U centru Beograda napadnut LGBTIQ aktivist Boban Stojanović

LGBTIQ aktivista i organizator Parade ponosa Beograd Boban Stojanović napadnut je u ponedjeljak iza 15 sati u centru Beograda.

Kako prenosi parada.rs, Stojanović je razgovarao telefonom kada je jedan od napadača počeo da dobacuje pederu’. Nakon toga ga je fizički napao, zadavši mu snažan udarac u predelu nadlaktice i nastavio da mu se unosi u lice uz prozivanje Stojanovića na osnovu seksualne orijentacije.

“Kao i posle svakog napada osećam se uplašeno i ljuto. Ovo nije prvi napad koji doživljavam i prvo što mi padne na pamet nakon toga je – moglo je i gore. To nije u redu. Siguran sam da sam ja danas samo jedan od nekoliko LGBT osoba koje su u Srbiji napadnute. Moja je obaveza da o tome govorim, dok će većina nas da ćuti. Navikli smo i prihvatili da živimo u svakodnevnom strahu, da ignorišeno nasilje koje nam se dešava, a da diskriminaciju doživljavamo kao sitnicu. Napadači koji su napali mene, mogli su da napadnu bilo koga drugog na bilo kom osnovu. Svi mi koji smo deo LGBT zajednice znamo da svaka fizička povreda prođe, ali da mržnja koju vidimo u očima onih koji nas maltretiraju i prebijaju, koji nas svakodnevno ponižavaju, ostaje dugo u sećanju i utiče da se osećamo nesigurno”, rekao je Boban Stojanović.

Nakon napada Stojanović je prijavio slučaj policiji koja je izašla na lice mesta i potraga za počiniocima je u toku.

“Prema poslednjim podacima kojima raspolaže organizacija Da se zna, koja evidentira slučajeve nasilja i diskriminacije prema osobama drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta, u ovoj godini desilo se pet fizičkih napada. Od tog broja samo dva su prijavljena policiji, što svedoči o visokom stepenu nepoverenja u državne institucije. To potvrđuju i prvi rezultati istraživanja Centra za istraživanje javnih politika, koje je sprovrdeno u prvoj polovini 2016. godine. Prema navodima istraživanja, značajan broj ispitanika koji su učestvovali u dubinskim intervjuima izjavio je da se retko obraćaju policiji, jer nemaju poverenja da će MUP reagovati na njihovo obraćanje. Podsećamo i da napadi na aktiviste i aktivistkinje ostaju nerešeni, te je neosporan zaključak da ne postoji politička volja za kažnjavanje nasilnika. Apelujemo na društvo da se aktivira i pobuni protiv sistemske diskriminacije i potpunog ignorisanja nasilja”, stoji u priopćenju kojeg su potpisale organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava, Gayten-LGBT, ERA – LGBTI Equal Rights Association for Western Balkans and Turkey, Civil Rights Defenders, Labris – organizacija za lezbejska ljudska prava, DA SE ZNA, Parada Ponosa i Konsultacije za lezbejke.

ŽMH: Pravobraniteljica ima ovlasti javno osuditi tekst iz Glasa Koncila

Ženska mreža Hrvatske (ŽMH) smatra da je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova trebao reagirati na tekst Ivice Raguža iz Glasa Koncila pod naslovom “Marijina poslušnost i žene danas” jer, napominje, ovlasti pravobraniteljice ostavljaju dovoljno prostora za javnu osudu takvih stajališta, ako se već smatra da nema osnova za postupanje.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova naglašava da nema temelja za postupanje u ovom slučaju, pozivajući se na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije u kojem su propisani iznimni slučajevi i u kojemu se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj”, podsjeća u priopćenju ŽMH.

Dodaje kako se u slučaju članka 9. stavka 5., na koji se poziva pravobraniteljica, navode situacije stavljanja u nepovoljniji položaj – zadovoljavanje nekih propozicija za zapošljavanje ili učlanjivanje, situacije pri obavljanju profesionalnih aktivnosti i zasnivanja radnog odnosa, u slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju vjera ili uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla.

“Ovaj članak zakona omogućuje zapošljavanje i obavljanje svećeničkih dužnosti, a da se to zakonski ne tretira kao diskriminacija, a ne uključuje javno medijsko djelovanje koje potiče na diskriminaciju i omalovažavajuće je za žene na osnovi spola. Poticanje na diskriminaciju, ako je učinjeno s namjerom, smatra se diskriminacijom“, navodi ŽMH.

