Feministkinje turskim vlastima: Hitno oslobodite Kışanak i Akat!

U Turskoj je i dalje na snazi izvanredno stanje (koje izvanredno odgovara predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu jer ima jako proširene ovlasti), a u posljednjih je nekoliko dana situacija pogoršana uhićenjem dviju žena: dogradonačelnice Diyarbakıra Gültan Kışanak, te glasnogovornice Kongresa slobodnih žena (KJA) iz Kurdistana Ayle Akat, protiv čega su ustale feminističke organizacije žena u Turskoj i kurdski ženski pokret.

Gültan Kışanak uhićena je i odvedena u pritvor, zajedno s kolegom dogradonačelnikom Firatom Anlijem, 25. listopada, a uhićenje vođa najvećeg grada kurdske regije u Turskoj privele turske su vlasti proglasile dijelom istrage o ‘terorizmu’. Ženske organizacije u Turskoj jasno ističu kako uhićenja nemaju nikakve veze s terorizmom te kako je Kışanak uhićena istog dana kad se dotaknula pitanja parlamentarne komisije koja istražuje pokušaj puča u Turskoj u srpnju. “Uhićenje Gültan Kışanak konkretno pokazuje kako trenutno izvanredno stanje i rat u tijeku ograničavaju i čine živote žena nepodnošljivim“, istaknula je koalicija na čelu s Inicijativom žena za mir (Barış için Kadın Girişimi) u svom priopćenju i zahtjevu za hitnim oslobađanjem Gültan Kışanak.

“Kışanak je gradonačelnica koja je uvela rodne kvote, nametnula sankcije općinskim radnicima koji su počinitelji nasilja prema ženama te podržala lokalne strukture i tvrtke koje za cilj imaju učiniti žene aktericama u javnom, društvenom životu radije nego čuvaricama doma. Njezino uhićenje također označava otimanje same ideje rodno osjetljivog općinskog rada, ženske borbe i ženskih glasova”, stoji u priopćenju.

“Nikada nećemo prihvatiti ovu prijetnju svim ženama koje postaju osnažene, koje progovaraju i odbijaju se klanjati. Mi, žene, stojimo u solidarnosti s Gültan Kışanak, našom prijateljicom u borbi za mir, jednakost i slobodu. Poručujemo da nećemo šutjeti dok ona ne bude oslobođena te dok se ne zaustave sve antidemokratske prakse i pritisci protiv općina“, zaključak je zahtjeva koalicije koja se zalaže za žene borkinje za ljudska prava na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.

{slika}

Dan nakon, 26. listopada, uhićena je i Ayla Akat, koja je uz to što je važna figura ženskog kurdskog pokreta, i članica turskog parlamenta, baš kao i Kışanak. Koalicija je izrazila solidarnost i s Akat i zatražila hitno oslobođenje obiju žena, istodobno držeći tursku vlast odgovornom za njihovu psihološku i fizičku dobrobit.

{slika}

AUT – Predstavljanje sekcije

LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’‎ poziva vas predstavljanje inicijative u srijedu, 2. studenog u KSFF-u od 19 do 23 sata. 

“Želiš saznati tko su oni misteriozni šljokičasti ljudi s Filozofskog koji su zaslužni za crtanje duge ispred faksa, postavljanje natpisa ‘FFZG protiv homofobije i transfobije’ na pročelje zgrade faksa, uvođenje uniseks wc-a na faks i organiziranje prve LGBTIQ+ brucošijade? Dođi na predstavljanje u KSFF, upoznaj se s nama i našim radom i saznaj može li tvoja ideja za bolje gej sutra naći mjesto u našem dnevnom redu. Veselimo ti se!”, poručuju organizatori/ce.

PROGRAM
19.00 – 20.00 – Uvod u rad AUT-a i prezentacija projekata
20.00 – 21.00 – Projekcija filma “But I’m a Cheerleader”
21.00 – 23.00 – Minglanje i upoznavanje

QueerSport Weekend 2016 – za ravnopravnost i uključivost u sportu

Vikend od 14. do 16. listopada 2016. bio je bogatiji za jedan zanimljivi događaj koji je bavio temom koja tek ulazi u naše prostore: LGBTIQ sport i borba protiv homo/bi/transfobije, seksizma i ostalih oblika diskriminacije u sportu. Sportsko-aktivistički događaj pod imenom QueerSport Weekend već niz godina organizira qSPORT iz Zagreba, a ove godine organizaciju događaja pomogla je i udruga Queer Sport Split. Organizatori/ce su se ove godine pridružili/e mreži FARE u provedbi tjedana akcije Football People. FARE je organizacija koja povezuje pojedince, neformalne grupe te nogometne klubove i organizacije u cilju borbe protiv diskriminacije te kroz nogomet potiče društvene promjene.  

QueerSport Weekend je bio prilika za sudjelovanje na turnirima i treninzima iz više sportova, ali također i na prezentacijama regionalnih sportskih inicijativa i na panel diskusiji na kojoj se raspravljalo o diskriminaciji u sportu, stvaranju sigurnih prostora, uključivosti te regionalnoj suradnji. Pored zagrebačkih sportskih ekipa iz raznih sportova, na događaju su sudjelovale sportašice i sportaši iz Beograda, Splita i Osijeka.

