Izvješće PRS: najveći broj pritužbi tiče se izravne diskriminacije na temelju spola

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova predala je Hrvatskom saboru Izvješće o radu za 2015. godinu. Izvješće obuhvaća postupanja pravobraniteljice po pritužbama građana i građanki na diskriminaciju temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije u području rada i zapošljavanja, nasilja u obitelji, obrazovanja, političke participacije i medija.

U okviru svojih nadležnosti, temeljem Zakona o ravnopravnosti spolova, tijekom izvještajnog razdoblja, Pravobraniteljica je radila na ukupno 2467 predmeta. Zadržao se trend povećanja broja individualnih pritužbi (7,7 posto), pritužbe podnose većinom žene (67,6 posto), najčešće se radi o slučajevima izravne diskriminacije (92,2 posto), koje se i dalje u pretežnom broju odnose na spolnu diskriminaciju (90,1 posto), potom na bračni i obiteljski status (4 posto), spolnu orijentaciju (4,5 posto), rodni identitet (1,2 posto). Najviše pritužbi odnosi se na područje rada i ostvarivanja socijalne sigurnosti (51,5 posto).

Na pružanje zaštite građanima/kama koji/e su bili/e izloženi/e svim oblicima nasilja u obitelji kao i partnerskog nasilja odnosilo se 23 posto slučajeva.

Pravobraniteljica je, postupajući po pritužbama i osobnoj inicijativi, uputila 335 preporuka, 238 upozorenja i 182 prijedloga, inicirala pokretanje 5 kaznenih i 1 prekršajne prijave.

U visokom postotku – 81% posto slučajeva u potpunosti uvažavaju upozorenja/preporuke/prijedlozi koje je uputila tijelima javne vlasti svih razina, tijelima s javnim ovlastima i drugim pravnim i fizičkim osobama postupajući po primljenim pritužbama u predmetima u kojima je utvrdila diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova.

Kao i prošlih godina, najviše pritužbi je zaprimljeno u području rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti (51,5 posto), prituživale su se najčešće žene (79,7 posto), radi spolnog uznemiravanja na radu, ugovora na određeno vrijeme, diskriminacije temeljem majčinstva, obiteljskog statusa, nejednakih plaća i slično. Navedeno ne začuđuje s obzirom na dugogodišnje trendove vezane uz stopu nezaposlenosti, rodno uvjetovanu segregaciju na tržištu, porast broja zaposlenih temeljem ugovora o radu na određeno, sve težu pristupačnost ugovora o radu na neodređeno, osobito ženama, jaz u plaćama (10,2 posto) i drugo.

Pravobraniteljica je samostalno provela 7 istraživanja i to iz područja: rada i radnih uvjeta – 3; socijalne sigurnosti, uključujući područje socijalne skrbi – 2, obrazovanja i znanosti – 1; javnog informiranja i medija – 1. Provedeno je i 9 analiza kojima se pratila provedba Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koje se tiču ravnopravnosti spolova.

Provedena su dva memoranduma o suradnji: Memorandum o suradnji između Ministarstva unutarnjih poslova (2012.) i Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu (koji je inicijalno sklopljen 2013., a do sada se ukupno 13 studenata/ica stručno usavršavalo u instituciji Pravobraniteljice).

Tijekom 2015. provodio se EU Progress-projekt Uklanjanje staklenog labirinta, a u prosincu iste godine je odobren novi EU-projekt Usklađivanje obiteljskog i poslovnog života, koji će se provoditi do kraja 2017. U posljednje dvije i pol godine, institucija Pravobraniteljice je aplicirala i dobila dva europska projekta u vrijednosti cca 700,000 EUR.

U Hrvatskoj se još nedovoljno provode mjere koje omogućavaju usklađivanje obiteljskih i profesionalnih obveza, tako da bi očeve trebalo učinkovitije poticati na aktivniju ulogu u formativnim godinama razvoja djeteta. Naime, rodiljni/roditeljski dopust koristilo je samo 2,04 posto muškaraca, dok je rodiljne/roditeljske naknade koristilo svega 1,7 posto očeva.

Spolni stereotipi na području roditeljske skrbi i dalje predstavljaju najčešći razlog prituživanja očeva, dok majke ukazuju na nesenzibiliziranost stručnih osoba vezano uz obiteljsko nasilje kojem su bile izložene. Valja istaknuti ohrabrujuću okolnost, dobru suradnju s policijom te iznimnu kooperativnost centara za socijalnu skrb koji redovito uvažavaju preporuke Pravobraniteljice te unaprjeđuju svoj rad.

Vezano za slučajeve obiteljskog/partnerskog nasilja, žene su i dalje većinom žrtve nasilja u obitelji (64 posto oštećenica u prekršajnim postupcima). I dalje se određeni broj pritužbi građana/nki odnosi na neprepoznavanje pojedinih oblika obiteljskog nasilja (prvenstveno psihičkog i ekonomskog), od strane nadležnih institucija, kao i neprimjenjivanje rodno senzibilnog pristupa u procesuiranju počinitelja i zaštiti žrtve. Dok bilježimo kontinuirani pad prekršajnih djela nasilja u obitelji, u usporedbi s prošlom godinom razvidno je više od 100 posto povećanje broja žena-žrtava u kaznenim djelima nasilja u obitelji.

