sdadmin

Ima već više od godinu dana (dok je program HR-a još bio prihvatljiv, odnosno prije ere Siniše Kovačića i HNIP-a), kada sam odslušala emisiju Kultura demokracije, koja je pod nazivom “Pro-life vs pro-choice” sučelila Branku Galić i Stjepu Bartulicu. Emisija je davno izbrisana iz javno dostupne arhive HR-a (Slušaonica), no kako sam bila zgrožena onim što sam čula, odslušala sam je još jednom i napravila transkript [šaljem na upit]. Sada, kada je konzervativni napad na prava žena, a posebno na reproduktivna prava i na Zakon koji ih jamči (Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece) u punom jeku, dogodilo se i da je završna faza američke predsjedničke kampanje, nakon posljednje (treće) debate Hillary Clinton i Donalda Trumpa, iznjedrila još jednu Trumpovu nebulozu koja me je promptno vratila spomenutoj emisiji i transkriptu. Očekivano, Clinton je branila pravo na izbor, a Trump je izjavio ovo:

“Mislim da je užasno to što je rekla Hillary… da u devetom mjesecu možeš istrgnuti bebu*iz maternice netom prije nego što se treba roditi. Možete reći da je to u redu, i Hillary može reći da je to u redu, ali za mene – to nije u redu. Zbog toga što je rekla i zbog toga što to znači, to znači da možeš istrgnuti bebu iz maternice u devetom mjesecu, i posljednjeg dana. To nije prihvatljivo”.

Ukoliko već niste primijetili/e, ovakve nebuloze govore i naši konzervativci/desničari – konkretnije, upravo ovo je izjavio i, primjerice, Bartulica – u spomenutoj emisiji. Upitan da komentira liječnički priziv savjesti vezano uz pobačaj (“… sve je više priziva savjesti u hrvatskim bolnicama… Navodno da se u nekim hrvatskim bolnicama abortusi više uopće ne vrše, ženama je sve teže ostvariti pravo koje imaju po zakonu. Što mislite općenito o prizivu savjesti kada je ta problematika u pitanju?”), Bartulica odgovara:

“Prvo bih osporio to pravo, ne postoji po meni ljudsko pravo na pobačaj… Ako postoji onda se ne bi trebalo ograničavati. U Americi, u tom smislu je zakon dosljedniji nego ovdje, žena ako želi može tražiti pobačaj do samog poroda, u kasnoj trudnoći, bez dodatnih istraga i opravdanja može, to je njezino pravo… Ako to pravo postoji, postavlja se pitanje zašto ga ograničavati, u Americi je takva praksa ako nađete liječnika koji je voljan to učiniti – možete dobiti pobačaj legalno u 8. ili 9. mjesecu trudnoće. To je činjenica“.  Osim što je izjavio notornu besmislicu o porodu u 8. ili 9. mjesecu, osim što je lagao da je to u SAD-u uobičajeno i legalno, Bartulica izgleda pokušava istovremeno braniti i osuditi ovakvu “praksu”, što je već pitanje za dobrog psihoterapeuta, pa ne bih ulazila u svoje laičke interpretacije.

Ako pomno pratite Bartuličin diskurs, možete lako “uloviti” njegove najveće laži, jer ih on poentira rečenicom “To je činjenica, to je neosporno” i sl. Jedna od tih “neospornih činjenica” koju Bartulica, a naravno i svi drugi tzv. “prolajferi” neprekidno ponavljaju je ona kako “život počinje začećem”, jer to eto potvrđuje medicina/znanost. (“Znanost nam govori kad počinje život, to znamo, to je neosporno” ili: “…Znamo da u 9. ili 10. tjednu razvoja dijete može doživljavati bol. To nam znanost govori. To je činjenica.” Ili: “. Da li je to embrij, fetus ili kasnije, ali činjenica je da nije sporno da se radi o ljudskom životu.”)

Čini mi se da se još nismo navikli na ovakve narative i konstrukcije, pa da zapravo rijetko i neadekvatno reagiramo.

Primjerice, nedavno je u emisiji “Otvoreno” (Je li pravo na pobačaj pravo žene ili ubojstvo?) (5. 10. 2016.) Krešimir Planinić iz udruge “U ime obitelji” mrtvo-hladno izjavio kako je jedan od razloga zašto treba zabraniti pobačaj taj što se u Hrvatskoj vrše “selektivni pobačaji ženske djece”, time valjda želeći reći kako se, eto, on i njegova ekipa bore za prava “nerođene ženske djece pa time i žena”, što je i opet laž i potpuna besmislica, jer kao što znamo važeći Zakon u Hrvatskoj dopušta pobačaj u prvih 10 tjedana trudnoće, dakle u fazi u kojoj se ne u praksi ne utvrđuje spol fetusa.*

