Češka: usvajanje djece partnera/ica u istospolnim zajednicama

Češka je vlada odobrila plan kojim se dopušta gejevima i lezbijkama koji/e žive u registriranom partnerstvu usvajanje djece svojih partnera/ica, prenosi New York Times.

Ministar za ljudska prava Jiri Dienstbier izjavio je u ponedjeljak kako je cilj ove odluke zaštita prava djece. Procjenjuje se da i do tisuću djece u Češkoj živi s jednim od bioloških roditelja u istospolnoj zajednici.

Oba doma parlamenta tek trebaju usvojiti plan. U 2006. godini parlament je usvojio zakon koji odobrava istospolnim partnerima/icama da službeno registriraju svoju zajednicu i imaju prava na nasljeđivanje i zdravstvenu zaštitu slična onima koja uživaju heteroseksualni bračni parovi.

Zakon, međutim, ne dopušta stupanje u brak istospolnim parovima.

Povelja ljudskih strava

U dobru i zlu

Nedavna i tekuća društvena zbivanja koja u svom fokusu, nakon previranja o ljudskim pravima LGBT zajednica, imaju mukom stečena prava žena, još jednom ukazuju na sav kapacitet retrogradnosti koje naš socijalni kontekst posjeduje. To se prvenstveno odnosi na onaj dio društva kvazi-religioznog usmjerenja, koji određene zahtjeve ne ostvaruje tako što se bori za svoja prava, već što prvenstveno napada tuđa. Vidjeli smo to najčišće, primjerice, na referendumu o ustavnoj definiciji braka, kao što sad to zorno možemo pratiti u aktivnostima ograničavanja prava na pobačaj.

Buđenje konzervativnih tendencija, tome itekako pogoduje, jer je time stvorena klima koja omogućava gotovo neometano uvježbavanje i propagiranje straha, te zazora od drugih i drugačijih. Posve nebitno da li se tu radi o izbjeglicama sa istoka, ljubavi između osoba istog spola, ili pak o ženama koje su se otrgnule skutama patrijarhalnog ustroja. S tim, da se zadnjih mjeseci, na ove potonje iz spomenutih krugova provodi prava hajka. Jer odluka žena da baštine svoju ravnopravnost utemeljenu, kako u dometu post-prosvjetiteljske civilizacije, tako i u praksi Isusa koji je Krist, ozbiljno strši izvan percepcije tih uskogrudnih krugova, koji se sad, kako vidimo, očajnički trude vratiti ih natrag u njihove tradicionalističke okvire, dokle mogućnost konzervativnog poimanja žene maksimalno i seže.

Nepobjedivi kraj konzervativnog uma

Naime, ta njihova duhovna nedoraslost, “duhovna djetinjastost”, ženu može percipirati samo kao majku, ali ne i kao ženu, kao ravnopravni spol sa svim svojim ljudskim strastima, strahovima, ljubavima. Jer kad žena istupa iz svete uloge majke u ulogu supruge, kolegice, prijateljice, šefice, ona tada ulazi u sferu van tog recimo, “djetinjeg razumijevanja” njene pozicije, i “djetinji um” se tad osjeća ugroženo, jer njegova idealistička slika majke-svetice time biva narušena.

