sdadmin

Javni apel Vladi za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića

Posted on by sdadmin

Kulturne radnice i radnici okupljeni u inicijativu Kulturnjaci2016 održali su u četvrtak ispred zgrade Vlade konferenciju za medije u povodu apela Vladi i premijeru Tihomiru Oreškoviću za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Istaknuli/e su kako smatraju da ‘svjedočimo trenutku u kojem je resor kulture ugrožen i ponižen odlukom nove Vlade RH da ga prepusti Zlatku Hasanbegoviću, znanstveniku potpune nekompetentnosti u upravljanju sustavom kulturnih institucija i svih segmenata kulturne proizvodnje, poznavanju mehanizama lokalnih i međunarodnih suradnji i korištenja europskih fondova za kulturu, te čovjeku krajnje neprihvatljivih reakcionarnih ideoloških stavova’.

“Smatramo da kulturu treba braniti od svake one ideologije koja na bilo koji način uspostavlja režim jednoumlja, ograničenosti, revizionizma i nacionalističkih koncepata kulturne politike i proizvodnje. Kultura lišena humanističkih načela i uvaljana u prašinu diktature, nije kultura slobode već samo medij političkog pragmatizma”, naglašavaju u svom priopćenju.

“Ovaj apel nije usmjeren protiv osobnog prava na mišljenje i političkog stava pojedinca, ovo je poziv da se digne glas protiv politike relativizacije i dvosmislenosti, ovo je podrška ideji kulture sačuvane od ideoloških zastranjenja, konzervativizma, nacionalizma, isključivosti i plemenskog tradicionalizma. Ovaj apel sastavila je grupa građanki i građana, radnika i radnica u kulturi, umjetnica i umjetnika koja vjeruje da je za poziciju ministra kulture, kao i kulturu u cjelini, od vrijednih znanstvenih članaka i radova važnija sposobnost mišljenja šira od nacionalnog okvira, razumijevanje drugog i drugačijeg, uvažavanje antifašističkog naslijeđa, poimanje kulture i društva kao heterogenog spoja različitosti, otvorenosti jezika i dijaloga”, ističu. 

Njihov javni apel prenosimo u cijelosti:

Dragi kolegice i kolege,

postoji crta ispod koje se svi moramo pokušati ujediniti bez obzira na naše pojedinačne umjetničke ili političke nazore.

Ta crta je povučena izborom Zlatka Hasanbegovića, čovjeka vrlo dvojbenih kompetencija i radikalno ekstremističkih društvenih i političkih nazora, za novog ministra kulture Republike Hrvatske.

Taj izbor nalaže nam da protestiramo u javnosti, jer vrlo je lako očekivati da će nam to pravo biti uskoro oduzeto.

Tekst javnog apela možete pročitati u nastavku ove stranice.

Do sada je sakupljeno više od tisuću potpisa kulturnih radnica i radnika, te djelatnika i djelatnica iz područja humanističkih i društvenih znanosti.

Građani i građanke koji rade i djeluju van kulturnog sektora također su osjetili potrebu podržati svojim potpisom ovaj apel, čime jasno upućuju na širu sliku društvenog osjećaja odgovornosti prema kulturi, pokazujući da je kultura važna i onima van polja kulturne proizvodnje.

Javi apel i dalje je otvoren i ako ga želite podržati svojim potpisom, to možete učiniti slanjem svog imena, prezimena i zanimanja na adresu kulturnjaci2016@gmail.com.

Postoji paralelan svijet našemu umjetničkome, u kojem se fašizam u raznim sferama širi poput maligne boleštine i pogibeljno se reflektira u sve sfere društva.

Ustanimo zajedno za umjetničke i ljudske slobode protiv radikalnih ekstremizama.

Po prikupljenim potpisima, apel ćemo uputiti Vladi Republike Hrvatske i premijeru Tihomiru Oreškoviću.

Kulturnjaci 2016

Više od 200 milijuna djevojčica i žena u svijetu podvrgnuto genitalnom sakaćenju

Posted on by sdadmin

Prema podacima Ujedinjenih naroda u svijetu je u prošloj godini više od 200 milijuna djevojčica i žena podvrgnuto genitalnom sakaćenju, tradicionalnom ili vjerskom obredu koji je nažalost još uvijek prisutan u brojnim afričkim i azijskim zemljama iako se ne spominje ni u Bibliji niti u Kuranu.

UN procjenjuje da je ta brojka daleko veća te da se unatoč naporima povećava iz godine u godinu. 

