Iskustvo naše novinarke: Kako je bilo na AWIDu i jesmo li gradile feminističke budućnosti?

AWID, najveći i najvažniji svjetski feministički forum održan je u Brazilu od 8. do 11. rujna. Tema ovogodišnjeg foruma bila je “Feministička budućnost: izgradnja koletivne snage za prava i pravdu“. Prije održavanja samog foruma održan je Forum crnih feministkinja i Dan mladih feministkinja.  Program foruma obilovao je izuzetno zanimljivim predavanjima, radionicama, performansima i panelima te je bilo izuzetno teško osmisliti raspored koji bi pokrio većinu stvari koje zanimaju prosječnu feministkinju iz jedne balkanske zemlje.

Forum je održan u brazilskoj pokrajini Bahiji, u turističkom odmaralištu Costa do Sauipe koji se nalazi na samoj obali Atlatskog oceana. Odmaralište je uređeno za turiste i turistkinje, no zadržana je autohtona flora i fauna, što znači da se unutar granica odmarališta u siječnju izliježu kornjače koje zatim odlaze na put oko svijeta oceanom, putevima kroz šumu hodaju iguane i, ako imate sreće, možete vidjeti majmune koji pokušavaju ukrasti grožđe sa stola.

Na Danu mladih feministkinja imale smo priliku slušati recitacije pjesama Yvonne Fly Onakeme Etaghene i sudjelovati u panelu feministkinja arapskog svijeta koje su govorile o intersekcionalnosti i na koji način je moguće surađivati i unutar pokreta kroz različite sektore, poštivajući različitosti i djelujući za zajednički cilj.

S obzirom da je AWID toliko koncentriran i pun sadržaja, odlučila sam napisati top osam evenata i mjesta Foruma.

#8

Priliku za otići u Brazil dobila sam kao članica ASTRA Youth mreže. Kolegica je napisala prijedlog panela, prijava je prihvaćena, dobile smo djelomično financiranje i zaputile se na drugi kraj svijeta promišljati o feminizmu. Dakle, tamo sam bila prvenstveno radi panela o seksualnom i reproduktivnom zdravlju mladih ljudi u Istočnoj i Centralnoj Europi. Sugovornice na panelu su bile Gosia Kot iz Poljske i Lida Minasyan iz Armenije. Nismo očekivale navalu jer tema nije toliko atraktivna, no uspjele smo ostvariti kakvu-takvu popunjenost prostorije i dobile smo nekoliko kvalitetnih pitanja.

#7

Plenarne sjednice održavale su se svaki dan i bile su podijeljene tematski. Na prvoj se govorilo o našoj trenutnoj situaciji, odnosno o trenutnoj situaciji ženskih prava širom svijeta. Jedna od govornica na otvarajućoj sjednici bila je Azra Čaušević, trans* queer feministkinja aktivistkinja iz BiH, koja je govorila o svojoj zemlji i političkom kontekstu, što je za mene bio najemotivniji trenutak cijelog Foruma.

#6

Young Feminist Activism Hub je fizičko mjesto unutar kompleksa na kojem su se okupljale mlade feministkinje i razgovarale o borbama i idejama te proizvodile materijale za svoje panele. Naš panel se održao unutar prostora i mislim da je super što su nam omogućile takav neformalan vid druženja i upoznavanja u prostoru.

#5

Radio Concha je kolaborativni radio čiji program se emitira putem interneta. Tražile su suradnice te sam jedan dan otišla do pulta i upoznala se s Brunom, glavnom i odgovornom za program. Sutradan sam došla na sastanak koji je bio na španjolskom i dobila spontani simultani prijevod na engleski. Maria, djevojka koja mi je pomogla s prijevodom, zaposlena je u Fridi, feminističkom fondu i komuniciramo putem e-maila već više od godinu dana. Maleni je feministički svijet. Maria je intervjuirala mene, a zatim sam ja intervjuirala osobu do. Na sastanku sam naučila jako puno o radiju kao mediju i o detaljima koji su važni za uspješan radio intervju.