Ona istupa iz nametnute nežive percepcije u svijet živih ljudi, glasno napominjući svoje želje i potrebe, a to nailazi na otpor “djetinjih umova”, jer oni nisu naviknuti da majka ima osobne potrebe, već samo da ona biva amortizerom za njihove, lišena bilo kakve vlastitosti. Duhovno nedorasli, sa takvom mišlju počesto odrastaju, postajući  odraslije osobe, ali “djetinja slika” o majci u njima ostaje okovana. Takvi muškarci naime, u svojim suprugama ne vide prije svega žene i partnerice, nego prvenstveno, ako ne i isključivo, majke vlastite djece. A žene koje odrastaju sa takvim deficitom humanističke punopravnosti, sebe ne doživljavaju kao ravnopravni spol, već onaj koji je isključivo podređen spomenutoj ulozi majke. Kad se na ovo sve nakalemi i bornirana pučka dogmatika, o ženi kao poroditeljici naroda, tada ta, u ljudskom smislu osakaćena uloga drugog spola zadobiva svoju mitsku dimenziju. Dimenziju koja onda prerasta u puku tehničku izvedbu dadiljanja, pretpostavljenu svim drugim ženskim kvalitetama.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata je, premda naslov pjesme, ipak parola koja to najbolje predočava u našem domaćem kontekstu, a blagdan Velike Gospe se, u izvedbi domaćeg institucionalnog religijoslovlja, poglavito može percipirati kao državni majčin dan, začinjen ponekim religijskim elementima, čisto da se tom poglavito političkom skupu pridoda i ta nužna eshatološka, onostrana dimenzija. U okviru te parade, ali i takve percepcije generalno, Marija gubi, kako svoju osobnost žene, tako i karakter svoje teške sudbine, te postaje tek puki simbol vječne i nedodirljive majke koja nježnim pogledom sretne patnice miluje svoj narod, svoje povijesnim nedaćama izudarano čedo. Ona je tu zbačena s trona svoje potpune ljudskosti i služi isključivo kao svojevrsni stimulator naglašavanja patničkog karaktera jedne pastve, skupine koja u tom kontekstu podsvjesno ulazi u ulogu njenog sina, Isusa, čime se dobiva izvanredno dizajnirano ruho pučkog patosa. Pučkog patosa sposobnog nadalje širiti tu vijest pseudo-Evanđelja, o Mariji kao kraljici jedne etnoreligijski obojene skupine, u kojoj njen dan, spomenuti dan Velike Gospe, osim državnog majčinog dana igra i ulogu narodnog rođendana. To političko bogoslužje je pak, centralna proslava ove zabave striktno folklornog tipa.

Zato teološka argumentacija koja bi se trebala ukrštavati sa tim i takvim tezama – bilo pojedinaca iz institucionalne crkve, bilo kvazi-religijskih udruga i inicijativa neokonzervativnih tendencija koje djeluju na prostoru Hrvatske u raznim oblicima – jednostavno nema smisla. Nema, jer se ovdje radi o čistoj psihološkoj problematici koju preliminarno treba raskrčiti da bi se uopće moglo govoriti o teološkom polazištu. Stoga pokušajmo dotične prije svega na toj bazi i pojmiti, jer njihova potreba jest stvarna, i iz njihove “djetinje perspektive” potpuno opravdana. Zahtjevima ljudskih prava i sekularnim aspiracijama, oni zadobivaju osjećaj bezvrijednosti, jer imaju osjećaj da ih grupe i pojedinci koji takvo što zastupaju, trgaju iz tog mitskog majčina okrilja, i guraju u surovi svijet svakodnevnice, gdje je simbolički rečeno, njihova majka samo jedna od, a ne jedna i jedina. To ih čini zbunjenima, nesigurnima, zato pružaju otpor poricanjem, koji ponekad završava prosvjedima ispred bolnica, a ponekad mizoginim ex cathedra ispadima prema ženama koje odbijaju tu jednodimenzionalnost života.

Oni se u suštini takvih žena boje, jer su im nepoznanica, a prirodno je da čovjek strahuje od nepoznatog. I onda umjesto da se pitaju, da li je i moja majka, supruga, kćerka, sestra isto žena koja je srastala, ili koja još uvijek srasta u nametnutim okvirima te jednodimenzionalnosti, “djetinji um” upravo radi suprotno, kreće u osorni napad na one koje bi im mogli dati odgovor drugačiji od onog koji očekuje. Zato se između ostalog i konstantno inzistira na majčinu djevičanstvu, jer ona mora biti u svakom pogledu nedirnuta, ona naime, ne smije biti živo biće, ona mora biti ikona.

Žene pak koje narušavaju ovu idealiziranu sliku ikone, kod duhovno nedoraslih i “djetinjih umova”, pojačavaju strah od žene, jer ona prestaje biti nijema, i počinje biti “netko tko svjesno progovara”. Nije više tek trbuhozborac patrijarhalnih naputaka i zid plača koji apsorbira širok dijapazon tuđih problema, ne mareći što se pod tim teretom sama urušava. Pokazivanjem svojeg ja, u punini svoje pojmljene ravnopravnosti, žena dakle, kod spomenutih nedoraslih psiholoških profila, počinje generirati otpor.

