Priključite se Klubu volontera CMS-a

Poziv za volontiranje Centra za mirovne studije prenosimo u cijelosti. 

Centar za mirovne studije poziva vas da se priključite Klubu volontera CMS-a u sklopu programa Borba protiv rasizma, ksenofobije i etničkog ekskluzivizma.

Od 2004. godine organiziramo volonterski program koji uključuje direktan rad s osobama koje su u Hrvatskoj zatražile azil ili im je azil odobren. Dosad je u sklopu ove vrste volotiranja sudjelovalo oko 170 volonterki i volontera. Angažman volonterki i volontera velik je doprinos našem radu i integraciji izbjeglica i migranata u hrvatsko društvo.

Želimo u novoj godini pružiti priliku osobama koje do sada nisu volontirale, a imaju motivacije i volje to učiniti, te osobno doprinijeti razvoju integracije izbjeglica i migranata u hrvatsko društvo. Ako te zanimaju teme migracija i azila, javi nam se i pridruži nam se u provedbi aktivnosti Kluba volontera CMS-a u 2016. godini.

Volonterski angažman odnosi se na sljedeće apsekte:

•Integracijska podrška tražiteljima azila, azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom koja uključuje pravnu pomoć i podršku u komunikaciji s institucijama

•Organiziranje kulturnih aktivnosti i javnih događanja

•Odlazak u Prihvatilište za tražitelje azila

•Održavanje konverzacijskih radionica hrvatskog jezika

Prijave za volontiranje otvorene su od 03. ožujka do 18. ožujka 2016. godine. 

Način prijave:

1.Ispunite prijavnicu u prilogu i pošaljite je na e-mail: sara.kekus@cms.hr  do 18.03.

2.U periodu između 21.03. – 25.03. potrebno je doći do ureda Centra za mirovne studije na individualni razgovor 

Centar za mirovne studije će na temelju pristiglih prijavnica i individualnog razgovora odabrati 15 volontera/ki koji će se pridružiti Klubu volontera CMS-a.

Uvjeti za odabir su sljedeći:

  • Ispunjena prijavnica
  • Individualni razgovor
  • Jasna motivacija za volontiranjem
  • Mogućnost sudjelovanja na edukaciji 
  • Mogućnost volonterskog angažmana u trajanju od godine dana

Prijavnicu za volontiranje možete preuzeti OVDJE

Turska privodi odvjetnike i sveučilišne profesorice zbog sudjelovanja u ‘terorističkoj propagandi’

Turska je u srijedu privela 47-ero ljudi u, kako navodi, antiterorističkim operacijama diljem zemlje, dan nakon što je optužila tri sveučilišna profesora za navodno sudjelovanje u “terorističkoj propagandi”.

Turska državna novinska agencija Anadolija navodi da je val uhićenja u brojnim pokrajinama, uključujući Istanbul, usmjeren protiv Kurdske radničke stranke (PKK).

Vlada okrivljuje kurdske militante za nedjeljnu eksploziju bombe u Ankari u kojoj je poginulo 37-ero ljudi. Niti jedna skupina nije preuzela odgovornost za napad.  

Predsjednik Recep Tayyip Erdogan zauzeo se za proširenje definicije pojma “terorist” u turskom zakonodavstvu kako bi to uključilo i one koji izražavaju potporu takvim djelima.

“Samo to što imaju titule poput zastupnika, sveučilišnog profesora, autora, novinara ili čelnika nevladine organizacije ne mijenja činjenicu da su oni zapravo teroristi”, tvrdi Erdogan.

U posljednjem valu uhićenja u ponedjeljak vlasti su uhitile 79 ljudi.

Tri sveučilišna profesora optužena su i zadržana u pritvoru iz skupine oko 1.000 nastavnika/ica i pedagoga/inja koji/e su potpisali deklaraciju koja se zalaže za mir u Turskoj i osuđuje akcije vladinih sigurnosnih snaga u kurdskim djelovima zemlje.

Turski mediji, uključujući dnevnik Hurriyet, izvijestili su da je i jedan britanski profesor, koji predaje na istanbulskom sveučilištu, uhićen nakon što je u policijskoj postaji došao dati potporu uhićenim kolegama.  

Turska je u prosincu pojačala vojne operacije protiv PKK i drugih skupina. Od tada je više stotina ljudi poginulo, uključujući civile. U nekim kurdskim područjima vladine snage pokrenule su val rušenja, a više od 350.000 ljudi je raseljeno.