“Ako se ovakvi trendovi nastave broj djevojaka i žena podvrgnutih FGM-u (female genital mutilation) značajno će se povećati u idućih 15 godina”, objavio je UNICEF u petak, uoči Međunarodnog dana nulte tolerancije prema FGM-u.

Po UNICEF-ovom istraživanju u 30 zemalja gotovo polovica od ukupnog broja osakaćenih djevojaka i žena dogodila se u Egiptu, Etiopiji i Indoneziji.

Također se procjenjuje da je u odnosu na 2014. broj osakaćenih djevojčica i žena veći za 70 milijuna što se pripisuje i uvrštavanju podataka iz Indonezije. 

Zamjenik izvršnog direktora UNICEF-a Geeta Rao Gupta izjavio je da se obrezivanje žena razlikuje po regijama i kulturama te da im je svima zajednička opasnost po zdravlje i život.

“Genitalno sakaćenje je kršenje ljudskih prava djevojka i žena i svi, od vlada, zdravstvenih djelatnika, vođa zajednice, roditelja i obitelji moramo uložiti napore da se to zaustavi”, poručio je Gupta.

Drevni ritual obično uključuje potpuno ili djelomično uklanjanje vanjskih genitalija, a obično se izvodi prije negoli djevojčice napune pet godina. 

U najekstremnijem obliku vaginalni otvor im se ušiva prema trbuhu. Mnoge zajednice podržavaju genitano sakaćenje jer je preduvjet za brak, a mnogi ga vide kao religiozne obveze, iako se ne spominje u Kuranu ili Bibliji.

Zemlja s najvećom stopom FGM-a i dalje je Somalija, zatim slijede Gvineja, Džibuti i Sijera Leone.
Ipak zahvaljujući prevenciji, u zadnjih 30 godina broj osakaćenih žena i djevojčica drastično se smanjio u Liberiji, Burkini Faso i Keniji. 

Izvješće ne sadrži podatke iz svih zemalja gdje je FGM prijavljen, pa tako nema podataka za Indiju, Kolumbiju, Maleziju, Oman, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate.

‘Odlučile smo se boriti protiv osjećaja bespomoćnosti i prozvati odgovorne’

Posted on by sdadmin

Sanja Kovačević novinarka je na Libeli, koja je napisala seriju članaka o svim aspektima problema nasilja nad ženama, ubojstava žena od strane njihovih partnera i bliskih članova obitelji te, u konačnici, femicida u cjelini. Zajedno s još nekoliko entuzijastkinja i aktivistkinja prije nekoliko tjedana počela je raditi na osmišljavanju akcije koja bi ukazivala na odgovornost institucija i društva za ubojstva žena te je stvorena Inicijativa “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena”. U subotu 6. siječnja na Cvjetnom trgu, Inicijativa organizira prosvjednu akciju istog imena tijekom koje će nacrtati obrise ubijenih žena, istaknuti natpise iz medija o tim ubojstvima i glasno zahtijevati od institucija i društva da preuzmu odgovornost za živote tih i svih ostalih žena kojima ne znamo imena, a koje su također ubijene od strane svojih partnera, supruga, očeva i sinova.  

Možeš li nam reći kako je došlo do organiziranja prosvjedne akcije “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena”?

Tijekom prošle godine, pišući za Libelu, uhvatile smo se u koštac s temom ubojstava žena u Hrvatskoj. Zaključile smo da se o tome kod nas malo piše, u novinarskom i istraživačkom smislu, i da tema femicida ili rodno uvjetovanih ubojstava žena kod nas nikada nije na dnevnom redu, osim kada se samo ubojstvo dogodi. Tada sve novine i crne kronike o tome izvijeste na neprimjeren i senzacionalistički način, cijelo društvo se zgraža neko vrijeme i tako do sljedećeg sličnog zločina. Ljetos se dogodilo nekoliko vrlo brutalnih ubojstava, dva u jednom danu. Bilo je očito da se radi o najčešćem “obrascu” – prema kojemu prethodno prijavljivani nasilnik – koji je u bliskom odnosu sa žrtvom, bilo da je suprug, partner, otac, sin – na kraju ubije ženu. I onda početkom ove godine, opet čak 4 užasna ubojstva u siječnju. To nas je protreslo i bacilo svjetlo u ovom mraku u kojemu smo se našli, na sve one užase i propuste sustava koji se ne ponaša odgovorno, koji tolerira, a često i afirmira nasilje, posebno kad se radi o strukturalnom nasilju moćnih nad onima koji i koje imaju manje društvene, političke, ekonomske moći. Žene su i dalje ta skupina Drugih – neravnopravnih i diskriminiranih. 

