupan pobačaj te besplatnu kontracepciju. Zahtijevamo ukidanje tzv. priziva savjesti. Zahtijevamo reproduktivnu pravdu. Zahtijevamo da žene žive, a ne samo preživljavaju.
Život ženama! Živio 8. mart!
__________________________________________________________________________
Znate li:
– Da su se ubojstva okolišnih aktivista i aktivistkinja u svijetu udvostručila u zadnjih 15 godina?
– Da je prošle godine globalno ubijeno više od 300 branitelja i braniteljica ljudskih prava koji rade na zaštiti okoliša, slobodi govora, prava LGBTQ + i domorodačkih zajednica?
– Da su 13% ubijenih aktivista 2019. bile upravo žene? Dok je skoro polovina njih ubijena zbog obrane okoliša i teritorija u svojim zajednicama, najviše u južnoj Americi.
– A, napadi na okolišne aktivistkinje često uključuju i seksualne prijetnje i seksualno nasilje.
Kapitalistički ekstraktivistički sustav paralelno iskorištava te vrši nasilje nad prirodom i ženama, a teritorije prisvaja na isti način kao i ženska tijela i ženski rad.
Takvo se nasilje provodi kako bi se zadovoljili ekonomski interesi transnacionalnih korporacija, posebno industrije fosilnih goriva, međunarodnog kapitala i imperijalističkih država.
Žene su, isto tako, one koje su višestruko pogođenije klimatskom i ekološkom krizom, a posebno u siromašnim i ruralnim područjima. Ali, žene nisu žrtve niti puke statističke brojke. Žene, djevojke i djevojčice, su te koje predvode inicijative, organizacije i pokrete za klimatsku i društvenu pravdu. Žene se suprotstavljaju fosilnom patrijarhalnom kapitalizmu koji siluje i nas i planet Zemlju. Inspiriraju milijune mladih da iziđu na ulice i bore se za svoju budućnost. Žene su danas, kao što su bivale u povijesti, katalizatorice i predvoditeljice revolucija i značajnih promjena.
U susjednoj BiH, hrabre žene Kruščice su vlastitim tijelima uspjele obraniti svoju rijeku od nasrtaja štetne industrije. Pobjedu su izvojevale unatoč represiji, prijetnjama i brutalnom nasilju od strane policije!
U Hrvatskoj, žene brane zelene površine, parkove, šume, javni interes, bore se protiv korumpiranih gradonačelnika i njihovih klika, protiv projekata štetnih za okoliš i klimu. Ne samo da se neustrašivo bore, već i pobjeđuju!
Večeras smo tu upravo za sve žene koje su dale svoja tijela i živote u obranu planeta Zemlje i ljudskih prava, te za sve one koje se i dalje neumorno i hrabro bore. Za sve strašne žene!
Za kraj, želim poručiti: samo zajedno i solidarno možemo iskorijeniti patrijarhat, transformirati naše društvo i zaista promijeniti ovaj truli sustav! Jer nasilje nad ženama nikada ne staje samo na ženama te je usko povezano s nasiljem nad prirodom i cijelim planetom. I zato, okolišna i socijalna pravda postat će stvarnost tek kada izazovemo i iskorijenimo opresivne sustave koji eksploatiraju naša tijela, rad, teritorije i prirodu.
I zato, vičimo glasno: Dolje patrijarhat! Živio (antikapitalistički) feminizam!
_____________________________________________________________________
Govore nam da kuća uvijek treba biti čista.
To je ženska briga, to je iz ljubavi – kažu.
Govore nam da ručak svaki dan treba biti skuhan.
To je ženska briga, to je iz ljubavi – kažu.
Govore nam da je odgoj djece ženska briga.
To je majčinska ljubav – kažu.
Govore nam da je skrb za starije članove familije ženska briga.
Vi to s više ljubavi – kažu.
Naša ljubav vodi računa jesu li svi čisti i uredni. Je li frižider pun. Kakvo je stanje kućnog budžeta i, ako nije dobro, da se pokrpa, bez da se osjeti. Naša ljubav vodi računa o rasporedu dječjih aktivnosti, o zadaći i pregledima kod doktora. Naša ljubav pamti godišnjice i rođendane, kakve poklone slavljenici vole i koje kolače jedu.
Ta ljubav, kako je zovete – je RAD. Radimo besplatno i uvijek smo u smjeni. Ne trebam vam govoriti o statistikama. Statistike su urezane u bolne zglobove, vene i bore. Ne trebam vam govoriti o posljedicama – vaše zdravlje, neispunjenje želje, borbe u kojima niste stigle sudjelovati, napredovanja koja niste uspjele dobiti, odavno pričaju o tome.
