Pentagon odbacio zabranu služenja za trans* osobe

Pentagon je u četvrtak odbacio zabranu služenja u američkoj vojci za trans* ljude, formalno uklanjajući rizik za tisuće američkih vojnika i vojnikinja koji/e su mogli/e biti izbačeni/e iz oružanih snaga zbog svog rodnog identiteta.

Ovaj opoziv, kojim se završila jedna od posljednjih barijera za služenje u vojsci, došao je nakon odluke iz 2011. godine kojom se odbacila zabrana služenja otvoreno gej muškarcima i lezbijkama, unatoč zabrinutosti – koja se pokazala neosnovanom – da će takav potez predstavljati preveliki teret u ratu.

“Eliminiramo politike koje mogu rezultirati u diskriminaciji transrodnih članova i članica u usporedbi s njihovim kolegama/icama samo na temelju rodnog identiteta, radije nego na temelju njihovih mogućnosti da služe vojsku”, rekao je Ash Carter, obrambeni tajnik. Također je istaknuo da će u sljedeća tri mjeseca Pentagon izraditi smjernice za zapovjednike za trans* članove/ice i medicinske smjernice za liječnike/ice.

Carter navodi kako je istraživanje provedeno od strane RAND Corporationa pokazalo kako postoji oko 2500 aktivnih tran* članova/ica vojne službe i njih oko 1500 u rezervnim snagama. Ipak, ove brojke mogu doseći i maksimum od 7000 aktivnih članova/ica i oko 4000 rezervnih.

“Stvarnost je da danas imamo transrodne članove/ice u vojnoj službi”, govori Carter, ističući da je promjena politike imati implikacije i za stvari vezane uz implementaciju i medicinski tretman. Dodaje kako je barem 18 zemalja već dopustilo transrodnom osoblju da služi u njihovim vojskama.

Zagovornici/ice LGBT prava pozdravili/e su Carterovu odluku, rekavši da dolazi kao još jedan u nizu koraka kojima se vojsku želi učiniti inkluzivnijom u posljednjem desetljeću.

“Nadam se da će ovo pokazati da se nebo neće srušiti niti će svijet puknuti napola ako postanemo inkluzivnije i otvorenije društvo”, rekao je Matt Thorn, izvršni direktor OutServe-SLDN, zagovaračke skupine za LGBT vojno osoblje. “Ne vjerujem da bi itko trebao biti zabrinut zbog ove odluke”, dodaje.

Ponavljaju se izbori u Austriji – druga šansa radikalnom desničaru Hoferu?

Drugi krug austrijskih predsjedničkih izbora mora se održati ponovno, odlučio je Ustavni sud u petak, dajući kandidatu ekstremno desne Slobodarske stranke još jednu šansu da postane predsjednik Austrije.

Norbert Hofer iz Slobodarske stranke izgubio je 22. svibnja izbore od bivšeg čelnika Zelenih Alexandra Van der Bellena za manje od jednog postotnog boda, o čemu smo izvještavale ranije.

Sud je rekao da je u svojoj presudi koristio stroge standarde provedbe izbornih pravila.

Svjedoci su pred sudom govorili o nepravilnostima u načinu da koji su glasovi prebrojavani, uključivo glasove koji su poštom stigli ranije nego su trebali.

Van der Bellen je na kraju proglašen pobjednikom s 50,3 posto glasova naspram 49,7 posto Hoferovih.

Do održavanja novog drugog kruga izbora, bivšeg predsjednika Heinza Fischera zamijenit će privremeno tri parlamentarna dužnosnika, uključivo Hofera.

O kampanji koju je vodio Norbert Hofer, na nedavno održanim predsjedničkim izborima, Gordan Duhaček s Tportala razgovarao je s dr. Vedranom Džihićem, višim znanstvenim suradnikom na Austrijskom institutu za internacionalnu politiku. Nesumnjivo je da će se u ponovljenim izborima Hoferova kampanja temeljiti na istim stavkama, stoga podsjetimo na čemu se ona bazirala prvog puta.

