‘Sigurnost i profesionalizam u opasnom svijetu’

Međunarodni institut za novinarstvo (IPI) održava svoj 65. godišnji skup pod nazivom “Sigurnost i profesionalizam u opasnom svijetu” od 19. do 21. ožujka u Dohi.

Na dva skupa glavna tema će biti hitna potreba da se zaštite novinari i novinarke, te budućnost njihove profesije.

IPI je osnovan 1950. godine kako bi zagovarao slobodu medija, a njegovi članovi i članice su aktivni u više od 120 zemalja.

“Budućnost vijesti i informativnih organizacija” će biti tema okupljanja trećeg Svjetskog medijskog summita koji će se održati od 20. do 21. ožujka.

Svjetski medijski summit je osnovala kineska informativna agencija Xinhua 2008. godine kao forum za razmatranje suradnje između medijskih institucija. Peking je bio domaćin prvog skupa 2009, a Moskva je bila domaćin drugog summita 2012. godine.

Svake godine novinari i novinarke širom svijeta bivaju metama napada zbog svog rada. Brojni novinari/ke su zatvoreni, dok su neki ubijeni.

U prvih nekoliko mjeseci 2016. godine najmanje šest novinara je stradalo tijekom obavljanja svog posla, pokazuju podaci Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), sa sjedištem u New Yorku.

Prošle godine najmanje 71 novinar/ka je ubijen/a, a 199 ih je zatvoreno.

Već četiri godine zaredom, Sirija je na vrhu liste najopasnijih zemalja za rad novinara/ki.

Sukobi, cenzure i nasilje ugrožavaju živote novinara i novinarki, a počinitelji ubojstava, nasilja i zastrašivanja često prođu nekažnjeno.

Kako se zemlje razlikuju u svom odgovoru na kršenje slobode medija, jačaju pozivi za jedinstven, globalni pristup.

U svibnju 2015. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je usvojilo rezoluciju kojom se pozivaju članice da stvore sigurno okruženje za medijske radnike i radnice.

Na obje konferencije će se razgovarati o potencijalnim mehanizmima zaštite.

HRT 3 vodit će autor dokumentaraca o Tuđmanu i zločinima komunizma

Nastavljaju se rošade na HRT-u, javljaju veći mediji u Hrvatskoj. Vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (HRT) Siniša Kovačić imenovao je Mislava Stipića vršiteljem dužnosti ravnatelja Poslovne jedinice Poslovanje Hrvatske radiotelevizije nakon što je s te dužnosti na vlastiti zahtjev razriješen Boris Sruk. Vršiteljicom dužnosti glavne urednice Drugoga programa Hrvatske televizije (HRT – HTV 2) imenovana je Jasna Burić nakon što je te dužnosti razriješena Vesna Karuza Podgorelec. A od Sanje Gvozdanović Četvrti program HTV-a, kao vršiteljica dužnosti glavne urednice, preuzet će Tončica Čeljuska, javlja Večernji

Naposljetku, Krešimir Čokolić imenovan je vršiteljem dužnosti glavnoga urednika Trećega programa Hrvatske televizije (HRT – HTV 3) nakon što je te dužnosti razriješen Dean Šoša.

Životopis Krešimira Čokolića izgleda ovako: na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) radi od 1998. U početku je radio na malim formatima povijesnoga sadržaja kao što su Hrvatski spomenar i TV Kalendar. Od 2002. radio je u Znanstveno-obrazovnome programu. Uređivao je jutarnje emisije programa s povijesnim temama. Tijekom svojega je rada u Znanstveno-obrazovnome programu bio jedan od urednika emisija Znanstvena petica, Umnjak i Vrijeme za knjigu. Scenaristički je i urednički potpisao povijesne serijale Moć i umjetnost i Renesansa u Dalmaciji, a njegov redateljski opus počinje serijalom Osnivači crkvenih redova. Nakon toga serijala Krešimir Čokolić prelazi u Dokumentarni program u kojemu je napravio niz filmova, a posebno se ističu serijali Predsjednik Franjo Tuđman – stvaranje Hrvatske države, Zločini komunizma u Hrvatskoj i Hrvatska u I. svjetskom ratu.