Pojavili su se osjećaji bespomoćnosti i ljutnje i tako je jedna grupa aktivistkinja i feministkinja koje su osvijestile razmjere, uzroke i neprimjeren odgovor društva na nasilje nad ženama, pokrenula ovu inicijativu. Osobno, imala sam potrebu boriti se protiv te bespomoćnosti i učiniti nešto. Okupile smo se s više strana sa zajedničkim ciljem, a to je da pozovemo na preuzimanje odgovornosti, prozovemo one koje treba prozvati i da sve skupa, tj. cijelo društvo, pozovemo da budu odgovorni građani i građanke, koji će osvijestiti ono što nije dobro u našem društvu, ono što ignoriramo i od čega bježimo. Jedna od tih stvari je nasilje nad ženama i femicid kao krajnji oblik i ishod takvog rodno uvjetovanog nasilja.

{slika}

Navodite da u Hrvatskoj svakih 28 dana jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug. Moramo priznati da su te brojke bolne. Kako je moguće da je pronalaženje rješenja za ovako velik problem sporo i neadekvatno?

To je samo dio bolnih podataka. jedna od brojki koju nismo ovdje navele je npr. da je 2014. oko 350 žena zadobilo tjelesne i teške tjelesne ozljede. Službeni podaci o silovanju definitivno su nerealni, odnosno taj je broj mnogo, mnogo veći. Npr. Ženskoj sobi se zbog pokušaja silovanja, pokušaja silovanja ili incesta tijekom 2014. obratilo 338 žena, što je u očitom nesrazmjeru s ovim službenim prijavama “svakih 11 dana”. No, bez obzira na te brojke, problem je ogroman i nevjerojatno kako ga društvo, tj. institucije moći, zapravo uopće aktivno ne rješavaju. Dojma sam da su se svi pomaci dogodili pod pritiskom ženskih udruga, a još više pod pritiskom “onih iznad” – europskih moćnika ponajprije. Jednostavno taj “problem” im je nebitan – ili se barem tako ponašaju. Ako se i radi na tome, neadekvatno je, jer za rješavanje svakog društvenog problema doista je potrebna dublja analiza, to je analiza koju je feminizam već davno učinio, no koju ignoriraju oni koji je trebaju primijeniti, ili je ne razumiju. Zapravo – ne žele razumjeti uzroke. I kako onda da rješavamo problem kad ne želimo priznati i prihvatiti dijagnozu?

Poznato je da se partnersko nasilje u većini slučajeva ne prijavljuje. Ipak, ako do prijave nasilja i dođe, ono se tretira kao “narušavanje javnog reda i mira”. Kako je to uopće moguće?

Moguće je zato što živimo i što smo uronjeni u kulturu nasilja, čiji je osnovni simptom taj što negira samo nasilje. Usporedimo to s kulturom silovanja (što je zapravo isto) – kultura silovanja ne priznaje silovanje i ne vjeruje žrtvi. To je upravo ono što se događa u realnosti i praksi. Policija jednostavno nije educirana niti se ponaša odgovorno. Iako bi oni trebali na licu mjesta odrediti primarnog agresora, to ne čine. Trebaju napisati prekršajnu prijavu kako bi akteri bili proslijeđeni sucu, i onda pišu to što pišu – zato što to mogu – i neće snositi odgovornost. Ne žele optužiti muškarca, ne žele vjerovati ženi, štite nasilnika. Ista stvar se ponavlja i kod sudaca. Ukratko, svaka karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne žrtvu – ženu. U kulturi nasilja nad ženama, takvo ponašanje ne samo da je moguće, ono je i prešutno prihvaćeno i normalno. To je osnova nasilja nad ženama.

{slika}

Navele ste da prosvjedujete kako bi ukazale na propuste institucija i njihove neadekvatne odgovore na nasilje, ali i da biste pozvale društvo na odgovornost za ignoriranje problema. Koji su vaši zahtjevi spram institucija?

Najprije, želimo odgovor na pitanje: “što je s novim Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji koji je trebao stupiti na snagu 1. siječnja ove godine?”. Izmjene u tom zakonu, koje predstavljaju bitan i pozitivan pomak u smjeru zaštite žrtve nasilja, uključuju i neke odredbe koje zahtijevaju odgovornost institucija. Ne znamo što je s tim i gdje je stao taj proces. Budući da je taj prijedlog zakona pripremljen i trebao je stupiti na snagu – tražimo od vladajućih da to i učine. Zahtijevamo hitno stupanje na snagu ovog zakona i svih njegovih mjera i obveza nadležnih u pružanju zaštite ženama žrtvama nasilja, u skladu s potrebama žrtve. Zahtijevamo i hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije koja obavezuje institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja. Zahtijevamo obavezno, hitno i prioritetno fizičko uklanjanje nasilnika od žrtve – u praksi te regulirano i nadzirano provođenje mjera zaštite žrtve, koje uključuje i sankcije za neprovođenje. Imamo niz zahtjeva, koje možete pročitati i na pozivu na prosvjed na Facebooku.