Dvogodišnji prekid vatre između Turske i PKK propao je prošle godine u srpnju

‘Volonterima/kama se hitno mora omogućiti pristup zatvorenim dijelovima kampa’

Nakon šest mjeseci humanitarne krize u Hrvatskoj, Inicijativa Dobrodošli i Are You Syrious? na predstavljanju izvještaja o sustavnom kršenju ljudskih prava u zatvorenim dijelovima Zimskog prihvatno-tranzitnog centra, tzv. izbjegličkog kampa u Slavonskom Brodu danas u Kući ljudskih prava, istaknuli su kako je sudbina prisilno zadržanih izbjeglica nepoznata, kako njima, tako i javnosti, te stoga smatraju da su oni doslovno zarobljeni, pri čemu im se traženje azila nameće kao jedina opcija za bijeg iz represivnog i dehumaniziranog okružja. “U Zimskom prihvatno-tranzitnom centru u Slavonskom Brodu proteklih su mjeseci u njegovim različitim dijelovima pod strogim nadzorom policije boravile obespravljene, prisilno zadržane, pritvorene i u potpunoj neizvjesnosti sistemski zastrašene osobe svih dobnih skupina, različitih nacionalnosti i zemalja podrijetla”, istaknula je Sara Kekuš iz Inicijative Dobrodošli!. 

“Zaustavili su me na Dobovi, iako sam imao sirijsku putovnicu. Isti egipatski prevoditelj [N. se poziva na prevoditelja iz svjedočenja A.] izvadio me iz reda. Skinuli su me do gola prilikom pretresa i ispitivan sam 6 sati. Prevoditelj mi je rekao da moram ići natrag u Tursku. Priveden sam u Dobovi i nakon toga vraćen u Slavonski Brod. Kao i A, i ja sam tamo proveo nekoliko dana u pritvoru. Odlučio sam zatražiti azil u Hrvatskoj, kako bih mogao napustiti prihvatni centar u Slavonskom Brodu. Policija mi je rekla da ću biti odveden u zatvor ukoliko odustanem od zahtjeva za azilom. Odveden sam u prihvatni centar za tražitelje azila u Kutini, zajedno s A. i ostalim ljudima iz kampa”, svjedočanstvo N., 33-godišnje osobe iz Sirije. Detaljan izvještaj, kao i ostala svjedočanstva izbjeglica nalazi se ovdje.

“Iako nas vladajući uporno upozoravaju da se radi o sustavu koridora koji se proteže od Grčke do Njemačke, a da se odluke donose daleko od mjesta gdje su ljudi zarobljeni, podsjećamo da uspostavljen način odlučivanja o ljudskim sudbinama, svojevrsni politički i pravni nadsustav, ne amnestira tijela hrvatske vlasti od kršenje ljudskih prava, nepoštivanje zakona i međunarodnog prava. Zahtijevamo stoga da se utvrdi i preuzme odgovornost za sva takva postupanja te da se volonterima koji već više od pola godine rade s izbjeglicama, udrugama, koje su u mogućnosti pružati pravnu pomoć i provoditi monitoring, hitno omogući pristup zatvorenim dijelovima kampa”, naglasila je jedna od autorica izvještaja Iva Marčetić

“Ljudima se mijenjaju pravila igre unutar utakmice. Ta se pravila mijenjaju kako se ljudima ne bi pomoglo, ali mi ćemo i dalje pomogati tim osobama. Oni će i dalje prolaziti kroz Hrvatsku, a mi ćemo biti prisutni uz njih”, zaključio je Luka Juranićiz Are You Syrious.

Slučaj hrvatske blogerice u Njemačkoj: Nisam sretna što smo morale otići

Iseljavanje građana/ki s područja Republike Hrvatske kontinuirani je proces stoljećima koji u etapama mijenja strukturu, ali ne i uzrok. S ovih prostora bez obzira na državno ustrojstvo, nije se iseljavalo zbog prirodnih uzroka (epidemija, vremenskih nepogoda i katastrofa). Uvijek je uzrok bio društveni (ratovi, politička nestabilnost, kršenje ljudskih prava) ili ekonomski (glad, siromaštvo, težnja za boljim i kvalitetnijim uslovima života).