Mreža ocjenjuje kako pravobraniteljičino široko tumačenje toga zakonskog članka i njegovo potpuno opravdavanje vjerskom doktrinom i poslanjem Crkve otvara prostor da svaki pripadnik neke od konfesija u Hrvatskoj može promicati takve stavove, nazivati žene “štracama” i “prirodno osuđenima na poslušnost muškarcima”, te poticati u javnom prostoru diskriminaciju žena pozivajući se na biblijske tekstove i na javno izgovorene riječi svećenika.

“Sve(i) mi u javnom prostoru odgovaramo za svoju javno izgovorenu riječ, moralno, etički i zakonski. Katolička crkva i njezini predstavnici nisu država u državi i na njih se primjenjuju zakoni i Ustav, kao i na ostale građanke i građane. Ne prihvaćamo mogućnost da oportunističko tumačenje jednoga zakonskog članka derogira Ustav i omogući urušavanje stoljetnog napora na prihvaćanju koncepta ravnopravnosti spolova“, ističe se u priopćenju.

“Tumačenje prema kojem je ektremistički, seksistički i nemoderan istup Ivice Raguža u skladu s naukom i poslanjem Crkve ponovni je povod da Ženska mreža Hrvatske javno upozori na sekularni karakter Hrvatske te zahtijeva od institucija države zaštitu od širenja mizoginih stavova i djelovanja vjerskih institucija”, dodaje ŽMH.

“Ovlasti Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, usprkos našoj ocjeni da nisu dovoljno široke, ostavljaju dovoljno prostora za javnu osudu ovakvih stavova, ako se već smatra da nema osnova za postupanje”, navodi se u priopćenju. 

Raguž je u svojoj kolumni u Glasu Koncila, između ostalog, napisao da je “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti”, koja je “zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha”. Žena je i danas u velikoj napasti neposlušnosti, koja se “izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”.

Kako su mediji pratili uspjehe sportašica na ovim Olimpijskim igrama?

Žene su uvijek suočene sa seksizmom u društvu i u medijima, čime god se bavile, pa tako naravno ni najuspješnije sportašice svijeta nisu pošteđene. Prateći ove Ljetne olimpijske igre, mogli smo pratiti i seksističke komentare i izjave  – u televizijskom i radijskom programu, u tiskanim i elektroničkim medijima, na društvenim mrežama…

Ovih dana u medijima smo mogli/e čitati i o nekim znanstvenim studijama koje su se pozabavile seksizmom u medijskom izvještavanju u sportu. Spomenut ću samo ovih dana najcitiraniju studiju Cambridge University Pressa  o rodnim podjelama u sportskom diskursu, koja je ukazala na veliku količinu tzv. “suptilnijih” seksizama kada se izvještava o sportašicama i sportašima. Tu se prvenstveno radi o načinu na koji se opisuju muškarci i žene u sportu – odnosno o dominantnom diskursu opisa sportašica na osnovu njihovog izgleda, godina te bračnog/ljubavnog statusa.

Ove Olimpijske igre su nam nažalost ponudile niz takvih “suptilnih”, ali i manje suptilnih primjera seksizma, a mediji su ih ovoga puta i pažljivo pratili. Analitičari/ke su se složili/e kako je medijsko praćenje Ria 2016 bilo skandalozno i otvoreno seksističko, kako je za The Tub napisala Bec Oakes “izgleda da ništa poput Olimpijskih igara ne može podsjetiti žene kako su inferiorne, zahvaljujući sveprisutnom patroniziranju sportašica iz cijeloga svijeta kad god se pruži prilika.”  A radi se, zapravo, samo o praćenju u zapadnim medijima.

Donosimo vam popis najuočljivijih seksističkih predrasuda i izjava o kojima su pisali zapadni mediji:

