Umrla Zaha Hadid, slavna britanska arhitektica i dizajnerica

U 65. godini života, od srčanog udara umrla je Zaha Hadid, slavna britanska arhitektica i dizajnerica iračkog podrijetla. Hadid je jedina dobitnica Pritzkerove nagrade (2004.), najprestižnije nagrade za arhitekturu na svijetu, a The Royal Institute of British Architects (RIBA) ove joj je godine dodijelio kraljevsku zlatnu medalju (Royal Gold Medal) – najveće arhitektonsko priznanje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Hadid je prva žena u povijesti RIBA-e kojoj je samostalno dodijeljeno to priznanje.

Rođena je u Bagdadu 1950. godine, studirala je matematiku na Američkom sveučilištu u Bejrutu, a kasnije arhitekturu u Londonu. Kasnije se pridružila svojim mentorima Remu Koolhaasu i Elia Zenghelisu u uredu Office for Metropolitan Architecture (OMA) u Rotterdamu, gdje 1977. postaje partnerica. Godine 1979. osnovala je vlastitu arhitektonsku praksu u Londonu, brzo gradeći svoju reputaciju teorijski revolucionarnim zgradama kao što su The Peak u Hong Kongu (1983.) ili vatrogasna stanica u krugu tvornice Vitra u mjestu Weil am Rhein (1993.) – njeno prvo izgrađeno djelo. Njena prva velika retrospektiva predstavljena je u Guggenheimu u New Yorku prije osam godina. Hadid je poznata po futurističkim projektima, pomicanju granica arhitekture i urbanog dizajna, što joj je često donosilo pohvale, ali i pokoju žustru kritiku. Zakrivljene i izdužene forme te iscjepkana geometrija, za Hadid su dobro ocrtavale kaos modernog života. Svojim je projektima uvijek posvećivala svu moguću pažnju, postali su joj svojevrsna opsesija. “Ljudi se žele dobro osjećati u prostoru u kojem borave. U jednu ruku se radi o utočištu, ali i o zadovoljstvu, uživanju”, govorila je Hadid. Posebno se rado sjećala Iraka i djetinjstva koje je u njemu provela, pričajući o krajoliku u kojem su pijesak, voda, trave, ptice, građevine i ljudi nekako srasli i “tekli” zajednički.

Kako razviti zajedničke strategije i boriti se protiv krize demokracije

U ožujku ove godine, diljem Hrvatske organiziran je niz javnih tribina pod nazivom “Građanski sat – u obranu demokracije!“. Glavni organizator Platforma 112 – Inicijativa za Hrvatsku vladavine prava ističe kako je građanski sat pokrenut s ciljem poticanja građana i građanki koje povezuje briga za ustavne vrijednosti i zaštitu ljudskih prava na otvoreni razgovor o aktualnoj krizi demokracije i konkretnim građanskim akcijama.

Nakon tribina održanih u Rijeci, Osijeku, Splitu i Čakovcu (koje je uz Platformu 112 suorganizirala Antifašistička liga Hrvatske uz pomoć lokalnih civilnih udruga), 30. ožujka je u Dvorani Müller Kina Europe u Zagrebu održan peti građanski sat pod nazivom Demokracija bez vladavine prava? Zagrebački građanski sat organiziran je u suradnji s Platformom za međunarodnu građansku solidarnost CROSOL, kao svojevrstan nastavak Konferencije “Vladavina prava na razini Europske unije” koja je istog dana održana u Hrvatskom saboru s ciljem rasprave o mehanizmima zaštite načela vladavine prava na razini Europske unije, ulozi različitih institucija i aktera u praćenju i zaštiti vladavine prava. Na konferenciji su sudjelovali predstavnici nacionalnih i europskih zastupničkih tijela, predstavnici Europske Komisije, predstavnici akademije, pravosudnih institucija, ali i civilnog društva.