“Sam Norbert Hofer je u kampanji pokušao zadovoljiti i glasače vlastite stranke kao i sve one nezadovoljne politikom vlade. Nedvosmisleno je slijedio kurs svoje stranke po pitanju izbjegličke krize, a on se u suštini sastoji od politike zatvaranja granica, restriktivnih zakona i forsiranja politike ‘prvo Austrijanci’ odnosno domoljublja koje isključuje druge. Upravo tu je pokazao svu lepezu desničarskog i u momentima radikalnog populizma. U isto vrijeme je pazio da bude manje oštar od Strachea i nekih drugih u stranci, pokušavajući se prezentirati kao kandidat lijepih manira i čistog osmijeha, jednom riječju kao državnik. Za protivnike establišmenta, sve one koji su frustrirani pasivnom i nedosljednom politikom stranaka na vlasti, imao je jasne poruke govoreći kako će biti aktivan predsjednik, otpustiti vladu ako ne bude radila itd. Ta kritika vlasti i njihove pasivnosti, ne samo po pitanju izbjeglica, nego i po svim drugim važnim pitanjima – kao što su gospodarska i socijalna politika, reforma obrazovanja i birokracije itd. – bila je ključ njegove kampanje. Sve u svemu, ponudio je očito upravo ono što prosječni glasač u Austriji u ovom momentu želi čuti”, rekao je krajem travnja Džihić za Tportal.

Ne da(vi)mo Beograd lubenicama šalje jasnu poruku policiji

“Danas smo, kao simbolički čin protiv nasilja predstavnika vlasti i njihovih odreda, doneli 200 kilograma lubenica ispred sedišta komunalne policije u Beogradu. Niko od komunalnih policajaca nije izašao iz zgrade, očigledno shvatajući sopstvenu odgovornost i potrebu da se s njom suoče. Očekujemo ostavku Nikole Ristića i istragu brojnih neprihvatljivih postupanja komunalne policije od samog svog osnivanja”, objavljeno je ranije danas na službenim stranicama građanske inicijative Ne davimo Beograd.

Prije dva dana prodavač lubenica na vidikovačkoj pijaci preminuo je tijekom rasprave sa komunalnim policajcima koji su ga htjeli legitimirati, a inicijativa Ne davimo Beograd već duže vrijeme upozorava na niz nepravilinosti u toj instituciji.

Podsjećamo, inicijativa Ne davimo Beograd, o kojoj na Libeli redovito izvještavamo već nekoliko subota za redom na ulicama Beograda okuplja više desetina tisuća ljudi zahtijevajući da odgovorni za rušenje u Savamali i ugrožavanje sigurnosti i slobode kretanje ljudi budu smijenjeni i kažnjeni.

U ožujku 2016. godine tijekom akcije aktiviste/kinje inicijative “Ne da(vi)mo Beograd” priveli su pripadnici Komunalne policije dok su ispred Gradske uprave dijelili glasilo, iako su za to imali službeno dobivenu dozvolu. Uz nekoliko članova/ica inicijative, komunalna policija privela je i novinarku agencije Beta koja je pravila prilog o današnjoj akciji te inicijative, kao i jednog građanina koji nije sudjelovao u dijeljenju novina. O tome više možete pročitati ovdje.

Krajem travnja situacija je dobila dramatičan, gotovo u potpunosti nevjerojatan preokret kako su Hani Grgić za Libelu ispričali Milica Leković i Dobrica Veselinović.

“Niz nelegalnosti, zakonskih i proceduralnih povreda koje su kontinuirano odlikovale projekat “Beograd na vodi” kulminirao je u noći 25. aprila, svega nekoliko sati nakon zatvaranja glasačkih mesta,  kada je grupa ljudi sa fantomkama porušila deo Hercegovačke ulice u četvrti Savamala, preuzimajući vlast nad područjem predviđenim za izgradnju ovog faraonskog poduhvata”, rekli su za Libelu.

