Mizoginija od Knjige Postanka do Glasa Koncila

O tome kako je mizoginija isprepletena u cjelokupnu strukturu moći kao i socijalnih ustanova te kako je dokidanje diskriminacije prijeko potrebno baš kao i dubinska transformacija moći bilo je govora ovog ponedjeljka na okruglom stolu “O mizoginiji”. Okrugli stol je održan u Mini Art-kinu Croatia u Rijeci u organizaciji Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a u suradnji s Odsjekom za kulturalne studije, udrugom studenata IKS i riječkim Art kinom.

Mini Art-kino bilo je dupkom puno već u 18 sati kada je večer počela kratkim dokumentarnim filmom, odnosno istraživanjem u kojem su osobe koje studiraju u Rijeci pitane znaju li što je mizoginija. Osim poražavajućih rezultata koji su jasno pokazali da studenti i studentice raznih sveučilišta u Rijeci nisu upoznati i upoznate sa navedenim pojmom pokazala se i razlika između fakulteta gdje su različite vrste obrazovnog kapitala izašle na površinu. Dok su osobe medicinskog fakulteta na osnovi znanja iz grčkog uspjele zaključiti što je mizoginija dok su ostali fakulteti pri tome bili znatno manje uspješni.

Sam razgovor počeo je uvodom koordinatorice razgovora dr.sc. Brigite Miloš nakon čega je slijedilo izlaganje Grete Grakalić Rački. Grakalić Rački, kulturologinja i teologinja, pokušala je u kratkim crtama govoriti o mizogenom diskursu srednjovjekovlja te to dovesti u vezu sa poražavajućom situacijom danas. Govorila je o binarnim opozicijama gdje se žena nalazi na onoj strani tjelesnosti, s manjkom racia ili umnog. Navedeno je povezala sa samim izumom ‘ženstvenosti’ te objasnila kako to zaista jest društveni konstukt koji se je mijenjao kroz vrijeme, ali uvijek bio konstrukt. 

{slika}

Nadovezujući se na Grakalić Rački, Ivan Blažević konstatira da se trajnost mizoginije može opisati kao trajanjem “od Knjige Postanka do Glasa Koncila”. Tu se voditelj kampanje “Drugotna na sav glas!” osvrnuo na događanja krajem prošle godine vezanih za određene tekstove unutar Glasa Koncila. Tako je navedena zagovaračka kampanja nastala osvrčući se na te iskorištavajući nazive štraca, drugotna i neposlušna. Osim tiskanja na majicama navedenih naziva htjelo se napraviti i “komplementarnu mušku majicu”, ali kako Blažević ističe: “Nismo našli nigdje gdje se baš vrijeđa muškarce, tako da smo ju sami izmislili i napisali od Evinog rebra.”

Treća je sugovornica bila studentica Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci te pjesnikinja Petra Bezjak koja je dala uvid u uronjenost mizoginije u svakodnevni život upravo pomoću jezika. Ona je ukazala na određene jezične strukture koje uspijevaju ženu iznova i iznova stavljati u inferiorni položaj, često i bez da su osobe uključene u razgovor svjesne navednog. Sam pojam žene opisan u rječnicima kao određen jezičnim strukturama može se ukratko opisati ovim riječima Bezjak: “Muškarac može biti sve što poželi, dok je za ženu taj prostor mogućnosti vrlo sužen u startu jer je njenom imenu pridodan cijeli niz društvenih uloga, društvenih očekivanja kao prirodan, kao da to već sadrži žena u sebi”.

Okrugli stol o mizoginiji zatvorila je dr.sc. Jelena Višnjić koja je istaknula repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju koja se u proteklih 20ak godina događa na ovim prostorima te upisuje svoje geografske, političke, kulturne i ekonomske sastavnice u žensko tijelo. Iz njezinog se izlaganja zasigurno može izdvojiti dio gdje ona uviđa “besmislenost i paradoksalnost teze da je kraj feminističkoj borbi i feminističkoj politici jer nam naši sistemi i u Hrvatskoj i u Srbiji i u cijeloj regiji i u svijetu pokazuju zapravo kako su naša prava krhka, teško stečena, vrlo lako se daju izgubiti”.

