Obama proglasio Stonewall Inn prvim nacionalnim spomenikom LGBT pokretu

Barack Obama je u petak objavio da će nacionalni spomenik Stonewall biti podignut ispred Stonewall Inna u New Yorku, gdje su 1969. godine pripadnici i pripadnice LGBT zajednice pokrenuli/e prosvjed protiv policijskog napada koji se proširio i pretvorio u pokret za gej prava u Americi i diljem svijeta.

Time je Obama potvrdio iščekivane vijesti o prvom nacionalnom spomeniku LGBT pokretu, i to u vrijeme kada se brojni gradovi diljem SAD-a pripremaju za godišnji prajd ovog vikenda. Ova vijest također dolazi kao tračak nade nakon masakra u Orlandu, u kojemu je ubijeno 50 ljudi u gej klubu prije manje od dva tjedna.

Obama je Stonewall proglasio najnovijim dodatkom sistemu nacionalnih parkova u Americi, koji trebaju “reflektirati cjelovitu priču naše zemlje. To da smo jači kada smo zajedno”, rekao je. Maleni javni vrt nasuprot Stonewall Inna, Christopher Garden, službeno jeproglašen dijelom novog nacionalnog spomenika, a pokriva i okolne ceste i sam bar, koji se čuva kao nacionalni povijesni simbol od 2000. godine. Obama je dao izjavu u petak opisujući park kao “mjesto za LGBT zajednicu u kojoj se može okupljati za marševe i prajdove, izražavanje tuge i bijesa i slavlja pobjede i sreće”.

Human Rights Campaign (HRC), vodeća američka grupa za pritisak za LGBT jednakost, navodi kako je proglašenje novog nacionalnog spomenika osobito važno nakon tragedije u Orlandu. “Nacionalni spomenik Stonewall će iskazati počast za sve hrabre pojedinke i pojedince koji su ustali/e protiv ugnjetavanja i pomogli započeti pokret za oslobađanje LGBT zajednice od diskriminacije i nepravednog tretmana”, rekao je Chad Griffin, predsjednik HRC-a.

Iz Bijeće kuće su u izjavi u petak podsjetili na stalno zalaganje predsjednika Obame za LGBT, ženska i građanska prava, još od spominjanja Stonewalla tijekom inauguracijskog govora 2013. godine. Borio se za ukidanje zabrane služenja u vojsci za gej muškarce i podržao rušenje Defense of Marriage Acta u lipnju 2013. A kada su istospolni brakovi postali legalni u cijeloj zemlji prošle godine u ovo vrijeme, Bijeća je kuća obasjana duginim bojama. 

Vaginini monolozi u Rijeci

Riječka udruga PaRiter organizira dramsko čitanje nagrađivanog književnog dijela Eve Ensler “Vaginini monolozi” 2. srpnja u 21.30 u Arheološkom parku Principij u Rijeci.

U dramskom čitanju će sudjelovati žene različite dobi, zanimanja i seksualne orijentacije, vjerskog opredjeljenja, i nacionalnosti koje žive i rade u Rijeci i okolici. Radi se o prvom uprizorenju ovog kultnog djela u Rijeci.

“Vaginini monolozi” prevedeni su na više od trideset jezika i odigrano je više od tisuću predstava i dramskih čitanja. Knjiga je nastala na osnovi istinitih priča više od dvjesto žena različitih socijalnih i starosnih grupa, iz različitih zemalja. Priče su bolne, uznemirujuće, ali i nježne, zabavne, humoristične, pune nade i ponovno nađene sreće.

{slika}

Monolozi” pomažu ženama da osvijeste svoju snagu, vrate samopouzdanje i samopoštovanje, da prihvate sebe u potpunosti kako bi mogle izraziti ono što zaista jesu bez stida i osjećaja krivnje.

Na dinamičan i pristupačan način pun humora i pozitivne energije trinaest žena čitati će monologe i upoznati publiku sa bolnim činjenicama i zabavnim anegdotama koje mnoge žene prolaze u svojim životima i s kojima se većina može poistovjetiti.

