Kada se govori o pravu na pobačaj u Europskoj Uniji, Poljska je, uz Irsku, Španjolsku, Portugal i Cipar, jedna od onih država koje svojim građankama brani prakticiranje njihovih ljudskih prava. U Poljskoj je 1950-tih godina 80,000 žena godišnje bivalo hospitalizirano radi ilegalnih pobačaja. Nakon destalinjizacije 1956. godine, to se promijenilo i pravo na pobačaj regulirano je zakonom. No, 7. siječnja 1993. godine došlo je do povratka u mračno doba za ženska reproduktivna prava, te je nakon četiri godine debatiranja izglasan zakon protiv pobačaja. Zakon je donesen unatoč tome da je Poljska javnost bila protiv. Drugi je paradoks taj da su Poljakinje izgubile pravo na izbor odmah nakon što je Poljska postala neovisna i demokratska država.
Zakon koji je do tog trenutka bio na snazi prepoznavao je tzv. socijalne razloge za pobačaj, što u praksi znači da je bio dostupan na zahtjev, u javnim bolnicama i privatnim klinikama. Od 1993. do danas navedeni zakon, odnosno Zakon o planiranju obitelji, nije doživio radikalnije izmjene: pobačaj je i dalje dozvoljen u slučaju opasnosti za ženino zdravlje, fetalnih abnormalnosti i kada je trudnoća posljedica silovanja.
“Pokušaj liberalizacije zakona dogodio se 1996. godine, te je dozvoljen pobačaj do 12 tjedana trudnoće, ako se žena nalazi u teškim životnim uvjetima. Bio je na snazi do 1997. godine, kada je konzervativna vlada dovela u pitanje ustavnost zakona. Ustavni sud je zaključio kako je pobačaj iz socijalnih razloga neustavan. Odluku su opravdali činjenicom da je Poljska demokratska država koja štiti život u svim fazama.” izjavila je Anka Grzywacz, aktivistkinja za prava na pobačaj poljske Federacije za žene i planiranje obitelji. Ova odluka, kao i njezine posljedice, šokirala je borkinje i borce za ljudska prava, kao i pravnu struku.
Sukladno Zakonu o planiranju obitelji, pobačaj je dozvoljen u određenim situacijama. U praksi, gotovo je nemoguće ostvariti pravo na prekid trudnoće unatoč okolnostima: u Poljskoj se, godišnje, napravi 150 legalnih pobačaja. “No, kako su zapravo državne institucije te koje donose odluke, ženama je teško ostvariti svoje pravo čak i u situacijama kada bi taj pobačaj trebao biti legalan. Naime, mnogo liječnika/ca se poziva na priziv savjesti, ne postoje evidencije o tome. Većina žena putuje u Varšavu kako bi prekinule trudnoću, što je značajan financijski trošak. Ako se radi o trudnoći koja je nastala kao rezultat silovanja, pobačaj je moguće izvršiti do dvanaestog tjedna trudnoće. Istraga i suđenje traju određeno vrijeme, što ženi automatski pobačaj učini nedostupnim. Kada se radi o prekidu trudnoće radi malformacije ploda, isti se može učiniti do 22 tjedna tudnoće. Prenatalni pregledi se dugo čekaju. Nije sve crno-bijelo. Mnogo žena niti ne zna svoja prava i jednostavno propuste priliku.” objasnila nam je Anka Grzywacz.“Trenutno imamo dva slučaja na Europskom sudu za ljudska prava vezano uz nemogućnost ostvarenja prava na pobačaj.” rekla je.
“Nedavno je jedna civilna organizacija probala izvršiti pritisak na zakonodavce/kinje da se izmijeni ovaj, ionako izuzetno striktan zakon o pobačaju, te da se zabrani pobačaj u apsolutno svim slučajevima. Skupili su 200.000 potpisa, radili su u suradnji s Crkvom. Korištena je retorika kao što je “Jeste li protiv ubijanja bolesne djece?”, na što su se ljudi naravno zgražali i davali im svoj potpis.” ispričala je Grzywacz. Druga strategija koju anti-choice grupe u Poljskoj koriste je usporedba pobačaja s koncentracijskim logorima i izdajom nacije, povlačeći snažnu emocionalnu i psihološku vezu s post-komunističkom Poljskom. Naravno, prezentiraju i opadajuće statistike poroda kao važan argument za potpunu zabranu pobačaja.
Poljska je zemlja od 38.5 milijuna stanovnika/ca, 51,6% su žene. Žene koje neplanirano zatrudne, nemaju legalnu mogućnost prekinuti trudnoću, što je sjajna situacija za crnu ekonomiju: “Statistike pokazuju da je u vrijeme dok je pobačaj bio legalan, istih bilo izvršeno oko 150,000 godišnje. Sada, kada je ilegalan, računamo da ih se godišnje napravi oko 100.000. Naravno, treba uzeti u obzir da je kontracepcija bolja i dostupnija nego prije dvadeset godina”, rekla je Grzywacz. Cijena ilegalnog pobačaja iznosi oko 850 dolara, odnosno visine je prosječne plaće u Poljskoj i nije tajna da doslovno postoji mreža liječnika i liječnica koji/e ilegalno rade pobačaje: kvaliteta usluge je proporcionalna cijeni, prekide trudnoće uglavnom rade ljudi koji jesu liječničke struke, ali je sigurnost upitna.
