Četvrta sezona ‘Kuće od karata’ i iskorak u prikazu ženskih likova

Tekst sadrži spojlere. 

Iza svakog moćnog muškarca stoji inteligentna i još moćnija žena koja nadzire sve velike odluke i koja održava svjetski poredak. To je (barem) istina i očigledno za Franka Underwooda i njegovu ženu, Claire Underwood, u četvrtoj sezoni ‘Kuće od karata’, u kojoj je obožavateljima dan još dublji uvid u kaotičan odnos predsjednika i prve dame.

Iako je glavna radnja ove sezone Netflixove uspješnice borba Franka Underwooda s guvernerom New Yorka, Willom Conwayom, u predsjedničkoj kampanji, postava neustrašivih žena je ona koja vodi međunarodne pregovore, rješava globalne krize, približava kandidata pobjedi na izborima i čisti nered koji su im njihovi muški kolege ostavili diljem svijeta.

“Što bi bila bez svog muža? Ništa, lijepo lice”, ruski predsjednik, Viktor Petrov, se podsmjehnuo Claire kad je namjeravala privatno pregovarati s njim tijekom međunarodnog summita u Njemačkoj. “Tvoji ljudi pate. Imaš manje od šest mjeseci prije nego što krenu marširati po Crvenom trgu”, odgovorila mu je Claire. “Završila sam s dopuštanjem da zadržiš dostojanstvo. Istina je u tome da nas moliš na koljenima i da ćeš uzeti bilo što što ti gurnemo niz grlo”.

{slika}

“Viktore”, nastavila je, nazivajući bezobzirnog totalitarističkog predsjednika po njegovom imenu. “Prihvati dogovor. Vrati si svoje dostojanstvo”. Ubrzo nakon toga, Claire napušta sobu u kojoj su pregovarali i obznanjuje državnoj tajnici, Catherine Durant, da je dogovor konačno odobren od strane ruskih vlasti. I to sve zahvaljujući njoj.

No, Claire nije jedina. Njen nesmiljen smisao za vođenje iz sjene je dio mnogo šire teme koja se provlači kroz cijelu sezonu “House of Cards”. Prva dama pomaže predsjedniku Underwoodu i, obnašatelju dužnosti predsjednika, Blitheu – iako je on samo figura koja provodi njenu agendu – ali ona nije jedina žena koja radi na učvršćenju američkog vodstva.

Zapravo, Claire regrutira političku strateginju, Leann Harvey (koju glumi Neve Campbell), kako bi joj pomogla u njenom karijernom putu. Harvey brzo postaje moćna karika u poslovima Bijele kuće.

“Lijepo je da 42-godišnja žena u ovoj industriji može dobiti ulogu koja je nepomirljiva i snažna i koja nije žrtva”, rekla je Campbell za USA Today prije puštanja četvrte sezone. “Ova sezona je jako usredotočena na jednaku snagu i ravnopravnost između Claire i Franka… Super je vidjeti da pisci stavljaju žene u Hollywoodu na odlične pozicije”.

‘Kuća od karata’ u svakoj sezoni, pokrivši ih velom, obrađuje desetke suvremenih situacija: mentalno zdravlje, kontrola oružja, međunarodni odnosi i politička polarizacija. Čak su i Petrov i njegovo razočarano viđenje SAD-a u direktnoj korelaciji s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Ali, kad je u pitanju rodna ravnopravnost, četvrta je sezona ta koja ističe da muškarci mogu držati najviše pozicije moći, ali i da to ne mora biti tako. To da je prva dama jedina Amerikanka, muškarac ili žena, koja je mogla postići dogovor s ruskim predsjednikom je simbolika rasta Wrightinog lika, kao i svih žena u društvu koje postaju sve snažnije.

{slika}

Samo je pitanje vremena kad će se Claire još više približiti poziciji predsjednice.