Na koji način aktivirati društvo da se uključi u rješavanje problema nasilja nad ženama?

Ovo je doista ključno pitanje. Smatramo da je prvenstveno potrebna svijest o razmjeru i nedopustivosti nasilja nad ženama i o odgovornosti svakoga od nas. Ono što se nekad zvalo društvena odgovornost i solidarnost izgubilo se putem u ovom neoliberalnom sustavu koji melje. Do te svijesti se može doći jedino informiranjem i učenjem – putem medija, ali prije svega to treba biti dio službenog odgoja i obrazovanja U ovakvom političkom sustavu, ljudi su prepušteni sami sebi u svojoj borbi za opstanak. Život u zajednici je nešto što se uči, i zato trebamo institucije. Obrazovne institucije su najjači instrument. Bitan faktor su i mediji čija je moć u oblikovanju javnog mijenja ogromna. Osviješteni i odgovorni pojedinci takvu vrstu pristupa primjenjuju u svom svakodnevnom životu i radu. Nemam drugog i boljeg odgovora – informiranje, učenje i podizanje svijesti o društvenoj i osobnoj odgovornosti. Stoga je jedan od naših zahtjeva i uvođenje građanskog odgoja i odgoja za nenasilje koji će promicati ustavnu vrijednost ravnopravnosti svih građanki i građana, kao jedini lijek za oporavak i stvaranje zdravog društva.

{slika}

Slične akcije organiziraju se diljem svijeta. U našem komšiluku, u Srbiji, Žene u crnom rade slične stvari. U subotu će se i na Korčuli izvesti sličan performans. Planirate li nekakvo umrežavanje sa sličnim inicijativama i organizacijama te vršenje nekog zajedničkog pritiska na institucije?

Planiramo. Ova inicijativa je tek u začetku i mislim kako samo jako dobro krenule. Mreža već postoji, ali i stvara se nova, mijenja se nešto. Čini mi se da se sve više osjeća i razumije kako su nam potrebne i neke nove strategije i modeli u borbi za bolje društvo. Ova inicijativa želi to poticati i biti dio te promjene. U ovih tjedan dana otkako smo otvorile poziv na prosvjed na Facebooku i obavijestile javnost o subotnjoj akciji, javilo nam se jako puno udruga s iznimno ohrabrujućim porukama podrške, a dobivamo i poruke žena koje nam govore koliko im ovakve akcije znače na osobnoj razini. Ne moramo ni objašnjavati koliko, pak, nama takve poruke znače. Daju nam potvrdu da je ono što smo odlučile raditi doprlo do ljudi te da i dalje postoji iskrena želja za potporom, umrežavanjem i zajedničkom borbom protiv nasilja nad ženama.

Libela je objavila seriju tekstova baš na temu nasilje nad ženama. Jedan od njih je naslovljen ‘Kako su sustav i mediji iznevjerili ubijene žene’ i u njemu se pokušava naglasiti kojim se argumentima služe mediji pri profiliranju počinitelja i žene koja proživljava nasilje. Kako se mediji najčešće odnose prema ovoj temi? Kako portretiraju nasilnika, a kako portretiraju žrtvu?

Prisutna je svijest u javnosti, pa tako i u medijima, ogledalo patrijarhalnog društva u kojemu živimo – ono uključuje seksizam i mizoginiju. To se naravno ogleda i u medijskoj reprezentaciji slučajeva nasilja nad ženama. Nasilnik se prezentira kao žrtva sistemskog nasilja, ali se potpuno ignorira da je na kraju tog kruga nasilja u velikoj većini žrtva žena – i to prečesto rezultira smrtnim ishodom žene. Ubojstva žena od strane nasilnika iz bliskog kruga su samo dio priče o rodno uvjetovanim ubojstvima žena koje nas prati od početaka civilizacije. Priče o ovim ubojstvima žena su u crnim kronikama, prepune detalja o brutalnosti i senzacionalizma – neizostavno naglašavaju kako je nasilnik bio miran i dobar obiteljski čovjek, ako se spominje njegova nasilnička prošlost, to se dovodi u vezu s PTSP-jem i alkoholizmom, susjedi i rodbina gotovo nikada nisu ništa primijetili, itd. U nekima od tih članaka proziva se i ženu koja ga je “izazvala” – no čini mi se da je takvih članaka postupno ipak malo manje. Svi smo proizašli iz takvog društva koja okrivljuje ženu i ne vjeruje joj, ali ja istinski vjerujem da to možemo promijeniti.

