Ženska soba: Sustavno se zanemaruju faktori koji dovode do ubojstava žena

Nevladina udruga “Ženska soba – Centar za seksualna prava” upozorila je u srijedu da aktualni slučaj ubojstva žene u Splitu ni po čemu nije iznimka, već zorno pokazuje kakvo se  nasilje provodi nad ženama u Hrvatskoj u kojoj je samo ove godine šest žena stradalo od ruke muških partnera.   

Pozivajući se na podatke MUP-a, navode i kako su u proteklih petnaestak godina 165 žena u Hrvatskoj ubili njihovi partneri ili  supruzi. Samo ove godine, u 55 posto slučajeva, agresija partnera odgovorna je za smrt žena u Hrvatskoj, a splitski slučaj samo je jedan u nizu sličnih, navodi se u izjavi za javnost.

Ženska soba stoga poziva nadležne institucije da poduzmu hitne korake, poput donošenja strožih zakona o oružju. “Tri puta je veća vjerojatnost da će žena biti ubijena kada je u kući prisutno oružje”, upozorava ova feministička organizacija. 

Istraživanja ukazuju na brojne rizične faktore za partnerska ubojstva, no, upozoravaju iz udruge, njih se sustavno zanemaruju, poput fizičkog nasilja u intimnoj vezi, raznih oblika zlostavljanja i držanja oružja u zajedničkom domu.

“U čemu je problem da se žrtvama ne vjeruje, da se njihov iskaz i strah ne uzimaju ozbiljno? Zašto ne možemo prihvatiti činjenicu da upravo žrtva pozna počinitelja i njegove obrasce ponašanja i sve što doprinosi eskalaciji nasilja? Zašto je moguće da je velik broj žena ubijen nakon što je prijavio nasilje nadležnim institucijama? Govori li to o krajnjoj nezainteresiranosti za problem ili su razlozi u lošim zakonima i njihovu provođenju u praksi?”, navodi Ženska soba te poziva nadležna tijela i institucije da poduzmu hitne korake u suzbijanju nasilja nad ženama.

Nužno je raditi na promjenama zakona o posjedovanju oružja i strožim propisima, kao i o daleko strožoj kontroli posjedovanja oružja u svim prijavama nasilja u obitelji, poručuju iz ove feminističke organizacije.

Dva najveća benda 90-ih deklarirali su se kao feministički i zalagali za prava žena

Feminizam i rock glazba oduvijek su imali, u najboljem slučaju, nedosljedan odnos. Temelji metal i punk glazbe osamdesetih godina prošlog stoljeća počivali su na užasnoj povijesti mizoginije (mržnje prema ženama), što potvrđuje i Led Zeppelinov “incident s morskim psom”. Osamdesetih godina, nažalost, nije postojao glazbeni pravac koji se u potpunosti suprotstavio tom tonu glazbe. Tek maleni broj rock pjesama koje su govorile o osnaživanju žena je postalo hitom. Tijekom ženskog pokreta za oslobođenje jedino su pjesme Helen ReddyI Am Woman” i Jeannie C. RileyHarper Valley P.T.A” našle svoje mjesto na vrhu top ljestvica. S druge strane, 90-te su proizvele bezbroj pjesama koje su postale kvazi-feminističke himne, od “Just a Girl” grupe No Doubt, “You Oughta KnowAlanis Morrisette do pjesme “BitchMeredith Brooks, no niti jedna od njih nije bila politička u eksplicitnom smislu riječi.

Najpoznatiji val feminističkog rocka je bio Riot Grrrl pokret početkom 90-ih pod vodstvom Kathleen Hanne i njezinog Bikini Kill benda. No, usprkos utjecaju pokreta i ogromnoj količini medijskog prostora kojeg je bend dobio, on se zadržao većinom na underground sceni. Ako ne računate Sonic Youth i Hole koje su bili povezani s Riot Grrrl pokretom – “Pretend We’re Dead” grupe L7 je jedini apsolutni hit proizašao iz pokreta. 