Način na koji je prostor ‘očišćen’ posebno je nevjerojatan, prepričavali su Milica Leković i Dobrica Veselinović Libeli.

“Oko dva sata posle ponoći, tridesetak maskiranih pojedinaca isterali su zatečene stanovnike i radnike iz objekata i privremeno ih lišili slobode, oduzimajući im pritom lična dokumenta i predmete da bi zatim bageri srušili oko 1000m2 stambenog i poslovnog prostora u Savamali, bez rešenja kojim se rušenje nalaže. Iako su građani/ke prijavili slučaj, policija je odbila da izađe na uviđaj, uputivši ih na Komunalnu policiju, koja je demantovala da je učestvovala u rušenju, a izostale su i reakcije Građevinske direkcije i Opštine Savski Venac”, ispričali su.

U istom intervjuu koji možete pročitati ovdje objasnili su čemu služe prosvjedi i zašto se na njima od početka zahtjevaju odgovornost i ostavke ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, direktora policije Vladimira Rebića, gradonačelnika Beograda Siniše Maloga, predsjednika Skupštine Beograda Nikole Nikodijevića te načelnika komunalne policije Nikole Ristića.

Postati i ostati ponosan/na: ponos osobe s invaliditetom

Ovog mjeseca sam planirala napisati tekst naslovljen “Kako preživjeti Pride kao osoba s invaliditetom”. Popisala bih sve strategije kako uz što manje iscrpljivanja sudjelovati u Povorci ponosa (koja je, sa stanovišta dostupnosti, u osnovi trosatna šetnja u gomili popraćena bukom). Znači: ići u grupi, doći ranije kako bih dobila najbolju poziciju, ako je ikako moguće dočepati se propusnice za parking, planirati hranu i odmore. Naravno, naslov je zabavan samo ako pretpostavljaš da ćeš preživjeti dan. Orlando nas je podsjetio kako su stvari ozbiljne, a oduvijek su i bile.

Na LA Pride sam krenula onoga jutra kad se dogodio napad u Pulsu. Trebala mi je eksplozija duginih boja da nekako preživim te prve sate. Ne kao distrakcija, upravo suprotno – trebalo mi je saznanje da smo zajedno, u stvarnom vremenu. Kad god nisam znala što reći ili osjećati ili učiniti, mogla sam ohrabrivati nekog drugog. Željela sam ih sve zagrliti. Ovoga puta, Povorka je zamalo ispunila svoj cilj. Zamalo.

U jednom trenutku, vidjela sam grupu kako maršira u majicama na kojima su bile precrtane riječi “rasa” (“race”), “seksualno opredjeljenje” (“sexuality”) i “religija” (“religion”), a ispod njih je pisalo “LJUBAV” (“LOVE”). Mogla bih naširoko elaborirati što je tu sve problematično, no meni je najveći problem bio taj što to nisam primijetila odmah. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da na toj listi nije bilo riječi “ability”. To što ja, koja neprestano razmišljam o invaliditetu skoro da ovo nisam primijetila, govori u kolikoj je mjeri to prihvatljivo previdjeti.

Volimo pretpostavljati da je najteži dio fizičkog invaliditeta upravo sâm fizički invaliditet. Svima nama trebaju rampe ili dizala ili posebna i rezervirana sjedala, zajamčen pristup, zar ne? Da, moramo i dalje govoriti o tome dok god svaka osoba ne može ući i izaći iz svake zgrade. No, najgore predrasude o tijelima s invaliditetom, koje je najteže identificirati, suprotstaviti im se i iskorijeniti ih – razotkrivaju se u stavovima. Rijetko kada se radi o lošim namjerama, zbog čega je još teže. Povorka ponosa podrazumijeva da je hodanje (ili rolanje) nekoliko kilometara najbolji način za slavljenje svoje zajednice, a spomenuta majica s natpisom nas podjeća kako ljubav učvršćuje osjećaj da je zajednica zaboravila na tebe. Kompliment za izgled (“ona je invalid, ali je stvarno seksi”) govori samo da je to “ali” neupitno… i tako dalje. Tu  predrasudu vidimo iz različitih uglova, a nikada joj ne gledamo ravno u lice. No, ona je uvijek prisutna.