{slika}
Nizozemska organizacija koja ženama širom svijeta šalje tablete za pobačaj, Women on web, otkrila je rupu u poljskom zakonu: naime, nema zakonskog gonjenja osobe koja uzme tabletu za pobačaj, već za osobu koja je proda. Isto vrijedi i za ilegalne pobačaje: ne gone se žene, već osobe koje pobačaje rade. Women on web su u nekoliko navrata organizirale dostavu tableta za pobačaj dronovima, što je privuklo veliku pažnju javnosti, pomoglo ženama, ali i ponovno dovelo ovu temu u javnu debatu. Osim tabletama, one kojima je poreban pobačaj i mogu si to priuštiti, isti obave u Njemačkoj ili Češkoj, ovisno o tome gdje žive.
Prema podacima Guttmacher instituta, nesiguran pobačaj je uzrok 70,000 smrti žena godišnje u svijetu, odnosno na osam žena koje umru od neke komplikacije vezane uz trudnoću, jedna premine radi komplikacija nakon nesigurnog pobačaja. Otprilike osam milijuna žena godišnje doživi post-abortivne komplikacije koje mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Zdravstveni sustav se temelji na načelu solidarnosti i moguće je dobiti savjet o kontracepciji u javnoj zdravstvenoj ustanovi. No, samo je jedna vrsta kontracepcije besplatna, dok su trudnoća i potrebe majke i djeteta nakon poroda pokrivene iz proračuna, čak i u slučaju kada majka nije osigurana. “Tableta za dan nakon” je dostupna, i to nakon intervencije Europske komisije u 2015. godini.
Što se tiče seksualne edukacije, Grzywacz objašnjava: “Postoji obveza provođenja edukacije o ljudskoj seksualnosti i kontracepciji u školama. Zove se “Priprema za život u obitelji”. Progresivna je i program je dobar. Problem je u implementaciji: roditelji mogu ispisati dijete, što je u redu, ali škole ne zapošljavaju stručne osobe da ju provode, već to rade časne sestre, svećenici i učitelji/ce koji/e prate crkvene dogme. Ne postoji nikakva supervizija.”
Kao i u Hrvatskoj, i poljske anti-choice grupe egzistiraju s uporištem u Crkvi. Crkvene dogme se miješaju s konzervativnim stavovima i produciraju “kulturu koja ne prihvaća pobačaj” – iako trendovi pokazuju da preko 90 posto katolika/kinja širom svijeta podržava pravo na izbor i kontracepciju. No, europski anti-choice lobiji svoje stavove, koji su često ideološki napadi na ženska prava, prezentiraju kao prava žene da odabere, nudeći im (krive) informacije o pobačaju, njegovim opasnostima i indiktroniraju ih kako bi ih uvjerili da, unatoč okolnostima radi kojih su donijele odluku o pobačaju, istu opozovu. “Njihova strategija je često toliko sofisticirana da zbuni publiku i sakrije činjenicu da su oni protiv pobačaja u svim situacijama. Nastavno, takve jezične formulacije ubačene su u službeni poljski jezik – termin “začeto dijete” je zamijenilo riječ fetus u zakonodavstvu, a trudna žena je postala “majka začetog djeteta”, – navode u Studiji jedanaest zemalja: “Zagovaranje prava na pobačaj”.
Tradicionalne vrijednosti i ideju “kulture života” zagovarao je pokojni Papa Ivan Papao II, koji je i sam bio žestoki zagovaratelj zabrane pobačaja. Retorika koju koriste svećenici njegove crkve je jednostavna: pravo na izbor je privatni rat koji vodi grupa ljevičarskih feministkinja, a čiji je cilj uništenje strukture obitelji i temelja njihove nacije. Ono što je specifično u Poljskoj, a događa se i u Hrvatskoj, je brutalna povreda načela stečenih prava, kao što je pravo na zdravlje, dostojanstvo i život, a sve u ime – zaštite života. Papa Ivan Pavao II je učvrstio vjeru Poljaka/inja i dao im snagu da se nastave boriti za svoju državu, ali i ojačao Katoličku crkvu kao neprikosnovani izvor morala i imunu na reforme. Kako navodi publikacija Catholics for Choice (Katolici/kinje za izbor): Papa Ivan Pavao II njegovao je filozofsku ideju o zaštiti onoga što je vidio kao “najosjetljivije” – fetalni život, i to više od zaštite žena.
Nakon smrti Pape, počeli su izlaziti na vidjelo detalji o njegovom životu: na primjer, imao je potpuno nerealne slike o ženstvenosti – izgubio je majku kao devetogodišnjak, odgojili su ga muškarci i život je posvetio Djevici Mariji, onome što je vidio kao savršeni prikaz žene, požrtvovne i pune ljubavi, koja je svoje majčinstvo prihvatila bez pitanja. Odgovore na sva pitanja o ženskoj seksualnosti je tražio kod svoje prijateljice Wande Poltawske, koja je, kao osoba koja je uz mnoge užase preživjela nacističke logore, imala diskutabilne stavove o istima. Wanda Poltawska je pisala znanstvene radove u kojima je tvrdila da kontracepcija uzrokuje neruoze i vrši nepopravljivu štetu ženskom organizmu, između ostalog, a Ivan Pavao II je to distribuirao kao – činjenice.
Žene u Poljskoj nalaze se u nezavidnoj situaciji: uz crkvene dogme, pasivnu javnost i temelje postavljene na lažima Poltawske i krive inicijalne postavke Pavla II, teško je da će se isto promijeniti u skorijoj budućnosti. Važno je, za shvaćanje problema, ponoviti brojke: 100.000 ilegalnih pobačaja s prosječnom cijenom od 850 eura. U Poljskoj je oko 15.000 ginekologa/inja. U kojem času prestaje ta granica zabrane pobačaja radi savjesti i počinje dobro štićeni biznis ilegalnih pobačaja?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