{slika}

Pravo na život ili moje tijelo nije hotel

Posted on by sdadmin

Pobačaj je kao tema u posljednje vrijeme često na dnevnom redu u Hrvatskoj, pogotovo otkada se šuškalo kako će Ustavni sud nakon 25 godina staviti na ocjenu ustavnosti Zakon o pobačaju. Ženska mreža održala je akciju “Nećemo natrag na ilegalni pobačaj!” ispred Ustavnog suda. I prije toga je bilo jasno kako je pobačaj u Hrvatskoj, iako legalan, teško dostupan (o čemu ste mogli čitati u malom istraživanju Libele) te kako priziv savjesti i vjerske akcije poput “40 dana za život” otežavaju već ionako težak postupak.

Najnoviji napadi na pobačaj stigli su i s glazbenog fronta, a u međuvremenu je Odbor UN-a za ljudska prava potvrdio pobačaj kao ljudsko pravo. Akcija “40 dana dana za život” nastavlja i dalje nametati svoja uvjerenja i uznemiravati posjetiteljice bolnice u Vinogradskoj svakog dana od 0 do 24. Uznemirujući prizor ljudi koje kleče, drže svijeće i mole na glas postaje nadrealna scena iz nekog američkog horor filma o vjerskim kultovima. Osim običnog zastrašivanja vjerskim moralom i mučke atmosfere, sudionici/ce te akcije ne pridonose nikakvoj konstruktivnoj raspravi o pobačaju već samo nepotrebno otežavaju prolaz posjetiteljicama. Zapravo, možda nas samo nužno podsjećaju u kakvoj zemlji živimo po pitanju položaja žena i ženskih prava.

Kada se u javnosti diskutira o pobačaju, tenzije se lako dižu i argumenti kojima se podupiru različiti svjetonazori pršte na sve strane. Prošlog petka, 29.01., HRT-ova emisija “Uvijek kontra” urednice i voditeljice Morane Kasapović, pozabavila se upravo pitanjem prava na pobačaj. Gošće emisije bile su Željka Markić, ovoga puta samo iz udruge “U ime obitelji”, i Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatske, uz stalne komentatore Igora Mandića i Igora Zidića. Tijekom cijele emisije mogli/e smo čuti već puno puta isprežvakano pitanje koje se uvijek iznova pojavljuje u raspravama o pobačaju: “Kada započinje život?” Vjersko stajalište da život počinje začećem zastupala je, naravno, Markić, pokušavajući ga opravdati svojim studiranjem medicine; navodno se na drugoj godini, u sklopu predmeta embriologije uči da začećem postajete osoba. Genov joj je replicirala kako je “nazivanje zametka djetetom manipulacija, to je tek potencijal za život”. U prikazanim prilozima govorili su ginekologinja Jasenka Grujić Koraćin, koja je istaknula kako bi zabrana pobačaja bila velika tragedija za hrvatsko društvo, i predsjednik Hrvatske liječničke komore Trpimir Goluža, koji je izjavio kako je on na studiju medicine naučio da život započinje spajanjem muške i ženske stanice. Humorističan je bio trenutak kada ga je voditeljica Kasapović upitala kako to da se njegova kolegica Grujić Koraćin ne slaže s njime, a studirali su na istom faklutetu, na što je Goluža mrtvo hladno odgovorio da se možda radi o različitim generacijama, budući da je on studirao medicinu u 90-ima. Cijelu emisiju možete pogledati ovdje.

Markić je tvrdila kako većina žena napravi abortus iz ekonomskih razloga te kako takvim ženama društvo treba pomoći da zadrže dijete, što na prvi pogled nije uopće loša ideja, ako se radi o ženama koje doista žele imati djecu. U tom bi slučaju Markić mogla pokrenuti inicijativu da se novčano pomažu takve žene, i to ne jednokratno, nego, primjerice, tijekom cijeloga života. Ali to je potpuno druga stvar od toga kada žene ne žele imati djecu ili ne žele biti trudne neovisno o ekonomskim prilikama. Umjesto ikakve naznake takve inicijative, Markić se bavi pitanjem kada počinje život i ulogom Ustavnog suda u tome: “Odluka Ustavnog suda je nešto što će nam reći što je to što žena nosi u svome trbuhu kad je trudna, kada počinje ljudski život? Je li ono što žena nosi u trbuhu čovjek, dijete ili nije?” Možda odgovor na to pitanje ne može biti jasno ‘da’ ili ‘ne’ kao što bi mnogi priželjkivali, ali vrlo zanimljivo rješenje nudi jedan misaoni eksperiment koji se uči na drugoj ili trećoj godini filozofije u sklopu predmeta Primijenjena etika. Taj misaoni eksperiment smislila je 1971. godine Judith Jarvis Thompson, američka filozofkinja morala i metafizičarka.

Zamislite da ste se jedno jutro probudili i zatekli se vezani za krevet uz onesviještenog/u violonista/kinju. Slavnog/u onesviještenog/u violonista/kinju. Njoj/njemu je dijagnosticirano obolijenje bubrega i Društvo obožavatelja glazbe je pretraživanjem medicinskih kartona pronašlo da ste upravo vi odgovarajući donor/ica krvi. Zbog toga su vas oteli i prikopčali za violinista/kinju kako bi vaši bubrezi pomogli pročistiti njegovu/nu krv. Ako ga/ju se otkopča od vas sada, on/a će umrijeti ali za devet mjeseci on/a će se oporaviti i moći će se sigurno otkopčati od vas.

Thompson se pita jeste li vi moralno obvezni pristati na ovakvu situaciju. Nema sumnje da bi to bila iznimno velikodušna gesta. No što ako umjesto 9 mjeseci, morate ostati privezani uz nju/njega 9 godina? Ili još duže? Što ako bi vam direktor bolnice rekao: “Žao nam je, ali sada morate ostati u krevetu, prikopčani na violonista/kinju do kraja vašeg života. Zato što sve osobe imaju pravo na život, a violinisti/kinje su osobe. Imate pravo odlučivati o svojem tijelu, ali pravo na život je važnije od vašeg prava na odlučivanje o vašem tijelu. Zbog toga ne možete nikada biti odvezani od njega/nje”. Thompson smatra da bi većina ljudi bila zgrožena takvim argumentom, što pokazuje da pravo na život ne može nadići tuđe pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu. Time Thompson smatra da pobačaj oduzima pravo fetusa na korištenje ženskog tijela i sredstava unutar njega koja bi ga održavala na životu, što samo po sebi nije fetusovo legitimno pravo. U tom slučaju žena koja odluči prekinuti trudnoću ne krši nikakvu moralnu obvezu, nego upravo suprotno: ako odluči zadržati trudnoću, ona ide iznad svojih moralnih obaveza poput “dobrog samaritanca”.

Vrijeme je da se rasprava skrene s ontološkog pitanja kada započinje život i umjesto toga usredotoči na to da nitko ne može biti prisiljen/na ustupiti svoje tijelo u korist tuđeg života. A to je upravo ono što protivnici/ce pobačaja prešutno zagovaraju, na stranu sve priče o ekonomskim problemima koji se zapravo odnose na ljude koji žele imati djecu. Zar je tijelo žene hotel samim time što se u njemu može nastaniti novi život?  Dokle god je to stav konzervativnih liječnika/ca i političara/ki očekujte strahovit otpor i borbu za žensko pravo na tjelesnu autonomiju.

Zika epidemija rasplamsala raspravu o reproduktivnim pravima u Latinskoj Americi

Posted on by sdadmin

Gorući svjetski epidemiološki i javnozdravstveni problem trenutno predstavlja Zika virus. Prenosi se putem zaraženih komaraca roda Aedus, te je zabilježen u preko 20 država Latinske Amerike, a broj država na koje se širi raste i prelazi granice Latinske Amerike. Iako u većini slučajeva virus nije smrtonosan, pretpostavlja se da uzrokuje deformacije lubanje, poput mikrocefalije, i nepotpun razvoj mozga u novorođenčadi.

U svrhu prevencije negativnog utjecaja virusa na novorođenčad, vlade nekolicine latinoameričkih država pogođenih virusom, poput Kolumbije, El Salvadora, Ekvadora,  Jamajke i Paname, poslale su poruku ženama neka ne ostaju trudne u narednih šest mjeseci (primjerice u Kolumbiji), pa sve do dvije godine (u El Salvadoru).

Kako prenosi The Guardian, kolumbijski ministar zdravstva Alejandro Gaviria izjavio je kako vjeruje da je to “dobar način da se ukaže na rizik, da se kaže ljudima da bi moglo biti ozbiljnih posljedica”.

Ovakav pristup vlasti izazvao je bujicu kritika od strane aktivista/kinja za ljudska prava i znanstvenika/ica. S jedne strane, Pan-američka zdravstvena organizacija poručuje da je “svaka odluka o odgodi trudnoće individualna“, odnosno da se donosi između “žene, njenog partnera i njezina davatelja zdravstvenih usluga”. S druge strane, Paula Avila-Guillen iz Centra za reproduktivna prava, primjerice, komentirala je kako su “još jednom vlade stavile na žene teret zaštite od bilo kakvih rizika”, a Monica Roa iz inicijative za ljudska prava Women’s Link Worldwide se složila da žene taj teret ne bi trebale nositi samo na svojim leđima, prenosi Women’s eNews. Konačno, The Guardian prenosi tvrdnju nekih boraca/kinja za ljudska prava kako je ova odluka latinoameričkih vlada neodgovorna, te da njome vlade pokazuju nerazumijevanje relanosti u svojim državama.

Naime, prema podacima Guttmacher instituta iz 2014. godine, 56 posto trudnoća u Latinskoj Americi je neplanirano. S jedne strane, te su trudnoće često posljedica silovanja, čija je stopa u Latiskoj Americi izrazito visoka, kako naglašava Internacionalna federacija za planirano roditeljstvo (IPPF). S druge strane, u većini latinoameričkih država pobačaj je ilegalan – ili je dopušten samo pod određenim okolnostima – dok su druge metode kontracepcije, poput kondoma, kontracepcijskih pilula i pilule za ‘dan poslije’ teško dostupne i financijski nepriuštive većini stanovništva. Jedan od najdrakonskojih zakona vezanih uz pobačaj na snazi je u El Salvadoru, gdje je abortus ilegalan neovisno o okolnostima – radilo se o silovanju ili smrtnoj opasnosti za ženu. Abortus se kažnjava kaznama od nekoliko godina zatvora, a žene se često optužuju za čedomorstvo, čak i uslučaju spontanog pobačaja. U takvim okolnostima, 95 posto pobačaja provodi se u nesigurnim uvjetima, a zapanjujuć je i podatak iz 2004. godine da je jedna četvrtina žena mlađih od 30 godina u El Salvadoru sterilizirana, te da je sterilizacija jedna od najčešćih metoda kontracepcije u koju se žene u toj državi pouzdaju, prenosi Vocativ.

Sara Garcia, aktivistkinja za ljudska prava u El Salvadoru, izjavila je za The Guardian kako će Zika virus ponovno rasplamsati raspravu o pobačaju u Latinskoj Americi. I zaista, Monica Roa iz inicijative za ljudska prava Women’s Link Worldwide, primjerice, vjeruje kako pitanja reproduktivnih prava u državama koje ne dopuštaju pobačaj moraju biti raspravljena u kontekstu Zika epidemije. Roa poziva na masovne kampanje informiranja muškaraca i žena o pristupu i korištenju kontracepcije. Također, Giselle Carino iz Internacionalne federacije za planirano roditeljstvo (IPPF) poručila je lationoameričkim vladama da prvo olakšaju pristup kontracepciji, posebice skupinama s niskim prihodima, te da zatim omoguće pristup sigurnom pobačaju i pokrenu kampanju kojom bi se žene informirale o ovim mogućnostima. The Guardian prenosi i kako u Brazilu, zemlji najpogođenijoj infekcijama Zika virusom, feministički institut za bioetička istraživanja Anis najavljuje borbu za pristup kontracepciji, pravovremeno dijagnostičko testiranje, te legalan i siguran pobačaj u slučaju mikrocefalije. Anis-ova antropologinja Débora Diniz tvrdi kako poruka ženama da odgode trudnoću nije ništa drugo do ponovnog izbjegavanja rasprave o abortusu. Diniz smatra brazilsku vladu odgovornom za širenje Zika virusa jer, kako tvrdi, u preko 40 godina nije riješila problem komaraca, koji su prijenosnici i drugih bolesti već dugi niz godina. “Ova epidemija nije se pojavila niotkuda”, izjavila je Diniz za The Guardian. “Ovo je čin povrede brazilskih žena od strane države”. Kako uočava novinarka The Guardiana Nicole Friolo, “iako se Zika čini kao zdravstvena kriza, to je više kriza ekstremnih nejednakosti i nedovoljno financiranih javnih usluga”.

No, nisu samo vlade latinoameričkih država bile predmetom oštrih kritika. Katja Iversen iz globalne aktivističke organizacije Women Deliver kritizirala je Svjetsku zdravstvenu organizaciju zbog njihova isključivo epidemiološkog pristupa problemu. Iversen je komentirala: “Da, radi se o komarcu koji prenosi opasan virus, ali radi se i o zdravstvenom sustavu koji izdaje žene”.