Osim, svakako značajne uloge Claire Underwood nužno je dodati još neke momente zbog kojih je ova sezona najfeminističkija dosad. Važno je spomenuti ženske likove poput Heather Dunbar, predsjedničke kandidatkinje koja je odbila lagati kako bi spasila svoju karijeru i kongresnice Jackie Sharp, koja nije dopustila da je se ucjenjuje te je sama razotkrila vezu s ljubavnikom, iako je udana, te je odlučila da joj je sreća važnija od karijere. Morate priznati da je suprotstavljanje predsjedniku SAD-a poprilično opaka stvar. Jedna od moćnih žena u sezoni je i Catherine Durant koja je, nakon saznanja da je Underwoodovi žele samo iskoristiti, kontaktirala s Conwayom i, tražeći preko Demokrata svoje matične države da nacionalna konvencija Demokrata odlučuje i o predsjedničkom kandidatu/kinji, a ne samo o potpredsjedničkom, politički napala Underwoodove kako se rijetko tko usudio.

{slika}

Ne smije se zanemariti ni da se Claire u ovoj sezoni po prvi puta bori za svoj politički život nevezano za svog supruga Franka i to kroz prvotni plan da se natječe za Kongres. Tu joj se suprotstavljaju još dvije moćne žene. Naime, trenutna kongresnica iz njenog distrikta se kroz suradnju s Frankom izborila da podršku Demokrata za tu poziciju dobije njena kćer. Kroz priču oko izbora za Kongres Claire je regrutirala i već spomenutu Leann, no mora se navesti kako se Leann nije slomila ni nakon što je Frank, predsjednik SAD-a, od nje zahtijevao da ne prihvati posao i ne pomogne Claire.

Budući da su gotovo sve Claireine radnje u proteklim sezonama bile dio dogovora s Frankom, značajna je još jedna situacija u kojoj je ona djelovala samostalno, a to je već spomenuti summit u Njemačkoj. Frank je u tom trenutku čekao transplantaciju jetre i bio bez svijesti pa je nije mogao ni spriječiti ni poticati u tome, a sve to je bilo dio Claireinog plana koji na kraju uspješno provodi i u djelo – da se rame uz rame bori s Frankom na predsjedničkim izborima, no ovoga puta ne kao prva dama, već kao potpredsjednica.

Posebno je zanimljiva bila situacija kad je pretendentica na mjesto prve dame, supruga Willa Conwaya, upitala Claire žali li ponekad što nikad nije imala djece. Claire ju je upitala žali li ona ponekad što ih ima. Claire se nije pokolebala ni kad je pregovarala s osuđenim teroristom koji joj je rekao da ga ponižavaju jer mora pregovarati sa ženom.

Na kraju sezone se događaju dvije znakovite stvari. Claire svojom idejom o uspostavi kaosa u SAD-u (kako bi zadržali moć) pokazuje da je sposobnija pronaći rješenja u trenutku kad se čak i Frank pripremao na poraz. Druga stvar je ta da sezona završava tako da Claire po prvi put zajedno s Frankom pogleda direktno u kameru. Dosad je to radio samo Frank i to je vrlo efektan pokazatelj da odnosi snaga nikad nisu bili ravnopravniji.

{slika}

Stvarno će biti zanimljivo pratiti kako će se radnja nastaviti i je li ovaj prikaz ženskih likova nešto što će biti jedna od stalnih odrednica serije. Kao što je već napomenuto, autori puno pozornosti obraćaju na suvremene događaje u svijetu pa je pitanje koje se zasigurno postavlja: hoće li se Claire domoći pozicije predsjednice ako predsjednica SAD-a postane Hillary Clinton?

HND: Pustite Florence Hartmann odmah na slobodu

Hrvatsko novinarsko društvo osudilo je u petak uhićenje francuske novinarke i bivše glasnogovornice tužiteljstva Haškog tribunala Florence Hartmann zatraživši da ju se odmah pusti na slobodu.

Hartmann je uhićena u četvrtak ispred zgrade Haškog tribunala tijekom izricanja presude Radovanu Karadžiću za ratne zločine, među kojima i za masakr u Srebrenici, a o kojima je Florence Hartmann izvještavala kao novinarka.

HND u priopćenju, koje potpisuje predsjednik Društva Saša Leković, podsjeća da je Hartmann u knjizi “Mir i kazna”, objavljenoj  2006. godine – nakon što je prestala raditi kao glasnogovornica haške tužiteljice Carle Del Ponte – između ostaloga pisala i “o tome kako je Haški tribunal pristao na zahtjev Srbije da se na suđenju Slobodanu Miloševiću cenzuriraju dijelovi iz dokumenata koji pokazuju vezu Miloševićevog režima i srebreničkog masakra”.