Ono što se moglo zaključiti iz ukupnog razgovora jest potreba za jednakošću koja nam nije bliska onoliko koliko nam se ponekad čini. Iskustva potčinjenosti, povijesnih nepravdi kao i diskriminacije te nasilja prema ženama vapeći su dio strukture današnjeg društva. Detaljnije će o svemu rečenom biti riječi na predavačko-filmskim večerima koje će se održavati sve do lipnja pružajući mjesto za okupljanje ženskih iskustava te daljnje interaktivno promišljanje.

Snimka okruglog stola dostupna je na YouTube kanalu Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. 

Nema potrage, nema spašenih

Prije deset dana, u moru između Italije i Libije utopilo se više od stotinu ljudi – samo četvero je spašeno s broda koji je trebao voditi u bolju budućnost. Od početka ove godine zabilježeno je više slučajeva masovnih spašavanja, ali i utapanja na Mediteranu. Zbog pojačanih kontrola koje je uvela Europska unija, krijumačari koriste sve manje i nesigurnije brodove, pa je 2016. bila jedna od najsmrtonosnijih godina za ljude koji su pokušavali prijeći preko mora do Europe.

U čast svima njima, donosimo prijevod pjesme palestinske pjesnikinje Jehan Bseiso Nema potrage, nema spašenih, napisane prije dvije godine i objavljene na Electronic Intifadi. O Bseiso i njenoj poeziji već smo pisale na Libeli, a objavile smo i prijevode njenih pjesama Houna Baghdad i Gaza iz dijaspore – dio drugi.

 

Nema potrage, nema spašenih

Obiteljima i ljubavnicima što su ostali na dnu mora, na putu do Europe.

I

Kako to da preživimo i rat i siromaštvo samo da bi se utopili u vašem moru?

 

II

Misrata, Libija

Habibi samo se ukrcaj na brod.

Ispred tebe: more.

Iza tebe: rat.

A granica, zatvorena.

Vaše more, bahr, sea, mare. Naš rat, naš harb.

 

III

Augusta, Italija

Gdje je prevoditelj?

Ovo je moja obitelj.

Tata, mama, beba, svi izbačeni na obalu. Ovo je dvadesetosmero bosonogih preživjelih i tisuću leševa.

Leševi sirijski, leševi somalijski, leševi afganistanski, leševi etiopijski, leševi eritrejski.

Vaše more, bahr, sea, mare. Naš rat, naš harb.

 

IV

Aleksandrija, Egipat.

Habibi, samo se ukrcaj na brod.

Iza tebe Alep i Asmara, barel bombe i kalašnjikovi.

Ispred tebe malo nade.

Vaše more, bahr, sea, mare. Naš rat, naš harb.

 

V

Karte na našim leđima.

Daleko je dom.

Prevela Ivana Perić 

Angela Davis: Povijest se ne može izbrisati poput web stranice

Aktivistkinja za ljudska prava Angela Davis govorila je u subotu na Ženskom maršu na Washington pred stotinama tisuća ljudi koji su se okupili u glavnom gradu SAD-a kako bi protestirali protiv Trumpove administracije. Davis, poznata i po knjizi ‘Women, Race and Class‘ (“Žene, rasa i klasa”), održala je strastveni govor kojim je pozvala na otpor i zamolila mnoštvo da budu borbeniji u svojim zahtjevima za društvenom pravdom u sljedeće četiri godine Trumpove administracije.

Ovdje možete pogledati dio njezinog govora.

Donosimo transkript cijelog govora.

“U ovom izazovnom trenutku naše povijesti, podsjetimo se – mi koji smo danas ovdje na Ženskom maršu, nas stotine tisuća, milijuni žena, transrodnih osoba, muškaraca, mladih  – predstavljamo snažnu silu promjene odlučnu da zaustavi ponovni uspon umiruće kulture rasizma i heteropatrijarhata.

Prepoznajemo da smo kolektivni subjekt povijesti, i da povijest ne može biti izbrisana poput web stranica. Znamo da smo se okupile i okupili ovog poslijepodneva na zemlji starosjedilaca i da slijedimo prve ljude koji usprkos ogromnom genocidnom nasilju nikada nisu odustali od borbe za svoju zemlju, vodu, kulturu, ljude. Danas posebno pozdravljamo narod Siouxa iz Standing Rocka.

