sdadmin

Europian March for the Refugees Rights – Zagreb

Posted on by sdadmin

Prošle godine više od 120 gradova u 32 zemlje svijeta izašlo je na ulice zahtjevajući #SiguranProlaz za izbjeglice. Godinu dana nakon i dalje smo suočeni s manjkom političke volje da se izbjeglicama osiguraju osnovna ljudska prava. Štoviše, svjedočimo militarizaciji granica i hladnokrvnom outsorsanju upravljanja Europskih granica.

Sve intezivnije svjedočimo i militarizaciji naših društava. Kao građani i građanke Europe imamo odgovornost opet izaći na ulice. Od poziva na #SiguranProlaz, sada pozivamo na marš 26. veljače kako bi kristalno jasno izrazili #NeTvrđaviEUkoja ljude košta života svaki dan.

18:00 – okupljanje pred Glavnim kolodvorom (kod kipa kralja Tomislava)
18: 20 – krećemo uz Zrinjevac prema Trgu bana Jelačića
18:40 – okupacija trga bana Jelačića

Disney ne stvara već prati emancipaciju

Posted on by sdadmin

Prema Disney Parks Blogu, cilj Disneyeve kampanje Dream big, Princess (Sanjaj velike snove, Princezo) jest potaknuti djecu, a posebno djevojčice diljem svijeta da vjeruju u sebe, hrabro idu naprijed, ostvaruju svoje ciljeve i potencijale, razvijaju se u različitim smjerovima i šire svoje vidokruge. Tijekom 2017. godine kampanja Dream big, Princess obilježavat će se svaki mjesec s drukčijom temom, a vrijednosti koje će promicati bit će dobrota, prijateljstvo i pustolovnost, uz slogan: Za svaku djevojčicu koja sanja velike snove, tu je princeza koja će joj pokazati da je to moguće. Isticat će se i uspjesi stvarnih djevojčica i djevojaka koje susanjale velike snove i postigle dojmljive rezultate, poput šesnaestogodišnje Kanađanke koja je pilotkinja i četrnaestogodišnje Njujorčanke koja je prvakinja u slobodnom penjanju. U okviru kampanje izrađeno je nekoliko verzija promotivnog videa u trajanju od minute do minute i pol, a glazbena podloga spota jest remix The Scriptove pjesme Hall of Fame. Na službenoj web stranici Princess Disney istaknuta je verzija Dream it, be it,no moguće je pogledati i zasebne verzije za Ariel, Tianu, Zlatokosu i Belle te Be a Champion verziju koju ističe iDisney Parks Blog.

Spotovi prikazuju Disneyeve junkinje, ali i stvarne djevojčice koje se, u većini slučajeva bave sportom i osvajaju medalje, no tu je i ples, slikanje, sviranje, učenje i znanstvena istraživanja, politički govor i prosvjedi pa čak i istraživanje svemira. Postoje razlike u verzijama videa po zastupljenosti djevojčica različitih rasa, primjerice u verziji Dream it, be it, podjednako su zastupljene predstavnice bijele rase (44%) i crne rase (40%) dok je ostalih nešto manje (16%). Osim različitih rasa, Dream it, be itverzija, prikazuje i djecu s invaliditetom i teškoćama u razvoju koja čitaju na Brailleovom pismu.U verziji videa Be a champion, gotovo sve djevojčice su bijele (80%), a crna i ostale rase po 10%. Jedna djevojčica pleše usprkos ozlijeđenoj nozi, no nema naznake da se radi o invaliditetu. U verziji videa  Dream Song Rapunzel, bjelkinje su zastupljene u 60%, crnkinje 27% i ostale rase 13%, u verzijama Tiana, Belle i Ariel, vidimo po jednu azijatkinju ili bjelkinju.U verzijama spota Daughters, Dads Build Dreams i I dream stvarne djevojčice uopće se ne prikazuju. Neuravnotežena zastupljenost predstavnica različitih rasa i djece s invaliditetom diskriminira dio djece i čini ih nevidljivima. Disneyeve junkinje koje se u videu pojavljuju, također su većinski bjelkinje i najčešće su princeze (Zlatokosa, Merida, Pocahontas, Ariel, Jasmina, Snjeguljica), a pripadnice građanske klase (Tiana, Belle, Pepeljuga) udaju se za princa i postaju princeze. Izuzetak je Mulan koja započinje romantičnu vezu s vojskovođom koji nije princ, iako je pripadnik višeg društvenog staleža. Ne prikazuju se djevojčice koje žive običnim građanskim životima kao što je Alisa (Alisa u zemlji čudesa) ili Riley, junakinja višestruko nagrađenog filma Izvrnuto obrnuto nastalog u produkciji Disney Pixar. Isticanjem statusa princeze kao ideala, osim što se naglašava važnost materijalnog bogatstva i konzumerizma, društvena nejednakost prikazuje se kao poželjna, a stil života i društveni položaj obitelji većine djevojčica prikazuje se kao nedovoljno dobar. Dodatno zabrinjava što djevojke koje nisu rođene kao princeze, do takvog statusa dolaze udajom. Budući da status princeze nije zanimanje niti je rezultat rada i zalaganja već se stječe rođenjem ili brakom, isticanje društvenog položaja princeze kao životnog cilja proturječno je ideji da se rezultati postižu trudom, a nagrade dodjeljuju prema zaslugama. No, bile one princeze ili ne, poruku junakinja videa nije moguće sagledati izolirano od njihovih životnih priča, ambicija i vrijednosti prikazanih u okviru fabule animiranog filma iz kojeg dolaze, stoga hajdemo pogledati što nam zapravo poručuju junakinje Disneyevih animiranih filmova. Usredotočit ćemo se na verzije Dream it, be it i Be a champion jer su te dvije verzije istaknute i na službenim Disneyevim stranicama.