Na našoj ljubavi, kako je zovete, parazitira čitav kapitalistički sustav. Jer ljubav ne treba platiti, za ljubav se ne računaju prekovremeni sati. Ljubav se može rastegnuti dovoljno da podnese ciljano urušavanje javnih jaslica, vrtića i domova za starije. Ljubav se može obezvrijediti dovoljno da oni koje ekonomija naše brige drži na životu zaborave da ih taj rad ljubavi svaki dan iznova proizvodi, da privilegirano stoje na našim umornim ramenima. A privilegija se, žene to dobro znaju, jako teško odreći.
Govore nam da treba prihvatiti uvjete na radnom mjestu.
Budite sretne što uopće imate posao – kažu.
Govore nam da se treba pomiriti s niskom plaćom.
Budite sretni što plaća dolazi na vrijeme – kažu.
Govore nam da borba za bolje radne uvjete nema smisla, da je kasno za promjene.
Ali svaka nepravda koju osjetite na vlastitoj koži vrijedna je borbe.
Sindikati su ove jeseni pokazali da ne treba prihvaćati sve što nam govore. Da je moguće izboriti se za naša prava kao radnica i radnika. Da u ovom društvu još ima solidarnosti i podrške za takvu borbu. U sustavu osnovnog školstva 86 posto je žena, žena koje su se uspjele izboriti za svoje radničko dostojanstvo.
Povratka nema, ne mogu nas ušutkati i razjediniti. Kroz svaki, i najmanji čin otpora međusobno se gradimo. Gradimo pokret koji će jednog dana biti spreman zaustaviti ovo društvo, usred radnog tjedna, usred radnog dana. Gradimo ga do dana kada će svi postati svjesni da je naš rad, koji uključuje i rad koji zovete ljubavlju, drži ovo društvo na životu. Ako stanu žene, ako stanu radnice, stat će cijeli svijet.
_______________________________________________________________
Prije točno 5 godina organizirale smo prvi Noćni marš za 8. mart. Tad nas je bilo oko 500 i mi smo bile presretne što je toliki broj ljudi izašao na ulice za prava žena. Dogodine, tj. 2017. godine, dok smo stajale na Trgu žrtava fašizma, nismo mogle vjerovati što se događa. Odakle svi ovi ljudi? Krenule smo u nevjerici i negdje usred Jurišićeve je jedna od nas doletjela ostalima, koje su stajale na početku, javiti da se kolona još formira, da još ima ljudi na Džamiji, TOLIKO nas je bilo. Bile smo jako dirnute i većini nas taj Marš ostaje poseban – 7.000 prosvjednica i prosvjednika koji su 8. mart prigrlile kao dan slavlja borbe i kao dan otpora. Od tada nastavljamo u tisućama marširati na Dan žena.
I koliko god bile ponosne na naš Marš, nije poanta u tome da samo jedan dan u godini izlazimo na ulice. Poanta je u tome da se bunimo svakodnevno. U posljednjih nekoliko godina dogodili su se jako važni trenuci za feminizam u Hrvatskoj, ali i internacionalno. Da nabrojim samo neke: to je velika akcija #PrekinimoŠutnju u kojoj su žene progovorile o nasilju pri porodu i ginekološkim ordinacijama, to je inicijativa #spasime koja je sa ženskim udrugama i na ulici i zagovarački dala veliki doprinos borbi protiv nasilja prema ženama. U listopadu prošle godine svjedočile smo povijesnom trenutku – Pravdi za djevojčice – prvom velikom prosvjedu protiv seksualnog nasilja, prosvjedu protiv nasilja kojeg je proživjela gotovo svaka od nas.
Svake godine uoči samog Marša pitamo se što da mi više kažemo, što da stavimo u govore. Većinu smo toga rekle, na većinu smo problema upozorile, i to ne samo mi nego brojne feministkinje kroz stoljeće dugu borbu. Ima li smisla? A onda si svake godine objasnimo da ima smisla, da stvari ne idu naprijed trčećim korakom, ali idu. Ima smisla nastaviti, ustrajati i od ovog Marša ne odustati. Marš nas okupi i daje snagu za pokretanje novih tema i novih borbi.
Radujemo se novim borbama, maštamo o velikom ženskom štrajku. Radujemo se svakom našem i vašem dignutom glasu ove godine i nadamo se da se sve i svi vidimo puno prije 8. marta na ulicama.
Sebi, svojim fAKTIVkama, svim ženama – voljela bih samo reći ono što su Španjolke poručile djevojci koju su grupno silovali muškarci koji su se samoprozvali “vučjim čoporom”: Ne brini, sestro, mi smo tvoj vučji čopor. Vidimo se u nekim novim i starim borbama.
Živio feminizam, živio 8. mart!