Više o samom eventu možete saznati na ovom linku. Ulaz je besplatan, no nužno je podići ulaznice na blagajni 

Anne Boyer & ‘Garments Against Women’

Booksa vas poziva na predstavljanje zbirke poezije Anne Boyer, koje će se održati u utorak, 28. lipnja u 19 sati u Booksi

Anne Boyer pjesnikinja je, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institute, koja u Booksu dolazi predstaviti svoju novu knjigu, zbirku poezije u prozi Garments Against Women (Ahsahta, 2015). Ova je knjiga dobila ovogodišnju nagradu Firecracker koju dodjeljuju američki nezavisni izdavači, a prikupila je i cijeli niz pohvala u renomiranim tiskovinama poput The New Statesman, Publisher’s Weekly, The Boston Review. Mute i New York Times. Radi se o knjizi koja “registrira otuđenje i depresiju koje ovladavaju suvremenim afektivnim krajolikom” i koja “u malim fragmentima svakodnevnog života pruža nešto što je između teorije i memoara, između poezije i newsfeeda” (Anna Zalokostas, Fullstop). New York Times opisao ju je “tužnom, lijepom, strastvenom knjigom koja bilježi političku ekonomiju literature i života kao takvog”.

Anne Boyer za sebe često kaže kako je rođena u Kansasu, obrazovana u javnim školama i knjižnicama Kansasa i danas živi i radi u Kansasu. Uz Garments Against Women njezine najpoznatije zbirke su Romance of Happy Workers i My Common Heart. Njezine knjige prevedene su na više jezika, među ostalim i na islandski, španjolski, švedski, perzijski i turski, a Boyer je pak na engleski prevela pjesme nekoliko suvremenih venecuelanskih pjesnika.

S gošćom će razgovarati Dunja Kučinac a osim pjesništva, prevođenja i izdavaštva dotaknut će se i tema feminizma i ekonomije. Razgovor će se odvijati na engleskom jeziku, bez prijevoda.

Kratka i deprimirajuća povijest zakona o silovanju

Odjednom, Brock Turner je postao najpoznatiji silovatelj u Americi. Dvadesetogodišnji bivši plivač sa Stanforda kažnjen je sa samo šest mjeseci zatvora zbog seksualnog napada na onesviještenu ženu. Blaga kazna je proizvela bijes, kao i pismo Turnerovog oca koji kaže da je uništeni život njegovog sina previsoka cijena za “20 minuta akcije” te pismo Turnerovog prijatelja iz djetinjstva u kojemu za cijelu pompu optužuje političku korektnost

Tjedan dana nakon izricanja presude, mediji i javnost još uvijek se bave ovim slučajem. Iskaz anonimne žrtve koji je bio pročitan u sudnici, nakon što je objavljen na BuzzFeedu počeo se širiti društvenim mrežama, pojavila se i online peticija kojom se zahtijeva ostavka popustljivog suca, komentatori su slučaj prozvali očitim primjerom bijele privilegiranosti, a sam Turner se još uvijek opravdava, okrivljujući studentsku “kulturu tulumarenja” za svoj zločin.

U središtu kontroverze je složen i ponekad očito nepravedan način na koji se zakonski procesuira seksualni napad. Primjerice, u travnju je jedan sudac u Oklahomi zaključio kako je prema državnim zakonima oralni seks počinjen na osobi bez svijesti tehnički legalan. No, danas barem silovanje smatramo nasilnim zločinom. Povijesno, u društvima u kojima je silovanje uopće bilo smatrano zločinom, često se radilo o zločinu nad vlasništvom, a ne o zločinu nad osobom. Evo nekoliko primjera kako su se kulture nosile s ljudima kao što je Brock Turner:

Drevni Bliski istok

Život u biblijskim vremenima nije bio zabavan ni za koga, no žene su očekivano konstantno “izvlačile deblji kraj”. Robert Kawashima, profesor biblijskog prava na Sveučilištu Florida, referira se na Knjigu izlaska 20:17 kao dokaz da su žene zakonski bile smatrane objektima/stvarima, budući da su navedene na popisu stvari koje ljudi ne bi smjeli priželjkivati pored doma i sluga. “Prema mom viđenju, osnovni princip je bio da su žene smatrane nekom vrstom vlasništva”, rekao je Kawashima za VICE. “Znači, drevni Bliski istok, uključujući područje Izraela, nije poznavao prikladan pojam za ‘silovanje’ – poznavali su samo preljub sa ženom drugog muškarca i blud s nevinom kćeri drugog muškarca. U oba slučaja, žrtva zločina bio je taj drugi muškarac”.