Obzirom na postupanje prema pritužbama građana/ki, kao i provedenih istraživanja i analiza, Pravobraniteljica je u predmetnom Izvješću o radu za 2015., predočila 82 opisa slučaja i daje ukupno 93 preporuke.

Izvješće u cijelosti možete pročitati ovdje.

Neprofitnim medijima neće se oduzeti novac, samo će se cijela stvar malo odgoditi?

Nakon što je Faktograf.hr jučer objavio da je Ministarstvo kulture odlučilo u 2016. neprofitnim medijima uskratiti mogućnost financiranja iz fondova Europske unije, priopćenjem se oglasio i ministar Zlatko Hasanbegović. Kaže kako demantira napise o oduzimanju sredstava i naglašava da će se program “Razvoj medija zajednice” zbog izrazite kompleksnosti objaviti u 2017. godini.

Dakle, neprofitnim medijima neće se oduzeti novac, nego će ih se pustiti da čekaju još neko vrijeme. Teško nam je zamisliti da ministar nije svjestan toga kako odgoda dobivanja financija iz EU fondova znači polagano odumiranje pojedinih neprofitnih medija, ali demanti prenosimo u cijelosti.

Ministarstvo kulture demantira medijske napise kako ministar dr. sc. Zlatko Hasanbegović neprofitnim medijima oduzima novac iz EU fondova.

Ministarstvo kulture priprema Pozive za više programa u okviru Operativnog programa “Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020.” te je sukladno pripremljenosti i kompleksnosti programa izrađen indikativni godišnji plan.

S obzirom da je program “Razvoj medija zajednice”  kompleksniji od ostalih programa koje priprema Ministarstvo kulture, predviđeno je da se Poziv za taj program objavi u 2017. godini. Napominjemo da Indikativni godišnji plan objave poziva na dostavu projektnih prijedloga sadrži indikativni popis poziva na dostavu projektnih prijedloga i rokova poznatih u trenutku izrade plana te je podložan izmjenama i dopunama sukladno dinamici poslovnih procesa uključenih institucija.

Slijedom navedenog Ministarstvo kulture planira objaviti poziv na dostavu projektnih prijedloga za program “Razvoj medija zajednice” u 2017. godini na indikativni iznos financijske omotnice od 30.600.000,00 kn.

 

Živimo ‘ustoličenje zamišljenih vizija stvarnosti, posljedice mogu biti opasne’

Inicijativa Kulturnjaci 2016 upozorila je u srijedu na tribini “Kontekstualizacija historijskog revizionizma” na brojne implikacije revizije povijesti u upornom inzistiranju “vladajuće elite” na izjednačavanju i opravdavanju teze o dvama totalitarizmima, fašističkome i komunističkome te da, kako je istaknuto, afirmacija ustaškoga režima skrivena u takvoj retorici može imati ozbiljne posljedice na opću društvenu klimu.

Otvarajući temu tribine u Novinarskom domu u Zagrebu, spisateljica i povjesničarka Đurđa Knežević istaknula je kako je riječ o drugoj tribini koju organizira inicijativa Kulturnjaci 2016, inicijalno pokrenuta s ciljem da se zbog niza razloga smijeni aktualni ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Naglasila je kako će se tribine nastaviti održavati sve dok cilj zbog kojeg je inicijativa i nastala ne bude ostvaren.

 Inicijativa je dosad prikupila pet tisuća potpisa kulturnih radnika različitih profila, a “stvar je samopoštovanja i pristojnosti onoga koji sjedi na ministarskom mjestu da se zapita zbog čega ga oni koji čine dušu kulture ove zemlje ne žele za ministra”, kazala je Knežević.

 Osim što je dolaskom na ministarsko mjesto proveo čitav niz odluka kojima se nisu poštivale demokratske procedure, ministar Hasanbegović upitan je zbog svojega dosadašnjeg rada, i to ponajprije zato što je to što čini njegov rad u većoj mjeri obilježeno ustaškim svjetonazorom, s čime kuturnjaci, kao i velik dio građana Hrvatske, nisu suglasni, rekla je.

 No, nije problem samo ministar Hasanbegović jer on nije “izvršio desant” na Ministarstvo, već je tamo postavljen kao provoditelj svjetonazora i izvršitelj ideja politike garniture koja je na vlasti, istaknula je Knežević.

Opasna relativizacija fašističkog nasljeđa

 Stav je Kulturnjaka 2016 da se pristupom reinterpretacije zbivanja iz nedavne povijesti na našim prostorima i njihovom revizijom, posebice kroz uporno inzistiranje na izjednačavanju i opravdavanju teze o dvama totalitarizmima sadržano u izjavama tipa “Ja sam antifašist i antikomunist”, izgrađuje novi nacionalni obrazac koji prijeti poništavanjem svih realno postojećih ideoloških podjela i odvođenjem hrvatskog društva u ideološki monolit.

 “Totalitarizmi su po definiciji isti, no ta se dva totalitarizma ne mogu identificirati, uzajamno relativirati tako da jedan drugoga opravdaju”, kazala je Knežević. Nadalje, revizija znači samo ‘ponovno vidjeti i ništa ne učiniti’, a reinterpreatcija je dovođenje novih evidencija i kreiranje novog stanja, upozorila je.

