Pravo na pobačaj: pet feminističko-marksističkih bilješki

Prava ne padaju s neba, s njima ništa i nikad nije samorazumljivo. Oduvijek su potlačene društvene skupine do svojih prava dolazile jedva, teško. Čak se i buržoazija inicijalno – da bi se suprotstavila sistemu feudalističkih privilegija – morala potruditi da stekne svoja politička prava. Tim je “postignućem” ujedno započela i povijest pravnog oblika slobode. Njegov je zapadnjački historijat tek novovjekovni, obilježen pojavom kapitalističkih društvenih odnosa. Upravo je taj specifični način proizvodnje omogućio pravni trolist liberalnog svijeta: pravo na bratstvo, slobodu i jednakost. Jedino, taj je liberalistički projekt otpočetka truo i mračan. Budući da je omogućio klasno-solidarnoj buržoaziji uzajamno priznavanje osoba kao privatnih vlasnika, liberalizam je ograničio realizaciju prava samo na vladajuću klasu, bijelce, muškarce.

Ako se samo malo vratimo u povijest, vidjet ćemo da potlačene društvene grupe nisu stekle svoja politička prava nekim finim društvenim ugovorom, uglađenom raspravom i uredno potpisanom peticijom. Upravo suprotno, emancipacijska prava su krvavo izborena. Da stvar bude još teža, čak i kada su tako mukotrpno izborena, ona se u odnosu na određeni historijski trenutak i klasnu dinamiku svako-toliko guše i ukidaju. Čak i kada nam se razmaženo i gotovanski učini da smo, eto, neko pravo izborile/i danas, to je svakako posljedica neke jučerašnje borbe. A to da se postojeća prava ne primjenjuju, već je nekako postalo uobičajeno. Tamo gdje nema organiziranog društvenog pritiska, nema ni garancije da će se postignuta prava provoditi.

Kada su se, primjerice, žene borile za opće pravo glasa ili crnci vodili svoje antirasne bitke za oslobođenje, te se borbe nisu pozivale na neke postojeće zakone, na neki postojeći red. Ne, te su revolucije na specifičan način pomicale granice, išle su korak dalje od postojeće legislative, zapravo su napuštale liberalističke skučene instrumente borbe i prakticirale demokraciju. Zato je suvremene ženske borbe, uključujući i pravo na pobačaj, posve pogrešno svoditi na postojeće konvencije, pravne spise i zakone, tim više jer su se žene u pravnu povijest “upisale” tek nedavno. Pravo na pobačaj je jedno od takvih prava, novih, veoma krhkih prava kojim se stalno licitira, malo ih imamo, malo ih nemamo, ovisno o ekonomsko-političkoj situaciji. Podsjetimo se i ovoga, dvije su države u povijesti čovječanstva ustavom jamčile ženama pravo na pobačaj: Jugoslavija i sovjetska Rusija. Nakon sloma Jugoslavije, ta je stavka Ustava iz 1974. izgubljena (uspjela ju je, uz stalne borbe, sačuvati jedino Slovenija), a s obzirom na notornu inicijativu o ocjeni ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., ženama u Hrvatskoj bi se sutra ta prava mogla i zakonski ograničiti, ako ne i ukinuti.  

Zašto je ovaj historijski trenutak postao tako pogodan za snažnu konzervativnu kontrarevoluciju? Osim sveprisutne političke paranoje koja stalno upozorava da se mora bježati od svega što “smrdi na Jugoslaviju” i evidentne činjenice da trenutnu konzervativnu ideologiju provodi vlast u suradnji s desničarskim subpolitičkim subjektima (U ime obitelji, Vigilare, molitvene grupe, braniteljske udruge, šatoraši i sl.), čini mi se da je za sistemsko razumijevanje teme o konzervativizmu i pobačaju moguće uzeti u obzir i nekoliko sljedećih elemenata:

1. Neoliberalizam

“Novi val” konzervativizma, političkog i ekonomskog, na ovim prostorima dolazi s tranzicijom (dakle od 90-ih naovamo) otkada se formalizira ideologija individualizma. Taj konzervativni individualistički skok se u Hrvatskoj odigrava kao klasični primjer svjetskog neoliberalizma 80-ih, kako to primjerice analiziraju Philip Mirowski ili David Harvey.