To pak uzrokuje da se spomenuti psihološki element poricanja, počinje lagano pretapati u određenu vrst spolne sociopatije, koja se tada manifestira ili u zaziranju prema takvim ženama, ili u bizarnoj pseudo-romantičarskoj intenciji. Intenciji u kojoj su žene percipirane kao one koje ne rade ništa drugo nego čekaju svoje prinčeve na bijelim konjima da ih pokore, osvoje, otmu, i da onda sve to svrši u klimaksu bračnih zavjeta kao svetog mjesta pseudo-religije na kojem svaka žena jedva čeka, pred svojim gospodarom, pognuti svoju glavu.

Ukratko, brak je u ovoj percepciji, mjesto na kojem žena od izgubljene, lutajuće duše, postaje legitimna članica društva, koja tendira da se najzad okruni kao svetica-majka, da zavrijedi počasni status narodnog inkubatora za unapređenje demografske statistike. Na vrhuncu ove balade, žena biva ispražnjena od ljudskosti i ulazi u red ikona sa folklornim obrubom. Ona naime postaje ona koja je bez potreba.

Stoga, u ovom kontekstu formiran “djetinji um”, ovakva duhovna nedoraslost određenog djela naših sugrađana – čiji je glas sažet u prije spomenutim istupima određenih crkvenih velikodostojnika ili pak u neokonzervativnim kvazi-religijskim inicijativama – je kao što rekoh, vrlo teško osporiti na bazi teoloških rasprava, jer tu nikakve konkretne teologije i nema. Tu se prije svega radi o jednoj uskogrudnoj politikantskoj lamentaciji koja paušalno koketira s religijskim izvorima, započinjući mahom uvijek istom slijepom ulicom glancanja Adamovog rebra, a u konačnici završavajući frakturom istoga, pukotinom koja tradicionalno nastaje pod teretom izrečenih besmislica.      

In utero domovina

Naime, težnja tih i takvih je jednostavna. Oni pokušavaju vječno ostati, ne u okrilju majčina naručja, već ići čak i mnogo dalje, u dubine majčina uterusa, kao jedinog mjesta koje je garancija potpune sigurnosti od vanjskog utjecaja svijeta ispunjenog pluralizmom nazora. To je ujedno i razlog zašto njihova opsjednutost ženskim genitalijama jednostavno ne jenjava. Međutim, suprotno nekim mišljenjima, oni te genitalije ne doživljavaju gotovo uopće na seksualnoj razini, nego na čistoj tehničkoj, kao prolaz u svijet svojeg apsolutnog samoopravdanja, gdje njihova “nezrelost” može neometano ostati u stadiju vječnog odrastanja. Tu su u konačnici, svoji na svome.

Drugim riječima, oni kad rogobore protiv abortusa, na jedan bizaran način, brane teritorij vlastite domovine, u kojoj se onda žena – pojmljena uglavnom kao oblatna oko maternice – u trenutku svoje odluke da pobaci, ukazuje kao državni neprijatelj, te ona kao takva treba biti eliminirana. To praktično znači, zakonom ženama zabraniti da same odlučuju o vlastitom tijelu, kako bi to isto tijelo (p)ostalo svetim tlom, simbolom neokaljanog konzervativističkog utočišta, što bi ujedno i bila, još jedna ozbiljna pobjeda religijskog fundamentalizma nad ionako teško stečenim ljudskim pravima. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tribina ‘Subverzija različitosti’

Kako gledamo na različitosti? Kako se nosimo s njima i što su to različitosti, stereotipi i predrasude? Ovim će se pitanjima baviti tribina “Subverzija različitosti” u sklopu projekta “Kreativna REakcija za nenasilje”, a koja će se održati u srijedu, 26. listopada u Močvari s početkom u 20.30 sati

Potaknuti sve alarmantijom situacijom u društvu odlučili smo raspravu usmjeriti na različite aspekte i područja u kojima se razvijaju stereotipi i predrasude kako bi se mogle detektirati kulturološke, društveno-političke i ideološke insatance koje sudjeluju u oblikovanju i stvaranju drugosti u društvu.

