15,000 prosvjednika/ca na ulicama Beograda zahtijevalo pravo na svoj grad

Na jučerašnjem prosvjedu ‘ČIJI GRAD? – Protest protiv bahatih nasilnika na vlasti’ ispred Skupštine grada Beograda okupilo se 15,000 prosvjednika i prosvjednica koji su glasno tražili/e ostavke, pozivali/e na odgovornost te zahtijevali/e pravo na svoj grad.

Prosvjed je organizirala inicijativa Ne davimo Beograd, koja se bori protiv projekta ‘Beograd na vodi’, a direktan povod za prosvjed bila je činjenica da je prošlo mjesec dana od ilegalnog rušenja objekata u beogradskoj četvrti Savamala, za koje nitko nije odgovarao.

Okupljeni su prosvjednici/e poručili/e kako građani i građanke neće šutjeti, a aktivistkinja Zoe Gudović upozorila je sugrađane i sugrađanke da uzvici ‘Vučiću, pederu’ nisu primjereni. “Nije loše biti peder, loše je biti lopov! Vučiću, lopove”, poručila je.

Podsjetimo, inicijativa Ne davimo Beograd od samih početaka upozorava na opasnosti Beograda na vodi, a s članicom i članom inicijative razgovarale smo uoči prvog velikog prosvjeda zbog Savamale, koji se održao 11. svibnja.

Video: Žarka Radoja/Facebook

“U sredu 11. maja pokazali smo da nas ima! I što je još važnije, sve nas je više!! Pokazali smo da se ne bojimo maskiranih nasilnika i njihovih naredbodavaca, i zatražili smo njihovu odgovornost i ostavke! U nadi da ćemo se povući, da će otpor splasnuti, a njihovo zastrašivanje nas ućutkati, poručuju nam u svom bahatom maniru da je sve u redu sa noćnim rušenjem, lišavanjem slobode i nereagovanjem policije na pozive u pomoć građana. Još jednom su pokazali da ne polažu račune građanima, već isključivo partijskoj strukturi i ušemljenim investitorima.

Dok je tako, naše je da se suprotstavimo!
Dok oni ćute i lažu, mi moramo glasno da kažemo istinu!
Dok oni privatizuju gradove, mi ih branimo na ulici!

Suprostavimo se nasilju dok ne bude kasno! Pokažimo da se ne plašimo!”, stajalo je u pozivu organizatora/ica za jučerašnji prosvjed. Beograd se odazvao! 

‘Naš je cilj osnažiti žene i upoznati ih s pravima u porodu’

Doula je, kako navodi Hrvatska udruga doula, “educirana i iskusna profesionalka koja pruža kontinuiranu emocionalnu, fizičku i informativnu potporu majci prije, tijekom i netom nakon poroda; ili koja pruža emocionalnu i praktičnu potporu tijekom razdoblja babinja”.

Suvremeni koncept doule nastaje krajem 1960-ih godina na temelju znanstvenih istraživanja trudnoće, poroda i laktacije. Točnije, termin doula – koji je u Staroj Grčkoj označavao sluškinju – u kontekstu podrške trudnim ženama i ženama u porodu prvi je put iskoristila američka medicinska antropologinja Dana Raphael 1969. godine u svojoj studiji o laktaciji, navodi Američka antropološka asocijacija. Raphael je doulu opisala kao ženu koja je “majka majkama” (eng. mothering the mother), a taj su koncept preuzeli neonatolog Marshall H. Klaus, pedijatar John H. Kennell i fizioterapeutkinja Phyllis H. Klaus u svojoj knjizi “Mothering the Mother” iz 1993., kojom su popularizirali doule, navodi Encyclopaedia Britannica.

Uočivši važnost kontinuirane emocionalne i fizičke podrške koju jedna žena daje ženi u porodu, ovo troje znanstvenika, uz Penny Simkin i Annie Kennedy, 1992. godine osnovalo je asocijaciju Doulas of North America (DONA) i pokrenulo sustav obrazovanja doula, a kako se interes uskoro počeo širiti ostatkom –  prvenstveno “prvog” – svijeta, asocijacija postaje DONA International, danas najveća i najrasprostranjenija asocijacija doula. Diljem svijeta, certificirane DONA International trenerice održavaju četverodnevne treninge za doule, kao i dugotrajnije treninge koji vode certifikatu, a koji obuhvaćaju prisustvovanje nekolicini poroda i evaluaciju doule od strane žene i medicinskog osoblja.

