sdadmin

Nedovoljne pripreme za vraćanje izbjeglica u Tursku

Posted on by sdadmin

Sve je veća zabrinutost zbog nedostatne pripreme oko plana vraćanja izbjeglica iz Grčke u Tursku, dva dana prije nego što bi on trebao stupiti na snagu, prenosi BBC. Dopisnik BBC-a koji je bio u jednom od registracijskih centara u Turskoj rekao je da postoji malo znakova da je on spreman.

Agencija AFP piše pak da je nekoliko turskih dužnosnika izjavilo da Turska priprema dva registracijska centra. Oni neće biti izbjeglički kampovi već mjesta s kojih će izbjeglice biti što je prije moguće poslane u druge izbjegličke kampove.

Dopisnik BBC-a kaže da postoje sve veće sumnje u održivost plana EU-a, i zbog zabrinutosti da bi se s izbjeglicama koje se vraća moglo loše postupati. UN i skupine za ljudska prava izražavaju bojazan za dobrobit izbjeglica i zbog toga hoće li neki od njih možda biti prisiljeni vratiti se u Siriju.

Dogovor između EU-a i Turske ima svrhu zaustaviti nekontrolirani priljev izbjeglica u Europu. U sklopu tog dogovora, izbjeglice koje ilegalno stignu u Grčku bit će vraćene u Tursku od 4. travnja ako ne ispune molbu za azil ili im zahtjev bude odbijen.

Prošle godine, u EU je čamcima iz Turske do Grčke stiglo više od milijun izbjeglica. Deseci tisuća ostali su zaglavljeni u Grčkoj nakon što su sjeverne zemlje zatvorile svoje granice.

U petak je grčki parlament odobrio sa 169 glasova prema 107 zakon kojim se  dopušta da izbjeglice koje stignu u zemlju budu vraćeni u Tursku. Međutim, ta je odluka uzrokovala prosvjede – na grčkom otoku Kiosu, stotine su probile bodljikavu žicu i napustile kamp. Stigli su do luke zahtijevajući da nastave svoje putovanje u sjevernu Europu. Napetosti su porasle i u luci Pirej pored Atene.

UNHCR je zatražio od Grčke i Turske da osiguraju veću zaštitu prije nego što počne proces povratka. Za tisuće izbjeglica koje su zadržane na grčkim otocima uvjeti se svakodnevno pogoršavaju, upozorio je UNHCR.

Obrazovni ciklus ‘Ljudska prava i aktivno građanstvo’

Posted on by sdadmin

Civilno društvo, pogotovo njegov angažman u polju ljudskih prava i javnog zagovaranja, postao je nezamjenjiv dio svakodnevnog političkog života. Posljednjih je godina značajno pridonio razvoju pravednog i održivog društva te poboljšanju kvalitete života ugroženih skupina.

Međutim, mladi zainteresirani za pitanja ljudskih prava i društveno angažiranog djelovanja često ne znaju gdje i kako se informirati: sustavne informacije i znanja o djelovanju ljudskopravaških udruga ili sindikata kao vitalnih dijelova civilnog društva i dalje nisu dovoljno rasprostranjena među širom javnosti, a još manje je poznato na koje se načine građani mogu uključiti u rad i razvoj ovog sektora.

Upravo iz ovih razloga, udruge K-zona, Zora, BRID i LORI odlučile su u okviru projekta ‘LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu’ provesti ciljani obrazovni program za studentsku populaciju koji će svim zainteresiranim polaznicima/cama omogućiti stjecanje osnovnih znanja o ovom polju. Cilj je obrazovnog ciklusa mladima ponuditi cjelovit, informativan i jedinstven uvid u rad civilnog društva te ih motivirati na uključivanje u aktualne društvene procese.

