Ignoriranje slučajeva seksualnog uznemiravanja u Indiji

Više od polovice zločina u Mumbaiju i New Delhiju prolazi neopaženo i neprijavljeno, a policija u tim područjima odbija registrirati većinu pritužbi seksualnog napastovanja, navodi se u Commonwealth Human Rights Initiative.

Javna anketa provedena u tim gradovima pokazala je da je seksualno uznemiravanje žena treći najčešći zločin, no većina ljudi koja to nije prijavila kao razlog navodi to što ne žele zapeti u borbi s birokracijom ili nisu vjerovali/e da bi im policija pomogla. “Gotovo je nemoguće znati koliko zločina prolazi neprijavljeno zbog odbijanja policije da zaprimi pritužbu, no izgleda da je problem itekako rasprostranjen”, ističu Abhijit Sarkar i Dripto Mukhopadhyay u izvješću CHRI-a.

Zločini protiv žena nastavljaju biti iznadprosječno neprijavljivani u Indiji, navode aktivisti/kinje, unatoč nekoliko slučajeva grupnih silovanja u posljednjih nekoliko godina koji su pokrenuli prosvjede diljem zemlje i doveli do strožih kazni. U 2014. godini, prijavljeno je 337 922 zločina protiv žena, prema službenim statistikama.

CHRI je anketu proveo na više od tri tisuće kućanstava u Delhiju i 3575 kućanstava u Mumbaiju u kolovozu prošle godine te ih upitao da se prisjete svojih iskustava u posljednjih 12 mjeseci. Od anketiranih osoba, jedna na 13 osoba je prijavila slučaj seksualnog zlostavljanja u Delhiju i jedna na devet osoba u Mumbaiju.

Kao dio pokušaja da se pooštre kazne nakon fatalnog grupnog silovanja 23-godišnje djevojke u autobusu u Delhiju, odbijanje registiranja pritužbe na određene zločine protiv žena je učinjeno kaznenim djelom 2013. godine. “Iznimno je hitno da policija obrati pozornost na dugotrajne prepreke i prekršaje u registriranju zločina protiv žena”, ističe se u izvješću. Kako bi se žene potaknulo da prijavljuju takve slučajeve, NGO-ovi bi organizirali u educiranju policije o rodno osjetljivim pitanjima.

‘Krajnje je vrijeme da se izborimo za svoja prava koja nam pripadaju kao ljudima i radnicima/ama’

Uz parole Kapital napada, Tvornice radnicima i Vrijeme je za otpor u nedjelju, na Međunarodni praznik rada, prosvjednu povorku središtem Zagreba organiziralo je nekoliko sindikata i udruga civilnog društva, koji su pozvali građane i građanke na generalni štrajk zbog ugrožavanja radničkih prava i epidemije siromaštva u Hrvatskoj.

“Pozvat ćemo na generalni štrajk – da svi radnici i sve radnice ove zemlje stanu rame uz rame, bez podjela, partikularnih interesa, jer se samo jedinstveni možemo izboriti za svoja prava”,  poručio je Dražen Mrkonjić( Radnička fronta) ispred Radničkog doma u Zagrebu odakle je povorka krenula prema Kegliću, gdje je nekada bila tvornica Kamensko.

Uz Radničku frontu, u prosvjedu sudjeluju sindikati Tehnos – Strukovni sindikat radnika HEP-a, Novi sindikat, Sindikat novinara Hrvatske, Mreža antifašistkinja Zagreba, Zagreb PrideŽenska mreža Hrvatske, a tijekom prosvjeda su upozorili/e na pad životnog standarda, gubitak radnih mjesta i nezaustavljivo društveno raslojavanje u Hrvatskoj. 

Putem su se zaustavili ispred  Ine, HEP-a, nekadašnje Tvornice duhana Zagreb, HZZO-a, a prosvjed je završio na Kegliću, gdje su se održali govore.{slika}

“Ina i HEP odabrani su kao strateške tvrtke koje nikako ne bi smjele biti privatizirane, Tvornica duhana Zagreb i Kamensko kao zoran rezultat privatizacije, jer tih tvornica više nema. Zaustavljanjem ispred HZZO-a htjeli smo upozoriti da je u Hrvatskoj ugrožen koncept javnog zdravstva i da će građani/ke, kako sada stvari stoje, ostati bez osnovne zdravstvene zaštite i prava na liječenje. Na kraju će se obrazovati i liječiti samo oni i one koji/e to mogu platiti. Zato danas po tim punktovima nastojimo odaslati poruku što se to konkretno radi i kuda sve to ide”, rekao je Mrkonjić uoči prosvjeda.

“Krajnje je vrijeme da se građani i građanke izbore za svoja prava koja im pripadaju kao ljudima i radnicima i radnicama. Radničko dostojanstvo praktički više ne postoji. Moramo nešto poduzeti”, poručio je.{slika}

Iako se u Zagrebu danas održavaju još dva sindikalna okupljanja,  Antun Pilić iz Sindikata novinara objasnio je da su se i novinari pridružili toj  povorci kako bi upozorili da je ‘razina rušenja radničkih prava već dosegnula tolike razmjere da se 1. svibnja više ne može obilježiti rutinskom proslavom’.

“Svakim danom smo svjedoci daljnjeg ugrožavanja prava radnika i radnica, koji su u nemilosti politike, tajkuna i pravosuđa”, rekao je Pilić.

On je također radnice i radnike pozvao na pobunu i prosvjed za zaštitu stečenih prava poput osmosatnog radnog vremena, izborenog radničkim pokretom prije više od 100 godina.   

“Za ta se prava ginulo. Radnici i radnice danas moraju biti svjesni da borbu za prava moraju sami povesti, a sindikati ih mogu samo organizirati Onoliko koliko ćemo biti spremni na pobunu i prosvjed, toliko će ta prava biti zaštićena. Ona nam nisu dana jednom zauvijek. Svako pravo koje je jednom izboreno može biti ugroženo. Naknade se praktički već i ne plaćaju, a svaka neisplaćena plaća i naknada zapravo je krađa. To treba jasno reći – ne dajmo da nas kradu”, poručio je Pilić.{slika}

U novom iranskom parlamentu vjerski dostojanstvenici malobrojniji od žena

Prvi put u povijesti parlamenta Irana koji je upravo ponovno izabran, vjerski dostojanstvenici bit će malobrojniji od žena, 16 naspram 17, na 290 zastupnika/ica, izvijestili su u nedjelju iranski mediji.

U dosadašnjoj skupštini bilo je 27 vjerskih dostojanstvenika, a devet žena, konzervativki. Novi parlament, izabran nakon dva kruga 26. veljače i 29. travnja, obuhvaća 17 žena, od kojih 15 reformatorica i umjerenih, što je najveća brojka nakon islamske revolucije 1979. godine.

Moglo ih je biti 18, ali izbor reformatorske kandidatkinje, izabrane u prvom krugu u Isfahanu, poništen je, a ne zna se kad će se ondje održati novi izbori.

U prva dva parlamenta izabrana nakon 1979. godine, vjerski dostojanstvenici bili su vrlo utjecajni. Zauzimali su više od polovice mjesta sa 164 i potom 153 zastupnika.

Druga je novost u novoizabranom parlamentu da nema nijednog visokog uglednika među vjerskim zastupnicima, suprotno onome kako je bilo prije.

Sadašnji predsjednik Hasan Rohani, bivši predsjednik Akbar Hašemi Rafsandžani ili pak bivši reformatorski predsjednik Muhamed Hatami, sva trojica vjerski dostojanstvenici, bili su zastupnici.

Većina izabranih dostojanstvenika u novom parlamentu konzervativci su, ali najmanje trojica su reformatori.

U Teheranu, na 30 zastupnika glavnog grada – svi su reformatori ili umjereni – samo je jedan vjerski dostojanstvenik naspram osam žena.

Ja od jutra nisam stala

MaMa je u petak bila premala za sve posjetitelje i posjetiteljice tribine ‘Ja od jutra nisam stala’, koja se bavila neplaćenim kućanskim radom. Tribinu su realizirale aktivistkinje i feministkinje koje su organizirale Noćni marš – 8. mart i performativnu akciju Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, te se upravo nalaze u procesu formiranja strukturiranijeg kolektiva. One su odmah na početku istaknule kako su željele uoči Prvog maja u fokus radničke i feminističke borbe vratiti jedno ‘zaboravljeno’ pitanje – neplaćeni kućanski rad, kao rada na kojem kapitalizam egzistira.

“Čak i kad bi Prvi maj definirali u skladu s njegovim historijatom te o njemu govorili kao o protesnom danu međunarodne radničke solidarnosti koji označava borbu za šire društvene ciljeve još uvijek bi takva definicija isključivala rodno segregirani rad u kućanstvu, odnosno neplaćeni kućanski rad koji uglavnom obavljaju žene. Poslovi vezani uz biološku i socijalnu reprodukciju kao što su održavanje kućanstva, rađanje, briga o djeci, starijima i bolesnima nisu prepoznati kao rad te se smatraju dijelom tzv. ženske prirode, a samim time bezvrijednim i neproduktivnim. Ovom prilikom želja nam je ukazati na uzroke zanemarivanja ove teme u radničkom i feminističkom pokretu, te podsjetiti na važnost historijsko materijalističke kritike i u tom kontekstu neophodnost povezivanja pojma roda s pojmom klase. Cilj nam je i upozoriti na posljedice strukturnog nepovezivanja ekonomske krize s krizom socijalne reprodukcije kao što su npr. komodifikacija javnih servisa i uvođenje tzv. fleksibilnih oblika rada te pokušati ovu temu uvesti kao važnu za restrukturiranje društvenih i ekonomskih odnosa”, pojasnila je na početku tribine moderatorica Andreja Gregorina.

Govornice tribine Vedrana Bibić, Ana Rajković i Jelena Tešija nastojale su pojasniti kako proizvodni procesi u kapitalizmu utječu na položaj žena i kako je neplaćeni kućanski rad neprimjetno ‘ispao’ iz lijevih pokreta, a osvrnule su se i na aktualno prebacivanje socijalnih servisa s leđa države na pojedince i pojedinke. Govornice su pružile povijesni pregled, kao i stanje u zemljama koje su kućanski neplaćeni rad priznale i novčano ga vrednuju, ali i kontekst Jugoslavije i AFŽ-ov pokušaj socijalizacije kućanskog rada.{slika}

Izlaganje je započeto historijskim pregledom kampanje Nadnice za kućanski rad, feminističke inicijative pokrenute u Padovi početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja se oslanjala na talijansku autonomističku tradiciju.

Vedrana Bibić fokusirala se na nekoliko programatskih tekstova najznačanijih predstavnica Mariarose Dalla Costa, Selme James i Silvie Federici koje su u zahtjevu za priznavanjem neplaćenog kućanskog rada kao rada, pa time i mogućnošću primanjem nadnice za njega vidjele emancipatorski potencijal za odbijanjem ove vrste društveno neprepoznatog i nevidljivog rada. U svojim su tekstovima naglašavale kako zahtjev za nadnicom za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca, nego i šira politička perspektiva koja ide u smjeru mijenjanja društvenih odnosa . Iako se ovu kampanju treba gledati kroz specifični društvenopolitički okvir u kojem je nastala, a također se njeni aspekti moraju kritički promišljati, pogotovo kada uđemo detaljnije u polje marksističkog poimanja (ne)produktivnosti, mnoge su njezine teze i dalje aktualne i čine neizostavnu polazišnu točku kada pričamo o tematici kućanskog rada.

“Dalla Costa i Selma James su 1972. objavile pamflet ‘The Power of Women and the Subversion of the Community’ u kojem su otvorile pitanje kućanskog rada kao potencijalno snažnog emancipatorskog oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive. Njihov cilj je bio priznavanje kućanskog rada kao rada. Jer u suprotnom, kapitalist dobije dvoje radnika za cijenu jednog – radnika koji radi u njegovoj trvornici i proizvodi višak vrijednosti, ali i njegovu suprugu koja omogući da radnik stigne na radno mjesto sposoban i spreman za rad jer je nahranjen, obućen, seksualno zadovoljen, itd.”, pojasnila je Bibić.{slika}

Ana Rajković pružila je uvid u potencijalna legislativna rješenja ekonomskog vrednovanja kućanskog rada na primjerima Venezuele i Ekvadora. Rajković je ispričala je kako je Venezuela donošenjem novog Ustava 1999. godine priznala kućanski rad kao ekonomsku vrijednost.

“Kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu”, stoji u članku 88. Ustava kojim se također propisalo kako žene moraju primati iste plaće kao i muškarci za rad jednake vrijednosti.

“U Venezueli se tada osnovao i Sindikat kućanica. Međutim, cilj ovakvih reformi u Venezueli nije bio zadržati žene u kući, nego ih ekonomski osnažiti kako bi aktivno participirale u javnom i političkom životu zemlje. Dakle, cilj je bila demokratizacija obitelji, da žene postanu ekonomski subjekti”, tumačila je Rajković.

Izlagačica se osvrnula i na Ekvador kao loš primjer priznavanja vrijednosti kućanskog rada jerbo je tamo riječ o socijalnoj mjeri za suzbijanje siromaštva i nema nikakav emancipatorski motiv.

Jelena Tešija istaknula je kako je u Jugoslaviji bio prepoznat problem dvostrukog opterećenja koje su trpjele radnice obavljajući još jedan posao prije i nakon što bi se vratile iz smjene: onaj kućanski.

“U rješavanje problema krenule su žene same preko ženske organizacije AFŽ-a, koja je počela sa zagovaranjem socijalizacije kućanskog rada te organizacijom javnih vrtića, jaslica, uslužnih servisa, restorana i svega ostalog što je ženu moglo rasteretiti poslova u kući te joj omogućiti vrijeme za ravnopravno sudjelovanje u političkom i kulturnom životu zajednice. Iako je problem bio prepoznat te se radilo na njegovu rješavanju od čega su, svim nedostacima, nedostupnostima i skupoći uslužnih servisa unatoč, žene itekako imale koristi, socijalistička se država nikad nije obračunala s patrijarhatom i rodnom podjelom rada unutar obitelji. Socijalizacijom kućanskog rada pomagalo se ženama, ali se u muške privilegije unutar obitelji nikad nije diralo, zbog čega je, između ostalog, nakon raspada Jugoslavije vrlo lako uspostavljen diskurs retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva”, pojasnila je Tešija.

“Ipak, ako usporedimo situaciju s današnjom, jasno je da je – koliko god možemo diskutirati o uspješnosti ili neuspješnosti socijalizacije kućanskog rada te nevoljkosti jugoslavenskog sustava da se obračuna s patrijarhatom – makar postojala ideja i namjera da se sa ženinih leđa skine teret neplaćenog svakodnevnog kućanskog rada. Čak se u lifestyle časopisima iz 50-ih (npr. časopis Praktična žena iz 1956. godine) raspravljalo na više stranica u više brojeva o tome kako da se pomogne zaposlenoj ženi preko podruštvljavanja kućanskih poslova, dok se danas u lifestyle časopisima i u mainstream medijima često prikazuje i zagovara tip žene koja je uspješna na poslovnom planu, a pritom izrazito brižna majka i vrijedna kućanica koja sve stiže i kojoj nikad ne silazi osmijeh s lica. Cilj je, kako kažu, ‘pomiriti’ privatno i poslovno i sav je teret tog cilja, umjesto na društvu i javnim servisima, na ženinim leđima”, naglasila je.{slika}

Nakon navođenja primjera iz svijeta, ali i vlastitog dvorišta, govornice tribine i publika složile su se kako je takozvano žensko pitanje često micano na stranu i u lijevim takozvanim progresivnim krugovima. Dok su žene vrijedne suborkinje tijekom revolucije i borbe za društvene promjene, u vremenu uspostavljanja ‘normalnog’ života, ponovno ih se vraća u privatnu sferu, dok muškarci preuzimaju vodeće uloge. Osim toga, danas proživljavamo ponovni ‘povratak žena na ognjište’. Uz suludu mjeru ‘1.000 eura po djetetu ako ispuniš HDZ-ove kriterije’, ponovno uskrsnuće dobiva ideja ‘majka odgajateljica’ – roditeljica koje bi za ostajanje doma s djecom primale prosječnu hrvatsku plaću, čime se žene zapravo motivira da ni ne izlazeu svijet rada, nego se posvete onom’primarnom, biološkom i ženskom’: odgajanju djece, brizi za muža i ostale članove obitelji, spremanju, kuhanju i čišćenju. Stoga, na agresivnu repatrijarhalizaciju društva moramo odgovoriti ujedinjeno i odlučno, i to što prije. Jer u vremenu gdje je već napadnuto zdravstvo, mirovinski sustav, radna i socijalna prava, mediji, civilno društvo, pet do dvanaest je već prošlo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Meni je 8. mart čak i kada je 1. maj

Sjećam se svoje ljutnje i ojađenosti dok sam pisala prošle godine o Prvom maju, ojađenosti na društvo koje spava i ne poduzima ništa dok nam se naočigled urušavaju sva ljudska uključujući i radnička prava. Pisala sam o tome kako se ne osjećam slavljenički i jedini impuls mi je bio odati počast svima koji i koje su se za ta prava borile/i i izborili/e.

Dakle, prije samo godinu dana Prvi maj – Praznik rada, u našem medijskom prostoru i društvenom diskursu gotovo da nije ni postojao, a dominantna atmosfera imala je gorak okus defetizma. Sindikati su 2015. središnji prosvjed održali u Sisku, a nakon toga mogli smo samo pratiti zabrinute objave Stožera za obranu Rafinerije i očuvanje radnih mjesta o potezima mađarskog MOL-a kao većinskog vlasnika Ine koji vode neminovnoj obustavi rada i zatvaranju Rafinerije. Nigdje drugdje u Hrvatskoj, pa tako ni u metropoli, nije održan niti jedan drugi prosvjed, marš ili akcija koji bi pozvali radnike i radnice, građanke i građane, na borbu i otpor – protiv gubitka radnih mjesta, siromaštva, protiv društvenog raslojavanja, privatizacije javnih dobara… ukratko, protiv kapitalizma. Kako se nedvojbeno radi o borbi protiv kapitalizma ukazuju i pozivi ovogodišnja čak dva centralna zagrebačka prvomajska marša: Kapital napada – vrijeme je za otpor! i Ljude ispred profita!.

Čini mi se da je ove godine, pod nepodnošljivim pritiskom koji živimo, ljutnja pobijedila defetizam i da prilike za odašiljanje ovakvih poruka ima i da će ih biti (spomenut ću ovdje i postprvomajsku tribinu Svaki dan je Prvi maj, najavljenu za 3. svibnja, kojom se želi naglasiti upravo važnost svakodnevne bore za radnička prava). Pa ću se posvetiti feminističkoj prvomajskoj odnosno radničkoj temi na koju se tako lako zaboravlja – a to je odnos patrijarhata i kapitalizma, odnosno kombinacija ova dva opresivna sustava koji jedno drugo hrane i proizvode višeslojnu društvenu nepravdu.

Nažalost, radnički pokreti su često diskriminirali žene u svojim redovima, perpetuirajući (reproducirajući) patrijarhalne, pa samim tim i nepravedne društvene i proizvodne odnose, prepoznajući uglavnom samo deklarativno (a ponekad ni to) važnost ostvarenja rodne ravnopravnosti.  Povijesno, u lijevim, anarho-sindikalnim i radničkim pokretima, žene su često znale izlaziti iz tih organizacija i pokreta, isprovocirane seksističkim ponašanjem u tim uvijek dominantno muškim zajednicama. Slogan koji po meni najbolje objašnjava feministički stav koji nam je i danas relevantan i potreban ‘Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?’, nastao je 1978. godine na Prvoj međunarodnoj feminističkoj konferenciji u Beogradu pod nazivom ‘Drug-ca – Novi pristup?’.  Ta je konferencija, dakle, održana prije gotovo 40 godina, s ciljem jasne artikulacije željene političke promjene. Konferencija je tada, sa svojom kritikom partijsko-birokratskog pristupa ‘ženskom pitanju’ u realnom socijalizmu jugoslavenskog tipa, značila radikalan preokret. To je otvorilo put prijeko potrebnoj (pa i zakašnjeloj) feminističkoj kritici patrijarhata u socijalizmu i propitivanju dogmatskog marksizma kroz rodnu optiku.

Zašto ovo pišem danas, na sâm Prvi maj, kada smo se konačno mobilizirali/e i odlučili/e pokazati otpor kapitalističkoj opresiji? Zato što mi se čini kako je ta feministička faza, vrlo specifična za ove prostore, zaboravljena i zanemarena, te kako današnje okolnosti zahtijevaju novo artikuliranje političkog djelovanja i kako bi upravo ovo povijesno iskustvo socijalističkog feminističkog djelovanja moglo pomoći u propitivanju kako feminističke tako i radničke – antikapitalističke borbe danas. Socijalistički feminizam koji je uzrok neravnopravnosti žena vidio u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata, danas se često proglašava anakronim, što je po meni još jedna neoliberalna zamka, no osobno smatram da je njegov teorijski koncept danas aktualniji nego ikad.

To znači da smo zaboravili i da trebamo iznova artikulirati revoluciju uperenu protiv kapitalizma i neoliberalne hegemonije – onu na koju se rado pozivamo kao na anarho-feminističku. Kako nema borbe protiv kapitalizma bez borbe protiv patrijarhata, feministkinje su tada jasno vidjele i artikulirale. To je bilo vrijeme uzleta novih socijalnih pokreta: ekološkog, antinukleranog, pokreta za razoružanje, mirovnog – vrijeme otvaranja novih prostora slobode. U feminističkoj teoriji i praksi, to je bilo vrijeme ozbiljnih feminističkih kritika koje su bile upućene dogmatskom marksizmu i konzervativnoj ljevici, ali i teoriji i praksi neoliberalne zapadne demokracije. Kritika androcentrizma ‘ljevice’ i njezinog odnosa prema ženskom pokretu bila je izrazito subverzivna, a takvu sudbinu je feministički pokret imao i u drugim ‘lijevim’ kulturama i revolucijama diljem svijeta.

Uoči Praznika rada, na tribini ‘Ja od jutra nisam stala‘ odlučile smo vratiti na agendu temu rodne podjele rada u kućanstvu i društvene reprodukcije koje su odavno prestale biti ‘vruće’ teme. Danas shvaćamo kako je zanemarivanje tih tema dovelo do rasprava o ‘usklađivanju obiteljskog i poslovnog života’, a u novije (neokonzervativno vrijeme) i do tendencija potpunog vraćanja žena u privatnu sferu i ulogu majke/supruge/skrbnice obitelji, uz cijeli niz dodatnih konzervativnih politika – počevši od ukidanja stečenih reproduktivnih prava, do svih vrsta urušavanja radnih prava žena. Kućanski neplaćeni rad je bio i ostao neprepoznati rad, a danas kada govorimo o njemu govorimo gotovo isključivo u kontekstu kapitalističkog sustava. Na tribini smo govorile i o kontekstu Jugoslavije i AFŽ-ovom pokušaj socijalizacije kućanskog rada. No, čini mi se da je u našoj kolektivnoj feminističkoj svijesti, a i kulturi sjećanja, izostalo sjećanje na to izrazito važno subverzivno feminističko razdoblje u bivšoj Jugoslaviji u osvit raspada države, pa onda i tranzicije i kapitalizma. Također, čini mi se da su naglasci tog feminističkog razdoblja i dalje subverzivni, no nikada argumentirano osporeni. Tada se, više od 30 godina nakon NOB-a i osnivanja AFŽ-a, po prvi put progovorilo o tome kako su žene iz prvih redova socijalističke revolucije vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su bile manje plaćene od muškaraca, kako su teže napredovale u karijeri, kako je i socijalistička država zarađivala na neplaćenom ženskom radu. 

Danas, kada živimo kapitalističko nasilje i urušavanje socijalne države, svjesne smo kako su žene u sferi društvenog rada tada bile zaštićene – uslugama socijalne (socijalističke) države – kroz socijalno i zdravstveno osiguranje, pravo na besplatni i asistirani pobačaj, i ženama je u tom smislu zasigurno bilo bolje nego danas. No, danas živimo i u vremenu globalnog nasilja, intelektualnog relativizma i militariziranog kapitala. Klerikalizacija i gušenje demokratskih sloboda pritisli su nas sa svih strana. Sve lakše uočavamo tu spregu vjerskog i tržišnog fundamentalizma, koje prati lišavanje žena onih prava i sloboda koja su prethodno u borbi stečena. Svjedočimo kako srozavanje humanosti i sve veća fašizacija ima za posljedicu dramatičnu eroziju ljudskih prava, pa tako i ljudskih prava žena, između ostaloga i zato što se ljevica zbog svojih neriješenih slabosti, među kojima je i neprepoznavanje feminističke borbe kao potencijala društvene promjene, nije u stanju oduprijeti ovakvoj navali retradicionalizacije društva. 

Retradicionalizacija koja ide ‘ruku pod ruku’ s kapitalizmom moguća je upravo zbog ‘vječnog’ patrijarhata – koji se i danas najbolje ogleda u funkcioniranju obiteljskog života i nevrednovanog ženskog rada. Žene su na tržištu rada ostale diskriminirane, ‘fleksibilizirane’ i eksploatirane. Ništa se nije promijenilo ni kada je ju pitanju institucionalno i muško nasilje nad ženama, a militarizirani kapital je samo materijalizirana forma patrijarhata. Kapitalistički procesi uz pomoć patrijarhata ulaze u sve sfere života, ne samo u sferu rada. Rodna podjela rada, koja je hijerarhizirana i u obitelji i na poslu, znači direktnu eksploataciju žena, dok ti ‘ženski’ poslovi nisu organizirani niti sindikalno niti kao najamni rad, a žene su roba na crnom tržištu rada. Patrijarhat je duboko utkan u samu prirodu kapitalizma i stoga bi se današnji radnički, lijevi i sindikalni pokreti trebali baviti upravo ovakvim pitanjima.

Ako u kontekstu marksističkog feminizma govorimo o ženama kao potlačenoj klasi, onda bismo trebale ponuditi barem neka dostupna rješenja. Primjerice, sindikalno organiziranje čistačica/spremačica zaposlenih u velikim institucijama javnog sektora (recimo na fakultetima), budući se sindikati kojima pripadaju (u ovom slučaju Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja) nemaju namjeru baviti njihovim radničkim problemima. Nije dovoljno solidarno se pobuniti protiv fleksibilizacije i ‘outsourcinga’, ukoliko se nakon tog ‘gašenja požara’ ne pozabavimo temeljima diskriminacije koja je u pozadini ovakvih ‘politika’.

‘Proleteri [i revolucionari] svih zemalja, tko vam pere čarape?’ za mene je itekako aktualna parola koju bi feministkinje trebale beskompromisno plasirati i za Prvi maj. Žene jednostavno ne bi smjele opet stati u pozadinu i čekati da pobijedi klasna revolucija koja ih ne prepoznaje kao potlačenu klasu. Povijest se ponavlja, socijalni i lijevi pokreti su najčešće iskorištavali pa odbacivali žene – dok su im u revolucijama potrebne bilo kao suborkinje bilo kao ‘peračice čarapa’, nakon revolucija im se i dalje ne daje pristup mjestima odlučivanja. ‘Žensko’ pitanje nije ‘sekundarno klasno pitanje’, ne postoje prioritetna prava – žene nisu Druge ni Drugarice Žene ni Drug-ce.

Stoga, drugovi, kad vas danas pitam: ‘ko vam pere čarape?, shvatite to kao dio zajedničke borbe.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ove žene se kreativnim igračkama bore protiv rodnih stereotipa i predrasuda

Društvo nas uči od samog rođenja rodnim ulogama, uhodanim normama ponašanja i sve je to zavijeno slojevima stereotipa i predrasuda. Koliko ste samo puta čuli da ‘dečki ne plaču’, a da su ‘djevojčice slabe i emotivne’? Takve predrasude štete svakom ljudskom biću, a pogotovo djeci jer se uče ponašati u skladu s njima. 

Štoviše, studije su pokazale kako usvajanje stereotipnih ponašanja tijekom djetinjstva limitira potencijal i sreću kod osobe jer ne istražuje što uistinu jest, nego se nastoji uklopiti u društvo.

Tržište igračaka vrlo često koristi stereotipe i predrasude. Tako igračke za djevojčice dolaze u roza boji, a za dječake su plave. Djevojčice se igraju lutkama koje su mame, one njeguju djecu, pospremaju, peglaju i čekaju Kena. Dečki slažu Lego kockice,usvajaju uloge kojima se uči preuzimanje odgovornosti, usmjerava ih se odmah uSTEM područja. 

Međutim, nekoliko mama se odlučilo oduprijeti mainstream ukalupljivanju djece te su za svoje mališane izradile rodno neutralne igračke.

1. Laurel Wider i Veličanstvena ekipa

Laurel Wider jako se zabrinula kada je njezin sin kazao da ‘dečki ne plaču’. Stoga se upitala zašto je tržište puno igračaka koje poručuju djevojčicama da budu emotivne i empatične, izražavaju svoje osjećaje, dok dečke ohrabruju da ne pokazuju nikakve emocije. Kako nije htjela da njezino dijete odraste u osobu koja emocije smatra slabošću, psihologinja Laurel je provela godinu dana razgovarajući s djecom, roditeljima, dječjim terapeutima, psiholozima, stručnjacima za različita područja…

Kreirala sam igračku kako bi kreirala socijalno i emotivno učenje kod dječaka“, kazala je i dodala kako je uspjela spojiti akciju i avanturu s prijateljstvom i timskim radom.

2. Alice Brooks i Roominate 

I dječaci obožavaju svoj team za avanturu – seriji igračaka koji su istovremeno osjećajni, ali i hrabri superjunaci. 

Kada je imala osam godina, Alice Brooks se nadala lutki za božićni dar. Njezin otac joj je darovao pilu.

Deset godina kasnije, Alice je upisala inženjering na MIT-ju i Stanfortu te u međuvremenu kreirala igračku Roominate. Riječ je o setovima za slaganje i građenje kako bi se od malena razvijale kognitivne sposobnosti da bi se djevojke kasnije usmjerilo prema područjima gdje čine manjinu – prirodne i tehničke znanosti. 

3. Julie Kerwin i IAmElemental

Mama Julie Kerwin velika je obožavateljica superheroja. Međutim, uvijek ju je smetao pristup prema ženama unutar različitih franšiza koje su njegovale superjunačku kulturu. Stoga, ona je kreirala seriju lutaka superjunakinja kod kojih u prvi plan dolaze njihove supermoći, a ne seksepil, kako je to inače kod žena heroina poput Superwoman ili Žene Mačke.

“Kreirala sam protagonistkinje s njihovim vlastitim osnažujućim pričama kako bi djevojčice mogle promijeniti stav o sebi kao o slabima i bespomoćnima, ali i satkati drugačiju sliku žene”, pojasnila je Julie.

Kako je Kerwin majka dvojice sinova, istaknula je kako je ciljana skupina njezinih akcijskih igračaka djevojčice, ali naravno da ohrabruje i dječake da se igraju njima jer i njima treba ukazati na ‘snažne žene’ i učiti ih poštivati žene. 

U konačnici, i djevojčice i dječaci, ali i odrasle osobe obožavaju ove igračke.

4. Jodi Norgaard i Go! Go! Sports Girls

Jodi Norgaard nikada nije htjela ući na tržište igračaka, ali odlučila se na taj potez zbog dobrobiti svojih kćeri. 

Go! Go! Sports Girls je zabavni i edukativni načim samoosnaženja i zdravog načina života. Ove igračke predstavljaju djevojčice onakvima kakve jesu: aktivne i avanturistkinje. Igračke, knjiga i aplikacija podržavaju kreativnu igru i socio-emotivno odrastanje kroz sport, pritom ohrabrujući djevojčice da sanjaju velike stvari u budućnosti”, pojasnila je na web stranici.