Vrijeme je za udaju, odnosno, za sreću je potreban muškarac

Disneyeve junakinje iz videa su mlade i lijepe te se pitanje njihove udaje često već na samom početku filma pojavljuje kao tema, a u slučaju Meride i Jasmine, i kao glavni pokretač radnje. U 90% filmova dolazi do romantičnog zapleta, a u 7 od 10 slučajeva priča završava brakom (Zlatokosa, Pepeljuga, Jasmina, Belle, Ariel, Snjeguljica, Tiana), a vjerojatno je i da će romantična veza koju Mulan započinje s vojskovođom završiti brakom, što Meridu ostavlja kao jedini primjer djevojkeiz videa koja može biti sretna bez muškarca. Belle, Ariel i Jasminu upoznajemo kao asertivne djevojke koje ne pristaju na konvencije te izražavaju želju za istraživanjem svijeta, no nakon udaje, one svoj sretni završetak ostvaruju u životu u dvorcu, daleko od stvarnosti svijeta koji su željele istraživati. Posebno je problematična Belle, zbog vrlo opasne poruke da ženina ljubav može promijeniti nasilnog muškaraca. Ariel upoznajemo kao djevojku čija se odvažnost i znatiželja mogu uspoređivati s povijesnim ličnostima poput Kolumba, a u prvoj polovici filma možemo čak govoriti i o izvrnutim rodnim ulogama jer ona spašava princa od utapanja, a ne obrnuto. Na žalost, pustolovnost nestaje nakon što se Ariel zaljubljuje u princa radi kojeg napuštasvoju obitelj, mijenja biološki identitet – prestaje biti sirena i postaje ljudsko biće te se odriče vlastitog glasa, što je osobito problematično sa stajališta borbe za žensko pravo glasa. Ponašanje princeza sugerira kako su znatiželja i pustolovnost zgodna razbibriga za mlade djevojke, no pravu sreću pronalaze u braku, što je kontradiktorno poruci o samoostvarenju koju Disneyeva kampanja pokušava poslati. U verziji videa Dream big – Ariel, djevojčica koja se pojavljuje u spotu kaže kako želi istraživati kao Ariel, a u videu Be a champion vidimo djevojčice koje stoje za javnom govornicom i sudjeluju na političkom prosvjedu, no, govori li nam Ariel da je to važno samo dok se ne zaljubimo? Tianina je najveća želja otvoriti vlastiti restoran i to vlastitim sredstvima i zalaganjem. Tiana je prva Disneyeva princeza koja je crnkinja, što je uz njezinu ambicioznost veliko i dobrodošlo osvježenje u paleti Disneyevih likova. Odrasta u radničkoj obitelji, a princeza postaje udajom za princa. Veliko je razočaranje kada je Tiana, koja je koja je kao djevojčica izjavila kako nikada ne bi poljubila žabu samo zato što će se pretvoriti u princa, ipak poljubila žapca kada joj je obećao novac za otvaranje restorana. Budući da je žabu poljubila iz krivih razloga,Tiana postaje prva princeza koja poljubivši žabu i sama postaje žaba. Tek nakon što je shvatila vrijednost prave ljubavi i udala se, pretvara se natrag u ženu i može ostvariti svoj san i otvoriti restoran. 

Pametne i sposobne žene su iznimka od pravila

Disneyeve junakinje saveznike pronalaze među osobama ili životinjama muškog roda, a žene iz njihove okoline, ako nisu uzrok problema (vještice, maćehe) onda su prikazane kao praznoglave, ili, uopće nisu prikazane. Arieline sestre pojavljuju se samo sporadično kao opreka Arielinoj znatiželji i buntovništvu, no nema karakterizacije njihovih likova, a svi Arielini saveznici su muškarci. Belle odbija udvaranje Gastona, lokalnog alfa mužjaka, no sve druge djevojke u selu, bacaju mu se u naručje jer ni jedna nije dovoljno pametna da prepozna njegovu samodopadnost, plitkost pa i moralnu iskvarenost. Seljani osuđuju Belle zbog njezinog interesa prema knjigama i učenju smatrajući kako to ne priliči ženama. Ističući Arielino i Bellino ponašanje kao uzorno, film istovremeno potiče mlade djevojke na ulaganje u obrazovanje i akademski i znanstveno istraživački rad, no s druge strane, budući da ni jedan drugi ženski lik nije takav, takvo ponašanje označeno je kao devijantno, a prosječna žena prikazana je kao površna i glupava. Takvo prikazivanje žena ostaje mizogino, jer implicira da je glavna junakinja vrla i sposobna, usprkos, a ne zato što je žena.  Lottie, Tianina prijateljica iz djetinjstva, prikazana je kao naporna, glasna, razmažena bogatašica kojoj je jedini cilj udati se za princa, no ipak, na kraju filma, Lottie pokazuje velikodušnost kada je poljubila žapca samo kako bi i njemu i Tiani pomogla da se pretvore u ljude i budu sretni, iako je to značilo da princ neće biti njen. Film propušta posvetiti pažnju Lottinom sretnom završetku pa njezina velikodušnost nije nagrađena i Lottie, iako velikodušna, nezasluženo ostaje gubitnica.

{slika}

Mlada žena – dobro, stara žena – loše

Zle, ružne, tašte, lijene i zavidne vještice, maćehe i polusestre uzrok su problema Pepeljuge, Snjeguljice, Ariel i Zlatokose. U vrijeme snimanja Pepeljuge i Snjeguljice kao poželjno ponašanje za ženu isticala se poslušnost, marljivost, submisivnost i naravno, fizička ljepota i mladost. Ariel i Zlatokosa nešto su buntovnije i poduzetnije, no i dalje podržavaju stajalište kako je fizička ljepota najvažnija ženska vrlina te da će stare žene sve učiniti ne bi li je sačuvale pa ako treba i uništiti mlađe žene. Junakinje saveznike pronalaze u muškom spolu (šumske ili morske životinje, konji, lopovi, lovci, prinčevi, patuljici), a glavni neprijatelji su im druge žene. Duboko je seksistička i mizogina poruka da žena vrijedi ukoliko je mlada (plodna) i lijepa (seksualno privlačna) te voljna obavljati kućanske poslove (Pepeljuga, Snjeguljica, Zlatokosa, Mulan, čak i Meridu tako odgajaju), no ako je stara (nesposobna za rađanje) i ružna (seksualno neprivlačna) onda je nužno zla i ogorčena te neprijateljica mladim ženama.Izuzetak je Princeza i žabac gdje Tiani pomaže vrlo stara žena.Majke često nisu prikazane (Pocahontas, Ariel, Jasmina, Belle, Pepeljuga), a ako jesu, onda samo kao marginalni likovi (Tiana, Zlatokosa, Mulan).