O programu edukacije:

Program će se provoditi na četiri fakulteta (Filozofskom fakultet u Zagrebu i Rijeci, Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te Pravnom fakultetu u Zagrebu) petkom i subotom krajem travnja i u prvoj polovici svibnja; i to prema navedenom rasporedu:

  • Uvodno predavanje za sve polaznike/ce u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti – 29.4.

  • Pravni fakultet u Zagrebu – 30.4.

  • Filozofski fakultet u Zagrebu – 30.4. i 7.5.

  • Fakultet političkih znanosti, Zagreb – 30.4. i 7.5.

  • Filozofski fakultet, Rijeka – 16.4., 22. i 23.4.

Program je podijeljen u tri modula: Uvod u civilno društvo, Uvod u ljudska prava (s naglaskom na LGBT i radnička prava) te Uvod u javno djelovanje i komunikaciju. Nakon zajedničkog uvoda, studenti mogu slobodno odabrati željene kolegije iz ponuđenih modula, s tim da je preporuka da se odsluša što veći broj kolegija kako bi se stekla širina i cjelokupan pregled obrazovnog programa. Detaljan pregled modula i predavanja dostupan je ovdje.

Na kraju edukacije, studenti će imati priliku volontirati u jednoj od udruga po svom izboru, pri čemu će im biti ponuđeno i stručno mentorstvo, a tijekom cijelog procesa bit će omogućena komunikacija uključenih studenata i studentica s članovima i članicama udruga putem online foruma.

Tko se i kako može prijaviti:

Za sudjelovanje u obrazovnom ciklusu potrebno je ispuniti online prijavnicu zaključno s 24.4.2016. za Zagreb, odnosno 14.4.2016. ukoliko studirate u Rijeci.

Edukacija je otvorena za zainteresirane studente/ice svih fakulteta.

Zainteresirani/e studenti/ice potvrdu o primitku dobiti će na mailom, nakon čega će biti pozvani/e na zajedničko uvodno predavanje, gdje će steći detaljan uvid u tematske cjeline i ciljeve edukacije, kao i odlučiti se za predavanja na kojima žele prisustvovati kroz obrazovni ciklus.

Za sva pitanja o obrazovnom ciklusu i procesu prijave obratite se na marino@voxfeminae.net.

Veselimo se vašem odazivu i zajedničkom radu na izgradnji boljeg i pravednijeg društva.

Hillary Clinton kao predsjednička kandidatkinja? Možda ipak ne

Posted on by sdadmin

Kampanja za predsjednika/predsjednicu jedne od najmoćnijih zemalja u svijetu ušla je u završnu godinu. Predizbori u oba tabora (demokratskom i republikanskom) odavno su počeli, a 8. studenog 2016. građanke i građani SAD-a biraju 45. predsjednika, odnosno predsjednicu. Hoće li po prvi puta u povijesti na to mjesto zasjesti žena? Možda da ili ipak bolje ne?

Velika je euforija pratila objavu kandidature Hillary Clinton. Konačno jedna politički snažna žena, demokratkinja, s velikim šansama za pobjedu, barem u demokratskom taboru. Početkom 2015. godine, kada je objavila kandidaturu, na vidiku nije postojao nitko tko bi joj mogao parirati u utrci za demokratskog predstavnika, odnosno predstavnicu na generalnim izborima za predsjednika, tj. predsjednicu. No, ubrzo nakon objave njene kandidature, oglasio se do tada prilično neeksponirani senator Bernie Sanders iz Vermonta.

Hillary Clinton se pojavila kao jedina žena koja ima mogućnost postati jednom od najmoćnijih osoba u svjetskoj politici i kao osoba od koje bi mogli očekivati snažnije zalaganje za prava manjina, siromašnih i svih onih koji teško žive u grotlu neoliberalnog kapitalizma, koja bi zaista bila u poziciji napraviti promjene i zaokret u cjelokupnoj svjetskoj političkoj retorici. S druge strane je ponovno jedan muškarac. On je stariji, bijele boje kože, no, za razliku od svoje suparnice, puno ljevije. Njegovi su govori uvijek uključujući. On nikada ne govori samo o sebi, govori o “nama”, uvijek u množini. Kada slušamo Hillary Clinton, osim što bez imalo problema možemo zamisliti da je na njenom mjestu muškarac, kao da se osjeća njena prevelika želja da se svidi svima. I u toj želji kao da gubi vjerodostojnost. Pitanje koje se ovdje nameće jest: koja je onda razlika među njima? Velika.