{slika}

Središnji dio QueerSport Weekenda bilo je subotnje zajedničko okupljanje u LGBT centru na brunchu, predstavljanju sportskih grupa i inicijativa, panel diskusiji i projekciji filma o nogometašicama iz Bosne i Hercegovine. qSPORT Zagreb predstavio je sekcije: plivanje, badminton, ples u paru, biciqla, priroda i društvo, kao i aktivnosti koje su se odvijale preko ljeta – odbojku na pijesku i graničar. Publika se zatim upoznala s ženskim nogometom i košarkom te Kvir kolektivom iz Zagreba te sa ženskom nogometnom ekipom FemSlam iz Beograda. Predstavile su se i LGBTIQ-friendly organizacije koje djeluju u Zagrebu: sustav samoobrane Krav Maga, Capoeira Amazonas koja promiče interkulturalnost i uključivost te navijačka udruga Bijeli anđeli koja provodi akcije za toleranciju u nogometu.

Posebno je zanimljiva i inspirativna bila panel diskusija o toleranciji te borbi protiv seksizma, homo/bi/transfobije i ostalih oblika diskriminacije u nogometu. Nogomet se obično percipira kao “muški” sport u kojem vrhunski nogometaši odlično zarađuju, dok nogometašice treniraju u vrlo lošim ekonomskim uvjetima i često nemaju podršku okoline. Također, često svjedočimo homofobnim, nacionalističkim i rasističkim incidentima u nogometu. Upravo su tjedni akcije FootballPeople, u kojima je sudjelovalo preko 50 zemalja, bili prilika za rad na postizanju većeg stupnja ravnopravnosti, uključivosti i tolerancije u nogometu.

{slika}

“Fudbal je stožer patrijarhata. U njemu se sažima sva rigidnost i isključivost tradicionalnog uređenja društva kakvo je bilo na ovim prostorima u toku rata, a čije posledice osećamo u vidu konzervativizma navijačkih grupa koje ne priznaju autoritet zakona i reda, već transformišu svu frustraciju u agresiju”, naglasila je sudionica panela Dragoslava Barzut (FemSlam,Beograd), i dodala: “Fudbal kao takav najveći je izazov za aktivistički rad u cilju smanjenje nivoa homofobije i transfobije, ali sa druge strane fudbal kao takav ima najviše potencijala za subverzivne akcije.”

Na panelu se također govorilo o neformalnim mrežama podrške unutar sigurnih prostora koji se grade u LGBTIQ sportu, unutar kojih se osobe osnažuju prije nego što mogu izaći van u ostale “nesigurne” prostore. Zbog diskriminacije i heteronormativnih obrazaca u mainstream sportskim klubovima i organizacijama, važno je da postoje sigurni prostori u LGBTIQ sportu te da se propituje sport kao sustav tradicionalnih pravila i normi. Specifičan izazov pri tome predstavlja različiti stupanj koliko su pojedinci/ke aut što se tiče njihove seksualne orijentacije te rodnog identiteta i izražavanja, kao i prisustvo autohomofobije. Sve to neminovno utječe na vidljivost sportske grupe prema van, kao i na odnose i komunikaciju unutar grupe. Bez obzira na izazove, važno je osigurati sportske prostore bez diskriminacije, mjesta gdje se osobe imaju priliku kroz sport družiti i upoznavati – jer sve to gradi pozitivnu sliku o njihovim LGBTIQ identitetima te osigurava podršku koja je važna u homofobnoj okolini u kojoj živimo.

{slika}

Koliko je ta okolina još uvijek homofobna svjedoči nam Dragoslava: “Imale smo neku situaciju u Beogradu da smo mi koje igramo fudbal dobile batine od skupine navijača koji takođe vole fudbal. Mogli smo svi sedeti i zabavljati se, ali eto mi smo bile izložene nasilju. Zašto nas nogomet ne bi mogao spajati, a ne da potiče na tučnjavu? Moja je poruka: Igrajmo fudbal i poštujmo se!”

Jeleni Čelebić (FemSlam, Beograd) panel na QueerSport Weekendu bio je sasvim novo iskustvo: “Imam utisak da sve što znam o rodno zasnovanoj diskriminaciji i diskriminaciji nas ne-heteroseksualnih osoba u sportu znam zapravo iz rečenica razmenjenih u prolazu, iz prve ruke od onih koji su bili žrtve ili od prijatelja/ce nekoga ko je bio žrtva. Imam utisak da sve ono o čemu smo govorili na panelu zapravo počiva na takvim pričama, još uvek, kao i na razumevanju društveno-političkog konteksta u kome živimo – u preseku tog skupa se još uvek sve odvija. Ponavljam to “još uvek” zato što mislim da možemo to promeniti, da sva ta različita iskustva i znanja možemo donekle sistematizovati na neki način, kako bi ih mogli podeliti sa drugima koji se susreću sa diskriminacijom u sportu, kako bi možda skupa pronašli neke načine delovanja ili izgradili neku infrastrukturu kako bi sva ta iskustva učinili ako ne bezbolnijim a ono barem lakšim za podneti, pri čemu mislim na posledice. Dok smo razgovarali ja sam o tome razmišljala – o mogućnostima koje nam se pružaju i nasuprot tome, o toj stvarnosti koju svi mi živimo – u kojoj sami nosimo teret diskriminacije, oslonjeni jedino na mreže podrške koje smo sami/e izgradili/e.”