Dakle, nikakvi potresi i poplave nisu uzrokovali iseljavanje, već namjera za onim što se naziva “boljim životom”, odnosno čisti bijeg od neimaštine ili odlazak zbog aktualne političke klime. Iako konstantna, emigracija bilježi skokove tijekom povijesti, pa razlikujemo 6 glavnih razdoblja:

1. razdoblje – od 15. do 18. stoljeća tzv. stara dijaspora, ona o kojoj se uči u školama kao o hrvatskim nacionalnim manjinama u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji

2.razdoblje od 1880. do Prvog svjetskog rata stanovništvo najviše odlazi u SAD, zemlje Latinske Amerike, Južnoafričku Republiku, Australiju i Novi Zeland

3. razdoblje – između dva svjetska rata, iseljava se u Njemačku, Francusku i Belgiju

4. razdoblje – od 1940. do 1948. godine uglavnom se odlazi u Argentinu i druge zemlje Latinske Amerike, te u Sjevernu Ameriku

5. razdoblje – od 1965. do 1990. emigrira se u zemlje Zapadne Europe, Australiju, Novi Zeland i Kanadu

6. razdoblje – od 1991. do danas interesne zemlje su Njemačka, Švicarska, Austrija, Irska, Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland

Naravno, iseljava se i u druge zemlje, kaže se da ne postoji država na svijetu u kojoj ne žive ljudi iz Hrvatske. I na ovom području držimo neslavan rekord jer se ubrajamo među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem. To je na ovim prostorima postalo kao uobičajeni proces, svako tko je ostao poznaje nekog tko je otišao jer mu ovdje nije bilo dobro. I nije se moglo živjeti životom koji se smatra  ničim drugim doli normalnim. Sva sreća, pa iako nije usporeno emigriranje iz države, razvitak tehnologije omogućava komunikaciju, pa smo makar napredovali u eliminaciji onih priča kako je otišla/ao i više se nikad nije javila/o.

Točan broj iseljenih osoba nije poznat, a odstupanja iznesenih podataka su značajna. Pretpostavlja se da je riječ između 2.500,00 do preko 3.000,000 osoba. Kriterij se određuje po zakonskom pravu na hrvatsko državljanstvo. Sam broj hrvatskih građana/ki u nekoj zemlji se okvirno određuje na osnovi procjene veleposlanstava i konzulata RH, popisa stanovništva određene države, vjerskih misija i domicilnih zajednica došljaka. Jasno je da ovako šaroliko društvo uvijek prevagne u svoju interesnu sferu. Samom činjenicom da ne postoje egzaktni statistički podaci, otvoren je prostor manipuliranju i značajnim odstupanjem od stvarnog broja ljudi koji su napustili zemlju.

Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti na upit: “Prema Vašoj procijeni koliko bi  približno iznosilo odstupanje godišnjih migracijskih podataka osoba iseljenih u inozemstvo Državnog zavoda za statistiku od realnog broja, s obzirom da se migracijska statistika bazira na podacima o odjavi prebivališta pri Ministarstvu unutarnjih poslova?” odgovorio je:

“Oni koji se iseljavaju iz Republike Hrvatske nemaju zakonsku obvezu  odjavljivanja ,i ne podliježu kaznenim odredbama. Međutim, u zemljama u koje se useljavaju imaju zakonsku obvezu prijavljivanja. Iz toga proizlazi da je teško utvrditi  broj iseljenih, i da su statistike zemalja u koje odlaze građanke i građani  Republike Hrvatske  točnije od  statistike DSZ. Preko statistike useljenih doznajemo, zapravo koliko je iseljenih iz Republike Hrvatske. Prema podacima iz Savezne Republike Njemačke ta je zemlja izdala oko 24.000 radnih dozvola za Hrvate. Najmanje je dvostruko iseljavanje od službene statistike RH.”

Po službenim podacima današnja slika zemalja u kojima živi najviše iseljenog stanovništva približno izgleda ovako:

Argentina   250 000            Kanada            250 000

Australija   250 000            Nizozemska     10 000

Austrija      90 000             Novi Zeland      40 000

Brazil         20 000             Njemačka         350 000

Čile            200 000           SAD                 1 200 000

Francuska   40 000            Švedska           35 000

Italija           60 000           Švicarska          80 000

Koliki broj iseljenog stanovništva čini ženska populacija, nije poznato.

 

Po zakonu i službenoj dužnosti

Službeno, odnosi i prava iseljenih građanki/a s matičnom državom regulirani su Zakonom o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH koji je donijet krajem 2011.godine.  Po navedenom zakonu iseljeno stanovništvo dijeli se na tri skupine: to su Hrvati u Bosni i Hercegovini, hrvatske manjine u europskim državama i hrvatsko iseljeništvo tzv. dijaspora. Člankom 3. ovog zakona uvedena je nova kategorija hrvatske građanke/ina u inozemstvu, a to je osoba sa “statusom Hrvata bez hrvatskog državljanstva”. Zakonom su obuhvaćeni i Hrvati bez hrvatskog državljanstva i bez statusa, kao i oni s državljanstvom.