Haški tribunal je zbog toga podigao optužnicu protiv Hartmann za nepoštivanje suda te joj je, uz novčanu kaznu, određena i zabrana prilaska zgradi suda, koju je ona jučer prekršila zbog čega je uhićena.

HND smatra da je nedopustivo skrivanje činjenica o važnim temama poput ratnih zločina kao i zabranjivanje objave takvih činjenica. “One koji razotkrivaju važne činjenice ne bi se smjelo kažnjavati i stoga HND podržava borbu Florence Hartmann protiv cenzure”, zaključuje HND.

HND: Pustite Florence Hartmann odmah na slobodu

Hrvatsko novinarsko društvo osudilo je u petak uhićenje francuske novinarke i bivše glasnogovornice tužiteljstva Haškog tribunala Florence Hartmann zatraživši da ju se odmah pusti na slobodu.

Hartmann je uhićena u četvrtak ispred zgrade Haškog tribunala tijekom izricanja presude Radovanu Karadžiću za ratne zločine, među kojima i za masakr u Srebrenici, a o kojima je Florence Hartmann izvještavala kao novinarka.

HND u priopćenju, koje potpisuje predsjednik Društva Saša Leković, podsjeća da je Hartmann u knjizi “Mir i kazna”, objavljenoj  2006. godine – nakon što je prestala raditi kao glasnogovornica haške tužiteljice Carle Del Ponte – između ostaloga pisala i “o tome kako je Haški tribunal pristao na zahtjev Srbije da se na suđenju Slobodanu Miloševiću cenzuriraju dijelovi iz dokumenata koji pokazuju vezu Miloševićevog režima i srebreničkog masakra”.

Haški tribunal je zbog toga podigao optužnicu protiv Hartmann za nepoštivanje suda te joj je, uz novčanu kaznu, određena i zabrana prilaska zgradi suda, koju je ona jučer prekršila zbog čega je uhićena.

HND smatra da je nedopustivo skrivanje činjenica o važnim temama poput ratnih zločina kao i zabranjivanje objave takvih činjenica. “One koji razotkrivaju važne činjenice ne bi se smjelo kažnjavati i stoga HND podržava borbu Florence Hartmann protiv cenzure”, zaključuje HND.

Ne vidi se kraj dugoj borbi za ravnopravnost spolova

Europska komisija objavila je novu strategiju kojom nastavlja svoj rad na ravnopravnosti spolova, pod nazivom Strateško djelovanje za ravnopravnost spolova za 2016. – 2019.

U strategiji je određeno više od trideset ključnih mjera koje je potrebno provesti u pet tematskih prioritetnih područja koja uključuju:

– povećanje broja žena koje sudjeluju na tržištu rada i jednaka ekonomska neovisnost žena i muškaraca

– smanjenje razlike u plaćama, primanjima i mirovinama između spolova te borba protiv siromaštva žena

– promicanje ravnopravnosti žena i muškaraca u donošenju odluka

– suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja te zaštita i potpora za žrtve i

– promicanje ravnopravnosti spolova i ženskih prava diljem svijeta

Osim toga, naglašava se potreba za integracijom perspektive ravnopravnosti spolova u sve politike EU-a te u sve EU-ove programe financiranja.

Tekst dokumenta Strateško djelovanje za ravnopravnost spolova za 2016. – 2019.  možete naći na poveznici.

Također, Europska komisija je objavila godišnje izvješće Ravnopravnost žena i muškaraca 2015., u kojem su neki od podataka ohrabrujući, dok su neki zabrinjavajući. Tako je stopa zaposlenosti žena u trećem kvartalu 2015. bila je najviša do sada – 64,5 posto, ali je još uvijek ispod stope zaposlenosti muškaraca od 75,6 posto.

Ograničeni napredak postignut je zadnjih nekoliko godina u poboljšanju mjera usmjerenih na pomirenje privatnih i profesionalnih obaveza. Žene imaju koristi od obrazovanja, ali se nalaze uglavnom u sektorima koji su slabo plaćeni.

Dvostruka opterećenost još je uvijek stvarnost za zaposlene žene u svim zemljama članicama, koje su u 2015. obavljale tri četvrtine kućanskih poslova i dvije trećine poslova vezanih uz brigu o djeci. Također, plaćaju visoku cijenu za skraćeno radno vrijeme, koje je po satu manje plaćeno nego puno radno vrijeme.

