Slučaj Poljska: Između prljave zarade i čiste savjesti

Kada se govori o pravu na pobačaj u Europskoj Uniji, Poljska je, uz Irsku, Španjolsku, Portugal i Cipar, jedna od onih država koje svojim građankama brani prakticiranje njihovih ljudskih prava. U Poljskoj je 1950-tih godina 80,000 žena godišnje bivalo hospitalizirano radi ilegalnih pobačaja. Nakon destalinjizacije 1956. godine, to se promijenilo i pravo na pobačaj regulirano je zakonom. No, 7. siječnja 1993. godine došlo je do povratka u mračno doba za ženska reproduktivna prava, te je nakon četiri godine debatiranja izglasan zakon protiv pobačaja. Zakon je donesen unatoč tome da je Poljska javnost bila protiv. Drugi je paradoks taj da su Poljakinje izgubile pravo na izbor odmah nakon što je Poljska postala neovisna i demokratska država.

Zakon koji je do tog trenutka bio na snazi prepoznavao je  tzv. socijalne razloge za pobačaj, što u praksi znači da je bio dostupan na zahtjev, u javnim bolnicama i privatnim klinikama. Od 1993. do danas navedeni zakon, odnosno Zakon o planiranju obitelji, nije doživio radikalnije izmjene: pobačaj je i dalje dozvoljen u slučaju opasnosti za ženino zdravlje, fetalnih abnormalnosti i kada je trudnoća posljedica silovanja.

“Pokušaj liberalizacije zakona dogodio se 1996. godine, te je dozvoljen pobačaj do 12 tjedana trudnoće, ako se žena nalazi u teškim životnim uvjetima. Bio je na snazi do 1997. godine, kada je konzervativna vlada dovela u pitanje ustavnost zakona. Ustavni sud je zaključio kako je pobačaj iz socijalnih razloga neustavan. Odluku su opravdali činjenicom da je Poljska demokratska država koja štiti život u svim fazama.” izjavila je Anka Grzywacz, aktivistkinja za prava na pobačaj poljske Federacije za žene i planiranje obitelji. Ova odluka, kao i njezine posljedice, šokirala je borkinje i borce za ljudska prava, kao  i pravnu struku.

Sukladno Zakonu o planiranju obitelji, pobačaj je dozvoljen u određenim situacijama. U praksi, gotovo je nemoguće ostvariti pravo na prekid trudnoće unatoč okolnostima: u Poljskoj se, godišnje, napravi 150 legalnih pobačaja. “No, kako su zapravo državne institucije te koje donose odluke, ženama je teško ostvariti svoje pravo čak i u situacijama kada bi taj pobačaj trebao biti legalan. Naime, mnogo liječnika/ca se poziva na priziv savjesti, ne postoje evidencije o tome. Većina žena putuje u Varšavu kako bi prekinule trudnoću, što je značajan financijski trošak. Ako se radi o trudnoći koja je nastala kao rezultat silovanja, pobačaj je moguće izvršiti do dvanaestog tjedna trudnoće.  Istraga i suđenje traju određeno vrijeme, što ženi automatski pobačaj učini nedostupnim. Kada se radi o prekidu trudnoće radi malformacije ploda, isti se može učiniti do 22 tjedna tudnoće. Prenatalni pregledi se dugo čekaju. Nije sve crno-bijelo. Mnogo žena niti ne zna svoja prava i jednostavno propuste priliku.” objasnila nam je Anka Grzywacz.“Trenutno imamo dva slučaja na Europskom sudu za ljudska prava vezano uz nemogućnost ostvarenja prava na pobačaj.” rekla je.

“Nedavno je jedna civilna organizacija probala izvršiti pritisak na zakonodavce/kinje da se izmijeni ovaj, ionako izuzetno striktan zakon o pobačaju, te da se zabrani pobačaj u apsolutno svim slučajevima. Skupili su 200.000 potpisa, radili su u suradnji s Crkvom. Korištena je retorika kao što je “Jeste li protiv ubijanja bolesne djece?”, na što su se ljudi naravno zgražali i davali im svoj potpis.” ispričala je Grzywacz. Druga strategija koju anti-choice grupe u Poljskoj koriste je usporedba pobačaja s koncentracijskim logorima i izdajom nacije, povlačeći snažnu emocionalnu i psihološku vezu s post-komunističkom Poljskom. Naravno, prezentiraju i opadajuće statistike poroda kao važan argument za potpunu zabranu pobačaja.