No, devedesete su donijele još jedan fenomen – Nirvanu i Pearl Jam – koji su bili u potpunosti feministički bendovi. Kako godine prolaze, njihovo javno zauzimanje za feminizam u ranim 90-tima izgleda još zapanjujuće danas, nego što su izgledali tada. Nirvana i Pearl Jam bili su u to vrijeme dva najveća benda na svijetu i zauzeli su se kroz svoje pjesme i javne nastupe za feminizam iako su u bendu svi članovi bili muškarci.

Iako se pamte najviše zbog toga što su vratili ugled mainstream rocku, njihovo najveće priznanje bi trebalo biti to što su se kroz platformu najvećih bendova na svijetu založili za ženska prava. Nitko drugi u povijesti rock glazbe, nije imao ni približno isti učinak kao što su oni imali po tom pitanju.

She scratches a letter into a wall made of stone. Maybe someday another child won’t feel as alone as she does.” (Pearl Jam, “Why Go”)

Izvedba pjesme “Porch” Pearl Jama na MTV Unplugged jedan je od najpoznatijih trenutaka u legendarnoj povijesti serije. Razmišljajući o tome, shvatiti ćete koliko je apsolutno neproducirana rock glazba bila tada. Možete li uopće zamisliti bend koji je potpisao za veliku izdavačku kuću, koji na svom putu prema dijamantnoj prodaji debitantskog albuma, se glupira na nacionalnoj televiziji?  Tijekom nastupa Eddie Vedder pada sa stolice, bubnjar Dave Abbruzzese zvuči neumjesno jer svira preglasno zaboravljajući kako je riječ o unplugged koncertu, dok Jeff Ament se ljulja na bas bubnju kao da svira u areni. Takvo ponašanje je razlog zbog kojeg je Kurt Cobain jednom prilikom izvrijeđao Pearl Jame uspoređujući ih s “pionirskim, korporativnim, alternativnim penis – rock bendom”

Ali kroz svo glupiranje, Eddie Vedder je napravio jedan od najpoznatijih pro-feminističkih proglasa u popularnoj glazbenoj povijesti pisanjem “pravo izbora” markerom po svojoj ruci. To možda ne izgleda kao velika stvar, ali sjetite se apsolutne medijske senzacije koju je uzrokovala Beyonce svojim nastupom na dodijeli VMA nagrade 2014. godine kada je iza nje stajao natpis “feministkinja”. Zamislite onda koliko je dojmljiv Vedderov nastup bio prije 25 godina kada je pitanje pobačaja bio neizmjerno veća tabu tema nego što je danas.

Jednako važni kao i Unplugged nastup, bili su tekstovi koje je Vedder napisao, koji su se redovito bavili feminističkim pitanjima. Kako je jedan pisac napisao ” … pjesme kao što je “Why Go“, “Daughter” i “Better Man” su jednako feministički kao i sve pjesme koje su Bikini Kill ikada snimile”. Vedder je bio poznat po svojim tradicionalnim pjesmama iz perspektive žene, trudeći se predstaviti njezinu perspektivu kroz empatiju. Iako kada muškarac pokušava ispričati priču jedne žene može biti problematično – a to je bila točka prijepora Riot Grrrl pokreta – Vedderova osjetljivost na feministička pitanja i njegova želja da se ona istaknu u javnosti treba nagraditi pljeskom.

He’ll keep you in a jar and you’ll think you’re happy.” (Nirvana, “Sappy”)

Kada je Nirvana primljena u Rock and Roll Hall of Fame 2014. godine, svi su se pitali tko će zamijeniti Kurta Cobaina tijekom izvedbe njihovih pjesama. Umjesto da izaberu jednu osobu, članovi benda izabrali su četiri različite osobe – sve redom žene – koje su izvele njihove hitove. Za mnoge ljude, odabir žena da izvedu pjesama jednog od najomiljenijeg muškog benda u povijesti bio je neobičan izbor. No, bendu se ideja sviđala tvrdeći kako samo žene mogu izvesti pjesme “u čast Kurta i onog što Nirvana jest!”