U Babilonu, primjerice, ukoliko je žena kojoj je dogovorena udaja bila silovana, a bila je djevica, silovatelj bi bio ubijen. No, ako je žena bila udana, i ona bi bila ubijena. U Asiriji je otac žrtve silovanja imao pravo za kaznu silovati ženu silovatelja.

Možda je najčudniji zakon iz ovog područja onaj koji su upražnjavali Izraeliti koji su razlikovali ono što se dogodilo u gradu od onoga što se dogodila “u polju”. U osnovi, ukoliko je žena bila silovana unutar gradskih zidina, pretpostavljalo se da je mogla zvati u pomoć ukoliko nije postojao njezin pristanak. Tada bi ona i njezin napadač bili kamenovani do smrti. Međutim, ukoliko je silovanje bilo počinjeno izvan gradskih zidina, ženu se nije smatralo krivom, budući da joj nitko nije mogao pomoći. Umjesto da bude kamenovana do smrti, ukoliko već nije imala dogovoreni brak, bila bi prisiljena udati se za muškarca koji ju je silovao (a koji je morao platiti njezinom ocu) . Ako je bila zaručena, dogovor bi se otkazao jer je bila smatrana oštećenom robom, te bi je vratili na “tržište” po nižoj cijeni.

Amerika prije Kolumba

Prema Amy Casselman, profesorici studija starosjedilačkih američkih zajednica na Sveučilištu San Francisco State, žene su u predkolumbovskoj Americi bile sigurnije od svojih biblijskih sestara. Za VICE je izjavila kako seksualni napad u osnovi nije postojao do dolaska Europljana. “Žene su imale središnju ulogu u svim aspektima starosjedilačke kulture, nasilje nad njima bilo je fundamentalno nespojivo s njihovim konceptom samopoimanja (self) i društva”, rekla mi je. “A u rijetkim slučajevima kada bi se dogodilo nasilje nad ženama, starosjedilački narodi koristili su vlastiti potpuno funkcionalan sustav zakona i reda kako bi brzo prozvali nasilnika i uspostavili ravnotežu u zajednici”.

Starosjedilački američki narodi imali su vlastite plemenske sudove, a Casselman kaže da su današnji američki sudovi manje orijentirani na žrtvu budući da se oslanjaju na maksimalne/minimalne kazne i pretpostavljaju navodnu nevinost napadača. Plemenski sudovi bi odluku o kazni prepuštali žrtvi – primjerice, želi li da se napadač ispriča, manju zatvorsku kaznu od one koju bi današnji sud donio ili neki oblik javnog posramljivanja. “Danas su žene koje prijave seksualni napad regularno i same podvrgnute sudskom procesu i rijetko imaju utjecaj na presudu”, kaže Casselman. “Tipičan primjer za to je stanfordski silovatelj Brock Turner.”

Rimsko Carstvo 

Silovanje kao koncept nije postojalo ni u antičkoj Grčkom ili Rimu – nije postojala riječ za to premda se čini da svaka mitološka priča uključuje ono što bismo nazvali seksualnim napadom. “Ako je netko bio dovoljno bogat i/ili moćan, postojala je mogućnost osobne osvete”, kaže Michael Peachin, profesor klasičnih studija na Sveučilištu New York. “Međutim, seksualni napad bilo koje vrste jednostavno nije bio smatran nečim u što bi se trebala uplesti država”.

Kaže da za razliku od Bliskog istoka, silovanje nije smatrano zločinom nad vlasništvom. Zapravo, na neki način bilo je još gore: ukoliko je žena bila udana, mogla je biti optužena za preljub. Rim je bio mjesto u kojemu nisu postojali ni zakoni koji bi štitili djecu. “Doista, ako netko nije želio dijete mogao je, bez ikakvih zakonskih posljedica, doslovno ga baciti u smeće”, kaže Peachin.