Naši sugovornici/ice tako govore o drugosti i diskriminaciji iz različitih očišta: mediji, medijska politika (Antonija Letinić, glavna urednica portala Kulturpunkt.hr), djeca, djetinjstvo (dr. sc. Dubravka Zima, Hrvatski studiji), specizam (Vedran Romac, Prijatelji životinja), kulturnoantropološka prespektiva izbjeglištva, kolektivni identiteti i pitanje identiteta u procesima globalizacije (dr. sc. Duško Petrović, Filozofski fakultet u Zagrebu), predsjednica Drustva studenta socijalnog rada Damira Brunac te dvoje sudionika s vlastitim iskustvom stereotipizacije i izloženosti predrasudama. 

CMS: Hrvatskoj je primarno potreban sustav ljudske, a ne domovinske sigurnosti

Priopćenje Centra za mirovne studije prenosimo u cijelosti. 

Centar za mirovne studije (CMS) pozdravlja odluku nove Vlade RH da krene u izradu Strategije nacionale sigurnosti koja bi trebala detektirati prijetnje prema građanima Hrvatske i definirati odgovore na te prijetnje. S obzirom na dosadašnje neuspjele pokušaje, vrijeme je da ova Vlada, za razliku od niza prethodnih Vlada, uistinu napravi i provede taj važan strateški dokument.

Ipak, zbog posljednjih izjava ministra obrane Krstičevića u vezi izrade tog dokumenta, CMS izražava zabrinutost budući da ministar Krstičević u javni prostor uvodi, za Hrvatsku, neprimjeren koncept tzv. domovinske sigurnosti koja se u svojoj srži ne razlikuje od dosadašnjeg pristupa nacionalnoj sigurnosti. Samo kozmetička promjena naziva koncepta sigurnosti ne može biti dovoljna, a posebno je zabrinjavajuće da se ministar Krstičević referira na koncepte domovinske sigurnosti SAD-a i Izraela koji ni na koji način ne odgovaraju realnosti Hrvatske. Iako ministar poziva i na iskustvo Njemačke, potrebno je javnosti reći kako Njemačka ne razvija sustav domovinske sigurnosti već unaprjeđuje sustav civilne zaštite i ne naziva ga sustavom domovinske sigurnosti.

Iako je u ovoj fazi javne rasprave još uvijek nejasno o čemu je riječ u tzv. novom konceptu domovinske sigurnosti, izjave ministra Krstičevića upućuju na to da će se napraviti ponovno ista greška, kao i u ranijim slučajevima kada se nisu analizirale sigurnosne prijetnje prema svim državljanima Hrvatske, već su se prijetnje apstrahirale prema apstraktnom pojmu “domovine”. Na taj način propušta se uvidjeti i odgovoriti na temeljne prijetnje svim građanima, kao što su visoka stopa nezaposlenosti, visoka financijska zaduženost, nepovjerenje u pravosuđe, deložacije – gubljenja prava na dom, politička korupcija, nepovjerenje građana u demokratske institucije, rast ekstremizma i vjerskog fundamentalizma u političkom prostoru, udari na slobodu medija… Ovaj set prijetnji neće biti prepoznat kroz sustav tzv. domovinske sigurnosti budući da se isti temelji samo na fizičkim oblicima prijetnji, a zanemaruje one prijetnje koje sustavno ugrožavaju vladavinu prava i demokraciju, a što se direktno reflektira na smanjenje kvalitete života i širenje osjećaja nesigurnosti među građanima. Sustav domovinske sigurnosti kakav se sada nameće može odgovoriti samo na dio prijetnji, a dovodi u opasnost da najveći sigurnosni izazovi budu degradirani tzv. klasičnim sigurnosnim prijetnjama.

Zbog toga CMS poziva Vladu RH da krene s uvođenjem suvremenog koncepta ljudske sigurnosti koji je prepoznat, za razliku od domovinske sigurnosti, u temeljnim dokumentima EU. Oko izrade ovog dokumenta treba biti pokrenuta široka javna rasprava koja će uključivati sve relevantne aktere, kako bi ovaj strateški dokument u konačnici što realnije odgovorio na sigurnosne izazove svih građana Hrvatske. CMS apelira i da nositelj radne skupine za izradu ovog dokumenta ne bude isključivo MORH – zbog realne opasnosti manjka širine vizije i sužavanja razumijevanja ugroza samo na različite oblike “fizičkih opasnosti” za građane – već interdisciplinarno tijelo koje će činiti različita ministarstva te različiti akteri civilnog društva.