Istim zakonom osniva se Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji treba provoditi zakon te biti nositelj odnosa i suradnje između državne uprave i njezinih građana u svijetu.

Dakle, živite li u inozemstvu, a željeli biste pokrenuti časopis, osnovati udrugu ili društvo koje će se obraćati vašim sunarodnjacima u stranoj državi ovaj ured bi vam trebao pomoći u tome. Želji biste studirati u Hrvatskoj, a živite u stranoj državi, konkurirajte u programu dodjele stipendija ovog ureda. Tako je bar zamišljeno, ali nije uvijek realizirano. Primjerice, Ured je potpisao ugovore o stipendijama s 630 studenata pripadnika hrvatskog naroda izvan RH za akademsku godinu 2012/13, a onda je Povjerenstvo za postupak dodatne provjere pronašlo tolike nepravilnosti u postupku da su jednostavno poništili svih 630 ugovora.

Unutar Državnog ureda osnovan je i Ured dobrodošlice koji bi svakoj povratnici/ku trebao olakšati put prema staroj kući. Ili kako su na svojoj web stranici naveli ured dobrodošlice “predstavlja focal point svim Hrvatima izvan Republike Hrvatske te svim Hrvatima povratnicima”. Ukupan godišnji proračun Državnog ureda za Hrvate izvan RH iznosi 60 milijuna kuna.

U lipnju 2013. osnovan je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH. Uz veleposlanstva i konzularne urede, građanke/i izvan matične države imaju dovoljno državnih tijela kojima se mogu obratiti. Pa ipak, rijetki to čine. Naime, mnoge/i su baš zbog razočaranosti neradom, nefunkcioniranjem i korumpiranošću državne uprave i odlučili otići iz zemlje.

 

Odlazimo jer moramo i odlazimo jer želimo

Zadnji emigrantski val koji je započeo 1991. ne jenjava do danas. Pri tom treba razlikovati uzroke odlaska jer nakon završenog ratnog izbjeglištva, uzroci povećane emigracije ekonomskog su i društvenog karaktera. Osnovni motivator je enormna nezaposlenost i loša situacija na tržištu rada. Ali ne odlaze samo nezaposlene osobe. Odlaze mnoge i zbog boljih uvjeta rada i većih primanja nego što ih imaju kod kuće. Odlaze i one koje ne žele živjeti u klimi korupcije, kriminala, rastućeg nacionalizma i sve veće netrpeljivosti prema različitostima.

“Nismo ni prve ni zadnje” – govori blogerica Superwoman. Na svom blogu duhovito opisuje odlazak iz Hrvatske i život u Njemačkoj.

Iako su nakon odluke o odlasku već treći dan se probudile u Núrnbergu, ona i partnerica prošle su duži put do konačne odluke. Za Libeline čitateljice sažela je višegodišnju priču:

“Po završetku srednje škole napustila sam sigurnost doma i otišla studirati u daleki Zadar. Kako mi to “daleki” sada smiješno zvuči, ali tada mi je tih 555 km (koliko ima od Vinkovaca do Zadra) zaista bilo na kraj svijeta. Nakon dvije godine shvatila sam da to nije ono što sam mislila te sam prekinula studiranje. Vratila sam se svojoj maloj obitelji. Ubrzo su uslijedili napadi panike. Što sad? Kako dalje?

U to vrijeme izašao je natječaj za policijsku akademiju što sam ja vidjela kao svoju drugu šansu. Ne bih više o toj temi, samo ću se zahvaliti Bogu što nisam uspjela u svojoj nakani. To kažem sada, ali tada mi je to bio još jedan veliki poraz. Povratak u krevet, spuštene rolete, depresija. Ono što me izvuklo iz kreveta bila je moja veza, odnosno naša ljubav. Kako ljubav pokreće svijet, pokrenula je i mene. Da sam tada bila sama vjerovatno više nikada ne bih smogla snage ustati iz kreveta. Jer depresija nije nešto što prolazi samo od sebe. Draga je bila ta koja me čupala van. A kada si zaljubljen, onda nekada poželiš voljenoj kupiti cvijet, knjigu, medu… I super je tražiti od mame džeparac za kave, poklone, koncerte i sl. Super je kada imaš 15. Kada zagrizeš 20-te više i nije tako ugodno. Logičan slijed bilo je zaposliti se.”