Senator Sanders je na političku scenu SAD-a donio prilično omraženi i u javnosti pogrešno shvaćeni pojam socijalizma. On je socijaldemokrat ili demokratski socijalist, kako se ponekad voli nazivati. Za razumijevanje ovog velikog retoričkog zaokreta mora se u obzir uzeti shvaćanje socijalizma u SAD-u. Što to točno znači za tamošnji politički prostor? Socijalizam u SAD-u ima nešto drugačije konotacije nego u Europi. Naime, u SAD-u je ovaj pojam shvaćen izuzetno negativno jer se bez izuzetka povezuje sa pojmom komunizma koji označava ograničavanje osobnih sloboda. To je u suprotnosti sa samom idejom na kojoj je SAD izgrađen, a koja promovira individualizam i slobodu izbora. Zbog toga, Sandersovo korištenje pojma socijalizma donosi preispitivanje prethodnog negativnog shvaćanja i u javnom diskursu.

Kakve retoričke novosti donosi bivša državna tajnica Clinton? Čini se, nikakve. Njezin je moto ostati vjerna korporacijama i privatnom novcu u politici, a njezina se retorika mijenja gotovo iz dana u dan.  Jedan od primjera Clintoninog nekonzistentnog retoričkog istupanja navodi novnarka Lisa Featherstone u svom članku iz siječnja ove godine: “Prošlog ljeta, tokom desničarskog napada na Planned Parenthood, što je kasnije inspiriralo smrtonosni pohod vatrenim oružjem u klinici u Colorado Springsu, Clinton je pokušala “podijeliti razliku” rekavši jedan tjedan da joj se videi o praksama koje provodi Planned Parenthood čine uznemirujućima, dok je tjedan nakon toga pojasnila da podupire organizaciju – hrabra izjava za nekoga tko je jednom govorio da su “ženska prava, ljudska prava”. Dok se u jednom trenutku “zgražala” nad “praksama” koje organizacija za planiranje roditeljstva provodi, a to je sveobuhvatna briga za reproduktivno zdravlje prvenstveno mladih žena, u drugom trenutku je ipak shvatila da bi bilo dobro poduprijeti takvu organizaciju. Nekako se čini kako je Clinton malo izgubljena u vremenu u kojem se natječe za demokratsku predsjedničku nominaciju. Dok je u davnim vremenima kad su još mediji bili u povojima ovakvo okretanje stavova bilo neprimjetno i zaista u funkciji prikupljanja što većeg broja glasova zbog slabog ili nikakvog protoka informacija, danas, kada je sve moguće zabilježiti i dokumentirati, ovakvi nagli okreti u stavovima rezultiraju gubljenjem vjerodostojnosti.

Ovo nije bila jedina stvar koja je doprinijela Clintoninom gubitku vjerodostojnosti. Na svom skupu u St. Louisu Clinton je prozvala Sandersa pitavši se gdje je bio 1993. godine kada je ona pokušala progurati reformu zdravstvene zaštite. Što bi bilo legitimno pitanje da on nije doslovno stajao iza nje dok mu se zahvaljivala što je došao podržati upravo tu ideju, što pokazuje snimka koja se ubrzo pojavila na svim društvenim mrežama. Ovdje ponovno pokazuje kako će reći sve samo da dobije poziciju za koju se natječe. Je li to osobina koju predsjednica ili predsjednik jedne od najmoćnijih zemalja svijeta treba imati? Ne samo da pokazuje koliko sa svakim svojim istupom gubi kredilbilitet, već i koliko bi bilo loše da ona zasjedne na mjesto predsjednice SAD-a. Doduše, puno lošije, odnosno opasnije bi bilo da na mjesto predsjednika sjednu Donald Trump ili Ted Cruz, ali iz potpuno drugih razloga.