{slika}

Iako to većina ljudi nije shvatila u to vrijeme, Nirvana je bila povezana s Riot Grrrl pokretom. Poznato je kako je frontmanica benda Bikini Kill, Kathleen Hanna smislila naslov za pjesmu “Smells Like Teen Spirit” jer je Kurt koristio dezodorans svoje tadašnje djevojke – bubnjarice Tobi Vail. No, Nirvana je po pitanju feminizma otišla mnogo dalje od ove anegdote. Kurt se stalno igrao s pitanjem rodnih uloga u javnosti – činjenica da je bio odjeven u haljinu u spotu “In Bloom” samo je jedan od primjera. Kurtovi su tekstovi bili još intenzivniji i izravniji od Vedderovih u pogledu feminističkih pitanja. Njegove pjesme koje se bave rodnim ulogama (“Been a Son“, “Sappy“) i silovanjima (“Polly“, “Rape me“) kod mnogih slušatelja mogu izazvati čak i neugodu. Kurt je jednom priliko napao i frontmana grupe Guns N’ Roses, Axl Rosea, zbog njegovih seksističkih i homofobičnih tekstova.

Iako mnogi govore kako je Kurt mrzio slavu, popularnost mu nije bio pravi problem. Ono što je zapravo mrzio je ono što je došlo zajedno s titulom najboljeg benda na svijetu – to da su fanovi benda bili “seronje”. Kurt je 1992. godine rekao Spinu “Želim se osloboditi svih homofoba, seksista i rasista u našoj publici . Znam da su vani i to mi neopisivo smeta.” Pokušao ih je ukloniti iz publike svim potrebnim sredstvima – njegov pristup danas bi izazvao velike konfrontacije s većinom izdavačkih kuća. U omotu albuma “Incesticide” Kurt je izrazio svoj bijes činjenicom kako Nirvanini fanovi koriste njegove stihove na odvratan način. Pokušao je otjerati svakog u publici tko je imao predrasuda na bilo koji način, ne bojeći se koristiti niti uvrede.

“U ovom trenutku imam jedan zahtjev za sve fanove” napisao je Cobain, “Ako itko od vas mrzi homoseksualce, ljude različite boje kože ili žene, molimo Vas za uslugu  – ostavite nas na miru! Ne dolazite na naše koncerte niti kupujte naše albume. Prošle godine, jedna je djevojka bila silovana od strane dvojice otpada koji su tijekom silovanja pjevali našu pjesmu “Polly“. Teško se nosim s činjenicom da znam da takvi planktoni su u našoj publici”.

Žalosno je što je u povijesti Nirvane i Pearl Jama feminizam postao tek manja fusnota njihovog nasljeđa. Kao što je ranije navedeno, ne postoje drugi umjetnici s takvim statusom – pogotovo ne muške rock zvijezde – koje su se bavili  feminističkim pitanjima na tako izravan i snažan način kao što su to činili Nirvana i Pearl Jam. Možda se ta činjenica može pripisati općoj klimi ranih 90-ih godina kada su rock bendovi prodavali albume u milijunskim tiražama, bili glorificirani u medijima te im je bilo dopušteno reći i učiniti što god su htjeli. Sonic Youth i Riot Grrrl bendovi su stalno gurali feministička pitanja u prvi plan zahtijevajući od bendova da zauzmu javno stajalište po pitanju feminizma dok su diskografske kuće i MTV zarađivali na “grunge” sceni ne znajući još tada kako ju kontrolirati i utišati.

***

Histerija po pitanju glazbenika i glazbenica zahvaljujući eksponencijalnoj pozornosti medija u 21. stoljeću neusporediva je s onom tijekom osamdesetih i devedesetih godina. Danas, usprkos većoj pristupačnosti javnoj platformi za izražavanje političkih i društvenih stajališta glazbenika, njihovo mišljenje zamijenile su trivijalne informacije poput nagađanja o tome s kim se viđaju ili komentiranja o tome kako su odjeveni. Čini se kako danas više nije toliko bitno što glazbenici imaju za reći – kako u svojim pjesmama, tako i tijekom intervjua, koliko je bitna instant-popularnost zahvaljujući tračevima i skandalima, odnosno koliko je bitno postalo danas dobro se prodati.

No, usprkos glazbenoj industriji koja veliča seksualnost i erotiku, brojni pjevači i pjevačice koriste svoju popularnost koriste kako bi izrekli svoj stavove te ukazali na određene probleme današnjice. Popularna glazba pronašla je način da prenese političku poruku po pitanju društvenih i političkih problema kroz zaglušujuće ritmove. Uzmite na primjer pjesmu “Born this way” pjevačice Lady Gage koja je postala svojevrsna internacionalna gay himna jer na otvoreni način progovara o homoseksualnosti. Neovisno o tome što mislili o njezinom prijašnjem ili trenutnom glazbenom stvaralaštvu, Lady Gaga je dospjela na vrhove top ljestvica pjesmom koja veliča ono na što, na žalost, još uvijek brojni konzervativci gledaju s prijezirom.

Što se feminizma tiče – iako je on u glazbenoj industriji u prošlosti bio omalovažavajuć identifikator, moderno doba dovelo je do toga da je feminizam postao prestižna etiketa. U posljednjih nekoliko godina, kako je feminizam postao gotovo uobičajena leća kroz koju se promatra popularna kultura, imali smo fascinantan prizor u to kako su se stavovi mainstream medija razvijali u pogledu stavova prema feminizmu, jednako kao i samih glazbenica koje su prihvatile feminizam kao dio svog identiteta (primjerice gore spomenuta Lady Gaga je u početku svoje karijere “bježala” od mogućnosti usporedbe s feministkinjama nakon čega je promijenila mišljenje i prihvatila feminizam u potpunosti, za razliku od nje glazbenica Ke$ha istaknula je u brojnim intervjuima kako je “feministkinja u određenim pogledima dok u određenima se ne slaže s feminističkom filozofijom”, a za razliku od njih američka pjevačica i kantautorica Kelly Clarkson ne želi “prići feminizmu ni na deset metara”).

Brojne glazbenice od nasljeđa Riot Grrrl pokreta do indie glazbenica i pop-rock pjevačica prihvatile su feminizam u svom životu i kroz svoja djela – od Beyonce i Lorde, Grimes i Peaches do Ani DiFranco feminizam je pronašao svoj put u sve glazbene žanrove – osnažujući žene da kažu svoje mišljenje, zauzmu stav i budu ono što žele biti. Iako ponekad ne bi ni pomislili da određeni pjevači ili pjevačice imaju išta zajedničko s feminizmom neki put bi ste se mogli i iznenaditi. Recimo možete li spojiti grupu Pussycat Dolls i feminizam? Ako ništa drugo, mogli biste reći kako su njihove pjesme vratile feminizam deset godina unazad, no nemojte biti toliko kritični. Pjesma “When I grow up” himna je ženskom izboru – jer kada odraste ako žena želi biti kraljica, zvijezda, vidjeti svijet, imati fanove –  zašto ne bi? Živjela sloboda izbora!

Iako je etiketu “feminizam” lako dodati miksu drugih identifikacijskih deskriptora, puno je teže izboriti se za prostor oslobođen nejednakosti, stereotipa i okolne diskriminacije, prostor gdje su glazbenice od Joni Mitchell, Kathleen Hanna, P.J. Harvey do Nicki Minaj, Miley Cyrus i Beyonce oslobođene fokusa na fizički izgled i seksualne veze nego gdje je pozornost usmjerena na njihove vokalne i glazbene sposobnosti. Komercijalni motivi su ono što je bitno u popularnoj glazbenoj mašineriji, a ne napredak, kako feministički tako niti jedan drugi. 