{slika}

Mirjana Rakić podnijela ostavku: Ostali smo kao Pale sam na svijetu

“Imam previše godina i stvarno mi je dosta svega. Ostali smo sami kao Pale sam na svijetu. Više nemam snage, a očito je da se sve koncentriralo na mene. Ne želim da članice i članovi Vijeća budu moji taoci. Više nemam snage – to je poput terorizma čemu sam i čemu smo izloženi. Ali baš sve se koncentriralo na mene osobno i sve to je ispod moje razine. Ne mogu više dozvoliti da se moj osobni i profesionalni integritet napada na tako primitivan način!”, objasnila je Predsjednica Vijeća za elektroničke medije i ravnateljica Agencije za elektroničke medije Mirjana Rakić svoju ostavku za tportal

Na pitanje zašto podnosi ostavku u trenutku kad je Vijeće dobilo i podršku iz Bruxsellesa, nakon što je ministar kulture Zlatko Hasanbegović najavio razrješenje svih članova Vijeća, Rakić je za tportal rekla: “Dva mjeseca se Vijeće i ja borimo sa svime time, ostali smo kao Pale sam na svijetu. Nitko živ nije reagirao. Nije na Europskoj komisiji da nas spašava, ona nama daje okvir u kojemu se trebamo ponašati i raditi najbolje što znamo. Ako se mi ne znamo ponašati, što će oni s nama?”.

Krajem siječnja oko 5.000 prosvjednika, predvođene radikalnim desničarima potpredsjednikom Sabora Ivanom TepešomVelimirom Bujancem i Markom Juričem prosvjedovalo je za slobodu govora mržnje protiv odluke Agencije za elektorničke medije, koja je privremeno ugasila emitiranje programa Z1 televizije zbog govora mržnje. Mirjani Rakić tada je Velimir Bujanac uručio četničku šubaru s kokardom i šajkaču, lažno tvrdeći da mu ih je dala silovana Vukovarka (iznajmljene su, navodno, u Jadran filmu).

Pod prozorima VEM-a skandiralo se ‘Za dom spremni’, pa ‘Rakićku u Srbiju’, nitko od tih bukača nije ni prekršajno ni kazneno prijavljen od zagrebačke policije ‘jer ih je bilo previše’

Samo mjesec dana kasnije ministar kulture Zlatko Hasanbegović predložio je Vladi, a Vlada je taj prijedlog i usvojila, da se ne prihvati Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije (VEM-a) i Agencije za elektroničke medije (AEM-a) za 2014. te da se raspusti Vijeće i s mjesta predsjednice makne Mirjana Rakić, ujedno ravnateljica Agencije. 

Barbara Matejčić pitala je ‘Kako ste?’

“Ljudi koji su poput njih voljni izložiti svoju krhkost i bol, ali i inat i ustrajnost, daju nam priliku da nam životi drugih budu barem malo manje nepoznanice”, napisala je Barbara Matejčić u uvodu nedavno izdane knjige jednostavno nazvane – ‘Kako ste?’.

U prije čitanja prijeko potrebnom uvodu koji nas priprema na životne priče šest osoba koje osim što ih povezuje da kao svi drugi ljudi koji ih okružuju imaju emocije (mada njihove često ostaju u potpunosti nevalidirane)  – da vole, da osjećaju ljutnju, da osjećaju na trenutke apsolutnu bespomoćnost, a onda opet moć da upravljaju svojim sudbinama unatoč svemu; povezuje ih i način na koji ih društvo tretira, naravno, onda kada ih ne ignorira.

Dvije važne poruke piše Barbara Matejčić u svojem uvodu, za mene na neki način, sedmoj priči ove knjige satkane od šest životnih priča.

Važno je primijetiti da ni na koji način ne bježi od činjenice da se i sama, vrlo često, ma koliko se više od većine u životu trudila zaista upoznati i razumjeti one drugačije, koji samim svojim postojanjem krše društveno nametnute norme, bori s predrasudama. Smatram kako je takvo povezivanje s čitateljem i čitateljicom ključno za izbjegavanje uzdizanja sebe same na kakav moralizatorski pijedestal. Na takav način približava se svakom pojedinačnom čitatelju i čitateljici poručujući da za borbu protiv predrasuda i stereotipa, protiv društva koje ih uporno perpetuira, nema drugog lijeka od onoga da osvijestimo njihovo postojanje i u sebi samima. Otvorenost prema drugima, zapravo, započinje tek u trenutku kada se suočimo s vlastitim, kako ih Matječić naziva, ‘mentalnim okaminama’.