Koliko je ovakav opasni narativ uzeo maha, koliko se manipulira (dez)informacijama, a pogotovo neznanjem i neinformiranošću, moglo se čuti i od same voditeljice “Kulture demokracije”, kada ovako postavlja pitanje: “Spomenuli ste Indiju, postoji jedan termin – feticid, kontrola rađanja ženske djece… Procjenjuje se da je u Indiji abortirano oko osam milijuna isključivo ženskih fetusa. Profesorice Galić, zbog čega po vašem mišljenju to događa? Jer tu žena ne štiti ženu, već zatire vlastiti spol!” I kao što se pokazalo u nastavku emisije, a i u sličnim debatama, ne postoji jednostavan i lak način da se objasni kako je ovo proizvod patrijarhata protiv kojega se feministkinje u Indiji oduvijek bore.

Kada se radi o “pravnoj neospornosti”, čini se da se oslanjaju na “stručnu argumentaciju” objavljenu u znanstvenom radu stručnjakinje za obiteljsko pravo Dubravke Hrabar (ujedno i pravne savjetnice “U ime obitelji”), a koja je na valu uspjeha rušenja novog obiteljskog zakona 2015. imenovana dekanicom Pravnog fakulteta. Rad pod naslovom “Pravo na pobačaj – pravne i nepravne dvojbe” objavljen je krajem 2015. godine u Zborniku Pravnog fakulteta, (javno dostupan na portalu znanstvenih časopisa Hrčak). Jednim od njezinih proizvoljnih tumačenja/konstrukcija poslužio se i Planinić u emisiji “Otvoreno” pozvavši se na predmet C‑34/10 Brüstle v. Greenpeace kad je Sud Europske unije navodno ustvrdio kako ljudski život počinje začećem. No, pravni stručnjak kojega smo konzultirali objašnjava kako je u tom predmetu Sud odlučivao o mogućnosti komercijalnog patentiranja postupka izdvajanja neuralnih prekusorskih stanica iz embrijskih stem stanica, te da je presudi jasno naglašeno kako sve što kaže o zametku vrijedi isključivo za potrebe tog pitanja komercijalizacije patentiranja biogenetičkog istraživanja. To se jasno vidi iz samog teksta obrazloženja presude. Sud je jasno obrazložio kako zametak smatra tek početkom dugog postupka razvoja nečeg što na kraju može (ali i ne mora) rezultirat nastankom ljudskog bića.

Hrabar u svom radu citira tek dio presude: “Svako ljudsko jajašce mora se, čim je oplođeno, smatrati ‘ljudskim zametkom’, u smislu i za potrebe primjene članka 6. stavka 2. točke c) Direktive 98/44/EV od 6. srpnja 1998. koja određuje da se ne mogu patentirati izumi koji se tiču uporabe ljudskih zametaka za industrijske i komercijalne svrhe jer bi njihovo komercijalno iskorištavanje bilo protivno javnom poretku ili moralu, budući da je oplodnja ono čime počinje proces razvoja ljudskoga bića”.

Hrabar navodi ovo kao “prvi put eksplicitno iskazano gledište u suvremenoj pravnoj znanosti i judikaturi da ljudski život počinje u trenutku oplodnje jajne stanice (jajašca, oocita) spermijem, dakle u trenutku začeća, te da to “nedvojbeno znači da život ljudskoga bića (ali i životinja) započinje začećem”. Da, da, izgleda kako je dovoljno nalijepit riječ ‘činjenica’, ‘neosporivo’ ili ‘nedvojbeno’, pa valjda logička nebuloza onda zvuči uvjerljivo i postaje tvrdnjom. Njezin rad obiluje tendenciozno biranim dijelovima presuda, pravnih akata, zakona i konvencija, pa čak i čitavih pravno-povijesnih etapa. Tako se, primjerice, snažno oslanja na presudu njemačkog suda iz 1975. (poznata kao presuda BVerGE 39), hvaleći tu presudu kao onu na koju se ugledala Poljska (!), potpuno zanemarivši kasniji razvoj njemačkog zakonodavstva i pravne/sudske prakse vezano uz pitanje pobačaja, kao i činjenicu da danas Poljakinje zbog pobačaja u velikom broju odlaze upravo u Njemačku.*

Jedna od najmalicioznijih strategija dekanice Hrabar je manipulacija temeljnim člancima Opće deklaracije o ljudskim pravima. Naime, Hrabar kaže: “Zanimljivo je značenje i doseg pojma “jednakost svih neovisno o rođenju” (čl. 14. Ustava). Ta je formulacija sigurno preuzeta iz međunarodnih dokumenata (v. infra), no ostavlja otvorenim pitanje odnosi li se i na nerođene osobe?”. 

Hrabar očito ide na to da valjda nitko nikada nije vidio UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, pa ne prepoznaje da je čl. 14 Ustava RH izravno preuzet iz čl. 2 Deklaracije. Dakle, čl. 14 Ustava RH glasi ovako:

Članak 14. Ustava RH

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Čl. 2 Opće deklaracije o ljudskim pravima:

“Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.”

Odnosno na engleskom:

“Everyone is entitled to all the rights and freedoms set forth in this Declaration, without distinction of any kind, such as race, colour, sex, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth or other status”.

Očito se radi u prijevodu i prilagodbi članka iz Opće deklaracije, a ‘birth status‘ niti na koji način se kontekstualno ne može odnositi na rođenje ili ne-rođenje, kao što insinuira Hrabar, već na društveno-ekonomski status “u koji netko ulazi rođenjem” – dakle, status u smislu pozicije na društvenoj ljestvici obitelji ili drugom/širem okruženju u kojemu se rađa.

Tako da se radi o očitom spinu, pogotovo što niti Hrabar niti itko iz ove ekipe ne spominje PRVI članak Deklaracije o ljudskim pravima koji (naučimo ga svi/e) glasi:

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.”

Dakle, ljudska bića se “rađaju”, a ne “začinju” slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.

                                                                             ***

U vrijeme kad sam slušala spomenutu emisiju na Hrvatskom radiju (Bartulica vs. Galić), još uvijek je vruća tema bila organizacija Planned Parenthood i borba s nasilnim napadima na njihov rad – od izmanipuliranih videa anti-choice organizacije Center for Medical Progress do napada u Colorado Springsu u kojemu je poginulo troje ljudi. Bartulica izgleda ima nekakav vremenski delay, jer dok izriče optužbe protiv Planned Parenthooda, pozivajući se na spomenute filmiće, te optužbe su već mjesecima prije bile odbačene. S tim delayom, naši domaći neokonzervativci, među kojima su tada najistureniji bili Bartulica i Batarelo, organizirali su svoje Kulfestove (2014. i 2015.), na kojima su glavni inozemni gosti bili/e upravo predstavnici/e anti-choice organizacija iz SAD-a (primjerice, 2014. to je bila Lila Rose koju Bartulica rado spominje). Kulfest 2015. već je zaokrenuo prema širim temama – poput ekonomije/poduzetništva, kulture i povijesti – no opet su dio programa posvetili anti-choice ekipi (tzv. “Večer života”), a ovoga puta su već imali i domaće govornike i govornice – ginekologe/inje i pravnike/ce (pogledajte program).

No, čini se kako se ove turbulentne godine nešto promijenilo. Kulfest nije organiziran, no organiziran je prvi nacionalni tzv. hod za život –  pod nazivom “Za život, obitelj i Hrvatsku” koji je, po mom mišljenju, donio i prvi jači i vidljiviji otpor javnosti prema očitom licemjerju i nasilnosti UIO-ekipe – posebno kroz osnivanje inicijative Obrani pravo na izbor i održani (protu)protestni skup koji je okupio širu frontu ljudi, organizacija i inicijativa kojima je dosta represije i fašizacije društva u kojemu živimo. Ove godine se promijenilo i to što je mjesto Kulfesta zauzeo novi Tradfest – Festival tradicije i konzervativnih ideja, još opakiji, budući da na njemu sudjeluje dio političke elite na vlasti, pa ga je tako otvorio glavom i bradom desna ruka novog premijera i novi ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

I dok se globalno zgražamo nad Trumpom i njegovim bahatlukom, primitivizmom i neznanjem s kojim se mrtvo-hladno razmeće, u Hrvatskoj svakodnevno imamo priliku čuti “Trumpa” – utjelovljenog u neokonzervativnim “snagama” premrežene političke i društvene desnice. Hrvatska inkarnacija Trumpa glasa se kroz brojna lica – od izmanipuliranih (ili ne) “molitelja/ica”, preko saborskih zastupnika do vrlo moćnih likova na vrhu političke, ali i akademske piramide.

Od domaćih, osim Stiera, tu su neka stara i neka nova lica: iz zaklade Vigilare njih čak četvorica – Vice John Batarelo, Luka Popov, Hrvoje Serdarušić i Ivan Mihanović, zatim poznati nam studentski kapelan don Damir Stojić, predsjednik udruge “Hrvatska za život” i organizator inicijative “40 dana za život” Ante Čaljkušić , prof. emeritus s Hrvatskog instituta za povijest dr. Juraj Krišto, potpredsjednik Transparency International Croatia Don Markušić, saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, neizbježni Krešimir Planinić (UIO), još neizbježniji Stjepo Bartulica (Centar za obnovu kulture), zamjenik ministra Znanosti, obrazovanja i športa Hrvoje Šlezak, Krešimir Miletić (Udruga  Bl. Alojzije Stepinac), Ivan Prskalo (Građanska inicijativa Ordo Iuris Hrvatska), a tu je i jedna žena (!) – predsjednica Udruge GROZD Katarina Pavlović. 