Srednjovjekovna Engleska

U Engleskoj je 1285. silovanje postalo zločin za koji se kažnjavalo smrtnom kaznom, no suci su uvijek nerado osuđivali ljude za taj zločin zato što su žene bile smatrane zavodnicama koje su tražile ili zaslužile napad, tvrdi povjesničar Sean McGlynn. U članku za History Today, pisao je o tome kako je postojala vrlo mala vjerojatnost da će porota, koja se sastojala isključivo od muškaraca, proglasiti krivim drugog muškarca za ono što bismo danas nazvali seksualnim napadom. “U regiji Midlands (središnja Engleska) između 1400. i 1430. od 280 slučajeva silovanja niti jedan nije završio osudom počinitelja”.

Premda primjećuje kako su žene imale malo nade za obeštećenje ako su bile silovane, dodaje i jednu iznimku. 1438. engleska porota oslobodila je Joan Chapelyn optuženu za ubojstvo muškarca u samoobrani. Prošlost je prilično usrana.

Kolonijalna Amerika

U Americi se riječ “silovatelj” ne spominje sve do kasnog 19. stoljeća, a spominje se u vezi s linčom. The Oxford English Dictionary bilježi prvu upotrebu te riječi koja se odnosila na “crnca silovatelja” (“nigger rapist”). Za zločine je bilo mnogo lakše okriviti crne muškarce nego bijelce, budući da im je bilo suđeno na sudovima za robove gdje nije bila potrebna  jednoglasna presuda porote. Sharon Block, autorica knjige Rape and Sexual Power in Early America, za VICE je rekla kako su bijelim muškarcima koji su bili optuženi za silovanje često umanjivane optužbe.

Navela je primjer žene koja se zvala Sylvia Patterson, koju je silovao kapetan James Dunn u New Yorku početkom 19. stoljeća. Dunn je bio optužen samo za “napad s namjerom zavođenja”, što je bilo uobičajeno kada bi moćni bijeli muškarci bili optuženi za silovanje žene iz radničke klase – posebno ako žena nije bila bjelkinja. Tijekom suđenja, Patterson je bila nazvana promiskuitetnom i rečeno je kako je imala spolno prenosive bolesti.

“Na kraju, sud je Dunna proglasio krivim, no kazna je iznosila samo jedan dolar – čime su pokazali što su stvarno mislili koliko ‘vrijedi’ njezin seksualni integritet”, rekla je Block. “Ono što vidimo u stanfordskom slučaju u velikoj mjeri podsjeća na kolonijalnu Ameriku. Muškarcima koji imaju društvenu moć, za seksualne napade doslovno se ‘gleda kroz prste’ – društvena moć prešla je u seksualnu moć”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

‘Kućni rad je zona najnepravičnije raspodjele snaga uopšte’

Facebook stranice koje se bave kritikom patrijarhalnog sustava te reakcijama na Balkanu kad su u pitanju feministička pitanja u zadnje su vrijeme sve popularnije. Nedavno smo objavile intervju s Marinom Veličković koja stoji iza stranice pod nazivom Krajnje Neuračunljive.

Ovog puta razgovaramo s urednicom stranice Sve su to vještice, studenticom Florom Tristan. Identitet urednice je poznat redakciji, a ona se odlučila za alias jer navodi: “Meni je veoma bitno da Vještice i njihovo uredništvo predstavljaju svaku ženu koja se identificira s memeima ponaosob, ali isto tako da predstavlja jedno kolektivno, anonimno žensko tijelo, da čini nas zajednički narativ. Uzevši ime Flore Tristan, umjesto svoga, komuniciram da je meni kao krajnjoj autorici meme-a mnogo bitnije u online prostor plasirati ideju koju Sve Su To Vještice gaje, nego osobno, na bilo koji način, profitirati od nje.” 

Ta Facebook stranica nastoji ‘razbiti patrijarhat čekićem’ te jasno artikulirati probleme žena i obrasce ponašanja koji se ženama na Balkanu nameću. S Florom smo razgovarale o nastanku stranice, ličnostima koje koristi u svojim postovima, patrijarhalnom sistemu u BIH, radu ‘iz ljubavi’, pitanju abortusa te budućim smjerovima djelovanja. 