Drugi izuzetno važan podsjetnik ili druga izuzetno važna informacija za pripremanje na čitanje ovih priča je – to su samo njihove priče. Ova se informacija ne može dovoljno puta ponoviti. To su samo njihove priče i oni ne progovaraju, kako sama Matejčić piše, ‘u ime drugih sa kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, već samo u svoje vlastito jer je to jedino moguće’. Iako, na neki način može zvučati kao samorazumljiva stvar, ovo decidirano naglašavanje nužno je da bi se izbjeglo ono upravo suprotno cilju ove knjige – kreiranje stava da je priča svake osobe s nekom ‘karakteristikom’ identična.

{slika}

S druge strane, svaka se od osoba suočava sa sličnim i to sustavnim problemima. Nerazumijevanje okoline, manjak interesa i podrške od pojedinaca koji ih okružuju, bolan je i velik problem koji ostavlja tragove na svakome tko se s takvim isključivanjem i marginaliziranjem imao prilike suočiti.

Institucionalizirano igoriranje, prešutno odobravanje, a prečesto i sekundarno viktimiziranje osoba koje ni u svojoj najbližoj okolini ne nailaze na uvažavanje i odobravanje povreda je sasvim drugačije vrste. Ona kao da još jednom potvrđuje da je ono što jesi krivo, štoviše, da je za većinu štetno.

Barbara Matejčić, kao što je već navedeno, ne pokušava ovom knjigom ponuditi rješenja ili kreirati politike koje će ljudima koji se nalaze na marginama društva olakšati život, ona samo pokušava onima koji na margini nisu, ali i onima koji se na margini zbog nečeg drugog nalaze, prikazati kako izgledaju životi šest osoba koji su na društvenu marginu smješteni.

Možda je to upravo ono najmoćnije što i može napraviti – dati priliku onima koje se ne pita kako su da ispričaju svoju priču.

Ivana nam tako priča kako je kao osoba s invaliditetom živjeti u manjem mjestu u koje bi, da je sve išlo po planu, dolazila ljeti i živjela neki sasvim drugačiji život. Branimir nam priča kako je to živjeti u velikom gradu, u metropoli, kako svijet vidi osoba koja je slijepa. Jadranka priča kako je njoj živjeti sa sobom, s njoj dijagnosticiranim psihičkim poremećajima, kako izgleda kada joj je bolje, a kako kada joj je gore. Za razliku od Ivane i Branimira, Jadranke se ljudi često i boje. Priča djevojčice koja je Romkinja, izmišljenog imena Bojana, priča je o njezinoj hrabrosti i želji za učenjem, a za mene zapravo i priča o pobuni, iako ona to vjerojatno tako ne bi nazvala, ali ja ju takvom osjećam. Marija je imala život kojim je bila zadovoljna, ona je Hrvatica, muž joj je bio Srbin, bio je rat, a glavaši i glavešine upravljali su životom i smrti. Možda vam se čini da znate kako te priče završavaju, ali ne znate koja je Marijina priča dok ju ne pročitate. U posljednjoj priči, doznat ćemo kako je društveno opravdano da se nekoga pretuče jer nekome drugome ne odgovara dužina kose koju ta osoba ima, boja košulje ili način na koji hoda, doznat ćemo kako je tim djevojkama koje Barbari pričaju biti splitska lezba.

Iako nijedan trenutak za izlazak ove knjige ne bi bio pogrešan, ovaj u kojem se pojavila i u kojemu postavlja pitanje ‘Kako si?’ u potpunosti je pogođen i njezino je ukoričenje prijeko potrebno.

Na boci koktela smiješanog od sve veće netrpeljivosti i institucionalizirane volje za gušenjem svih oblika drugačijeg življenja i mišljenja, ali i rezanja i ovih minimalnih oblika socijalne podrške za najugroženije među nama, nedostaje samo kakva bijela krpa koja će se u grlo boce ugurati. Ta se bijela krpa za zapaljivi koktel dobiva jedino kada njome počnemo mahati u znaku predaje. Ruka koja će zapaljivi koktel baciti na toj se boci već nalazi i drži je čvrsto, a jedino što ju može spustiti i zauzdati jest promjena u nama i sve češće pitanje ‘Kako si?’ upućeno drugima oko nas.

Na francuskim ulicama deseci tisuća mladih protiv reformi radnog prava

Nezadovoljni reformom radnog prava koju ocjenjuju preliberalnom, desetci tisuća mladih sudjelovali su u u prosvjedima u četvrtak diljem Francuske. 