Poljska je zemlja od 38.5 milijuna stanovnika/ca, 51,6% su žene. Žene koje neplanirano zatrudne, nemaju legalnu mogućnost prekinuti trudnoću, što je sjajna situacija za crnu ekonomiju: “Statistike pokazuju da je u vrijeme dok je pobačaj bio legalan, istih bilo izvršeno oko 150,000 godišnje. Sada, kada je ilegalan, računamo da ih se godišnje napravi oko 100.000. Naravno, treba uzeti u obzir da je kontracepcija bolja i dostupnija nego prije dvadeset godina”, rekla je Grzywacz. Cijena ilegalnog pobačaja iznosi oko 850 dolara, odnosno visine je prosječne plaće u  Poljskoj i nije tajna da doslovno postoji mreža liječnika i liječnica koji/e ilegalno rade pobačaje: kvaliteta usluge je proporcionalna cijeni, prekide trudnoće uglavnom rade ljudi koji jesu liječničke struke, ali je sigurnost upitna.

{slika}

Nizozemska organizacija koja ženama širom svijeta šalje tablete za pobačaj, Women on web, otkrila je rupu u poljskom zakonu: naime, nema zakonskog gonjenja osobe koja uzme tabletu za pobačaj, već za osobu koja je proda. Isto vrijedi i za ilegalne pobačaje: ne gone se žene, već osobe koje pobačaje rade. Women on web su u nekoliko navrata organizirale dostavu tableta za pobačaj dronovima, što je privuklo veliku pažnju javnosti, pomoglo ženama, ali i ponovno dovelo ovu temu u javnu debatu. Osim tabletama, one kojima je poreban pobačaj i mogu si to priuštiti, isti obave u Njemačkoj ili Češkoj, ovisno o tome gdje žive.

Prema podacima Guttmacher instituta, nesiguran pobačaj je uzrok 70,000 smrti žena godišnje u svijetu, odnosno na osam žena koje umru od neke komplikacije vezane uz trudnoću, jedna premine radi komplikacija nakon nesigurnog pobačaja. Otprilike osam milijuna žena godišnje doživi post-abortivne komplikacije koje mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Zdravstveni sustav se temelji na načelu solidarnosti i moguće je dobiti savjet o kontracepciji u javnoj zdravstvenoj ustanovi. No, samo je jedna vrsta kontracepcije besplatna, dok su trudnoća i potrebe majke i djeteta nakon poroda pokrivene iz proračuna, čak i u slučaju kada majka nije osigurana. “Tableta za dan nakon” je dostupna, i to nakon intervencije Europske komisije u 2015. godini.

Što se tiče seksualne edukacije, Grzywacz objašnjava: “Postoji obveza provođenja edukacije o ljudskoj seksualnosti i kontracepciji u školama. Zove se “Priprema za život u obitelji”. Progresivna je i program je dobar. Problem je u implementaciji: roditelji mogu ispisati dijete, što je u redu, ali škole ne zapošljavaju stručne osobe da ju provode, već to rade časne sestre, svećenici i učitelji/ce koji/e prate crkvene dogme. Ne postoji nikakva supervizija.”

Kao i u Hrvatskoj, i poljske anti-choice grupe egzistiraju s uporištem u Crkvi. Crkvene dogme se miješaju s konzervativnim stavovima i produciraju “kulturu koja ne prihvaća pobačaj” – iako  trendovi pokazuju da preko 90 posto katolika/kinja širom svijeta podržava pravo na izbor i kontracepciju. No, europski anti-choice lobiji svoje stavove, koji su često ideološki napadi na ženska prava, prezentiraju kao prava žene da odabere, nudeći im (krive) informacije o pobačaju, njegovim opasnostima i indiktroniraju ih kako bi ih uvjerili da, unatoč okolnostima radi kojih su donijele odluku o pobačaju, istu opozovu. “Njihova strategija je često toliko sofisticirana da zbuni publiku i sakrije činjenicu da su oni protiv pobačaja u svim situacijama. Nastavno, takve jezične formulacije ubačene su u službeni poljski jezik – termin “začeto dijete” je zamijenilo riječ fetus u zakonodavstvu, a trudna žena je postala “majka začetog djeteta”, – navode u Studiji jedanaest zemalja: “Zagovaranje prava na pobačaj”.