 O implikacijama revizije povijesti na društvenu klimu i tome koje su stvarne posljedice afirmacije “najcrnjih figura” iz hrvatske povijesti, te “šutnje o istinskom karakteru NDH” govorili su na tribini koja je napunila veliku dvoranu Novinarskog doma povjesničari Tvrtko Jakovina Dragan Markovina te spisateljica i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski.

 Jakovina je istanuo kako revizionizam nije sam po sebi zastrašujuć pojam: s poviješću se često manipulira, na zapadu kako i na istoku, i mnoštvo je primjera historijskoga revizionizma, kazao je.

 “Zlorabljenje povijesti ono je što postoji svugdje, ne može se izbjeći, ali se treba znati prepoznavati, a postoji već desetljećima i ne smanjuje se”, kazao je Jakovina. Posebno je to prisutno na našim prostorima, zbog čega i nemamo solidnu historiografiju, ocijenio je.

Jakovina je konstatirao kako je ono što je problematično kod ministra Hasanbegovića to što njegov cilj nije bilo kakva revizija, već politička borba. “Iz povijesti se uzimaju argumenti za političku borbu”, rekao je.

 Za Jakovinu, ministar Hasanbegović doista je zainteresiran za povijest, muzeje i medije, a imenovan je ponajprije “jer je simbol jedne ideje i da riješi stanje u medijima, što radi vrlo uspješno“.

 Markovina je kazao kako teza o dvama totalitarizmima “isključivo služi niveliranju partizanske baštine i baštine NDH”, koja je “dubinski neodrživa i koje je Hasanbegović samo eskalacija”, a što je, smatra, “nešto na što je nažalost i prošla vlada na neki način blagonaklono gledala”.

 “Problem s tom tezom je u tome da je NDH kao ideja zločin: NDH je zločin u ideji, zamisli i izvedbi i isključiva je posljedica kolaboracije s Mussolinijem i Hitlerom, dok je partizanska borba u osnovi plemenita ideja koja se nikako ne može staviti u istu ravan s bilo čime što se vezuje uz NDH”, istaknuo je Markovina.

 Hasanbegović je po njemu “samo pijun (prvog potpredsjednika Vlade) Tomislava Karamarka i ideje koja se provlači već zadnje dvije-tri godine, koja predstavlja konačni pokušaj da se zaključi priča koja se nije zaključila u 90-tim godinama prošloga stoljeća, a to je da se bilo kakvo pozitivno vrednovanje komunističke baštine naprosto izbaci iz javnog prostora”.

Dragan Markovina osvrnuo se i na cinizam vladajućih – “oni koji kao osuđuju totalitarizam ponašaju se kao totalitaristi; suspendiraju dijalog, cinično se osvrću na fizičke napade, a to rezultira praktički pozivom na linč i fizički obračun, a izvorište toga je izjednačavanje dva totalitarizma”.

 Petlevski je rekla kako je bitno razlikovati prošlost od povijesti, jer “prošlost je sve ono što se dogodilo, a što treba na neki način ‘staviti u neku ladicu'”. Profesionalizacijom povijesti dolazi do razmimoilaženja povjesničarskih i javnočitateljskih verzija prošlosti, a pokušaj “ustoličenja zamišljenih vizija stvarnosti” može imati ozbiljne posljedice, upozorila je.

 Istaknula je da je Hasanbegovićev opus, koji je čitav pročitala, “utemeljen na doista znanstvenom, arhivskom radu”, no on je ipak revizionist kada, primjerice, govoreći o NDH pridjev ‘fašistička’ stavlja u navodnike, smatra.

 Samim time što je postao osoba koja obnaša javnu dužnost, ministar je prestao biti povjesničarom i znanstvenikom i postao osoba koja djeluje u sferi javnosti, pa je kao takav izložen sudu onih koji sjede nasuprot, a koji nije uvijek nužno pozitivan i uniforman, a “reći iz pozicije vlasti da se moramo autocenzurirati, predstavlja ozbiljnu prijetnju”, poručila je.

Dragan Markovina osvrnuo se i na intervju Zlatka Hasanbegovića objavljenog na Libeli u kojemu je, između ostalog, rekao kako za njegove tekstove u kojima ustaše naziva herojima, mučenicima i šehidima nitko ne bi ni znao da nije bilo medija. “Prvi put čujem da netko piše tekst za koji se nada da ga nitko neće pročitati”, rekao je Markovina.

 Sudionici su ocijenili da smo “postali društvo u kojemu je relativizacija fašizma postala ‘mainstream’ a ne neka marginalna pojava” te se složili kako takva retorika može imati ozbiljne posljedice.

Ispovijesti radikalne doule: U rađaonici žena nema kontrolu nad svojim tijelom

Zašto je rađaonica jedino mjesto gdje žena nema kontrolu nad onime što se događa njenome tijelu?

Znaš li o porodu, često sam upitana, sjedeći s nekom novom majkom u pidžami. Idem ih posjetiti što je prije moguće. Donosim hranu, perem rublje i suđe. Želim da osjete da ih netko vidi, čuje, doživljava kao ljudska bića. Ponekad imaju bistre oči, staložene su i fine, ali vrlo često su izdubljene, progonjene, u boli. Kada govore o porodu, uzdišu ili sliježu ramenima ili briznu u plač. Nebitno, kažu, otresajući se. Moje dijete je ovdje. Moje dijete je živo. Samo je to bitno.

Sranje! Nikad se ne usuđujem reći. Ti si bitna. Ono što ti se dogodilo je bitno.

Prošlo je već dosta vremena otkako je dokumentarac “The Business of Being BornRicki Lake i Abby Epstein ukazao na mainstream pretpostavke o porodu. Slijedio je majstorsku knjigu “PushedJennifer Block, koja je izašla nekoliko godina nakon kontroverzne knjige Naomi WolfMisconceptions“. Trenutno su Lake i Epstein izvršni producenti obećavajućeg filma Brigid Maher o kolaborativnoj njezi primalja i specijalista opstetricije, “The Mama Sherpas“. Zahvaljujući ovim i mnogim drugim knjigama i filmovima, postoji visoka svjesnost o problemima vezanim uz trudnoću, a pandemija carskoga reza postala je tema razgovora na večerama i zabavama.

Postalo je moderno svoditi pitanje poroda na stvar osobne preferencije, umjesto da ga se shvaća kao sistemski problem s realnim javno-zdravstvenim posljedicama, što je sofisticirano oruđe utišavanja. Nesretna posljedica je uporni manjak informiranosti o fiziologiji zdravog poroda. Prošlog me ljeta sedmogodišnja djevojčica ponosno informirala da se bebe rađaju kada liječnik odluči da je vrijeme da se razreže majčin trbuh.

Da se razumijemo: Određen broj inače zdravih žena legitimno želi i zahvalno je na medicinskim intervencijama pri porodu. Ovdje ne govorimo o toj manjini. Uz to, pitanje je mnogo kompleksnije od kirurški versus vaginalno, liječnici versus primalje, s lijekovima versus bez njih, svi versus hipiji. 

“Bez obzira na to imate li ili želite djecu”, kaže Cristen Pascucci, osnivačica BirthMonopolyja i potpredsjednica ImprovingBirth.org, “molim vas da ne ignorirate realnost u kojoj je i dalje dopustivo, u Americi 21. stoljeća, reći odrasloj ženi da začepi, legne nazad i ne pita što se radi njenome tijelu”.  

Reproduktivna prava vrlo su aktualna. Postojanje ženskog orgazma više nije upitno. Silovanje više nije društveno prihvaćeno. Čini se da smo, napokon, počeli shvaćati da ženska tijela ženska moraju biti nepovrediva. Ali opstetričko nasilje je posljednji kulturno prihvatljiv oblik nasilja nad ženama.

Bijesna sam zbog toga što se događa tim ženama, što se počinje činiti čudnim, s obzirom na to koliko malo njih je bijesno. Pa pišem roman o ženi neposredno nakon poroda koji je pošao naopako, nadajući se da će ugušiti moju fiksaciju porodima koji pođu naopako. Ali ne uspijeva. Pa predajem seminar o literaturi koja obrađuje trudno tijelo, nadajući se da će iscrpiti moju opsesiju društvenim ophođenjem prema trudnom tijelu. Ali ne ide. Pa se prijavim da postanem doula*. Zašto ne učiniti to službenim? Daj tome ime. Uloži tu energiju u nešto korisno.

Ima nas 18 žena na treningu apartmanu oronule zgrade u Harlemu na tri dana. Moje buduće kolegice doule su medicinska sestra, osobna trenerica, studentica koja radi na svojoj tezi, nekolicina majci male djece, Jehovina svjedokinja, te moja prijateljica Rebecca. Nekolicina je rodila putem rutinske intervencije, pri čemu se bolničko osoblje prema njima odnosilo upitno, pa su poludjele. Mnoge priznaju da su opsjednute porodom. Jedna govori o poslu doule kao o “pozivu”. Amen. Želim da se uhvatimo za ruke, izađemo na ulice i projurimo rodilištima.   

{slika}

Naša trenerica Leah, Bronxova vlastita Willendorfska Venera. Moli nas da predstavimo sebe i našu majčinu liniju što dalje u prošlost. Žene se rađaju sa svim svojim jajašcima (za razliku od muškaraca, koji ih proizvode na zahtjev), pa smo mi zapravo na neki način postojale unutar naših baka i prabaka s majčine strane, babuške sve do početka vremena. Ja sam Elisa, kći Elaine, kći Bee, kći Dore.

Dora je uz brigu primalje imala osmero djece, četiri dječaka i četiri djevojčice. Svi su dječaci bili mrtvorođeni, ili su umrli nekoliko sati nakon rođenja, zbog genetskog poremećaja krvi koji se danas može vrlo lako popraviti. Bea je imala poteškoća da zatrudni. Nemam pojma kako je rodila, ali uzimajući u obzir opstetrički protokol iz 1940-ih, vjerojatno je bila bez svijesti, vezana za krevet, obrijana, rutinski klistirana i podvrgnuta epiziotomiji. Elaine je dobila tri epiduralne, epiziotomije i poroda forcepsom. Njen liječnik bio je vrlo zgodan i odbio je odgovoriti na ijedno od njenih pitanja. “Ne želite znati”, govorio je zavodnički. Na mnogo se načina može biti zlostavljan pri porodu. Ja sam rodila skroz u redu kod kuće s doulom, iako je moja neoprezna primalja bila odsutna tokom većeg dijela mog poroda. Nakon toga, bila sam sirov živac, pohabana žica. Politike poroda pucketale u meni i udarale svakoga tko bi mi se približio. Odbijam predvidljivu kategorizaciju. Postporođajna depresija, moja guzica. Zvuči kao geto. Ženska stvar: pometi pod tepih, popravi tabletama, priguši.  

Dobra doula ima toplo srce, kaže Leah otvarajući trening. Doula – grčka riječ za “sluškinju” – nije zdravstvena djelatnica poput primalje, ali može pružiti fizičku, emocionalnu, duhovnu i praktičnu podršku, uz to što generalno normalizira zdravu trudnoću, porod i život s novorođenčetom. Problem je u tome da mi nedostaje topline otkako sam se počela baviti temom. Postajem sarkastična, gubim staloženost, kvarim domjenke, okrećem očima. Mainstream razgovori o porodu stare zaista brzo.

Kako bi dobro rodila, kaže nam Leah, žena treba isključiti um. U suštini, porod radi. Proces ima svoj vlastiti ritam. Može protjecati sigurno prilično dugo, dok cerviks omekšava i otvara se.  Ako žena ima oštećenih tkiva (zbog prerevnih papa testova, liječenja HPV-a, pobačaja, prethodnih operacija), može potrajati dulje. Ako je imobilizirana ili ošamućena, može trajati dulje. Ako je anksiozna ili uplašena, može trajati dulje. Ako je u nepoznatom okruženju, može trajati dulje. Kada se cerviks u potpunosti otvori, javlja se potreba za stiskanjem. Restitucija, izlazak djeteta, izlazak placente. Efikasna i kompleksna progresija, nikada u potpunosti jednaka, neraskidivo je povezana sa ženinim osjećajima o njenome tijelu, seksualnosti, povijesti, obitelji, sebi (također vidi: um). 

Da, um. Što činiti s umom? Lojalan toksičnom nasljedstvu, skovanom od strane Hollywooda, kroz svaku scenu poroda ikada uprizorenu, oblikovanom nejasnim nasljednim mitovima o strašnim to-se-dogodilo-meni-pričama. Um vjeruje da je porod za dlaku izbjegnuta tragedija s nezaboravnim soundtrackom Kate Bush (sjećate li se “She’s Having a Baby” Johna Hughesa?). Um vjeruje u “Heartburn” Nore Ephron, dok Streep mahnito juri u bolnicu u ranom porodu, vrišteći, grabeći, prestravljena. Uskoro je na leđima, maska s kisikom na njenom licu. Tip u laboratorijskom mantilu čita ispis iz nekakvog aparata: “Nešto nije u redu! Moramo operirati sada!”  Kada se probudi, njezin suprug se ceri, a teror je prikazan kao da ima nula posljedica.  Um vjeruje posebno kretenskoj epizodi “Girls” u kojoj ćaknuta ličnost, i sama navodno doula, pokuša provesti kritično preuranjen porod kod kuće bez asistencije, te je odnesena, protestirajući, u bolnicu, gdje ju kirurški porode, a dijete odmah odnesu u inkubator.  Onda dva lika prekinu držeći ruke na inkubatoru, dok je majka prikazana sretnom, praznih ruku, na tabletama protiv bolova, ništa strašno. Um vjeruje nedavnom tekstu s cosmopolitan.com koji tvrdi da je o autoričinom carskom rezu –  prijateljski nastrojenom prema majkama i u kojem je asistirala doula – ali ponavlja u ne manje od tri prilike koliko je sretna što nije morala rasparati svoju vaginu “na komade”. Da bismo promijenili način na koji pristupamo porodu, moramo početi mijenjati priče koje pričamo o porodu

Leah nas vodi kroz temeljna bolnička pravila: indukcija, trijaža, rotirajuće medicinske sestre, bolničke halje, ništa za jelo i piće, tempiran porod. Kako ih nadmudriti? Kako izbjeći miješanje, potajno unijeti krekere ili sok ili juhu, ustati iz kreveta i hodati okolo, zadovoljiti sve zdrave, normalne impulse tijela? Čini se da bi za pristojan porod pod regulatornim nadzorom trebala kombinacija špijunaže i sreće. Nemojte se zamjeriti medicinskim sestrama, savjetuje Leah. Sprijateljite se s medicinskim sestrama.

{slika}

Dvije polaznice shvaćaju da su inače imale istu specijalisticu opstetricije u istoj bolnici na Manhattanu, i smijulje se tome kako je znala umarširati u sobu doslovno njišući kliješta.

Oh, a što je s dr. R—? On uđe unutra i stoji tamo dok stišćeš i kaže “Nemoj da te moram rezati”.

Ja bih voljela da sam mogla roditi kod kuće, jedna druga kaže, ali mom suprugu to nije bilo u redu. Ostale kimaju glavom: naravno da tvoj suprug ima posljednju riječ.

Dobivam osjećaj utapanja. Ovo nije moja predivna soba puna bijesnih radikala.

Slušaj, kažu moje buduće kolegice doule. Žene se boje poroda. Svi se boje poroda. Strah od poroda je u našoj vodi, u našem zraku, u našim genima. Što možeš učiniti?

Ne znam, kažem. Educirati? Osnažiti? Prkositi?

Budi praktična, kažu. Tako svari stoje. Moramo raditi unutar sistema.

Ne želim raditi unutar sistema, cvilim. Želim rastaviti sistem.

Vidi, Leah nastavlja blago. Prva intervencija je napuštanje svoje kuće. Sljedeća intervencija je navlačenje bolničke halje. S prvim djetetom, kćeri, imala je uobičajene komplikacije prouzročene rutinskom intervencijom. Kaže ono što svi kažu: Nisam znala za bolje. Radila sam što su mi govorili. Brzo razjašnjava: Nisam ovdje kako bih napadala opstetriciju. Ipak, dodaje da nakon prisustvovanja na stotinjak poroda u svojstvu doule u pet godina posvuda po Manhattanu, Brooklynu, Queensu i Bronxu, više ne prisustvuje planiranim bolničkim porodima:  Vidjela sam dovoljno, kaže tiho.  Želim postati poput nje: razumna, uravnotežena, ljubazna. Ona je točno onakva kakvom biste željeli da bude vaša doula. Bijes samo korodira lađu. Nitko ne želi korodiranu doulu.

Antropologinja Robbie Davis-Floyd sugerira u svom monumentalnom “Birth as American Rite of Passage”  da će žene pronaći utjehu u ritualima vlastitog sustava vjerovanja. Ako je odgajana u strahu od poroda, vjerujući da je njeno tijelo opasno, a liječnici sigurni, onda će rituali medicinskog poroda (aparati, jaka svjetla, klima uređaj, restrikcije, invazivni testovi, nedostatak privatnosti, čelični instrumenti, narkotici, halje, igle, ošamućenost, operacija) biti uvjerljivi. Ako je, s druge strane, naučena misliti o porodu kao o normalnom i sigurnom te o sebi kao o potpuno sposobnoj, vjerojatnije će se osjećati sigurno i u potpunosti sposobno.

Gledamo edukativni film o porodu iz 1950-ih. Spakiraj kofer… zuji muški glas. Žena s neizražajnim licem to pažljivo učini. Ponesi šminku… da te učini lijepom. Beizražajna žena je odvedena u bolnicu, gdje je njen suprug isprati mašući i sjeda. Sve je apsolutno sterilno. Nizovi svjetlucavih metalnih sprava. U sljedećoj sceni, porod je navodno gotov i izvršen: medicinska sestra dogura zauzetu kolijevku u rodilište. Što se dogodilo?! Jesmo li prenježni ili preglupi da bismo se nosili s vlastitim realnostima i da bi nam se vjerovalo kada se radi o našim vlastitim tijelima?

“Kada dođem u bolnicu, želim čašu viskija, želim epiduralnu u leđa i želim da me opale bejzbolskim štapom u lice. I probudite me kad je sve gotovo, jer sam vidjela snimke i izgleda stravično”, rekla je glumica Kristen Bell na Ellen DeGeneres Show 2013.

Susan Sontag  piše u svojim bilježnicama samo da je porod njenog sina bio “težak” i da je “htjela biti nokautirana i ne znati ništa”. Imala je 19 godina.  Zamislite Sontag, najproždrljiviji um svoga vremena, kako ne želi nešto znati.

Ovaj stan nije prikladan za skupinu naše veličine. Osjećam se kao u kavezu. Na jednoj drugoj snimci, poznata starija doula Penny Simkin pomaže ženi pronaći ritam. Ritam je ključ. Porod je ples. Porod je trud. Porod je aktivan. Proučavamo istraživanje prema kojem poštovanje i ljubav pri porodu rezultiraju većim postporođajnim samopoštovanjem.  Leah se izražava poetičnije: Kako će se ona ovoga sjećati? Više i ne znam broj uspješnih osoba koje poznajem s groznim pričama o porodu – žene koje mogu izraditi police za knjige, upravljati tvrtkama, bacati akademski žargon, šivati haljine. Kada kažem groznim, govorim o tome da se ne sjećaju što se dogodilo i zašto. Groznim u smislu da je netko drugi imao kontrolu. Groznim u smislu da neće o njima pričati nikada više. Groznim u smislu da bi se željela vratiti unatrag i učiniti to drukčije. Groznim u smislu da ne može prestati razmišljati o tome, ne može spavati noću, ne može se opustiti sa svojim novorođenčetom. Groznim u smislu da se pita je li to trebalo biti baš tako.

Ulazimo u diskusiju o riječi zagovornik (eng. advocate), za koju jedna žena kaže da joj prouzročuje neugodu jer zvuči kao protivnik (eng. adversary).

Tvoj je posao podržavati ženu u čemu god ona želi, netko kaže.

Čak i njenom neznanju? Njenom teroru? Ne.

Zakonsko zagovaranje je ključno, kaže Hermine Hayes-Klein, odvjetnica i osnivačica Human Rights in Childbirth (HRiC). “Većina feminističkih pokreta krenula je iz male, marginalne skupine žena koje se bore za pravo sviju. Sjetite se sufražetkinja. Većina žena nije željela imati ništa s glasanjem. Rekle bi ‘Zašto bih ja trebala glasati? Moj suprug glasa za mene!'”. HriC radi na stvaranju prve-od-svoje-vrste zakonske zaštite trudnih žena, uključujući informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana. Osnovna prava, od kojih nijedno nije još garantirano ženama u Američkim bolnicama. 

Možda bi ti trebala biti primalja, netko mi kaže. Tako si, kao, strastvena.