{slika}

Nakon panel diskusije prikazan je kratki film Ade Sokolović “Volim SFK” o ženskom nogometnom klubu SFK 2000 Sarajevo, višestrukom prvaku Bosne i Hercegovine, uspješnom i u Ligi prvaka. Nini Marks iz Splita se jako svidio film, pogotovo zato što je već imala priliku upoznati nogometašice iz Sarajeva: Upoznala sam ih na prijateljskoj utakmici. Iako u ženskim nogometnim klubovima obično postoje tzv. “klanovi”, među curama iz SFK osjeća se posebno dobra vibra, jedinstvo i sklad”. Jelena je  film doživjela vrlo emotivno: “Film je u meni izazvao bujicu pomešanih osećanja – neku neodređenu tugu zbog uslova u kojima te cure treniraju i igraju, pri čemu ne mislim samo na finansije, već i na to koliko malo podrške imaju u svemu što rade. S druge strane, tu je ta radost zbog toga što vidim da one žive ljubav prema fudbalu, da njihova ljubav i predanost nadilaze predrasude, religije, etnicitete i sve one linije razdvajanja sa kojima smo svi mi, u manjoj ili većoj meri, svakodnevno suočeni.”

Na QueerSport Weekendu održani su i turniri u badmintonu, ženskom nogometu i ženskoj košarci te treninzi plivanja, plesa u paru “Ples za sve” i sustava samoobrane Krav Maga. Za nogometni turnir, održan u sklopu akcije FootballPeople , Dragoslava primjećuje: “Kao i prošle godine i ovaj je turnir u fudbalu imao za cilj da poveže i međusobno osnaži LBT žene iz regiona.” Jelena se složila i pohvalila organizaciju: “Fudbalski turnir je bio odličan, zaista odličan. Važno mi je što smo se okupile, bile na istom mestu, smejale se, razgovarale, radovale, glupirale, malo i svađale oko promašenih golova… i na kraju razmenile ideje o nekim mogućim budućim susretima. I naravno, volela bih da nas je bilo više, što nikako nije kritika upućena organizatorkama, već potreba da se to naše mesto slobode stalno širi, da budemo potpora jedne drugima, da nas bude ‘tu’ više jer nas ima daleko više…”.

{slika}

Matija iz Osijeka bio je oduševljen Queer Sport Partyjem i plesnom radionicom u HotPotu: “Izlazak je bio fantastičan! Super je bilo vidjeti lijep odaziv na vogue radionici. Bilo je odlično, super odabrana koreografija, nije preteška i taman da se može upamtiti u početku i da se možemo jako lijepo zabaviti. DJ Gorão je bio odličan i budući da sam već bio na jednom partyju gdje je puštao glazbu, očekivao sam da će pustiti RuPaula i bio sam oduševljen kad ga je pustio.”

Tri dana QueerSport Weekenda je donijela su brojne sportske radosti, emotivne diskusije, mnoga nova poznanstva i nove poglede na izazove s kojima se susreću LGBTIQ osobe u sportu. “Uvek mi je važno da čujem neke druge, i meni nove, glasove, drugačija promišljanja. To je ono što sam ja ponela sa sobom i beskrajno hvala na tome!”, zaključila je Jelena. 

‘Prava ne padaju s neba i papira i za njih se borimo na ulicama’

U petak je u Zagrebu održana tribina “Konzervativni napadi na prava žena: kako odgovoriti” u organizaciji Radničke fronte koja je dala nešto drukčije perspektive promatranju prava na izbor. Na tribini su sudjelovale Marijana Bijelić, Biserka Momčinović i Ankica Čakardić, i pod moderaturom Draženke Kosić.

Na samom početku tribine Marijana Bijelić je konstatirala kako: “… napad na žene nije nova stvar, događa se od devedesetih. Ovo sada je ubiranje plodova”. Postavljena je teza kako je devedesetih postavljen etnički nacionalizam protkan patrijarhatom kao dominantna ideologija, što dovodi do pozicioniranja žene kao one koja obnavlja naciju.

Bijelić je naglasila kako je crkva provodila (i provodi) patrijarhat na više razina: kroz obrazovni sustav (vjeronauk i nadzor nad udžbenicima), ograničavanjem sadržaja sata biologije, kroz nevladine udruge i promicanjem priziva savjesti kao opcije, demoniziranjem kontracepcije, seksualnosti i prekida trudnoće.