Na jučerašnjoj javnoj tribini o stanju “demokracije bez vladavine prava” i  aktualnom urušavanju građanskih i medijskih sloboda u nekoliko zemalja istočne Europe i regiji govorili su Margareta Szuleka iz Poljske i Eszter Polgari i Gyorgy Folk iz Mađarske, Aleksandar Jovanovski iz Makedonije te Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije – Zagreb). Tribinu je moderirao Ivan Novosel (Kuća ljudskih prava).

Izlaganja su se fokusirala na iskustva koja se odnose na razvoj urušavanja demokratskih načela i vrijednosti te aktualnu situaciju kršenja građanskih i medijskih sloboda u pojedinim zemljama. Izlagači/ce su govorili o specifičnostima svojih sredina i razlikama u tim iskustvima, ali i o zajedničkim točkama koje se odnose na prisutnost i različite neregularne i neustavne strategije konzervativnih vlada u ovim državama kako bismo mogli nešto zajedno učiniti u borbi protiv takvih pojava i tendencija.

Među članicama EU-a, Mađarska i Poljska “prednjače” u razvoju retrogradnih političkih procesa, no situacija nije ohrabrujuća na cijelom području istočne i jugoistočne Europe, uključujući i Češku i Slovačku, a zatim i Bugarsku i Rumunjsku s visokom stopom korupcije, a niskom stopom sigurnosti i vladavine prava. I u državama u našoj regiji koje još nisu postale članice EU-a situacija je također kritična. Sudionici/e su govorili i o neokonzervativnim tendencijama i kršenjima dosegnutih europskih pravnih regulativa u kontekstu izbjegličke krize koja je i dalje aktualna na području čitave Europe.

Eszter Polgari (s Katedre za ljudska prava na Central European University) govorila je razvoju demokratske krize u Mađarskoj te je istaknula kako Mađarska “živi kontinuitet nedemokracije”, s obzirom da se od početaka tranzicije u višestranačje (dakle od 1990.) pobjednička koalicija antikomunističkih stranaka koja je pobijedila na prvim slobodnim izborima koristila nedemokratskim metodama u nastojanju zauzimanja i očuvanja što više moći i vlasti. Kritičan pad demokratskih vrijednosti počinje s prvom pobjedom na izborima Fidesza na čelu s premijerom Viktorom Orbánom, 1998., koji je okupio oko sebe stranke desnice. Dolaskom na vlast Fidesz je počeo radikalno mijenjati ustavni poredak, posebice u sudstvu, medijima i javnoj upravi, što je dovelo do izrazitog slabljenja institucionalnih mehanizama nadzora nad izvršnom vlašću. Od 2004. do 2010. na vlasti su bili socijalistički premijeri, no to je razdoblje upadanja u gospodarsku krizu, što je dovelo do nove pobjede Orbana i Fidesza koji su obećavali “strukturne reforme”. No, Orban je iskoristio svoj četverogodišnji premijerski mandat za ideologizaciju mađarske politike i društva, stavljajući naglasak na konzervativnu i nacionalističku retoriku.

Nakon Deklaracije nacionalne suradnje koja sadrži izrazito religijske (katoličke), konzervativne i populističke smjernice i temelji se na idejama “rada, doma, obitelji i reda” (posebna je tema kakav je to utjecaj imalo na ljudska prava žena), u Mađarskoj je donesen niz nedemokratskih zakona. Polgari je nešto više rekla o Zakonu o medijima (2012.) koji je proizveo regulatorno tijelo sastavljeno uglavnom od članova Fidesza s pravom kažnjavanja novinara i medijskih kuća, a kojemu su samo potpomagali neki drugi zakoni (npr. Zakon o zaštiti obitelji iz 2011.), a 2013. usvojen je amandman na Temeljni zakon koji je odredio da “sloboda izražavanja ne može biti opravdanje za ugrožavanje časti mađarske nacije”. Polgari nas je ukratko podsjetila i na najnovija događanja – racije protiv ljudskopravaških organizacija i udruga koje se bore za demokratizaciju, građanske prosvjede i daljnje urušavanja svih vrsta ljduskih prava i sloboda. Podsjetila nas je i na uspješan prosvjed koji je donio ukidanja poreza na Internet, a ovog mjeseca se dogodio i veliki prosvjed protiv kontrole obrazovanja.

