sdadmin, Author at Libela - Page 560 of 1806

Pseudoznanstvene tvrdnje ‘U ime obitelji’ i njihova ‘Hoda za život’

Posted on May 11, 2016 by sdadmin

U novije vrijeme se Crkva i vjerske civilne udruge sve češće hvataju znanosti za opravdavanje svog nauka i postupanja. Često se više uopće ne pozivaju na Bibliju, na crkvene doktore, na crkvene oce niti na Katekizam katoličke crkve, nego baš na znanost. Evo recentnog primjera:

Građanska udruga U ime obitelji organizira 21.5. u Zagrebu tzv. 1.nacionalni hod za život. U svom programu kao svrhu hoda navodi: “Hodom za život podsjetit ćemo se da je svaki ljudski život jedinstven i nezamjenjiv te da od začeća do prirodne smrti ima neotuđivo dostojanstvo”.

Poznato je da je teza o dostojanstvu ljudskog života od začeća do prirodne smrti dio službenog katoličkog nauka kojeg u novije vrijeme zagovaraju papa Ivan Pavao II, Benedikt XVI i aktualni papa Franjo. Ali U ime obitelji ne citira nikakve crkvene autoritete! Ne citira ni Katekizam Katoličke crkve, kao ni tezu: “Svaki ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svetinja je zato što ljudsku osobu sveti i živi Bog hoće radi nje same na svoju sliku i priliku.”(čl.2319. Katekizma)

Umjesto pozivanja na Donum vitae, Evangelium vitae, Dignitas humana itd., U ime obitelji se poziva na znanost! “Znanstvene činjenice o tome da život svakog čovjeka započinje začećem trebaju biti svima dostupne. Baš svaka žena i svaki muškarac imaju pravo na važne informacije o tome da su u trenutku spajanja majčine jajne stanice i očeva spermija određeni spol, visina, boja očiju i kose njihova djeteta, da 4 tjedna nakon začeća djetetovo srce počinje kucati te će nastaviti do kraja njegova života pumpati krv kroz žile, da su u 8 tjednu trudnoće formirani svi organi te da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari.“, navode iz U ime obitelji.

Time zloupotrebljavaju znanost. Argumentirat ću i kako.

1. Netočna je tvrdnja U ime obitelji da je znanstvena činjenica da ” život svakog čovjeka započinje začećem”.

Točna je tvrdnja da u znanosti/ima (biologiji, embriologiji, genetici, antropologiji) ne postoji jedinstven stav o početku ljudskog života. Neki smatraju da život ne počinje u jednom određenom trenutku, nego je kontinuirani proces koji se odvija kroz sazrijevanje spolnih stanica, njihovog spajanja, razvoja embrija i fetusa, rođenja djeteta, njegovog spolnog sazrijevanja, ponovno oplodnje i tako dalje do u beskonačnost. Neki smatraju da ljudski život počinje s rođenjem djeteta. Neki smatraju da počinje s oplodnjom, drugi sa začećem. Drugi početak ljudskog života računaju od uspostave viših moždanih funkcija ili ljudske osobnosti. Odgovor na to pitanje nije isključivo stvar prirodnih znanosti, nego je pod uplivom religijskih naučavanja, filozofskih, bioetičkih i socioloških promišljanja, pravnih odredbi, a na kraju, iako ne manje važno, i politike. A ni u tim disciplinama nema konsenzusa.

Čak se ni svi katolički teolozi ne slažu po pitanja početka ljudskog života. Neki se ravnaju prema Bibliji: “Gospod Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće” ( Postanak 2:7) Dakle vjeruju da život počinje od prvog udaha. Drugi vjeruju u tzv. odgođenu animaciju, poput sv.Augustina, Tome Akvinskog, Gracijana, Sv. Jerolima, pape Klementa V, pape Grgura XIV i nekih suvremenih teologa. I sam papa Ivan Pavao II, koji je najzaslužniji za formuliranje i širenje stava da ljudski život počinje začećem, nema za to znanstvenu argumentaciju, nego koristi argumentum ab auctoritate: ” Sama vjerojatnost da je u pitanju ljudska osoba biti će dovoljna da opravda apsolutno jasnu zabranu svake intervencije usmjerene ubojstvu ljudskog embrija.” (Evangelium Vitae)

Tvrdnja o početku ljudskog života koju ističe U ime obitelji nije znanstvena nego pseudoznanstvena, ili još bolje, falsifikat znanosti. Radi se o religijskom stavu zamaskiranom u znanost. Radi se o vjerovanju, a ne o znanosti. A upravo apodiktičko nametanje takvog stava, bez volje za preispitivanjem njegove točnosti ili uspoređivanjem s drugim postojećim konceptima jedna je od karakteristika pseudoznanosti. Znanost je, naime, otvorena prema različitim idejama i spoznajama i spremna je samu sebe neprestano preispitivati.

{slika}

2. Navodi iz embriologije koje u svom pozivu nabraja U ime obitelji također predstavljaju zloupotrebu znanosti. Znanstvene činjenice iznose se površno i nepotpuno, s namjerom konstruiranja određenih željenih stavova. Embrio od 8 tjedana prikazuje se kao dovršeni umanjeni čovjek sa svim organima (“homunculus”), koji ostalih 30 tjedana trudnoće samo treba narasti. Ispušta se spominjanje važnost razvoja funkcija pojedinačnih organa i organizma kao cjeline, bez čega nema samostalnog života fetusa izvan tijela žene. S 8 tjedana embrionalne starosti (10 tjedana od prvog dana ženine zadnje menstruacije) formirani su tek primordijalni organi, koji se moraju dalje razvijati, da bi potpunu funkciju zadobili u različitim periodima fetalnog života, a neki više mjeseci pa i godina nakon rođenja (zato ni dijete nije umanjena kopija odraslog čovjeka). Tako npr. prekursor pluća javlja se u 6 tjedana starog embrija, ali alveolarne stanice tip II, koje izlučuju surfaktant, nastaju tek u 26. tjednu, a bez njih nema normalnog disanja. Spol čovjeka nije određen samo kromosomima i genima (genetski spol) dobivenim od roditelja u času oplodnje, nego postoji i gonadalni, fenotipski, psihički i socijalni spol. Ni na visinu čovjeka ne utječu samo roditeljski geni, nego i hormoni kojima je fetus izložen prenatalno i postnatalno, a također i faktori okoline.

3. Najgora znanstvena obmana koju U ime obitelji iznosi u pozivu je tvrdnja da “da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari.”

U pogledu znanstvenosti, to je tvrdnja koja se naslanja na zastarjelu i davno odbačenu teoriju preformacije iz 17./18. stoljeća. Prema toj teoriji (spermistička varijanta), svaki spermij u sebi sadrži potpuno formiranog minijaturnog čovječuljka, tzv. “homunculus” (vidi crtež Nicolasa Hartsoekera iz 1695.g.,oca spermističke teorije), koji u maternici samo dalje raste do poroda. Od trudnice prima, kao što specificira U Ime obitelji, “samo kisik i hranjive tvari”. Na taj je način prije 300tinjak godina objašnjavano kako svi ljudi potječu od Adama u času stvaranja i prijenosa “iskonskog grijeha” kroz sve generacije. Uloga žene je i onda, kao i danas prema U ime obitelji, bila tek uloga “fetalnog kontejnera”. Vrijedno je zapaziti da Adam nije rođen od žene, pa prema preformacijskoj teoriji ni njegovi potomci do naših dana ne potječu od žene nego, zamislite, od muškarca!

{slika}

Glede žene, tvrdnja “da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari ” ne samo da je izraz totalnoga nepoznavanja fiziologije trudnoće, nego je i krajnje uvredljiva. Nećemo ovdje U ime obitelji davati besplatne lekcije o funkcioniranju placente, utjecaju ženinih hormona na razvoj fetusa, imunološkom odgovoru na trudnoću, epigenetici i brojnim drugim znanstvenim spoznajama. Reći ćemo, s indignacijom, da je uloga žene u trudnoći koju javnosti podastire U ime obitelji krajnje neukusna, uvredljiva i nipodaštavajuća za ženu.

Zapravo, U ime obitelji ženu-trudnicu izrijekom uopće ne imenuje! Žena jednostavno ne postoji, ona je ne-osoba. U velebnom događaju trudnoće, ona nije subjekt. Žena-trudnica je sadržana u pojmu “izvana”, dakle bez ikakve povezanosti s fetusom. Kao da se radi o epruveti za uzgoj fetusa u famoznom Londonskom laboratoriju za razmnožavanje iz Huxley-evog Vrlog novog svijeta! Za U ime obitelji, žena je samo “fetalni kontejner”! Žena je to i bila kroz vjekove. Kroz nama poznatu povijest, žena je imala vrijednost samo zbog ploda u svojoj maternici, samo zbog djeteta kojeg jedino ona može donijeti na svijet. U prošlom stoljeću zabljesnuo je trenutak oslobođenja žena; postale su subjekt, vrijednost po sebi, ravnopravne muškarcima. Ali ta sloboda, ta ravnopravnost mnogima nisu po ćudi. Niti glede obrazovanja, zapošljavanja, sudjelovanja u politici, a ponajmanje kada je riječ o pravu da žena samostalno, kao i muškarac, odlučuje o svojim spolnim i reproduktivnim funkcijama.

Položaj žena kroz povijest bio je najvećim dijelom rezultat religijskih naučavanja. Danas u modu ulazi novi pristup. Diskriminaciji žena neki nastoje dati znanstveno utemeljenje. Kao ovdje U ime obitelji. Zloupotrebljavajući znanost žele uvjeriti “svakog muškarca i svaku ženu” da žena nije bitna nego da je bitan fetus u njezinoj utrobi. Da ona nema prava, nego da ih ima fetus. Ako se kako-tako izvukla iz jarma muškarca, sada bi njome mogao zagospodariti plod kojeg nosi, kao nekad muž, otac, sin, stric- bilo koji odrasli muškarac. Perfidno, ali istinito!

Zašto nekima treba autoritet znanosti u takvoj raboti ? Čini se stoga što religijska naučavanja više nisu čvrst orijentir u životu ljudi, nisu toliko značajna kao nekada. Ljudi sve manje vjeruju u dogme, čak i one koje su temelj vjere koju, navodno, ispovijedaju (npr. u zagrobni život, raj i pakao, uskrsnuće tijela, bezgrešno začeće itd.). Još manje se drže religijskih pravila koja kroje svakodnevni, privatni, intimni, ljudski život (od seksualnosti, kontracepcije, abortusa, vantjelesne oplodnje, braka, predbračnih veza, homoseksualnih veza, obitelji).

Još prije pola stoljeća je papa Pavao VI za vrijeme i nakon II vatikanskog sabora izražavao zabrinutost zbog “raskršćanjenih prilika u naše doba i mnoštva osoba koje su krštene ali žive mimo svakog kršćanskog života” (Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi). Papa Ivan Pavao II kao najteži segment dekristijanizacije ocjenjuje sekularizaciju nekih egzistencijalnih ljudskih stanja, kao što su”rađanje, umiranje, življenje u obitelji, te oslanjanje na naravni moralni zakon” (Ivan Pavao II, Christifidele laici). Na valu “nove evangelizacije” stoga mnogi posežu za argumentom znanosti, u koji uvijaju svoja religijska uvjerenja i naučavanja. Znanost time postaje pseudoznanost, junk-znanost, patološka znanost i umjesto da služi dobrobiti, šteti ljudima. Religija je također na gubitku; njezine poruke prestaju biti jasne i utemeljene na Božjoj objavi, što slabi vjernički osjećaj i privrženost vjeri. Najviše stradavaju ljudi, ovdje žene, kojima znanost i/ili religija predstavljaju svojevrstan spoznajni alat.

Hoće li žene i muškarci pozvani na Prvi nacionalni hod za život i druge slične manifestacije prepoznati manipulaciju sa znanošću o kojoj je prethodno govoreno? Hoće li prepoznati štetu koju ona nanosi životu žena? Ženama danas i ženama sutra, curicama koje će roditelji dovesti na taj “kratak i zanimljiv program za velike i za male”? Nije jako vjerojatno. Jer “Laž leti, a istina hramlje za njom” (J.Swift). Usprkos tome, istinu treba izreći. Da ne bude ono “Nismo znali!“

Veliki prosvjed u Beogradu: Ovo im ne sme proći!

Posted on May 10, 2016 by sdadmin

Inicijativa Ne davimo Beograd poziva građane i građanke na prosvjed 11.5. ispred Skupštine grada Beograda u 18 sati.

Nakon što su gradske vlasti, policija i premijer Vučić pokušali da prvo ignorišu slučaj rušenja dela Savamale od strane ljudi pod fantomkama i potom relativizuju značaj ovog događaja, koji je nezamisliv u jednoj pravnoj državi, Zaštitnik građana Saša Janković utvrdio je da policija te noći (25. aprila), uprkos prijavama građana, nije reagovala ‘u okviru ranije pripremljenog plana i izdatih naloga’ (kompletan izveštaj Zaštitnika građana/ki).

Policija je, dakle, odbila da zaštiti građane/ke Beograda od više desetina maskiranih ljudi koji su na nekoliko časova ‘preuzeli faktičku vlast nad delom Beograda’, jer je očigledno imala instrukcije za to! Organizacija Ne davimo Beograd, poziva građanke i građane Beograda da dođu na protest u sredu, 11. maja ispred Skupštine grada Beograda u 18h.

“Više niko nije siguran. Pitanje je dana kada će bahatim nasilnicima na vlasti zasmetati neko od nas, kada će početi da uređuju naš posao ili stan! OVO NE SME PROĆI! Suprostavimo se nasilju dok ne bude kasno! Pokažimo da se ne plašimo”, poručuju organizatori/ce.

‘Gledanje u kaldrmu’ govori isključivo o dostojanstvu žene

Posted on May 10, 2016 by sdadmin

Članak 3. Zakona o zabrani nošenja zara i feredže: Kaznit će se do tri mjeseca zatvora ili novčanom kaznom do 20000 dinara ona ili onaj koji/a a) nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice. Navedeni zakon je donesen 1951. godine od strane komunističke vlasti, a o tome na koji način je to utjecalo na živote žena koje su odgajane u muslimanskom duhu i u tom su trenutku svog života već bile pokrivene, mlada srpska ekipa, na čelu s aktivistom Fahrudinom Kladaničanom, snimila je dokumentarac – “Gledanje u kaldrmu”. Ovaj jedinstveni uradak govori o teškom razdoblju za Muslimanke u Srbiji.

Staša Zajović, iz Žena u crnom, o filmu je rekla: “One nisu govorile o feredži i zaru, one su govorile o svom dostojanstvu, koje nije bilo vezano samo za nošenje zara i feredže, i skidanje, nego za nešto bitnije. Dostojanstvo su iskazivale kao potrebu za školovanjem, a ne za nošenjem ili skidanjem zara, iako je to nekada i negde nasilna mera. Mi možemo da razgovaramo o pravu na izbor samo ako postoje uslovi u kojima žena može da donese izbor.”

Propitivanje odnosa moći i ženskog pokrivanja u patrijarhatu feminističko je pitanje o kojem se debatira već godinama. Kroz “Gledanje u kaldrmu” Kladinčaneva ekipa je prikupila izuzetnu građu za proučavanje – kako je to objasnila Milena Vasić, feministkinja: “Može li se oslobađanje vršiti represijom? Gledanje u kaldrmu otvara neka od najznačnijih pitanja položaja žena u društvu: pravo na telesnu autonomiju, obrazovanje, slobodu kretanja, prosto rečeno – pravo na sebe. Pitanja koja su postojala 1951. godine kada je donesen Zakon o skidanju zara i feredži i pitanja koja su i te kako prisutna danas, preko 66 godina kasnije.”

Film će biti prikazan na Fifth Anthropological Film Festival u Jeruzalemskoj kinoteci, te na Petom Festivalu ženskog prijateljstva u Tutinu u Srbiji, nakon čega idu na turneju Vojvodinom. O “Gledanju u kaldrmu” smo razgovarale s autorom, srpskim aktivistom Fahrudinom Kladničaninom.

Koji je povod za snimanje “Gledanje u kaldrmu”?

Motiv za snimanje filma našli smo u potrebi za očuvanjem usmene povijesti muslimanske žene u Sandžaku. Posljednjih desetak godina aktivno sam posvećen prikupljanju podataka o jednom izuzetno važnom političkom događaju, a koji se odnosi na 1951. godinu, kada je donesen Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. O ovoj temi se malo zna, a ne postoji sistematizirana arhivska građa koja bi nekog istraživača/icu direktno uputila na ovu temu, te se potreba za aktualiziranjem ove teme poslednje tri godine nametnula kao nužnost. Za svo proteklo vreme bavljenja ovom temom, obavio sam na desetke razgovora sa starim muslimanskim ženama, prvenstveno iz Novog Pazara, a potom se, kako je istraživanje išlo, to proširilo i na druge općine i gradove u okruženju. Priča o nasilnom skidanje zara i feredže koju su komunisti nametnuli kao osnovu emancipacije muslimanske žene u Sandžaku i otklanjanja njene “zaostalosti” i kao atak na religiju je “mainstream” priča u zajednici kada se govori o ovom događaju. Međutim, svi razgovori koje smo vodili sa ženama, većinom svedokinjama perioda u kome se sprovodila naredba o Zabrani nošenja “peče”, sva ta autentična svedočanstva i osobne intimne ispovesti glavni su motiv koji nas je potaknuo da ekraniziramo i zabiležimo ovu priču. Također, svjesni činjenice da ne postoji ovakva forma, a imajući u vidu značaj usmene povijesti i vrijednosti ovog materijala za feminističku analizu, na nagovor prijateljica da će ova priča pobuditi širi interes za različita čitanja i sagledavanja, krenuli smo sa snimanjem.

Zašto baš priča o Zakonu o zabrani nošenja zara i feredže?

U konkretnom slučaju u fokusu je jedan povijesni period, odnosno politički sistem čiji je slom otvorio nove interese i rasprave o situaciji žena u našem tada sandžačkom društvu; u širem smislu, cjelokupan film zasnovan je na svijesti o potrebi stvaranja povijesti žena u Sandžaku, kako bi se njihovo prisustvo, njihova priča, u stvarnoj povijesti grada, učinila vidljivom, točnije, kako bi povijest, kao gotovo muška priča o prošlosti, mogla sagledati, revaluirati i dopuni iz drugog, ženskog ugla, običnih životnih ispovijedi. Film problematizira sljedeća pitanja kroz tumačenja iz pozicije prošlosti i sadašnjosti; Što je ženama u bošnjačkoj zajednici donesao zakon o zabrani nošenja feredže i zara? Kako su žene tada doživljavale i na koji način je ovaj proces utjecao na njihove živote? Jesu li ga doživljavale kao oslobađajući ili nasilni čin? Što je ova kampanja ponudila ženama, osim zabrane? Je li im dana emancipacija i koliki je danas njihov doprinos u društveno političkom životu zajednice? Nalaze li se žene danas na poziciji donositeljica odluka i sudjeluju li u društvenom i kulturnom životu zajednice? Kako feministička teorija problematizira ovo pitanje i postoji li jedinstveni stav? Je li pitanje današnjih tendencija da se žene pozivaju na potpuno prekrivanje, globalna ili lokalna pojava i koji su slični primeri u Europi i svijetu? Događaju li se procesi jačanja i obnavljanja patrijarhalnih matrica, kroz aktualna događanja u našoj zajednici?

{slika}

Je li bilo teško pronaći sugovornice? Ipak imaju koju godinu. Smatra li se ta tema u Novom Pazaru kontroverznom?

Upravo iz razloga što je većina sugovornica imalo 80 i više godina, a najstarija čak 105, trebalo je vremena ohrabriti ih da govore o ovoj temi, ali smo uspjeli snimiti dovoljan broj žena koje su bile spremne govoriti o svom iskustvu ispred kamera. Nažalost, četiri, od osam žena koje su se pojavile u filmu je u međuvremenu preminulo.

Svaka zabrana koja pokušava nasrnuti na patrijarhat u zajednici kakva je sandžačka bila te 1951. godine smatra se izrazito neprihvatljivom. Zajednica je i tada, a i danas ovu temu percepirala kao udar na religiju i tradicionalne vrijednosti i bojazan od nečeg novog i nepoznatog, a ujedno vrlo štetnog za muslimansku ženu. Ipak, film kao centralnu ideju nosi zabranu nošenja zara i feredže, iako se na drugi pogled kroz sva ova svedočanstva žena otkrivaju potpuno drugačija promišljanja i saznanja čiji je fokus dostojanstvo. “Gledanje u kaldrmu” govori isključivo o dostojanstvu žene.

S kojim problemima si se najviše susretao prilikom snimanja?

Osnovni problem je bio pronaći, a potom ohrabriti sugovornice da otvoreno pričaju o svom životu, svojim sjećanjima i razmišljanjima. To su stare bake, koje se plaše tehnike, koje je pred kamerama teško nagovoriti da govore. Ali, zaista, ja to nisam doživljavao kao neki veliki problem koji bi mogao utjecati na koncepciju filma. Svaki snimljeni razgovor je posebna priča, svaka sugovornica ima svoju autentičnu i jedinstvenu koncepciju.

Što će se dalje događati s filmom?

U sljedećih par mjeseci film će biti prikazan u većim gradovima u Srbiji. Na jesen se nadamo da ćemo ga uspjeti prikazati i regionalno, u Sarajevu, Zagrebu i Skopju. Međutim prve reakcije nakon prikazivanja filma na televiziji i jutubu bile su više nego ohrabrujuće, pozitivne i to doista jako motivira. Dane su nam jake sugestije da bi neke stvari mogli i dosnimiti, kako bi priča bila zaokružena.

Hoćeš li ga svejedno prijaviti na festivale?

Film zaslužuje da ide na festivale. Tema je i više nego interesantna, provokativna, aktualna, a sam film pruža jedinstven uvid u priču. Želja nam je da film prikažemo na što više feminističkih festivala, kao i festivala dokumentarnog filma, ali vidjet ćemo. Na nama je da radimo, kako bi film videlo što veći broj ljudi širom regiona.

Titlovi se pripremaju?

Upravo sada radimo na projektu titlovanja filma. Ono što je sigurno – film će biti titlovan na engleskom, nemačkom, turskom i mađarskom jeziku. Ovaj projekat ne bi bilo moguće realizovati bez pune podrške Ministarstva kulture i informisanja koji su od početka ovu ideju prepoznali kao značajnu.

Objavljene zidne novine ‘Kriminalizacija i detencija izbjeglica’ Inicijative Dobrodošli!

Posted on May 10, 2016 by sdadmin

Priopćenje Inicijative Dobrodošli! prenosimo u cijelosti, a zidne novine i izvještaj ‘Kriminalizacija i detencija izbjeglica’ možete pronaći OVDJE.

Kako bi skrenuli pažnju na položaj izbjeglica koje su nakon zatvaranja kampa u Slavonskom Brodu preseljene u detencijski centar u Ježevu, predstavnici Inicijative Dobrodošli! jučer su u Zagrebu objavili zidne novine i izvještaj “Kriminalizacija i detencija izbjeglica”. Simbolično, na Dan Europe, koja je u ovoj aktualnoj humanitarnoj krizi pala na testu ljudskih prava i nije pružila zaštitu ljudima koje bježe od ratova, Inicijativa je istaknula kako su izbjeglice sustavno diskriminarne s obzirom na spol i pretpostavljeni bračni status, te su nakon više od mjesec dana, a neki i gotovo dva mjeseca provedenih u zarobljeništvu i izolaciji u Slavonskom Brodu preseljeni u Prihvatni centar za strance u Ježevu koji ima ključna infrastrukturna i funkcijska obilježja zatvora, uz zabrinjavajuću iznimku da se zatvaranje u toj ustanovi provodi bez prethodnog sudskog procesa, uz rudimentaran sudski nadzor i uz naplatu troškova smještaja.

{slika}

Ograničenje slobode kretanja u bilo kojem obliku predstavlja u svojoj naravi visoko individualiziranu mjeru te stoga podložnu strogom testu legalnosti i opravdanosti, a ono je u ovom slučaju primijenjeno kolektivno i automatizmom, odnosno bez razmatranja individualnih slučajeva i alternativnih modela. Nacionalno i europsko zakonodavstvo detenciju opravdava samo u iznimnim slučajevima, kao mjeru koja se primjenjuje jedino ukoliko ne postoje nikakve druge dostatne, ali manje restriktivne mjere.

Protiveći se detenciji kao aspektu sistemske kriminalizacije osoba u potrazi za međunarodnom zaštitom, od nadležnih institucija i tijela Inicijativa Dobrodošli! očekuje pokretanje mehanizama zaštite svih obespravljenih, zatvaranih, izoliranih i oštećenih izbjeglica. Usredotočeni, međutim, u ovom trenutku na gore opisan kontekst, Inicijativa zahtijeva da se po hitnom postupkuosiguraju jednaki uvjeti svim izbjeglicama koje su bile zatvorene u kampu u Slavonskom Brodu te da se onima od njih koji su trenutno u Ježevu hitno omogući sloboda kretanja i smještanje u kapacitete otvorenog tipa poput Prihvatnog centra za tražitelje azila Porin.

Mlade, talentirane i nezaposlene

Posted on May 10, 2016 by sdadmin

Sve se češće u raznim člancima, naročito engleskog govornog područja može čitati o propaloj generaciji, o tzv. milenijcima ili generaciji Y čiji su talenti potpuno izgubljeni. The Economist početkom je godine imao dva teksta koja su se, jednim dijelom, odnosila upravo na taj mit o propaloj generaciji. Kako uopće možemo generalizirati u tako velikim razmjerima? Što to uopće čini generaciju i što ju povezuje? Ovo su samo neka pitanja koja se mogu postaviti kada se priča o uspjehu ili propadanju jedne cijele generacije.

Iz moje perspektive te mi se priče čine potpuno promašenima. Što znači generacija baby-boomera, generacija X ili, u novije vrijeme popularna, generacija Y? Jesu li svi ljudi koji su rođeni u određenom periodu obilježeni istim stvarima? Jedino što bi se moglo smatrati određujućom karakteristikom tako velike grupe ljudi jest popularna kultura. Na koji drugi način možemo uopće govoriti o “generacijama” u kulturnom smislu, ako se ne referiramo na popularnu kulturu određenog perioda? Međutim, osim poznavanja popularne kulture određenog vremena, kada se govori o generacijama svim se pripadnicama i pripadnicima neke generacije pripisuju i posebne karakterne osobine.

Prije nekoliko dana na svoju Facebook stranicu američka novinarka Alexis Bloomer postavila je video u kojem kritizira generaciju rođenu u 80-ima i 90-ima. Prema njenim riječima ta je generacija nepristojna, sluša “opskurnu” muziku koja vrijeđa žene, nema empatije. Pripadnici te generacije, kojoj i sama pripada, su lijeni, ništa ih ne zanima, nemaju energije. Ovaj se nekontrolirani izljev riječi nastavio pune dvije minute, a naslovljen je “Dear elders, I’m sorry. Sincerely, a millennial”. Ovo ne samo osnažuje negativan mit o mladima kao nezainteresiranima, bezobraznima, razmaženima, već i pozitivan mit o starijima kao mudrima, inherentno dobrima, poštenima i slično. U ovakvim se pričama po strani ostavlja činjenica da su ljudi koji su danas stariji bili mladi i da će ljudi koji su danas mladi, ostarjeti. Kako ni jedan tip generalizacije nije dobar, tako nije ni ovaj. Zapravo, može se reći da je ovakav način zaključivanja o velikom dijelu globalne populacije štetan. Ljude se obilježava i određuje ne kao individue, već kao amorfnu, povodljivu masu bez ikakvih individualnih karakteristika. Govoriti o generacijama ima jednakog smisla kao i govoriti o horoskopskim znakovima. Slučajnost mjesta i vremena rođenja ne govori ništa o bilo čijoj osobnosti.

Odnosi moći okrenuti su u korist društvenih i političkih elita

Na početku spomenuti članci izašli u The Economistu uzimaju termin “generacija” i transformiraju ga iz kulturno popularnog u ekonomski. Iako oba teksta nastoje ukazati na rastući problem koji obuhvaća veliki broj mladih ljudi, a to je visoka nezaposlenost, ne uspijevaju se othrvati generalizacijama. Pa su tako oba teksta prepuna vrijednosnih sudova koji se odnose na tzv. milenijce, odnosno generaciju Y, sve ljude rođene između 1980-ih i 2000-ih. Za razliku od video poruke ranije spomenute novinarke, ovdje nas se predstavlja kao izuzetno talentirane čiji će talenti propasti zbog “starješina” koji nas koče u njihovom ispunjavanju. Umjesto da se nastoji ukazati na zakone koji imaju uporište u neoliberalnoj ekonomskoj politici i koji ljudima općenito, a pogotovo mladima onemogućavaju sigurnost radnog mjesta, u oba se teksta provlači osjećaj da je za to kriva cijela generacija starijih. Kao što nisu svi mladi jednako pogođeni trendom nezaposlenosti, tako nisu ni svi stariji bili ti koji su kreirali spomenute zakone. Ne smijemo si dopustiti da upadnemo u zamku okrivljavanja čitave generacije za poteškoće druge generacije, jer ta krivnja može ići u oba smjera. Pitanje je hoće li to pomoći ikome? Sigurno je da neće niti bi trebalo. Ovdje nisu u pitanju svi stariji, niti svi mladi, ovdje se ponovno radi o ekonomskoj nejednakosti, o odnosima moći koji su okrenuti u korist društvenih i političkih elita. Moramo osvijestiti pravu borbu, to je ona borba upravo protiv tih elita koje, ne samo da onemogućavaju mnogim mladima da pristupe radnim mjestima, nego čine sve da mnogo onih starijih radi do svojih krajnjih granica fizičke izdržljivosti. Činjenica koja ide tome u prilog jest i najava da se radni staž produži do 67. godine života.

Nemogući uvjeti za mlade na tržištu rada

Pitanje koje je važno i o kojem ovisi održivost čitavog ekonomskog i društvenog sustava na duge staze jest upravo pitanje nezaposlenosti mladih između 15 i 29 godina čija stopa raste iz godine u godinu. Mladih ljudi, čiji su životi sve neizvjesniji je sve više i više. Ako govorimo o Hrvatskoj, postotak mladih između 15 i 29 godina koji su bez posla, kreće se oko 43 posto. Prema podacima koji su dostupni na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, postotak mladih prijavljenih nezaposlenih u 2015. godini bio je 29. Osjetno niži postotak od onog procijenjenog može jedino biti rezultat činjenice da prijava na Zavod nije obavezna. Samim time podaci koji su tamo dostupni ne oslikavaju stanje stvari na terenu.

{slika}

Iako se mnogo mladih između 15 i 29 godina još uvijek školuje, najviše bismo se trebali zabrinuti oko onih koji upadaju u kategoriju NEET. To je kategorija koja obuhvaća sve one između 15 i 29 godina koji nisu ni u obrazovnom sustavu, niti su zaposleni, niti su uključeni u nekakav oblik prekvalifikacije. NEET je akronim engleskog naziva: not in education, employment or training. Mreža mladih hrvatske izdala je osvrt o položaju mladih na tržištu rada s posebnim naglaskom na spomenutu skupinu. Prema podacima za 2014. godinu, u Hrvatskoj je bilo 21, 8% mladih koji su se u dobi od 15 do 29 godina našli u nekakvoj vrsti limba. Uvjeti za mlade na tržištu rada često su, u najmanju ruku nemogući. Osim što se nude preniske plaće, traži se određeno iskustvo koji je teško steći. Ako ovo nije dovoljno da se mlade demotivira kada je u pitanju potraga za poslom, onda se još nude ugovori o radu na određeno vrijeme koji ne pružaju nikakvu sigurnost, te mala ili nikakva mogućnost napredovanja.

Ovo su ljudi koji će uskoro morati nositi cijelo društvo, a zakoni i regulativa su konstruirani tako da ih, odnosno nas opstruiraju na svakom mogućem koraku. Nije sasvim jasno koji su motivi stvaranja zakona koji onemogućavaju budućim nosiocima društva da to i čine. Zaustavljanje i onemogućavanje mladih da uđu u svijet rada dovodi do potencijalno još većeg opterećenja čitavog sustava jer netko će morati plaćati mirovine i zdravstvenu zaštitu svih onih ljudi koji će morati raditi do nevjerojatnih 67 godina života. Samo tko će to biti, ako se ljudi koji polako ulaze u svoje tridesete još uvijek bore da dobiju kakvo-takvo mjesto pod suncem. Slobodno tržište mladu je ženu i muškarca natjeralo da živi u neizvjesnosti, da se “koprca” u svijetu prekarnog rada, bez sigurnosti, bez perspektive za životom u kojem neće misliti hoće li sutra imati krov nad glavom ili ne.

Svi i sve na Zagreb Pride 2016: Još Hrvatska ni’ propala!

Posted on May 10, 2016 by sdadmin

U Zagrebu će se 11. lipnja održati društveni i politički skup XV. (petnaesta) Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride 2016. pod sloganom “Još Hrvatska ni’ propala!”.

“Pozivamo SVE da se okupimo na 15. Prajdu i učinimo ga najvećim do sada. Vrijeme je da obranimo stečena prava i osobne, građanske slobode svih ljudi u Hrvatskoj”, poručuju organizatori/ce.

Povorka ponosa započet će okupljanjem 11.6. u 15 sati na Trgu Franklina Roosvelta (ispred Mimare) te će proći središnjim zagrebačkim ulicama i trgovima – Roosveltovim trgom, Trgom maršala Tita, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Josipa Jelačića, Ulicom Nikole Jurišića, Draškovićevom ulicom, Šoštarićevom ulicom do Ribnjaka – gdje će Povorka završiti javnim skupom i koncertom.

{slika}

Iz ovogodišnjeg proglasa Zagreb Pride izdvaja:

Mi želimo i tražimo slobodu za sve žene – da nastavimo same donositi odluke o svojem tijelu – bez zabrana, bez straha i srama!
Mi želimo i tražimo slobodu za sve medije, posebno javne i neprofitne – da radimo, pišemo, stvaramo bez straha od cenzorskih škara s Markovog trga ili Kaptola, slobodno od svakog pritiska, cenzure i autocenzure.
Mi želimo i tražimo stvarnu slobodu govora – da svatko o javnim osobama i institucijama može odgovorno i kritički govoriti – bez straha od nasilja i institucionalnih pritisaka za izgovorenu riječ!
Mi želimo i tražimo slobodu za sve trans i rodno varijantne osobe – da se slobodno možemo kretati kuglom zemaljskom kao i sva druga bića, da samostalno biramo vlastiti spolni i rodni identitet i da samostalno donosimo sve odluke o vlastitom tijelu! Mi želimo i tražimo stvarnu slobodu za sve LGBTIQ osobe, životne partnere i životne partnerice, vjenčane ili nevjenčane – da živimo slobodno, sigurno i sretno – kao da je Prajd svaki dan!
Mi želimo i tražimo slobodu za sva hrvatska javna sveučilišta – da budu i ostanu slobodna i autonomna – bez boga i bez gospodara!
Mi želimo i tražimo punu slobodu udruživanja i samoorganiziranja građanki i građana Republike Hrvatske – želimo slobodno, civilno i sekularno društvo – a ne militarističko i klerikalno!
Mi želimo i tražimo slobodno kretanje za sve ljude koji bježe od gladi, siromaštva i rata – želimo društvo solidarnosti i uvažavanja različitosti – ne društvo bodljikavih žica, podjela i bešćutnosti prema izbjeglicama!
Mi želimo i tražimo da svi radnice i radnici ove zemlje imaju više slobodnog vremena za svoje kreativne potencijale, za kulturu, obrazovanje i obitelj. Sloboda radništvu, a ne kapitalu!