Podrška Općem ženskom štrajku u Poljskoj

Žene u Poljskoj nemaju pravo pobačaja na zahtjev od 1993, a u zadnje vrijeme suočene su s opasnošću potpune kriminalizacije pobačaja. Sada je u Poljskoj pobačaj legalan jedino u 3 slučaja: kada je ženino zdravlje ili zivot ugrožen, kada je fetus teško malformiran i kada je trudnoća posljedica kaznenog djela.

Poljski Parlament je prošli tjedan pustio u prodceduru inicijativu koja pobačaj kriminalizira do te mjere da se pobačaj u potpunosti zabrani i da se kazneno progone čak i žene koje dožive spontani pobačaj. Međutim inicijativu za legalan i dostupan pobačaj na zahtjev, Parlament je istoga dana odbio.

Žene u Poljskoj odlučile su stoga u ponedjeljak 03.10.2016. održati Opći ženski štrajk kako bi stale u obranu svojih osnovnih ljudskih prava. Toga dana žene neće ići na posao, na fakultete niti obavljati svoje druge redovne aktivnosti. Umjesto toga, odjevene u crno, održavati će demonstracije i druge javne akcije. Štrajk je inspiriran povijesnim Crnim ponedjeljkom kojeg su izvele žene na Islandu 1975.

Našom akcijom želimo izraziti solidarnost sa ženama u Poljskoj i upozoriti na prijetnje pravu na pobačaj u Hrvatskoj.

Pozivamo Vas da zajedno iskažemo solidarnost u ponedjeljak, 03.10. na uglu Varšavske ulice i Cvjetnog trga u 18:00 sati. Odjenite crno.

Filmski program 10. Vox Feminae Festivala

Deseti Vox Feminae Festival 8. do 16. listopada tradicionalno donosi bogat filmski program u Dokukinu KIC – ove godine natjecateljskog karaktera u kategorijama dugometražnog i kratkometražnog filma. Posebnost je i ovogodišnjeg filmskog programa to što je za publiku u potpunosti besplatan!

Na festivalsku temu “djevojke i djevojaštvo” u programu posebno su upečatljiva dva igrana filma s tinejdžerkama kao glavnim aktericama. Igrani film “Napadaji” prati jedanaestogodišnju Toni, zaljubljenicu u sport, koja preispituje svoju želju da se uklopi u društvo vršnjakinja koje se za razliku od nje bave plesom. U filmu “Girl Flu” dvanaestogodišnja Bird suočava se s odrastanjem, pubertetom i nerazumijevanjem roditelja kao posljedicom prve mjesečnice.

Deseti VFF donosi i izvrsnu selekciju queer dokumentaraca. Simbolično i spontano objavljen netom nakon stravičnog masakra u Orlandu, film Jewel’s Catch One” dokumentira jedan od najstarijih američkih sigurnih prostora za LGBT osobe različite etničke i klasne pripadnosti, famozni noćni klub Catch One u Los Angelesu i vlasnicu Jewel, te njegov utjecaj na život LGBT zajednice u gradu.

“Major!” prati Miss Major, jednu od pionirki stonvolške pobune koja je prošla je surov životni put: prvo kao zatvorenica i seksualna radnica, a potom kao inspirativna glasnogovornica trans zajednice i internacionalno prepoznata aktivistica za ljudska prava.

Film Check it!” intiman je prikaz četvero prijatelja iz djetinjstva koji pokušavaju pobjeći od života na ulici neobičnim hobijem: modom. Uz vodstvo bivšeg zatvorenika Moa, članovi Checkita stvaraju vlastitu modnu marku i organiziraju modne revije. Ipak, razbijanje lanca siromaštva i nasilja u kojem su odrasli pokazat će se kao obeshrabrujući zadatak. Film slovi kao spiritualni nasljednik kultnog “Paris is Burning”.

Nešto kontroverznije ostvarenje, “Seed Money”, dokumentacija je života Chucka Holmesa koji je dignuo gej pornografiju iz B produkcije u mainstream s pomoću svojega legendarnog producentskog studija Falcon, stvarajući globalno vidljivo carstvo od tijela i fantazije, pridonoseći većoj vidljivosti i reprezentaciji gej seksualnih praksi.

Na VFF-u biti će prikazano i najnovije ostvarenje Ingrid Jungermann, igrani film “Žene koje ubijaju”. Osim toga, posebno izdvajamo i dokumentarac Tomislava Žaje “Slobodni” koji prati živote osoba s intelektualnim teškoćama u privikavanju na svakodnevni život van institucija; zatim film Nebojše Slijepčevića “Nešto o životu” koji dokumentira svakodnevicu djevojaka u malom slavonskom selu; kao i radove učenika i učenica Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku: kratke dokumentarce “#Netko kao ti” i “Ne žalim zbog ničega”.

Kompletan filmski program i raspored projekcija vidljiv je na festivalskom webu.

Ministarstvo: Vlatko Previšić mora u mirovinu

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta smatra da dekan Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić ne može više obnašati dužnost dekana zbog navršenih 70 godina života, javio je u četvrtak HRT.

Ministarstvo znanosti očitovalo se na zahtjev zagrebačkog rektora Damira Borasa vezano uz ugovor o radu dekana Previšića i navodi kako ne postoji pravna osnova postupanja prema kojem bi se Vlatku Previšiću nastavio radni odnos nakon isteka akademske godine 2015./2016., u kojoj on navršava 70 godina života, navodi HRT pozivajući se na priopćenje koje Hini nije bilo dostupno.

Prema očitovanju Ministarstva, dekan prestaje obnašati dužnost s početkom nove akademske godine 3. listopada. U priopćenju se Borasa moli da u okviru sveučilišne autonomije osigura nesmetano funkcioniranje upravljanja Filozofskim fakultetom, a posebice redovito obavljanje nastave.

Nema socijalizma bez feminizma: polovična revolucija nije revolucija

Socijalističko-feministička perspektiva zagovara radikalno novu i neseksističku podjelu rada koja promiče rodnu ravnopravnost na radnom mjestu i vrednuje netržišni kućanski rad za muškarce, za žene i za zajednicu.

Socijalizam koji teži demontirati kapitalizam, no koji ne unaprjeđuje položaj žena politički, ekonomski i socijalno – nije revolucija. Pokret za prava žena koji ženama želi ograničiti slobodu napredovanja prema višim pozicijama na ljestvici postojećih struktura moći, a da pri tom ne napada kapitalističku i patrijarhalnu bazu društva – nije pokret za oslobođenje. Reorganizacija političkog i osobnog života za žene i za muškarce ključna je za socijalističko- feministički projekt koji želi ukinuti kapitalistički patrijarhat. Paralelna identifikacija s političkom ljevicom i s feminizmom stvara politike međuklasne (cross-class) solidarnosti, ali i potencira stvaranje velikih napetosti među progresivnim osobama i grupama  kada se ukaže na krosklasni seksizam i opresiju. Prilikom jednog razgovora, jedan student (i prilično mehanicistički marksist) mi je rekao: “Socijalistički feminizam? To je za ljude poput tebe kojima je feminizam važniji od [socijalističke] revolucije”. Ta njegova tvrdnja je jako daleko od istine.

Položaj i status žena u globalnoj ekonomiji danas je mnogo kompleksniji nego prije. Zbog ekonomskih kriza diljem svijeta žene su u sve većem siromaštvu te su ranjivija skupina i na njima se prelamaju mjere štednje i kresanja resursa za socijalne servise. Zemlje globalnog Sjevera nastavljaju “apsorbirati” žene, posebno ne-bijele žene, kao jeftinu radnu snagu – to je strategija koju odobravaju i vlade zemalja u razvoju želeći jeftino prodati svoju radničku klasu.