Dok je liberalizam inzistirao na koherentnoj i “zaokruženoj” individui kao političkom subjektu svoje doktrine, neoliberalizam u individui vidi bezbroj mogućnosti za aktiviranje poduzetničkog duha, na pojedince gleda kao na beskonačne varijable ljudskog kapitala i računa s time da se interesi pojedinca neprestano uštimavaju posredovani stanjem na tržištu i njegovim vrijednostima. Upravo u kontekstu tog ideološkog laboratorija pratimo i trenutnu konzervativnu borbu protiv prava na pobačaj u Hrvatskoj. S jedne strane ovdje se reproducira tradicionalna priča o “prirodnoj” ulozi žene-majke, s drugu stranu se pojavljuje ekonomska konzervativna priča liberala i liberalnih feministkinja o individualnom “slobodnom izboru”.

2. Blut-und-Boden

Kada govorimo o strukturi nuklearne obitelji, izvore tog individualizma nalazimo i kao posljedicu autsorsanja socijalnih odgovornosti države na pojedince, uključujući i roditeljske odgovornosti. I još konkretnije, obiteljska i roditeljska pitanja reprodukcije se prebacuju na žene. U taj je paket uključen i individualni “izbor” žene hoće li biti majka ili ne. “Izbor” je ovdje potpuno lišen socijalnog konteksta, nije važno imaju li majke uvjete za zdrav život i brigu o djeci, rađanje je ono što se broji. A ako majčinstvo baš i ne bude “uspješno” jer npr. nemaš posao ili nekoga da ti pomogne oko skrbi djeteta, “sama si kriva, trebala si se više potruditi.” Dakle, nema društvene odgovornosti, individua je bog. A kad smo kod boga, crkva se nekako uvijek tu nađe da “pomogne” u kriznim situacijama, ona će brinuti o djeci, otvarati vrtiće, vjeronaučno ih školovati i nuditi molitvu kao rješenje za sve. Individualistička ideologija se u konzervativnom ključu oslanja na Tatcheričin neoliberalni postulat: ne postoji društvo, postoje samo individualke/individualci i njihove obitelji. Ako bih ukratko, a namjerno dramatičnije, sažela vrijednosti koje danas obilježavaju hrvatsko društvo, to bi redom bile Blut-und-Boden kategorije: obitelj, dom, domovina i poduzetništvo.  

3. Konzervativizam individualnog “izbora”

Povijest je pokazala, konzervativizam se, pored ostaloga, uspostavlja ili restaurira ukidanjem ženskih prava. Specifičnost neoliberalističke taktike se sastoji u tome što je za prelazak na njegov režim nužno iskamčiti pristanak građanki/a, koji mora izgledati “kao” autonomni izbor. U trenutku u kojem su nadnice toliko niske i uvjeti života bijedni, ništa ti ne “biraš”, već pristaješ na mnogo toga. Kada to tvrdim, nekoliko mi situacija vezano za Hrvatsku pada napamet. Uslijed reforme radnog zakonodavstva i krize reprodukcije, država je svoje socijalne uloge prebacila na žene. Siromašne i nezaposlene grcaju od neimaštine i nesnalaženja, a kod srednjeklasnih žena sve više postaje trendi da ostaju doma i krpaju minuse krize. Ovoga puta uz ponešto kreativniji scenarij, sada žene “biraju” biti kućanice, to im, dakle, “nije” nametnuto. Postoji široka paleta kućnih zanimacija, kako čim više ostati doma, a da je “moderno”. Pa malo feng shui, malo kućni pilates, pa malo okopavaš vrt i baviš se interijer dizajnom. Tu i tamo odeš i u crkvu jer briješ na duhovnost i svećenik je baš nekako kul. Po mogućnosti ne cijepiš djecu, dojiš ih 5 godina, možda ih i ne šalješ u školu jer je homeschooling bolja varijanta, javne škole nisu “dovoljno kvalitetne”. I tako do u nedogled, bezbroj konzervativnih, klasno neosjetljivih primjera koji sežu i do ekstrema tipa Sanja Orešković koja nam je nedavno poručila da su “žene izgubile korijen svoje svrhe, a to je da budu majke, majke koje rađaju, majke koje čekaju svog supruga kada dođe s posla, majke koje se mole 24 sata dnevno.” Takvi notorni primjeri se samo gomilaju, sve za dom i obitelj.