Borba za slobodu crnih ljudi koja je oblikovala povijest ove zemlje ne može biti izbrisana jednim potezom ruke. Ne možemo zaboraviti da životi crnih ljudi vrijede. Ova zemlja je nikla iz ropstva i kolonijalizma, što znači da je, bilo to dobro ili loše, povijest SAD-a povijest useljeništva i porobljavanja. Širenje ksenofobije, optužbe izbjeglica za ubojstva i silovanja, podizanje zidova neće izbrisati povijest.

Niti jedno ljudsko biće nije ilegalno.

Borba za očuvanje planeta, za zaustavljanje klimatskih promjena, za dostupnost pitke vode vodi se od Siouxa u Standing Rocku, do Flinta u Michiganu i Zapadne obale Gaze. Borba da spasimo našu floru i faunu, da spasimo zrak – to je početna točka borbe za socijalnu pravdu.

Ovo je ženski marš i taj ženski marš predstavlja obećanje da će se feminizam boriti protiv pogubne sile državnog nasilja. Inkluzivan i intersekcionalni feminizam koji nas sve poziva da se pridružimo otporu rasizmu, islamofobiji, antisemitizmu, mizoginiji, kapitalističkoj eksploataciji.

Pozdravljamo radničku borbu za 15 dolara i pravo na sindikalno udruživanje. Posvećene smo kolektivnom otporu. Otporu milijarderima koji zarađuju na hipotekama i gentrifikaciji. Otporu privatizaciji zdravstvenog sustava. Otporu napadima na Muslimane i imigrante. Otporu napadima na osobe s invaliditetom. Otporu institucionalnom državnom nasilju kroz policijsko “postupanje” i zatvorske industrijske komplekse. Otporu institucionalnom i partnerskom rodnom nasilju, posebno protiv trans ne-bijelih žena.

Prava žena su ljudska prava svugdje na planetu i zato zahtijevamo slobodu i pravdu za Palestinu. Slavimo pomilovanje Chelsee Manning. I Oscara Lópeza Riveru. Zahtijevamo slobodu i za Leonarda Peltiera. Mumia Abu-Jamala i Assatu Shakur.

Sljedećih mjeseci i godina prozivat će nas zbog sve jačih zahtjeva za socijalnom pravdom i sve žešće borbenosti kada branimo one koji su ranjivi. Onima koji još uvijek brane supremaciju bijelog muškog heteropatrijarhata poručujemo – nek’ pripaze!

Sljedećih 1459 dana Trumpove administracije bit će 1459 dana otpora: otpora na zemlji, otpora u učionicama, otpora na poslu, otpora u našoj umjetnosti, u našoj glazbi.

Ovo je samo početak i citirat ću neponovljivu Ellu Baker: “Onaj tko vjeruje u slobodu ne može mirovati dok sloboda ne dođe”. Hvala vam.”

O prijedlogu zakona: Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji

Jučer je Hrvatski sabor u prvom čitanju raspravljao o Prijedlogu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Među osnovnim pitanjima koja se trebaju urediti zakonom navedeni su standardi i obveze Republike Hrvatske sukladno međunarodnim dokumentima koji reguliraju ovu materiju, prvenstveno Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) koju je Republika Hrvatska potpisala 22. siječnja 2013. godine, ali još uvijek ju nije ratificirala, premda je Konvencija stupila na snagu 1. kolovoza 2014.

Prilikom predstavljanja Prijedloga zakona u Hrvatskom saboru predstavnica predlagatelja, Sanja Mišević – državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa naglasila je da je Hrvatska u obvezi uskladiti zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske Unije, Istanbulskom Konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, te navela da je na taj način izrađen i ovaj prijedlog zakona.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra uputile su svoje primjedbe predlagatelju odnosno predstavile ih na sjednici Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora. 

Ovim putem obraćamo se javnosti i nadležnim institucijama još jednom da ukažemo na činjenicu da navedeni Prijedlog zakona nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.

Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja.

Definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje.

Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.   

Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima.

Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.

Autonomna ženska kuća zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, međutim, prijedlozi nisu prihvaćeni od strane predlagatelja.

Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski  članak u Prijedlog zakona.

Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštiti a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja a koje nisu.

Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona sa Istanbulskom Konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra od nadležnih institucija traže:

 

  1. Hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;
  2. Izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja;
  3. Potpuno usklađivanje Prijedloga zakona sa Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije. 