  1. Voditelj marketinga NBC-a, John Miller, izjavio je kako je “seksi ceremonija otvaranja Igara sa golišavim samba plesačicama” samo bilo ugađanje ženskoj publici koja je “manje zainteresirana za rezultate sportskih nadmetanja, a više za samo putovanje. Neka vrsta reality showa i mini-serije u paketu”.
  2.   Američki mediji su imali i brojne ponižavajuće komentare za članice ženskog gimnastičkog tima. Primjerice, nakon što su bile izrazito dominantne na kvalifikacijama za najbolji tim, “pet finalistica” su bile izložene komentarima o njihovom izgledu, a jedan od komentatora NBC-a je rekao kako bi isto tako “mogle stajati usred trgovačkog centra”, pokušavši umanjiti moć uvjerljivo najmoćnijeg gimnastičkog tima u povijesti Olimpijskih igara.
  3. Nakon gotovo savršenog nastupa Simone Biles na dvovisinskom razboju, jedan komentator ju je “pohvalio” rekavši “ona bi mogla ići više čak i od muškaraca”. Općenito, Biles je konstantno uspoređivana sa sportašima koji nisu ni gimnastičari, na što je savršeno odgovorila: “Ja nisam sljedeći Usain Bolt ili Michael Phelps, ja sam prva Simone Biles.”
  4. Sličnu usporedbu čuli smo i za američku plivačicu Katie Ledecky, za koju je rečeno da “pliva poput muškarca” te je opisana kao “ženski Michael Phelps”. Umjesto potpunog davanja zasluga ovim ženama zbog toga što su vrhunske sportašice, konstantno su bile uspoređivane s muškarcima.
  5. Također, NBC je zaslužnim za rezultat mađarske plivačice Katinke Hosszu, kojim je oborila svjetski rekord na 400 metara mješovito, za ovaj uspjeh i zlatnu medalju “proglasio zaslužnim” njezinog trenera Shanea Tusupa.
  6. Chicago Tribune je, izvještavajući o uspjehu dobitnice brončane medalje u trapu, streljačicu Corey Cogdell-Unrein predstavio kao “suprugu igrača Bearsa”. “Nekako” su zaboravili spomenuti kako su joj ovo treće Olimpijske igre i druga brončana medalja, nakon one u Pekingu 2008.{slika}
  7. Mail Online je odlučio donijeti reportažu o najbolje i najgorim trikoima za gimnastičarke” uz gomilu lpmentara poput Tu je komentar kako “triko baš i ne ide u prilog izgledu gimnastičarke” ili “zbog ovog se trikoa za njom okreću iz pogrešnih razloga” pišući o “neatraktivnoj nijansi tirkizne i šljokičastoj kragni”.
  8. Seksistička je i sama činjenica što JOŠ UVIJEK postoji “dress code” za gimnastičarke. Zlatna olimpijka Nastia Liukin rekla je u intervjuu za People kako gimnastičarke dobivaju kaznene bodove ukoliko dodirnu rub gaćica trikoa zato što se uvukao ili poprave grudnjak, a trikoi moraju biti “elegantnog dizajna”. Takve stvari bitne su samo patrijarhatu.
  9. Australski The Sun je napisao kako se preponašica na 100 metara Michelle Jenneke “zasigurno ne srami pokazivati svoje tijelo” u članku koji je fokusiran na njezinu figuru i prisutnost na društvenim mrežama, a ne na njezine sportske sposobnosti.
  10. Mediji se općenito nisu mogli pomiriti s činjenicom da je višestruka dobitnica medalja u plivanju Dana Vollmer majka, premda je rodila prije više od godinu dana. Ne postoji niti jedan članak koji ne spominje njezinu ulogu majke implicirajući kako rođenje djeteta ženu čini nesposobnom za postizanje uspjeha kakve je imala prije nego što je rodila.{slika}
  11.  Među ostalim primjerima, komentator BBC-a opisao je borbu finalistica u džudu Kosovke Majlinde Kelemendi i Talijanke Odette Gioffrida kao “borbu mačaka” (“cat fight”), svjetsku plivačku rekorderku Sarah Sjostrom komentatori NBC-a konstantno su zapitkivali “hoće li plesati sambu na Copacabani” kako bi proslavila pobjedu, a meksička gimnastičarka Alexa Moreno je doživjela nasilne komentare i ismijavanje na društvenim mrežama gdje su je neki trolovi nazivali svinjom i prikladnijom za natjecanje u jedenju hotdoga nego u gimnastici.