Čini mi se da je danas jedan od najvažnijih zadataka feminizma obračunati se s tom ideologijom. U ovakvom individualističkom pristupu roditeljstvu i new age filozofiji doma prikriva se njihov konzervativni izvor. Riječ je o posljedicama formalizacije atipičnih oblika rada, u prvom redu fleksibilizacije koja je ženama omogućila da djelomično rade, a djelomično doma skrbe o obitelji. Paralelno se izvršio jaki neoliberalni napad na javno zdravstvo i obrazovanje, ukidaju se socijalni servisi (vrtići, jaslice, domovi za starije i slično) što se najnegativnije odrazilo na žene i posljedično na ženska reproduktivna prava. Zato je važno između radnih i socijalnih prava nalaziti vezu s reproduktivnim; ukidanje prvih nužno vodi ukidanju drugih. Rasprava o pravu na pobačaj ne može biti svedena isključivo na temu “mojeg prava na tijelo” jer je ono sastavni dio cjeline ženskih materijalnih prava. Pitanje pobačaja je radničko, dakle klasno pitanje. I, upravo je otuda važno krenuti kada artikuliramo strategiju borbe za reproduktivnu pravdu.

4. Kapitalizam i socijalna reprodukcija

Za razumijevanje problematike koja se tiče prava na pobačaj važno je shvaćati kapitalistički način proizvodnje kao integrirani sustav, u kojem proizvodnja nastaje na plećima društvene reprodukcije. To je važno jer se tako podsjećamo koliko je značajna politička borba koja se paralelno odvija u obje “sfere” društva – dakle u proizvodnoj (“javnoj”) i reproduktivnoj (“privatnoj”) –  i potrebi da se te dvije sfere stalno ujedinjuju. Unatoč svojoj “privatnosti”, kućansko-obiteljski rad nužan je za reprodukciju kapitalizma.

Bitka za reproduktivna prava zasigurno je jedna od ključnih borbi našeg vremena. Reproduktivna prava se ne tiču samo pitanja pobačaja i kontracepcije. Ovdje se ne radi samo o pravu žena da *nemaju* djecu, dakle pravu na pobačaj, već i o pravu da ih *imaju*. Pomičemo temu o pravu na pobačaj prema pitanjima kvalitete života i planiranog roditeljstva: hoćemo li i kada imati djecu, koliko djece, imamo li vremena da se brinemo o njima, imamo li javne škole i vrtiće u koje ih možemo slati, i što je najvažnije, imamo li stabilnu plaću da bismo mogle donositi odluke o svim navedenim pitanjima. Pitanje reproduktivne pravde, pitanje rađanja i pobačaja, vezano je za temeljno pitanje našeg društva: tko radi, za koga i koliko dugo.

5. Dvolinijska feministička borba

Neke od najvažnijih historijskih borbi radničke klase nisu započele na radnim mjestima, u tvornicama. Dvije najvažnije – Francuska i Ruska revolucija – započele su kao gladni protesti za kruhom, kao borba usmjerena na bazična egzistencijalna pitanja u sferi reprodukcije. Te velike revolucije povele su žene.

Feministička borba za pravo na pobačaj u ovom se trenutku mora voditi dvolinijski: tako da taktički reagiramo na postojeće radikalne vjerske grupe i podršku koju im vlast daje ali i da se već sada pripremamo za najgore – u slučaju da na Ustavom sudu prođe predložena konzervativna revizija zakona iz ’78. Zato mislim da se naši zahtjevi i borbe moraju već sada obračunati s idejom, ili konkretnije praksom, doktora koji ulažu prigovor savjesti. Država bi morala provoditi rigoroznu inspekciju prigovarača, točno utvrditi prebacuju li dio svog rada na privatnu praksu. Nadalje, prigovaračima se mora smanjivati plaća budući da ne izvršavaju posao za koji dobijaju “javnu” plaću.

Naš bi zahtjev danas morao ići radikalnije, ne samo na očuvanje spomenutog zakona iz ’78., već na vraćanje stavke Ustava SFRJ-a iz 1974. Ideja progresivne strategije borbe može biti uspješna i potpuna jedino ako istovremeno organizacijski obuhvaća otpore vezane direktno za formalnu ekonomiju i one “izvan” nje, paralelno i u sferi doma i u sferi tržišta rada. Tamo gdje su naše feminističke borbe primarno orijentirane na pitanja seksualne orijentacije, prava na pobačaj ili seksizma, tu bismo trebale uključiti i radničke bitke za više nadnice ili bolje uvjete rada. A tamo gdje su naši otpori usmjereni primarno na rad i nadnice, u okviru tih agendi moramo razvijati borbu za reproduktivnu pravdu i emancipaciju subordiniranih društvenih skupina. Taj spoj mi se čini ključnim za artikuliranje feminističko-marksističke obrane prava na pobačaj ali i kao osnovni organizacijski element neke buduće ljevice.