“Potraga za poslom nije urodila plodom ni nakon gotovo 2 godine”, nastavlja Superwoman. “Moj savjetnik me za svo to vrijeme samo jedan jedini put poslao da se prijavim na natječaj za posao. A ako imate iskustva sa HZZ-om, onda znate da ne smijete odbiti takvo što. Isto tako se savjetnici dodjeljuju po strukama, a kako sam ja po struci upravni referent sukladno tomu moj me savjetnik poslao da se prijavim na natječaj za animatora u biljarskom klubu. Kakav je opis posla animatora u biljarskom klubu i radi li se o velikom biljaru ili džepnoj verziji nisam željela ni razmišljati. Poslala sam najgoru molbu za posao u povijesti istih samo da me ne pozovu na razgovor i po prvi puta osjetila uspjeh za neuspjeh.

U međuvremenu su roditelji moje partnerice saznali za našu vezu i stvari su se poprilično zahuktale. Iskoristile smo poziv prijatelja, spakirale kofere i via Jelsa. Da skratim priču – radile četiri mjeseca u restoranu za dvije tisuće kuna. Ne, ne dame i gospodo. Ne mjesečno, ne svaka. Za četiri mjeseca rada (neprijavljenog – kako smo naknadno shvatile) gospodin je jedva svakoj iscijedio po tisućicu. Kako povratak nije bio opcija, pošto poto odlučile smo ostati u Jelsi”, nastavlja Superwoman.

“Nema masline i vinograda u kojem nismo radile. I kako to obično biva kada se jedna vrata zatvore, otvorila su se vrata ribarnice. Tako smo i tu provele četiri duga zimska mjeseca. Ujutro bi bijeli kombi došao prvo po nas dvije, jer smo bile najdalje, pa redom kupio žene. Do ribarnice bi kombi izgledao kao da vozi bijelo roblje. Nas 15-tak žena natiskano u mali bijeli kombi bez prozora i sjedala. I sve to za dvije tisuće kuna. Ovoga puta mjesečno i svaka, ali od toga je bilo 500 kuna bona za Tommy trgovinu. Sveukupno tisuću kuna za mjesečnu kupovinu u najskupljoj otočnoj trgovini. Ostalih tisuću i petsto kuna dobivale smo u naturi nakon natezanja sa šefom i objašnjavanja što će ti tvoji zarađeni novci. Srećom, upoznale smo divne ljude koji su nam sredili sezonski posao u hotelu. Odradile smo tamo dvije dobre sezone. Zimske mjesece provodile smo doma.”

“Jedna subotnja večer napravila je veliku prekretnicu u našim životima. Vidjele smo status frendice na popularnoj društvenoj mreži. Nudila je posao u inozemstvu”, objašnjava Superwoman. “Odmah smo počele smišljati što ćemo ponijeti. Tko će nositi peglu, a tko fen. Dogovor je pao – sutra nakon ručka krećemo na put”, šalile smo se s društvom.

“No probudila sam se sa samo jednom mišlju – Njemačka. Neki vražićak me natjerao da se javim frendici. Ispričala mi je sve. Što bi radile, kakav je smještaj, ljudi, što se od nas traži. Razočarat ću vas, ali ni u jednom trenutku nije spomenula dio kada novci padaju s neba i kada po dolasku u Njemačku dobivate stan, auto i posao. Nije zvučalo niti malo bajno. Deset kilometara do posla biciklom, a deset km u Slavoniji i deset km u Njemačkoj nisu isto. Slavonija je ravna. Poslala sam Dragoj poruku “Idemo li u Njemačku?”, na što je brzo odgovorila da idemo. Objasnila sam joj da se ne radi o nastavku sinoćnje šale nego stvarnoj opciji. Nije se pokolebala. Nazvala sam ju ne bi li joj ukazala na ozbiljnost situacije, a nakon što me saslušala samo je pitala kada krećemo. I to je bilo to. Ne, nije bilo tako lako. Trebalo je reći majci da odlazimo tjedan dana prije Božića. Ovoga puta za stalno. Odlučila je više ne slaviti Božić. Zauvijek ću pamtiti njene riječi prije odlaska “Bolje da te želim nego da te žalim!”.