#4

Novac i pokret: plenarna sjednica održan je u petak navečer. Sjednica je tematizirala novac i financiranje feminističkog pokreta, naročito mladih feminističkih organizacija, a nakon nje je organizrana modna revija seksualnih radnica i prijateljica. Ta modna revija je bila nešto najbizarnije i najzabavnije čemu sam ikada svjedočila. Revija je organizirana kao uvod u proslavu petog rođendana Fride, feminističkog fonda, i to u suradnji sa Red Umbrella Fondom, što je prvi i jedini fond osmišljen od i za seksualne radnice i njihov pokret.

#3

Panel Rojava/Kobane – ženska revolucija i samoobrana: ženski otpor protiv ISIS-a i potraga za slobodom u revolucionarnim procesima koji se odvijaju u regiji definitivno je jedan od najvažnijih i najvećih panela koji su se održali na konferenciji. Panel su vodile dvije žene, jedna izbjeglica iz Sirije odrasla u Njemačkoj i druga Kurdkinja koja zapravo živi taj život borkinje.

#2

Gerila akcija za Internacionalni dan za dostupan, siguran i legalan pobačaj osmišljena je i održana uz minimalno sredstava i nešto truda: u suradnji s kolegicama iz Poljske i Kenije, napravila sam brzu akciju fotografiranja s natpisima “Pobacila sam” i “Stani u njezine cipele“. Taj se datum obilježava širom svijeta i trenutno postoji incijativa da ga se proglasi UN-ovim danom. Fotografije kampanje će biti online uskoro. Gotovo svaki put kada bi pristupila osobi i počela joj objašnjavati da je natpis “pobacila sam” politička poruka i da ne mora biti točan, one bi mi rekle nešto u stilu “ali ja jesam pobacila, to je bila moja odluka i jedina ispravna u tom trenutku”, što je bilo potpuno osvježenje od ovoga što se trenutno u Hrvatskoj događa.

#1

Sjećate se Radio Conche? Osoba do mene je bila seksualna radnica, rodom iz Australije, i s trajnom adresom u SAD-u. Intervjuirala sam je za taj kolaborativni radio i za lokalni podcast/Libelu. Kako sam se u Hrvatskoj srela samo s abolicionističkim pokretom, bilo je osvježenje poslušati što o seksualnom radu ima za reći osoba koja od toga živi.

No, osim ovih situacija i lokacija koje su meni osobno obilježile forum, činjenica je da se ne može očekivati od 1800 ljudi unificirani cilj. Kako to Guardian pojašnjava: “Značajan trenutak se je dogodio prošli tjedan, kada je na forumu za ženska prava u Brazilu, jedna od govornica pozvala prisutne da odgovore na pitanje: “Što želimo?” Odgovor je bilo zbunjeno mrmljanje.” Na razini pokreta ne postoji kristalno jasni cilj i nemoguće je donositi zaključke o “feminističkoj budućnosti” bez intersekcionalnosti, no do koje mjere se zapravo može ići intersekcionalno ako pokret obuhvaća trans* aktiviste/kinje, osobe s invaliditetom, mlade, sve rase i sve pod-kategorije feminizma? Na AWID-u nisu doneseni veliki zaključci; to i nije bio cilj konferencije – no da je svojom raznolikošću “razbio” silos, definitivno je. 

Pozdravi iz paralelnog univerzuma u kojemu su kvote suvišne

Postoje ti neki tekstovi koje započneš pisati u ljutnji i nikad ne završiš iz sto razloga, najčešće egzistencijalne prirode, i dok im se uspiješ vratiti, izgubiš i volju i ljutnju, a nije više baš ni trenutak za objavu. Nedaća s takvim feminističkim tekstovima je u tome što na kraju ispadne da trenutak uvijek iznova dođe jer neki muškarac opet ubije partnericu, neka žena opet trpi seksistička iživljavanja na internetu, Crkva opet pokušava pobačaj proglasiti umorstvom ili samo opet dođu izbori  – ako si sretnica koja živi u Hrvatskoj, nakon manje od godinu dana –  a s njima i pitanje tzv. ženskih kvota i razna iščuđavanja raznih tipova, što u offline, što u online svijetu. “Ama čemu to, ja ne razumijem”, upitat će te tako uvijek isti ljudi, koji bi, da ih uistinu zanima, makar upalili internete i pročitali što kaže gugl. Ne, draže im je sjetiti se te teme od prilike do prilike, tebe cijepiti i naknadno optužiti za nedostatak strpljenja te si nanovo potvrditi kako smo sve mi iste. Nadrkane. Više se ni ne pokušavam braniti. Da, ljuta sam, nerviraš me, ne želim s tobom razgovarati i imam pravo ne željeti s tobom razgovarati. Ukloni se.

Kolumne, pak, ne možeš tako lako zaobići zato što si naprosto jako zainteresirana, pogotovo kad shvatiš da guglao, istraživao, razmišljao od prošlih do ovih izbora, vrlo otvoreno nije ni kolumnist tportala Renato Baretić. To ga ne sprječava da se izjada kako i dalje ne razumije, iako je od prve loše kolumne lani imao priliku pročitati cijeli niz izvrsnih tekstova, debata, obrazloženja o rodnim kvotama. Makar su kvote (često i nauštrb drugih feminističkih područja, poput ekonomskih i socijalnih prava žena) medijski eksponirana i obrađivana tema. Mogao je s razumijevanjem pročitati što je politologinja Tajana Broz nedavno rekla za tportal ili Novosti, mogao se educirati i prije prve kolumne i zaviriti na koji tekst i na Libeli. Ne, Baretić je odlučio ne raditi apsolutno ništa (na što izvrsno ukazuje Asja Bakić na Mufu u tekstu ‘Renato Baretić i hrvatski pišulinci’), osim opet napisati čitavi tekst samo kako bi se i dalje pitao zašto neku ženu “tjerati” da se bavi politikom ako ona to ne želi. Jednostavno i dalje ne razumije u čemu je kvaka s isticanjem problema iznimno malog broja zastupnica u Saboru, a sve pokušaje da se ukaže na problematičnost te situacije naziva “kukumavčenjem i lelekanjem, ponajprije i ponajglasnije sa ženske strane”. Dakle, možda je na neke od spomenutih tekstova i naletio te ih stavio u jasnu kategoriju ženskog lelekanja.

U lanjskoj nam je kolumni odlučio dočarati kako on zamišlja sastavljanje izbornih listi u kojima se pazi na ravnopravnu zastupljenost žena i muškaraca. Baretić, koji nam se tad javio iz paralelnog univerzuma, bio je (i ostao) uvjeren da kvota od 40 posto žena ide samo na štetu žena. Čitav nas opis, koji se u nekom trenu želi opravdati izjavom da su i muškarci na listama takvi, pokušava uvjeriti da se na liste stavljaju nepismene, neobrazovane žene koje stranke pred kraj panično ubacuju kako bi izbjegle kazne. Do ovih je izbora nešto promijenio mišljenje pa se sad pita koja je to stranka stvarno naučila lekciju i “natrpala neke kandidatkinje” i odjednom kaznu od 50.000 smatra mizernom, u sljedećem trenutku predlaže da ju se poveća, a već u onom iza opet vapi čemu kvote. Jedan nenadmašiv slijed misli temeljen na ‘čini mi se’ i ‘još nisam čuo’ argumentaciji. 

Stavimo sad sa strane prvi ‘vjerovali ili ne’ moment ovog prvog teksta, a to je ideja da se stranke uistinu toliko uzrujavaju oko nedovoljnog broja žena i da se uistinu trude nešto oko toga poduzeti kad je krajnji rezultat taj da je zastupljenost žena na listama najčešće manja od propisanih 40 posto. Najzanimljiviji je drugi utopijski trenutak, tj. svijet u kojem smo sve i svi ravnopravne i ravnopravni.

{slika}

Ženske kvote nemaju smisla, kaže Baretić i pritom nagovaranje žena da se kandidiraju (jer tako on vidi da proces kandidiranja žena ide) uspoređuje u lanjskoj kolumni s nagovaranjem na “da prostite, prostituciju”. “One koje to stvarno žele, a nije da ih nema, postat će vijećnice, gradonačelnice, zastupnice, veleposlanice, ministrice, predsjednice, bilo što, baš kao i bilo koji muškarac, barem u zapadnom civilizacijskom krugu”, uvjeren je Baretić bio lani. Da, sigurno, Renato. Uopće ne živimo u društvu u kojem se ne smatra da su žene za madraca, a ne mudraca ili u kojem je napredovanje za žene u stranci prepuno prepreka zbog ideja o tome da žene u politiku i ne pripadaju i slično. Ne, Baretićev svijet (ali samo u zapadnom civilizacijskom krugu da ne bi bilo zabune) predivna je feministička utopija u kojoj smo u potpunosti ravnopravne i u kojoj nam kvote definitivno ne trebaju. Do novog teksta si je uspio čak nabrojiti nekoliko političkih i ministarskih pozicija koje su u Hrvatskoj zauzele žene pokušavajući nam istovremeno reći da će one koje to žele, uspjeti, ali se i već u sljedećem paragrafu zapitati “što je stvorilo uvjete da se ogroman broj pametnih i sposobnih žena ne odlučuje na javni politički angažman i stavljanje imena na listu samo zato što su, eto, žene?”. Nakon ovog smislenog pitanja, nastavlja peglati dalje ni po čemu i optuživati žene da su jedna drugoj vučice.

Dosta je toga na što bi se dalo zakačiti u ova dva mini remek-djela Renata Baretića, ali možda najviše šokira činjenica da je i u prvoj i u drugoj kolumni uspio ubosti smislenu poantu da bi ju samo olako odbacio već u sljedećem paragrafu. Osim gore navedenog postavljenog pitanja, u prvom se tekstu Baretić osvrnuo na iskustva žena u hrvatskoj politici u zadnjih 25 godina, ističući kako su trpjele seksističke uvrede, komentare i osuđivanja. I onda opet propušta pronaći vezu između te misli i ideje da bi rodne kvote mogle hrvatskoj politici donijeti nešto dobro. U patrijarhalnom svijetu u kojem mi živimo žene neće u politici napredovati jednakom brzinom i lakoćom kao muškarci koji im i po obrazovanju i iskustvu i talentu pariraju, žene se prije svega neće ni poticati da se politikom uopće bave radi poimanja politike kao svijeta koji pripada muškarcima. Kvote su, koliko god nespretna, mjera kojom bi taj svijet mogao pokušati prestati biti muški, u kojem bi jedan saziv s 40 posto žena u Saboru možda na sljedećim izborima ili izborima za 10 godina, potaknuo i veći broj žena na kandidaturu jer je reprezentacija prokleto bitna, ali i olakšao svim ženama koje se godinama u svojim strankama bore da konačno i izbore poziciju te naposljetku pomogao brisanju ideje žene u politici kao nekoga tko to ne želi i koga se na to mora nagovarati i gurati.

Ipak, usuđujem se vrhuncem obje kolumne proglasiti završetak prve jer savršeno ocrtava bahatost Baretićeva nezainteresiranog štiva i neuočavanje privilegije te nezainteresiranosti, tako tipične za naše lijeve drugove, koji si često dopuste razne ispade samo zato što imaju privilegiju uopće ne razumjeti ono što pišu jer ih se jednostavno – ne tiče. Baretić nas tako podsjeća da su nam aktivistkinje davno objasnile da “No means NO!”. “Za nevolju, brojne su od njih, i u nas i drugdje, zagovornice upravo tog apsurdnog izbornog spolnog cenzusa, potpuno nesvjesne koliko se taj kosi s onim za što se žele izboriti, s nužnom spolnom ravnopravnošću u svakom, svakom, svakom životnom odabiru.” Sve si shvatio, Renato! Prije svega to da najvolimo kad nas ljevičari prozovu zbog nesvjesnosti i objasne nam kako funkcionira život i feminizam, te za što bismo se, a za što ne trebale boriti. Hvala, uzet ćemo u obzir, pokret bi nam propao bez renata ovog svijeta.

Kad žilet žice nisu dovoljne – izgradi zid!

Prilikom dolaska izbjeglica u Europu svjedočili smo raznim žilet žicama, premještanjima iz kampa u kamp, iz zemlje u zemlju. Sada svjedočimo i izgradnji zidova. Izgradnja novog zida, koji će štititi luku u Calaisu na sjeveru Francuske od izbjeglica koji preko Francuske žele doći u Veliku Britaniju, započela je danas. 