HPV i rak vrata maternice možemo pobijediti – edukacijom i prevencijom

Rak vrata maternice i HPV koji ga uzrokuje mogu se i trebaju spriječiti, i to edukacijom, ranim otkrivanje bolesti metodama probira i cijepljenjem, glavna je poruka tribine “Biser mudrosti – pobijedimo rak vrata maternice”, održane 25. siječnja u organizaciji Udruge SVE za NJU, povodom obilježavanja 11. tjedna prevencije raka vrata maternice. Na tribini su sudjelovale dr. sc. Magdalena Grce s Instituta Ruđer Bošković, dr. Dinka Nakić, nacionalna koordinatorica programa Prevencije raka vrata maternice, dr. Maja Marić Bajs iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar te Ljiljana Vukota iz Udruge SVE za NJU.

Tribina je održana s ciljem da se ukaže na rastući javnozdravstveni problem, ali i privuče pozornost javnosti na probleme i brojne predrasude s kojima se susreću žene oboljele od raka vrata maternice. “Pozivam sve žene na redovite preglede i sve mlade da prate njima namijenjene sadržaje na društvenim mrežama, kao što su g.zarez i Hello Curly budući da informiranje i učenje može biti zabavno. Moramo se svim snagama boriti protiv neznanja svih generacija i stigmatiziranja oboljelih od raka vrata maternice”, poručila je Ljiljana Vukota iz Udruge SVE za NJU.

U Hrvatskoj svake godine od raka vrata maternice obolijeva oko 350, a od posljedica ove bolesti umire oko 100 žena, čime dolazimo do potresne činjenice da jedna žena gotovo svaki treći dan izgubi bitku s ovom zloćudnom bolešću. Danas se s velikom sigurnošću zna kako je jedan od glavnih uzročnika raka vrata maternice dugotrajna kronična upala rodnice i vrata maternice prouzrokovana humanim papiloma virusom (HPV) koji se prenosi spolnim putem. HPV infekcija i rak vrata maternice nisu dokaz da je osoba nemoralna i promiskuitetna. Gotovo svaki muškarac ili žena koji su spolno aktivni barem će jednom u životu biti zaraženi HPV-om.

Dr. sc. Magdalena Grce s Instituta Ruđer Bošković, koja je ujedno i vodila tribinu, istaknula je kako Hrvatska uvođenjem programa probira i cijepljenja prati trendove zemalja koje su takvim mjerama smanjile incidenciju i smrtnost, no da moramo uložiti daljnje napore kako bismo postigli željene rezultate. Cijepljenje protiv HPV-a je jedino koje je dobrovoljno, a besplatno, a program cijepljenja u Hrvatskoj obuhvaća osnovnoškolce/ke u 8. razredu.

Rak vrata maternice najteža je komplikacija HPV infekcije uslijed perzistirajuće infekcije u trajanju do čak 15 godina, stoga nam se pruža uistinu jedinstven period u kojem možemo djelovati i spriječiti razvoj raka. Iako postoji oko 200 tipova HPV virusa, manji broj uzrokuje rak, najčešće tip 16 i 18. “Hrvatska je krajem 2012. počela sa provedbom Nacionalnog programa za rano otkrivanje raka vrata maternice koji obuhvaća žene od 25 do 64 godine. Svaka žena trebala bi svake tri godine učiniti Papa-test koji ponekad stvarno može spasiti život”, naglasila je dr. med. Dinka Nakić, nacionalna koordinatorica programa Prevencije raka vrata maternice.

Dr. Marić Bajs istaknula je pad u broju oboljelih žena, kao i pad smrtnosti u posljednjih nekoliko godina, no i naglasila da se kod raka vrata maternice ne radi toliko o brojkama, koliko o činjenici da je, s medicinskog stajališta, ovaj bolest nepotrebna jer se može spriječiti – edukacijom i cijepljenjem. Također je pozvala na savjetovanje u Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar u kojemu je moguće dobiti stručne i pravovremene informacije o HPV-u, raku vrata maternice, cijepljenju.