Neka sveučilišta i srednje škole su bili zatvoreni, a prosvjednici/e sukobili su se redarstvenim snagama, pri čemu su 23 osobe uhićene, a desetak je lakše ozlijeđeno.

U prosvjedima, organiziranim u više francuskih gradova, sudjelovalo je 69.000 ljudi, po procjeni vlasti, a 150.000 po procjeni organizatorica. To je manje od 220.000 do 400.000 prosvjednika zabilježenih prije osam dana.

Socijalistička vlada je u međuvremenu načinila ustupak i vratila se na brojne sporne točke svoje reforme koja je potaknula pobunu ljevice, što zabrinjava vladu godinu dana prije predsjedničkih izbora.

Premda su sindikati skloni reformi s odobravanjem dočekali te ustupke, najveći studentski sindikat UNEF i srednjoškolske organizacije izrazile su želju da nastave prosvjede te i dalje traže povlačenje nacrta.

{slika}

“Ne želimo biti topovsko meso”, “Na ulicu sada kako ne bismo ondje završili za 30 godina”, izvikivali su prosvjednici u pariškoj povorci.

Dvjestotinjak srednjih škola nije radilo jer su učenici blokirali svoje ustanove, navode srednjoškolske organizacije.

Sveučilišni kampusi u Parizu, Lyonu i Bordeauxu također su bili zatvoreni. U intervenciji redarstvenih snaga na fakultetu u Strasbourgu pet osoba je ozlijeđeno, navodi UNEF.

Tijekom prosvjeda, manje skupine mladih napale su policiju, a došlo je i do uništavanja gradske imovine.

Nacrt zakona, smatra vlada, treba ukloniti zapreke zapošljavanju kako bi se smanjila velika nezaposlenost koja je viša od 10 posto. No nacrt, misle njegovi kritičari/ke, previše ide na ruku poslodavcima i mogao bi povećati nesigurnost radnika.

Nezadovoljni sindikati, CGT i FO, planiraju nove prosvjede 31. ožujka.

{slika}

Borna Sor za Libelu: ‘Satira je napadanje moćnih. Ne mogu nas izbrisati.’

U priopćenju HRT-a poslanom jučer medijima u kojem se pojašnjava odluka o ukidanju emisije “Montirani proces” navedeno je sljedeće:

“Programsko vodstvo HRT-a svoju odluku temelji na činjenici da se u jednome dijelu scenarija spominje sadržaj koji je neprimjeren emitiranju na Hrvatskoj radioteleviziji i potpuno je u suprotnosti s misijom, vrijednostima i načelima Hrvatske radiotelevizije te smatra da je zloupotrebljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti“.

Borna Sor, jedan od urednika satiričnog portala NewsBar i jedan od scenarista “Montiranog procesa”, doznao je jučer na snimanju nove epizode satirične emisije kako je HRT više neće prikazivati.

Ukidanje emisije bio je povod za naš razgovor.

Bornu Sora pitale smo da nam prepriča kako je do njega došla informacija o ukidanju emisije:

“Nazvao me novinar, a ja sam u tom trenutku oblačio odijelo i stavljali su mi šminku. Koliko sam ja shvatio, poslali su to medijima oko pola osam, a nama to uopće nisu javili. Počeli smo snimati, a kako nam ništa nisu službeno javili, mi smo snimili emisiju do kraja. Atmosfera je bila smiješna jer je bilo zbog toga baš čudno. Došli su nam gosti – predsjednik IDS-a i autor kurikularne reforme i imali smo jako dobru emisiju. Reakcija je bila ono… da nam je bilo čudno. Jedna stvar bi bila da su nas pozvali na razgovor i da su nam pokušali objasniti što su po njima standardni HRT-a, ali maknuti nas na ovaj način – da to prvo kažu medijima – baš je totalno neprofesionalno“, rekao nam je Sor.

Pojasnio je kako oni s HRT-om imaju potpisan ugovor i sve su svoje obaveze redovito ispunjavali.

“S druge strane, tu je to objašnjenje koje nema veze s istinom jer ne može imati veze s njom. Mi spominjemo religiju na nekoliko mjesta u ovoj epizodi i stvarno ni na jednom od tih mjesta nije moguće da su to doživjeli kao širenje religijske netrpeljivosti”, dodaje Sor.