“Za tri dana bile smo u busu za neki bolji život. Pomalo sam se nadala da nije sve baš tako kako je frendica opisala, ali bilo je. Kada se odmaknem dva koraka unatrag, vidim da između naših iskustava u Lijepoj i Njemačkoj baš i nema neke velike razlike. Jedina razlika je da ovdje za svu tu muku dobijemo dogovorenu plaću. Radimo u Burger Kingu. Kada nekome kažemo gdje radimo uvijek je isti komentar: “a super je za početak”. A istina je da smo radile za minimalac. Nakon godine dobile smo povišicu. Uskoro ću postati šef smjene pa ću dobiti još jednu povišicu. Ne smijemo biti nezahvalne jer su uvjeti bili korektni. Nudili su smještaj, a opće je poznato da je u Njemačkoj lakše naći posao nego smještaj.”

“Kada je počeo val odlazaka iz Lijepe, nitko nije mogao niti zamisliti kakve će razmjere poprimiti. Od vala je nastao tsunami i potopio sve pred sobom”, smatra Superwoman.

“Nisam sretna što smo morale napustiti Lijepu. Ne zbog domovine kao takve, nego zbog onog osjećaja pripadnosti. Ali nisam kivna i ne krivim nikoga. Neki očevi su ’91. išli u Njemačku pa omogućili svojoj djeci ugodan život u Lijepoj. Drugi očevi su ’91. ostali u Lijepoj pa omogućili svojoj djeci ugodan život u Njemačkoj. Nema tu previše filozofije.” – zaključila je.

{slika} 

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji”. 

Zlostavljanje na porodu: društveno prihvatljiv oblik rodno uvjetovanog nasilja

U hrvatskim rodilištima, ali i u rodilištima u regiji, redovito možemo svjedočiti mizoginiji na steroidima. Sve ono protiv čega feminizam stoji, sve ono nad čim se zgražamo, na što reagiramo i protiv čega se borimo – tamo se događa svakodnevno. Medicinsko osoblje, mahom muškarci, u pozicijama moći uskraćuju ženama pravo glasa i autonomiju. Žene koje ustraju na tome da su one jedine odgovorne za sebe i, kao takve, jedine sposobne donositi odluke o svome tijelu se tretira kao histerične, nerazumne, agresivne i nerijetko ih se zbog toga kažnjava. Ponekad verbalnim zlostavljanjem, ponekad nepotrebnim medicinskim intervencijama, ponekad nasilnim vaginalnim pregledima, a nekad i vaginalnim sakaćenjem (jer kako drugačije objasniti previsoke stope epiziotomije i nesrazmjer od čak dvadesetak posto između podataka u ljetopisu HZZO iz 2014. godine i podataka prikupljenih od korisnica u anketi o iskustvima žena u hrvatskim rodilištima?).

Iako, istina, u našem sustavu postoje pojedini ginekolozi i ginekologinje koji/e se trude uskladiti s pozitivnim praksama i medicinom baziranom na nalazima te potrebama i željama pacijentica, većina sustava funkcionira više na nekom običajnom pravu, na razini kada se žena udari toljagom u glavu i uvuče u špilju. Samo što to kod nas izgleda više ovako: ženi se daje bjanko papir na potpisivanje na koji se kasnije proizvoljno nadopisuju (ili dosta često ne upisuju) intervencije. Ženi se međunožje brije (praksa koja nema nikakvo uporište u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima), ženu se klistira (praksa koja nema nikakvo uporište u medicini baziranoj na dokazima), uskraćuje joj se hrana i piće (što također nema uporišta u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima), uskraćuje joj se sloboda kretanja (naredbom da leži ili opasavanjem CT aparatom radi praćenja rada srca djeteta tijekom cijelog poroda, što također nema uporište u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima). U pojedinim slučajevima neposluha žene, i dan danas, bivaju kažnjavanje doslovnim vezivanjem za krevet. Prokidanje vodenjaka ili uvođenje dripa (infuzije hormona oksitocina u fiziološkoj otopini koji se daje za stimulaciju trudova ako se ne javljaju prirodno, ako su neredoviti, spori, nejednakog intenziteta) da se ubrza porod jer se nekome spava ili žuri također nije iznimka. Nerijetko se sve završi nalijeganjem na trbuh i epiziotomijom (kirurškim zahvatom kojim se proreže medica – tkivo između rodnice i rektuma). To sve skupa je standardni paket usluga. Brojke pokazuju da je to toliko često da predstavlja normalan porod u hrvatskom rodilištu, dok je fiziološki porod postao iznimka, nešto što za što se treba izboriti, riskirajući tako osvetu zbog neposluha. Naime, u našoj kulturi dobra, suradljiva rodilja je ona koja sjedi, šuti i klima. Koja šutke i bespogovorno, poželjno sa smiješkom, prima sve one intervencije za koje, najčešće, doktor odluči da su u njenom najboljem interesu. Jer kako bi rodilja ikada mogla biti ta koja zna što je najbolje za nju? Kako bi činjenica da je to njeno tijelo, i samo njeno tijelo, mogla značiti da je ona ta koja ima zadnju riječ? I da je ona dovoljno odrasla i sposobna da preuzme odgovornost za svoje zdravlje? Kako bi uopće moglo biti moguće da je njoj više stalo do vlastitog zdravlja i dobrobiti njenog djeteta nego nekoj osobi koju vidi prvi put u životu?