Ableism nam ne otežava samo pristup prajdovskim događanjima, već nam otežava i sâm ponos, kao osjećaj. Kada se ponos pridružuje invaliditetu, to često zvuči ovako: “Tako sam ponosan što nisi dopustila cerebralnoj paralizi da te zaustavi”. Ljudi koji ti govore “Bravo mala!” mogu biti silno ponosni na nas, no od nas samo očekuju da odražavamo njih same. Dopušteno nam je da se potvrđujemo i hvalimo na osnovu toga što nismo dopustili/e da nas invaliditet potpuno obilježi, što smo pronašli/e način da se igramo s velikom djecom. I naravno, da proslavimo to što smo uspjeli/e uopće funkcionirati u svijetu koji je doslovno izgrađen za neke druge ljude. No, naš ponos je ograničen na ono što činimo – ili, češće, što “još” uvijek činimo – a ne na to tko smo.

Ta druga vrsta ponosa gotovo je potpuno nevidljiva, budući da to zahtijeva temeljnu promjenu pristupa osobama s invaliditetom. Ne kao prema oštećenim ljudima koji se bore pronaći način funkcioniranja, već kao prema vrijednima onakvima kakvi jesu. Ne zato što smo mi baš poput ljudi bez invaliditeta, već baš zato što nismo poput njih. Lakše je pretpostaviti da osjećamo nešto što je upravo suprotno ponosu, a to je sram. Dajemo toliko prostora tom sramu zbog načina na koji razmišljamo i govorimo o invaliditetu. Ljudi nam govore kako smo “jako hrabri/e” što izlazimo iz kuće i vidljivi smo u javnosti. Nitko ne pita viđamo li se s nekim niti jesmo li ikada bili/e u ljubavnom odnosu – jer, naravno, pretpostavlja se da nismo. Većina medija prikazuje nas kao ljude koji imaju problema s bijesom zbog onoga što ne možemo raditi ili nikada nećemo moći. I u životu i u fikciji, pretpostavlja se kako smo tužni ljudi koji žaluju za svojim gubitkom (kao da su svi rođeni bez invaliditeta) i kako možemo biti ponosni/e isključivo na ono što smo učinili/e kako bismo se oporavili/e.

Priznajem da mi je teško osjećati zadovoljstvo u svom tijelu. Ponosna sam na to što ne skrivam svoj invaliditet – premda znam bježati od svog odraza u zrcalu. Svi znamo da postoji ogromna razlika između toleriranja nečega i ponosa na to. Sviđa mi se biti osoba s invaliditetom zato što mi se sviđa biti ja (što je prilično radikalno uopće za bilo koju ženu). Ponos, međutim, nosi čak i veći rizik.

Ponos znači želju da zauzmemo prostor. Znači vjerovati u vlastitu moć i željeti se pokazati. Stoga ne čudi što ima takve negativne konotacije. To je grijeh – imala sam tek malo doticaja s kvekerskim odgojem, pa čak i ja znam da je tako. Ljudi nam govore da obuzdamo svoj ponos, kao da je to neka hlapljiva tvar koja će eksplodirati u doticaju sa zrakom. Da se nikome nećemo sviđati ako smo previše ponosne. A kao osobe s invaliditetom, žene, queer, moramo se još više boriti kako bi se svidjele drugima – jer nećemo nigdje stići ako ne budemo Dobre.

Možete li zamisliti što bi se dogodilo da nas nije briga?

Nakon Orlanda, shvatila sam da je ponos jedno od mojih najjačih i najopasnijih oruđa. Da osim što podržavam svoje queer prijatelje_ice, i kao bijela cis osoba povlačim se i slušam još pažljivije, treba mi i to da budem i ostanem ponosna. Ne samo na one dijelove koje je lako voljeti – moja postignuća, dijelove koje moja cerebralna paraliza nije obilježila – već na cijelu sebe. Sram je blizak mržnji koja je proizvela ovaj napad. Ne mogu mu više dopustiti da boravi u meni. Moram stati ispred tog ogledala i dugo, dugo se gledati. Moram se gledati dok god se ne poželim i dalje gledati.