Zid je od armiranog betona a bit će dug jedan kilometar i visok četiri metra. Bit će podignut na svakoj strani zaobilazne ceste koja vodi u luku, a nastavit će se na već ranije podignutu žičanu ogradu.

Na njemu će biti postavljene nadzorne kamere i rasvjeta kako bi se izbjeglo prelaženje izbjeglica. Kad više neće biti potreban, zid se može i razmontirati! 

U izbjegličkom kampu u Calaisu, tzv. “Džungli” u lošim uvjetima se nalazi više od 10.000 ljudi. Prema francuskoj udruzi Auberge des Migrants i britanskoj Help Refugees, u kampu se nalazi ukupno 10.088 izbjeglica, a tijekom prethodnog prebrojavanja bilo ih je 9.106, što je povećanje od 12 posto u mjesec dana. 

Osim gradnje zida, koju financira Velika Britanija i trebala bi koštati 2,7 milijuna eura, vlasti su polovicom mjeseca objavile i da će raspustiti “Džunglu” što je prije moguće. To bi, valjda, trebalo značiti da će izbjeglice biti raspoređene u nove prihvatne centre u Francuskoj. Osim Francuske, izgradnju zida je prije nekoliko mjeseci započela i Mađarska. 

Erdogan ispire mozgove od prvog dana škole

Oko 28.000 nastavnika/ca otpušteno je u Turskoj nakon što su osumnjičeni za povezanost s kurdskim pobunjenicima ili bratstvom klerika Fethulaha Gulena, optuženog da je potaknuo neuspjeli državni udar 15. srpnja, rekao je zamjenik premijera u ponedjeljak, prvog dana nove školske godine.

Od 850.000 nastavnika/ca u Turskoj “27.715 je otpušteno, 9.465 nastavnika je privremeno udaljeno s dužnosti i 455 je vraćeno na radna mjesta”, rekao je zamjenik premijera Nuertin Canikli na konferenciji za medije u Ankari, koju je prenosila turska televizija.

U ponedjeljak tijekom jutra više od 18 milijuna turskih učenika/ca vratilo se u školske klupe u ozračju obilježenom neuspjelim državnim udarom 15. srpnja kada je poginulo više od 270 osoba i ranjeno 2000. Po ulasku u učionice đaci su dobili knjižicu “Pobjeda demokracije 15. srpnja i sjećanje na mučenike”, dokument koji je pripremilo ministarstvo obrazovanja, prenosi AFP.

Zatim su minutom šutnje odali počast žrtavama i pomolili se za njih, prema uputama ministarstva obrazovanja. Gledali su i dva kratka filma o mučenicima i jedinstvenom narodu koji se suprostavio udaru, uz zvučnu podlogu glasa turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana i državne himne.

Taj početak školske godine je uslijedio nakon vala čistki u državnoj upravi kako bi se isključio svaki utjecaj Fethulaha Gulena, koji je u egzilu u SAD-u od 1999. 

U velikom gradu s kurdskom većinom na jugoistoku zemlje Diyarbakiru, oko 100 učenika/ca je prosvjedovalo i tražilo povratak njihovih profesora/ca, ali policijske snage su ih udaljile.  

Gazda (film koji nije o Ivici Todoriću) traži pomoć za prikazivanje filma u mjestima bez kina

Gazdu radimo već tri godine. Film je dokumetnaran, a ujedno i edukativan, jer pokazuje kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Ostvarili smo prvi cilj kampanje 3000$ kojeg smo dostigli za dva i pol dana! Kako nas je u međuvremenu najveći lanac kina u Hrvatskoj odbio prikazati, postavili smo si cilj da skupimo sredstva za kinofond – za mjesta koja nemaju kino. Također smo odlučili da ćemo izdati knjigu Gazda! Treba nam vaša pomoć, mi zajedno možemo do 6000$!”, poručuju u svojoj indiegogo kampanji tvorci filma Gazda.  

Kampanja završava u srijedu, 28. rujna, u 9 sati.

Objavljena je prijavnica na kojoj se mjesta bez kina mogu prijaviti za projekciju filma Gazda, a najavljuju se i besplatni primjerci knjige Gazda svim knjižnicama u Zagrebu.

“Gazda je dokumentarac o tranziciji, privatizaciji i korporacijama u Hrvatskoj, a dotiče se i povijesti najveće hrvatske korporacije Agrokora.