Središnje događanje u sklopu obilježavanja Tjedna prevencije raka vrata maternice bit će u subotu, 28. siječnja, u zagrebačkom trgovačkom centru City Center One West (Jankomir), gdje se već tradicionalno održavaju Dani zdravlja. Članice Udruge SVE za NJU, osobe iz javnog života, studenti/ce medicine, kao i vodeći domaći stručnjaci i stručnjakinje svim će zainteresiranim građanima i građankama biti na raspolaganju za savjetovanje i odgovore na najčešća pitanja i dvojbe o bolesti uzrokovanoj HPV-om, jedinom karcinomu koji se može uspješno prevenirati, u City Centeru One West i East, od 10 do 14 sati.

Posjetitelji/ice će humanitarnom kupnjom broša “Biser mudrosti” moći podržati rad Udruge SVE za NJU koja je od 2008. godine na raspolaganju svim ženama oboljelima od raka.

Neobična priča o čovjeku koji je napisao pjesmu ‘Strange Fruit’

Jedna od najpoznatijih pjesama Billie Holiday  je “Strange Fruit”, snažan protest protiv nehumanosti rasizma. Mnogi ljudi znaju da je čovjek koji je napisao ovu pjesmu bio pod dojmom fotografije linča, no možda ne znaju da je povezan s još jednim značajnim događajem u američkoj povijesti.

Taj čovjek se zove Abel Meeropol i živio je u New Yorku – doista, uz njega se vežu dvije priče. Obje počinju u državnoj srednjoj školi Dewitt Clinton u Bronxu koja je dala zapanjujuće velik broj poznatih osoba. Tu školu su pohađali James Baldwin, Countee Cullen, Richard Rodgers, Burt Lancaster, Stan Lee, Neil Simon, Richard Avedon i Ralph Lauren.

Meeropol je maturirao 1921., te je u istoj školi predavao engleski jezik 17 godina. Bio je i pjesnik i društveni aktivist, kaže Gerard Pellison, koji je napisao knjigu o ovoj školi.

Kasnih 1930-ih, kaže Pellison, Meeropol je bio “duboko uznemiren kontinuiranim rasizmom u Americi, vidio je fotografiju linča koja je na neki način ‘prelila čašu'”. Jednom je izjavio kako ga je ta fotografija “proganjala danima”. Napisao je pjesmu o njoj, koju je potom objavio učiteljski sindikat. Kao amaterski skladatelj, Meeropol je za pjesmu skladao i glazbu. Odsvirao ju je vlasniku jednog kluba u New Yorku – koji ju je na kraju proslijedio Billie Holiday. 

Kada je Holiday odlučila otpjevati “Strange Fruit”, pjesma je došla do milijuna ljudi. Premda stihovi ne spominju linč, metafora je bolno jasna*:

Southern trees bear a strange fruit,
Blood on the leaves and blood at the root,
Black body swinging in the Southern breeze,
Strange fruit hanging from the poplar trees.

Pastoral scene of the gallant South,
The bulging eyes and the twisted mouth,
Scent of magnolia sweet and fresh,
And the sudden smell of burning flesh!

Here is a fruit for the crows to pluck,
For the rain to gather, for the wind to suck,
For the sun to rot, for a tree to drop,
Here is a strange and bitter crop.

Časopis Time je 1999. proglasio “Strange Fruit” pjesmom stoljeća. Kongresna knjižnica je pjesmu uvrstila u Nacionalni američki registar. Snimljena je na desetine puta. Herbie Hancock i Marcus Miller napravili su instrumentalnu verziju u kojoj Miller svira na svom bas klarinetu dubokog, mračnog zvuka.

Miller kaže da je bio iznenađen kada je čuo da je pjesmu napisao bijeli Židov iz Bronxa. “Strange Fruit” je, kaže, pjesma koja je zahtijevala izuzetnu hrabrost – i za Meeropola da je napiše, i za Holiday da je otpjeva.

“To je bilo prije 1960-ih”, kaže. “O takvim se stvarima tada nije pričalo. A sigurno se nije ni pjevalo.”

Newyorškim pravnicima “Strange Fruit” se nije svidjela. 1940., Meeropol je bio pozvan na saslušanje pred odborom za istraživanje komunističkog djelovanja u javnim školama. Htjeli su saznati je li mu Američka komunistička partija platila da napiše ovu pjesmu. Nije, no kao i mnogi drugi učitelji i učiteljice toga doba, Meeropol je bio komunist.