U svojoj najpoznatijoj pjesmi, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom Laura Hershey o ponosu govori kao o vježbi. To je najiskreniji opis koji sam ikada čula. Nitko ne može očekivati da će poraziti dugotrajni sram iz jednog pokušaja. Ali:

Zapamti, ti nisi osoba

koja te posramljuje,

no ti si osoba

zbog koje možeš piti ponosna.

Samo vježbaj,

vježbaj dok ne postaneš ponosna, a kad to postaneš

nastavi vježbati da ne zaboraviš.

Ponosan/na postaješ

vježbajući.*



* Remember, you weren’t the one
Who made you ashamed,
But you are the one
Who can make you proud.
Just practice,
Practice until you get proud, and once you are proud,
Keep practicing so you won’t forget.
You get proud
By practicing.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Mreža emancipacije: Sedam zahtjeva za spas medija

Neprofitni mediji okupljeni u Mreži emancipacije uputili su jučer političkim akterima sedam zahtjeva za spas medija, posebice medija trećeg sektora, koje bi trebalo poduzeti kako bi se zaustavilo urušavanje medijske scene i novinarstva u Hrvatskoj.

Zahtjeve potpisuju Forum.tmLupigaCroLTrisSlobodni Filozofski,ZarezRadio 808Radio Student Nepokoreni grad, objavljujemo u cijelosti:

Neprofitni mediji okupljeni u Mreži emancipacije (E-net) traže od Vlade i Hrvatskog sabora prepoznavanje novinarstva kao javnog dobra te osiguravanje sustavne zakonodavno-institucionalne potpore medijima i novinarskom radu kako bi se spriječilo daljnje urušavanje medijskog sustava u Republici Hrvatskoj. 

Sloboda izražavanja kao neotuđivo pravo svakog pojedinca te uz nju usko vezana sloboda medija prepoznata je u Ustavu RH, kao i svim temeljnim dokumentima Europske unije. Vlade su obvezne osigurati i štititi komunikacijska prava građana, a mediji čuvati javni interes u procesu javne komunikacije. Zadaća medija i novinarstva je da informiraju i obrazuju građane o relevantnim društvenim temama kako bi omogućili njihovo ravnopravno sudjelovanje u političkim procesima, kao i da nadziru rad ekonomski i politički moćnih. Kada oni ne uspiju u toj svojoj ulozi, demokracija prestaje biti vladavina naroda i postaje vladavina nekolicine koji privatiziraju slobodu izražavanja.

Neprofitni mediji, kao treći sektor medija (uz javni i komercijalni) u tome imaju posebnu ulogu: dajući glas pojedincima, zajednicama i skupinama (lokalnim, manjinskim, supkulturnim i socijalno-ekonomski ugroženim) koji su slabo zastupljeni u komercijalnim i javnim medijima, oni donose alternativne političke, ekonomske i društvene opcije, proširujući prostor političkog i kulturnog pluralizma. Neprofitni mediji nisu osnovani radi stjecanja profita nego imaju obvezu eventualni višak prihoda ulagati ponovo u medijsku proizvodnju. Neprofitni mediji sudjeluju u ukupnom broju zaposlenih u medijskom sektoru u Hrvatskoj s 3 %, dok u prihodima sudjeluju samo s 1 %. Treći sektor karakteriziraju nesigurni i nestalni prihodi, prekaran rad s visokim udjelom volonterskog rada. Ipak, mnoge teme i istraživačke priče otvorene su upravo u neprofitnim medijima, oviseći primarno o entuzijazmu i angažmanu novinara i urednika.

Države članice EU-a imaju razvijene sustave potpora trećem sektoru jer ga prepoznaju kao neizostavan jamac pluralizma medija i zadovoljavanja komunikacijskih potreba svih članova društva.