U opisu vaše stranice piše: “Najstarija stranica feminističkih meme – a u BIH”. Stoga, kad je nastala ova stranica i odakle ideja za njen nastanak?

Sve su to vještice je nastala 31. avgusta prošle godine. Scene razbijanja patrijarhata čekićem koje zamišljam kada god radim neki kućni posao po glavi su mi se provrtile sve zajedno te večeri, dok mi je para iz ušiju izlazila što od vrućine napolju, što od peglanja. Tako sam lijepo odustala od rada iz ljubavi i ostatak večeri posvetila pravljenju fotki u Photoscape-u, softveru za vizuelnu manipulaciju namijenjenu osobama koje su svoje tinejdžersko vrijeme koje su trebale uložiti u savladavanje Photoshopa uložile u pospremanje ormara.

U memovima koristite ličnosti kao što su Karl Marx, Simone de Beauvoir, Virginia Woolf i sl. Zašto su vam baš te ličnosti važne?

Simone je tu iz par razloga. Prvo, kada sam razmišljala o vizualnom identitetu stranice htjela sam da on na neki način reflektira mirno žensko lice kojem je svega preko glave, koje svojom pozom i postupcima trolla svijet oko nje, a da svijet to i ne shvata. Nakon nedovoljno dobrih rezultata pretrage za “resting bitch face” (jedan od mnogobrojnih internet-pridjeva koji su žene prisvojile sebi iz šege) sjetila sam se Simoninog blago iznerviranog, punog razumijevanja, pred-kolutanje-očima pogleda u prazno iz jednog udžbenika filozofije. Da sam ideološki u potpunosti orjentirana ka feminizmu, možda bih to nazvala ukazanjem Gospe.

Drugi razlog je mogućnost kreiranja određenog simbola sa kojim se osoba može identificirati. Simboli su veoma bitni za našu generaciju, koja mi je bila primarna ciljna grupa. Vođenje stranica na Facebooku, kao i njihovo lajkanje, postalo je trenutak ostvarivanja svog identiteta na nekom zapisanom, zabilježenom prostoru koji može govoriti hiljadama nepoznatih ljudi. U tom smislu, Simona kao simbol može istomišljenicima tiho nagovijestiti šta da očekuju, te objasniti neke namjere koje možda baš i nisu odmah jasne. Neistomišljenike će sigurno zbuniti – to se i desilo par puta i baš je smiješno. Na kraju, Simona je tu jer je prevažna, jedna od najvažnijih gospođa za feminističku tradiciju uopće. Prečesto je zaboravljamo, prerijetko se spominje. To, po meni, nipošto ne smije biti tako. 

Ostala je raja došla poslije i svi su bitni iz određenih razloga. Marx i Sartre su stigli kada sam shvatila da kroz postojeću formu ne mogu dovoljno efektno ilustrirati razgovore sa muškarcima. Marxa sam odabrala jer je vrlo prepoznatljiv i kroz njega mogu, sa velikom simpatijom, da “provučem” jedan cijeli kanon muškaraca sa (ovako ili onako) ljevice, emancipiranih do mjere u kojoj im je udobno. Sartre je tu većinom kako bih mogla problematizirati komunikaciju u naizgled ravnopravnim ljubavnim vezama u kojim se, neovisno od spola, ipak nekada igraju dihotomne rodne uloge. Virginia Woolf je došla kao manje ozbiljna podrška Simoni. Najnovija je Marxova kćer, Eleanor, iz sad već očitih razloga. Iako slabo uzimam u obzir biografske elemente ovih likova, pokušavam ih ukrasiti karakterom kakav sam im pripisala čitajući njihova djela. Zato mi je Virginia najdraža, tačno je mogu zamisliti kako piše Tri Gvineje, šegači se, svima im kaže što ih slijedi, a ljuta k’o puška.