Prema istraživanjima asocijacije DONA International provedenih u periodu od 1988. do 2000. godine na 2259 žena u Sjedinjenim Američkim Državama, u odnosu na žene koje dobivaju standardnu skrb, žene koje u vrijeme trudnoće i poroda prate doule imaju 26% manju vjerojatnost rađanja carskim rezom, 41% manju vjerojatnost rađanja s vakuumskim ekstraktorom ili forcepsom, 28% manju vjerojatnost korištenja analgezije i anestezije, te 33% manju vjerojatnost da će biti nezadovoljne i negativno ocijeniti iskustvo poroda.   

Kako se i u Hrvatskoj pojavila potražnja za doulama, kao i žene koje su se educirale da budu doule, u rujnu 2013. osnovana jeHrvatska udruga doula, te su otada u Hrvatskoj održana tri treninga za doule. O aktivnostima udruge, ženskim pravima u porodu i hrvatskom sustavu zdravstvene skrbi za trudnice i žene u porodu razgovarali smo s potpredsjednicom Hrvatske udruge doula, Anitom Budak.   

Kako je nastala Hrvatska udruga doula?

Naša predsjednica Nina Novotni je 2012. otišla na DONA International trening za doule u Beograd i kada se vratila, neke njene poznanice nagovorile su ju da organizira obuku i u Hrvatskoj. Kako su one tu obuku odradile i skupio se određen broj žena koje su postale doule, shvatile su da postoji potreba za regulacijom tih doula i odlučile osnovati udrugu, koja bi bila u svrsi registra, gdje bi žene mogle pronaći doulu koja ima svoj etički kodeks i standarde prakse. Danas u Hrvatskoj ima ukupno oko stotinjak educiranih doula, a u posljednjih godinu dana, mi smo se odlučile da naša uloga kao samo registra jednostavno nije dovoljna, pa smo počele raditi i različite programe.

Kakvim se sve programima bavite?

Prošle smo godine pokrenule građansku akciju koja se zvala Ljudska prava u porodu, štoje bio odličan potez, jer se ispostavilo da mnoge ženene znaju da imaju određena prava. U sklopu projekta smo snimile deset kratkih informativnih video-klipova, organizirale smo besplatne radionice za trudnice i njihove partnere, te grupu podrške za majke s negativnim iskustvima uz prisutstvo psihoterapeutkinje. Kroz različite radionice, seminare, druženja, naš je cilj sada osnažiti žene da razumiju svoja prava, jer se ispostavilo da mi ženama služimo kao  poticaj ohrabrenja da one svoja prava traže i to je ono čime smo se mi sada odlučili baviti. Radionica Ljudska prava u porodu je bila toliko uspješna da smo ju nastavile održavati jednom mjesečno.

O kojim pravima točno govorite?

Za početak, kada uđu u rađaonu, žene ne razumiju da one imaju i dalje pravo pokretati svoje tijelo, to je ono temeljno i osnovno. Žene uđu u rađaonu, čak im nitko i ne kaže ‘ne smiješ se micati’, već je naš mentalni sklop takav da ležimo i ne mičemo se iz nekog straha ili tražimo dopuštenje da se pomaknemo u ugodniji položaj umjesto da poslušamo svoje tijelo i jednostavno se pomaknemo. Mi im pokušavamo objasniti da je pokret nešto potpuno normalno u trudnoći i porodu, ne samo da neće naštetiti, nego je i dobar za naš progres poroda. Onda informiramo ih o njihovim pravima o informiranom pristanku. Zapravo razgovaramo puno o komunikaciji s medicinskim osobljem i pokušavamo ih naučiti kako da se ta komunikacija postavi na ravnopravan nivo.

Koji su najčešći motivi koji potaknu žene da postanu doulama?

Većina doula koja dođe na obuku zapravo tako započne proces izlječenja svojih porođajnih trauma. Njima obuka bude proces suočavanja s time što im se dogodilo. Jedan manji dio žena, nažalost manji, su one koje su imale sjajno iskustvo na porodu i koje se jednostavno vide u tom području. Imamo i dvije članice koje su doule, a još uvijek nisu majke i one funkcioniraju odlično, mislim da  želja da se bude uz majku zapravo nije toliko povezana s time je li doula sama imala porod.