 U Hrvatskoj je početkom ove godine naprasno ukinut jedini program institucionalne potpore neprofitnim medijima i jedini program potpore individualnom novinarskom radu (istraživanju). Bez javne potpore ovaj sektor ne može opstati (kao što ne opstaje ni drugdje), a navedenom odlukom resornog ministarstva, kao i odgodom provedbe programa “Mediji zajednice”, za koji su već odobrena sredstva Europskog socijalnog fonda, njemu je de facto najavljen potpuni prestanak rada. O ukidanju potpore neprofitnim medijima, kao i ostalim elementima “medijske politike” koju provodi sada tehnička vlada, odnosno Ministarstvo kulture na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem, negativno mišljenje dale su hrvatske i europske strukovne organizacije te neke europske institucije.

Tome treba pridodati i opće stanje u hrvatskom medijskom prostoru koje karakterizira premreženost političkih, korporativnih i medijskih interesa, netransparentnost vlasništva u medijima te cenzura i autocenzura, koju uzrokuje ponajprije nestabilnost radnog mjesta, pad zaposlenosti od gotovo 50 % te posljedično pad povjerenja koje građani imaju u medije i nemogućnost medija da ispune svoju demokratsku ulogu.

Zbog svega navedenog smatramo da hitno treba poduzeti mjere koje imaju za cilj spriječiti još veće urušavanje medijskih i demokratskih standarda, a to su:

  • nastavak rada na Medijskoj strategiji RH (odnosno njezino upućivanje u proceduru javnog savjetovanja) kao krovnom nacionalnom dokumentu koji definira uvjete stvaranja pluralnog medijskog sustava sastavljenog od javnih, komercijalnih i neprofitnih medija, promjene medijskog zakonodavstva i različite modele javne potpore medijima i novinarskom radu

 

  • javno financiranje neprofitnih medija putem institucionalnih jednogodišnjih i višegodišnjih potpora u transparentnom natječajnom postupku i prema jasnim kriterijima dodjele sredstava, a na temelju izdvajanja 2,5 % ukupnih lutrijskih sredstava na godišnjoj razini, na samostalnoj poziciji “neprofitni mediji”
  • nastavak projektnog financiranja neprofitnih medija putem Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija povećanjem postotka namijenjenog neprofitnim medijima na 20 % ukupnih sredstava Fonda

 

  • hitnu provedbu programa “Mediji zajednice” (trenutačno raspisivanje natječaja za sredstva iz Europskog socijalnog fonda) te donošenje i prihvaćanje modela dugoročnog razvoja i poticanja stvaranja javnih medija na lokalnoj i regionalnoj razini (lokalni javni mediji)

 

 

  • hitno donošenje odluke kojom će se dio raspoloživih radijskih i televizijskih frekvencija namijeniti isključivo za neprofitne nakladnike (udruge, inicijative građana, lokalne zajednice); srednjoročno – zakonski definirati udjel u kompletnom frekvencijskom spektru koji će se davati na korištenje isključivo neprofitnim akterima

 

  • dodatno kapacitiranje stručnih službi za medije unutar Ministarstva kulture na način stvaranja Uprave za medije i medijsku politiku kako bi se sve predviđene promjene zaista mogle i provesti

 

 

  • kao srednjoročni cilj predlažemo stvaranje jedinstvenog, javno upravljanog, nacionalnog Fonda za medije s različitim linijama potpore kojima bi se financirali mediji i novinarstvo u onom svojem dijelu u kojem zadovoljavaju javni interes. 

Jedino pluralističan sustav javnih, komercijalnih i neprofitnih medija u kojem se posebna pažnja posvećuje novinarskom radu, transparentnosti vlasništva te održivim i stabilnim modelima javnih potpora može osigurati ostvarivanje javnog interesa u medijima.