Izgleda kao da u ženi koja rađa vidimo sve one stereotipe protiv kojih se borimo u svim drugim sferama života. Ona je nerazumna, iracionalna, pretjerano emotivna, product svojih hormona, histerična, inferiorna… Ona prestaje biti osoba imenom i prezimenom već postaje slučaj. Često i samo objekt. Inkubator. Postaje nešto iz čega ili od koga treba spasiti dijete pod svaku cijenu. Jer to je najbitniji mjeritelj kvalitete u hrvatskim rodilištima, perinatalni mortalitet i maternalni mortalitet. Iako nikome ne pada na pamet osporavati ova dva faktora kao najvažnije, želimo li uistinu svesti porod na puko preživljavanje? A ako ne preživimo porod?

“Nekome je potreban grublji kontakt, nekome nježniji, nekome samo zamolba. Grublje ophođenje znači povećanje koncentracije i suradnje kod rodilja. Žena mora roditi. Rodilja mora roditi. Ne može doktor roditi umjesto rodilje. Međutim, to se nekada tumači drugačije. Žao mi je ako moj način dovodi do toga, ali to je moj način”, pojasnio je ginekolog Nikola Kolak kako obavlja svoj posao.

U maniri pravog mizoginog nasilnika, ovako je opravdao svoje verbalno i fizičko nasilje nad jednom ženom koje je rezultiralo smrću njenog djeteta. Ovaj pokušaj opravdavanja vrijeđanja i ponižavanja jedne žene koja je došla u vinkovačko rodilište vjerujući da će doktor raditi u njenom najboljem interesu, a posljedično tome i najboljem interesu djeteta, tipično je svaljivanje krivnje na žrtvu. Film koji u hrvatskom javnom prostoru gledamo iz dana u dan. Kriva je što je silovana. Kriva je što je udarana. Kriva je što je ubijena. Uvijek je Ona kriva. Kriva je što je Ona. I tu pada u vodu onaj razlog za kojeg se ginekolozi i ginekologinje uvijek i rado hvataju, a to je da su oni/e odgovorni/e za život naše djece. Međutim, kada to isto dijete, u čije ime su vam prije deset minuta divljački skakali po trbuhu, umre, oni/e se ne smatraju odgovornima. Vi ste odgovorne. Mi smo odgovorne.

Kada liječnik/ca citira znanstveni časopis koji kaže da se žena treba slobodno kretati, on/ona je stručnjak/inja i svi/e oduševljeno klimaju. Kada žena to isto citira, ona se miješa u sustav. Kada doktor/ica kaže da ne bi trebali/e požurivati drugo porođajno doba, on/ona je stručnjak/inja. Kada žena odbije drip da si ‘skrati muke’, ona ugrožava svoje dijete. Kada se žene žale na rutinsku epiziotomiju, one su ‘google doktorice’.

U svijetu koji mrzi žene njezina riječ nikada nije mjerilo stvari. Uvijek moramo čuti njegovu stranu. Uvijek je On imao valjani razlog. Uvijek je Ona isprovocirala njegovu reakciju. Imamo sistem u kojem se nasilnik osjeća toliko sigurno da nakon svog zlodjela može otići na bolovanje i žaliti se svakome tko pokaže interes kako je na njega pokrenut medijski linč, istovremeno nazivajući sve hrabre žene koje su skupile hrabrosti ustati i ispričati svoje iskustvo, lažljivicama i psihički bolesnima te im prijetiti tužbama za klevetu. Žene se aktivno ohrabruje da o svojim lošim iskustvima šute, da se ne žale. Da zaborave bol kada ugledaju svoje zlato. Da budu sretne što su žive. Kada znamo kako se u Hrvatskoj tretira žrtve silovanja, kaznenog djela koje je, za razliku od porodničarskog nasilja, prepoznato u zakonu, kada znamo koliko im se vjeruje i što sve prolaze od prijave djela do uopće započinjanja suđenja, ne moramo biti previše bistri da zaključimo zašto je broj prijava zlostavljanja na porodu toliko malen. Zlostavljanje na porodu je društveno prihvatljivi oblik nasilja koji se događa svakodnevno u Hrvatskoj i ima dalekosežne posljedice i na ženu i na dijete i na obitelj, a posljedično i na društvo.