Tisuće žena poslale poruke zajedništva i mira na dvotjednom ‘Maršu nade’

U srijedu, 19. listopada završio je dvotjedni “Marš nade” Izraelki, Palestinki i Jordanki. Marš je započeo 4. listopada proslavom u Rosh Hanikri na Mrtvom moru, u organizaciji ženskog grassroot pokreta Izraelki ‘Women Wage Peace’ – pripadnica raznih političkih opcija i religija. 5. listopada uputile su se iz Jeruzalema, sa sjeverne granice Izraela, do Zapadne  obale i grada Jerihona u Palestini, kako bi zahtijevale mirno rješenje sukoba Izraela i Palestine. U Jerihonu im se pridružilo više od 3000 drugih žena uključujući i 1000 Palestinki.  Na kraju su se uputile prema službenoj rezidenciji izraelskog premijera Netanyahija gdje su održale prosvjedni skup.

Neki od izvora navode kako je prema procjeni policije samom skupu prisustvovalo oko 20.000 ljudi iz Izraela, Palestine, Jordana, ali drugih zemalja iz cijelog svijeta.

Na skupu su brojnim transparentima i govorima, zajedničkom pjesmom i plesom poručile kako zahtijevaju obnovu mirovnog sporazuma koji će biti nenasilan i koji će izražavati poštovanje i prihvaćanje obiju strana. Jedna od osnivačica pokreta, Marie-Lyne Smadja, izjavila je: “Mi nismo organizacija, mi smo pokret. Imamo definirane ciljeve i dok ih ne postignemo ne odustajemo. Iz povijesti možemo vidjeti kako je uključivanje žena u rješavanje sukoba donosilo uspjeh.”

Pokret je osnovan prije dvije godine, nakon rata u Gazi. Glasnogovornica pokreta Vardit Kaplan kaže kako se do sada u pokret učlanilo preko 10.000 žena, te kako od početka grade i stvaraju veze s Palestinkama koje su im se pridružile na ovom prosvjednom maršu i skupu.

Pozvale su se i na Rezoluciju UN-a 1325 “Žene, mir i sigurnost” koja “zahtijeva da svi akteri u sukobu povećaju sudjelovanje žena i uvedu rodne perspektive u svim nastojanjima postizanja mira i sigurnosti”. Na skupu su govorile brojne žene koje su i same bile žrtve ratnih sukoba. Jedna od njih je Michal Froman, koju je u siječnju ove godine, dok je bila u trećem mjesecu trudnoće, napao nožem i zadao joj probodne rane palestinski dječak iz susjednog sela. Froman je rekla: “Važno mi je da kažem ljudima kako mirovni sporazumi ne sprječavaju mir, već ga stvaraju.” Na pitanje: zašto ženski pokret?, Froman odgovara: “Žene baštine djelovanje, pokretanje, posvećenost, nadu, slušanje i komuniciranje. Žene znače alternativu. Toliko mnogo toga dijelimo kao žene i lako se povezujemo. Ta povezanost otvara mogućnost pronalaženja zajedničkog jezika, ohrabruje svaku od nas pogledamo u svoje stvarne motive, onkraj onih automatskih i naučenih”.

{slika}

Među govornicama je bila i dobitnica Nobelove nagrade za mir, liberijska mirovna aktivistkinja Leymah Gbowee, koja je odigrala značajnu ulogu u okončanju Drugog građanskog rata u Liberiji 2003. godine. “Rekla sam svojim izraelskim sestrama, sada je vaše vrijeme da ustanete i kažete ‘ne’ ratu i ‘da’ miru. Kada stojite čvrsto iza onoga u što vjerujete, muškarci s puškama će vas se bojati.”

U sklopu dvotjednog događaja održane su i brojne manje akcije i skupovi. Tako je zid koji razdvaja Izrael i sjeverni Pojas Gaze u zajednici Ha’ Ashara oslikan i ispisan porukama mira.