Povratkom rigidnog patrijarhata, sva odgovornost za reprodukciju i seks prebacuje se na ženu i na nju se projicira puritanski stav prema tim temama. Naziva ih se “drugotnima” i promovira ideja kako žena sama po sebi jednostavno nije u mogućnosti kontrolirati vlastito tijelo. Zaključak izlaganja je da je najvažniji moment u trenutnoj situaciji boriti se za sekularizam i socijalnu pravnu državu jer žensko tijelo postaje predmet trgovine na sve više razina.

“Crkva je integrirana u zakone: možemo početi sa Zakonom o buci koji ne ograničava glasnoću crkvenih zvona i procesija. Nadalje, Zakon o diskriminaciji kaže kako diskriminacija koju provode crkvenjaci temeljem svoje vjere to ne prepoznaje kao – diskriminaciju. Uz Vatikanske ugovore i usku vezu s vojskom, Hrvatskom vlada Sv. Stolica”, navela je Biserka Momčinović. Dala je kratak uvod o feminističkoj borbi iz 1995. godine. Nadalje, izjavila je kako se ne možemo boriti samo kroz pravo – valja provoditi i javne zagovaračke aktivnosti. Stava je i da je potrebno inzistirati na zakonu o pobačaju iz 1978. godine i UN-ovoj Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.

“Prava ne padaju s neba i papira i za njih se borimo na ulicama.” konstatirala je Ankica Čakardić na početku svojeg izlaganja. Za razliku od Bijelić i Momčinović, Čakardić je dala drugu perspektivu i to onu koja se oslanja na borbu za reproduktivnu pravdu i radna prava. Naglasila je kako ne postoji društvena odgovornost. Konzervativizam raste preko leđa žena: ako se žene brinu za djecu i starije osobe, nisu potrebni socijalni servisi. Nadalje, promoviraju se atipični ugovori rada, odnosno prekarni ugovori koji su “fleksibilni” i to najčešće na štetu žena, propada javno zdravstvo. Ono što je zanimljivo jest da Crkva nudi sve te usluge, i to besplatno, naglasila je Čakardić. Zaključno, pravo na pobačaj je radničko i sindikalno pitanje jer je usko vezano uz društvenu reprodukciju i potrebno je vratiti se na Ustav iz 1974. godine koji je eksplicitno branio pravo na izbor, a takvu ustavnu odredbu od zemalja bivše Jugoslavije trenutno ima samo Slovenija, istaknula je.

Tribina je ponudila tri snažne pozicije i mišljenja: nažalost, ono što je prevladalo je pretresanje prošlosti i tko je što radio devedeset i neke. Pitanja i komentari iz publike su dali na dinamici događaja no nije postignuta razina produktivnosti koju su, možda, neki očekivali. Zaključak je da svi znamo i svjesne/i smo korijena problema koji vodi ka restrikciji prava žena na izbor, no isto tako, činjenica je da moramo poraditi na solidarnom artikuliranom odgovoru na neokonzervativni udar na prava žena. 

Od 2015. više od 75 napada na novinare i novinarke u Hrvatskoj

Povodom napada na predsjednika HND-a i novinara Sašu Lekovića, Kuća ljudskih prava Zagreb izdala je priopćenje koje prenosimo u cijelosti:

Kuća ljudskih prava Zagreb (KLJP) najoštrije osuđuje napad na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (HND) i novinara Sašu Lekovića. Posebno zabrinjava što je posljednji napad, diverzija na automobilu, imala za cilj nanošenje fizičkih ozljeda gospodinu Lekoviću. Uzimajući u obzir težinu situacije, KLJP zahtijeva hitnu i bezodložnu reakciju policije i državnog odvjetništva. Svaki napad, a posebno fizički napadi na novinare i novinarke moraju biti hitno i temeljito istraženi, a počinitelji sankcionirani.

Ovo, nažalost, nije izolirani incident, nego nastavak alarmantnog trenda napada na novinare i novinarke te medije. Tijekom svog redovnog praćenja i bilježenja događaja vezanih za kršenja medijskih prava isloboda, KLJP je zabilježila ukupno 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i vanjskih pritisaka u 2015. i 2016.godini. Na ozbiljnost situacije je tijekom svog posjeta Hrvatskoj proljetos upozorio i Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks naglasivši kako napadi na novinare i novinarke moraju biti tretirani s posebnom ozbiljnošću te da institucije moraju poslati jasnu i jaku poruku o neprihvatljivosti takvog ponašanja u demokratskom društvu.