‘Država je odgovorna za ubojstva žena jer…’

Feministički kolektiv fAKTIV poziva vas na prosvjednu akciju ‘Država je odgovorna za ubojstva žena jer…’, koja će se održati u četvrtak, 24. studenog, u 12 sati na Cvjetnom trgu u Zagrebu

Akciju se aorganizira uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama, a povodom četiri ubojstva žena od strane njihovih (bivših) partnera u posljednja dva mjeseca

“Poručujemo kako država snosi odgovornost za ova ubojstva jer slučajeve nasilja ne istražuje temeljito, jer ne osigurava sustav podrške ženama žrtvama nasilja, jer se nasilje prema ženama ne kažnjava adekvatno. Odgovorna je jer nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija).

Stajale smo u veljači ove godine, stajat ćemo u četvrtak, stajat ćemo dok god društvo, a posebno oni koji kroje i provode zakone, ne ispune naš zahtjev – PREUZMITE ODGOVORNOST ZA UBOJSTVA ŽENA!”, poručuju aktivistkinje. 

‘Novom snagom protiv nasilja nad ženama’

Ženska soba – centar za seksualna prava poziva vas na javnu akciju ‘Novom snagom protiv nasilja nad ženama’, koja će se održati u subotu, 26. studenog, od 11 do 13 sati na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. 

Cilj javne akcije je obilježiti Međunarodni dan borbe protiv nasilja te utjecati na brojne predrasude kojima je područje nasilja nad ženama obavijeno te osim osvještavanja javnosti o problematici nasilja nad ženama, osigurati dostupnost informacija o mogućnostima zaštite, pomoći i podrške osobama koje doživljavaju takav oblik nasilja i organizacijama civilnog društva koje djeluju na tom području.

Na događanju ćemo na balone ispisivati pozitivne i osnažujuće poruke za prava žena na život slobodan od svih oblika nasilja! 

Javnu akciju organiziramo u suradnji s Hrvatskim ragbijaškim savezom te će nam se tom prigodom pridružiti hrvatski ragbijaši i ragbijašice. 

Turska odbacila prijedlog zakona koji bi oslobodio silovatelje maloljetnica

Turska vlada odbacila je kontroverzni prijedlog zakona kojim bi se osigurala amnestija muškarcima optuženima za silovanje maloljetnica uz uvjet da se isti ožene svojom žrtvom.

Predloženi zakon dopustio bi vremenski neodređenu odgodu kažnjavanja za sve počinitelje silovanja koji se nakon počinjenog kaznenog djela spolnog zlostavljanja nad maloljetnicom mlađom od 15 godina, bez primjene sile i uz pristanak, istom odluče oženiti. S obzirom na to da se ovdje radi o maloljetnicama, ono što ovaj zakon predlaže nije ništa drugo nego dekriminalizacija i legitimizacija silovanja te promicanje dječjih brakova. Turski premijer Binali Yildirim navedeno je nastojao negirati i zakon na određeni način opravdati tvrdeći: “Ima onih koji se žene prije punoljetnosti. Oni ne znaju zakon, imaju djecu, očevi idu u zatvor, a djeca ostaju sama s majkama.” Ironično, u Turskoj je 2005. godine donesen upravo suprotan zakon koji pretpostavlja kaznu za svakog počinitelja silovanja neovisno o prirodi njegovog odnosa s žrtvom.

Nedugo nakon proglašenja pojavili su se mnogi/e protivnici/e ovog kontroverznog prijedloga među kojima i mnoge udruge za ljudska prava, UN, ženske udruge i razne druge nevladine organizacije koje su osudile zakon na temelju smatranja da se uistinu radi o legalizaciji maloljetničkih brakova koji su i dalje vrlo česta pojava u ruralnijim dijelovima Turske (prema podatcima turskog ministarstva pravosuđa čak 438.000 maloljetnica sklopilo je brak u proteklih 10 godina, a čak 15.937 ih je postalo majkama u dobi mlađoj od 15 godina).