Studentica se ubacuje: Ja nisam feministkinja ili tako nešto, ali…

Da li se jebeno šališ? Rebecca kaže. Leah kaže da je vrijeme ručka.

Gledamo snimku žene u Meksiku koja rađa okružena svojim prijateljima, uz zvukove pan-flaute. U ranoj fazi poroda, idu se šetati uz obližnji potok. Kada se vrate, ona je halapljiva, jede ručak. Onda porod postaje intenzivniji i ona pleše nesamosvjesno po kući sa svojim suprugom i djecom. Nakon sati dobrog, teškog, slavljeničkog posla, vrijeme je za ulazak u kadu, gdje rađa svoju djevojčicu. Svi se smiju i plaču, čitavi i zdravi.

Sada snimka carskog reza. Pacijentica ima velike fibroide. Haleluja na kirurškim porodima u ovakvim slučajevima. Rez kroz slojeve kože i mišićno tkivo, u samu maternicu, putem kauterizirajući krvne žile. Miris paljenja, rečeno nam je. Traje 20 minuta. Onda 5 minuta povlačenja, stiskanja i vučenja dok dva para ruku drže ženino tijelo dolje i napokon: beba.  Vraćaju na mjesto  njene unutarnje organe i počinju šivati slojeve kože i mišića. Za ovu ženu, bio je ovo životni spas; ne i za većinu koja prolazi kroz isto. Imala sam carski rez i nije to bilo nešto i volim svoju bebu i sve je u redu i to je moje tijelo i ja sam dobro i nije bitno zato odjebite, ljudi obično kažu u javnosti, ali nisam nikada, niti jednom, čula takvo nešto u privatnosti.

Rađaona nije mjesto za politiku, kaže Leah. Naravno da nije. Ali svugdje drugdje jest.

Naposljetku, Leah dijeli strategiju podrške pri porodu. Gledajte ženu, a ne sat. Gledajte ženu, a ne kalendar. Gledajte ženu, a ne monitor. Porod generalno dobro reagira na povjerenje. Negativne misli i riječi su opasne: žena koja rađa ima šesto čulo. Strah i uzbuđenje su hormonski identični. Govori tihim glasom. Diši s njom. Budi mirna. Budi njeno zrcalo. Prati njenu glavu. Budi dosljedna. Budi tiha. Žena koja rađa nije pristojna. Ne uzimaj ništa osobno. Skini cipele. Poštuj kulturalne razlike.  Održavaj kontakt pogledom. Slijedi tijek. Predviđaj njene potrebe. Podsjećaj ju da opusti donju čeljust, da zvukove ispušta tiho. Tajna za ljepotu: uzmi malo sirastog maza, najbolja hidratantna tvar ikada. Ogromna količina dokaza ukazuje na psihološke koristi imanja pri ruci suosjećajnu ženu u opuštenom, bliskom okruženju. Fiziološkom porodu potrebno je ohrabrivanje, izdržljivost i mirnoća, ustrajna podrška. Pomaže ako je svjetlost prigušena. Opušteno tijelo se može otvoriti. Uplašeni um je buka. Izvan misli, postoji osnovna mudrost.

Moja doula mi je rekla da zamislim kako stojim na obali dok me valovi zapljuskuju. Zagnjuri pod val, savjetuje mi. Uđi u njega. Ne dopusti da te zapljusne, kaže, gledaj kako dolazi i uplivaj u njega. Snaga njenih riječi!

{slika}

Ne želim ovo, kažem. Ne mogu ja ovo. Razumijem zašto ljudi ovo ne žele. Molim vas nemojte da moram ovo. 

Radiš to, kaže. To je to. Radiš to. I ja sam to radila. Ja sam to napravila. Gdje bih ja bila bez nje? Da sam bila sama s važećom ponudom o slatkoj epiduralnoj, kirurškim timom “za svaki slučaj”, maglovitom prijetnjom smrti moga djeteta, morem nestrpljivih stranaca naboranih čela, prilično sam uvjerena da ne bih bila “sposobna” napraviti to.

Kada je trening završio, Leah daje svakoj od nas morsku zvijezdu i alegoriju o dječaku na plaži prekrivenoj morskim zvijezdama. On provodi svo svoje vrijeme hodajući gore-dolje po obali, bacajući morske zvijezde nazad kako ne bi uginule. Što to radiš? pita ga neki starac. Nikada nećeš moći vratiti sve ove morske zvijezde u more. Ne možeš pomoći svima njima. Da, kaže dječak, podižući još jednu, bacajući ju. Ali pomogao sam ovoj ovdje.

Odlično je što mi se počne događati kada se identificiram kao doula: žene svih vrsta naginju se prema meni kako bi mi se povjerile o svojim spontanim pobačajima, porodima, fertilnosti, abortusima, dojenju, tuzi, trijumfu. Toliko sam privilegirana. Saznaju za mene od usta do usta, jedna za drugom. Prisustvujem na tri, četiri, pet poroda. Sve vaginalni porodi nakon carskog reza, dva kod kuće, svaki posebno uzvišen i smjeran.

Htjela sam da trening za doulu bude melem mome bijesu. Kako smiješno naivno. Bijes može motivirati, inspirirati, davati energiju. On je vrsta strasti. Ali može odvesti u zanos, fanatizam, bijes, gnjev. Istina je da ih ponekad moraš smiriti da bi nešto mogla napraviti. Pošalji poruku ženi kojoj se bliži termin kako je teško čekati. Donesi hranu ženi s novorođenčetom.  Operi rublje ženi s trogodišnjakom i prehlađenim novorođenčetom. Nasmij ženu u ranoj fazi poroda.  Šetaj u krug po rađaoni dok se ona pita koliko još dugo može trpjeti trpljenje. Drži ženu za ruku usred noći, za vrijeme promjene smjene medicinskih sestara. Prikupi informacije za ženu koja želi prestati koristiti hormonalnu kontracepciju. Pošalji poruku ženi u četvrtom mjesecu podsjećajući ju da je u redu ići polako.

Moram odlučiti želim li carski rez ili ne, kaže mi žena na jednom tulumu. Moj suprug se slama, povlači. To je velika odluka, kažem. Što ti misliš o tome? I onda, kada postane jasno da ona nema namjeru posvetiti tome mnogo misli i ne želi razgovarati o tome, kažem: Hej, jesi li probala ovaj humus? Stvarno je dobar.

Ne želim da mi režu međicu i ne želim da me otvaraju i ne želim kakati pred neznancima, priznaje mi jedna nervozna mlada trudna žena jednog jutra.  

Kimam glavom. Pa, možda želiš roditi u okruženju u kojem je manja vjerojatnost da će se te stvari dogoditi?

Stvarno mi se sviđa moj liječnik, kaže prije nego što promijeni temu. Onda pozovi svog liječnika na kavu! Ali želim joj sve dobro i pokušavam ne brinuti se za nju.

Postajemo drukčije nakon što rodimo, drukčije nego prije, i vrlo često ne nabolje. Jesam li ja zapela za stvar, ili je stvar zapela za mene? Elisa, kći Elaine, kći Bee, kći Dore, kći ne znam koga, kći ne znam koga, kći ne znam koga.

Prevela i prilagodila Stephanie Stelko

Ženski glas slobode ponovno struji eterom

Šest mjeseci nakon što su talibani spalili radio stanicu posvećenu praćenju ženskih prava u afganistanskom gradu Kunduzu, aktivistkinje i novinarke su se vratile u eter.

Radio Shaesta, kojeg je osnovala Zarghona Hassan, ponovno se od prošlog mjeseca može čuti južnim Afganistanom. Naime, na prostoru na kojem je tek 15 posto žena pismeno, ova radijska postaja dopirala je do 800.000 slušatelja i slušateljica.

Riječ je o radiju koji educira žene o njihovim pravima, ali i progovara o brojim tabu temama u društvu poput nasilja u obitelji, seksualnosti, neželjene trudnoće, itd.

“Imamo ogroman utjecaj na živote žena. Podižemo svjesnost o njihovim pravima, o stvarima koje mogu postići. Ohrabrujemo žene da sudjeluju u politici, da glasuju te da se kandidatu”, pojasnila je Hassan.

Hassan i njezine suborkinje ponovno su zavladale radijskim valovima emitirajući emisije poput ‘Neželjene tradicije’, koja propituje stoljetne običaje poput maloljetničkih brakova, i ‘Predstavljamo elitu’, u kojoj intervjuira političarke i aktivistkinje.

Talibanska okupacija u gradu Kunduza možda je kratko trajala, ali ostavila je iza sebe spaljenu zemlju. Tada se vjerovalo kako su će posljedice po ženska prava u tom dijelu Afganistana biti osjetne još godinama jer su Talibani protjerali aktivistkinje, novinarke i sve one žene koje su istupale u javnosti. One su napustile grad i prije nego što je pao u ruke talibanima strahujući za vlastite živote.

Među ženama koje su bježale bile su one i koji su vodile utočišta za žene žrtve nasilja. Njih su, naime, talibanski vojni zapovjednici optužili za nemoral. Iz Kunduza su pobjegle obrazovane žene koje su radile za Vladu ili međunarodne organizacije, kao i one koje su radile u školama te žene aktivistkinje za mir. Dakle, iz ovog područja Afganistana su doslovno protjerane gotovo sve žene koje su pokušavale utjecati na društvo. Odlazile su uglavnom noću – pješice ili skrivene u automobilima – zamotane u burke kako bi spasile goli život.

Plenum FFZG-a odlučno PROTIV klerikalizacije obrazovanja

Studenti i studentice Filozofskog fakulteta u Zagrebu glasno i jasno su poručili/e kako su ‘PROTIV’ integracije Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

Na večerašnjem plenumu, koji je trajao do iza ponoći, okupilo se više od 800 studenata i studentica, profesora i profesorica koji/e su odlučno dali do znanja kako su protiv klerikalizacije obrazovanja.

Ranije danas, zahtjeve plenuma poduprli su, između ostalih i Centar za mirovne studije, Antifašistički front, Platforma 112, udruga Protagora te Centar za ženske studije.

Uskoro opširnije!

Odluka plenuma Filozofskog fakulteta o prvoj točki dnevnog reda

PLENUM FFZGGlasanje: Prihvaća li plenum FFZG prijedlog ugovora o suradnji u izvođenju dvopredmetnih studija s KBFom?Velika većina PROTIV! Plenum je posjetila i smijenjena prodekanica fakulteta Branka Galić.

Posted by Televizija Student on 6. travnja 2016