Film je imao testnu projekciju na Motovun Film Festivalu gdje je izazvao veliku medijsku pažnju, nakon čega je i ispunjen prvi cilj crowdfunding kampanje da se prikupi 3000$ za dovršetak filma. Film je u odnosu na testnu projekciju veći za jedno poglavlje i duži za deset minuta”, stoji u pozivu na premijeru filma.

Premijera filma Gazda održat će se 4. listopada u zagrebačkom Kinu Europa u 19.30 sati.

Rajske ptice klupskog svijeta slijeću u Zagreb!

Treće izdanje DRAGrama, manifestacije koja promovira lokalnu i inozemnu drag umjetnost, održava se od 6. do 9. listopada u Zagrebu. Ovogodišnje izdanje posvećeno je Club Kid pokretu koji je usprkos svom kratkom i lokaliziranom trajanju ostavio neizbrisiv trag u razvoju drag umjetnosti i njenim suvremenim izdancima. DRAGram će kroz edukativni i izvedbeni program odati počast danas kultnoj Club Kid estetici, primarno utemeljenoj na neobuzdanom modnom izričaju te valoriziranju individualnosti unutar rodne i seksualne identitetske nekonformiranosti – uz gošće ovogodišnjeg izdanja, Cheddar Gorgeous i Annu Phylactic iz Velike Britanije.

Drag Cheddar Gorgeous nadilazi koncept rodne binarnosti i uvjerljivog oponašanja suprotnog spola. Cheddar je britanskoj publici najpoznatija kao on-stage klupski drag pripovjedač inspiriran Davidom Bowiejem i Leighom Boweryjem, a za svaki se njen koncept može reći da posjeduje vlastiti opojni ekosustav.

Genderqueer revolucionarka Anna Phylactic više nalikuje na kameleona s drugog planeta koji šarmira publiku svojim bizarnom estetikom i tipičnim britanskim smislom za humor. Ovaj osebujni miks različitih era i stilova inspiraciju crpi iz kazališnog obrazovanja i odbijanju da ikada odraste. Ukratko, zamislite sudar Disneyja i Noći živih mrtvaca.

Program DRAGrama otvara se predavanjem “Dragchester England England” 6. listopada u Net kulturnom klubu MaMa (Preradovićeva 18) u 19:00 sati. Kako je drag kao vizualni spektakl bio je i ostao važan dio manchesterske queer povijesti (čija drag scena posljednje desetljeće proživljava svojevrsnu renesansu) Cheddar i Anna govorit će kako je recentna eksplozija drag i Club Kid kulture revitalizirala manchestersku queer zajednicu I drag scenu.

Program se nastavlja popodnevnim i noćnim programom u petak, 7. listopada u klubu Močvara (Trnjanski nasip bb) postavom “Manifestations” koji počinje u 16:00 sati. Prije večernjeg programa, Cheddar i Anna prezentirat će zainteresiranima proces preobrazbe; a postavljanjem procesa pripremanja za drag nastup u javni događaj/izložbu nalik na galerijski eksponat demistificirat će proces transformacije.

U duhu Club Kid nasljeđa, DRAGram donosi clubbing program “Birds of Paradise” na kojem će uz inozemne gošće scenom zaplesati rajske ptice kolektiva House of Flamingo: Colinda Evangelista, Entity, Galaxy Diva, Le Filip, Roxanne i Spazam Orgazam; uz DJ podršku Mmar & Davor van der Saint (K.I.L. DiGITAL), Bronski (Deep’n’Delicios) i Maju Pa (bRAVE), te VJ-ing Schwestern Sisters (Tea i Marta Stražičić). Program se zatvara uz drag bingo u KIC-u 9. listopada na Vox Feminae Festivalu uz House of Flamingo trandžele u 20:00 sati.

Ulaznice za DRAGram show “Birds of Paradise” mogu se pronaći u Octopus piercing i tattoo studiju (Gundulićeva 31). Donacija za ulaznicu do četvrtka 7.10. iznosit će 40 kuna, dok će na dan programa iznositi 50 kuna do i 70 kuna poslije ponoći. Ostatak programa DRAGrama je besplatan.