Među protivnicima/ama zakona našla se i turska spisateljica Elif Shafak koja je izrazila zabrinutost povodom načina na koji predloženi zakon definira pristanak. “Što to znači? Govorimo o djeci. Ako silovatelj odluči pregovarati s obitelji, ako ih podmiti ili pribjegne prijetnjama, vrlo se lako može dogoditi da obitelj odustane od svoje prijave i potvrdi kako se uistinu radilo o pristanku bez ikakve primjene sile”, za BBC je izjavila Shafak. Stoga je moguće tvrditi, kako i smatraju kritičari/ke zakona, da je, čak i ukoliko djevojčica sama potvrdi svoj pristanak, isti nemoguće smatrati legitimnim iz razloga što on može biti izazvan prisilom i djevojčičinim percipiranim osjećajem nemoći u i dalje vrlo patrijarhalnoj Turskoj.

S obzirom na veliko neslaganje s predloženim zakonom, ulice Ankare ove su nedjelje postale poprištem masovnih prosvjeda kako bi se pokušalo spriječiti prihvaćanje nekažnjivosti počinitelja koji u najmanju ruku krše prava djece te kako bi se nastojala spriječiti daljnja viktimizacija djeteta u slučaju da ono bude primorano na brak s vlastitim silovateljam. Koliko problem maloljetnički brakovi predstavljaju u Turskoj pokazuje i činjenica da se i bivši turski predsjednik Abdullah Gul u tridesetoj godini svoga života oženio maloljetnicom od svega 15 godina. Udruge za ženska prava smatraju da rješenje takvih problema ne leži u donošenju apsurdnih zakona koji potiču podređenost žene, već u radu na stvaranju prilika za djevojčice i žene koje bi istima u društvu osigurale status cjelovite i samostalne osobe, a ne samo sredstva za stvaranje potomstva u potpunosti podređenog volji bračnog partnera.

Nakon masovnih prosvjeda diljem Ankare, samo nekoliko sati prije konačnog glasovanja u parlamentu, donesena je odluka da prijedlog ipak bude vraćen na razmatranje. U svom prvom obraćanju javnosti nakon odluke o odbacivanju prijedloga zakona u sadašnjem obliku, turski je predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio: “Vidim veliku prednost u rješavanju ovog problema u širokom konsenzusu, uzimajući u obzir kritike i preporuke iz različitih dijelova društva.”

Iako je prijedlog zakona u sadašnjem obliku odbačen i poslan na razmatranje, i dalje postoje mnogi/e koji/e smatraju da bitka još nije završena te da zakon nije potrebno samo razmotriti, već u potpunosti ukloniti bez ikakve mogućnosti ponovne buduće uspostave istog.

Crni životi su bitni – jačanje intersekcionalnog feminizma u SAD-u

U novovalovskom ruhu danas kroči snažna feministička inicijativa Alicie Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi Black Lives Matter kojom osnivačice nastoje  radikalno promijeniti sliku o kriminaliziranim životima Crnkinja/aca[1] i kontinuirano nastaviti borbu protiv sistematske opresije nad crnim tijelima.

Osnivačice hashtaga na Twitteru Black Lives Matter nisu mogle ni slutiti da će njihov online pokret, koji se prelio i na ulice, pomoći osvijestiti milijune građanki/a SAD-a i cijelog svijeta o zgražajućim nepravdama koje Crnkinje/ci moraju na svakodnevnoj bazi trpjeti zbog svoje boje kože. Upravo zbog progresivnog poticanja intersekcijskih pitanja i promatranja rasizma kroz prizmu mizoginije, normativnih tjelesnih i kognitivnih mogućnosti, homofobije, transfobije, ksenofobije i kapitalističke opresije, Black Lives Matter uspijeva propitivati diskriminatorne prakse koje sežu dalje od samog problema boje kože i koje prelaze u sistematsku degradaciju i devalorizaciju manjinskog stanovništva na svim nivoima javnog života.