Na Karibima, žene danas dominiraju u tzv. “srednjem menadžmentu” i više ih se upisuje na fakultete, no seksualno nasilje i rodni jaz u plaćama i dalje su u porastu, što je i vidljivo u javnosti. Čak i dobronamjerni aktivisti upadaju u klopku usvajanja jezika/diskursa međunarodnih organizacija za razvoj – jezika neoliberalne logike – koji vide žene kao “neiskorišteni resurs”.

Ovu nepravednu realnost često ne primjećuju obezvlašteni muškarci koji su uronjeni u sve veće siromaštvo i nesigurnost te se okomljuju na žene kao na uzrok svojih problema, umjesto na kapitalističko razmještanje (rekonfiguraciju). Nije moguće ukazati na fleksibilnost kapitalizma i rodni poredak kada oboje imaju sposobnost prilagođavanja novim manjinskim dijelovima opresiranih skupina i istovremeno podupirati opresiju u korist većine. Posljedica je da takve rekonfiguracije kompliciraju klasne sukobe, a još više otežavaju mogućnosti solidarnosti i oslobođenja.

Socijalistički feminizam, koji je niknuo u Južnoj Americi i šire na globalnom Jugu, od samog početka je bio suprotstavljen feministkinjama globalnog Sjevera čija je analiza univerzalnog sestrinstva ignorirala imperijalističko nasilje i opresiju, a liberalni koncepti feminizma su ignorirali kulturalne i ekonomske uvjete zavisnih i nerazvijenih ekonomija Južne Amerike, Kariba, Afrike i Azije.

Sredinom 20. stoljeća, u Južnoj Americi, diktature, državna represija i mačizam bili su najveći problemi s kojima su bile suočene žene u svim segmentima i na svim razinama društva. Premda je ženama kroz revolucije bilo omogućeno da dobiju snažniji glas kako bi “redizajnirale” ženski rod/identitet (womanhood) i feminitet među konzervativnim religijskim i seksističkim muškim stavovima, ubrzo su otkrile kako vode dvostruku borbu: jednu protiv kontrarevolucionara, a drugu protiv muške dominacije i autoritarizma na vlastitim oslobodilačkim frontama.

Očito, žene u revoluciji i žene i revolucija su dvije odvojene teme. I premda mnogi muški revolucionari žele stvoriti “novo društvo” i “novog muškarca” i kasnije uključenu “novu ženu”, partijski autoritarizam i muški standardi rada i radnika/ca marginalizirali su žene. Zbog te frustrirajuće borbe protiv drugova, žene su oformile ili vanpartijske odvojene grupe ili donekle autonomne grupe unutar partija kako bi uveli ženska pitanja na revolucionarnu platformu.

Socijalistički feminizam bio je najznačajniji u zemljama sa snažnom političkom ljevicom ili u socijalističkim državama. Niknuo je iz ženskih redova – organizacija i posebnih komiteta političkih stranaka i sindikata. Organizacije kao što su udruženje Luisa Amanda Espinoza žena u Nikaragvi, pokret Flore Tristan u Peruu, te u manjoj mjeri na Jamajci organizacija Women’s Auxiliary of the People’s National Party od 1975. do 1979. godine, osnovale su istaknute socijalistkinje no ni one nisu uvijek zagovarale socijalističko-feminističku poziciju.

Kada se radi o karipskim feminističkim tekstovima, čini mi se kako su zbog jezične “barijere” i “podjele” Karibljani i Karibljanke koje/i govore engleski  (odnosno ne govore španjolski) u potpunosti uskraćene/i za radikalne perspektive koje su zagovarale feministkinje koje govore i pišu na španjolskom. Usko anglofona karipska perspektiva umanjila bi opseg i značaj socijalističko-feminističkog trenda u ovoj regiji.