Tradicionalne vrijednosti i ideju “kulture života” zagovarao je pokojni Papa Ivan Papao II, koji je i sam bio žestoki zagovaratelj zabrane pobačaja. Retorika koju koriste svećenici njegove crkve je jednostavna: pravo na izbor je privatni rat koji vodi grupa ljevičarskih feministkinja, a čiji je cilj uništenje strukture obitelji i temelja njihove nacije. Ono što je specifično u Poljskoj, a događa se i u Hrvatskoj, je brutalna povreda načela stečenih prava, kao što je pravo na zdravlje, dostojanstvo i život, a sve u ime – zaštite života. Papa Ivan Pavao II je učvrstio vjeru Poljaka/inja i dao im snagu da se nastave boriti za svoju državu, ali i ojačao Katoličku crkvu kao neprikosnovani izvor morala i imunu na reforme.  Kako navodi publikacija Catholics for Choice (Katolici/kinje za izbor): Papa Ivan Pavao II njegovao je filozofsku ideju o zaštiti onoga što je vidio kao “najosjetljivije” – fetalni život, i to više od zaštite žena.

Nakon smrti Pape, počeli su izlaziti na vidjelo detalji o njegovom životu: na primjer, imao je potpuno nerealne slike o ženstvenosti – izgubio je majku kao devetogodišnjak, odgojili su ga muškarci i život je posvetio Djevici Mariji, onome što je vidio kao savršeni prikaz žene, požrtvovne i pune ljubavi, koja je svoje majčinstvo prihvatila bez pitanja. Odgovore na sva pitanja o ženskoj seksualnosti je tražio kod svoje prijateljice Wande Poltawske, koja je, kao osoba koja je uz mnoge užase preživjela nacističke logore, imala diskutabilne stavove o istima. Wanda Poltawska je pisala znanstvene radove u kojima je tvrdila da kontracepcija uzrokuje neruoze i vrši nepopravljivu štetu ženskom organizmu, između ostalog, a Ivan Pavao II je to distribuirao kao – činjenice.

Žene u Poljskoj nalaze se u nezavidnoj situaciji: uz crkvene dogme, pasivnu javnost i temelje postavljene na lažima Poltawske i krive inicijalne postavke Pavla II, teško je da će se isto promijeniti u skorijoj budućnosti. Važno je, za shvaćanje problema, ponoviti brojke: 100.000 ilegalnih pobačaja s prosječnom cijenom od 850 eura. U Poljskoj je oko 15.000 ginekologa/inja. U kojem času prestaje ta granica zabrane pobačaja radi savjesti i počinje dobro štićeni biznis ilegalnih pobačaja?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Svaki peti stanovnik Hrvatske u riziku od siromaštva

U povodu Svjetskog dana socijalne pravde, 20. veljače, Hrvatska mreža protiv siromaštva promovirala je u petak publikaciju “Siromaštvo i nejednakost u EU” koja sadrži niz podataka vezanih za siromaštvo, socijalnu isključenost, te metode kako prepoznati rizike od siromaštva i pomoći osobama da se od toga zaštite.

“Cilj je publikacije koju je izradila Europska mreža protiv siromaštva pružiti kvalitetne informacije za široku javnost”, rekao je predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva Nino Žganec, te dodao: “Ona je i svojevrstan vodič u razumijevanju siromaštva i što ga uzrokuje, a donosi i opće podatke o dimenzijama siromaštva”.

“Procjenjuje se da u zemljama EU-a 124 milijuna ljudi, odnosno 24,8 posto, živi u riziku od socijalne isključenosti”, rekao je Žganec dodavši da se u publikaciji navode preporuke kako se boriti protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

“Po podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva u 2014. godini iznosila 19,4 posto”, navela je Dubravka Rogić-Hadžalić iz Državnog zavoda za statistiku.

 “Ta stopa”, objasnila je Rogić-Hadažlić, “ne pokazuje koliko je osoba stvarno siromašno nego koliko njih ima dohodak ispod praga rizika od siromaštva, a on je u 2014. za jednu osobu iznosio nešto više od 23.000 kuna, te za četveročlanu obitelj 49.896 kuna”.

Podaci govore da je u 2014. čak 60,9 posto osoba živjelo u kućanstvima u kojima se teško spaja kraj s krajem, a njih oko 70 posto izjavilo je da ne može otići tjedan dana na godišnji odmor. Oko 30,6 posto izjavilo je da im računi za komunalije predstavljaju problem, dok samo za 2,4 posto to nije bio nikakav problem.

Po tim brojkama, u Hrvatskoj je vidljiv trend porasta rizika od siromaštva, pa društvo i država trebaju biti itekako svjesni tog problema čije rješavanje mora postati prioritet, rečeno je na skupu.

“Dok je svaki peti hrvatski stanovnik u riziku od siromaštva u javnosti su, nažalost, važnije ideološke teme”, ocijenio je Entoni Šeperić, koordinator Mreže hrane, udruge koja je inicirala ukidanje PDV-a na doniranu hranu, te dodao: ” U Hrvatskoj se godišnje uništi 300 do 400 tisuća tona hrane, što su zapanjujuće brojke. Tom problemu još nitko nije sustavno pristupio, a kad bi se spasilo samo 100 tisuća tona hrane u Hrvatskoj više niti jedan čovjek ne bi kopao po kantama za smeće”, kazao je Šeperić.

“Naša je vizija da Hrvatska postane društvo u kojem će problem siromaštva biti tretiran barem na jednakoj razini kao i sada u javnosti predimenzionirane ideološke teme”, zaključio je Šeperić.

U prijevodu publikacije koju je izradila Europske mreža protiv siromaštva, i njenoj pripremi, uz Hrvatsku mrežu protiv siromaštva sudjelovali su i predstavnci zagrebačkog Studijskog centra socijalnog rada i udruga Mreža hrane.

Da SDP ima hrabrosti, prijavio bi se DORH-u

Prošloga tjedna Državno odvjetništvo RH (DORH) na svojim internetskim stranicama izvijestilo je da neće nadležnim državnim odvjetništvima dostavljati obavijest Državnog izbornog povjerenstva (DIP) o neispunjavanju zakonom propisane kvote o najmanje 40 posto žena na izbornim listama i to zbog toga što su zaključili kako ne postoji zakonski osnov za pokretanje prekršajnih postupaka. Nakon njihove objave započeo je otvoreni sukob s Ustavnim sudom koji je do svojega vrhunca došao danas.

Podsjećamo, najprije se oglasio Ustavni sud koji je zaključio suprotno stajalištu DORH-a da je na prošlim parlamentarnim izborima vrijedila zakonska obveza prema kojoj je na kandidacijskim listama moralo biti najmanje 40 posto pripadnika svakog spola.

Zaključak DORH-a nazvali su arbitrarnim i ustvrdili da je DORH svoj zaključak utemeljio na  selektivnom i pogrešnom tumačenju njegove odluke kojom je ukinuta posljednja rečenica članka Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, odnosno dio članka izmijenjenog Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Ukidanjem tog dijela članka ukinuta je sankcija nevaljalosti lista ukoliko nije ispoštovana kvota od minimalno 40 posto pripadnika svakog spola na kandidacijskoj listi.

U dopisu poslanom iz Ustavnog suda DORH-u stoji i kako “osnovano očekuju da DORH povuče sporni zaključak”, na što se danas posebno osvrnuo Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan u svojem odgovoru Ustavnom sudu.

U dopisu objavljenom na stranicama DORH-a, Cvitan piše kako će upravo zbog gore navedenog dijela, ali i nazivanja samog dopisa kojeg je Ustavni sud uputio DORH-u “upozorenjem”, obavijestiti Hrvatski sabor i Vladu Republike Hrvatske “o narušavanju Ustavom propisane samostalnosti državnog odvjetništva kao neovisnog pravosudnog tijela” od strane, ni više ni manje, nego Ustavnog suda.

Odluku DORH-a da neće pokretati prekršajne postupke protiv političkih stranaka, odnosno, predlagatelja lista na proteklim parlamentarnim izborima komentirala je i SDP-ovka Gordana Sobol.

“Žene su postale loptice za “šutiranje” između Sabora, Ustavnog suda i DORH-a jer nema volje da se problem riješi”, rekla je Sobol, inače predsjednica SDP-ovog Foruma žena, ali i predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova pri hrvatskom Saboru.