Kada govori o ženama, Clinton to čini samo površno. Dio programa koji se odnosi na prava žena zapravo ne donosi ništa novo, osim nabrajanja već viđenih obećanja koja se odnose na jednaku plaću, zauzimanje za ženska reproduktivna prava i borba za plaćeno obiteljsko bolovanje, i financijski prihvatljiva skrb za djecu. S druge strane stoji muškarac koji, ne samo da je bio aktivist koji se borio za desegregaciju sveučilišta kada je bujao pokret protiv rasne diskriminacije, nego i snažno ustaje za prava žena, kako za slobodu izbora, tako i za jednaku plaću za isti rad. Clinton se deklarativno za to zalaže, ali pokret za povećanje minimalne plaće sa 7,5 na 15 dolara po satu nigdje ne spominje, iako većinu radne snage koja radi za minimalac čine – žene.

Neke feministkinje koje su stale iza Hillary Clinton smatraju da je sama činjenica što je žena dovoljna da je se podupre. I nisu u pitanju samo “neke” feministkinje. Prvo ime koje valja spomenuti je Gloria Steinmen koja je u jednom trenutku optužila mlade žene koje sudjeluju u kampanji Bernia Sandersa da su tamo samo zbog dečki. Takve izjave, osim što su nesmotrene, izazivaju još veći revolt kod mladih žena i smještaju one koje/i to izgovaraju na stranu korporativnog feminizma. Korporativni feminizam upravo potiče ideju da je bolje imati ženu na vodećoj poziciji koja perpetuira trenutne odnose moći, nego na to mjesto staviti muškarca koji je, recimo, socijaldemokrat i te odnose želi promijeniti. Korporativni feminizam kao da pokušava obezvrijediti vjerodostojnost i kompetentnost kao važne osobine prilikom izbora kandidata i kandidatkinja za obnašanje neke visoke upravljačke pozicije. Clinton se jasno odredila u kojem je smislu feministkinja kada je od velikih korporacija primila stotine tisuća američkih dolara za održavanje govora. I ne samo to, korporacije koje su direktno utjecale na financijsku krizu Clintonini su najveći donatori. S druge strane, kampanja Bernia Sandersa uglavnom je financirana malim donacijama individualaca i nešto većim donacijama sindikata, NVO-a i sličnih udruga.

Osim Steinman, Clinton javno podupiru i neka poznata televizijska lica feminizma kao što je Lena Dunham iz serije Girls te Illana Glazer i Abbi Jacobson iz serije Broad City. Clinton je čak dobila cammeo ulogu u jednoj od nedavno emitiranih epizoda spomenute serije.

Rod ne može i ne smije biti argument kako za diskriminaciju, tako ni za afirmativno vrednovanje nekoga. Kvote i pozitivna diskriminacija ne smiju ići u korist onima koji perpetuiraju stalno iste odnose moći u društvu. Ne smijemo i ne možemo stajati iza nekoga samo zato što je on ili ona određenog spola. U slučaju Hillary Clinton čini se da je njen feminizam ipak samo paravan za nastavak statusa quo gdje se odnosi moći ne mijenjaju i gdje siromašni postaju sve siromašniji, a bogati još bogatiji. Žene od njenog predsjedanja neće imati nikakve koristi, kao što nisu imale koristi od Margaret Thatcher.

SAD: zabrana posvajanja za istospolne parove neustavna

Posted on by sdadmin

Savezni je sudac presudio u četvrtak da je zabrana posvajanja od strane istospolnih parova u državi Mississippi neustavna, učinivši tako posvajanje istospolnih parova legalnim u svih 50 saveznih država. Sudac Daniel Jordan izdao je preliminarni nalog protiv zabrane, citirajući pritom odluku Vrhovnog suda o legalizaciji istospolnih brakova prošlog ljeta. Nalog onemogućava Mississippiju da provodi 16 godina star zakon o zabrani posvajanja za istospolne parove.