{slika}

Međutim, meni su bitnije osobe iz redakcije – moja mama, moje i njene prijateljice, nana, komšinice, jedna teta Melća, kolegice, cure i dečki koji se jave na Vještice sa svojim prijedlozima i pričama iz života, Senida, Svetlana, i naš osobni hologram Biljane Srbljanović, koja je jedno vrijeme vodila Preventivni Utorak, ali sada je na godišnjem. One mojoj ideji prenošenja privatnog u javni prostor zaista daju supstancu. Jer, bez njih, Vještice ne bi bile ništa više nego gledanje mene same u virtuelnom ogledalu, potvrđivanje mojih ideja o meni samo zarad toga – takvom pristupu, a pogotovo u feminizmu, ne vidim ni glavu, ni rep.

Inspiracija za vaše memove dolazi iz patrijarhalne svakodnevice i konzervativnih uvjerenja o ženama u vašoj okolini. Koliko je sam patrijarhalni sistem još uvijek snažan? Kakav je odnos spram žena?

Odnos prema meni kao ženi je iznimno dobar, ja osobno nemam nikakvih traumatičnih iskustava, a moj kućni rad pokušavam da posmatram i postavim kao otplatu stanarine prije nego mu se pripiše ljubav ili poštovanje. Ovo sve mi mora dati određenu skromnost kada iznosim svoje ocjene o generalnom odnosu spram žena, tu je zaista teško baratati sa velikim riječima. Stav koji gajim je proizvod strukture kako je ja vidim, a vidim je kao prvenstveno privatnu i uslovljenu komunikacijom, što kroz jezik, što kroz ponašanja. Vještice pokušavaju identifikovati čvorove patrijarhata u našim kućama, a onda i u našim bezazlenim interakcijama sa drugima. Pozicija žene je mnogo više od toga, mnogo više, teže, neprimjereno za meme formu, neprimjereno za profit, površan sadržaj, ili žaljenje s privilegovane pozicije.

Kao što si navela, svoj kućni rad smatraš otplatom stanarine, prije nego što li mu se pripiše ljubav. Tako ćesto problematizirate i rad žena u domaćinstvu, “neplaćeni rad”. On se vrlo često smatra radom iz ljubavi. Kakav je vaš stav spram njega?

Da je kućni rad – rad iz ljubavi, sigurna sam da mnogi divni muškarci ne bi pustili svojim suprugama ili majkama da za njima čiste toalete. Stoga, kućni rad, ali i njega, su po meni zona najnepravičnije raspodjele snaga uopšte. U sadašnjosti ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi žene i djevojčice morale obavljati većinu kućnog rada i njege, osim održavanja udobnosti drugih ukućana. Ovakva udobnost je uslovljena maskulinim pogledom na vrijeme, novac i ljubav koji može prevazići čak i kapitalističke oblike upravljanja, kao što se, na primjer, moglo vidjeti tokom neuspjelih pokušaja Antifašističkog Fronta Žena da pravičnije urede svoja domaćinstva, što ih je dijelom i dovelo do brzog ilegalnog statusa.

Implikacije njegovanja kućnog rada kao ženskog su mnogobrojne, ali ovdje ću se fokusirati samo na dvije očite. Osim kratkoročnih plodova rada, koji su sami od sebe zbog dužine svog života iznimno frustrirajući, što nema posebne veze s progresom ženskog stanja već je evidentno svakome ko je ikada obrisao prašinu, tu je i uskraćivanje ženskog vremena za bavljenje drugim stvarima. U praksi, na mikro skali, to izgleda ovako- dok, naprimjer, jedna petnaestogodišnja djevojčica mora sebi skuhati ručak i oprati suđe za svima, jedan petnaestogodišnji dječak to isto vrijeme može iskoristiti kako bi savladao novu vještinu ili zaronio u dubine Wikipedije. Dok otac može donijeti kese iz prodavnice, čime je izvršio svoju kvotu kućnog rada za danas, majka mora razvrstati i upotrebljavati sadržaj te kese, a na posao moraju krenuti u isto vrijeme i donijeti određenu količinu novca u domaćinstvo. Ovo na većim skalama znači akumulaciju repetitivnog rada zarad blijede i neistinite ideje o komuniciranju ljubavi i poštovanja kroz njega, kao i akumulaciju vremena koje se moglo potrošiti u razvoj intelekta, sposobnosti, šireg shvatanja svijeta, istraživanja, čime bi se iz korijena mijenjao jedan cijeli niz drugih feminističkih problema. 

{slika}

Međutim, iznimno je zahtjevno odustati od kućnog rada kao izraza ljubavi, posebice unutar odnosa koji o njemu ne razmišljaju, zbog praktičnosti, manjka vremena, resursa ili drugih faktora koji doprinose kvaliteti života. Zato je bitno osvijestiti svoje vrijeme i racionalizirati svaki kućni posao koji se da racionalizirati, jer ne postoje nikakve naznake da sve žene mogu sebi priuštiti da se njime pozabave s drugih frontova osim pospremačkog.

Govorim o ženama kao odgovornim za pitanje kućnog rada jer zaista još uvijek jesu. Problem kućnog rada nije problem pospremanja, čišćenja, ribanja – svatko to povremeno radi i većina voli da ima koliko-toliko čisto i udobno okruženje. Problem kućnog rada je problem hierarhije, prisile, uzaludnog trošenja vremena, učenja mjesta, repliciranja staromodnih rodnih uloga, komunikacije uslovljene normativnim simbolima, problem koji izaziva lošu komunikaciju, nesporazume, svađe, a veoma je lako rješiv uz otvoreno identificiranje svakog malenog zadatka koji neprimjetno obavljamo.

Jedan od memea kaže “Napravi pirsing na pupku, ne postane striptizeta”. Takva i slična vjerovanja su česta u našim konzervativnim društvima koja smatraju i dalje da bi žena trebala biti “nježna, pristojna, brinuti o sebi i obitelji te, da ne zaboravimo – najvažnije, donositi djecu na svijet”.  Je li se teško boriti s ovakvim i sličnim stereotipima?

Vidjet ćemo. Ja sam tek počela, i bezobrazna sam koliko sam teška.

U zadnje vrijeme po Europi oživljava i jača desnica. U zemljama u kojima je uz to i utjecaj crkve iznimno snažan, prvo na udaru se našlo pravo žene na izbor, odnosno pitanje abortusa. Neki od vaših memova progovaraju i abortusu. Što je s pitanjem abortusa u vašoj okolini?

Stavovi većine muškaraca o abortusu u mojoj neposrednoj blizini su bezrazložno mnogobrojni u svojoj neodobravajućoj jednoličnosti i vrlo često nadahnuti postojanjem sopstvenog djeteta, o čemu bi, recimo, Julia Kristeva imala štošta reći, mnogo više nego ja. Stavovi žena se razlikuju, dok ne zagusti, što meni također upućuje na izrazitu maskulinost društva. Zakonom je abortus legalan, i srećom ne postoje posebno organizirane struje koje su fokusirane na to da ovo promijene. Zakon je zastarjeo, trebao bi biti mnogo bolji, posebno zbog cijene, sigurnosti i metode. Mijenjati ga nabolje treba mudro, jer sve drugo može dovesti do reakcije koja, kada su u pitanju žene, sa političkog vrha jedne države sa nacionalističkim tendencijama ne može biti povoljna za takva pitanja. Kao i za sve ostala političke probleme na Balkanu, važi ista mantra – Nadajmo se najboljem, očekujmo najgore.

{slika}

Uskoro ćete imati i 10 000 lajkova. Što za vas ta podrška znači i koji je cilj vašeg djelovanja? Kakva razmišljanja i emocije želite probuditi u čitateljima/icama?

Cilj stranice Sve su to vještice je da demistificira mala mjesta igranja uloge žene, pogotovo ona koja se zloćutno provlače kroz najbezazlenije postupke, replike i situacije u kojima se nađemo. Ako ništa drugo, želimo da žene, djevojke i djevojčice prepoznaju svoju svakodnevnicu, da ukažemo na njenu ludost. Par trendova koje sam primjetila na Vješticama gajim kao drage, te bih svakako voljela da se nastave. Prvi je označavanje drugarica u komentarima i njihove razmjene o određenom trendu, u kojima ova grafika trenutno prednjači.