  12. Unatoč zadivljujućim postignućima sportašica u Riu, komentatori su rijetko govorili o njima kao o (odraslim) ženama. Primjerice, biciklistička trka je najavila “muški” i “djevojački” tim, a jedan komentator je nazvao četverostruku dobitnicu zlatne medalje Missy Franklin “entuzijastičnom djevojkom”.
  13. Ni komentatorice nisu bile pošteđene od bujice seksizma u Riu. Tako je voditeljica BBC-a Helen Skelton na Twitteru bila zatrpana komentarima zbog kratke haljine koju je nosila, unatoč tome što se javljala iz zatvorene vlažne plivačke arene, dok je njezin je kolega sukomentator Mark Foster nosio kratke hlače.
  14. Panelisti Bo Dietls i Marco Simone debatirali su u sportskom programu Fox Newsa trebaju li sportašice na Olimpijadi biti našminkane. Njih dvojica (koji naravno o šminkanju nemaju pojma), govorili su o tome zašto neke sportašice vole šminku, i kako “makeup samo povećava ljepotu sportašica”.
  15. Sportski komentator BBC-a John Inverdale je “zaboravio” da muškarci nisu jedini rod koji postoji na Zemlji. Inverdale je, naime, nakon što je Andy Murray osvojio drugo olimpijsko zlato, rekao: “Ti si prva osoba koja je osvojila dvije zlatne medalje”. Murray mu je odgovorio: “Venus i Serena [Williams] osvojile su po četiri svaka”. Podsjetili/e smo se i kako je Inverdale “poznat” i po svom seksističkom komentaru kada je 2013. Wimbledon osvojila  Marion Bartoli za koju je tom prilikom rekao kako ona “nikada neće biti lijepa/zgodna žena (looker)”.
  16. Na društvenim mrežama dijelilo se novinski natpis koji je, kako ga je odlično definirala Nancy Leong kada ga je objavila “metafora za doslovno cijeli svijet“. To nam je “pojasnilo” kako nije svako postignuće jednako impresivno. Premda je Phelps osvojio drugo mjesto, a Ledecky postigla novi svjetski rekord, Phelps još uvijek zaslužuje više medijskog prostora i veći novinski naslov.{slika}
  17. Jedan od zanimljivih primjera dogodio se kada su komentatori implicirali kako je “biti zaprošena” bolje od osvajanja olimpijske medalje. Skakačica u vodu, Kineskinja He Zi upravo je primala srebrnu medalju kada joj je prišao njezin dečko Qin Kai, također skakač, i zaprosio ju. Neki komentatori su bili toliko dirnuti da su izjavljivali kako je ovakva prosidba bolja od same medalje! (Drugim riječima, brak/ljubavni odnos je važniji od postizanja vlastitih ciljeva).
  18. Nakon što je nizozemska gimnastičarka Sanne Wevers odvježbala besprijekornu vježbu u finalu na gredi, za koju je dobila zlatno odličje, zgrabila je bilježnicu i počela računati svoje bodove. Komentator Al Trautwig je sugerirao da 24-godišnja Sanne sigurno nešto upisuje u “svoj dnevnik”, a nakon što mu je rečeno da je Wevers zbrajala bodove, Trautwig je izjavio da je njemu draže da misli kako je zapisivala u svoj dnevnik.
  19. Kanadska tenisačica Eugenie Bouchard našla se “na meti” kanadskog veslača Adama Kreeka, koji je je optužio kako je izgubila meč protiv Njemice Angelique Kerber zato što previše vremena provodi na Instagramu, mijenja frizure i objavljuje “selfije”, zaključivši svoju tiradu rečenicom: “Možda bi željela biti nešto drugo, a ne sportašica.”  Nismo čule/i da je netko nešto slično izjavio za Ryana Lochtea.
  20. Reporter švedskog časopisa Danderyd usudio se postaviti glupo pitanje trenerici švedskog ženskog nogometnog tima Pii Sundhage, koja je američki ženski tim dovela do zlata na prethodne dvije Olimpijade) – “Bi li mogla voditi mušku reprezentaciju?”, na što mu j Sundhage smjesta odgovorila: “Pa, Angela Merkel vodi cijelu jednu fucking državu. Čini se da joj uspijeva”.