Kritizirajući odluku DORH-a kako neće primjenjivati financijske sankcije, Gordana Sobol našla se u poprilično kompliciranoj situaciji.

Naime, volje za ‘rješavanje problema’ prilikom slaganja lista za protekle izbore nije imala ni koalicija Hrvatska raste. Zaključak je to koji se vrlo jednostavno može izvući iz činjenice da ta koalicija koju je predvodio upravo SDP nije ostvarila takozvanu rodnu kvotu na čak 5 od ukupno predanih 10 kandidacijskih lista. Više o tome pisale smo u tekstu ‘To što ‘Hrvatska raste ne znači da raste broj žena na listama’.

Pitamo se, stoga, hoće li SDP biti ustrajna i dosljedna politička stranka koja neće samo kritizirati DORH, već hoće li i (s obzirom na naputke koji dolaze iz Ustavnog suda) sami sebe prijaviti DORH-u?

Samostalna prijava DORH-u kojom bi SDP de facto priznao prekršajnu odgovornost, a tako potencijalno i snosio sankciju koju bi mu zbog nepoštivanja obveze uravnotežane zastupljenosti žena na svojim kandidacijskim listama odredio prekršajni sud sasvim sigurno bi, barem minimalno, doprinijela, kako je to rekla sama gospođa Sobol, ‘rješavanju problema’.

S druge strane, moguća je i interpretacija kako istup Gordane Sobol prvenstveno ide u smjeru kritike i vlastite političke stranke (iako ona izrijekom nije spomenuta) želeći na takav način poručiti kako žene u SDP-u u svojim rukama imaju i više moći no što im se najčešće pripisuje. Osnovna ideja uvođenja takozvanih rodnih kvota i sankcija za nepoštivanje minimalnih kvota jest ojačavanje uloge žena u političkim strankama, budući da se pretpostavlja da nemaju dovoljno snažnu poziciju moći (u patrijarhalnim sredinama poput Republike Hrvatske) u samim strankama kako bi se izborile za uravnoteženije liste.

Iako je druga interpretacija nevjerojatnija, ona svejedno mora postojati kao opcija, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da kada do sukoba dođe, baš kao što je to ovaj aktualni na relaciji Ustavni sud – DORH, glavnu ulogu braniteljica preuzimaju žene. No, kada se rezultati postignu, iako se procesu vrlo često aktivno protive, zasluge preuzimaju muškarci. Jasnijem iščitavanju onoga što se događa iza zatvorenih vrata, u ovom slučaju SDP-a, kada govorimo o tome što doprinosi, a što oteževa političku participaciju žena ili njihovo probijanje staklenog stropa i zauzimanje pozicija donositeljica odluka, sasvim sigurno doprinijelo bi kada se ti razgovori ne bi vodili isključivo iza baš takvih – zatvorenih vrata.

Zajednički nazivnik i jednoj i drugoj interpretaciji je ono što vidim kao temeljne nedostatake SDP-ove politike: manjak dosljednosti, jasne političke vizije te konstantno demagoško podizanje letvice u, za društveno-politički kontekst Republike Hrvatske, nebeske visine dok zapravo (i naočigled) ni sami ne udovoljavaju minimalnim standardima zahtjeva koje postavljaju. U ovom konkretnom slučaju ocrtava se to dvojako – najprije tvrdeći kako je SDP stranka koja se apsolutno zauzima za propagiranje vrijednosti ravnopravnosti spolova, a onda zanemarujući upravo Zakon o ravnopravnosti spolova na 50 posto kandidacijskih lista koalicije Hrvatska raste. Drugo, i ne toliko jasno vidljivo, dok brojni političari i političarke SDP-a priznaju kako je politička participacija žena na iznimno niskoj (i sramotnoj) razini, dok prepoznaju i priznaju sveprisutnost seksizma u politici i u drugim političkim strankama, gotovo nitko neće javno izgovoriti da problem postoji i u samom SDP-u. 

Grad u kojem su dječaci odgajani da postanu svodnici

Rosa je imala samo 17 godina kada joj je u njenom malom rodnom gradu u Meksiku prišao čovjek koji je tvrdio da prodaje odjeću. Umjesto toga, on joj se počeo udvarati, a ona se zaljubila u njega.  