Nažalost, kao što svjedoči i recentni primjer prijetnji upućenih novinaru Goranu Borkoviću i redakciji portala Forum.tm, KLJP upozorava da hrvatske institucije, prije svega policija i državno odvjetništvo, ne pristupaju ovom problemu ozbiljno. Hrvatska je dužna i sukladno članku 10. Europske konvencije o ljudskim pravimapoduzeti sve aktivne mjere kako bi stvorila i osigurala poticajno okruženje za slobodu izražavanja. To nužno podrazumijeva i zaštitu novinara i novinarki od napada kao što je to dodatno naglašeno u Preporuci Odbora ministara Vijeća Europe o zaštiti novinarstva i sigurnosti novinara i drugih medijskih radnika

Kada zbori Donald Stjepo Trump Bartulica Popov

Ima već više od godinu dana (dok je program HR-a još bio prihvatljiv, odnosno prije ere Siniše Kovačića i HNIP-a), kada sam odslušala emisiju Kultura demokracije, koja je pod nazivom “Pro-life vs pro-choice” sučelila Branku Galić i Stjepu Bartulicu. Emisija je davno izbrisana iz javno dostupne arhive HR-a (Slušaonica), no kako sam bila zgrožena onim što sam čula, odslušala sam je još jednom i napravila transkript [šaljem na upit]. Sada, kada je konzervativni napad na prava žena, a posebno na reproduktivna prava i na Zakon koji ih jamči (Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece) u punom jeku, dogodilo se i da je završna faza američke predsjedničke kampanje, nakon posljednje (treće) debate Hillary Clinton i Donalda Trumpa, iznjedrila još jednu Trumpovu nebulozu koja me je promptno vratila spomenutoj emisiji i transkriptu. Očekivano, Clinton je branila pravo na izbor, a Trump je izjavio ovo:

“Mislim da je užasno to što je rekla Hillary… da u devetom mjesecu možeš istrgnuti bebu*iz maternice netom prije nego što se treba roditi. Možete reći da je to u redu, i Hillary može reći da je to u redu, ali za mene – to nije u redu. Zbog toga što je rekla i zbog toga što to znači, to znači da možeš istrgnuti bebu iz maternice u devetom mjesecu, i posljednjeg dana. To nije prihvatljivo”.

Ukoliko već niste primijetili/e, ovakve nebuloze govore i naši konzervativci/desničari – konkretnije, upravo ovo je izjavio i, primjerice, Bartulica – u spomenutoj emisiji. Upitan da komentira liječnički priziv savjesti vezano uz pobačaj (“… sve je više priziva savjesti u hrvatskim bolnicama… Navodno da se u nekim hrvatskim bolnicama abortusi više uopće ne vrše, ženama je sve teže ostvariti pravo koje imaju po zakonu. Što mislite općenito o prizivu savjesti kada je ta problematika u pitanju?”), Bartulica odgovara:

“Prvo bih osporio to pravo, ne postoji po meni ljudsko pravo na pobačaj… Ako postoji onda se ne bi trebalo ograničavati. U Americi, u tom smislu je zakon dosljedniji nego ovdje, žena ako želi može tražiti pobačaj do samog poroda, u kasnoj trudnoći, bez dodatnih istraga i opravdanja može, to je njezino pravo… Ako to pravo postoji, postavlja se pitanje zašto ga ograničavati, u Americi je takva praksa ako nađete liječnika koji je voljan to učiniti – možete dobiti pobačaj legalno u 8. ili 9. mjesecu trudnoće. To je činjenica“.  Osim što je izjavio notornu besmislicu o porodu u 8. ili 9. mjesecu, osim što je lagao da je to u SAD-u uobičajeno i legalno, Bartulica izgleda pokušava istovremeno braniti i osuditi ovakvu “praksu”, što je već pitanje za dobrog psihoterapeuta, pa ne bih ulazila u svoje laičke interpretacije.

Ako pomno pratite Bartuličin diskurs, možete lako “uloviti” njegove najveće laži, jer ih on poentira rečenicom “To je činjenica, to je neosporno” i sl. Jedna od tih “neospornih činjenica” koju Bartulica, a naravno i svi drugi tzv. “prolajferi” neprekidno ponavljaju je ona kako “život počinje začećem”, jer to eto potvrđuje medicina/znanost. (“Znanost nam govori kad počinje život, to znamo, to je neosporno” ili: “…Znamo da u 9. ili 10. tjednu razvoja dijete može doživljavati bol. To nam znanost govori. To je činjenica.” Ili: “. Da li je to embrij, fetus ili kasnije, ali činjenica je da nije sporno da se radi o ljudskom životu.”)

Čini mi se da se još nismo navikli na ovakve narative i konstrukcije, pa da zapravo rijetko i neadekvatno reagiramo.

Primjerice, nedavno je u emisiji “Otvoreno” (Je li pravo na pobačaj pravo žene ili ubojstvo?) (5. 10. 2016.) Krešimir Planinić iz udruge “U ime obitelji” mrtvo-hladno izjavio kako je jedan od razloga zašto treba zabraniti pobačaj taj što se u Hrvatskoj vrše “selektivni pobačaji ženske djece”, time valjda želeći reći kako se, eto, on i njegova ekipa bore za prava “nerođene ženske djece pa time i žena”, što je i opet laž i potpuna besmislica, jer kao što znamo važeći Zakon u Hrvatskoj dopušta pobačaj u prvih 10 tjedana trudnoće, dakle u fazi u kojoj se ne u praksi ne utvrđuje spol fetusa.*

Koliko je ovakav opasni narativ uzeo maha, koliko se manipulira (dez)informacijama, a pogotovo neznanjem i neinformiranošću, moglo se čuti i od same voditeljice “Kulture demokracije”, kada ovako postavlja pitanje: “Spomenuli ste Indiju, postoji jedan termin – feticid, kontrola rađanja ženske djece… Procjenjuje se da je u Indiji abortirano oko osam milijuna isključivo ženskih fetusa. Profesorice Galić, zbog čega po vašem mišljenju to događa? Jer tu žena ne štiti ženu, već zatire vlastiti spol!” I kao što se pokazalo u nastavku emisije, a i u sličnim debatama, ne postoji jednostavan i lak način da se objasni kako je ovo proizvod patrijarhata protiv kojega se feministkinje u Indiji oduvijek bore.