Komentari iz hrvatskog medijskog prostora

Što se tiče komentiranja u domaćim medijima, tu je kao i uvijek bilo svega. Čini mi se da su naši komentatori krivo shvatili da je valjda ove godine na Olimpijadi seksizam “in” ili su samo nastavili raditi svoj posao “onako kako su navikli”, a to znači neukusno patronizirajući sportašice i dajući si za pravo komentirati što god bi im palo napamet – od izgleda do diletantskih i nebuloznih psihičkih profila sportašica. Kao i uvijek, nije izostalo neizbježno pretjerano isticanje muških trenera, kada su u pitanju naše najuspješnije olimpijke. 

Ženski izgled se nemilice komentirao (za anale smo zabilježile sljedeće komentare tijekom prijenosa atletike: jedan je komentator “suvereno” izjavio kako ON ne odobrava stajling jedne trkačice, a kolega u studiju je dodao kako je “draž ženske atletike gledat kako mijenjaju stajlinge;” ili:  “Frederiks iz Antigue ima lijepu frizuru, ali osim toga nema baš puno za ponuditi jer stalno ruši letvicu…”).

Društvene mreže vrvile su klasično seksističkim “ilustracijama” sportašica na razini vulgarnog izrugivanja (pogledati npr. Di su pare?”). Neki “light” mediji su se fokusirali na “šarenu olimpijsku zabavu” na kojoj dominiraju obnažene misice i samba plesačice (što je navodno namijenjeno ženskom oku), a nisu propustili ni izvijestiti o skandalu s danskim gimnastičarkama u toplesu. Malo su “začinili” i nevjerojatna postignuća zlatnih bacačica Sandre Perković i Sare Kolak, koja je tako postala “priča dana i zbog otkačene frizure koju joj je napravila njezina velika prijateljica Sandra Perković.”

I da, da ne zaboravimo izjavu Darija Šarića nakon poraza i loše igre: “Igrao sam kao zadnja pička”.

To bi bilo to što sam uspjela “uloviti” na ovoj Olimpijadi, a ako i vi imate drugih zabilježenih domaćih “bisera seksizma”, voljele bismo da nam javite!

Ulice Istanbula traže pravdu za brutalno ubijenu trans aktivistkinju Hande Kader

Dvjestotinjak aktivista i aktivistkinja za prava LGBTIQ osoba mirno je prosvjedovalo u nedjelju navečer u Istanbulu tražeći pravdu nakon okrutnog ubojstva transrodne aktivistkinje Hande Kader početkom mjeseca.

Kader je oteta, silovana, ubijena i spaljena, a njezino tijelo pronađeno je unakaženo u elitnoj četvrti Istanbula tjedan dana pošto je zadnji put viđena da ulazi u automobil jednog klijenta. Ona je radila kao seksualna radnica.

Kader, aktivistkinja za prava LGBTIQ zajednice, istaknula se u lipnju 2015. kada je sjedeći na cesti pružila otpor interventnoj policiji koja je htjela zabraniti Povorku ponosa u Istanbulu.

“Tražimo pravdu za Hande Kader” i “Borimo se za opstanak” moglo se pročitati na transparentima sudionika i sudionica skupa koji/e su se okupili/e na glavnoj prometnici Istiklal, uz nadzor policije koja nije intervenirala.

U Turskoj je od 2008. ubijeno četrdesetak trans osoba. Ove godine je Parada ponosa, koja je pala usred ramazana, kao i 2015., otkazana što je potaknulo prosvjede koji su brzo prekinuti. Na povorci u Istanbulu godinama šeću deseci tisuća posjetitelja/ica, a do prošle godine, kada je policija s vodenim topovima i suzavcima nastojala zaustaviti povorku, nije bilo nikakvih incidenata.

 

Nekažnjavanje ratnog silovanja za žrtve je stvarnost s kojom su prisiljene živjeti

Danas počinje Liburnia film festival te smo uoči njega razgovarale s Ninom Mimicom. Nina je rođena u Splitu, a diplomirala je komparativnu književnost i talijanski jezik u Zagrebu. Režiju je diplomirala na talijanskoj Nacionalnoj Akademiji u Rimu. Na festivalu će se predstaviti filmom “Tanka linija” koji je režirala u suradnji s talijanskom redateljicom Paolom Sangiovanni. Radi se o filmu koji istražuje uroke i posljedice ratnih silovanja kroz priče talijanskog vojnika, pripadnika mirovnih misija u Somaliji te kroz priču žene, žrtve silovanja u Bosni koja pokušava ostvariti pravdu. S Ninom smo razgovarale o ideji za film, nošenju s pregrštom emocija koje film pobuđuje, korištenju različitog arhivskog materijala te o problemu nekažnjavanja počinitelja silovanja. 