S tim je čovjekom Rosa otišla u mali meksički grad Tenancingo, u istoimenoj pokrajini, gdje ju je čovjek upoznao sa svojom obitelji. Pokazao joj je prekrasne kuće u gradu, obećao joj da će i ona jednog dana imati svoju vlastitu, ako otputuje skupa s njim u SAD gdje je čeka posao.  Ona je pristala. Čim je navršila 18 godina otputovali su za New York.

Kada je Rosa (čije je ime promijenjeno kako bi se zaštitio identitet) stigla u SAD, njezina se situacija naglo promijenila. Shvatila je da obećani posao ne postoji. Umjesto toga, njezin ‘dečko’ prisilio ju je na prostituciju.

Rosa je imala tek 18 godina i protiv svoje volje bila je prisiljena na prodaju vlastitog tijela u bordelima diljem New Yorka i New Jerseya.

Nažalost, Rosina priča nije jedinstvena. Takvih priča je puno.

Tenacingo je grad u jugoistočnom Meksiku, za koji se smatra da je centar trgovanja ljudima za cijeli Meksiko. Korijeni ove prakse datiraju još iz 1970-ih godina.  Jaka mreža trgovaca ljudima djeluje izvan regije, surađujući s većim kartelima poput Los Zete, Nueve Milenio i Caballeros Templarios.

U Tenacingu se dječaci obučavaju da postanu svodnici od najmlađe dobi, dok su žene i djevojke prisiljene prodavati svoja tijela na ulicama, bordelima, online ili kantinama diljem SAD-a i Meksika. Njima i njihovim obiteljima se prijeti nasiljem, obmanama i zastrašivanjem. Ove žene i djevojke zarobljene su u modernom ropstvu, u kriminalnoj mreži koja je usavršena od strane trgovaca ljudima i eksploatacije koja se izgrađivala desetljećima.

Procjenjuje se da je od 10.000 stanovnika Tenencingoa njih 1.000 uključeno u krijumčarsku mrežu, a njihovi poslovi vezani uz seksualno iskorištavanje, trgovanje ljudima, svodništvo i prisilnu prostituciju nose godišnju nezakonitu zaradu od oko milijardu dolara. Ova praksa je osuđena od desetaka nevladinih organizacija.

Dubina i širina modernog ropstva izuzetno je zamršena i utkana u cijelo naše globalno društvo, toliko da je to zastrašujuće. Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da je oko 4,5 milijuna ljudi žrtava trgovanja ljudima diljem svijeta, u industriji koja generira desetke milijardi dolara nezakonite zarade.

Demontaža mreže trgovanja ljudima

Mreža krijumčarenja i trgovanja ljudima može se razbiti. Danas mnogo više, nego ikada.

Kako raste udio prijava slučajeva trgovanja ljudima i prisilne prostitucije na Hotline servise, tako se povećava i broj preživjelih koje su uključene u pomoć i usluge koje su im potrebne. Svjedoci i svjedokinje smo da se više pozornosti trgovanju ljudima pridaje u javnosti nego ikada prije. Odgovornost imaju i građani koji savjesno mogu reagirati  te utjecati  na demontiranje mreže trgovanja ljudima koji su prisutni u našim zajednicama.

{slika}

U skladu s tim, suradnjom  američkog  Polarisa i meksičkog Consejo Ciudadano ojačana je prekogranična suradnja između Meksika i SAD kako bi se spasile žrtve trgovanja ljudima. Polaris ima iskustva u američkoj nacionalnoj mreži za pomaganje žrtvama trgovanja ljudima, dok isto to iskustvo ima Consejo Ciudadano u Meksiku.

Ova prekogranična suradnja sada pokriva preko dvije trećine sjevernoameričkog kontinenta.

Građani u SAD-u i Meksiku mogu spriječiti daljnju viktimizaciju ranjivih žena i djevojaka iz Tenancingo regije podizanjem svijesti o tome što se događa i zahtijevanjem više akcija od svojih lokalnih političara, kako bi provodili zakon i jačali civilno društvo.

Zajednice moraju biti upoznate , te znati prepoznati i način na koji odgovoriti na trgovanje ljudima, kako bi spasili ranjive skupine koje mogu postati žrtve. Borba protiv nasilja nad ženama, promicanje jednakosti spolova, te pristup gospodarskim mogućnostima su važni elementi u borbi protiv uzroka trgovanja ljudima u Meksiku.