 

Merida hrabra izuzetak je od ovog pravila i tako dolazimo do pozitivne poruke koju noviji Disneyevi animirani filmovi sadržavaju:

Žena ne mora napustiti svoje ideale da bi bila uspješna i vrijedna ljubavi

Merida jasno naglašava neslaganje s očekivanjima okoline i obitelji te ne prihvaća ograničenja koja joj nameću društvena očekivanja. Kao i mnoge Disneyeve junakinje, saveznike pronalazi u muškim likovima i nema ženskih prijateljica, a u sukobljava se s majkom. No, za razliku od drugih Disneyevih filmova, u ovoj priči, majka nije nevažan lik, dapače, odnos majke i kćeri osnova je za izgradnju zapleta, a Merida poduzima sve kako bi uspostavila normalan odnos s majkom koja je izuzetno važna osoba u njezinom životu. Uz Snježno kraljevstvo, Merida hrabra jedini je Disneyev crtić u kojem je u središtu radnje odnos između žena i njihova međusobna podrška, a ne romantični zaplet između žena i muškaraca. Pocahontas i Mulan prvi su Disneyevi filmovi gdje romantični zaplet, iako ne nestaje, više nije osnova za konstruiranje fabule već je princezama povjerena uloga ključna za opstanak zajednice. Suprotno željama njihovih roditelja, udaja Pocahontas i Mulan pada u drugi plan zbog ratnih prilika. Pocahontas, iako fizički vrlo spretna i atletske građe, ne pridružuje se ratnicima, već zauzima miroljubiv stav te zaustavlja sukob u ime ljubavi. Spašava Johna Smitha od smrti i time sprečava rat i krvoproliće.Pocahontas ne traži sreću u braku i ne napušta svoju zemlju radi ljubavnika. Isto tako, kada njezin ljubavnik omalovažava tradiciju njezinog naroda, otvoreno mu se suprotstavlja. Mulan se u početku osjeća neuspješnom jer ne uspjeva udovoljiti zahtjevima okoline vezano uz njezinu ženstvenost i ponašanje koje će je učiniti poželjnom za udaju, umjesto toga preodjeva se u muškarca i ratuje. Iako je spasila Kinu od Huna, prezrena je jer je žena. Saveznika pronalazi u kineskom caru koji priznaje njezinu vrijednost te je nagrađuje odličjem. Tek je tada prihvaća i vojskovođa s kojim započinje romantičnu vezu. Pocahontas, Mulan i Merida primjeri su samosvjesnih žena koje dokazuju da žena itekako može samostalno odlučivati te da ne mora napustiti svoje ideale i postati nešto što nije da bi zavrijedila ljubav i poštovanje ili ostvarila vrhunske rezultate.

 

ZAKLJUČAK
Disney ne stvara trendove, već ih prati. Kako se mijenja percepcija žene i njezine uloge u društvu, tako se mijenjaju i prikazi žena u medijima. Princeze iz starijih filmova (Pepeljuga, Snjeguljica) prikazane su kao submisivne i bespomoćne, a noviji likovi (Ariel, Belle, Pocahontas, Jasmina, Mulan, Zlatokosa, postaju životniji i imaju vlastitu osobnost, no udaja i romantični rasplet još se uvijek nude kao rješenje za sretan kraj. Razlika je u tome da princeze sada same aktivno biraju izabranike svojeg srca (Jasimina to jasno izražava) za razliku od Snjeguljice ili Trnoružice koja su odabrane u trenutku kada doslovno nisu bile pri svijesti radi čega se već otvaralo pitanjenjihovog pristanka na seksualničin i brak. Stvarni zaokret u smislu rodnih uloga javlja se tek kod Meride, Else i Vaiane (engl. Moana), junakinje istoimenog filma iz 2016. godine koja spašava svijet od uništenja. KodElse i Vaiane, pitanje braka uopće se ne postavlja. Elsa je posebna i po tome što je prva Disneyeva princeza koja brzo nakon početka filma postaje kraljica te, uz magičnu, ima i političku moć. Iako je  Snježno kraljevstvo trenutno jedan od  najpopularnijih Disneyevih filmova, Elsa i Anna se ne pojavljuju u verzijama videa istaknutim na službenim Disneyevim stranicama, nego samo u  verzijama: I dream i Daughters.Budući da je svrha kampanje je izazvati kod djevojčica osjećaj ponosa zbog ostvarenih rezultata, šteta je što Riley (Izvrnuto, obrnuto), kao primjer djevojčice suočene sa životnom situacijom s kojom se lako poistovjetiti,nije uključena u kampanju. Riley se oslanja na vlastite snage (Joy i Sadness samo su dijelovi njezine ličnosti) i uspjeva pronaći rješenje za životnu teškoću i prilagoditi se novim uvjetima te u tom smislu, predstavlja stvarnu junakinju i uzor koji svaka djevojčica može slijediti. 

Priče lezbijki iz nacističkih koncentracijskih logora

Posted on by sdadmin

Nacisti su ih nazivali asocijalnima, kriminalnima i ludima, ali lezbijke zarobljene tijekom holokausta u Ravensbrücku, ženskom koncentracijskom logoru, nisu bile ništa od toga. S obzirom da je lezbijstvo ostalo tabu tema i u post-nacističkoj eri, njihove su priče bile desetljećima zanemarene, ali danas, njima u čast, feministkinje i lezbijke nastoje to promijeniti.

Teško je danas znati koliko je točno lezbijka osuđeno i ubijeno zbog njihove seksualnosti ili koliko je lezbijka uopće bilo u kampovima. Ovo su neke od priča žena koje su bile proganjane u Trećem Reichu. Sve one prošle su kroz Ravensbrück, koji se nalazio 90 kilometara sjeverno od Berlina, a neke su tamo i skončale svoje živote.

Henny Schermann

Henny Schermann rođena je 19. veljače 1912. godine u Frankfurtu. U vremenu kada je uhićena radila je kao prodavačica cipela. Njezino pravo ime bilo je Jenny Sara Schermann, ali je preferirala da je zovu Henny. Istraživači pretpostavljaju da je bila uhićena tijekom racije u lezbijskom baru, a to podupiru i službeni dokumenti u kojima stoji da je bila “pohotna lezbijka koja se kretala samo u takvim barovima”. Službena nacistička papirologija tvrdila je da nije bila u vezi, iako je moguće da se u istoj ionako ne bi priznala veza sa ženom. U dokumentu također stoji da je bila “Židovka bez države” jer su svi Židovi bili ogoljeni njihovih njemačkih identiteta.

Deportirana je u Ravensbrück 1940. godine, a 1942. odabrao ju je jedan od nacističkih doktora smrti, Friedrich Mennecke. On je, uz ostale doktore, kontrolirao selekciju ljudi osuđenih kao “nedostojnih života”. Žrtve su slali u plinske komore, a Mennecke je također provodio i “eutanaziju” djece s poteškoćama u razvoju.

Henny Schermann poslana je u plinsku komoru 30. svibnja 1942. godine.