Mirovine žena su u prosjeku 40 posto niže od mirovine muškaraca i nema naznaka da će se jaz u plaćama i mirovinama smanjiti.

U zaključku Izvješća naglašava se da se ne vidi kraj dugoj borbi za ravnopravnost. Do značajnog napretka došlo je u području rada i političke zastupljenosti, ali postojanje jaza u plaćama i mirovinama između žena i muškaraca pokazuje nastavak neravnopravnosti u mnogim područjima.

Problematiziranje prepreka ravnopravnosti spolova ne smije biti prepušteno slučaju. Upravo zato, ciljevi navedeni u Strateškom djelovanju za ravnopravnost spolova za 2016. – 2019. trebaju se ostvariti, u paralelnim i posebnim aktivnostima za svako prioritetno područje.

Izvješće možete pročitati ovdje.

Nikada nećemo pobijediti terorizam dok nam ne bude jednako stalo do svih žrtava

U nedjelju, 13. ožujka, 53 ljudi je ubijeno u dva teroristička napada u nekoliko sati i na udaljenosti od 7.200 kilometara.

Među žrtvama su bili petogodišnje dijete, studenti, direktor međunarodnog kulturnog udruženja, otac poznatog nogometaša, zaštitar, mladi ljubavni par, taksist, košarkaš, 23-godišnji mladić koji je izgubio prijatelja u terorističkom napadu koji se dogodio samo prije nekoliko mjeseci.

Napadi su se dogodili na prepunom trgu u Ankari u Turskoj i u luksuznom turističkom odredištu Grand Bassam u Obali Bjelokosti. Napadi su bili krvavi, brutalni i počinile su ih kukavice kako bi širile paniku i strah. I čini se da gotovo nikome nije stalo do tih žrtava.

Za razliku od napada koji su uslijedili u zapadnim zemljama – ili, bolje rečeno, u zemljama koje smatramo sigurnima – nije bilo medijske pompe. Ljudi nisu frenetično tražili nove informacije; televizijske postaje nisu slale reportere kako bi izvještavali/e o svakoj minuti razvoja događaja. Prema već poznatom obrascu, ove smrti su ostale gotovo neprimijećene na globalnoj razini. Zapravo, nekoliko dana kasnije, nije bilo izvještavanja o brojnim detaljima o ovim napadima, posebno o onom koji je prozvan “Napadom na Obali Bjelokosti” (“Ivory Coast Attack”) (što je, samo da napomenem, kao da smo napade u San Bernardinu u Kaliforniji nazvali “napadom na SAD”).

U koje vrijeme se dogodio napad? Tko su bili ljudi koji su ubijeni? Objavljeno je kako je jedno dijete, kojemu je bilo manje od pet godina, ustrijeljeno kraj drugog djeteta zato što nije htjelo kleknuti i moliti se (drugo dijete je poslušalo i bilo je pošteđeno). Među žrtvama su bili “državljani i državljanke iz Burkhine Faso, Kameruna, Francuske, Njemačke i Malija”. Znamo da je jedan ubijeni muškarac Henrike Grohs (51) bio voditelj lokalnog ogranka Goethe-Instituta.

Što se tiče napada u Ankari, lokalni mediji su objavljivali popise žrtava, no bilo je malo međunarodnih reakcija ili solidarnosti na društvenim mrežama. Nitko nije Ankara. Nitko nije Grand Bassam.

A nitko nije bio ni Istanbul, kada se nedavno tamo dogodio napad. Nitko nije bio ni Bodo (Kamerun), Jakarta (Indonezija), Ougadougou (Burkhina Faso) ili Charsadda (Pakistan).  

Ne znamo, nije nas briga, ne želimo znati. To je opak i začaran krug.

Broj terorističkih napada sve je veći. Prije nekoliko dana (16.3.), saznali smo u vijestima kako je prema procjeni 22 vjernika ubijeno u samoubilačkom bombaškom napadu u džamiji u još jednom napadu u Nigeriji, u gradu Maiduguri. Želim naglasiti kako ovo nije prijekor. Prirodno je da nas više pogađaju tragedije koje su nam bliže – geografski i kulturalno. Broj terorističkih napada prešao je 200 samo u 2016. godini. Koliko ih se možete sjetiti? S koliko žrtava i njihovih bližnjih suosjećate?