Film “Tanka linija” potresan je dokumentarac o, s jedne strane, Bakiri Hasečić, silovanoj ženi u ratu u BIH, a s druge strane o Michelu Patrunu, članu talijanske vojske na mirovnoj misiji u Somaliji koja se pokazala nepotrebnoj i nimalo mirovnoj. Ovaj snažan i iskren dokumentarac prikazuje strahote rata i posljedice po živote ljudi s obje strane zaraćenih strana. Iako se radi o ratovima na drugim dijelovima svijeta, poruka o njihovom besmislu, grozotama, žrtvama i posljedicama su iste. Često dokumentarni i/ili igrani filmovi ovog tipa prikazuju samo jednu stranu razaranja. Kako ste došli na ideju da snimite “obje strane ratova”? Je li bilo teško naći i žrtvu i nasilnika koji će iskreno ispričati svoju priču?

Nas dokumentarac je bio istraživački, željele smo osvijestiti uzroke i posljedice ratnih zločina naročito nad ženama, tako je samo po sebi bilo jasno da objektivnu sliku mogu dati samo “oba” pogleda: svjedočanstvo Bosanke Bakire Hasečić koja je zločine osjetila na vlastitoj koži i svjedočanstvo Michelea Patruna, talijanskog vojnika koji je učestvovao u (manjim) zločinima te svjedočio većim zločinima koje su počinili pripadnici njegove vojne jedinice. Ni Bakira ni Michele nisu “tipična žrtva” i “tipični nasilnik” koji obično zbog srama ostaju u sjeni i skrivaju vlastita iskustva. Bakiru sam pronašla upravo zbog njene hrabrosti da o zločinima svjedoči već 20 godina i da se bori kako bi se ti i slični zločini procesuirali. To je žena puna životne energije, eksplozivne emotivnosti i nevjerojatne hrabrosti zbog koje je bila jedna od prvih svjedokinja na europskim i bosanskih sudovima, i ustrajala je u tome usprkos prijetnjama obitelji prokazanih zločinaca i atentatima kojima su je pokušali ušutkati. I Michele je hrabro pristao na suradnju. Pristajući na snimanje dokumentarca pristao na to da se još jednom izlozi kritici javnog mnijenja zbog onoga što je kao mlad vojnik radio, kao i kritici talijanskih vojnih snaga budući da razotkriva kameralizam vojske i zločine njegovog UN garnizona počinjene u Somaliji.

Bakira je predsjednica udruženja “Žena žrtva rata” u BIH. Kako ste stupili u kontakt s udruženjem? Jeste li kroz snimanje njihova djelovanja došle do novih spoznaja o razmjerima ratnog silovanja i posljedicama istog?

Prije nego sam kontaktirala Bakiru, produbljivala sam tjednima temu ratnog seksualnog zločina, sjećam se da sam danima plakala čitajući svjedočanstva žrtava. Čekala sam da mi se dojmovi smire, da racionaliziram bol i tek onda da kontaktiram Bakiru. Ali sjećam se našeg prvog telefonskog razgovora: predstavila sam se i počela nekontrolirano plakati. Bakira isto. Čula je samo da sam ja iz Splita i plakala je pričajući mi koliko su ona i njen suprug voljeli Split. Mislim da je plakala sjećajući se normalnosti svog života prije rata, lijepih stvari koje su joj danas u drugom planu. Tako je počela naša suradnja, potpuno emotivno i potpuno iskreno. Takva se i nastavila kroz četiri godine rada na filmu. Naravno da sam u te četiri godine ostala zatečena slikom BiH (i svjetskog društva), nesposobnom da se suoči s istinom o počinjenim zločinima. Naravno da su razmjeri zločina puno veći i sami zločini puno učestaliji nego se o njima piše u javnosti. Putovanje s Bakirom kroz sve aspekte ratnog i poratnog BiH društva bilo je poput putovanja u srce tame.

{slika}

Kroz dokumentarac se prikazuje puno arhivske građe. U njemu su snimke suđenja optuženima u Bosni i Hercegovini, snimke vojnih logora u Somaliji i svakodnevnog života talijanskih vojnika, snimke velikih događaja u bivšoj Jugoslaviji, snimke granatiranja, leševa i sl. Koliko je bilo teško doći do te građe?

I arhivska grada rezultat je četiri godine rada i traženja snimki koje bi jezgrovito i efektivno svjedočile o motivima ratnih seksualnih zločina i posljedicama njihovog čestog nekažnjavanja. Jasno je da nije bilo lako do svih tih snimki doći. A i budget je (kao i uvijek, naravno) bio limitiran, pa morale smo dobro razmisliti o izboru materijala za završnu verziju filma. Meni je najzanimljivije bilo razmatrati stilsku upotrebu hrpe potpuno različitog arhivskog materijala (državnih institucionalnih snimki, tv reportaža, amaterskih snimki mobitelom…) i njegovo ukomponiravanje u filmske već različite stilove nas dviju autorica. Pošle smo od pretpostavke da naša različitost kao raznovrsnost materijala može biti bogatstvo i vitalnost ovog filma koju montažom treba koliko ekvilibrirati, toliko i istaknuti.