Kada se radi o “pravnoj neospornosti”, čini se da se oslanjaju na “stručnu argumentaciju” objavljenu u znanstvenom radu stručnjakinje za obiteljsko pravo Dubravke Hrabar (ujedno i pravne savjetnice “U ime obitelji”), a koja je na valu uspjeha rušenja novog obiteljskog zakona 2015. imenovana dekanicom Pravnog fakulteta. Rad pod naslovom “Pravo na pobačaj – pravne i nepravne dvojbe” objavljen je krajem 2015. godine u Zborniku Pravnog fakulteta, (javno dostupan na portalu znanstvenih časopisa Hrčak). Jednim od njezinih proizvoljnih tumačenja/konstrukcija poslužio se i Planinić u emisiji “Otvoreno” pozvavši se na predmet C‑34/10 Brüstle v. Greenpeace kad je Sud Europske unije navodno ustvrdio kako ljudski život počinje začećem. No, pravni stručnjak kojega smo konzultirali objašnjava kako je u tom predmetu Sud odlučivao o mogućnosti komercijalnog patentiranja postupka izdvajanja neuralnih prekusorskih stanica iz embrijskih stem stanica, te da je presudi jasno naglašeno kako sve što kaže o zametku vrijedi isključivo za potrebe tog pitanja komercijalizacije patentiranja biogenetičkog istraživanja. To se jasno vidi iz samog teksta obrazloženja presude. Sud je jasno obrazložio kako zametak smatra tek početkom dugog postupka razvoja nečeg što na kraju može (ali i ne mora) rezultirat nastankom ljudskog bića.

Hrabar u svom radu citira tek dio presude: “Svako ljudsko jajašce mora se, čim je oplođeno, smatrati ‘ljudskim zametkom’, u smislu i za potrebe primjene članka 6. stavka 2. točke c) Direktive 98/44/EV od 6. srpnja 1998. koja određuje da se ne mogu patentirati izumi koji se tiču uporabe ljudskih zametaka za industrijske i komercijalne svrhe jer bi njihovo komercijalno iskorištavanje bilo protivno javnom poretku ili moralu, budući da je oplodnja ono čime počinje proces razvoja ljudskoga bića”.

Hrabar navodi ovo kao “prvi put eksplicitno iskazano gledište u suvremenoj pravnoj znanosti i judikaturi da ljudski život počinje u trenutku oplodnje jajne stanice (jajašca, oocita) spermijem, dakle u trenutku začeća, te da to “nedvojbeno znači da život ljudskoga bića (ali i životinja) započinje začećem”. Da, da, izgleda kako je dovoljno nalijepit riječ ‘činjenica’, ‘neosporivo’ ili ‘nedvojbeno’, pa valjda logička nebuloza onda zvuči uvjerljivo i postaje tvrdnjom. Njezin rad obiluje tendenciozno biranim dijelovima presuda, pravnih akata, zakona i konvencija, pa čak i čitavih pravno-povijesnih etapa. Tako se, primjerice, snažno oslanja na presudu njemačkog suda iz 1975. (poznata kao presuda BVerGE 39), hvaleći tu presudu kao onu na koju se ugledala Poljska (!), potpuno zanemarivši kasniji razvoj njemačkog zakonodavstva i pravne/sudske prakse vezano uz pitanje pobačaja, kao i činjenicu da danas Poljakinje zbog pobačaja u velikom broju odlaze upravo u Njemačku.*

Jedna od najmalicioznijih strategija dekanice Hrabar je manipulacija temeljnim člancima Opće deklaracije o ljudskim pravima. Naime, Hrabar kaže: “Zanimljivo je značenje i doseg pojma “jednakost svih neovisno o rođenju” (čl. 14. Ustava). Ta je formulacija sigurno preuzeta iz međunarodnih dokumenata (v. infra), no ostavlja otvorenim pitanje odnosi li se i na nerođene osobe?”. 

Hrabar očito ide na to da valjda nitko nikada nije vidio UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, pa ne prepoznaje da je čl. 14 Ustava RH izravno preuzet iz čl. 2 Deklaracije. Dakle, čl. 14 Ustava RH glasi ovako:

Članak 14. Ustava RH

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Čl. 2 Opće deklaracije o ljudskim pravima:

“Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.”

Odnosno na engleskom:

“Everyone is entitled to all the rights and freedoms set forth in this Declaration, without distinction of any kind, such as race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status”.

Očito se radi u prijevodu i prilagodbi članka iz Opće deklaracije, a ‘birth status‘ niti na koji način se kontekstualno ne može odnositi na rođenje ili ne-rođenje, kao što insinuira Hrabar, već na društveno-ekonomski status “u koji netko ulazi rođenjem” – dakle, status u smislu pozicije na društvenoj ljestvici obitelji ili drugom/širem okruženju u kojemu se rađa.

Tako da se radi o očitom spinu, pogotovo što niti Hrabar niti itko iz ove ekipe ne spominje PRVI članak Deklaracije o ljudskim pravima koji (naučimo ga svi/e) glasi:

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.”

Dakle, ljudska bića se “rađaju”, a ne “začinju” slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.

                                                                             ***

U vrijeme kad sam slušala spomenutu emisiju na Hrvatskom radiju (Bartulica vs. Galić), još uvijek je vruća tema bila organizacija Planned Parenthood i borba s nasilnim napadima na njihov rad – od izmanipuliranih videa anti-choice organizacije Center for Medical Progress do napada u Colorado Springsu u kojemu je poginulo troje ljudi. Bartulica izgleda ima nekakav vremenski delay, jer dok izriče optužbe protiv Planned Parenthooda, pozivajući se na spomenute filmiće, te optužbe su već mjesecima prije bile odbačene. S tim delayom, naši domaći neokonzervativci, među kojima su tada najistureniji bili Bartulica i Batarelo, organizirali su svoje Kulfestove (2014. i 2015.), na kojima su glavni inozemni gosti bili/e upravo predstavnici/e anti-choice organizacija iz SAD-a (primjerice, 2014. to je bila Lila Rose koju Bartulica rado spominje). Kulfest 2015. već je zaokrenuo prema širim temama – poput ekonomije/poduzetništva, kulture i povijesti – no opet su dio programa posvetili anti-choice ekipi (tzv. “Večer života”), a ovoga puta su već imali i domaće govornike i govornice – ginekologe/inje i pravnike/ce (pogledajte program).

No, čini se kako se ove turbulentne godine nešto promijenilo. Kulfest nije organiziran, no organiziran je prvi nacionalni tzv. hod za život –  pod nazivom “Za život, obitelj i Hrvatsku” koji je, po mom mišljenju, donio i prvi jači i vidljiviji otpor javnosti prema očitom licemjerju i nasilnosti UIO-ekipe – posebno kroz osnivanje inicijative Obrani pravo na izbor i održani (protu)protestni skup koji je okupio širu frontu ljudi, organizacija i inicijativa kojima je dosta represije i fašizacije društva u kojemu živimo. Ove godine se promijenilo i to što je mjesto Kulfesta zauzeo novi Tradfest – Festival tradicije i konzervativnih ideja, još opakiji, budući da na njemu sudjeluje dio političke elite na vlasti, pa ga je tako otvorio glavom i bradom desna ruka novog premijera i novi ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

I dok se globalno zgražamo nad Trumpom i njegovim bahatlukom, primitivizmom i neznanjem s kojim se mrtvo-hladno razmeće, u Hrvatskoj svakodnevno imamo priliku čuti “Trumpa” – utjelovljenog u neokonzervativnim “snagama” premrežene političke i društvene desnice. Hrvatska inkarnacija Trumpa glasa se kroz brojna lica – od izmanipuliranih (ili ne) “molitelja/ica”, preko saborskih zastupnika do vrlo moćnih likova na vrhu političke, ali i akademske piramide.

Od domaćih, osim Stiera, tu su neka stara i neka nova lica: iz zaklade Vigilare njih čak četvorica – Vice John Batarelo, Luka Popov, Hrvoje Serdarušić i Ivan Mihanović, zatim poznati nam studentski kapelan don Damir Stojić, predsjednik udruge “Hrvatska za život” i organizator inicijative “40 dana za život” Ante Čaljkušić , prof. emeritus s Hrvatskog instituta za povijest dr. Juraj Krišto, potpredsjednik Transparency International Croatia Don Markušić, saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, neizbježni Krešimir Planinić (UIO), još neizbježniji Stjepo Bartulica (Centar za obnovu kulture), zamjenik ministra Znanosti, obrazovanja i športa Hrvoje Šlezak, Krešimir Miletić (Udruga  Bl. Alojzije Stepinac), Ivan Prskalo (Građanska inicijativa Ordo Iuris Hrvatska), a tu je i jedna žena (!) – predsjednica Udruge GROZD Katarina Pavlović

Od američkih gostiju samo je jedan – sporni najuvaženiji gost kardinal Raymond Leo Burke i čini se da je ovaj od pape Franje smijenjeni kardinal zapravo prava “slika i prilika” domaće (neo)konzervativne scene. Ostali gosti su uglavnom predstavnici anti-choice inicijativa i politika iz Poljske, a tu je i jedan nezadovoljnik iz, kako reče, presekularne Švedske. Teme su, možete naslutiti, obrana kršćanskih vrijednosti kroz “obranu obitelji i života u suvremenoj Europi” – posljednja stepenica udara na pravo na izbor. Uz predavanja tu su i dva okrugla stola – “Tradicionalno i konzervativno nasuprot militantnog sekularizma u Hrvatskoj i Europi”, a dok ovo pišem prema programu upravo se odvija panel nevjerojatnog naziva – “Do kada taj spolni odgoj i rodna ideologija u hrvatskim školama?”. Zadnji dan je u potpunosti posvećen blaženom (ime mu znate).

Sudeći po gostima i temama, čini se da se fokus sa SAD-a pomaknuo na ubrzanu fašizaciju Europe. No, nemojmo se zavarati, američki konzervativni idoli su još uvijek najveća inspiracija hrvatskih “sljedbenika”. Tako je neki dan u emisiji na N1 Luka Popov, inače konstantna figura iz ovog miljea od kul do trad festivala, još jednom briljirao kao Trump iz našeg sokaka (kako ga je prozvao Ivica Profaca u svom prošlogodišnjem tekstu za Forum), izgovorivši toliku količinu glupih i opasnih rečenica da ga se ni sâm stari Donald ne bi posramio. Da se vratim na skandaloznu Trumpovu izjavu o “abortusu u 9. mjesecu trudnoće” i frazu koju je upotrijebio ‘rip baby out of womb’. Obratite pažnju na “inventivni” prijevod ove fraze u odgovoru Luke Popova. Upitan je li zabrana pobačaja povratak u podrum, odnosno u Srednji vijek, odgovorio je: “To je korak naprijed u razvoju prava na život. Pravo u Rimu su imali samo slobodni građani, pa su ga dobile žene, prošireno je na djecu i robove… Kako se zgražamo nad ropstvom danas, tako će i naši unuci zgražati nad komadanjem djeteta u majčinoj utrobi”.

I da još malo pojasnim o kakvoj se motivaciji Donalda/Stjepe/Trumpa/Bartulice/Popova radi  – poslužit ću se tekstom ‘Donald Trump Confuses Birth With Abortion. And No, There Are No Ninth Month Abortions’ dr. Jennifer Gunter za Huffington Post, koja je još jednom morala objašnjavati kako ne postoji ono što konzervativci u svojim nastupima nazivaju ‘due-date abortion’ (“abortus pred sam porođaj”): “Trumpova izjava, u svoj svojoj besmislenosti, podržava zabludu o ‘abortusu pred sam porođaj’. To je uobičajeni anti-choice narativ – kako žene u 39. tjednu trudnoće idu na pobačaj iz zabave ili dosade, a da im mi liječnici/e rado tomu udovoljavamo”. Dr. Gunter, nadalje, objašnjava, kako postoji “late-term” pobačaj (dakle, pobačaj u poodmakloj trudnoći), no i da u vezi s tim postoje brojne predrasude i dezinformacije. Primjerice, Hillary Clinton je nedavno izjavila kako se kasni pobačaj radi zbog zdravstvenih problema/komplikacija majke, no činjenica je da se gotovo uvijek radi o anomalijama fetusa. U SAD-u, bez obzira na razlike u zakonima i praksama među državama, tek 1,3 posto pobačaja se radi u poodmakloj trudnoći (nakon 21. tjedna), a 80 posto je zbog anomalija fetusa. Nadalje, dr. Gunter daje pregled činjenica vezanih uz medicinski pobačaj i razbija narativ kojim manipuliraju anti-choice aktivisti te poentira:

“Kada bi netko doista htio smanjiti broj pobačaja, ne bi počeo od 1,3 posto slučajeva, već bi se bavio pobačajima koji se događaju u prvom tromjesečju uslijed neplaniranih trudnoća. Taj broj pobačaja mogao bi se dramatično smanjiti pristupom besplatne i dostupne dugotrajne i reverzibilne kontracepcije. Ne govoriti o ovim pobačajima, a fokusirati se na rijetke kasne zahvate znači samo da se tu uopće ne radi o smanjenju broja pobačaja na zahtjev, već da se radi isključivo o kažnjavanju i kontroli”.

Kažnjavanju i kontroli – koga? Sigurna sam da znate odgovor.



* Trump je izgovorio ‘rip baby out of womb’, a kako ta fraza glasi u prijevodu Luke Popova (iz emisije na N1), vidjet ćete kasnije u tekstu.

* Postoji metoda DNK testiranja, koju je u Hrvatskoj moguće primijeniti od 10. tjedna trudnoće preko prenatalnih testova koji se šalju u velike svjetske laboratorije i iznimno su skupi. Ti se testovi primarno rade kao neinvazivni testovi probira za Downov sindrom i u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, ne provode se rutinski u praksi.

* U Njemačkoj u praksi i dalje postoji niz prepreka ostvarivanju zakonom zajamčenog prava na pobačaj, no zahvaljujući privatizaciji ginekoloških ambulanti koje za razliku od SAD-a relativno neometano djeluju, ženama iz Poljske koje žele prekinuti trudnoću ovo možda i jedina regularna i sigurna opcija.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.