Premda se zbog tehnologijskog napretka mnogi/e od nas osjećaju povezanijim nego ikada prije, a sve ove informacije su besplatne i javno dostupne, digitalna era još uvijek neproporcionalno privilegira Zapad. Kada se nešto dogodi u Parizu, Londonu ili Madridu, u dijelu svijeta koji doživljavamo kao ‘siguran’ – to je naš fizički svijet.

Kada se radi o Africi, središnjoj Aziji ili Bliskom istoku, implikacije su drugačije. To su mjesta koja će većina nas rado posjetiti, no malo nas bi voljelo ondje živjeti. I zato se osjećamo manje povezanima s tim ljudima i njihovim tragedijama. Ne osjećamo to kao vlastitu tragediju.

To je licemjerno, razočaravajuće, ali vjerojatno i neizbježno ljudski.

Empatiju, kao i sve osjećaje, nije moguće zahtijevati. Pa ipak, mora postojati nekakva sredina između izljeva solidarnosti, kakav vidimo kada se teroristički napad dogodi u nekoj zapadnoj zemlji, i potpune šutnje kada se to dogodi ljudima koje na neki način smatramo drugima.

U svojoj osnovi, borba protiv terorizma ima dvije strane – one koji pokušavaju proizvesti strah i one koji se moraju boriti protiv tog straha. Bez obzira nalaze li se u New Yorku ili Mogadishuu, žrtve terorizma su žrtve rata koji one – mi – nismo izabrali/e, koji/e se nađu na prvoj liniji fronte koja se stalno pomjera, u pogrešno vrijeme.

To je nemoguć rat, otporan na tradicionalne vojske. Možda su najefikasnija oružja ona nematerijalna: empatija i fleksibilnost.

Svaki napad koji se dogodi podsjeti nas na važnost fleksibilnosti i otpornosti. Znamo da je povratak nakon napada u život koji izgleda kao normalan krajnja osveta i da pogađa u sâm korijen izvora moći terorista.

Ali i empatija je jako važna. Bez nje, muškarci i žene koje je obuzela mržnja mogu postati netko tko je spreman ubiti u ime te mržnje. Nije li upravo to, naposljetku, terorizam? Moramo činiti upravo suprotno i koliko god možemo utjeloviti empatiju.

Ako ne možemo suosjećati za svaku smrt, možemo se potruditi da saznamo, imenujemo i odamo počast svim sestrama i braći – majkama i očevima i djeci i prijateljima koje svakodnevno ubija zlo koje ne poznaje suosjećanje. Ponekad osjećamo kao da nam je previše – ali imamo moralnu obvezu da barem pokušamo.

Jer, oni su mogli biti mi – oni jesu mi.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

Ruža Tomašić o izbjegličkoj krizi: ‘Muškarce trenirati za borbu, a žene i djecu pod šatore’

Prije nešto više od tri godine na proslavi tada 23. godišnjice osnivanja HDZ –a u Slatini svojom izjavom proslavila se i Ruža Tomašić i to izjavom “Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su tek gosti”.

U svibnju prošle godine, Tomašić je u rekaciji na izjavu srpskog ministra vanjskih poslova Aleksandra Vulina izjavila sljedeće:

“Neka oni mole boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati  ići u Srbiju. Koji drže ovu državu za blagajnu, koji drže ovu državu za samoposlugu, a koji ništa ne daju ovoj državi, pa neka malo paze što govore.”

Na tu je izjavu tada reagirala i Pučka pravobraniteljica Lora Vidović rekavši da je njezina izjava ‘svakako diskriminatorna”.

Do sada smo imali prilike čuti kako bi Ruža Tomašić počistila hrvatsko dvorište, a danas je gostujući u informativnoj emisiji Studio 4 pojasnila kako bi, služeći se njezinom metaforom, počistila europsko.

Ova hrvatska europarlamentarka podijelila je sa građanima i građankama svoja razmišljanja o izbjegličkoj krizi i ovotjednim terorističkim napadima u Bruxellesu, ali i pojasnila kako će nakon Uskrsa izraditi evakuacijski plan za Europski parlament.

Javljajući se telefonski s Koručule rekla je kako je ‘dosta više političke korektnosti’ pojašnjavajući da ‘ako su došli u vašu državu onda se moraju ponašati kao svi građani, a ako ne neka idu odakle su došli’.