Margareta Szuleka (Helsinki Foundation for Human Rights) iz Poljske počela je svoje izlaganje crnohumornom tvrdnjom kako je “u Poljskoj još gore nego u Mađarskoj”. Usprkos prosvjedima građana i Europske unije, poljski predsjednik Andrzej Duda potpisao je krajem 2015. sporni zakon kojim je nova vlada stranke Pravo i pravda (PiP) Jaroslawa Kaczynskog preuzela kontrolu nad Ustavnim sudom i time si osigurala neograničene ovlasti.
Zbog toga su diljem Poljske prosvjedovale stotine tisuća građana i građanki, a Poljska je pod istragom Venecijanske komisije dok EK priprema set mjera protiv nove, autoritativne i diktatorske poljske vlade. Szuleka je podsjetila kako je PiP došao na vlast u listopadu 2015. i od tada je u jurišu na preuzimanje vlasti u javnim poduzećima, u tajnim službama, a najviše protesta izazvalo je bukvalno preuzimanje Ustavnog suda. Time je PiP (na čelu s premijerkom Beatom Szydlo koja je nasljedila Kaszynskog) odmah na početku vladavine onemogućio Ustavni sud da mu ruši odluke. U tom kontekstu, razgovor je poveden o medijskoj strategiji PiP-a kao jednom od najradikalnih poteza nove vlasti, te o bojaznima hrvatskih građana/ki koji kod nas primjećuju iste ili slične tendencije.

Aleksandar Jovanovski (European Policy Institute) iz Makedonije je situaciju u svojoj zemlji okarakterizirao kao dramatičnu, na čelu s također desnom, konzervativnom vladom koja je Makedoniju pretvorila u policijsku državu i u potpunosti promijenila sliku zemlje i glavnog grada “nelogičnim i bizarnim promjenama povratka u antičku prošlost”. “Prva stvar koju su mijenjali bio je, naravno,  pristup medijima, posebno televiziji, a unutar godinu dana u potpunosti je promijenjena i slika medija u Makedoniji”, rekao je Jovanovski. Prošle godine, situacija u Makedoniji je eskalirala s masovnim prosvjedima u Skopju na kojima se tražila ostavka premijera Gruevskog. Pratili smo i medijsku manipulaciju vezanu uz sukob u Kumanovu. Sve novije događaje u Makedoniji prati i medijska blokada, a u veljači ove godine, pokrenuta je istraga u vezi lažiranja izbora 2012. godine., odnosno kriminalizacije izbornog procesa, kao i protiv sudaca Upravnog suda i članova Državne izborne komisije.

“Sve počinje malim stvarima, te ne trebamo i ne smijemo propustiti reagirati i šutjeti o tome. Sve je više ograničenja, pa se mediji i javnost sve više okreću civilnim organizacijama” zaključio je Jovanovski.

O tome koliko europski mediji prate ili ne prate goruće probleme i nedemokratske procese u državama članicama i onima koje pretendiraju na taj status, govorio je Gyorgy Folk, novinar portala Liberties.eu. Folk je istaknuo kako praćenje i pažnja europskih medija nisu stabilni ni konstantni, te ukazao na promjenjivost pristupa i odluka i na samoj razini europskih institucija, a na što danas u velikoj mjeri utječe i situacija s izbjegličkom krizom, ali i izvještavanjem o teorističkim napadima i globalnim političkim procesima.

Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije) govorio je o pretpostavkama i predviđanjima za Hrvatsku u usporedbi s iskustvima Mađarske i Poljske. Rekao je kako na našoj civilnoj sceni već duže vrijeme postoji bojazan i svijest kako bi “Hrvatska mogla krenuti putem Mađarske“. Govorio je i o tome kako čitava situacija zahtijeva dublju analizu, jer unatoč sličnim pa i istim procesima u ovim zemljama, teško je ukazati na zajedničke uzroke. “Primjerice, Poljska se nije suočila s ekonomskom krizom, ali je očit snažan utjecaj Katoličke crkve. U Mađarskoj, konzervativna vlast ide na podržavljivanje, dok se mi u Hrvatskoj borimo s problemom privatizacije. Slične probleme s neokonzervativnim tendencijama i skretanjem udesno ima, primjerice i Češka, koje ja pak sekularna država…”. Bosanac kao prednost Hrvatske vidi iskustvo civilnog sektora koji je proizašao iz 1990-ih te se od samih početaka “hrvatske tranzicije” borio s nedemokratskim pritiscima i potezima vlasti.

Na kraju tribine, sudionici/ce su zajedničkim snagama odgovarali na pitanja iz publike: na koji način odnos prema vlastitoj prošlosti utječe i oblikuje sadašnju situaciju (u tome se kontekstu govorilo o prisutnom govoru mržnje, antisemizizmu i odnosu prema Romima…); zatim o odgovoru medija u Mađarskoj i Poljskoj, kao i o brojnim skandalima vezanim uz praćenje i prisluškivanje civilnog sektora i medija. Szuleka je govorila i o tome kako se politika vratila u javni diskurs, te da smatra kako to nije zasluga medija, već društvena reakcija. “Slobodu nažalost osvijestiš tek kad je izgubiš”, rekla je Szuleka.

Na pitanje iz publike o nemoći zbog nepostojanja alternative na ljevici u Hrvatskoj i o tome na koji način to sada utječe na društvene procese u našem društvu, povela se i rasprava o mogućoj transformaciji civilnog sektora u političku platformu.

Brojna pitanja su ostala neodgovorena i spremna za neki sljedeći građanski sat. Na kraju, izlagači/ce su se složili/e oko toga kako ono što mediji nazivaju društvenom transformacijom u desnom smjeru s obzirom na razmjere zapravo treba nazvati neokonzervativnom revolucijom, te kako je 20 godina demokracije u istočnoj Europi zapravo kratko razdoblje za utvrđivanje demokratskih načela, a danas su i brojne europske države s mnogo dužom demokratskom poviješću suočene s neokonzervativnim udarima koji neminovno rade u smjeru urušavanja ljudskih sloboda i prava.

Poraz za pravdu, sramota za sud, nepravda za žrtve

Povodom oslobađajuće presude Haškog suda Vojislavu Šešelju za zločine nad civilima u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini,  Platforma 112 i Centar za žene žrtve rata uz podršku Žena u crnom iz Beograda  organizirali prosvjedno stajanje na zagrebačkom Trgu bana Jelačića večeras 31. ožujka u 18h, kod zdenca Manduševac, pod nazivom ‘Oslobađanje Šešelja – poraz za pravdu, sramota za sud, nepravda za žrtve!’. U isto vrijeme prosvjedno stajanje je održano u pred Katedralom u Sarajevu, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava pod sloganom ‘Solidarnost s civilnim žrtvama rata’. 

Današnja presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju izrečena Vojislavu Šešelju s pravom je razočarala velik dio javnosti u regiji, a posebice žrtve zločina koji su Šešelju optužnicom stavljeni na teret. Iako se radi o prvostupanjskoj presudi, jasno je kako je Tužiteljstvo iznevjerilo svoj mandat i napravilo dosad neviđene propuste u iznošenju dokaza, argumentiranju i interpretiranju, kao i u pravnoj analizi. Konfuzna optužnica tužiteljstva, kontinuirane opstrukcije sudskog procesa te neadekvatan procesni kapacitet sudskog vijeća da se takvi pojave neutraliziraju, rezultiralo je najporaznijom prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada. Efekti propusta Suda mogu biti nesagledivi po izostanak pravde za žrtve najtežih i masovnih kršenja ljudskih prava počinjenih na području nekadašnje SFRJ 1990-ih godina, stoga se još jedino možemo nadati da će u žalbenom postupku ova nepravda biti ispravljena.

Posebno ovim putem podsjećamo predstavnike institucija i političare te političarke na odgovornost koju imaju prema svim građanima i građankama. Pozivamo ih da reagiraju na govor mržnje, da se od njega ograde i da ne doprinose podizanju tenzija. Govor mržnje, poticanje nasilja ili prešutno odobravanje istoga nije i ne smije biti reakcija na nacionalističku retoriku.

Današnje akcije iskaz su solidarnosti sa svim žrtvama rata i njihovim obiteljima koje je današnja oslobađajuća presuda Šešelju duboko pogodila kao još jedan izostanak pravde i nepriznavanja njihove patnje.

Zločincima pamtimo imena, a žrtve su nam broj

Dvadeset i tri godine sjedimo i čekamo da nam ICTY konačno prokaže krivce, da ponudi presude i pravne temelje za podizanje daljnjih tužbi za genocide, etnička čišćenja i druge gnjusne zločine. Međutim, nakon toliko godina našli smo se u situaciji, da je sud koji je htio da sve pomalo zadovolji, zapravo sve učinio nezadovoljnima.

Stavovi prema Haškom tribunalu izmjenjivali su se kao godišnja doba, a sve ovisno o tome je li išao uz dlaku nacionalnim politikama. Tako je nekima bio politički sud kad nije bilo po njihovom, a onda bi kad bi pogodio nacionalnu žicu, postao konačni pravorijek koji je stavljao točku na kraj važne povijesne dionice.

Ne znam je li netko napravio analizu medijskog sadržaja s obzirom na pojedine presude, ali zasigurno bi bilo zanimljivo vidjeti kako su se mediji u BiH, Hrvatskoj i Srbiji pozicionirali prilikom izricanja pojedinih presuda Haškog tribunala. Međutim, bez obzira na nacionalne razlike, svi su se nadali nekoj pobjedi u ovom drugom poluvremenu koje je uslijedilo nakon krvavih obračuna. U tom iščekivanju rezultata za zelenim stolom smo više izgubili samim čekanjem, nego rezultatima te igre. Očekivano, na kraju su svi nezadovoljni, nismo ništa naučili, a očnjaci su naoštreni kao i prije.

Prije svega bih napomenuo da se ovime ne ciljam na ikakvo izjednačavanje krivnje, nijansiranje zločina ili brojanje žrtava. Takve stvari prepuštam onima koji u tome vide budućnost ili neku satisfakciju. Naime, postavlja se pitanje je li bilo realno i pametno očekivati da će lekcije ICTYa biti nešto na čemu ćemo graditi budućnost? Ili su zaista postojali i neki drugi načini? Odnosno, mogu li presude Haškog suda donijeti mir ukoliko mi sami nemamo snage pogledati se u oči i osuditi zločine koje su počinjeni u ime neke od država. Upravo se aspekt priznavanja vlastitih nedjela redovito zanemarivao svih ovih godina. Naravno, teško je sebi priznati da su se takve stvari događale u ime “tvog” naroda. Shodno tome, svi oni koji su nastojali upozoriti na zločine u vlastitim redovima redovito su proglašavani stranim agentima, izdajicama, jugoslovenima pa ovisno o tome s koje strane dolaze su prokazivani kao četnici, ustaše ili balije. Zanimljivo je da su gotovo svi očekivali lekciju izvana, a nitko se nije potrudio učiti na lekciji koja je donijela tisuće mrtvih na ovim prostorima. Većina je očekivala da će taj netko izvana, u ovom slučaju ICTY, donijeti svjetlo i prokazati krivce (po mogućnosti one druge, a ne nas same). Tako je oslanjanje na vanjski faktor koji je trebao potvrditi čistoću nacionalnih politika zapravo postao prepreka u suočavanju s vlastitim greškama. Misli li netko da bi presuda Šešelju zaista dovela do toga da ljudi koji su činili zločine po Slavoniji sebi priznaju i kažu “Da, krivi smo” ili da bi tih 17, 20 ili 40 godina zatvora utješilo one čiji su bližnji ubijeni? Ista ta logika vrijedi i za druge slučajeve, sa svih strana, koji su se kroz sve ove godine protezali u Haagu.

Jasno je da bi presuda Šešelju donijela mnogima određenu satisfkaciju i bila poruka kojom bi se osudilo mnoge zločine i  nastojanje uspostave često spominjanih granica Karlovac-Virovitica-Karlobag. Također, jasno je i kako bi osuđujuća presuda Šešelju bila osuda svih pokušaja stvaranja velikih nacionalnih tvorevina na uštrb drugih nacija, a u kojima se nisu birala sredstva ni načini.  Da bi se osudila jedna nasilna i bezobzirna politika, ako to nasilje uopće možemo zvati politikom. Konačno, pokazala bi da su svi pozivi na čišćenje i ubijanje zapravo govori mržnje, a ne ‘motivacijske lekcije’ i ‘jačanje borbenog duha’.

Meni bi osobno, kao nekom tko je bio izravno pogođen svim tim stradanjima, bila veća satisfakcija da se svih ovih godina radilo na tome da ljudi osvijeste sve te zločine koji su počinjeni u njihovo ime. Da prihvate da je netko tamo u ime njih i njihovih bližnjih ubijao druge ljude. Upravo sa stajališta nekog tko dolazi iz Vukovara, tko je izgubio bliske osobe te proveo sedam godina u progonstvu mogu reći da su to stvari koje ne bih želio da itko ponovno iskusi. Takvo iskustvo, ali i suočavanje s nekim vlastitim predrasudama i netrepeljivostima su mi pomogle u rezoniranju ovih događaja. Sve presude Haškog suda ne bi mi značile ništa ukoliko bih ja ili moji bližnji za koju godinu opet hodali s glavom u torbi.  Zato se postavlja pitanje što želimo iz svega ovoga naučiti i iz kojih lekcija želimo učiti. Ukoliko nam sve te žrtve toliko znače, onda je red da učimo na njihovom stradanju, na tuzi i boli koja se dogodila, na besmislu ratovanja i da ustrajemo na tome da se takve stvari ne ponove. Nikakve presude to neće racionalizirati niti postaviti na svoje mjesto. S druge strane, čak i da su sve presude Haaškog suda bile apsolutno pravedne opet bi ih netko dovodio u pitanje. Međutim, čak i u slučaju da su svi očekivali najpravednije ishode morali su raditi na sebi. I upravo je tu najveća greška, nije bilo želje, motivacije, niti hrabrosti da se ljudi i države suoče sa svojim grijesima i zločinima (ma koliko oni bili teški). Takve lekcije nas/vas ne može naučiti nitko izvana, za takve lekcije je potrebno puno više od sjedenja i čekanja.

Ovako će se duže pamtiti zločinci (osuđeni ili neosuđeni), a kraće i manje njihove žrtve. Njima će se pamtiti imena, a žrtve će biti broj. I konačno, opstajat će nastojanja da se poravnaju neki računi koji nikada ne mogu biti poravnani jer će uvijek biti onih koji će imati neke dugove za podmirivanje.


U Zagrebu u 18 sati prosvjed protiv sramotne oslobađajuće presude Šešelju!

Povodom oslobađajuće presude Haškog suda Vojislavu Šešelju, samozvanom četničkom vojvodi, za zločine nad civilima u Hrvatskoj, B-H i Vojvodini  Platforma 112 i Centar za žene žrtve rata organiziraju prosvjedno stajanje na zagrebačkom Trgu bana Jelačića u 18h (kod zdenca Manduševac) pod nazivom “Oslobođenje Šešelja – PORAZ ZA PRAVDU, SRAMOTA ZA SUD, NEPRAVDA ZA ŽRTVE!”.

“Pozivamo građane i građanke da nam se pridruže u ovom prosvjednom činu solidarnosti sa svim žrtvama rata i njihovim obiteljima koje je današnja oslobađajuća presuda Šešelju duboko pogodila kao još jedan izostanak pravde i nepriznavanja njihove patnje”, navodi se u pozivu.

Podsjećamo, samoprozvani četnički vojvoda Vojislav Šešelj danas je prvostupanjskom nepravomoćnom presudom oslobođen po svim točkama optužnice, a na presudu je reagirala i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nazvavši presudu ‘najporaznijom do sada’, a više možete pročitati ovdje.

“Progoni kao zločin protiv čovječenosti, većina proglašava da nije kriv. Ubojstvo kao povreda običaja ratovanja većina nalazi da optuženi nije kriv. Mučenje kao povreda običaja ratovanja optuženi niije kriv. Okrutno postupanje većina smatra da nije kriv. Protjerivanje kao zločin protiv čovječnosti nije kriv. Nečovječna djela, prislno premještanje, većina smatra da nije kriv. Bezobzirno razaranje sela kao kršenje običaja ratovanja većina nalazi da nije kriv. Razaranje i oštećivanje religijskih institucija većina smatra da nije kriv. Pljačka javne ili privatne imovine jednoglasno vijeće proglašava da nije kriv. Šešelj je oslobođen po svim točkama optužnice i slobodan je”, zaključio je sudac International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – ICTY presudu Vojislavu Šešelju, a prenio Centar za mirovne studije.

Documenta: Presuda Šešelju najporaznija je do sada

Nakon što je ranije danas pred Haškim tribunalom u prvostupanjskom i nepravomoćnom presudom Vojislav Šešelj oslobođen svih optužbi, priopćenjem je reagirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. 

Njihovo priopćenje prenosimo u cjelosti:

Šešelj kao simbol širenja etničke mržnje i ratnohuškačke politike koja je za posljedicu imala protjerivanje desetina tisuća ljudi i ubojstva njih gotovo 905, kao i razaranja cijelih sela i vjerskih objekata, mučenja i silovanja civila i ratnih zarobljenika u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, oslobođen je od strane MKSJ-a po svih devet točaka optužnice.

Šešeljev doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu koji se po navodima optužnice ogledao u regrutiranju dobrovoljačkih paravojnih četničkih formacija, planiranju prisilnog osvajanja teritorija u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji te u BiH, prisilnim zatvaranjem nesrba u logore gdje su bili podvrgnuti mučenjima i ubojstvima te zapaljiva i ekstremno nacionalistička retorika i ratna propaganda kojom je poticao na činjenje zločina, za sudsko vijeće suca Antonettija tek je odraz Šešeljeve političke strasti usmjerene ka podizanju morala i legitimna podrška ratnim naporima srpskih paravojnih formacija.

Konfuzna optužnica tužiteljstva, kontinuirane opstrukcije sudskog procesa te neadekvatan procesni kapacitet sudskog vijeća da se takvi pojave neutraliziraju, rezultiralo je najporaznijom prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada. Šokirani smo odlukom koja predstavlja proturječje ustaljenoj međunarodnoj praksi te posebno izražavamo solidarnost sa svim žrtvama rata u Hrvatskoj i BIH. Vjerujemo da će se patnja u žalbenom dijelu postupka prepoznati i pravda u konačnici ostvariti!”