Koliko ta obuka može pomoći ženi u vlastitom porodu?

Apsolutno može. Na tom treningu nauči se fiziologija poroda, kako pomoći ženi ili sebi u porodu, te na koji način komunicirati s medicinskim osobljem kako bi se ispunili njeni zahtjevi. Mislim da je to odlična priprema za porod, iako nam ne dolaze baš trudnice, ipak je to skupa edukacija, jeftinije je uzeti doulu.

Kakva je potražnja i prisutnost doula diljem Hrvatske?

Imamo doulu u Varaždinu koja je otvorila obrt, jer žene tamo toliko žele  podršku i  rodilište je otvorenije prirodnijem pristupu. U Zagrebu, pošto ima puno žena, imamo posla. Zatim imamo u Istri par doula, oni vole isto prirodniji pristup i koriste podršku u porodu. Imamo nešto upita za Dalmaciju, slabije nego u sjevernim dijelovima i nažalost, Slavonija je dio gdje uopće nemamo ni doula, a ni upita – bilo je nešto malo za Osijek, ali nikako ne pokrivamo taj dio.

Kako funkcionira porod kod kuće u Hrvatskoj?

Žena može roditi gdje god ona želi, dakle nema nikakve zakonske legislative ili regulative koja bi joj to branila. Nažalost, ta žena ne može dobiti legalnu medicinsku pomoć i to je problem. Dakle, žene koje žele mogu rađati doma, ali neće imati adekvatnu pomoć.

Postoje li neki obrasci koji se mogu primijetiti među ženama koje zatraže doulu, primjerice dijele li religijsko opredjeljenje, stupanj obrazovanja ili neke druge karakteristike?

Presjek žena je stvarno raznolik, nismo primijetile da ima nekih poveznica. Ono što jest poveznica je to da su to uglavnom žene u tridesetim godinama, žene koje su osvijestile to da im naš sustav ne nudi dobru podršku i da će trebati nekoga dodatnog da bi imale bolje iskustvo poroda, te žene koje su imale traumatičan porod, pa žele nekoga uz sebe, kojima je nedostajala ta podrška pri prethodnim porodima.

U kojoj ulozi vidite doule općenito ali i vašu udrugu s obzirom na debate koje se trenutno vode u javnosti vezano uz opstetricijsko nasilje i neadekvatnost zdravstvenog sustava?

Mi kao udruga smo odlučili krenuti prema ženama, prema tome da ih osnažimo da one same traže svoja prava, žena po žena. Cilj nam je da svaka žena pristupi vlastitom porodu osnažena i hrabra, da razgovara na način koji je njoj potreban. Loše je što je skrb u Hrvatskoj rascjepkana, odnosno nije kontinuirana, te postoji samo jedan tip skrbi, dakle žene nemaju izbora. Mi smatramo da je na nama da pokušamo podržati žene ne samo u porodu, nego i u traženju svojih prava. Mi kao udruga se ne želimo nametati institucijama s nekom svojom vizijom, jer je općenito uloga doule da bude tolerantna i da podržava bilo koji ženin izbor. Ali mora biti mogućnosti izbora.

Naša udruga ima strogi kodeks ponašanja i čini mi se da je u zadnje vrijeme postalo jako bitno to naglasiti. Mi smo odlučile izaći sa svojim stavom da smatramo da kućni porod mora biti legalan i da mora biti asistiran, članice naše udruge ne odlaze na neasistirane kućne porode. Sve naše članice imaju stručni kodeks ponašanja prema medicinskom osoblju i prema klijenticama, te nam se može prijaviti neko nepoželjno ponašanje članica. To je nešto što želimo naglasiti kao važan aspekt budućnosti naše profesije – još uvijek nismo profesija, ali stremimo ka tome. 

U kakvom je onda odnosu praksa doula i ženska reproduktivna prava?

Mi na osnaživanju žena radimo u prenatalnim posjetama. Uloga doule u trudnoći je prvenstveno informativna. Mi razgovaramo s ženama o tome što se sve događa tijelu, što se događa u rodilištima, koje su preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, te razgovorom dolazimo do toga što žena želi za sebe. Kad ulazimo u rodilište sa ženom, mi apsolutno ništa ne zahtijevamo za žene, mi nismo advokati – to se dosta često čuje, da su doule advokati – ali mi ne zagovaramo aktivizam u rađaoni, mi mislimo da to nije dobro za ženu, jer se onda opet njoj oduzima njena snaga. Svo se naše osnaživanje odvija prije poroda, a onda je žena ta koja preuzima snagu svoje odluke.

Dakle pravo na koje se najviše fokusirate je pravo na informiranje?

Tako je, pravo na informiranje i pravo na izbor.

Kako komentirate hrvatski sustav skrbi za trudnice, mlade majke i žene u porodu i kako vidite idealan sustav?

Sustav nije dobar ni za koga. Kao prvo, nije dobar za majke. Kao drugo, nije dobar za medicinske radnike, oni su isto preiscrpljeni, previše rade, a sve zbog sustava koji nije skrojen ni po kome. Mi mislimo kao udruga da bi se primaljama trebao dati puno veći udio u tom sustavu. Imamo divne sustave oko nas koji funkcioniraju, primjerice u Jasenicama u Sloveniji postoji odjel u kojem samo primalje vode porod i to se čini kao da bi moglo biti izvedivo i kod nas. Doktore – ginekologe i opstetričare – se treba stvarno rasteretiti svih tih žena koje imaju potpuno nekomplicirane trudnoće i prepustiti im samo žene s patologijama i problemima u trudnoći, tako da bi se idealan sustav temeljio na samostalnom primaljstvu, gdje bi se primalje koje to  žele mogle odlučiti prakticirati i kućne porode, koji bi također trebali biti legalni.

Kako komentirate “Ispovijest radikalne doule” Elise Albert?

Već sam spomenula,  aktivizam u rađaoni je jako težak. Ja razumijem tu potrebu, ona je jasna – kada dođete na porod i vidite da se događa nešto što ne bi trebalo. No nažalost, iz našeg iskustva, ako mi reagiramo tada i na taj način, mi letimo van iz rađaone i majka ostaje sama, a ulazak u rađaonu nam još dugo ne bude dopušten. A najgore je to što majci ne bismo dopustile da se sama izbori za sebe. Žene ne bi trebale predati svoju snagu nikome, pa ni douli. Mislimo da je aktivizam izvan rađaone koji se temelji na  osvještavanju žena o njihovim pravima nužan i potreban, ali je bitno naglasiti da u rađaoni mi samo podržavamo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Previšić se skrivao u uredu, na Filozofskom se borba nastavlja

Studenti i studentice organizirani u Plenum Filozofskog fakulteta već se mjesecima bore protiv samovolje dekana Vlatka Previšića potpomognutog prilično zabrinjavajućim brojem članova/ica Fakultetskog vijeća, ali i višim strukturama moći, počevši od rektora Sveučilišta u Zagrebu. Nakon jučerašnjeg doslovno višesatnog skrivanja u svom uredu od studenata i studentica, sada je potpuno jasno kako je dekan Filozofskog fakulteta izgubio svaki autoritet i dignitet.

Naime, ovoga puta su studenti/ce reagirali na još jedno vikend-uklanjanje transparenata s pročelja zgrade fakulteta. Transparent “Što je previše, Previšić je” uklonjen je gotovo odmah nakon postavljanja, također preko vikenda. Tijekom prošloga tjedna uklonjen je i transparent “Mislim, dakle smijenjena sam” koji se odnosio na prodekanicu Branku Galić, ovoga vikenda i ostali transparenti – “Eppur si muove”, “FFZG protiv klerikalizacije obrazovanja” i “FFZG protiv homofobije i transfobije”.

Razgovarala sam s nekoliko studentica koje su u jučerašnjoj akciji zahtijevale vraćanje transparenata pred Uredom dekana. Naglašavaju kako nisu nikoga blokirali/e, te kako su samo tražili/e da ih dekan primi na dvije minute i vrati im transparente. Jedna studentica kaže: “Dekan je u bilo kojem trenutku mogao izaći iz ureda. Dapače, vikali smo ‘izađi!’, a on je valjda čuo ‘ostani unutra!’. Umjesto da izađe, zaključao se, nije nas htio primiti i očito nije otišao na sastanak s Japancem kako bi nas mogao proglasiti krivcima za ‘diplomatski skandal’. Nitko nije izašao, nitko nije htio razgovarati. Bili su unutra zaključani. U više navrata smo kucali, tajnica je nekada otvorila, nekad ne, a kad bi otvorila, govorila bi o mogućem terminu sastanka drugi tjedan”.

Članice Plenuma su ukazale i na dekanovu izjavu, objavljenu danas u Jutarnjem listu. Jutarnji list piše kako je dekan “morao odgoditi oproštajni susret s japanskim veleposlanikom najavljen za 13 i 15 sati”, te da je Ured dekana to nazvao diplomatskim skandalom koji su izazvali studenti i studentice “blokirajući ga u uredu”. Evo što je o jučerašnjim događanjima izjavio dekan Previšić: “Pravo je studenata da izražavaju svoja neslaganja i mišljenja na demokratski način, ali pritom se ne može blokirati svakodnevni rad zaposlenika fakulteta i ometati nastavu fizičkim zaprečavanjem. Nije demokracija stvaranje buke, to nije akademski. Studenti su transparente izvjesili prije mjesec i pol dana, a da nisu ni od koga tražili odobrenje. Gotovo ih je već vjetar potrgao. Ipak sam kao čelnik institucije dužan štititi izgled zgrade”.

{slika}

Kao što smo već izvijestile, od 27. travnja do 8. svibnja, uz pomoć profesora/ica sa Odsjeka za sociologiju provedena je anketa na više nego reprezentativnom uzorku, a rezultati koji nedvojbeno ukazuju na protivljenje sklapanju ugovora o zajedničkim dvopredmetnim studijima između Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, predstavljeni su 17. svibnja u prostorijama HND-a jer im na Filozofskom fakultetu nije odobren prostor za to. Anketa je pokazala kako se više od dvije trećine studenta/ica bezuvjetno usprotivilo sklapanju ovoga ugovora, 23 posto njih podržava suradnju ako su u ugovoru eksplicitno definirani uvjeti suradnje, 5 posto nema stav o tim pitanjima, a samo jedan i pol posto anketiranih bezuvjetno podržava ugovor.

Podsjećamo, Fakultetsko vijeće nije prihvatilo smjenu prodekanice Galić, što je dekan pokušao progurati kao svoju odluku tvrdeći da za to ima ovlasti, što ukazuje i na nepoznavanje Statuta fakulteta kojemu je na čelu. Od tada, dekan zajedno sa ostatkom dekanskog vijeća, vršeći mobbing opstruira rad i sprječava obavljanje dužnosti prodekanice, a time i funkcioniranje fakulteta. Jasno je i kako neovlašteno ne provodi odluku Fakultetskog vijeća. Nakon što su Previšić i dekan KBF-a Tonči Matulić najavili odgađanje rasprave o ugovoru između KBF-a i FF-a, prije nekoliko tjedana opet je krenula rasprava o ugovoru po odsjecima fakulteta, te je najavljeno kako će se o ugovoru odlučivat u lipnju. Naravno, sustavno nasilje i nastojanje gušenja kritike se nastavlja u svim oblicima, uključujući cenzuriranje izjava studentskih predstavnika svih odsjeka i godina i marginaliziranje predstavnika/ca studenata na Fakultetskom vijeću. Tipičan totalitaristički potez predstavlja i vikend-skidanje odnosno krađa studentskih transparenata.

S obzirom da se danas, 25. svibnja, odvija još jedna sjednica Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, na čijem dnevnom redu nema točke posvećene “spornom” ugovoru, i s obzirom da dekan/uprava i dalje svim kanalima vrše cenzuru i pritisak na odsjeke, studenti i studentice su danas napravile/i još jednu akciju špalira etičke interpelacije gdje su ispred Vijećnice uz novi sinoć napravljen transparent dijelile članovima i članicama vijeća novu Skriptu i rezultate ankete, kako bi osigurali da su ih svi koji će odlučivati dobili i kako bi ukazali na odgovornost članova/ica vijeća. Nadamo se da je do sada i članovima i članicama Vijeća jasno koga su izabrali/e za dekana, što misle i protiv čega se bore njihovi studenti i studentice, a nadam se da im je jasna i šira slika društva, te da će preuzeti odgovornost koju imaju. 

Previšić se skrivao u uredu, na Filozoskom se borba nastavlja

Studenti i studentice organizirani u Plenum Filozofskog fakulteta već se mjesecima bore protiv samovolje dekana Vlatka Previšića potpomognutog prilično zabrinjavajućim brojem članova/ica Fakultetskog vijeća, ali i višim strukturama moći, počevši od rektora Sveučilišta u Zagrebu. Nakon jučerašnjeg doslovno višesatnog skrivanja u svom uredu od studenata i studentica, sada je potpuno jasno kako je dekan Filozofskog fakulteta izgubio svaki autoritet i dignitet.

Naime, ovoga puta su studenti/ce reagirali na još jedno vikend-uklanjanje transparenata s pročelja zgrade fakulteta. Transparent “Što je previše, Previšić je” uklonjen je gotovo odmah nakon postavljanja, također preko vikenda. Tijekom prošloga tjedna uklonjen je i transparent “Mislim, dakle smijenjena sam” koji se odnosio na prodekanicu Branku Galić, ovoga vikenda i ostali transparenti – “Eppur si muove”, “FFZG protiv klerikalizacije obrazovanja” i “FFZG protiv homofobije i transfobije”.

Razgovarala sam s nekoliko studentica koje su u jučerašnjoj akciji zahtijevale vraćanje transparenata pred Uredom dekana. Naglašavaju kako nisu nikoga blokirali/e, te kako su samo tražili/e da ih dekan primi na dvije minute i vrati im transparente. Jedna studentica kaže: “Dekan je u bilo kojem trenutku mogao izaći iz ureda. Dapače, vikali smo ‘izađi!’, a on je valjda čuo ‘ostani unutra!’. Umjesto da izađe, zaključao se, nije nas htio primiti i očito nije otišao na sastanak s Japancem kako bi nas mogao proglasiti krivcima za ‘diplomatski skandal’. Nitko nije izašao, nitko nije htio razgovarati. Bili su unutra zaključani. U više navrata smo kucali, tajnica je nekada otvorila, nekad ne, a kad bi otvorila, govorila bi o mogućem terminu sastanka drugi tjedan”.

Članice Plenuma su ukazale i na dekanovu izjavu, objavljenu danas u Jutarnjem listu. Jutarnji list piše kako je dekan “morao odgoditi oproštajni susret s japanskim veleposlanikom najavljen za 13 i 15 sati”, te da je Ured dekana to nazvao diplomatskim skandalom koji su izazvali studenti i studentice “blokirajući ga u uredu”. Evo što je o jučerašnjim događanjima izjavio dekan Previšić: “Pravo je studenata da izražavaju svoja neslaganja i mišljenja na demokratski način, ali pritom se ne može blokirati svakodnevni rad zaposlenika fakulteta i ometati nastavu fizičkim zaprečavanjem. Nije demokracija stvaranje buke, to nije akademski. Studenti su transparente izvjesili prije mjesec i pol dana, a da nisu ni od koga tražili odobrenje. Gotovo ih je već vjetar potrgao. Ipak sam kao čelnik institucije dužan štititi izgled zgrade”.

{slika}

Kao što smo već izvijestile, od 27. travnja do 8. svibnja, uz pomoć profesora/ica sa Odsjeka za sociologiju provedena je anketa na više nego reprezentativnom uzorku, a rezultati koji nedvojbeno ukazuju na protivljenje sklapanju ugovora o zajedničkim dvopredmetnim studijima između Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, predstavljeni su 17. svibnja u prostorijama HND-a jer im na Filozofskom fakultetu nije odobren prostor za to. Anketa je pokazala kako se više od dvije trećine studenta/ica bezuvjetno usprotivilo sklapanju ovoga ugovora, 23 posto njih podržava suradnju ako su u ugovoru eksplicitno definirani uvjeti suradnje, 5 posto nema stav o tim pitanjima, a samo jedan i pol posto anketiranih bezuvjetno podržava ugovor.

Podsjećamo, Fakultetsko vijeće nije prihvatilo smjenu prodekanice Galić, što je dekan pokušao progurati kao svoju odluku tvrdeći da za to ima ovlasti, što ukazuje i na nepoznavanje Statuta fakulteta kojemu je na čelu. Od tada, dekan zajedno sa ostatkom dekanskog vijeća, vršeći mobbing opstruira rad i sprječava obavljanje dužnosti prodekanice, a time i funkcioniranje fakulteta. Jasno je i kako neovlašteno ne provodi odluku Fakultetskog vijeća. Nakon što su Previšić i dekan KBF-a Tonči Matulić najavili odgađanje rasprave o ugovoru između KBF-a i FF-a, prije nekoliko tjedana opet je krenula rasprava o ugovoru po odsjecima fakulteta, te je najavljeno kako će se o ugovoru odlučivat u lipnju. Naravno, sustavno nasilje i nastojanje gušenja kritike se nastavlja u svim oblicima, uključujući cenzuriranje izjava studentskih predstavnika svih odsjeka i godina i marginaliziranje predstavnika/ca studenata na Fakultetskom vijeću. Tipičan totalitaristički potez predstavlja i vikend-skidanje odnosno krađa studentskih transparenata.

S obzirom da se danas, 25. svibnja, odvija još jedna sjednica Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, na čijem dnevnom redu nema točke posvećene “spornom” ugovoru, i s obzirom da dekan/uprava i dalje svim kanalima vrše cenzuru i pritisak na odsjeke, studenti i studentice su danas napravile/i još jednu akciju špalira etičke interpelacije gdje su ispred Vijećnice uz novi sinoć napravljen transparent dijelile članovima i članicama vijeća novu Skriptu i rezultate ankete, kako bi osigurali da su ih svi koji će odlučivati dobili i kako bi ukazali na odgovornost članova/ica vijeća. Nadamo se da je do sada i članovima i članicama Vijeća jasno koga su izabrali/e za dekana, što misle i protiv čega se bore njihovi studenti i studentice, a nadam se da im je jasna i šira slika društva, te da će preuzeti odgovornost koju imaju. 

Ljubov Popova – žena čiji je dizajn nosila cijela Moskva

Ljubov Popova (24. 4.1889.- 25. 5.1924.) jedna je od najutjecajnijih ruskih umjetnica prve polovine 20. stoljeća. Suosnivačica je konstruktivizma i iznimno velik utjecaj je imala na razvoj ruske avangardne umjetnosti. Iako je najpoznatija po svojim slikama na kojima je francuski kubizam i talijanski futurizam kombinirala u osebujan kubofuturistički stil, manje je poznato da se bavila i kazališnom kostimografijom i scenografijom, te tekstilnim dizajnom. 1916. pridružila se Maljevičevom suprematističkom pokretu i od tada se potpuno posvetila apstraktnoj umjetnosti.

Od revolucije 1917. priklonjena je ideji novog poretka i podržava izgradnju nove sovjetske Rusije. Nekoliko godina kasnije potpuno odbacuje ideju o dekorativnoj svrsi umjetnosti i pridružuje se konstruktivistima, prihvativši njihov stav da umjetnost treba biti praktična i svrhovita, i razvijati se u skladu s razvojem tehnologije i industrijalizacijom. Nakon svoje posljednje umjetničke izložbe 1921. godine, posvetila se praktičnijim vidovima umjetnosti, pa tako te iste godine radi na scenografiji Mejerholdove predstave Veličajni rogonja[1]. U duhu konstruktivizma, Popova je za scenografiju koristila naprave poput preča, trapeza i cirkuskih ljestava, povezavši tako u avangardnom stilu teatarsku umjetnost sa supkulturom cirkusa. Istovremeno, kostimografiju svodi na plavu radnu odjeću, time se priklonivši konstruktivističkoj težnji da se narod obuče u radna odijela. Osim kroz rad u kazalištu i na filmu, svoju naklonost ideji novog poretka je pokazivala i kroz dizajn knjiga, izradu socrealističkih agitprop plakata i tekstilni dizajn[2].

{slika}

1923. godine odlučila je posvetiti se dizajnu tkanine, što je bila svojevrsna kulminacija njenih dotadašnjih umjetničkih nastojanja i promišljanja, te suradnje s konstruktivistima. Tako je jednom prilikom izjavila: “Niti jedan umjetnički uspjeh nije mi pružio toliko zadovoljstva koliko pogled na seljanku ili radnicu kako kupuje materijal koji sam dizajnirala”[3]. Svoje umjetničke vještine odlučila je iskoristiti u utilitarne svrhe i stvaranjem uporabnih predmeta masovne proizvodnje sudjelovati u izgradnji nove komunističke države. Kao predavačica na Vhutemasu (Viša umjetnička i tehnička škola u Moskvi), nastojala je stvoriti suradnju između škole i tvornica za izradu uporabnih predmeta, s namjerom da studenti/ce iz prve ruke uče o izradi i dizajnu robe za masovnu proizvodnju, no ideja je propala jer su u to vrijeme gotovo sve tvornice bile u potpunom rasulu. Jedna od rijetkih iznimaka bila je industrija tekstila koja je u 1920-ima ponovno počela jačati. U očajničkoj potrazi za dobrim dizajnerima, moskovska tvornica tekstila je 1923. svim umjetnicima uputila javni poziv na suradnju. Popova je s oduševljenjem zgrabila priliku da bude dio procesa industrijske proizvodnje, te je u jesen iste godine zajedno s umjetnicom Varvarom Stepanovom, s kojom je surađivala i u konstruktivističkom pokretu, počela raditi u tvornici tekstila.

I Popova i Stepanova nastojale su u dizajn tekstila uvesti suvremena i inovativna rješenja i duh konstruktivizma. Međutim, nametanje geometrizacije forme nad zastarjelim naturalističkim dizajnom iznimno neorganiziranoj tvornici, pokazalo se prilično zahtjevnim.

Iako je u odnosu na slikarstvo dizajn tekstila tražio nešto drugačiji pristup (motive je valjalo izraditi na način da se mogu beskrajno ponavljati na bali tkanine), Popova je i tu vrlo vješto primijenila svoj stil temeljen na eksperimentiranju s apstraktnim oblicima i njihovom permutacijom i ponavljanjem da bi se stvorio beskrajno ponavljajući motiv. Njena hrabra upotreba kontrastnih boja i geometrijskih motiva i danas ostavlja dojam modernosti.

{slika}

Čvrsto je vjerovala da umjetnost pripada svima, a ne samo onima koji si ju mogu priuštiti, i to je nastojala primijeniti i u izradi i dizajnu tkanina. Umjesto u do tada uobičajene floralne motive, Popova je žene oblačila u naoko jednostavne geometrijske kombinacije živih boja i jasnih, oštrih linija. Od svojih je tkanina u prvom redu dizajnirala svakodnevnu odjeću namijenjenu ženama iz radničke klase, no kod nekih je dizajna očito da je na prvo mjesto stavljala ornamentalnost, a utilitarnosti nadređivala skulpturalni pristup oblikovanju tekstila. Bez obzira na to je li odjeća koju je dizajnirala bila za svakodnevnu upotrebu, ili se radilo o stiliziranim dizajnerskim komadima, Popova je uvijek dizajnirala odjeću koja se mogla proizvesti masovno, te je time bila dostupna svakome, a ne samo onima s dubljim džepom. Njena je želja bila oblikovati stil nove nacije i stvoriti eleganciju dostupnu svima.

Svestrana, puna energije, iznimno nadarena i među svojim suvremenicima/ama poznata po nevjerojatnoj produktivnosti, Ljubov Popova je bila žena koja nikad nije prestala pomicati i svoje i tuđe granice u umjetnosti i dizajnu. Preminula je od šarlaha kad joj je bilo samo 35 godina.


[1] Nomadi ljepote / A. Flaker

[2] http://www.tate.org.uk/research/publications/tate-papers/14/liubov-popova-from-painting-to-textile-design

[3] Umjetnost / A. Butler et al.

Učimo djecu da žene mogu biti kirurginje i pilotkinje!

Kada djecu zamolite da nacrtaju osobe koje se bave kirurgijom, lete u borbenim avionima i gase požare, većina njih će u tom trenutku nacrtati – muškarca. Razlog? Rodni stereotipi koji se stvaraju vrlo rano – već između 5. i 7. godine života, a da toga djeca nisu niti svjesna.

Upravo se to dogodilo i u ovom videu – djeci je rečeno da nacrtaju kirurga/inju, pilota/kinju i vatrogasca/kinju. Čak 61 dijete je za sva tri zanimanja nacrtalo muškarca, dok je svega njih petero nacrtalo ženu u tim ulogama. Video je rad neprofitne organizacije Inspiring the Future i dio kampanje #RedrawTheBalance, kojom žele upozoriti na štetnost rodnih stereotipa i važnost zajedničkih napora da ih izbacimo iz svakodnevnog života.