Odluka Vrhovnog suda “unaprijedila je sudske sporove oko zakona koji se tiču prava na brak i prava i odgovornosti povezanih s brakom”, ističe Jordan. “Također je malo vjerojatno da bi isti sud koji je odlučio da pojedina savezna država ne može zabraniti istospolni brak jer bi se time onemogućile dobrobiti braka – što uključuje i pravo na posvajanje – nakon toga odlučila da vjenčani gej parovi ipak ne mogu posvajati”.

Na zakon o zabrani posvajanja u Mississippiju prošle su godine četiri istospolna para uložila žalbu, a povezala ih je organizacija Campaign for Southern Equality and the Family Equality Council.

Spomenuti zakon, dug svega jednu rečenicu – “zabranjeno je posvajanje od strane parova istog spola” – usvojen je 2000. godine. I neke druge države su imale slične zabrane, poput Alabame, Floride i Michigana, no sve su od onda srušile navedene zakone. Mississippi je tako ostao jedna država sa zabranom posvajanja do ovoga četvrtka.

Ova je odluka došla svega par dana nakon što je Senat u Mississippiju odobrio zakon o “religijskoj slobodi”, koji poslodavcima omogućuje odbijanje usluge za LGBT osobe.

Izvješće pučke pravobraniteljice: potrebno je uložiti više napora u sprječavanje kršenja ljudskih prava i diskriminacije

Posted on by sdadmin

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović podnijela je Hrvatskom saboru Izvješće za 2015. godinu, koji sadrži pregled stanja ljudskih prava i sloboda te pojava diskriminacije u Hrvatskoj. Izvješće je nastalo na temelju pritužbi građana, informacija prikupljenih u svakodnevnoj suradnji s dionicima, tijekom terenskih obilazaka te iz medija, ali i podataka koje su za potrebe njegove izrade dostavile državne institucije i druga javnopravna tijela, socijalni partneri, vjerske zajednice, organizacije civilnog društva i mnogi drugi.

U Izvješću se ističe kako je tijekom 2015. godine pučka pravobraniteljica postupala u 13 posto više predmeta u odnosu na 2014., a čak 80 posto više nego 2012., što zasigurno govori o boljoj dostupnosti Ureda građanima/kama, dok pregled i analiza stanja pokazuju da je na svim razinama vlasti potrebno uložiti znatno više napora u sprječavanje kršenja ljudskih prava i sloboda te diskriminacije.

Najveći broj pritužbi i dalje pristiže za područje pravosuđa, a pretežno se odnose na nezadovoljstvo sudskim odlukama i dugotrajnost sudskih postupaka. No nepovjerenje građana/ki i dalje je prisutno u gotovo svim područjima povodom kojih nam se obraćaju, s osjećajem nejednakosti pred zakonom.

U blagom je porastu broj pritužbi na diskriminaciju, no još uvijek nedovoljno za zaključak kako su građani i građanke bolje informirani/e o tome što diskriminacija jest i kako se od nje mogu zaštititi. Stoga je i dalje važno provoditi edukacije stručnjaka/inja, provoditelja zakona, predstavnika/ica institucija i udruga kako bi sustav zaštite od diskriminacije bio učinkovitiji. I dalje su prisutne predrasude, stereotipi i netrpeljivost prema manjinama. Tako je svaka četvrta pritužba na diskriminaciju koju smo zaprimili bila na osnovu rase, etničke pripadnosti ili boje kože te nacionalnog podrijetla, pri čemu su posebno ugrožene srpska i romska nacionalna manjina.

Više o cjelokupnom izvješću pročitajte na linku.