I ne samo to, mora se povećati broj servisa za žrtve, što znači da vlade moraju preuzeti aktivniju ulogu u financiranju tih usluga. A ako se želi zatvoriti ovu mrežu jednom za svagda, onda se mora riješiti glavni izvor prihoda te uvjeriti ljude da zaustave kupnju seksualnih žrtava trgovanja ljudima.

Rosa, s početka priče, može poslužiti kao inspiracija. Srećom, ona je bila u stanju napustiti svoju situaciju i bila je povezana sa Sanar Wellness Institutom u Newarku, u New Jerseyu, gdje je počela primati usluge i započela dugotrajan proces obnove svog života.

Šokantne priče o trgovanju ljudima ne dolaze samo iz Tenancingoa, stoga je važno imati na umu da svatko od nas može odigrati ulogu u kidanju lanca trgovanja ljudima. 

Twitter i Facebook blokirani za vrijeme izbora u Ugandi

Oko 15 milijuna birači i biračica u Ugandi izašlo je 18. veljače 2016. na glasovanje na parlamentarnim i predsjedničkim izborima koji bi trebali produljiti dugogodišnju vladavinu predsjednika Yowerija Musevenija, nakon kampanje koja je protekla u sjeni političkog nasilja. Ovi izbori smatraju se najkonkurentnijim izborima od uvođenja višestranačke demokracije prije 10 godina.

Već u ranim jutarnjim satima, građani i građanke Ugande otkrili su da im je pristup društvenim mrežama blokiran.

Robebell Kagumire, ugandski novinar rekao je kako se nije mogao spojiti na Twitter ni Facebook, iako je mogao čitati svoje mailove, kao što je imao i pristup drugim web stranicama.

On nije bio jedini koji je prijavio ovaj problem. I ostali građani i građanke Ugande također su imali poteškoća s povezivanjem na društvene medije.

Godfrey Mutabazi, izvršni direktor Uganda Communications Commissiona (UCC) izvijestio je oko podneva da je ugandska vlada blokirala društvene medije na zahtjev izbornog povjerenstva.

{slika}

Jedan od vodećih mobilnih operatera u Ugandi (MTN Uganda) također je u kasnim popodnevnim satima potvrdio da je vlada uputila zahtjev za blokiranje pristupa društvenim medijima.

Na ovim izborima bira se 290 zastupnika i zastupnica te predsjednik države.

Trenutni, 71-godišnji  predsjednik Yoweri Museveni na vlasti je punih 30 godina, a u ovoj izbornoj utrci ima sedmero protukandidata. Jedina žena u utrci za predsjednicu Ugande je 41-godišnja odvjetnica Maureen Kyalya Waluube.

Prethodni predsjednički izbori u Ugandi održani su 2001., 20006. i 2011. i bili su obilježeni optužbama za nasilje i uznemiravanje birača  i biračica.

Izborni rezultati trebali bi biti objavljeni u roku od 48 sati. 

AUT: Održivi aktivizam

LGBTIQ+ inicijativa Filozofskog fakulteta u Zagrebu “AUT” poziva vas na sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji koja će se održavati odmah nakon IDAHOT-a, od 18. do 20. svibnja 2016. godine, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te u prostorima Studentskog centra u Zagrebu.

“Primaran cilj ove konferencije je uključivanje LGBTIQ+ zajednice i šire zajednice posjetitelja koji su zainteresirani za teme aktivizma. Konferencijom i njenim popratnim sadržajem želimo pomoći u osnaživanju zajednice borkinja i boraca za ostvarivanje i prepoznavanje LGBTIQ+ tema i problema različitih generacija te osvješćivanje šire javnosti o njima”, stoji u pozivu na sudjelovanje. 

“U cjelokupnom sadržaju konferencije možete sudjelovati druženjem i upoznavanjem, predstavljanjem radova (nije nužno da su akademski radovi), i/ili organiziranjem i/ili sudjelovanjem u aktivističkim radionicama i/ili kroz umjetnički rad/performans”, poručuju iz AUT-a. Radove možete poslati do 15. travnja 2016. godine.

Više o konferenciji i kako sudjelovati, pročitajte ovdje