Od američkih gostiju samo je jedan – sporni najuvaženiji gost kardinal Raymond Leo Burke i čini se da je ovaj od pape Franje smijenjeni kardinal zapravo prava “slika i prilika” domaće (neo)konzervativne scene. Ostali gosti su uglavnom predstavnici anti-choice inicijativa i politika iz Poljske, a tu je i jedan nezadovoljnik iz, kako reče, presekularne Švedske. Teme su, možete naslutiti, obrana kršćanskih vrijednosti kroz “obranu obitelji i života u suvremenoj Europi” – posljednja stepenica udara na pravo na izbor. Uz predavanja tu su i dva okrugla stola – “Tradicionalno i konzervativno nasuprot militantnog sekularizma u Hrvatskoj i Europi”, a dok ovo pišem prema programu upravo se odvija panel nevjerojatnog naziva – “Do kada taj spolni odgoj i rodna ideologija u hrvatskim školama?”. Zadnji dan je u potpunosti posvećen blaženom (ime mu znate).

Sudeći po gostima i temama, čini se da se fokus sa SAD-a pomaknuo na ubrzanu fašizaciju Europe. No, nemojmo se zavarati, američki konzervativni idoli su još uvijek najveća inspiracija hrvatskih “sljedbenika”. Tako je neki dan u emisiji na N1 Luka Popov, inače konstantna figura iz ovog miljea od kul do trad festivala, još jednom briljirao kao Trump iz našeg sokaka (kako ga je prozvao Ivica Profaca u svom prošlogodišnjem tekstu za Forum), izgovorivši toliku količinu glupih i opasnih rečenica da ga se ni sâm stari Donald ne bi posramio. Da se vratim na skandaloznu Trumpovu izjavu o “abortusu u 9. mjesecu trudnoće” i frazu koju je upotrijebio ‘rip baby out of womb’. Obratite pažnju na “inventivni” prijevod ove fraze u odgovoru Luke Popova. Upitan je li zabrana pobačaja povratak u podrum, odnosno u Srednji vijek, odgovorio je: “To je korak naprijed u razvoju prava na život. Pravo u Rimu su imali samo slobodni građani, pa su ga dobile žene, prošireno je na djecu i robove… Kako se zgražamo nad ropstvom danas, tako će i naši unuci zgražati nad komadanjem djeteta u majčinoj utrobi”.

I da još malo pojasnim o kakvoj se motivaciji Donalda/Stjepe/Trumpa/Bartulice/Popova radi  – poslužit ću se tekstom ‘Donald Trump Confuses Birth With Abortion. And No, There Are No Ninth Month Abortions’ dr. Jennifer Gunter za Huffington Post, koja je još jednom morala objašnjavati kako ne postoji ono što konzervativci u svojim nastupima nazivaju ‘due-date abortion’ (“abortus pred sam porođaj”): “Trumpova izjava, u svoj svojoj besmislenosti, podržava zabludu o ‘abortusu pred sam porođaj’. To je uobičajeni anti-choice narativ – kako žene u 39. tjednu trudnoće idu na pobačaj iz zabave ili dosade, a da im mi liječnici/e rado tomu udovoljavamo”. Dr. Gunter, nadalje, objašnjava, kako postoji “late-term” pobačaj (dakle, pobačaj u poodmakloj trudnoći), no i da u vezi s tim postoje brojne predrasude i dezinformacije. Primjerice, Hillary Clinton je nedavno izjavila kako se kasni pobačaj radi zbog zdravstvenih problema/komplikacija majke, no činjenica je da se gotovo uvijek radi o anomalijama fetusa. U SAD-u, bez obzira na razlike u zakonima i praksama među državama, tek 1,3 posto pobačaja se radi u poodmakloj trudnoći (nakon 21. tjedna), a 80 posto je zbog anomalija fetusa. Nadalje, dr. Gunter daje pregled činjenica vezanih uz medicinski pobačaj i razbija narativ kojim manipuliraju anti-choice aktivisti te poentira:

“Kada bi netko doista htio smanjiti broj pobačaja, ne bi počeo od 1,3 posto slučajeva, već bi se bavio pobačajima koji se događaju u prvom tromjesečju uslijed neplaniranih trudnoća. Taj broj pobačaja mogao bi se dramatično smanjiti pristupom besplatne i dostupne dugotrajne i reverzibilne kontracepcije. Ne govoriti o ovim pobačajima, a fokusirati se na rijetke kasne zahvate znači samo da se tu uopće ne radi o smanjenju broja pobačaja na zahtjev, već da se radi isključivo o kažnjavanju i kontroli”.

Kažnjavanju i kontroli – koga? Sigurna sam da znate odgovor.