Dok žena žrtva nasilja ukapa svoje dijete, dok se ostale žrtve porodničarskog nasilja ušutkava, što radi struka? Što radi taj isti sistem u kojem se maltretira žene? Često možemo, kada se potegne pitanje porodničarskog nasilja, pročitati da ‘nisu oni svi isti i da je to samo jedna trula jabuka’. To, nažalost, nije istina jer ako prešućujete nasilje, vi ga potičete. Ako okrećete glavu od njega, vi ga odobravate. Sustav jako dobro zna što čine pojedinci. I ako ohrabrujemo prijateljicu, sestru, majku, kolegicu da prijave obiteljsko nasilje, zašto ginekolozi/ginje ne prijavljuju nasilnike u svojim redovima? Zašto se ne ograđuju od doktora Kolaka? Zašto javno ne osude njegov ‘grublji’ način? Zašto mu se kolege i kolegice stručnjaci/kinje ne suprotstave i upozore ga kako ‘njegov način nije jedini način’ te da drugi liječnici i liječnice ne tretiraju ženu kao inkubatoricu?

A žene? Koga je u svemu ovom briga za žene? Dok se na naslovnicama novina zadnjih dana izmjenjuju razne varijacije naslova o propasti hrvatske nacije zato što se rađa premalo djece, nitko ne poteže priču kako je dio uzroka i lose iskustvo prethodnog poroda. Naravno, uz ostale uvjete poput ekonomskih mogućnosti i same želje za širom obitelji, sigurno i tretman na prethodnom porodu igra ulogu. Međutim, kao i liječnici/e, i društvo iskustvo rodilja ne uvažava. One rijetke koje se odluče podići glas, nadležne institucije ignoriraju, a u društvu se stvara slika kako je ‘žena morala patiti zbog dobrobiti djeteta, te da se sebično žaliti na tretman kada joj je upravo takav tretman omogućio najveću sreću – dijete’. Ženi se pridaje pažnja tek kada dođe do tragedije, kao u slučaju Matee Janković.

Sada nude doktora Kolaka kao žrtveno janje da ušutkaju žene jer je vrlo izgledno da će biti suspendiran na temelju negativnog nalaza Inspekcije Ministarstva zdravlja, koji je ista proslijedila DORH-u.

“Nakon ovog javnog linča, ne znam što će biti. Nadam se samo da će struka odlučiti, a ne javnost”, poručio je doktor Kolak. Ona ista struka koja na Plitvicama raspravlja o potrebi psihijatrijskog vještačenja žene koja se usudila donositi odluke o vlastitom tijelu i zdravlju. Dok se istovremeno naziva žene u fertilnoj dobi ‘majkama nacije’ i pjevaju im se hvalospjevi ‘jer one stvaraju i održavaju  ovu našu zemlju’, s druge strane ih se kontinuirano ponižava, zlostavlja, reže i u konačnici ubija jer ona su ipak samo ljuštura iz koje će izići novi nacionalni vođa, ponos Hrvatske, ali i jeftina radna snaga za održavanje ovakvih društvenih odnosa. 

Više od 20.000 ljudi protiv Orbanove kontrole obrazovanja

Na prosvjedu protiv kontrole obrazovanja koju je uvela mađarska vlada, u Budimpešti se u utorak okupilo više od 20.000 ljudi, najviše u posljednjih nekoliko godina.

Skup, organiziran na državni praznik, najveći je od prosvjeda kojim je krajem 2014. postignuto ukidanje poreza na interent koji je uvela vlada konzervativnog premijera Viktora Orbana.

Prosvjednici i prosvjednice, većinom učitelji, roditelji učenika i lijevo orijentirane aktivistkinje tražili/e su povratak autonomije školskih ustanova, koju je reforma obrazovanja dovela u pitanje.

Istvan Pukli, jedan od vođa prosvjeda i ravnatelj gimnazije u Budimpešti zaprijetio je vladi jednosatnim štrajkom 30.ožujka ako se ne ispriča zbog “uvreda i poniženja” nastavnika nakon što je Orban stupio na vlast 2010.

Orbanova vlada je prije tri godine potpuno preuzela kontrolu nad školama iz ruku lokalne samouprave i sve aspekte obrazovanja sada regulira središnje državno tijelo, čak i nabavu kreda za ploče.