Novinar David Margolick, autor knjige “Strange Fruit: The Biography of a Song“, kaže: “Postoji milijun razloga za kritiziranje komunizma,  no američki komunizam je vrlo, vrlo rano brinuo za ljudska prava”.

Meeropol je napustio učiteljski posao 1945. godine. Na kraju je izašao i iz Komunističke partije.

I tu počinje drugi dio priče i Meeropolu. Poveznica je pseudonim koji je koristio pišući poeziju i glazbu: Lewis Allan.

“Pseudonim Abela Meeropola ‘Lewis Allan’ bila su imena njegove djece koja su umrla pri porodu”, kaže njegov sin Robert Meeropol. Njega i njegovog starijeg brata, Michaela, othranili su i odgojili Abel i njegova supruga Anne Meeropol, nakon što su roditelji dječaka – Ethel i Julius Rosenberg – bili pogubljeni zbog špijunaže 1953. godine.

{slika}

Julius i Ethel Rosenberg bili su osuđeni na smrt zbog navodnog prosljeđivanja informacija o atomskoj bombi Sovjetskom Savezu. Rosenbergovi su također bili komunisti. Suđenje i pogubljenje bračnog para Rosenberg punili su naslovnice američkih medija, a mediji su se “potrudili” dodati element skandala i “erotike”. Naslovi su bili u stilu “Prvi bračni par koji je umro zajedno na električnoj stolici”.

Njihovi sinovi, Robert i Michael, imali su tada 6 i 10 godina. Novine su objavljivale fotografije na kojima dječaci obučeni u odijela  posjećuju svoje roditelje u zatvoru.

“To su bili maleni dječaci, i izgledali su tako mlado i ranjivo. To je bio stvarno mučan prizor”, kaže Margolick.

Robert Meeropol kaže da mjesecima nakon pogubljenja njegovih roditelja nitko nije znao tko bi trebao brinuti o njemu i njegovom bratu. To je bilo razdoblje vrhunca makartizma – čak su se i članovi obitelji bojali na bilo koji način biti povezani s Rosenbergovima ili komunizmom.

{slika}

Tada su, na božićnoj proslavi kod W.E.B. Du Boisa, dječaci upoznali Abela i Anne Meeropol. Nekoliko tjedana kasnije, živjeli su zajedno.

“Bilo je zadivljujuće kako smo se brzo prilagodili”, kaže Robert. “Kao prvo, ono što iz toga razdoblja kada mi je bilo šest godina pamtim kako je Abel bio jako zabavan. Zbijao je šale i igrao se  riječima – valjali smo se od smijeha”.

Za Abela Meeropola, čovjeka koji je napisao “Strange Fruit” i koji je stvorio divnu obitelj iz nacionalnog skandala, Robert Meeropol kaže: “Bio je iznimno osjećajan i dobar”.

Primjerice, imali smo u dvorištu staro stablo japanskog javora koje je svake godine davalo mnogo novog sjemena.

“Moj zadatak je bio da kosim travu”, kaže Robert, “i krenuo sam kosilicom prema tom javoru”. Abel je rekao: ” O ne, ne, ne možeš ubiti sjemenje”. “Ali što ćemo s njim, tata? Gomila ga je”.

“No, pokupio je sjemenje, stavio ga u konzerve i posložio ih oko kuće. Bilo ih je na stotine, no on ih jednostavno nije mogao ubiti.”

Abel Meeropol umro je 1986. godine. Njegovi sinovi, Robert i Michael, postali su sveučilišni profesori. Također, obojica se bave društvenim problemima. Robert je osnovao Zakladu za djecu Rosenberg (Rosenberg Fund for Children). Kaže da i nakon svih tih godina, još uvijek nije u stanju “ubiti” nešto iz svog dvorišta.



* Na stablima Juga raste neobično voće,

Krv na lišću i korijenju,

Južni povjetarac ljulja crna tijela,

Sa stabala topola visi čudan plod.

 

Idiličan prizor otmjenoga Juga,

Ispupčene oči i iskrivljena usta,

Sladak i svjež miris magnolija,

Nenadani vonj sprženoga mesa.

 

Ovo je plod vranama za kljucanje,

Vodama da ih skupi, vjetru da ih usiše,

Suncu da ih istruli, drveću da ih zbaci,

Ovo je čudan, opori plod.

(Slobodan prijevod: Sanja Kovačević)

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević