U sklopu kampanje Drugotna na sav glas, u utorak u Thaliji održat će se ‘kviz za široke mase, u intimnoj atmosferi uz prigodnu glazbu’, navode organizatori/ce.
Sve što trebate napraviti je prijaviti svoju ekipu od max 5 članova/ica na info@solidarna.hr ili u FB poruci i osvojiti svoj paket majica.
‘Vaša donacija bit će vaše znanje’, navodi se na Facebook eventu.
Kotizacija po ekipi: svo znanje svijeta, ali i dalje 0 Kn.
U jednoj od indijskih najsiromašnijih i najizoliranijih regija, Radio Mewat informira i podiže svijest kako bi se pomoglo ženama da se zauzmu za svoja prava u društvu duboko ukorijenjenih patrijarhalnih tradicija.
MEWAT, Indija – 14 i 30, u selu Kherla u regiji Haryana, oko 90 km sjeverozapadno od indijskog glavnog grada New Delhija, upravo je prestala rominjati kišica. Dok se oblaci razilaze, stanovnici/e sela izlaze iz svojih koliba i uživaju na suncu. Stariji muškarci pripremaju svoje nargile, sjede na tradicionalnim pletenim charpai krevetima i kartaju se. Djeca trče uokolo, spuštaju se niz nasip od blata i kravlje balege.
A za seoske žene, to je vrijeme okupljanja oko radija.
55-ogodišnja Hoora Begum poziva svoje susjede da joj se pridruže. Govori svojoj osamnestogodišnjoj kćeri Farheen da donese radio-prijamnik iz njihove kuće. Kada su se žene okupile, Begum uključuje njihov najdraži program “Apno Swasthya Apne Haath” (Naše zdravlje u našim rukama). Emisija donosi razgovore i savjete, a dio je radijskog programa koji se emitira na Radio Mewatu, prvoj lokalnoj radijskoj postaji u toj regji. Za mnoge žene iz Kherle, to je jedini način da dobiju informacije izvan svoga sela. “Ovaj radijska postaja nam puno znači”, kaže Begum, dok žene – neke od njih drže bebe na prsima, druge skrivaju lica od muških pogleda rubom svojih sarija – uzbuđeno slušaju. “Govori se o našim problemima i rješenjima i na našem jeziku”.
Osam i pol sati dnevno, sedam dana u tjednu, Radio Mewat promovira osnaživanje žena na lokalnoj razini u oko 300 sela u toj regiji. Pokrenula ga je u rujnu 2010. godine aktivistkinja Archana Kapoor, u nadležnosti njezine nevladine organizacije sa sjedištem u Delhiju – Seeking Modern Applications for Real Transformation (SMART) s ciljem donošenja društvene promjene u regiji opterećenoj humanitarnim problemima.
Regija Mewat ima oko 1,2 milijuna stanovnika/ca i ograničen pristup osnovnim životnim uvjetima kao što su sigurna pitka voda, zdravstvena skrb, škole, električna energija i kvalitetne ceste. S većinskim muslimanskim stanovništvom, to je izrazito patrijarhalno društvo, s brojnim zajednicama koje obrazovanje djece, posebno djevojčica, smatraju nevažnim i protivnim društvenim normama.
Kada je Radio Mewat započeo s emitiranjem, muškarci iz sela su se dosta opirali. Bili su zabrinuti da će radio u zajednici promovirati nemoral i okrenuti žene protiv njih. No, takve osude su im se obile o glavu. “Što su muškarci više pretjerivali, mi smo postajale sve znatiželjnije”, kaže Begum.
Naposljetku, muškarci pristali da žene slušaju program koji se bavi svakodnevnim problemima kao što su zdravlje, obrazovanje i ekonomsko osnaživanje žena. Prije Radio Mewata, “u selu nije bilo nikoga tko bi nam rekao što je dobro ili loše za našu djecu”, kaže Akhteri, majka četvero djece. “Sada imamo informacije o tome kako se brinuti za zdravlje naše djece i osobnu higijenu”.
Kako bi doprli do ljudi u selima u kojima je električna energija dostupna samo dva sata dnevno, ako i toliko, a nitko ne posjeduje vlastiti radio-prijemnik, Radio Mewat radi sa zajednicama kako bi oformili grupe slušatelja/ica, te su svakoj grupi darovali vlastiti radijski set na baterije. Ova inicijativa je također darovala radijske setove i raznim školama.
Projektna koordinatorica Meenakshi Kukreti kaže da su žene, kada je inicijativa započela (a razvila se vrlo brzo), nevoljko izražavale svoja mišljenja budući da su im kroz cijeli život muškarci govorili kako nemaju ništa vrijedno za reći. “Radio u zajednici pokušava ih osvijestiti o njihovim pravima da govore”, kaže Kukreti. “Sada imaju platformu s koje mogu krenuti prema naprijed i educirati se o važnim pitanjima”.
Također, ova radijska postaja funkcionira kao provodnik između lokalnih ljudi i raznih vladinih sektora, pomažući im podići svijest o pitanjima kao što su obrazovanje, zdravlje, poljoprivreda, pravda i okoliš.
“Pomaže im da se aktivno uključe i postavljaju pitanja”, kaže Dinesh Shastri, službenik za obrazovanje u regiji Mewat. “To ih osnažuje da se bore za svoja prava, da podignu svoj glas i obrazuju se”.
Brojni upiti koje rješava Shastrijev ured dolaze putem Radio Mewata. “Ovakav sistem nam pomaže da ohrabrimo više mladih ljudi da studiraju i pruža nam mogućnost da promičemo razne obrazovne programe”, kaže.
Farhem, kći Begum, smatra da joj ova radijska postaja mijenja život. Nakon što je imala dobar uspjeh na školskim ispitima, napustila je školovanje 2008. zato što seoska tradicija nije dopuštala djevojkama da se obrazuju nakon što uđu u pubertet. No, zahvaljujući obrazovnim programima koje je slušala na radiju, Farheen se oduprla tradiciji i nastavila se školovati kod kuće. Položila je završni ispit i nedavno je počela stažirati na Radiju Mewat. To joj iskustvo, kaže, daje samopouzdanje kakvo nikada prije nije imala.
“Čak sam se i uplašila same sebe. Nikada nisam provodila vrijeme ni s kim drugim osim s obitelji”, kaže. “Danas se osjećam privilegiranom. Predstavljam radio u svom selu i svoje selo na radiju”.
Fahreen planira nastaviti sa školovanjem i postati televizijska zvijezda. Za sad, sebe vidi kao promotoricu promjene. “Želim nadahnuti druge djevojke u Mewatu i pomoći im da slijede svoje snove”, kaže.
Tapšući ponosno svoju kći, Begum kaže da je i nju nadahnulo ono što je čula na radiju, “Ne želim da se [Farheen] rano uda, što je ovdje uobičajeno”, kaže Begum. “Želim da bude među onim ženama u selu koje će biti cijenjene u budućnosti.”
(Ovaj članak je izvorno objavljen na platformi Women & Girls Hub)
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
1973. godine, časopis Ms. objavio je fotografiju koja se urezuje u pamćenje. Radilo se o fotografiji žene imena Gerri Santoro, preminule nakon nestručno izvedenog pobačaja. U to vrijeme nitko nije mogao predvidjeti kakav će to utjecaj imati na pro-choice pokret, niti da ćemo i desetljećima kasnije voditi borbu za pravo na izbor, kako žene ne bi morale pribjegavati nelegalnim i opasnim zahvatima.
Uzrok smrti Gerri Santoro bila je plinska embolija koja je bila posljedica nestručno izvedenog abortusa. Uzrok smrti bio je javnosti poznat i prije nego se doznalo njezino ime. 8. lipnja 1964. u Norwich Motel prijavili su se dvadesetosmogodišnja udana žena i njezin ljubavnik, Clyde Dixon. Umjesto odjeće ili bilo kakve prtljage, sa sobom su donijeli tek kateter i udžbenik. Santoro je bila u sedmom mjesecu trudnoće i pripremila je sve za nelegalni pobačaj koji je Dixon trebao obaviti. Tijekom zahvata je počela krvariti i Dixon se uspaničio, ostavivši Santoro da iskrvari na podu motelske sobe.
Tek je sutradan spremačica pronašla Gerrino golo truplo. Klečeći je bila pala prema naprijed, a između njezinih nogu i tepiha bile su samo krvlju natopljene plahte.
Santoroino je tijelo fotografirano u svrhu dokumentiranja mjesta zločina. U travnju 1973., devet godina nakon njezine smrti, a samo pola godine nakon procesa Roe v. Wade (nakon kojeg je u SAD legaliziran pobačaj na zahtjev do trenutka kada fetus može preživjeti bez majke, op. prev.), u časopisu Ms. objavljena je Santoroina fotografija. U to vrijeme osoba s fotografije bila je anonimna.
“Nikad više” bio je glavni naslov iznad priče i fotografije koja ubrzo postaje kultni simbol pro-choice pokreta. Nakon presude u procesu Roe v. Wade, urednici/e časopisa Ms. vjerovali/e su da je borba konačno završila.
“U tom smo trenutku naivno vjerovale da će to biti kraj priče i da žene nikada više neće ležati u vlastitoj krvi u hotelskim sobama radi neuspjelog pobačaja”, pripovijeda Suzanne Braun Levine, prva urednica časopisa Ms. koja je bila urednica od njegova osnivanja 1972. sve do 1988. godine. “Vjerovale smo da jednom kada Vrhovni sud donese tu odluku, siguran će pobačaj biti dostupan svima i svugdje”, dodala je Levine i nasmijala se.
“Leonina sestra Gerri”: dokumentarac o životu Gerri Santoro
Rođena 16. kolovoza 1935. godine, Gerri Twerdy odrasla je s desetoricom braće i četiri sestre u staroj seoskoj kući u South Coventryju, ruralnom dijelu države Connecticut. U dokumentarcu iz 1995. naziva “Leonina sestra Gerri”, njezina obitelj i prijatelji/ice dijele uspomene na nju: penjala se na stabla kako bi izbjegla kućanske poslove koje nije voljela, sa svojom bi se najboljom prijateljicom iskradala s nastave i markirala, i uvijek je mirisala na Juicy Frut žvakaće gume.
No, kada je imala samo 18 godina, natječući se s najboljom prijateljicom u tome koja će se prije udati, Gerri se odlučila udati za muškarca kojeg je upoznala na autobusnoj stanici samo četiri tjedna ranije. Njegovo je ime bilo Sam Santoro i s njim je Gerri imala dvije kćeri, koje su, poput nje, bile žrtve njegova zlostavljanja.
Kada je upoznala četrdesettrogodišnjeg Clydea Dixona, kolegu s kojim je radila u školi i kojemu je navodno bilo stalo do nje, započela je s njim ljubavničku vezu jer je Sam tada živio i radio u Kaliforniji. Gerri je ubrzo ostala trudna, i budući da se Sam, ništa ne sluteći, ubrzo trebao vratiti u Connecticut, bojala se za svoju sigurnost.
Gerri – ili, prema evidenciji motela, “Margaret Reynolds” – prijavila se s Dixonom u motelsku sobu i preminula u samoći nakon što je Dixon bezuspješno kateterom pokušao izvršiti pobačaj.
Tri dana kasnije, Dixon i Milton Ray Morgan, kolega s posla koji je pomogao Dixonu doći do udžbenika, uhićeni su, a Dixon je optužen za ubojstvo iz nehaja i “udruživanje s namjerom da izvrši nezakoniti pobačaj.” Odslužio je svega jednogodišnju zatvorsku kaznu.
Restriktivniji zakoni – više rizičnih pobačaja
Prije procesa Roe v. Wade, procjenjuje se da je u Sjedinjenim američkim državama 1,2 milijuna žena godišnje posezalo za ilegalnim pobačajem. Prema podacima NARAL Zaklade, ti su pobačaji uzrokovali čak pet tisuća smrtnih slučajeva godišnje. Što su restriktivniji zakoni o pobačaju u nekoj zemlji, to je više rizičnih pobačaja, koji danas, prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2008. godine, uzrokuju oko 13 posto smrtnih slučajeva rodilja diljem svijeta.
“Rizične pobačaje često izvode osobe koje nemaju kvalifikacije ni vještine za obavljanje induciranog pobačaja, a neke pobačaje izvode i same trudnice” objašnjeno je u istraživanju SZO. “Nedostatak zaštitnih mjera, neadekvatni higijenski uvjeti i nestručna primjena lijekova mogu dovesti do nepovoljnh posljedica, poput sepse, krvarenja i ozljeda genitalija, a sve to može dovesti do smrti”.
Kada je Vrhovni sud sa sedam glasova za i dva protiv donio odluku u procesu Roe v. Wade 22. siječnja 1973., kojom pobija sve državne zakone koji ograničavaju ili zabranjuju žensko pravo na pobačaj tijekom prva tri mjeseca trudnoće, i urednica Levine i Roberta Brandes-Gratz, žena koja je potaknuta fotografijom napisala priču za Ms. bile su uvjerene da je bitka za pravo na pobačaj dobivena.
Fotografija koja je uznemirila slušatelje/ice
I prije spomenutog procesa, Brandes-Gratz je imala namjeru objaviti svoju priču. Napisala je članak o pobačaju mjesecima prije odluke Vrhovnog suda, ali kako je odluka donesena tek nekoliko tjedana prije objave članka, u posljednji je trenutak izmjenila ton priče. “Pisala sam o mnogobrojnim ženskim pitanjima, kao što su silovanje, razvod i usvajanje”, kaže Brander-Gratz, prisjećajući se svog vremena u časopisu. Sjeća se da je članak koji je napisala o silovanju promijenio zakon države New York. “Nakon članka o pobačaju i procesa Roe v. Wade, rekla sam ‘Ok, sada je to napokon riješeno, što je sljedeće?'”
Brandes-Gratz je također dugo planirala objaviti fotografiju Gerri Santoro. Westchesterska Koalicija za Legalni Pobačaj (WCLA) dala je njujorškom forenzičaru kopiju fotografije, koje se naposlijetku dokopalo uredništvo časopisa Ms. (iako se ni Levine ni Brandes-Gratz ne sjećaju kojim je točno kanalima došla do njih). 1973. na duplerici proljetnog izdanja časopisa Ms. nalazili su se umanjena fotografija u sredini lijeve i opsežan tekst preko cijele desne stranice.
“Izgledalo je poput malog otoka usred prazne stranice, kao da u prizor gledate kroz špijunku”, prisjeća se Levine.
Pripovijeda da je glasovala da fotografija bude na naslovnici, ali njezini su suradnici/e smatrali/e da će manja fotografija biti efektnija; danas Levine smatra da je tadašnja odluka bila ispravna. “Iako još uvijek ne znam je li objavljivanje te fotografije bila ispravna odluka, s obzirom na to koliko je uznemiravala čitatelje”.
Unatoč političkom naboju sadržanom u fotografiji, ni Levine ni Brandes-Gratz ne sjećaju se burnih reakcija, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Opći izostanak reakcija obje pripisuju nevoljkosti žena da u to vrijeme glasno pozdrave pravo na pobačaj. Tek je osamdesetih, za vrijeme jednog pro-choice prosvjeda, Brandes-Gratz postala svjesna utjecaja te fotografije ugledavši je na jednom od postera, nakon čega joj je njezina kći objasnila da je fotografija sveprisutna.
Tek je u devedesetima Brandes-Gratz uzela u obzir etičnost objavljivanja fotografije, nakon što su je kontaktirali fotografijom potreseni članovi obitelji Santoro. Gerrina sestra Leona Gordon, koja je prepoznala svoju sestru na fotografiji “anonimne” žene objavljenoj u časopisu Ms., bila je potresena zbog te desetak godina stare objave. Joannie i Judy, Gerrinim kćerima, bilo je rečeno da im je majka poginula u prometnoj nesreći, u što su i vjerovale sve do objave fotografije.
Na premijeru dokumentarnog filma “Leonina sestra Gerri” Gordon je 1991. otišla kako bi osigurala identitet sestrinu životu, a ne samo smrti. “Kako se usuđuju uzeti moju predivnu majku i ostaviti je pred očima javnosti?”, Joanne je navodno izjavila u članku New York Timesa iz 1995. Upravo taj anonimni identitet u smrti vjerojatno je ono što je učinilo tu fotografiju tako slavnom: Gerri Santoro, osoba bez imena i lica, predstavljala je svaku ženu žrtvu neuspjelog ilegalnog pobačaja, kao i svaku ženu koja je strahovala da bi se jednoga dana mogla naći u istom položaju.
2004. godine Joannie se sa svojom kćeri prijavljuje za sudjelovanje na prvom skupu za pravo na pobačaj, usmjeravajući svoj bijes u aktivizam kroz koji je željela osigurati da više nijedna žena ne doživi sudbinu njezine majke. Kasnije je na blogu pisala o ženskom pravu na izbor, nakon što joj je kći od prijateljice čula kako samostalno obaviti pobačaj. “Do prije nekoliko godina, rekla bih da su strahote iz prošlosti samo ožiljci teško izvojevanih bitaka”, napisala je. “Sada, kada slobode mojih kćeri iščezavaju pred mojim očima, i kada užasi moje prošlosti postaju njihova stvarnost, shvaćam da nisam učinila ništa da to zaustavim. Ne znam hoću li ikada išta postići po tom pitanju, ali znam da je sada vrijeme da pokušam, prije nego bude prekasno. …ja sam kći Gerri Santoro i moje kćeri neće snaći ista sudbina”.
Slike fetusa su postale dio anti – choice propagande
U knjizi “Transformations: Thinking Through Feminism” Maureen McNeil o fotografiji Gerri Santoro piše: “S obzirom na vizualne politiku ranih 1970-ih u SAD, u kojem su fotografije fetusa dobivale do tada neviđenu pažnju anti-choice kampanja, iznenađuje da je ova fotografija završila na stranicama vodeće feminističke publikacije. Slike koje izgledaju kao da nam nude dokaze o ženskom kolektivnom iskustvu, ‘istini’ na kojoj se mogu graditi političke tvrdnje, važan su posredujući čimbenik izgradnje subjekata feminističke borbe.”
Ranih 1960-ih ultrazvučno prikazivanje, izvorno korišteno u podmorskom ratovanju, polako ulazi u razna polja medicine; između ostalih, prema radu Davida Grahama “Ultrazvuk u kliničkoj opstetriciji” iz 1982., i u područje porodništva. Ubrzo nakon prve pojave u klinikama, slike fetusa polako prodiru u medije. 1962., u svrhu promocije knjige “Prvih devet mjeseci života” , slika slobodno plutajućeg fetusa pojavljuje se u časopisu Look, u kojem se fetus naziva “bebom”, no iako je korištena zamjenica “on”, ispalo je da se ipak radilo o “njoj”. Tri godine kasnije, časopis Life objavljuje čuvenu fotoreportažu Lennarta Nilssona, koja ispod naslova “Drama o životu prije rođenja” sadrži fotografije 18 tjedana starih fetusa. Fotografije odmah postaju dio anti-choice propagande čiji aktivisti i danas na svojim internetskim stranicama promoviraju Nilssonov rad.
U istraživanju “Snaga vizualne kulture u politici” iz 1987., Rosalind Pollack Petchesky istražuje kako slikoviti prikazi fetusa – omiljeni među protivnicima abortusa – povijesno prikazuju fetus primarnim i neovisnim, tretirajući majčino tijelo tek kao okolinu u kojoj se taj novi život može razvijati. Ti su, stoga, voajerski prikazi postali savršena propaganda za dijeljenje u bolnicama, sudnicama i klinikama za pobačaj.
“Dok legije desničara/ki ispred klinika prosvjeduju protiv abortusa mašući slikama krvavih i mrtvih, ili pak anđeoskih fetusa koji plutaju u slobodnom prostoru, sudjeluju u vizualnom ritualu koji izravno degradira žene, a samim time i njih same”, piše Petchesky, “Mašući tim slikama fetusa kao ikonama, doslovce ih fetišizirajući, ujedno propagiraju i slave sliku fetusa kao autonomnog/e svemirskog/e junaka/inje i trudnice kao “praznog prostora”.
Poruka protiv pobačaja u toj ikonografiji jednostavna je: fetusi imaju ontološku i duhovnu egzistenciju koja nije povezana s njihovom majkom. Ti prikazi “beba”, kako ih protivnici/e pobačaja nazivaju, imaju mogućnost života. Upravo je zato časopis Ms., u pokušaju da umanji popularnost tih fotografija, odgovorio prikazom smrti. Ovaj je prikaz bio posljedica nazadnog pravnog sustava koji je od žena činio ne samo kriminalke, nego često i trupla.
“Fotografija mrtve žene, preuzeta kao pro-choice simbol, promatra se u odnosu na slike fetusa i korištenih diskursa o osobnosti fetusa koji kroz te slike nastoje djelovati”, piše Petchesky o fotografiji Gerri Santoro. “Zbir problema s kojima se suočavaju politički akteri svodi se na dihotomizirana i moralno opterećena pitanja o životu nasuprot umorstva, ženama nasuprot fetusa, i ispravnom nasuprot pogrešnome”.
Dostupnost abortusa i danas je velik problem
Nina Berman, dokumentarna fotografkinja i profesorica novinarske škole Columbia, također raspravlja o dihotomiji između fetišističke propagande protiv abortusa, kojoj su u središtu tkivo i fetus, te pro-choice prikaza sa ženom u središtu. Ona, stoga, razumije zašto je ta fotografija objavljena u Ms., časopisu koji je imao specifične političke ciljeve, ali ne može je ni zamisliti objavljenu u kakvom popularnom časopisu – ni sedamdesetih, ni danas.
“Američki su mediji mnogo oprezniji oko objavljivanja slikovitih prikaza nasilja čiji su počinitelji/ice Amerikanci/ke i nasilja koje se događa ovdje”, kaže ona. “Mnogo je vjerojatnije da će objaviti fotografije grafičkog nasilja koje se događa drugdje. Postoji svojevrstan strah od prikazivanja krajnje uznemirujućih sadržaja, jer bi to poljuljalo neke društvene mitove o tome tko smo i što radimo”.
Za Berman, smrt kao središte prikaza također označava prošlo vrijeme. Iako je pristup pobačaju i danas otežan, težište borbe se promijenilo.“Ne radi se toliko o smrti”, kaže ona, “nego o dostupnosti.”
Prema WHO, danas je stopa smrtnosti od posljedica induciranog pobačaja 0,6 na svakih 100,000 zahvata u Sjedinjenim državama, što pobačaj po sigurnosti izjednačava s injekcijom penicilina. Smrtni slučajevi kao posljedica pobačaja također su “rijetki u zemljama u kojima je postupak legalan, dostupan i u kojima ga kvalificirani stručnjaci obavljaju u ranoj trudnoći”, navodi NARAL.
Ipak, Svjetska zdravstvena organizacija također navodi da je 2008. postotak smrtnih ishoda nestručno izvedenih pobačaja iznosio 13 posto, jednako kao 2003. Iako je od procesa Roe v. Wade i legalizacije pobačaja u SAD prošlo više od 40 godina, siguran i legalan pobačaj ni u Sjedinjenim državama ni u ostatku svijeta nije uvijek dostupan. Guverner savezne države Indiana Mike Pence ove je godine potpisao okrutan zakon prema kojem su žene dužne platiti pogreb svojih pobačenih fetusa. Usto, u mnogim su državama još uvijek na snazi zakonski propisani periodi čekanja, ugovori o premještaju pacijenata te zakoni koji omogućuju zdravstvenim ustanovama selektivni prijem pacijentica s obzirom na zdravstveno osiguranje – sve su to metode kojima se ženama otežava pristup reproduktivnoj skrbi.
“Iako danas postoji više opcija nego što ih je bilo onda – poput oralne kontracepcije, pilule za dan poslije i legalnog pobačaja – još je uvijek mnogo zapreka”, tvrdi Berman. “Nema spoznaje o tome da žene umiru od nestručno izvedenih pobačaja, i zato ilustracije danas prikazuju stvari poput ‘što sve žene prolaze dok izbjegavaju rulju koja im pred klinikama dovikuje da su djecoubojice?”.
Kada su Levine i Brander-Gratz 1973. objavile fotografiju anonimne žene, njihova je namjera bila da ona posluži kao relikt prošloga vremena i na slikovit način prikaže napredak postignut presudom u procesu Roe v. Wade. No ton kojim četrdeset godina kasnije govore o fotografiji ne sadrži pobjednički klik: “Nikad više”.
“Generacija ili dvije mladih žena ne znaju porijeklo ove fotografije”, kaže Brandes-Gratz. “Ovaj je prikaz bio posljedica nazadnog pravnog sustava koji je žene pretvarao ne samo u kriminalke, nego često i u trupla. Tko bi očekivao, ma tko bi samo predvidio, koliko ćemo od onda nazadovati“.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
Oko 6.000 izbjeglica trenutno boravi na teritoriji Srbije. Većina je smještena u pet kolektivnih centara, ali i dalje je najmanje tisuću osoba na ulici i čekaju da nastave put prema Europskoj uniji. Iz humanitarnih i nevladinih organizacija upozoravaju da će hladno vrijeme donijeti još veće probleme, no dužnosnici/ice Srbije poručuju da je situacija pod kontrolom i da se kapaciteti za prihvat izbjeglica neće povećavati.
U izbjegličkom centru Krnjača, Mar Muhamad iz Iraka sa suprugom i četvero djece strpljivo čeka dan kad će napustiti Srbiju i prijeći u Mađarsku.
“Tu smo 45 dana i nikako da dođemo na red, nijedna porodica koja je s nama došla nije dospjela na listu. Cilj nam je da odemo do Mađarske, nije nam jasan redoslijed, neki koji su došli prije 20 dana na listi su, a mi još ne”, kazao je Muhamad.
Dodatna prepreka izbjeglicama su najave mađarske Vlade da će broj izbjeglica koje mogu ući u njihovu zemlju smanjiti s 30 na 20 dnevno. Ministar za rad i socijalna pitanja Srbije Aleksandar Vulin kaže da će kontrola na granicama ostati efikasna.
“Nije slučajno što se trenutno na teritoriji Srbije nalazi baš broj lica koja su u skladu sa kapacitetima, tako ćemo se ponašati i ubuduće. Ako naši susedi budu smanjivali broj onih koji mogu da napuste našu zemlju, tako ćemo i mi smanjivati broj onih koji mogu da uđu na našu teritoriju. Svaka od zemalja mora da preuzme svoj deo odgovornosti”, rekao je Vulin.
U Krnjači nema slobodnog mjesta, jer u barakama trenutno boravi više od tisuću ljudi. Isto toliko ih je i na ulicama glavnog grada Srbije. Beogradski park, u kojem su izbjeglice do nedavno boravile i dobivale hranu, zbog radova im više nije dostupan. Veliki broj izbjeglica bio je i prevelik izazov i za Miksalište. U tom humanitarnom centru ponestalo je obroka.
“Ta količina ljudi nakon zatvaranja info parka nije imala izbora i dolazila je na Miksalište i mi nismo mogli da kažemo ne može. A onda je došla masa, i svih tih 1.000, i još iz Krnjače, tako da smo mi morali taj problem da stopiramo, zaista nije bilo realno”, navodi Ivan Lalić iz Miksališta.
“Za stotine izbeglica koje su trenutno u Beogradu, a koje nemaju smeštaj, jedini zaklon je sada iza Autobuske stanice, u napuštenim halama”, javlja iz Beograda reporterka Al Jazeere Jelena Milutinović.
Humanitarne organizacije pomažu koliko mogu, no situacija postaje sve složenija. I dalje u Srbiju ulazi 150 izbjeglica dnevno. Zbog informacije da su se pojavile različite bolesti, u svim kolektivnim centrima pooštrene su medicinske procedure.
Za žene u reproduktivnoj dobi i za pripadnice starosjedilačkih zajednica, nasilje u partnerskom odnosu je najveći faktor zdravstvenog rizika.
Ne prođe niti jedan tjedan bez medijskih izvješća o nasilju i/ili tragičnom ubojstvu neke žene koje je počinio njezin partner. Obično se ti izvještaji fokusiraju na pojedince/ke na koje se slučaj odnosi. Premda je to važno, ovakav fokus može prikriti činjenicu kako je intimno partnersko nasilje širi društveni problem, zamagljujući faktore koji mu doprinose kao i mogućnosti prevencije.
Netom objavljena studija koju je provela Savezna istraživačka organizacija za sigurnost žena u Australiji (Australia’s National Research Organisation for Women’s Safety) potvrđuje ozbiljne posljedice partnerskog nasilja. Analiza koju je proveo Institut za zdravlje i socijalnu skrb u Australiji (Australian Institute of Health and Welfare) donijela je procjenu utjecaja partnerskog nasilja na zdravlje žena.
Kao ključni podaci korišteni su oni iz istraživanja o osobnoj sigurnosti (‘Personal Safety Survey’) – najpouzdanijeg istraživanja o prisutnosti nasilja u Australiji.
Jedna od četiri žene u Australiji od svoje 15. godine bila je barem jedanput izložena nasilju partnera. To uključuje nasilje od strane partnera/ice s kojima živi kao i dečkiju ili djevojaka s kojima izlazi ili s kojima je u vezi. Istraživanje je zasnovano na definiciji nasilja koja se koristi u istraživanju o osobnoj sigurnosti, a uključuje fizički i seksualni napad, kao i osobne prijetnje žrtvi kao najvjerojatnijim oblicima nasilja koje je moguće pratiti i istražiti.
Kada se uključi i emocionalno nasilje od strane životnog partnera (definirano kao kontrolirajuća ponašanja koje uzrokuju strah i emocionalne povrede), procijenjeno je kako je jedna od tri žene doživjela nasilje od strane intimnog partnera.
Ozbiljne posljedice na zdravlje žena
Oslanjajući se na australijske i međunarodne studije, Institut za zdravlje i socijalnu skrb potvrdio je vezu između žena koje doživljavaju partnersko nasilje i velikog raspona posljedica za zdravlje. Posebno se ističu dokazi koji partnersko nasilje povezuju s: anksioznošću, depresijom, samoubojstvom i samoozljeđivanjem, poremećajima uzrokovanim zlouporabom alkohola, ubojstvom i nasiljem te gubitkom ploda u ranoj trudnoći.
Ovi faktori su korišteni kako bi se izračunali faktori rizika i opterećenje bolestima što je uzrokovano partnerskim nasiljem.
Opterećenje bolestima je procjena utjecaja određenih bolesti i faktora rizika na cjelokupno stanovništvo. To je mjera koja obuhvaća i smrtonosne i nesmrtonosne utjecaje na zdravlje koji se odnose na ozbiljnost i trajanje bolesti/zdravstvenih problema.
Istraživanje je otkrilo da je partnersko nasilje među prvih deset faktora rizika koji doprinose opterećenju bolestima među odraslim ženama, bez obzira je li partnersko nasilje definirano u širem (nasilje partnera s kojima žive ili ne žive te emocionalno nasilje) ili u užem smislu (samo fizičko i seksualno nasilje partnera s kojima žive). Među ženama između 18 i 44 godine, najveći rizik predstavlja upravo partnersko nasilje, veći od pušenja, zlouporabe alkohola ili pretilosti. Ako razmatramo samo partnersko nasilje od strane osobe s kojom žena živi, ono je kao faktor rizika rangirano samo ispod alkoholizma. Istraživanje, također, navodi da se ta stopa opterećenja nije promijenila od 2003. godine.
Stopa opterećenja još je veća kada se radi o ženama iz starosjedilačkih zajednica
Fizičko i seksualno partnersko nasilje je vodeći faktor rizika za bolesti kod pripadnica starosjedilačkih zajednica u dobi od 18 do 44 godine. Napravljena je usporedba stopa opterećenja fizičkog i seksualnog nasilja (i u kohabitacijskim i u nekohabitacijskim vezama) između žena iz starosjedilačkih zajednica i onih koje ne pripadaju tim zajednicama, a rezultati pokazuju da je ta stopa:
Ovo opterećenje je i vodeći faktor koji doprinosi jazu među ženama iz starosjedilačkih i ne-starosjedilačkih zajednica u dobi 18 do 44 godine, te šesti najveći faktor koji doprinosi jazu među ženama svih dobi.
Opterećenje je moguće spriječiti
Službe u prvim redovima, kao što su policija i službe podrške ženama izbjeglicama igraju ključnu ulogu, smanjuju izloženost nasilju i posljedice za zdravlje pomažući ženama steknu sigurnost, podržavajući njihov oporavak i optužujući zlostavljače kao odgovorne.
Novija istraživanja u australskim državama Victoria i Queensland pokazuju kako je unatoč znatnom ulaganju u unaprjeđenje i poboljšanju ovih službi potrebno učiniti još mnogo.
Drugi efikasan način smanjenja ovog opterećenja je prevencija “novih slučajeva” partnerskog nasilja, radom na njegovim temeljnim uzrocima. O tim uzrocima i nužnosti prevencije sve je veća svijest, a sve su razvijeniji i načini kako se nositi s tim problemima.
Među ovim faktorima nejednakosti muškaraca i žena, utjecaj je posebno snažan kada su povezani sa siromaštvom, društvenom isključenošću i drugim oblicima diskriminacije.
Potreban je kontinuirani, koordinirani pristup koji prelazi granice individualnih slučajeva i uključuje širok raspon sektora – ne samo službe koje su u direktnom doticaju sa žrtvama – kako bi se uklonile društvene i organizacijske norme, prakse i politike za koje znamo da pospješuju nasilje. Sličan pristup, kada se radi o javnozdravstvenim problemima, uspješno je primijenjen u Australiji u prevenciji drugih dominantnih zdravstvenih rizika kao što su pušenje i sigurnosni rizici u prometu.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
Sinoć je čistka turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana dosegla novu razinu: zajedno s još 11 parlamentaraca/ki prokurdske ljevičarske Narodne demokratske stranke (HDP), uhićeni su i dopredsjednici/e te stranke Selahattin Demirtas i Figen Yüksekdağ, pod optužbom da su u vezi s terorističkim organizacijama. U isto vrijeme, oko 1.30 ujutro, započele su operacije gašenja interneta; najprije je blokiran Twitter, zatim Facebook, a nakon toga i ostale društvene mreže. Kurdski pokret u Njemačkoj već je pozvao na masovni izlazak na ulice, pripremaju se demonstracije i u Ateni i na Cambridgeu, a očekuje se da će se akcije proširiti diljem Europe.
“Očekujemo još uhićenja. Cilj je ovih mjera ugasiti treću najveću stranku u parlamentu. Ovo je crni dan ne samo za našu stranku nego i za sve u Turskoj i regiji jer označava kraj demokracije u Turskoj“, oglasio se HDP priopćenjem.
HDP ističe kako ih predsjednik Erdoğan uzima kao glavni cilj svih svojih autoritativnih mjera još od povijesnog rezultata HDP-a na izborima u lipnju 2015. godine kad je stranka uspjela ući u parlament unatoč visokom izbornom pragu od 10% i kad je dobila snažnu potporu feminističkog pokreta u Turskoj. “Razlog je naše principijelno protivljenje njegovoj namjeri uvođenja predsjedničkog sustava u Turskoj. Naša mjesta u parlamentu najveća su prepreka potrebnim ustavnim promjenama”, naglašava HDP i dodaje kako su upravo iz tog razloga održani novi izbori u studenom 2015. godine na kojima je HDP, svim poteškoćama unatoč, ipak opet prešao prag i osvojio 59 mjesta u parlamentu. “S obzirom na to da nas nije uspio spriječiti da uđemo u parlament, sad nam naređuje da idemo u zatvor“, ističu.
{slika}
HDP je po mnogo čemu posebna stranka u Turskoj. Svoju platformu gradila je na zagovaranju prava žena, prava etničkih manjina te LGBT prava, a ima i dvojno, rodno uravnoteženo predsjedništvo. Od lipnja 2015. godine tisuće članova/ica, izabranih gradonačelnika/ica i članova/ica vijeća povezanih s HDP-om poslano je zatvor bez ikakve osnove, a pokušaj državnog udara 15. srpnja 2016. godine te uspostava izvanrednog stanja postali su izvrsna prilika za Erdoğana da eliminira čitavu opoziciju. “Ne postoji sloboda izražavanja i ne postoji sloboda medija, a više nema ni akademske slobode ni poštenog i neovisnog pravosudnog sustava. S vladinim uredbama koje su dobile snagu zakona zabranjeno je preko 170 medija koji su bili kritični prema Erdoğanu. Više od 130 novinara/ki, uključujući i svjetski priznate autore i intelektualke, poslano je u zatvor”, stoji u priopćenju.
U priopćenju se HDP osvrće i na nedavno uhićenje Gülten Kisanak i Firata Anlija, dogradonačelnice i dogradonačelnika Diyarbakıra, najvećeg grada kurdske regije u Turskoj te traži hitno oslobađanje svih uhićenih političara/ki HDP-a.
“Povijest uvijek iznova pokazuje da je svaka vlast temeljena na sili pobijeđena borbom za pravdu i slobodu. Nećemo se predati pred ovim diktatorskim politikama i pozivamo prijatelje/ice diljem svijeta da iskažu solidarnost s našom borbom u sprječavanju Erdoğana da zemlju odvede u građanski rat i daljnji despotizam“, zaključuje HDP.
.jpg){kind=link}