Elli Smula

Elli Smula rođena je 1914. godine i radila je u tramvajskom prometu u Berlinu. Prijavio ju je njezin poslodavac, Berlinski javni prijevoz, i uhićena je 12. rujna 1940. , a ispitivao ju je Gestapo. Optužili su je za seks s kolegicama s posla i nepojavljivanje na poslu sljedeći dan. U Ravensbrück je deportirana 30. studenog 1940., a u službenoj dokumentaciji kao razlog za uhićenje stoji da je bila “politička” zatvorenica, a uz to je dodano i “lezbijka”. Malo se zna o vremenu koje je provela u logoru, ali nakon rata njezina je majka napisala da je umrla “prilično iznenadno” 8. srpnja 1943. godine.

Ince Scheuer

Ince Scheuer rođena je 1924., a 1943. regrutirana je u vojsku kao pomorska pomoćnica. Otpuštena je zbog veze s kolegicom, a u ožujku 1944. zdravstveni ured u Angermündeu poslao ju je u psihijatrijsku bolnicu Brandenburg-Görden te naložili osoblju bolnice da procijene je li njezina “tendencija prema istome spolu” razlog za slanje u takozvani ženski kamp za “zaštitu mladih ” u Ravensbrücku.

Puštena je nakon šest tjedana i preživjela je rat.

Mary Pünjer

Mary Pünjer rođena je kao Mary Kümmermann 1904. godine. Radila je u obiteljskom obrtu za žensku odjeću u Wandsbeku, četvrti u Hamburgu. Uhićena je 24. srpnja 1940., vjerojatno tijekom racije u lezbijskom baru. Provela je gotovo tri mjeseca u policijskoj ćeliji u Fuhlsbüttelu, konclogoru na rubu Hamburga iz kojeg su ljude obično slali u druge logore. U Ravensbrück je odvedena 12. listopada 1940., a službenim dokumentima stoji da je uhićena zbog “političkih” razlika i jer je “lezbijka”.

Godine 1941. nacisti su odlučili pogubiti teško oboljele zatvorenike u logoru koji su bili nesposobni za rad. Nazivali su ih ljudskim balastom (utegom, mrtvim teretom op.a.) Žene u Ravensbrücku koje su pripadale ovoj kategoriji poslane su u logor u Bernburgu, navodnoj bolnici u kojoj su nacisti “eutanazirali” bolesne i hendikepirane ljude.

Pünjer je ubijena plinom na odjelu za ubijanje u Domu za njegu i oporavak u Bernburgu, vjerojatno u proljeće 1942.

Marie Glawitsch

Marie Glawitsch rođena je 1920. godine u Grazu. U rujnu 1939. osuđena je na šest mjeseci zatvora zbog krađe i kršenja 129. odredbe Austrijskog kaznenog koda. Odredba 129. bila je dio Austrijskog pravnog koda koja je kažnjavala istospolno ponašanje, odnosno, kako je opisano zakonom, bludničenje s osobom istog spola. Uslijedila je i presuda za krađu.

U dobi od 22 godine, 31. listopada 1942., poslana je u Ravensbrück i obilježena kao karijerna kriminalka. Preživjela je kamp i umrla 1966., u dobi od 46 godina.

Rosa Jochmann

Rosa Jochmann rođena je 1901. u glavnom austrijskom gradu, Beču. Njezina majka, pralja imena Josephine, umrla je kada je Rosa imala 14 godina. Njezin otac, ljevač željeza, umro je 1920. Iste te godine Rosa je postala glasnogovornica sindikata tvornice koja je izrađivala staklene poklopce za plinske lampe. Napredovala je do sindikalnog pokreta i priključila se Socijaldemokratskoj radničkoj partiji (SDLP). Ranih 1930-ih Jochmann je bila starija članica SDLP-a, a njena ju je politika postavila u rivalstvo s nacistima.

{slika}

Kada je nacistička Njemačka Anschlussom anektirala Austriju 1938. godine, odbijala je pobjeći. Do ljeta 1939., kada je izbio rat, već je nekoliko puta bila uhićivana, a 22. kolovoza 1939. uhićena je opet. Provela je nekoliko mjeseci u Gestapovu zatvoru prije nego li su je poslali u Ravensbrück u ožujku 1940. Čak ni tamo nije prestala zauzimati se za tuđa prava i postala je medijatorica između zatvorenica i osoblja u logoru. Riskirala je sve oštriji tretman, ali je preživjela.

Nakon što su sovjetske trupe oslobodile logor 1945. godine, Jochmann je ostala i brinula o oboljelima. Kasnije je imenovana počasnom građankom Beča. Kada je 1994. umrla od srčanog napada, dodijeljeno joj je počasno grobno mjesto u gradu. Tijekom njezinog života njena je seksualnost ostala tajnom, ali 2005. godine na izložbi o njenom životu i progonu gejeva i lezbijki identificirana je kao lezbijka.

Počast lezbijkama Ravensbrücka

Još od 1980-ih lezbijske grupacije i feminističke povjesničarke posvećene su istraživanju i obilježavanju događaja koje su snašle lezbijke i biseksualne žene u Ravensbrücku. Posljednje tri godine, grupa feministkinja i lezbijki iz Njemačke i Austrije prednjače u tom pokretu. Organizirale su debate o nacističkim progonima lezbijki i istraživale ove priče. Na 70. godišnjicu oslobođenja ženskog konclogora u Ravensbrücku prošle godine, položile su memorijalni kamen za lezbijke progonjene i ubijene tamo. Sada nastoje dobiti i memorijalnu kuglu – trajni podsjetnik na nacističko proganjanje lezbijki i dio povijesti koji je desetljećima bio sakriven, ali i spomenik svim onim ženama čije su tragične priče izgubljene u vremenu.

Više o gej žrtvama Holokausta

Saznajte više o nacističkim progonima lezbijki i biseksualnih žena na ovom linku, a o sudbinama gej muškaraca tijekom nacističkog režima ovdje, kao i o progonima gej muškaraca koji su se nastavili i u post-nacističkoj Njemačkoj ovdje. 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

‘Kada i žene uspiju pronaći svoj put do slobode, svi će ljudi biti slobodni’

Posted on by sdadmin

U Siriji trenutno traje treća faza ofenzive na Raqqu, poznatije pod nazivom ‘operacija Bijes Eufrata‘ kojom se nastoji istovremeno s istočne, zapadne i sjeverne strane izolirati Raqqu od okolnih sela . Ofenziva je prema službenoj izjavi Sirijskih demokratskih snaga sa svojom prvom fazom započela još u studenom 2016. godine te je uključivala mnoge žestoke borbe u nastojanju da se ovaj, trenutno glavni grad Islamske države, preotme iz ruku džihadista.

Među sudionicima/cama navedene ofenzive našla se i YPJ-ovka Kimberly (Kimmie) Taylor koja je, pod pseudonimom Zîlan Dilber, zajedno s Kurdima i Kurdinjama stala na prvu crtu u borbi protiv džihadističkog terora. Priča ove mlade Britanke započela je još u Grčkoj, susretom s izbjeglicama pristiglim iz ratom razorene Sirije te mnogim tragičnim sudbinama i pričama ispunjenim strahom i gubitkom koje bez zadrške dočaravaju stvarnost rata. Ubrzo zatim, za vrijeme putovanja uz Sirijsku granicu imala je priliku osobno posvjedočiti istinskoj težini patnje uzrokovane ISIS-ovim režimom. Konstantan strah od islamskih ekstremista, ubojstava, silovanja, seksualnog ropstva i mučenja, pa čak i slučajevi očajnih majki koje u nadi, ispruženih ruku svoju djecu nude potpunoj strankinji ne bi li im osigurale siguran život na Zapadu, samo su neki od šokantnih prizora koje Taylor opisuje u kontekstu svog prvog osobnog iskustva s ratom u Siriji. No, u središtu tragičnih događanja rodio se i pokret koji teži ka ostvarenju novog, boljeg društva – revolucija u Rojavi. Revolucija u Rojavi nadasve je jedinstven pokret temeljen na direktnoj demokraciji, težnji za slobodom i predajom moći u ruke naroda. Ono što je možda i najvažnije jest to da ono što se događa u Rojavi nije samo pokret za slobodu već i istinska ženska revolucija, na što upućuje i sam njezin slogan ‘Jîn. Jîyan. Azadî.’ (Žena. Život. Sloboda.). Osim vojne obuke kroz koju prolaze svi/e borci/kinje, obavezno je i obrazovanje na području Jineologije, tako zvane znanosti o ženi, temeljenoj na učenjima Abdullaha Öcalana, kojom se nastoje razbiti opresivne tradicije i religijska shvaćanja koja sputavaju žene.  

Strahote rata, kao i nastojanje za stvaranjem boljeg društva temeljenog na demokraciji i feminizmu potaknuli su Kimmie Taylor da na neki način doprinese borbi protiv ISIS-a zbog čega se ubrzo i sama odlučila pridružiti kurdskom YPJ-u, dok je isprva namjeravala tek kao promatračica sastaviti reportažu o ženskoj revoluciji. Iako trenutno aktivno sudjeluje u oružanoj borbi pod okriljem ofenzive na Raqqu, pronašla je vremena kako bi sa mnom popričala o vlastitom iskustvu YPJ-a i revolucije u Rojavi, kako se ona odražava na položaj žena u čitavom svijetu, načinu na koji kapitalističko shvaćanje društva onemogućava ostvarenje napretka i jednakosti i više.

 

Kako i zašto si odlučila prihvatiti rizik koji prati pridruživanje YPJ-u i stati na prvu crtu bojišnice, a ne podržati revoluciju na neki drugi način?

Došla sam ovdje vjerujući da već jesam revolucionarka i da ću izvještavanjem o ostvarenom napretku odmah moći doprinijeti društvu, ali bila sam u krivu. Potrebno je mnogo vremena i prave okolnosti da bi bilo moguće uistinu razumjeti ovaj pokret. Morate poznavati jezik, ljude, različite organizacije, uloge koje igraju i utjecaj koji ostavljaju na društvo. Tek kada razumijete sve to, počet ćete razumijevati ideologiju i ciljeve revolucije kao cjeline. To sam shvatila vrlo brzo po svom dolasku u Rojavu. Shvatila sam sve to i nakon svega što sam vidjela i naučila uvidjela sam da bih ovom pokretu učinila veliku nepravdu kada bih revoluciju koja može biti primjer čitavom svijetu svela na nekolicinu plitkih reportaža. Ubrzo sam uvidjela da je najbolji način da uistinu prodrem u srž revolucije upravo taj da se pridružim YPJ-u. Utjecaj koji YPJ-ovke vrše na društvo ovdje u Rojavi sličan je onome koji vrše i izvan nje. One su vođe revolucije. One nadahnjuju mlade djevojke ograničene tradicionalnim obiteljskim očekivanjima te ih potiču da se odupru okovima determinirane sudbine i postanu žene koje imaju odgovore, ne samo na pitanje rata u Siriji, već i na pitanje izgradnje novog društva podalje od političkog autoriteta i dominacije. I ja sam htjela biti dijelom toga. Htjela sam postati revolucionarka poput njih; ne samo u pogledu razumijevanja svjetskih problema, već i u pogledu rješavanja istih. Htjela sam naučiti što je bezuvjetni otpor kako bismo ovu revoluciju mogle donijeti ostatku svijeta i pokazati da zajedno možemo pobijediti sve probleme i izazove s kojima smo suočene. Sada već dobro poznajem ovu revoluciju i njezinu ideologiju.  Poznajem njezine uspone i padove, ali i njezin potencijal. Iz tog sam razloga, kao i moje drugarice, spremna riskirati život kako bih inspirirala ljude, a pogotovo žene, širom svijeta i pokazala im da je revolucija moguća ukoliko joj se uistinu posvetimo kao što to čine YPJ-ovke ovdje u Rojavi.

 

Kakvi su te sve neočekivani izazovi dočekali nakon što si se pridružila YPJ-u?

Kao prvo, kada sam se tek pridružila smatrala sam da će najveći izazov biti rat po sebi, no u skoro godinu dana u Rojavi suočila sam se s mnogim drugim izazovima koji su me pripremili za rat i revoluciju u cjelini. Bila sam gurnuta do vlastitih granica, što me nagnalo da počnem primjećivati osobine vlastite ličnosti kojima nikada do sad nisam pridavala pozornost. Bezuvjetnu nadu i predanost, ali i nestrpljenje, obrambeni stav, frustracije…popis se samo nastavlja. Počela sam razumijevati te osobine. Počela sam razumijevati  i da su one potaknute od strane kapitalističkog sistema i njegove religije liberalizma – posjedujemo ono što nazivamo ‘slobodama’ koje se temelje na individualizmu, a dane su nam od strane sistema koji se svijetom širi poput zaraze i baca milijune ljudi u ralje siromaštva, rata, samoće pa i suicidalnosti. Mi branimo te ‘slobode’ jer ne vidimo da su upravo one bolest od koje bolujemo. Nastojimo ublažiti simptome, ali konstantnim nastojanjem za obranom ‘sloboda’ koje posjedujemo samo potičemo daljnju zarazu. Učim kako se nositi s ovim svojim naučenim osobinama, kako postati bolja osoba, osoba slobodna od okova kapitalizma i svih sistema koji su mu prethodili temeljeni na tisućama godina dominacije i opresije. Za sve one koji dovode u pitanje postojanje patrijarhata – to je vrsta opresije i dominacije o kojoj govorim. On postoji unutar svih nas – sve emocije koje nas čine asocijalnima, individualistima, sebičnima su samo kontinuacija sistema koji postoji od početka civilizacije, gdje su muškarci proizvođači i potrošači, a obespravljene žene roba. Rat je ovdje stvarnost i obrana je nužna, ali kontinuirano učenje i djelovanje u skladu s pozitivnim vrijednostima je ključ ka postajanju nezaustavljivom revolucionarkom i prvi korak ka ostvarenju promjene u svijetu.

 

Slika YPJ-a prisutna u medijima obično ne zadire dublje u razloge koji stoje iza postojanja YPJ-a. Prema tvom iskustvu, kako senzacionalistički način na koji mediji fetišiziraju ljepotu i izvještavaju o ‘opasnim ljepoticama’ utječe na žene?

Takvi medijski izvještaji samo su taktika koja se koristi kako bi se umanjila važnost napora koje borkinje ovdje ulažu. Ista se taktika primjenjuje na ženama diljem svijeta. Sustavno nas se objektificira. Na one koje se pobune i odbiju biti objektificirane gleda se kao na manje ženstvene, dok se na one koje objektifikaciju prihvate gleda kao na slabe i priglupe. Ali tko određuje što žena treba biti? Tko određuje što je ljepota? Ovo su pitanja koja feministice postavljaju već godinama, ali možda je važnije umjesto ‘tko’ pitati ‘zašto’ ili se pak zapitati kako taj sveprisutan problem nadići. Odgovor na pitanje ‘zašto’ leži u ljudskoj povijesti – leži u tisućama godina opresivnih društvenih sistema o kojima sam ranije govorila. Sistem je poput stroja. Zupčanici koji ga pokreću nisi samo senzacionalistički mediji, već i prihvaćanje opresije, sudjelovanje u istoj, strah i tome slično. Odgovor na pitanje ‘kako’ također leži u povijesti – ako razumijemo kako se koncept opresije razvio u ono što danas poznajemo te smo u stanju zamisliti kakvo je društvo moglo biti prije postojanja istog, tek smo onda sposobni, na temelju stečenog uvida, stvoriti novo društvo. To je ono što radimo u Rojavi.  Kao odgovor na pitanje, rekla bih također da se slika Kurdinja u medijima više odražava na žene u ostatku svijeta nego što pogađa same Kurdinje. Senzacionalistički medijski izvještaji ženama u ostalim dijelovima svijeta oduzimaju priliku da uče na primjeru YPJ-a, a nama oduzima šansu za ostvarivanje ikakve povezanosti s drugima. Medijski izvještaji o ‘opasnim ljepoticama’ samo su još jedan od dijelova sustavne indoktrinacije ženskog uma slikom ‘žene kakva bi trebala biti’. 

 

Jednom si prilikom izjavila da se osjećaš dužnom podijeliti odgovornost s ljudima u Rojavi. Koliko je važno da i stranci uvide važnost kurdske borbe i na neki način podrže revoluciju?

Kada sam rekla da se osjećam dužnom podijeliti odgovornost s ljudima u Rojavi, rekla sam to jer se oni ne bore samo za sebe. Već i za cijelo čovječanstvo. Tako gledano, svi mi na neki način dijelimo odgovornost. Kurdi/nje već nude rješenja primjenjiva na mnoge probleme prisutne širom svijeta, ali ono što je potrebno jest da ljudi izvan Rojave osjete povezanost s nama. Jedni/e od drugih možemo mnogo naučiti što je i ključ širenja ženske revolucije izvan granica Kurdistana i Sirije. Važno je da se i strankinje solidariziraju s Kurdinjama stoga što smo u konačnici sve i dalje žene, a kao takve nas je povijest uvijek izostavljala. Žene trebaju biti predvodnice u stvaranju novog političkog, ekonomskog, pravnog i obrazovnog sistema lišenog patrijarhalne misli. Žene su najpotlačenija skupina u svakom društvu. Kada i žene uspiju pronaći svoj put do slobode, svi će ljudi biti slobodni.

 

Prema tvom dosadašnjem iskustvu, što bi Zapad mogao naučiti od revolucije u Rojavi?

Mislim da sam već djelomično odgovorila na to pitanje, no istaknula bih shvaćanje da je promjena moguća. Ljudi su na Zapadu izgubili nadu. Neprestano iznova svjedočimo pojavi gorljivih aktivista/kinja koji nakon nekog vremena samo iznova utonu u sjene gomile. Čak bih se usudila reći da čak i mnogim ‘hardcore’ aktivistima/kinjama nedostaje istinskog vjerovanja u ostvarivost određenog cilja. Mnogi/e kritiziraju Rojavu prije nego što imaju priliku upoznati se sa stvarnošću revolucije. Kao da ne žele vjerovati da je revolucija moguća. Ali moguća je. Revolucije je ovdje i manifestira se na izuzetno širokom planu. Kako ljudima na zapadu vratiti vjeru u mogućnost promjene? Jednostavno. Samo pogledajte Rojavu.

 

Revolucija u Rojavi donijela je težnju ka načinu života lišenog etničkih, jezičnih i religijskih barijera, kao i vrijednosti ukorijenjene u feminizmu i demokraciji. Mnogi ju stoga smatraju najvećim društvenim eksperimentom našega vremena. Što očekuješ u budućnosti Rojave? 

Budući da imam priliku osobno posvjedočiti revoluciji i praktičnoj primjeni njezinih principa u društvu, od utjecaja koje oni vrše na institucije, pa sve do onog koji imaju na formiranje i najmlađih umova, rekla bih da ovo uistinu JEST najveći društveni eksperiment našega vremena. Ne samo eksperiment već i nova verzija stvarnosti za koju vjerujem da predstavlja početak globalne revolucije.

Četiri rodna stereotipa koja doprinose kulturi silovanja

Posted on by sdadmin

“Ne želim potaknuti stereotipe, ali to je na neki način istina”.

“Ne možemo se pretvarati da su muškarci i žene jednaki”.

“To je biologija”.

Puno ljudi, uključujući i feministkinje, slijedi filozofiju: “Iako možda preuveličavamo spolne razlike i iako trebamo izbjegavati da ih činimo preskriptivnima, činjenica je da muškarci i žene (nebinarne osobe su obično isključene iz ovakvih izjava) imaju određene razlike. Te razlike mogu uključivati navode kao “Muškarci su više zainteresirani za seks” ili “Žene su emocionalnije”.

Ponekad, lingvistički izrazi mogu biti toliko nijansirani da gotovo zvuče kao da je riječ o nečemu novom, kao na primjer: “Društvo ističe da maskulinitet znači biti agresivan, ali maskulinitet zapravo znači biti asertivan” (kao da postoji maskulinitet nezavisan od društva).

Teško je raspravljati o ovim tvrdnjama, jer stereotipi se mogu činiti naizgled bezopasnima na površini. Uostalom, možemo reći da su neke žene senzualnije ili emocionalnije od drugih i time izbjeći vrijeđanje ijedne skupine žena.

Zašto bi onda bilo drugačije kada govorimo o muškarcima naspram žena?

Prije svega, kada god govorimo o odnosu muškaraca naspram žena, isključujemo nebinarne osobe iz razgovora. Također, često isključujemo i transrodne i interseksualne osobe s obzirom da se uvjerenje kako biologija određuje rod temelji na pogrešnoj pretpostavci. (U stvarnosti, znanost je dokazala kako niti spol niti rod nisu binarni).

Drugo, stereotipi o muškarcima i ženama proizlaze i osnažuju hijerarhiju koja ne samo da čuva muškarce na vlasti, nego i opravdava seksualno zlostavljanje i uznemirivanje. Iako imam puno toga za reći o prvoj ulozi stereotipa, zadržati ću se na drugoj (koja, također, služi muškarcima na vlasti).

Ako pogledate oko sebe na sve izgovore kojima društvo opravdava muškarce optužene za seksualno zlostavljanje, prebacujući odgovornost na žrtvu, odbacujući potrebu pristanka – ovi stereotipi su evocirani iznova i iznova.

Slijede neki od najistaknutijih stereotipa i njihova uporaba.

1. “Tijela muškaraca su za akciju, dok su tijela žena za dekoraciju”

Jedno od najčešćih oblika dobronamjernog seksizma je isticanje koliko su žene lijepe. Često, binarni pogled je taj da su tijela žena delikatna i estetski privlačna, dok su tijela muškaraca jaka, sposobna i korisna. Prvo, govoriti o “ženskim tijelima” i “muškim tijelima” je nevjerojatno isključivo prema ne samo interseksualnim, transseksualnim i nebinarnim osobama, nego i svim muškarcima i ženama koje nemaju kulturno idealizirana tijela. Kada ljudi čine rodnu generalizaciju o tijelima – ona se gotovo uvijek odnosi na bijele muškarce snažnih, fit tijela, te bijele žene s oblinama (ali mršave). A kada napokon i uspijemo uključiti i nebinarna tijela u priču, još uvijek imamo tendenciju zamisliti ih kao – pogodili ste –bijelce i mršave!

Drugo, takvo razmišljanje potiče i demotivirajući stereotip kako je posao muškarca da izađe i napravi nešto, dok je na ženi je da ostane sjediti i izgledati lijepo – odnosno, da su muškarci aktivni, a žene pasivne. I na kraju, taj stereotip čini muškarce ljudskim bićima u punom smislu riječi, dok su žene objektivirani predmet pažnje.To možete vidjeti u samom jeziku: u jednoj epizodi Seinfelda, Elaine kaže Georgu: “Žensko tijelo je (…) umjetničko djelo. Muško tijelo je utilitarističko. Ono je za ići okolo, poput Jeepa.” To implicira kako tijela muškarcima služe kako bi oni sami uživali u njima, dok su tijela žena tu da vanjski promatrači uživaju u njima. U osnovi nas se uči kako postojimo za druge ljude.

Pretjeranim naglašavanjem toga kako se tijelo doživljava izvana, zanemarivanjem toga kako bi se osoba trebala osjećati iznutra – jedan je od aspekata objektivizacije. Ideja da su tijela muškaraca napravljena za djelovanje, a tijela žena za promatranje ili postupanje na bilo koji drugi način potiče objektivizaciju, jer objekt je upravo nešto s čim se isključivo postupa. A ako je vaše tijelo samo predmet, nemoguće ga je silovati, jer ono ionako nije u stanju dati konsenzualni pristanak za seks.

2. “Muškarci žele, dok žene žele biti poželjne”

Madame de Staël slavno je izjavila : “Muškarci žude za ženama, dok žene žude za muškarčevom žudnjom!”. Drugim riječima, muškarci osjećaju privlačnosti, dok žene žele samo biti privlačne.

Osim što je heteronormativan, ovaj stereotip i objektivizira žene. On opovrgava ženama pravo na vlastite unutarnje, subjektivne osjećaje i definira ih, opet, u odnosnu na druge. Njihova seksualnost doslovno ne postoji bez – u ovom slučaju hetero- i cisnormativnog – muškarca.

Uvjerenje kako muškarci žude za ženama, dok žene samo žele biti poželjne, također, potiče kulturu silovanja implicirajući kako jedini način da žena spava s tobom je uz pomoću pritiska. Čak i ako žene nisu zainteresirane za seks, nema smisla čekati da promijene mišljenje prije akcije. Ako je stvarno jedino što one žele – da su poželjne – svojim činom daješ im, ustvari, ono što žele. Rečenica “Ne želim!” nema smisla ako žene, ionako, ne žele ništa drugo osim da muškarci rade ono što oni žele.

Pritisak na muškarca da “lovi ženu” i uvjerenje kako žena ne bi trebala “loviti” muškarca dovodi do zaključka kako čak i kada žena izrazi nezainteresiranost, ta nezainteresiranost ništa ne znači, jer se “samo ponaša kao žena”. Taj pritisak, vodi i do toga da se muškarci osjećaju kao gubitnici kada ne uspiju “uvjeriti” ženu da spava s njima – da se osjećaju manje muževno, jer zaobilaženje ženskog “ne” je njihov posao. Ideja kako je seks rezultat potjere muškarca za onim za čim žudi i ženskog odbijanja seksa, pristanak čini nemogućom misijom.

Pristanak bi trebao biti entuzijastičan, što znači uz pristanak svih uključenih strana. Uz to seks bi trebao biti rezultat vlastite želje – vlastite strasti i granica– ne samo rezultat tuđe želje. I kao takav, treba se poštovati.

3. “Muškarci žele seks, dok žene žele ljubav.”

Uvjerenje kako su muškarci više zainteresirani za seks, dok su žene više zainteresirane za ljubav umrijestila se u teoriju kako su žene “dopustile” seks u zamjenu za ljubav, dok muškarci nevoljko nude ljubav u zamjenu za seks. Ali, ako spavate s nekim isključivo zato što mislite kako je to jedini način da dobijete ono što želite – onda seksualni čin nema stvarni pristanak. Reći nekome kako ih nećete voljeti, nećete se brinuti za njih niti im pružati podršku ako nemaju seksualni odnos s vama – znak je prisile! I dok nekim ženama partneri možda ne ističu takvo što, društvo im govori kako moraju pružiti seks u zamjenu za ljubav – što je, također, suptilna prisila!

Vjerovanje kako muškarci žele jedino seks i nemaju nikakve emocije uključene u seksualni čin, funkcionira i kao opravdanje za seksualno zlostavljanje. Silovanje se smatra suštinskim djelo prirode muškaraca ako vjerujemo kako je primarni cilj muškaraca “širiti svoje sjeme”. (bljak). Dok promatranjem žene manje seksualnom – reduciranjem njezine seksualnosti na želju da bude poželjna – narušava se njezina sposobnost da da entuzijastični pristanak.

Uostalom, što predstavlja taj stereotip ženi kojoj muškarac, koji s njom želi imati odnos, nije privlačan? Ili aseksualnoj ženi koja nije uopće zainteresirana za seks? Ili nebinarnoj ženi koja je aromantična? Da sve svoje potrebe, želje i granice treba ignorirati?

Prema popularnom razmišljanju, žene koje su manje zainteresirane za seks, a više za ljubav, pristanak će dati riječima: “U redu”. Ali pristanak zahtijeva: “Da!”

4. Muškarci su agresivni, dok su žene nježne

Ovo je još jedan primjer dobronamjernog seksizma. Mnogi ljudi bi radije provodili vrijeme u društvu nježne osobe, nego agresivne, zar ne? Međutim, žene koje su agresivna (ili samo asertivne) se kažnjavaju više od muškaraca i zahvaljujući toj dihotomiji opravdava se muška agresivnost.

Kada muškarci iskažu agresivnost prema ženama ili jedni prema drugima, ljudi hrle s rečenicom: “Dečki će uvijek biti dečki!“. A opet, kada se žene ponašaju iole nasilno, čak i u samoobrani one se demoniziraju. To se dogodilo, primjerice, Gigi Hadid koja je iskritizirana od strane medija nakon što se obranila, udarcem laktom, od muškarca koji se stvorio niotkuda, zgrabio ju i podigao u zrak. U međuvremenu, on je okarakteriziran “fanom” u svim medijskim naslovima.

Bilo to hvatanje (org. grabbing), verbalno uznemiravanje ili silovanje – muškarcima će se opravdati zločini jer su oni dio njihove prirode – i ne mogu si pomoći. Kada vjerujemo kako si muškarci ne mogu pomoći – tada se odgovornost prenosi s počinitelja na žrtvu te žene, rodne manjine ili spolne manjine postaju krive za “krive riječi, krivi postupak ili krivu stvar” umjesto muškaraca koji ne poštuju druge.

***

Ovo su samo neki od primjera kako rodni stereotipi mogu biti daleko štetniji od onoga kako se čine. Ti stereotipi ne postoje bez razloga. Naša popularna uvjerenja o muškarcima i ženama ne podudaraju se bez razloga s kulturom silovanja – ta uvjerenja potiču i aktivno podržavaju kulturu silovanja.

Muškarci nisu prirodno agresivni ili više seksualni. Oni su obučeni da to budu od strane muške dominacije unutar sustava koji drži žene u podređenom položaju kroz nasilje – a taj trening pokretačko je gorivo samoga sistema.

Naše ideje o ljepoti nisu temeljene na nekoj matematičkoj, objektivnoj istini. Mišljenje da “muškarci gledaju, a žene se gledaju” nema nikakve veze s time da su žene ljepši spol. Upravo je suprotno: naša percepcija se temelji na lažnom mišljenju. Kultura silovanja je kultura koja nas uči da muškarci siluju, a žene žele biti silovanje. S obzirom koliko je poremećeno to vjerovanje ne čudi što je ogroman napor utrošen u kreiranje tih stereotipa.

Ne možemo popraviti kulturu silovanja izdavanjem oštrijih kazni silovateljima ili objašnjenjem da silovanje nije u redu moramo doći do korijena svih vjerovanja koja dopuštaju silovanje. A čak i ako mislimo da smo samo realni kada podržavamo određene stereotipe, mora nam biti jasno da upravo ti stereotipi koje ponavljamo na dnevnoj bazi su korijen kulture silovanja.

Prevela i prilagodila Martina Raos

Pridruži se kampanji #jasamprotivmrznje

Posted on by sdadmin

Iskorak je nakon subotnjeg napada na klub Super Super u kojem se održavao LGBT party izrazio ozbiljnu zabrinutost i oštro osudio napad te zatražio od policije i državnog odvjetništva da pronađu i na odgovarajući način sankcioniraju počinitelje nasilnog napada. Niti jedan slučaj nasilja nad bilo kime i po bilo kojoj osnovi ne smije se tretirati kao manje važan i ostati nekažnjen.

Pokrenuli smo kampanju #jasamprotivmrznje kako bismo upozorili na povećanje govora mržnje i nasilja u javnom prostoru i pokazali svima da mi, građani i građanke Republike Hrvatske, nećemo šutjeti i gledati kako se temelji naše države urušavaju pod izlikom tradicije i domoljublja dok vladajuće stranke relativiziraju govor mržnje i nasilja prema svima koji su drugačiji.

Na zidu poruka se mogu ostaviti poruke korisnika koji su protiv mržnje i nasilja, objave se mogu podijeliti na društvenim mrežama (Facebook, Twitter, Instagram), a može se i donirati za kampanju.

Napadi motivirani mržnjom imaju za posljedicu osjećaj opće nesigurnosti kako među pripadnicima seksualnih i rodnih manjina tako i među građanima grada Zagreba i RH. Tražili smo od Vlade Republike Hrvatske da hitno reagira kako bi se zaustavio opasan trend rasta nasilja u društvu i zločina iz mržnje, a od nadležnih organa da zaštite SVE svoje građane i spriječe ovakve napade u budućnosti.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org