{slika}

Black Lives Matter – o pokretu i intersekcionalnom feminizmu

Black Lives Matter prerastao je s vremenom iz internetskog pokreta u  nacionalnu organizaciju, koja se sastoji od nekoliko odjeljenja koja aktivno djeluju unutar američkih saveznih država. Cilj Black Lives Matter pokreta, hashtaga i organizacije, širenje je područja borbe i otvaranje javnih diskusija o državnom nasilju nad Crncima i Crnkinjama koje im zakida osnovna ljudska prava i njihovo dostojanstvo. Glavne točke otpora konkretizirane su u tome što pokret, u usporedbi s prošlim crnačkim oslobodilačkim pokretima, poput Crnih pantera koje su bile meta kritičara/ki zbog svoje seksističke politike koja je često rezultirala nasiljem nad članicama pokreta, ima feminističku osnovu te se time želi ograditi od prošlih pokreta i biti svojevrsna nadogradnja kako bi se spriječila sistematska opresija crnih osoba. Temelji se na horizontalnoj raspodjeli moći unutar odjeljenja koja zasebno funkcioniraju i koja omogućavaju aktivistkinjama da strukturiraju područje borbe na temelju vlastitih iskustava koja proizlaze iz specifičnih okolnosti u kojima se nalaze.

Veliku ulogu u formiranju politike pokreta i organizacije igra i utjecaj rodnog identiteta te seksualne orijentacije članica koje su u javnom diskursu otvorile teme o mjestu LGBTIQ+ osoba i žena u zajednici te ih postavile kao subjekt aktivizma, ne gledajući na prava žena i LGBTIQ+ osoba kao sporedan, popratan sadržaj svojih aktivističkih napora. Black Lives Matter u svom djelovanju naglašava potrebu za razgovorom o rasnoj diskriminaciji i bjelačkoj nadmoćnosti te želi podići svijest o aktualnim temama koje muče Crnce/kinje – zato su glavni motivi pokreta upravo siromaštvo i ubojstva Crnaca/kinja, nedokumentirane imigracije i ilegalno prebivanje Crnaca/kinja u državi, milijunski broj Crnaca/kinja zatvorenih u državnim zatvorima, patnje Crnkinja koje se koriste kao sredstva pregovora tijekom ratova i konflikta, gubitci života članova crnih obitelji, diskriminacija heteropatrijarhalnog društva nad queer osobama od kojih stječu profit i koje fetišiziraju te diskriminacija osoba s invaliditetom.

Između ostaloga, u osnovne težnje pokreta spadaju i feminističke tendencije stvaranja ženskog prostora koji je lišen seksizma, mizoginije i koji nije usredotočen na muškarce, a koji će predstavljati prostor Crnkinja unutar zajednice za slavljenje svojih razlika i posebnosti, ali isto tako i za diskusiju o problemima i razmjenu iskustava kako bi se mogla naći pogodna strategija za daljnje, konkretno bavljenje aktivističkim radom. Demonstracije se baziraju na nenasilnom principu educirajući ljude o rasnoj nejednakosti i oslanjajući se na intersekcionalne feminističke teorije. Nenasilnost se očituje upravo u mirnim blokadama javnog prijevoza i trgovačkih centara, gdje se, umjesto militantnih pokušaja, upravo transparentima, edukativnim letcima i protestima pokušava osvijestiti javnost o diskriminaciji Crnkinja i Crnaca.

Povijest i utjecaj pokreta na suvremeno američko društvo putem medija

Pokret je nastao kao reakcija na masovna ubojstva Crnaca/kinja u SAD-u te njihovu sustavnu opresiju. Začetci ideje o Black Lives Matter nastali su 2012. godine kada je slučaj Trayvona Martina, sedamnaestogodišnjaka iz Sanforda u Floridi, kojega je ubio policajac George Zimmerman, završio presudom kojom je George Zimmerman oslobođen kazne za njegovo ubojstvo. Alicia Garzia, Patrisse Cullors i Opal Tometi, osnivačice Black Lives Matter pokreta, revoltirane odlukom porote, odlučile su potražiti pravdu na socijalnoj mreži Twitter koristeći karakterističnu twitterašku oznaku hashtag – #blacklivesmatter, na kojoj su objelodanile svoje komentare o nepravdi i diskriminaciji Crnaca/kinja. Ubrzo, rastom popularnosti hashtaga na Twitteru, mnogi/e Crnci/kinje javili/e su se sa svojim komentarima, upitima i pričama te su, sukladno tome, osnivačice odlučile pokrenuti Tumblr stranicu i Twitter račun kako bi mogle zaprimati slične priče. Nakon oslobađajuće presude policajcu Darrenu Wilsonu, koji je optužen zbog usmrćivanja osamnaestogodišnjeg Michaela Browna iz Fergusona u Missouriju s dvanaest hitaca iz vlastitog pištolja 9. kolovoza 2014., organiziran je prosvjed protiv Wilsonove presude pod okriljem Twitter hashtaga #blacklivesmatter kojeg su predvodile njegove osnivačice. 

{slika}

{slika}

Organizirana kampanja skupila je više od 500 ljudi diljem SAD-a kako bi zajedno sudjelovali na protestima pod sloganom Black Lives Matter. Djelovanje Black Lives Matter organizacije postalo je strukturiranije i intenzivnije s vremenom jer su novi slučajevi policijske brutalnosti, poput one u slučajevima ugušenog Erica Garnera ili napada na četrnaestogodišnju Crnkinju tijekom tuluma u McKinneyju u Texasu, iziskivali više demonstrativne snage i otpora koji nije mogao samo ostati na invidivualnoj aktivističkoj razini, već ga je bilo potrebno artikulirati unutar organiziranog kolektiva. Svojim su radom i aktivističkim doprinosima u daljnjim slučajevima, poput slučajeva Freddieja Graya, Tamira Ricea, Tonyja Robinsona, Waltera Scotta i mnogih imenovanih i neimenovanih gubitaka crnačke zajednice, članice i članovi Black Lives Mattera zacrtali svoju putanju u oslobođenju Crnaca/kinja od diskriminacije i na posljetku do potpune socijalne integracije i ravnopravnosti Crnaca/kinja na globalnoj razini.

Danas pokret broji više od 23 odjeljenja diljem SAD-a, Kanade i Gane, dok se trenutačno organiziraju nova odjeljenja na području Južne Amerike, Afrike, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, a Black Lives Matter također uživa i potporu mnogih cyber aktivista/kinja diljem svijeta koji šire glas o njemu. Pokret je u svakom pogledu heterogen te politička i povijesna situacija u svakoj državi gradi njegovu supstancu na tom području, pa su stoga ciljevi borbe u svakoj državi različiti. Pokret broji više od 950 demonstracija u SAD-u, uključujući regularne demonstracije u trgovačkim centrima, javnim mjestima poput kafića i restorana, javnom prijevozu, ispred policijskih postaja i nadvožnjaka kojima se nastoji pobuditi svijest o problemima Crnaca/kinja te na nenasilan način prekinuti svakodnevicu na mjestima cirkulacije ogromne količine ljudi kako bi se pridobila pažnja masa. Recentne kampanje uključivale su širenje informacija o crnačkoj diskriminaciji za vrijeme javnih govora američkih predsjedničkih kandidata za 2016. godinu i prozivanje kandidata zbog njihovih loših angažmana oko prava Crnaca/kinja unutar predizbornih kampanja.

Uspješnost kampanje aktivisti/kinje pripisuju upotrebi društvenih mreža i medija kojima im je bilo omogućeno izraziti svoje misli i priče kroz različite formate; videe i ostale multimedijalne oblike. U usporedbi s prošlim civilnim i oslobodilačkim pokretima Crnaca/kinja, tehnološko napredovanje suvremenog doba omogućilo je pokretu Black Lives Matter jednostavno i brzo širenje sirovih informacija. Taktikom upotrebe društvenih mreža dobivale su se trenutačne reakcije na nepravdu te je na taj način bilo lako prozvati mainstream medije zbog sadržajno loših obavijesti ili netočnosti prilikom navođenja činjenica. Služenje društvenim mrežama prate i reperkusije za članove/ice Black Lives Matter pokreta – danas se pokret suočava s brojnim preprekama koje nameće vlada SAD-a koja svaki njihov korak upravo putem društvenih mreža prati te je pokret izložen napadima brojnih protivnika koji isto tako uporabom Interneta šalju prijeteće poruke aktivistima, vrijeđaju ih i zlostavljaju. Iako su korištenjem suvremenim tehnološkim alatima uspjeli proširiti svoje nazore i ujediniti mnoge istomišljenike u američkom društvu, što je pokretu bilo od nevjerojatne koristi, on se mora i dalje boriti s time s teškoćama koje donosi Internet. Prema riječima Lise Nakamura, profesorice za medije i rasu na Sveučilištu u Michiganu, korištenjem Twittera kao društvene mreže poništava se mogućnost reperkusija za anonimno odaslane poruke što dodatno potiče protivnike jer ih se preko društvenih mreža gleda kao na veliku bestjelesnu masu koja širi mržnju. Upravo zbog toga je fenomen pojave društvenih mreža dvosjekli mač jer s jedne strane omogućava prijenos vidljivog aktivističkog sadržaja, a s druge strane jamči anonimnost protivnika. 

{slika}

S nadom da će pokret osnažiti mnoge ljude da izađu na ulice i protestiraju zajedno s njima u ime egalitarizma, Black Lives Matter više no ikad traži potporu sviju da se uključe u rasna pitanja i educiraju sve oko sebe o problematici rase u društvu – kako postati bolja/i saveznica/k, bile/i to građanke/i SAD-a ili drugih država. Ukoliko ste u mogućnosti financijski podržati  Black Lives Matter, možete donirati na sljedećem linku



[1] U svom ću radu oslovljavati sve crne osobe velikim početnim slovom, dakle pisat ću o pripadnicima crne rase kao o Crnkinjama i Crncima. Važno je istaknuti da se radi o kolektivu koji ima zajedničke probleme i zajedničku prošlost te koji je ostavio neizbrisiv trag na oblikovanje svjetske kulture, politike i povijesti. U jednu ruku, kao vrsta podrške, moj doprinos ovdje bio bi naglašavanje važnosti crnačke kulture i zajedništva te emfaziranje uloge Crnkinja i Crnaca u društvu 21. stoljeća koje je i dalje rasno segregirano.

* Tekst je skraćena verzija rada nastalog pod mentorstvom Nine Čolović u sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije 2015./16.

Forum.tm pokrenuo crowdfunding kampanju ‘Neka vide da nas ima’

Forum.tm pokrenuo je crowdfunding kampanju ‘Neka vide da nas ima’. Prenosimo riječi uredništva i novinara/ki.

Znamo da čitate portal Forum.tm i poštujete njegovu neovisnu uređivačku politiku jer znate da iza njega stoje samo novinari, a ne odvjetnički uredi i crkvene zaklade. 

Forum.tm kakav poznajete nastao je 2013. godine, kada je dio novinara ugašenog tjednika Forum uzeo stvar u svoje ruke.

Nakon više od tri godine, koliko nas čitate, sigurni ste da Forum.tm ne zagovara interese politički i ekonomski moćnih.

Uvjerili ste se da piše o onome o čemu drugi često šute, da se ne boji i da još uvijek pruža otpor.

Znate da upozorava na sistemsku nepravdu u društvu u kojem je kapital svemoguć, a prava građana marginalizirana.

Da zagovara vraćanje dostojanstva rada i radnika, ravnopravnost i jednakost, da prokazuje društvene devijacije poput negiranja antifašizma, veličanja ratnih zločinaca, pritisaka crkvenih struktura na donošenje političkih odluka i nametanja vjerskog svjetonazora svim sferama zasad još sekularnog društva.

Mi smo koji jesmo, pišemo onako kao što razmišljamo, poštujući novinarsku etiku i pravo javnosti da zna. Ne obraćamo se korporacijama radi “pokroviteljstava” ni političarima radi utjecaja. Naša ste jedina “ciljana publika” – vi.

Forum.tm prvi je medij u Hrvatskoj koji je odlučio zakoračiti u neizvjesno i zatražiti podršku svojih čitateljica i čitatelja nakon što je ostao bez potpore Ministarstva kulture. Neki su htjeli da nas više nema…

Jasno vam je da zacrtani cilj ove kampanje nije dovoljan za dugoročan novinarski rad, ali će nam pomoći da premostimo kritično razdoblje od sljedeća dva mjeseca. Ako ga nadmašimo, nitko sretniji od nas.  

Budite naš izvor – “neimenovani”, “visoki” ili čak “duboko grlo” – a mi ćemo i dalje biti vaše vrelo pouzdanih informacija i britkih analiza. Jer, za Forum.tm pišu iznimni profesionalci s više od 20 godina rada u novinarstvu, a dvoje naših autora nagrađeno je upravo za tekstove objavljene na Forum.tm-u – Veronika Reškovićnagradom Hrvatskog novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za internetsko novinarstvo, a Oleg Maštruko nagradom “SAP Božo Težak” za najbolji tekst s područja informatike i komunikacija.

Dajemo vam riječ da nećemo zloupotrijebiti naše izvore. Želimo nastaviti razvijati Forum.tm kao odgovoran javni medij. Obećavamo još više dobrog novinarstva. Sve drugo obesmislilo bi Forumovo postojanje. Zato ste nam potrebni.

Neka vide da nas ima!

* Link na Indiegogo možete pronaći ovdje

**Forumu možete donirati i izravno na žiro-račun naše udruge, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podaci su dostupni ovdje