Kroz dokumentarni film se provlači mnogo teških scena. Od stradavanja i silovanja žena i djece do mučenja muškaraca. Je li bilo teško snimati film koji pobuđuje tolike emocije, slušati sve te priče?

Ovo je bio meni najteži i najčudniji film. Potpuno sam emotivno sudjelovala u svemu što sam otkrivala. S druge strane, trebala mi je racionalnost da tu emociju konstantno uobličavam u konkretnu priču koja se trebala stopiti i s onom koju Paola snima o vojniku. U takvim ti trenucima pomaže samo filmsko iskustvo, izbrušeni redateljski instinkt koji funkcionira poput automatskog pilota i u momentima najdublje emotivne participacije s likovima i događajima kojima svjedočiš i koje snimaš.

Također, na kraju samog filma unatoč svemu nitko nije optužen za kazneno djelo silovanja. Optuženi su za ubojstva, stradavanja civila, ali ne i za silovanje. Kakvu poruku ženama koje su proživjele silovanja u ratovima diljem zemlje takve odluke sudova šalju? Što to govori o samom shvaćanju silovanja kao zločina?

Ratno se silovanje i danas očito smatra zločinom drugog reda. Koliko je to nama nevjerojatno, toliko je to za žrtve silovanja stvarnost na koju ih društvo prisiljava da se prilagode i protiv koje se Bakira bori već 20 godina. Razmislite, kako da žrtva ratnih silovanja i tortura krene u novi život s vjerom da se to nikada više neće ponoviti kad ne mogu računati na institucije zadužene za kažnjavanje takvih zločina? Žrtvama se govori uvijek: krenite dalje. Ali dalje gdje, u kakvo društvo? Tko želi biti takvog društva dio?

Film ste snimila u suradnji s talijanskom redateljicom Paolom Sangiovanni. Kad ste došle na ideju snimanja filma, kakvu ste poruku željele poslati? Mislite li da ste uspjele?

Jedna od producentica filma, Augusta Eniti, željela je napraviti film o ratnom nasilju nad ženama i pozvala je Paolu i mene na suradnju. Tijekom četiri godine istraživanja profilirala se ideja i scenarij o filmu koji bi pričao o motivima i posljedicama ratnih zločina, o patrijarhalnom društvu i njegovim institucijama koje takve zločine stvara i rijetko kažnjava. Željele smo proširiti svijest publike o tome. Da li smo uspjele najbolje će reći gledatelji/ice.

Film će doživjeti hrvatsku premijeru na Liburnia film festivalu, u Opatiji koji se ove godine održava od 22.8. do 26. 8. Kakve reakcije očekujete? Jeste li uzbuđena?

Film je već imao premijeru na talijanskim festivalima i talijanskim kinima i odlične kritike, zanima me što će reći hrvatska publika. Nakon skoro 20 godina filmskog rada u Italiji ovo je moj prvi film koji se prikazuje u Hrvatskoj, zato se još više radujem hrvatskoj premijeri.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Alep

ALEP, 20. kolovoza 2016. (Hina/AFP) – Više od 300 civila smrtno je stradalo u tri tjedna sukoba između režima i pobunjenika za nadzor nad Alepom, velikim podijeljenim gradom na sjeveru Sirije, po Sirijskom opservatoriju za ljudska prava.

Sukobi za nadzor drugog po veličini grada u zemlji uzrokovali su smrt 333 civila od 31. srpnja, kad su pobunjenici lansirali veliku ofenzivu.

Po podacima, 165 civila, među kojima 49 djece, izgubilo je život u bombardiranjima pobunjenika na vladine četvrti smještene na zapadu zemlje.

Uz to, 168 civila stradalo je u zračnim napadima režima i onima njegova ruskog saveznika kao i u ostalim bombardiranjima na pobunjeničke četvrti, ističe Opservatorij.

U ostatku te sjeverne pokrajine poginulo je još 109 osoba.

U subotu su se u gradu čuli napadi zrakoplovstva i intenzivni sukobi.