Drugi trend je širenje ideje. Nakon Vještica, ubrzo su se pojavile i druge feminističke forme na regionalnim sferama društvenih medija. Ako njihovu inspiraciju dijelom mogu pripisati Vješticama, za mene je to iznimno pozitivno, jer znači da su Vještice bile provokacija i za artikulisanje drugačijih shvatanja naše stvarnosti u javnosti. Na kraju, ne treba zanemariti ni znatan odaziv muškaraca koji dijele, lajkaju i javljaju se sa svojim prijedlozima za Simonina ofiranja Sartra. Iako, po statistikama, većinu publike čine žene između 18 i 33 godina starosti, muškarci iz iste dobne grupe su čak 13% publike. Uvijek mi je milo upoznati muškarca koji samosvjesno gleda na uloge koje nas čine.

Dakle, najbitnijim ostaje pozitivna reakcija naše publike. Za mene Vještice znače platformu koja mi je pokazala da nisam jedina koja identificira momente u kojima me se pokušava staviti “na mjesto”. Otvorile su mi uvid u ženski svijet Balkana na internetu, nešto za čime sam i sama tragala prije Vještica. 


* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

*sve fotografije su sa stranice “Sve su to vještice”

Britanija glasovala za izlazak, David Cameron podnio ostavku

Velika Britanija glasovala je na referendumu u četvrtak s 51,9 posto glasova za izlazak iz Europske unije, krenuvši nepoznatim putem i nanijevši do sada najveći udarac ujedinjenju Europe.

Po konačnim rezultatima referenduma, za izlazak iz EU-a glasovalo je 51,9 posto Britanaca, a 48,1 posto bilo je za ostanak.

Funta je pala više od 9 posto u odnosu na dolar, na najnižu razinu u tri desetljeća, zbog straha tržišta da će se ta odluka odraziti na ulaganja u 5. svjetsko gospodarstvo.

Ovakav rezultat znači da slijede barem dvije godine kompliciranog razdruživanja od EU-a, dovedena je u pitanje uloga Londona kao globalne financijske prijestolnice, a premijer David Cameron pod pritiskom rezultata dao je najavu ostavke u listopadu. Očekuje se da će se Boris Johnson, bivši gradonačelnik Londona koji je postao najprepoznatljivije lice kampanje za izlazak iz EU-a, sada pokušati domoći njegove pozicije.

Euro je pao oko 3,5 posto u odnosu na dolar zbog zabrinutosti da će Brexit nanijeti širu gospodarsku i političku štetu 27-članoj Uniji. Ulagači su imovinu povukli u sigurne oaze uključujući zlato, dok je  jen skočio.  

Među britanskim euroskepticima zavladala je euforija. Ističu da je njihova pobjeda prosvjed protiv britanskih političkih lidera, velikih kompanija i stranih čelnika, uključujući američkog predsjednika Baracka Obamu koji je pozvao Veliku Britaniju da ostane u EU-u.

“Sada se usuđujem sanjati zoru koja se rađa nad neovisnim Ujedinjenim Kraljevstvom”, rekao je predsjednik UKIP-a Nigel Farage.

“Ako se predviđanja potvrde, bit će to pobjeda pravih ljudi, običnih ljudi”, dodao je uoči objave konačnih rezultata Farage, suosnivač Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) 1993. koja se od početka zauzima za Brexit.

“Učinili smo to za čitavu Europu. Nadam se da će ova pobjeda srušiti ovaj neuspjeli projekt i odvesti nas u Europu suverenih država”, dodao je.

“Odbacimo (europsku) zastavu, Bruxelles i sve što je propalo. Neka 23. lipnja bude naš dan neovisnosti”, zaključio je pred oduševljenim mnoštvom.

Sada je ugrožen i sam opstanak Ujedinjenog Kraljevstva budući da je Škotska glasovala za ostanak u EU-u i vjerojatno će tražiti novi referendum o neovisnosti koju je 2014. odbacila. Za ostanak je glasovala i Sjeverna Irska.

Škotska premijerka Nicola Sturgeon kazala je da rezultat glasovanja “jasno pokazuje da škotski narod vidi svoju budućnost kao dio Europske unije.”