“Prestanimo sa tom političkom korektnošću već jednom. Ako su došli u vašu državu, onda se moraju ponašati kao svi građani te države, ako hoće, a ako neće, onda neka idu od kuda su došli. Ne možete vi u jednoj četvrti [Moleenbeek op.a], kažu policija tamo ne smije doći. Ako ne može pet policajaca, može petsto, ako ne može petsto može tisuću, može vojska doći, ali treba uspostaviti reda u svojoj državi. Mi se bojimo nešto reći, nekakva politička korektnost, a narod stradava, pogotovo narod koji nema veze s tim.”, rekla je Ruža Tomašić.

Na pitanje novinara kako komentira da iz četvrti Moleenbeek dolazi veliki broj terorista, Tomašić je odovorila kako je to upravo ono o čemu je pričala, naglasivši kako se ‘oni se ne snalaze, njih se ne pokušava integrirati u to društvo, ostavljeni su na milost i nemilost sami sebi, a posla nema i lako je upasti među teroriste koji im obećavaju Kraljevstvo nebesko, a i pet tisuća eura svakome od njih’.

“Jel vi možete zamisliti dio svoje države gdje vi ne možete ni kao policijac, a kamoli kao građanin ući u taj dio”, pita se Tomašić.

Ruža Tomašić, također, smatra kako ‘nema problema tim ljudima pomoći, ali te ljude treba upozoriti da je ovo Europa’.

Opisala je svoje iskustvo u Kanadi gdje su joj rekli da ukoliko ne želi poštivati njihove zakone, može očekivati da će biti izbačena iz zemlje.

“Da, pomoći, ali ne pomagati, a onda oni nas ubijati”, rekla je Tomašić.

Uspješno je tako svrstila u isti koš izbjeglice koje bježe od ratom razorenih područja sa onima koji izvršavaju terorističke napade diljem Europe.

Na pitanje kako komentira izjavu Viktora Orbana da su europske vrijednosti pod napadom, Tomašić je ponovila kako ‘mi možemo pomoći, ali ne možemo dopustiti tim ljudima…pazite, u onom Moleenbeerku su šerijatski zakoni, tamo nema policije, tamo nema suda belgijskog, nego tamo imami dijele pravdu’.

Zaključila je kako i to upućuje na to da smo izgubili neke vrijednosti.

Gospođa Ruža Tomašić, čini se, bila je jedna od rijetkih koja nije vidjela reakciju kolegice europarlamentarke Marijane Petir koja je i u prvu reakciju na terorističke napade u Bruxellesu uspjela ubacitit hešteg Uskrs i to ne jednom pa je tako dodala:

“Teško vam je više naći  čestitku ‘Sretan Uskrs’ ili ‘Sretan Božić’, nego sretni praznici. Ma koji praznici?”.

Pojasnila je i kako je ‘Europa građena i temeljena na kršćanskim vrijednostima’, a da ona kada ode u neku drugu zemlju, njoj unaprijed kažu kako se ona mora ponašati ‘ne drži se za ruke sa muškarcem, ne ljubi se na javnim mjestima i nema alkohola’, a napominje kako ona to ‘poštuje i prihvaća’ jer ‘je to njihova država i tako se treba ponašati’.

Isto tako, dodaje, ‘ovo je Europa i u Europi se treba ponašati europski, po europskim načelima’.

Posebno je zastrašujuć odgovor na pitanje novinarke ‘što biste vi učinili u pogledu izbjegličke krize’, a na koji je  Ruža Tomašić imala spreman i direktan odgovor:

“Da se mene pita, ja bi prisilila sve ove sile da oslobodi jedan teritorij tamo oko Sirije, Iraka, Irana, Libije, naći jedno mjesto, proglasiti to war free zonom pod protektoratom NATO – a i staviti tamo šatore. Sav novac koji mi šaljemo ići će tamo, djeca će ići u školu, žene će biti tamo, a lijepo muškarce trenirati neka se idu boriti za svoju državu“, rekla je Tomašić.

Dodatno je pojasnila zašto to treba biti tako postavljajući pitanje: “Pa neće valjda moj sin ići se boriti za njih, a oni će sjediti lijepo u Europi i primati socijalnu pomoć?”

Najvažnije točke još je jednom ponovila i zaključila:

“Dakle, muškarci trenirati i neka se idu boriti, žene i djeca biti pod šatorima. To je njihovo podneblje”.