Inicijativa Dobrodošli!: Inistitucije su nedovoljno pripremljene za prihvat izbjeglica

Povodom obilježavanja treće godine članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji i gostovanjem povjerenika za migracije, unutarnje poslove i građanstvo Europske komisije Dimitrisa Avramopoulosa, Inicijativa Dobrodošli osudila je u petak postupanja EU prema osobama u potrebi za zaštitom i sigurnošću te izrazila zabrinutost zbog nedovoljne razine pripremljenosti hrvatskih institucija za dobrodošlicu izbjeglica.

“I samim proračunom Hrvatske, ali i EU jači se naglasak stavlja na nadzor i obranu, umjesto na integraciju. Istovremeno, ograda koja je jučer postavljana na graničnom prelazu sa Srbijom nije slika kojom ćemo ljudima pokazati otvorenost, solidarnost i humanost”, poručila je Inicijativa u priopćenju.

Hrvatske institucije nedovoljno su pripremljene

 Prve osobe, porijeklom iz Eritreje i Sirije, koje će biti premještene iz Italije sukladno Europskom planu za upravljanjem migracijama, stižu danas u Hrvatsku. To je prvi dolazak izbjeglica prema sustavu kvota dogovorenih prošle godine, a na koji se, podsjećaju, Hrvatska obvezala i prema kojem do kraja 2017. treba sveukupno primiti 1617 izbjeglica.

 “Dolazak prvih osoba kroz sustav premještanja odvija se u periodu političke krize u Hrvatskoj, za vrijeme trajanja tehničke Vlade. U takvoj situaciji ne možemo očekivati donošenje Akcijskog plana za integraciju, Operativnog plana za preseljenje i premještanje niti Protokola o postupanju u integraciji jer smatramo da se ti strateški važni dokumenti moraju donijeti kroz kvalitetan proces koji će osim konzultacija s institucijama uključiti i konzultiranje s javnošću”, ističe Inicijativa.

 No, nastala situacija, poručuju, ne smije imati posljedice za prihvat ovih osoba, niti bilo kojih drugih koje će u sljedećim mjesecima stizati u Hrvatsku. Inicijativa Dobrodošli! očekuje kvalitetno i profesionalno postupanje institucija te kreiranje Privremenog plana dok se gore navedeni dokumenti ne donesu. “Hrvatska mora iskazati dobrodošlicu ovim ljudima te sustavno raditi na integraciji što je posljednjih 10 godina odbijala te prepuštala volonterima i organizacijama civilnog društva”, navode.

 Prvi dolazak izbjeglica u Hrvatsku organiziran je iz Italije u Split, odakle će u pratnji prevoditelja i policijskih službenika doći u Zagreb, u Prihvatilište za tražitelje azila Porin. Dolaskom u Prihvatilište bit će uvedeni u redoviti postupak traženja međunarodne zaštite, smješteni u Prihvatilište te uključeni u psihosocijalne aktivnosti koje se u Prihvatilištu provode. Premještanje (relocation) je dio zajedničkog sustava azila EU koji uključuje premještanje tražitelja međunarodne zaštite iz jedne zemlje članice EU u drugu zemlju članicu EU, čime druga zemlja članica postaje odgovorna za provedbu postupka traženja međunarodne zaštite.

 Povodom dolaska povjerenika za migracije, unutarnje poslove i građanstvo Europske komisije Dimitrisa Avramopoulosa Inicijativa Dobrodošli! izražava duboko neslaganje s EU-Turska sporazumom te još jednom “p(r)oziva” EU da promijeni trenutni pristup prema osobama u potrazi za međunarodnom zaštitom, sigurnošću i dostojanstvenim životom.

 “Eksternalizacija sustava azila u zemlje iz kojih ljudi bježe te bacanje izbjeglica u ruke krijumčara je pristup koji je kontradiktoran temeljnim ljudskim vrijednostima, kao i postavkama EU. Trenutnim postupanjima i politikama izbjeglicama je pruženo sve osim jamstva mira, temeljnih sloboda, solidarnosti, sigurnosti, poštivanja ljudskog dostojanstva i nediskriminacije. Probudi se Europo i potraži vlastito dostojanstvo koje si putem izgubila”, poručuju iz Inicijative.