Posebno se osvrnuo i na to da se u ‘spornoj epizodi’ spominje i Ante Starčević te citat koji se odnosi na materijalnu korist koju ostvaruje Crkva, a koja nije u interesu Hrvatske uz komentar da ne može vjerovati da bi ikome bilo sporno citiranje jednog pravaša koji proziva Crkvu zbog rastrošnosti. “Govore li onda oni da Ante Starčević širi religijsku netrpeljivost?”, pita se Sor. Napominje kako je to jedino što mu pada napamet kao problematičan dio te konkretne emisije.

Pitale smo ga misli li da je ovaj potez HRT-a zapravo povezan s time koliko ih smeta postojanje takve emisije u njihovom programu uopće, a ne da se radi o jednoj ili dvije sporne rečenice.

“Da. Naravno. Očigledno je to da se u medijima pokušava stvoriti slika da je kritiziranje vlasti nešto što je neobjekitvno, što mi uopće nije jasno kako. Doživljava nas se kao da im ne radimo nikakvu uslugu, mi nismo ljubazni prema onima koji su na vlasti i to je zato što su na vlasti“, govori nam Sor.

Na kritike zašto ne ismijavaju i oporbu, Sor kaže kako oni doslovno prate medije, bave se aktualnim temama koje su ljudima zanimljive.

“Ako cijeli tjedan mediji pišu o premijeru, onda se mi idemo baviti premijerom. Ako mediji pišu o vlasti, onda se mi isto time bavimo. Ako mediji pišu o izborima u SDP-u,onda se bavimo izborima u SDP-u. Dakle, posve je svejedno. Mislim da se jednostavno radi o tome što njima smeta što je opcija bliska njima došla na vlast i oni bi sada najradije da ih nitko ne kritizira“, govori nam Sor.

U eteru o vladajućima samo good, good, good

Naglašavajući kako misli da ovo nije poruka samo njima, već novinarima i novinarkama uopće, dodao je i kako je ovo poruka svim nacionalnim medijima.

U eter ne puštajte stvari koje su kritika vlasti“, pojašnjava Sor.

Satira se nigdje na svijetu ne bavi objektivno sa svima, smatra Sor, upravo zato što prati ono što se događa.

Pitale smo ga smatra li da je ukidanje “Montiranog procesa” samo nastavak medijske politike aktualne vlasti koja ide u smjeru gušenja slobode medija i uvođenja cenzure.

“To je sigurno. Ja se iskreno toga ne bojim. To je gubitnička taktika u vrijeme kada postoji brzi internet, svaka ovakva stvar koju rade je medvjeđa usluga – sve što oni zabrane, ne može nestati. To može biti maknuto iz nacionalnog etera, ali to neće nestati. Mi naprosto živimo u vrijeme kada se stvari koje vi kažete snime, odu na internet i vi tu ne možete više ništa. Imamo medijski okvir koji ne može kontrolirati Vlada, a to je medijski okvir interneta”, odgovara nam Sor.

Pojasnio je i kako ne vjeruje da smo došli do razine gdje bi Vlada pokušala kontrolirati društvene mreže kao što je to slučaj u Turskoj, a i da ne vjeruje da bi takvo što u Hrvatskoj dopustila Europska unija.

“Danas živimo u vrijeme kada oni nas maknu, ali nas zapravo ne mogu maknuti. Ne mogu nas zabraniti. Oni se samo mogu nadati da će nas ljudi manje čitati ili slušati, a mislim da su ovim samo povećali našu bazu čitatelja ili gledatelja. Mislim da će im se ovo obiti o glavu“, komentira Sor.

Na danas održanoj konferenciji za medije na kojoj je uz Bornu Sora prisustvovao i Vlado Lucić, također autor emisije i urednik NewsBara, Lucić je rekao kako su se ‘preko noći probudili u 19. stoljeću u Hrvatskoj i shvatili gdje žive’. Sora smo pitale da nam pojasni komentar na tu izjavu kada je rekao da se nisu probudili u 19. stoljeću u Hrvatskoj, već u Europi u 21. jer je Europa danas upravo takva.

“Prvo kada se medij počne koristiti, onda to čine ljudi koji pokušavaju biti profesionalci i ubrzo se propagandi elementi love na to. To se sada u Europi počelo događati, pojavili su se imitatori novinarstva. Ljudi koji su odlučili da je novinarstvo odličan način da druge uvjerite u nešto i onda su počeli to raditi, naravno, prvo u Americi s alternativnim novinskim kućama poput FoxNewsa”, kaže nam Sor.