Žene u emigraciji: lakše je uz međusobnu podršku i solidarnost

Posted on by sdadmin

Jasenka Villbrandt, rođena Zagrepčanka, stigla je u Berlin još 1971. godine kao 20-godišnjakinja. Nakon dvije godine studiranja, odlučila je prekinuti studij farmacije i pomalo avanturistički kreirati vlastitu samostalnost. Zaposlila se kao radnica u tvornici elektronskih uređaja, no vrlo je brzo, zahvaljujući dobrom znanju njemačkog jezika i studentskom iskustvu, prešla u tvornički laboratorij.

Rad u tvorničkom okruženju donio joj je spoznaju da se i u Njemačkoj radnička prava ostvaruju putem političkih, u tvornicama prvenstveno sindikalnih, aktivnosti, kao i saznanje da su tzv. “gastajbajteri” često u potlačenom položaju, uglavnom zbog nepoznavanja jezika i svojih prava.

Angažirala se u sindikatu, a i istovremeno nastavila i školovanje. Završila je školu za odgajateljice, a nakon priznanja mature tadašnje jugoslavenske gimnazije, diplomirala je na Fakultetu socijalne pedagogije. Obrazovala se uz redovan rad i vlastite projekte kao što je osnivanje međunarodnog vrtića. U vrtiću su radile odgajateljice iz četiri različite zemlje, a pohađala su ga djeca tvorničkih radnika porijeklom iz šest zemalja.

Godine 1985. otvorila je u Berlinu prvo savjetovalište za žene s prostora tadašnje Jugoslavije. Savjetovalište radi već preko 30 godina i aktivno je i danas. S velikim volonterskim angažmanom prvenstveno u ostvarivanju socijalne jednakosti za sve građane/ke koji/e žive u Njemačkoj, Jasenka se počela i politički angažirati. Izabrala je 1994. godine Stranku zelenih koja joj je svjetonazorom bila najbliža.

Danas, Jasenka Villbrandt  zastupnica je svoje stranke u Berlinskom parlamentu već punih 12 godina. Glasnogovornica je Stranke zelenih za socijalna pitanja, a sama se najviše angažira na poljima borbe protiv siromaštva, brige za osobe treće životne dobi, kao i za osobe s invaliditetom. Smatra da je građanski angažman neophodan za zdrav socijalan život.

Zamolile smo Jasenku da nam na osnovu svog bogatog emigrantskog i političkog iskustva komentira razlike nekadašnjih i današnjih emigrantica/ata, te da se posebno osvrne na položaj žena koje se kontinuirano iseljavaju i pokušavaju integrirati u novu sredinu.

Vaš životni put u Njemačkoj tekao je od tvorničke radnice do zastupnice Stranke zelenih u Berlinskom parlamentu. Možete li reći koje su glavne razlike u integraciji u njemačko društvo tadašnjih emigrantica/ata i današnjih koji/e dolaze od kada je Hrvatska članica EU?

Polazna je situacija za većinu žena danas sasvim drugačija. Današnje emigrantice dolaze s većom samosvijesti, s više izbora u pozadini i s većim znanjem o tome koje vrijednosti i mogućnosti imaju. Nisu ograničene na niskokvalificirane i slabo plaćene poslove. Osim toga, dolaze i s realističnijom slikom Njemačke nego što smo je mi u ono vrijeme mogle imati.

U vrijeme mog dolaska, Njemačka je tražila isključivo radnike/ice za niže kvalificirane poslove. Prije nego što sam došla u Njemačku, dva sam mjeseca provela u Austriji i u Švicarskoj, što se smatralo dobrim iskustvom.  Sve druge žene iz moje grupe (bilo nas je 45 kad smo stigle u Berlin) nisu nikada prije bile u inozemstvu ili su poznavale  samo Italiju, točnije Trst.
U sedamdestim godinama je putovanje iz bivše Jugoslavije do Njemačke ili natrag bilo kompliciranije i jako skupo za ondašnje uvjete, tako da je s odlukom o emigraciji bila vezana i činjenica da povratak ili posjete domovini neće biti brze i učestale.

Godine 1985. osnovali ste s kolegicama u Berlinu prvo Savjetovalište za žene iz tadašnje Jugoslavije. Savjetovalište radi i danas. Koji je bio motiv za njegovo otvaranje, koliko je otprilike žena potražilo savjet i s kojom problematikom se najčešće obraćaju Savjetovalištu?

Kada smo nas nekoliko žena iz bivše Jugoslavije zatražile od službene vlasti u Berlinu da financira jedno savjetovalište za žene s područja bivše Jugoslavije u Berlinu su već postojala dva ili tri savjetovališta za žene iz Turske.

Potreba turskih žena za podrškom bila je očiglednija nego kod naših žena. Za njih se otpočetka smatralo da su prilagodljive osobe, no ta slika nije u cijelosti odgovarala realnosti.
Većina žena iz bivše Jugoslavije koje su tada dolazile u Njemačku imale su opciju zaraditi neku solidnu svotu novca i nakon toga se vratiti doma. Neke su ostavljale djecu ili obitelj u Jugoslaviji.  To da će povratak kući biti brz, bila je iluzija. Iz više razloga većina njih je dugotrajno ostala u Njemačkoj.

Ta iluzija, kao i teški rad s puno prekovremenih sati, spriječili su ih da se solidno pripreme na dugogodišnji boravak. Nedostajao je kontekst da nauče jezik ili razmišljaju kako steći neku  kvalifikaciju i tako dugoročno poboljšati svoj položaj u Njemačkoj.

Zbog  toga im je trebala pomoć kod većine svakidašnjih problema, a da ne govorimo o situacijama u kojima su se također sve češće nalazile: kad bi ostale bez posla, kod teških bračnih problema, kod dugova ili problema s djecom, kod oboljenja i slično. Način rada i života tadašnjih emigrantica tražio je s vremenom sve više odricanja.

Teško je reći koji su problemi kod tih žena prevladavali. Većinom su se problemi pojavljivali skupno i bili međusobno uzrokovani. Naši satovi za prijem stranaka bili su popunjeni, žene  nisu lako dobivale termine kod nas. Ali kad su došle do nas onda smo  im pomogle, gotovo da nije bilo problema koje nismo obradile.

Mi, socijalne radnice,  nismo samo pružale savjete, nego smo bile posrednice i podrška u kontaktima s njemačkim institucijama.

Smatrate li da se zadnjih dvadesetak godina značajno povećava dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi iz Republike Hrvatske u ostale zemlje i što tome pridonosi?

Ja nemam takav osjećaj da se dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi zadnjih 20 godina povećao, ali možda statistika kaže i nešto  drugo. Činjenica je da u Njemačkoj nismo vidljive kao Hrvatice  jer smo i dobro integrirane i ne živimo u izoliranim krugovima samo hrvatskog okruženja. Mlađe žene su u prosjeku dobro obrazovane i imaju tražene kvalifikacije.

Zasluga je prve generacije emigrantica da su, unatoč svom socijalnom položaju i teškim radnim uvjetima, polagale veliku važnost da im djeca budu uspješna u školi i da zadobiju  dobre kvalifikacije i obrazovanje.

Moj dojam je da bi emigracija žena momentalno mogla porasti. Kad razgovaram sa ženama u Hrvatskoj, osobito s onima koje nisu akademski obrazovane, čujem od njih da sve manje uspijevaju sebi i svojoj djeci osigurati  život kakav one smatraju da bi bio dobar. Teško se odlučuju na odlazak, ali tema je svugdje prisutna.

U zadnje se vrijeme osobito pogoršala situacija žena koje su u zadnjem desetljeću svog radnog doba, otprilike poslije 50. godine života. Kad ostanu bez posla i nedovoljnom financijskom podrškom, ovisne su o obitelji. Neatraktivne su za nova radna mjesta, a istovremeno još daleko od mirovine.

Vaš savjet/komentar svim osobama bez obzira da dob i stručnu spremu, a posebno ženama, koje se odluče na život i rad u drugoj državi?

Vrlo sam suzdržana u dijeljenju savjeta ženama koje razmišljaju o emigraciji jer su situacije individualne i često neusporedive. Ali neki općeniti savjeti koje uvijek imam na umu su ovi: ako ideš, možda ćeš i ostati i to nije ništa strašno. Budi otvorena, nauči jezik, ali znaj da uvijek imaš i drugih mogućnosti. Potrudi se da dobiješ priznatu kvalifikaciju, to je često važnije od brze zarade. Majkama bih poručila da ne ostavljaju djecu na dulji period zbog posla u inozemstvu.  Na žalost, takvi rastanci kasnije imaju preskupu cijenu.

Otprilike, tako bih ih savjetovala, a tako danas i rade mlade žene koje su nedavno emigrirale.

Jučer, danas, a vjerojatno i sutra

Razlozi odlaska iz Hrvatske su općepoznati, pri čemu je nemogućnost ostvarivanja osnovne egzistencije glavni razlog. S otprilike 300 tisuća nezaposlenih osoba, Hrvatska je visoko rangirana na europskoj ljestvici nezaposlenog stanovništva. Primjerice, stopa anketne nezaposlenosti tj. postotni pokazatelj nezaposlenih od ukupno radno aktivnog stanovništva za jedno tromjesječje 2015. iznosi 15,4 posto, dok u zemljama EU iznosi samo devet posto.

Prema najnovijim podacima za siječanj 2016., 18,5 posto radnog stanovništva zemlje ne privređuje. Pritom treba uzeti u obzir da su ovo službeni podaci, dakle, odnose se samo na osobe prijavljene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Svi ostali/e nezaposleni/e izvan evidencije povećavaju ukupan broj toliko da se zapravo niti ne može pretpostaviti koliko je osoba izvan radnog odnosa u Hrvatskoj.

Eurostatovi podaci svrstavaju nas među zemlje u kojima nezaposlenost mladih iznosi visokih 44,1 posto. Samo Španjolska i Grčka imaju neznatno veći postotak.

Ekonomski razlozi iseljavanja zaposlenih osoba su veći prihodi i bolji uvjeti rada u drugim državama. Također uzrok odlaska u stranu zemlju je napredak u karijeri koji ne ovisi o političkom opredjeljenju ili rodbinskim vezama. Društveni razlozi također su poznati. Kriminal i korumpiranost javnih službi, ksenofobija i rastući nacionalizam, ugrožena prava… razloga za odlazak iz države ima i previše.

Emigracija traje stoljećima i u određenom postotku prirodan je proces, osobito u današnjem vremenu ujedinjenih europskih zemalja, mobilne i internetske povezanosti i otvorenog radnog tržišta prema svima.

No, kada nas taj predimenzionirani postotak svrstava u sam europski i svjetski vrh, onda je vrijeme za djelovanje u pravcu njegovog smanjivanja. U protivnom se javljaju posljedice za matičnu državu i njezin prosperitet. Međutim, dok se ne ukloni glavni razlog – visoka nezaposlenost, prvenstveno mladih – emigrantski valovi se neće smanjiti.

Broj žena koje danas emigriraju iz Hrvatske izjednačen je s brojem muškaraca. Uloga žene više nije pasivna u emigrantskim tokovima. Žene svih dobnih skupina, kao i razina obrazovanja, ostvaruju svoje namjere i planove o životu u drugoj državi. Proces integracije, koliko god bio naporan, savladavaju relativno brzo zahvaljujući prvenstveno svojoj neizoliranosti u novoj sredini i težnji da se čim prije uklone uzroci koji su do iseljavanja i doveli.

{slika} 

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji”. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org