U razdoblju radikalizma 1970-ih i 1980-ih, seksualnost i reproduktivna prava uvijek su bila viđena kao nižerazredna pitanja i lažna svijest u usporedbi s narodnim oslobođenjem. Neke revolucionarne i progresivne grupe vidjele su “feminizam” kao ideologiju koja je uvezena iz SAD-a, te su ga neke revolucionarne partije i teoretičari odbacili kao imperijalističku paradigmu.

Nasuprot tomu, organizacije kao što je Socijalistička fronta žena u Peruu, radile su na tome da ukažu na teške životne uvjete žena i muškaraca u siromašnim gradskim četvrtima (barrios), a Ženska sekcija centra za edukaciju u Dominikanskoj Republici (‘Women’s Section of the Dominican Center for Educational Studies’) pokrenula je političku svijest žena kao radničke klase oslanjajući se na snažnu rodno-klasnu analizu.

Socijalistički feminizam prepoznao je intersekcije identiteta koji oblikuju opresiju žena mnogo prije nego što je “intersekcionalnost” kao koncept ušla u mejnstrim društvenih znanosti. U nekim udžbenicima, socijalistički feminizam je objašnjen kao “brak” marksizma i radikalnog feminizma.

U slučaju Južne Amerike i Kariba, ta sinteza je bila manje teoretska, a više praktična, jer su radikalne žene ujedinile analizu i političke pragmatične strategije kako bi shvatile kontekst svoga vremena – kroz otpor i borbu protiv kolonijalnih sila, rasizma, imperijalističkih ratova i muških struktura autoriteta i dominacije.

Ekonomska stagnacija stvorila je plodno tlo za izrabljivanje radnica i radnika; ekonomski dûg je oslabio državu iznutra i njezinu poziciju u pregovorima s međunarodnim kapitalom; korupcija je “izgrizla” socijalnu mrežu društva. Te su sile zajedno stvorile kapitalističku strukturu i okvir koji zahtijeva analizu koja može slomiti rodni poredak i ekonomsku bazu koja opresira i žene i muškarce. Koja analiza i diskurs su dostupni generaciji koju zabrinjava ekonomska i rodna nejednakost?

Može li muškarac biti socijalistički feminist? Može. Muškarci koji se samoidentificiraju kao ljevičari ili progresivni trebali bi učiti iz bogate analize koju nudi ova perspektiva. U studenome 2015., izviješteno je kako se 89 osoba iz Trinidada i Tobaga priključilo ISIS-u. Koja perspektiva nudi analizu koja se istovremeno bori protiv terorizma i religijskog fundamentalizma i ukazuje na islamofobiju? Koja teorija može učiniti vidljivim otuđenje koje stvara kapitalizam i istovremeno kritizirati hegemonijske maskuline ideale koji oprimjeruju veće nasilje prema ženama i rat? Socijalistički feminizam nudi mogućnost oslobođenja ljudi i od kapitalističke krize i od maskuliniteta koji dodatno pojačavaju i ubrzavaju globalnu militarizaciju i društveno rasulo. Do kada će kapitalistički patrijarhat uništavati ljude?

Većina naše djece danas ne zna imena utemeljiteljica i revolucionarki koje su važan dio povijesti poput bilo kojeg muškog heroja koje vidimo na posterima, majicama i pamfletima. Za svaku majicu s Fidelom ili Cheom, isprintajte po jednu s Vilmom Espin i Celijom Sanchez iz Kube; prilikom svakog odavanja počasti Cheddiju, sjetite se Janet Jagan iz Gvajane; kada se sjetite panafričkog aktivizma Padmorea, sjetite se i Claudije Jones iz Trinidada i Tobaga; a kada u budućnost povedete C. L. R. Jamesa, povedite sa sobom i Selmu James.

Jer, polovična revolucija uopće nije revolucija.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević