Sedamnaest bivših francuskih ministrica uputile su apel da se prekine šutnja i nekažnjavanje spolnog uznemiravanja!
“Dosta je. Gotovo je s nekažnjivosti. Nećemo više šutjeti. Sustavno ćemo ukazivati na sve seksističke primjedbe, neprimjerene geste i ponašanje. Ohrabrujemo sve žrtve spolnog uznemiravanja i napada da progovore i podnesu tužbe”, poručile su bivše ministrice svih političkih orijentacija u apelu objavljenom u listu Journal du Dimanche . Dodale su i da zahtijevaju od svih stranaka i političkih skupina da sva trenutna buduća dijele istraže te da pomognu žrtvama da se razotkrije istina.
Apel su potaknule optužbe protiv zastupnika Zelenih Denisa Baupina. Naime, u proteklih tjedan dana osam je žena, među kojima su četiri zastupnice, optužilo Baupina za spolno uznemiravanja i agresiju. On je to opovrgnuo, no pokrenuta je istraga.
Ministrica za prava žena Laurence Rossignol istaknula je da vlada priprema izmjene zakona kojima bi se produljila trogodišnja zastara u slučajevima uznemiravanja te kojima bi se omogućilo da tužbe podnesu i udruženja, što traže potpisnice apela.
Potpisnice su bivše ministrice Zelenih Cecile Duflot, Corinne Lepage, Dominique Voynet, ministrice desnice Roselyne Bachelot, Nathalie Kosciusko-Morizet, Vaklerie Pecresse te ministrice ljevice Elisabeth Guigou, Aurelie Filippetti i Fleur Pellerin. Apel je potpisala i Christine Lagarde, sadašnja direktorica MMF-a, a francuski premijer Manuel Valls izrazio je potporu inicijativi na Twitteru.
Prošlogodišnji album ‘Jantar’ grupe Žen osvojio je sve – od publike preko glazbenih kritičara/ki do top ljestvica. Eva, Sara, Ivona i Tanja zadnjih desetak mjeseci koncertne dvorane u Hrvatskoj, ali i regiji, a dojmovi su svugdje isti – energičnost, pozitiva i sjajna izvedba. ‘Jantar’ je neupitno jedno od najboljih prošlogodišnjih izdanja na ovim prostorima. Međutim, Žen osim glazbenog iskustva, nosi i notu aktivizma, potiče na dekonstruiranje normi i izlazak iz okvira. Uoči njihove francuske turneje i nastupa na najvećem hrvatskom glazbenom festival INmusicu, popričale smo sa ženama iz Žena o njihovim kreativnim procesima, suradnjama, razmišljanjima o društvu i otporu kroz umjetnost.
Kako same navodite, ‘Jantar’ donosi specifičan, slojevit i kompleksan zvuk koji je teško žanrovski definirati, a kreće se u smjeru dream popa, post-rocka, synthwavea, te poigravanje s rodnim ulogama, ali i emotivne, metaforične tekstove. Kakva ste očekivanja imale od ‘Jantara’ i što ste dobile?
Ivona: Očekivanja smo nekako stavile sa strane, u trenutku rađanja albuma jesu postojala, ali nisu bila definirana. Reakcije scene, publike i kritike nakon izlaska albuma su nas osvježile i dale potvrdu našim nastojanjima – i svakako stvorile nova očekivanja.
Eva: Zadovoljne smo kako je album prihvaćen, očekivale smo reakcije od publike koja nas prati a ugodno smo iznenađeni što je vidljivost Žen-a postala veća nakon Jantara. Drago nam je da se trud koji smo uložile u promociju albuma isplatio.
Sara: Još dok sam preslušavala Jantar u fazi miksanja jako mi se svidio, i kao cjelina i stvari pojedinačno, i osjetila sam da smo stvorili predivan album, ali ipak teško je iz tako subjektivne pozicije razviti neku realnu sliku, tako da sam nastavila uživati u Jantaru, bez velikih očekivanja da će se svidjet i mnogim drugima. I zato me sve što se dešava oko albuma iznova oduševljava.
U odnosu na prvijenac ‘I onda je sve počelo’, Jantar djeluje malo izbalansiranije, a čini mi se kako je malo više i društveno angažiraniji, odnosno zagovara dekonstruiranje nametnutih društvenih normi. Ciljano želite pjesmom zagovarati otpor i borbu?
Eva: Jantar je sigurno kompaktniji od prvog albuma jer je nastao u puno kraćem razdoblju. Društveno smo bile angažirane i na prvom albumu, pjesmom Sve ostaje nakon nas, ali da, na drugom smo se malo više potrudili izraziti jasnije stavove. Želimo potaknuti pojedince i pojedinke da se probude i počnu samostalno razmišljati, a ne prihvaćati sve zdravo za gotovo.
Ivona: Da! Otpor prvenstveno nametnutim načinima mišljenja…
Sara: Kroz pjesme izražavamo svoje misli i osjećaje, nekome će to poslužiti kao ohrabrenje, nekoga će potaknuti da na drugačiji način razmisli o svemu što se dešava u nama i oko nas, netko neće ni razmišljat o aktivističkoj noti. Kako god, aktivistički, otporno i borbeno jest, no taj otpor i borbu nikom ne namećemo, samo je nudimo.{slika}
Žen se poigrava i secira rodne stereotipe. Pjesma ‘Ja ću biti bor’ je rodno fluidna. Prvi dio stiha je u ženskom rodu, pa drugi u muškom, i obrnuto. Kako vi gledate na rod i zašto mislite da ga je potrebno dekonstruirati?
Eva: U pjesmi između ostalog preispitujemo i binarnost rodnih podjela, pošto je to još jedan od kalupa u koje nas kroz život trpaju. Učinilo mi se posebno bitno to istaknuti jer pritom šaljemo poruku podrške transrodnoj zajednici koja izlazi iz tih okvira.
Ivona: Današnja binarnost rodnih uloga je perfidnija nego ikad prije: naizgled ‘slobodni’, neslobodni smo na mnogo načina, čak i po pitanju roda u kojem se želimo izražavati – u jeziku, a gdje je tek razbijanje stereotipa o našim rodnim ulogama u kojima djelujemo u našoj okolini. Dekonstrukcija roda je korak ka oslobođenju čovjeka.
Sara: Malo toga se može kvalitetno strpati u kategorije, pa tako ni rod koji je sve i svašta, ali sasvim sigurno nije binaran. Pod kvalitetno kategoriziranje podrazumijevam da svaki entitet neupitno spada određenu kategoriju, a s rodom je situacija takva da čak i zanemarimo to kako se tko osjeća, nosi i izgleda, i ako dijelimo ljude samo po genitalijama, čak i tu nailazimo na ljude izvan ustaljenih kategorija, stoga je besmisleno da upravo tu kategoriju držimo najbitnijom, te da je definiramo pri samom rođenju, upisujemo u svaki dokument, izgovaramo u svakoj rečenici, doživljavamo u svakom javnom prostoru. Jako puno iskonskih problema na ovom svijetu, a možda i svi, potječu upravo radi binarne rodne podjele ljudi. Stoga, da, svakako rod je potrebno rastaviti, porazbacati sve dijelove naokolo i nikad više ne sastavljati. Rod je fluidan, jednako kao i sve u našim životima.
Osim lomljenja rodnih uloga, u toj pjesmi se obračunavate i s nametnutim društvenim i političkim sustavom u kojem egzistiramo. Jasno kažete kako nećete biti ropkinje kalupima iz kojih ste otisnule. Smatrate li da vaša publika shvaća glazbu kao dio otpora?
Ivona: Ljepota glazbe je njezin univerzalni jezik, poruka koju je moguće prenijeti ne samo lirikom i glazbenom matematikom, već i emocijom. S druge strane, svatko glazbu proživljava i filtrira kroz vlastite emocije, tako da svatko kroz slušanje iste glazbe proživljava nešto vrlo osobno i individualno… Poruka je jasna, načini na koje se može čuti i protumačiti su bezbrojni.
Eva: Publika je šarolika i sigurno svatko percipira pjesmu na svoj način, mi to i želimo. Bitno nam je da dobijemo reakcije, da se ljudi zapitaju, da razmisle.
Tanja: Mislim da Žen svojoj publici istodobno pruža emotivno obojeno iskustvo u koje se može introspektivno uroniti i koje može izbaciti iz ravnodušnosti i potaknuti na djelovanje.{slika}
Osim glazbe, nastojite li pružati otpor normama i kalupima i u drugim segmentima života?
Eva: Sigurno, pokušavamo pobjeći raljama konzumerizma koliko god možemo. Sadimo, recikliramo, nismo mesojedi (osim Ivone, ali i ona preferira biljke), u svakom segmentu dajemo od sebe najviše što u datom trenutku razumijemo ili osjećamo.
Ivona: Ako živiš po nekim principima i po nekim vlastitim vrijednostima koje više ili manje često odskaču od normirane okoline, onda se neminovno dešava da pružaš otpor – glavnoj struji, uvriježenim mišljenjima, predrasudama. Stavljanju u kalupe. I to nije samo otpor svih ‘drugih’ koji tebe stavljaju u kalupe – već i vlastitom kalupljenju drugih, vlastitim predrasudama, vlastitim lakšim načinima.
Tanja: Sama činjenica što otvoreno i iskreno živimo svoje živote nas stavlja izvan konteksta prevladavajućih društvenih norma i očekivanja. I da, trudimo se što više voditi principima samoodrživosti i samoorganiziranosti i u ostalim životnim segmentima. Više.
Sara: Otpor je nerijetko slučajan, ali očito neminovan nusprodukt našeg djelovanja. Trudimo se promovirati ljubav, mir, solidarnost i održivost, trudimo se živjeti u simbiozi s ovim planetom, a ne biti njezini tirani. Ne možemo pojmiti granice, ni mentalne ni fizičke, pogotovo ne one zidane i žičane. To živimo, to jesmo i to izbija u našem stvaralaštvu. Pružamo li pri tome otpor naspram nečega možda i nije toliko bitno, koliko je bitno da idemo ka nečemu, nečem ugodnijem za sve. Nije bitno kolika je naša kap, mi mijenjamo svijet. To je sigurno.
‘Nema te zemlje koju ne znamo’ podsjeća na ‘Ovo je zemlja za nas, za sve naše ljude’ od EKV-a. Riječ je o stihovima koji su preuzeti od ljudskopravaških organizacija i inicijativa u vrijeme referenduma o braku kako bi se Željki Markić i ekipi poručilo da nigdje ne odlazimo i da nas ne mogu ušutkati. U svjetlu recentnih i agresivnih napada na ljudska prava, slobode govora i izražavanja, aktualna društvena i politička zbivanja itekako traže soundtrack za pružanje otpora. Kao što je Sara prije par godina na jednom koncertu pjesmu ‘Iskrenost je posebna’ najavila riječima: ‘Ovo je za Prajd’, namjeravate li se možda aktivnije angažirati, ukoliko bude potrebno, u obranu ljudskih prava?
Eva: Zašto ne, jasno ćemo izraziti svoje stavove kao i svaki puta do sada.
Ivona: Ako bude potrebno… Hmm, već je potrebno. Kao bend i kao pojedinke jasno izražavamo svoje stavove o društvenim zbivanjima: sjećam se kako smo bile na mini turneji u Sloveniji i Austriji baš u vrijeme huktanja zloglasnog referenduma… Na svakom koncertu smo publici prepričavale grotesknost situacije. Sve se aktivno uključujemo u građanske inicijative, aktivno ih podržavamo. A kad dođe tren da se svi trebamo dodatno aktivirati – bez sumnje ćemo to i učiniti.
Nebrojno puta ste istaknule kako vas živcira etiketa ‘ženskog benda’. Libela apsolutno razumije jer je ‘ženski portal’. Dajte, objasnite još jednom u čemu je problem.
Ivona: Najjednostavnije rečeno – ako mi za sebe ustvrdimo da smo ženski bend, to dolazi iz naše afirmacije nas kao žena i nas kao glazbenica. Znači kad ta etiketa dolazi iz ovog izvora, afirmativnog, onda nije etiketa, već naša samodefinicija. I to jedna od. Kada nas netko drugi etiketira kao ‘ženski bend’ – u smislu, npr. glazbenog žanra, onda je to istodobno i podcjenjivanje nas kao glazbenica i kao ljudskih bića (koja se tom etiketom automatski smatraju manje sposobnima od onih drugih da je to potrebno naglašavati na ‘afirmativan’ način). Vidite li zamku?
Eva: Borimo se za ravnopravnost, za svijet bez binarnih rodnih i spolnih podjela, za svijet koji je nježniji i suosjećajniji te brine za sva živa bića.
Sara: Slušam ja muške bendove, ne znam koliko ekipa brije na taj žanr, al’ ima ih dobrih. Ozbiljno razmišljam o tome da organiziram festival muških bendova, pa da svi muškarci koji sviraju budu na istom mjestu, jer publici koju uglavnom čine također muškarci ionako nije bitno šta sviraju, bitno je da su to sve muškarci i da obavezno imaju brade, velike brade i dlakava prsa kao pravi mužjaci.
Kako izgledaju vaši kreativni procesi – gdje je početak, a gdje kraj ili su sve to istovremeno i krajevi i početci?
Eva: Tok misli i osjećaja je možda najbolji opis našeg kreativnog procesa. Bitan moment je uloviti one melodije i tekstove koji se međusobno nadopunjuju.
Ivona: Kraj nečega je istovremeno početak nečeg drugog, ta transformacija je trenutačna (makar u našim glavama taj proces može trajati beskonačno, ako to dopustimo). Naši kreativni procesi kreću od krajeva, početaka, sredina, neki se vraćaju iznova i iznova do završetka. I novog početka.
Tanja: Zanimljivo je npr. što su se tijekom vremena razvile razne verzije audio-vizualnih setova – iz običnog, ‘električnog’ razvio se akustični, akustični se transformirao u akustično-električni, a i taj još uvijek perpetuira. To znači da i VJing prilagođava svoj izričaj raznim tipovima izvedbi i izvedbenih prostora, mora biti posebno kreiran za tu izvedbu. Tako da je nekad u pitanju projekcija s grafoskopa, nekad digitalni projektori ili nekoliko njih, a nekad male površine s mapiranim projekcijama.
Izdajete za Unrecords, queer feministički label iz Beča. Kako je došlo do takve suradnje?
Ivona:Unrecords nije slučajno došao u Žen-ov život, nego je riječ o spletu glazbenih, aktivističkih, feminističkih i osobnih stavova i razmišljanja. ‘I onda je sve počelo’ je trebao biti samoizdat album, ali istovremeno smo se i raspitivale za labele, a cure iz Unrecordsa su se raspitivale o nama. Povezao nas je zajednički prijatelj iz glazbenih voda – i to je bio početak lijepe suradnje i prijateljstva.
Eva: Djevojke koje vode Unrecord su i same glazbenice, tko je prvi koga kontaktirao više nije jasno, bitno je da je rođena obostrana ljubav na prvom skajp razgovoru .
Iako je ‘Jantar’ prema brojnim top listama svrstavan u najbolje albume prošle godine, glazbeni mainstream ne prepoznaje. Sara je za Tportal izjavila kako je ‘scena gejzir, a Porin ustajala bara’. Što uopće mislite o glazbenoj sceni u Hrvatskoj? I želite li se naći ‘u mainstreamu’?
Ivona: Mislim da scena buja i prodire i da brane mainstreama popuštaju i pucaju na sve strane – neki tokovi su već preuzeti svježom glazbom, a neke bare je možda bolje niti ne dirati…
Eva: Samo ako će se značenje te riječi promijeniti, u što iskreno sumnjam.
Sara: Ne želim ni nama niti ikome tko se bavi umjetnošću da se pronalazi u mainstreamu, jer to znači udaljavanje od sebe i prilagođavanje nekim već ustaljenim šablonama. Žen nema šablonu, i nadam se da je nikad neće ni imat. Ako naš rad postane mainstream to će biti samo zato što će neka kritična masa ljudi/publike/kritike definirati naš zvuk i pretočiti je u mainstream struju. Mi nemamo što naći u mainstreamu, ali možemo dati nešto novo.{slika}
Također djelujete i kroz platformu Živ Žar Žur.
Eva:žŽž je nastao iz želje za umrežavanjem s aktualnim underground bendovima svijeta. Ugostili smo bendove iz gotovo svih zemalja Europe, te jedan američki bend. Radimo po DIY principu, same, uz pomoć prijatelja i prijateljica te udruge Attack koja nam ustupa svoj klub i divne zaposlenike i zaposlenice koji/e se ponekad odriču vlastitih honorara da bi podržali/e bendove.
Također radite i na drugim glazbenim projektima. Otkrijte nam o čemu je riječ?
Eva: Sara i ja imamo glazbeni projekt s dečkima iz ###, zove se Južni. Trebali bi uskoro snimati prvi EP. Surađujemo s Lucijom Potočnik i Tenom Rak koje su nam gostovale na promociji Jantara, te hrabro uskočile kao zamjene za Saru i Ivonu u situacijama kad je to bilo potrebno. A nastupale smo i s bendom Tus Nua, kojeg također podržavamo.
Što sada trenutno slušate? Što biste preporučile našim čitateljima i čitateljicama da slušaju ovo turbulentno proljeće?
Eva: Deru – 1979, Stereolab – Dots and Loops, Nick Drake – Pink Moon, Explosions in the sky – The Wilderness…
Ivona: Kaki king – Dreaming of Revenge, …Until We Felt Red, Ibeyi – Ibeyi, Blonde Redhead – Misery Is A Butterfly, Explosions in the sky – The Wilderness.
Tanja: Za melankolično proljeće – Beach House – Depression Cherry, Tropic of Cancer – Stop Suffering, Rafael Anton Irisarri – A Fragile Geography.
Sara: U zadnje vrijeme sam zabrazdila u jazz: Horace Silver, Dave Brubeck, Coltraine, Davis, Parker, Armstrong… Ne otkrivam čitateljstvu ništa novo, no svi mi super pašu za ovo (pre)aktivno proljeće.
U sklopu međunarodne konferencije LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT Libela će održati radionicu aktivističkog novinarstva u četvrtak, 19. svibnja, od 17 do 19 sati u LGBT Centru Zagreb.
Libela.org započela je s radom 2009. iz aktivističke potrebe za otvaranjem medijskog i javnog prostora rodnim i klasnim pitanjima te feminističkom diskursu. Libela.org ujedno je i platforma za edukaciju i osnaživanje mladih novinara/ki i aktivista/kinja. Većinu vremena Libela je egzistirala na volonterskom i aktivističkom radu svojih novinarki, na njihovom entuzijazmu, volji i vremenu. Uslijed recentnih političkih i društvenih zbivanja, vrlo vjerojatno ćemo ponovno postati potpuna guerilla (ako smo ikada išta drugo i bile).
Stoga bismo htjele osvijestiti i osnažiti studente i studentice da dignu svoj glas i kroz novinarski angažman i aktivizam pruže otpor mraku koji nas sustiže. Libelina radionica Feminističko aktivistička tipkanja uvest će vas u način funkcioniranja feminističkog aktivističkog medija, pojasniti perspektive i teme koje pokrivamo, ali i dati konkretne novinarske savjete i ideje za tekstove.
Radionicu vode članice Libelina uredništva Tea Stipan i Jelena Tešija. Prijaviti se možete do srijede, 18 svibnja, na: jelenatesija@gmail.com.
Ovog su vikenda održane nenasilne direktne akcije širom svijeta kojima su blokirani projekti fosilnih goriva na čak četiri kontinenta.
Simultanim akcijama blokirani su jedan od najvećih europskih rudnika i elektrana na ugljen u Njemačkoj, najveće postrojenje na ugljen u Brazilu tenajveći zagađivači na Pacifičkom sjeverozapadu u SAD-u. Također, blokirani su i vlakovi koji prevoze naftu na obje obale SAD-a, terminal u Vancouveru u Kanadi koji bi prevozio najprljaviji oblik nafte dobivene iz bitumena (‘tar sands’), opskrba ugljenom za ogromnu termoelektranu u Indoneziji, deponij ugljena u Turskoj i mnoga druga postrojenja.
Najveća akcija u kojoj je sudjelovalo oko 3,500 aktivista i aktivistkinja iz cijele Europe održala se na istoku Njemačke, u saveznoj državi Brandenburg. U isto vrijeme, aktivisti i aktivistkinje su se u petak probili na tri lokacije: u rudnik ugljena (lignita) “Welzow–Süd”, elektranu na ugljen “Schwarze Pumpe” (Crna Pumpa) te na prugu kojom vlakovi prevoze ugljen za tu elektranu koja je u vlasništvu švedske kompanije Vattenfall. Tijekom proboja su nosili/e transparente na kojima je pisalo “Mjesto zločina”, “Ostavite ih (fosilna goriva) pod zemljom”, “Promjena sistema, ne klime”, i sl. Također, bili/e su podijeljeni/e u nekoliko timova s različitim bojama pa je tako jedan od timova bio ružičasti i predstavljao je feministički i queer blok.
{slika}
Blokadu na sve tri lokacije aktivisti i aktivistkinje održali su punih 48 sati. Elektrana je zbog toga bila prisiljena smanjiti izlaznu snagu, a aktivisti/kinje su istaknuli kako je jedan od pogona elektrane bio potpuno isključen na određeno vrijeme, izvijestio je list Deutsche Welle.
“Njemačka je svjetski lider u spaljivanju ugljena. Stoga smo uzeli stvari u svoje ruke i želimo zatvoriti jednog od najvećih ‘klimatskih ubojica’ u Europi”, rekla je Hannah Eichberger, glasnogovornica koalicije “Ende Gelände” koja je organizirala akciju.
U policijskoj intervenciji u subotu je uhićeno 120 ljudi, a dvoje aktivista/kinja je ozlijeđeno. Većina ih je puštena tijekom nedjelje, a ostali aktivisti i aktivistkinje blokadu su u nedjelju završili svojevoljno. Kako je to izgledalo pogledajte na videuo akciji.
Ova je akcija nastavak na sličnu akciju koju je koalicija “Ende Gelände” organizirala prošle godine tijekom koje je 1,500 ljudi blokiralo najveći izvor emisija CO2 u Europi – rudnik ugljena “Garzweiler” na zapadu Njemačke. Osim masovne akcije, ove je godine, po šesti put, organiziran i klimatski kamp “Lausitzcamp” (9.-16. svibnja) na kojem je sudjelovalo oko 4,000 ljudi iz cijele Europe.
Potrebno je istaknuti da iako jeNjemačka najavila da planira zatvoriti sve nuklearke do 2022. godine, još uvijek koristi ugljen za dobivanje 42 posto svoje struje.
Slične akcije i prosvjedi održali su se ranije ovog mjeseca u Walesu, na Filipinima, Novom Zelandu, Australiji, Brazilu, Nigeriji, Indoneziji, itd. Te su akcije bile dio globalne kampanje građanskog neposluha pod nazivom “Break Free 2016” koju je pokrenula klimatska organizacija 350.org. Različitim akcijama cilj je bio poslati poruku da se države moraju ‘osloboditi’ od fosilnih goriva.
*Fotogaleriju s akcija širom svijeta pogledajte na Flickeru.
Izložba “Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića” mogla se do 20. ožujka 2016. posjetiti u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU pod autorskom koncepcijom Zorane Jurić Šabić, Dalibora Prančevića i Barbare Vujanović. Samim postavom autor/ice nastoje nas lišiti klasično estetskog pristupa analizi Meštrovićevih djela, no unatoč tome samo djelomično njegove likove seciraju na razini psiho-seksualnog upisujući u mramorne strukture blijedi trag političkog.
Sam postav nije novitet osvrnemo li se na činjenicu kako je prije nešto više od deset godina tjelesnost i seksualnost kod Meštrovića tematizirao i Bože Majstorović postavivši u Galeriji Meštrović umjetnikovu najveću fascinaciju: tijelo. Unatoč tome u kontekstu ove izložbe autori/ce odmiču se, kako tvrde, od klasičnog retrospektivnog formata s kojim je domaća i lokalna javnost već jako dobro upoznata te na određeni način, u specifičnom političkom kontekstu, pokušavaju isprovocirati javnost. To čine isključivo na interpretativnoj razini jer sama materija izložbe ne odiše ničim provokativnim. Zato ćemo se kroz cijelu analizu i zadržati na razini interpretacije te pokušati raščlaniti što su nam autor/ice ponudili, a da nije već gore spomenut retrospektivni format.
Da su nova tumačenja alat ovog postava naglašava i Dalibor Prančević u katalogu same izložbe te se pita “je li golo tijelo oduvijek intrigiralo i likovne umjetnike i velike mislioce?” Kao odgovor koristi perspektivu suvremenog filozofa Giorgia Agambena koji svojim spisom Goloća, kako tvrdi Prančević, “postavlja cijeli niz pitanja o pojavi i tumačenjima goloće pozivajući se pritom na mnoge teološke egzegeze, ali komentirajući i univerzalan disbalans između čiste fizičke pojavnosti i višeslojnosti duhovnog života. Kakav je uopće status goloće i njezina značenja u pojedinim kontekstima? Je li goloća stanje ili događaj? Je li goloća puka tautološka činjenica svedena na razinu deskripcije? Sfera čiste pojavnosti? Ili spoznajna mogućnost? Čitajući Agambenove retke aktualizira se pitanje: čime je zapravo zagrnuto tijelo i što se sve njegovim razgoljenjem otkriva?”.
Razvoj same teme o nagosti u Meštrovićevu radu moguće je pratiti na skulpturi i crtežu u rasponu od 1903. – 1946. godine, a prema motivu, kao i razdoblju, temu nagosti i erotike može se promatrati kroz tri čitanja, koja su se isprepletala u izložbenom narativu:
NELAGODA TIJELA: cjelina koja obuhvaća širi vremenski kontingent prva dva desetljeća 20. stoljeća, odabir uključuje radove s različitim problematikama nagosti, estetike ‘ružnoga’ i afirmacije drugoga.
KLASIČNO POIMANJE TJELESNOSTI: antičko poimanje tijela sukladno suvremenim tendencijama europskoga neoklasicizma i ostalih stilskih tendencija
POŽAR ČULA: ženski aktovi iz 20-tih godina, kao i brojni radovi koji obrađuju mitološke teme otkrivajući tako Meštrovićevo osobno poimanje spolnosti.
Jedna od autorica izložbe Barbara Vujanović kazala mi je, dok smo prolazili kroz postav, kako ih je prije svega: “zanimala tjelesnost i nagost te što one mogu konotirati kako u kontekstu onodobnog vremena tako i danas te kakve će reakcije sama izložba izvući na površinu kada govorimo o Meštrovićevim skulpturama koje se naslanjaju na puno dublju tradiciju – od Antike pa do danas”. U tom kontekstu autor/ice obrađuju tjelesnost/nagost, ali naravno povrh svega postavljaju pitanje što nago tijelo danas može značiti? Ima li poruku? Može li šokirati? Izazvati zgražanje? Osim ovih već dobro poznatih viktorijanskih kodova ostalo je za preispitati činjenicu, da iako tijelo još uvijek izaziva lavine moralizatorskih pristupa, koji njegovi oblici su danas teško prihvatljivi? Prema reakcijama na ovu izložbu još se uvijek može svjedočiti upravo jednom takvom poimanju tijela kao provokativnog i izazovnog, subjekta/objekta oko kojeg se još uvijek lome koplja, prije svega, u kontekstu mejnstrim publike i njenih zahtjeva. Stoga je posjetitelje/ice, sljedeći već dobro poznati kod potiskivanja seksa i seksualnosti, najviše fascinirala naturalistički oblikovana Starica. Naime, “ljude fascinira upravo taj način oblikovanja i prikaza samog nagog tijela starije žene dok ih na simboličkoj razini podsjeća na njihovu vlastitu trajnost, smrtnost i prolaznost“, tvrdi Vujanović. Osim Starice kontroverze u oku promatrača izazivaju i Meštrovićeve Udovice koje su izmještene iz svog klasičnog konteksta i reinterpretirane kroz potencijalnu prizmu homoerotske/saphhičke (lezbijske) ljubavi između dviju žena. Naime, Meštrović ne dokumentira i ne ostavlja trag zašto se bavim takvim prikazima no može ih se ponovno vezivati uz kontekst i klimu vremena, ali i razinu osobne znatiželje. Udovice uvelike podsjećaju na Saphhički par Augusta Rodina te iako ne postoje zapisi o povezanosti između ovih radova nedvojbeno je da postoji spona. Skulpture “Kosovskog ciklusa” gdje spadaju i Udovice nastale su od 1908. do 1914. godine, u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata kada nastaju i Rodinove Saphhe, a dobro nam je poznata Meštrovićeva fascinacija Rodinom kao i njihovo možebitno prijateljevanje. Iako Vujanović tvrdi kako se nužno ne mora čitati spona između dvojice kipara i identičnosti prikaza, kontekst vremena svjedoči suprotno što prema autorici ostaje na razini imaginativnog.
Meštrovićevo poimanje žene
Ovom izložbom se nastojalo upravo staviti naglasak na žensku seksualnost kojoj je Meštrović bio naklonjeniji, kao i tadašnja umjetnička i intelektualna svita. Vjerojatno iz razloga što se čitanje Freuda posljedično implementiralo i u stvaralaštvo ne bi li se definirao taj “tamni kontinent” i rasvijetlila se njegova egzistencijalnost, ali i onaj dobro znani aspekt histerije.
“Meštrovićev doživljaj žene prije svega je uvjetovan odgojem u patrijarhalnoj ruralnoj zajednici u Dalmatinskoj zagori, gdje su muško-ženske uloge bile strogo odijeljene, ali njegovo formiranje isto tako duguje i duhu vremena”, tvrdi Jurić Šabić.
Upravo je u romanu “Vatra i opekline” Meštrović u nekoliko navrata otkrio ono što bi se danas moglo nazvati muškim šovinizmom, mizoginijom i opresijom nad ženama: “Vidi sada da ni prijateljstvo ni neko apstraktno obožavanje muške ljepote nije čak ni u idealnom smislu ekvivalent onomu što čovjek nađe u žene, koja je od iskona stvorena da upotpuni muško, makar mu je suprotan spol i možda baš zato. Sad je prvi put shvatio što je ono vječno žensko.” Uz to, Meštrović niječe ženi prava i na intelektualnu superiornost:“Ne, draga moja, ti mene ne bi mogla inspirirati nikakvim tvojim mislima nego jedino tvojim formama, tvojom pojavom ženke i ničim drugim. Tvoje bi mi forme mogle poslužiti zato da im ja sam ulijem dušu”.
Jurić Šabić tvrdi kako se ne bi složila s mojom konstatacijom o mizoginom Meštroviću te navodi kako “je Meštrovićevo poimanje žene utjecao odgoj u patrijarhalnoj sredini, no utoliko je čvršće njegovo uvjerenje da je žena hraniteljica obitelji, ona koja život daje i nastavlja. Ono što mu današnja generacija može zamjeriti jest poimanje žene isključivo kroz njenu reproduktivnu funkciju, zanemarujući pritom mnoga individualna prava žene. Opisujući Ruženu rekao je kako mu se “ona i građa njezina tijela čine kao da je stvorena samo da ljubi i rađa, a on je rađanje smatrao nečim u žena najuzvišenijim i najčistijim.”
Na prikaze ženskog submisivnog tijela i uma idealno se nadovezuju i Meštrovićevi Klečeći aktovi, kao feminizirani/kastrirani muški prikazi. Kako tvrdi Vujanović “to više nisu heroji, pobjednici već muškarci koji su svedeni na jednu krhku formu koji samim time postaju svjesni svoje krhkosti, prolaznosti i izloženosti. Način na koji Meštrović reducira tu njihovu muškost je kroz dokidanje pogleda tj kastraciju s trakom koja se nalazi na sredini torza i genitalija. i naravno cijela ta dinamike stijene iz koje akt izranja koju možemo povezati s nimfom Eho. To bi recimo bila jedna moguća interpretacija koja je u potpunosti subjektivna te ne postoje dokumenti koji bi takvo što potkrijepili”.
Na razini dokumentarnog tj. činjeničnog Meštrović ipak reproducira heteropatrijarhalne normative što je vidljivo i kroz narativnu konstrukciju autora/ica izložbe gdje se “muška feminiziranost” sagledava kao koncept lišen heroizma, a sama žena kao reproduktivna matrica upadajući tako u zamke svođenja žene na uloge koje su joj tijekom povijesti dodjeljivane kako bi je se ušutkalo, ponizilo i zauzdalo. Tako imamo muškarce koji se upisuju na “žensku stranu” gdje im se istim mehanizmima oduzima hrabrost, herojstvo I proglašava ih se introvertiranima, krhkima s naglašenim ženskim atributima.
Stoga, opravdavanje duhom vremena i patrijarhalnim dalmatinskim odgojem je zamagljivanje umjetnikovih osobnih uvjerenja njegovim umjetničkim ostvarenjima.Time se izbjegava prihvatiti činjenica kako se veličina/ljepota ili fascinacija nečijim stvaralaštvom ne mora nužno preklapati s političkom borbom, emancipacijom i širim društvenim utjecajem. Upravo zato, prateći interpretativnu liniju s početka teksta, još jednom želim naglasiti kako se s ovakvim kustoskim pristupom ne slažem. Smatram kako je politički neozbiljan te da predstavlja interpretativni pokušaj koji u širem kontekstu zaboravlja kritizirati svu Meštrovićevu čulnost, požarnost i nelagodu. Ne koristeći ih kao kritičko-analitičke mehanizme, kod kipara se razdvaja političko od estetskog čime se ostaje isključivo na razini imaginativnog.
Američka vlada poručila je da se u američkim javnim školama transrodnim učenicima i učenicama mora omogućiti da koriste toalete za žene ili za muškarce, ovisno o njihovim željama. Time su izazvali ljutnju republikanaca koji su počeli upozoravati da će tako muškarci koji se identificiraju kao žene uznemiravati žene i djevojčice na toaletima.
Konzervativci su se usprotivili tim neobvezujućim smjernicama za škole koje su postale najnovija kontroverzi u raspravi o pravima homoseksualaca i transrodnih osoba u Americi. Državni odvjetnik Teksasa Ken Paxton rekao da se taj nalog mora osporiti, poručivši predsjedniku Baracku Obami da ga očekuje nova pravna bitka. “Ako predsjednik Obama misli da može prisiliti teksaške škole da dopuste da muškarci imaju slobodan pristup djevojčicama u zahodima bolje mu je da se pripremi za još jednu pravnu borbu”, rekao je Paxton.
I zamjenik guvernera Teksasa, Dan Patrick naglasio je da takva odredba nije sigurna za žene. “Ne smijemo dozvoliti muškarcima da koriste ženske toalete. Ja zasigurno ne bih volio da muškarac ide u toalet ili svlačionicu s mojom majkom, ženom, kćeri ili unukom.”
I ostale “republikanske” države pozvale su škole da zanemare tu direktivu te su optužile vladu da prekoračuje svoje ovlasti. Guverner Sjeverne Karoline Pat McCrory pozvao je savezne sudove i američki Kongres da se umiješaju u ovu odredbu.
Toj “opsesiji” time gdje će transrodne osobe ići na zahod, narugao se kongresmen Alan Grayson nazvavši je glupom i besmislenom. Također, dodao je da ako republikanci zaista žele raspravljati o ženskim pravima da treba raspravljati o razlici u plaćama. Uz to pokazao je prisutnima i plakat djevojčice i dječaka iz crtanog filma na kojem gledaju u vlastita obilježja i izgovaraju: “Oh! To objašnjava razlike u našim plaćama!”