Napomenuo je kako je to problem ne u trenutku u kojemu je sloboda govora dopuštena, već kada takve opcije dođu na vlast i onda one misle da samo zato što su na vlasti smiju kontrolirati sve medije i određivati im kako će pisati.

Ograničavanje slobode govora

“To je nešto što se događa u Mađarskoj i Poljskoj. Mađarski je primjer gdje je kruna sv. Stjepana donesena u Parlament, a onda je to, mislim, ismijavao jedan satirični portal. Nakon toga su donijeli zakon u kojem su zabranili ismijavanje krune sv. Stjepana. Dakle, nije problem samo micanje, to je jedna veća i puno teža borba koja mislim da će prije ili kasnije pokušati ograničiti slobodu govora i zakonski. To je ono što je problem, a ja mislim da je jedan od glavnih razloga zašto su Hrvati htjeli imati neovisnu i demokratsku državu da takvih stvari ne bude”, govori Sor.

Ne vjeruje da ništa što oni rade svojom satirom i na koji način ugrožava druge ili da im može naštetiti kao što je to moguće govorom mržnje ili stvarnim širenjem netrepeljivosti.

S obzirom na to da su i na danas održanoj konferenciji za medije pojasnili da granica u ismijavanju za njih itekako postoji, a k tome i pojasnili da satira za njih znači ismijavanje onih koji se nalaze na poziciji moći, a ne dodatno ugnjetavanje onih koji su u društvu i tako diskriminirani, pitale smo ga da nam i to dodatno obrazloži.

“Samo čovjek sjedne, pogleda oko sebe i zapita se, onda kaže u redu – mi živimo u jednoj zemlji i trenutačno je ova struktura na vlasti i ova etnička skupina ima većinu i tamo gdje je većina – tamo udarate. Općenito udarati na ljude koji su u društvu već napadnuti ne bi trebala biti satira, već napadanje samo onih koji su moćni. Da je obrnuta situacija, da je na vlasti netko drugi, mi bi se posve jednako bavili tematski novom vladom, potpuno nevažno tko je tamo. Besmisleno je da se satirom mogu baviti samo ljudi koji imaju identičan politički svjetonazor”, govori nam Sor.

Naglašava kako u NewsBaru nijedna osoba nema neku stranačku pripadnost i od povezivanja s političkim opcijama zapravo zaziru.

“Svi vrlo dobro znaju da mi u NewsBaru nećemo nikada poticati na neku vrstu diskriminacije i ne znam zašto bi se itko čudio i zašto bi to bilo išta loše”, govori Sor.

Pitale smo ga i jesu li očekivali da će se izvrtanje pozicija i optuživanje za govor mržnje onih koji se zapravo protiv njega bore otići toliko daleko da će doći i do njih. Zanimalo nas je vidi li sličnost između optuživanja, primjerice, portala CroL ili Sandre Benčić, aktivistkinje CMS-a za korištenje govora mržnje i optužbe za poticanje vjerske netrpeljivosti s kojom su sada oni sami suočeni.

“Zajedničke su to akcije, sve je to neka nova taktika. Ovo je pitanje koje se postavlja, kao nekakva osnovnoškolska debata – smije li demokracija dopuštati nedemokratima ili neprijateljima demokracije jednako pravo?, a ja mislim prema zakonima Republike Hrvatske da ne. Vrlo je jasno što znači govor mržnje i poticanje na vjersku, rasnu ili drugu netrpeljivost“, govori nam Sor.

Smatra i kako suci i državni odvjetnici u Hrvatskoj kada takvi slučajevi dođu do njih vrlo često pokazuju kako nisu dovoljno educirani, ali ni informirani o europskim sudskim praksama, iako bi to trebali biti.

“Ako netko kaže nacistu da je fašist i da ga se treba baciti u zatvor, a onda mu se na to kaže da je to govor mržnje, ja se pitam kako. Kako netko to može pravdati pod slobodno mišljenje, kada i Sud kaže da slobodno mišljenje nije širenje mržnje”, pita se Sor.

Zaključno komentira kako i političari sada trebaju zauzeti jasan stav što misle o ovakvim ukidanjima.

Je li svima sada jasno da HDZ radi direktni desant na HRT? I meni se čini da je i Most toga svjestan. Njima se treba postaviti direktno pitanje za sve te promjene i smjene na HRT-u, misle li oni da je to nešto što povećava medijske slobode, podupiru li oni to?”, pita se urednik NewsBara.