“Marš nade” je najveći mirovni protest u posljednjih nekoliko godina na ovom području, organizirale su ga i provele žene i poslale snažnu poruku zajedništva i mira. Poznata izraelska pjevačica Yael Deckelbaum obratila se sudionicama/ima skupa riječima: “Rekli su nam da nemamo s kim graditi mir. Danas smo dokazale da nije tako!

Jehan Bseiso: Gaza, iz dijaspore

Jehan Bseiso palestinska je pjesnikinja  koja je odrasla u Jordanu, u koji je njena obitelj izbjegla prije nekoliko desetljeća. O Bseiso i njenoj poeziji već smo pisale na Libeli, prije dvije godine. U posljednje dvije godine njenu su poeziju prenosili veliki svjetski mediji, a ove je godine sudjelovala i na značajnom Palestine Festival of Literature (PalFestu). Bseiso radi za Liječnike bez granica (Médecins Sans Frontières) i godinama živi između Egipta i Libanona te radi u zaraćenim zemljama Bliskog istoka (Siriji, Iraku, Afganistanu) o kojima i piše u svojoj poeziji. Nakon velikog terorističkog napada na Bagdad, 3. srpnja, Bseiso je napisala pjesmu Houna Baghdad, a za Libelu ju je prevela Ivana Perić.

Kako trenutno svjedočimo danima prijenosa uživo strahota u Mosulu, u kojemu više od milijun civila čeka neizvjesna sudbina, dok sirijski režim istovremeno steže obruč oko naselja u Alepu, a iz Izraela stižu potvrde o odobrenoj gradnji 285 novih domova u ilegalnim naseljima na Zapadnoj obali – donosimo prijevod još jedne pjesme Bseiso, Gaza, iz dijaspore – dio drugi, napisane 2014. godine, za vrijeme trajanja operacije Čvrsta stijena i objavljene na Electronic Intifadi.

 

Gaza, iz dijaspore – dio drugi

I

Danas u Jabaliyi, Khan Yunisu, Rafahu i Shujaiyi,

Još uvijek ukapamo mrtve koje pronalazimo, a živi pitaju:

Wayn Nrouh?

(Gdje sada?)

Shu Nsawyi?

(Što sada?)

Samidoun; mi ostajemo, mi trajemo.

 

II

 

Habibi, danas si me podsjetio da smo ispod istog neba

Ali nigdje kraja bijegu. Samo izbjeglice.

Preskoči doručak s paravojskama u Bengaziju, ručaj u Homsu pod ruševinama.

Napusti svoju kuću u Mosulu.

Napusti svoju kuću u Mosulu.

Napusti svoju kuću u Mosulu.

Tri puta u tjedan dana.

Odnesi svoje tijelo u Bejrut, a srce ti još lupa u Alepu.

Odnesi svoje tijelo u Amman, a srce ti još lupa u Gazi.

Pobjegni.

Sjedni na brod smrti od Egipta i Libije do Italije, ostavi djecu na obali.

 

III

 

Vremenska prognoza je oblačna, za Arape bez proljeća

S mogućnošću vansezonske promjene paradigme

Ne kužim se u politiku, ali nešto u ovoj vrsti terora smrdi po Burger Kingu

Uzmite natrag svoje đihadiste za najam

Uzmite natrag svoje lovce, dronove i bombe s neba u Iraku, Libiji, Jemenu

 

IV

 

Draga dijasporo,

Možda imaš dobar posao.

Sretna si.

Radiš s Pepsijem.

Radiš u Memacu i Ogilvyu.

Ne znaš hoće li sutra zatvoriti središnji ured Novartisa u Bejrutu jer je

Eksplodirala još jedna bomba.

Ionako se ne voziš taksijima u Kairu.

Ne želiš se preseliti u Dubai kao svi.

 

V

 

Draga Dijasporo,

Bojkotiraj.

Ne sponzoriraj okupaciju jordanskim dinarima, dirhamima, dolarima i funtama.

 

VI

 

Habibi, mislila sam da si izgubio moj broj, ispada da si izgubio noge,

Na putu do bolnice iz Khan Yunisa do Jabaliye do Rafaha

Granica je zatvorena, moje srce tunel.