Kako možemo nadvladati oligarhiju prerušenu u demokraciju

Posted on by sdadmin

“Tko kaže organizacija, kaže oligarhija”. Tako je pisao njemački sociolog Robert Michels za vrijeme formiranja europskih “narodnih stranaka” tzv. širokog spektra (engl. big tent) prije jednog stoljeća. Kako tvrdi Michels – u čiji ćemo se nepobitni realizam uvjeriti – čak i najradikalnije i najprogresivnije nove stranke s vremenom će podleći onome što je nazvao “željeznim zakonom oligarhije“.

Takvo stanje stvari ne može se, prema Michelsovom mišljenju, pripisati zlobi ili manjku predanosti ljudi u tim strankama, već je svojstveno samoj strukturi novog ‘demokratskog’ političkog sustava. U svijetu izbornih natjecanja, gdje su radikalni, progresivni pokreti morali nadvladati otpor bogato financiranih vladajućih elita kako bi došli na vlast, bili su prisiljeni prihvatiti učinkovitu i hijerarhijsku unutarnju organizaciju. U interesu stvaranja stranačke mašinerije sposobne da dovede stranku do pobjede na izborima, vlast je trebalo ustupiti pojedinim ljudima unutar stranke, a svatko tko bi imao vlast makar i nakratko, mogao bi učvrstiti svoj položaj i jačati temelje svoje moći. Koliko god da takva moć bila neznatna u početku, ona bi vremenom rasla te bi narodni pokreti postali birokratske hijerarhijske nemani, oponašajući upravo onu aristokraciju koju su htjeli istisnuti.

Michels je bio tako čvrsto uvjeren u konačnu propast demokratskog socijalizma uzrokovanu željeznim zakonom oligarhije da je naposljetku poštedio sam sebe iščekivanja da se to dogodi te je udružio snage s Mussolinijevim fašistima te preminuo u Rimu prije Drugog svjetskog rata.

Na samom početku svojeg proučavanja demokracije nisam čula za Roberta Michelsa, no ubrzo sam primijetila da nešto vrlo slično željeznom zakonu oligarhije djeluje u većini zapadnih nacija, i to ne više samo unutar stranaka. Konsolidirana politička moć, oligarhija, drugim se riječima proširila na cijelo društvo. Formula je bila jednostavna: kada izbori igraju odlučujuću ulogu u odlučivanju o nositeljima vlasti, kandidati i stranke troše novac kako bi na njima pobijedili te potom koriste tu vlast kako bi donijeli zakone koji će donijeti još novca njima i njihovim političkim saveznicima. Što više novca prikupe dok su na vlasti, to su im veće šanse da ponovno dobiju izbore te se krug nastavlja. Bogatstvo=vlast i vlast=bogatstvo. Tijekom vremena oboje dolaze u ruke sve manjeg broja ljudi. Umjesto da predstavlja demokraciju, ravnopravno sudjelovanje i javnu debatu, izborna politika postaje oligarhija u kojoj samo najjači opstaju. Michels je takvu oligarhiju smatrao neizbježnom.

“Najstrašniji argument protiv suverenosti masa”, napisao je u svom najvažnijem djelu Političke stranke 1911. godine, “izveden je, međutim, iz mehaničke i tehničke nemogućosti njene realizacije… okupljanje bi postalo posve nemoguće kada bi članova bilo deset tisuća. Čak i kada bismo zamislili sredstva komunikacije mnogo bolja od onih koja danas postoje, kako bi bilo moguće okupiti toliko mnoštvo na jednome mjestu, u određeno vrijeme te s učestalošću kakvu traži stranački život?”

Drugim riječima, u svijetu u kojem se vlast morala delegirati jer nije bilo fizički izvedivo da se veći broj ljudi sastane uživo i donese odluku neposredno en masse, oligarhija bi uvijek iznova utvrđivala svoj položaj. No, što bi se dogodilo da se vlast ne mora delegirati? Što kad bi sredstva komunikacije bila ne samo “mnogo bolja” nego u Michelsovo vrijeme, već toliko napredna da iz temelja ukinu potrebu okupljanja na određenom mjestu? Tada bi željezni zakon oligarhije iznenada postao mnogo manje željezan. A to se upravo i dogodilo.

Početak 21. stoljeća: pomak prema raspodijeljenoj demokraciji

U doba interneta, potreba delegiranja vlasti stranačkim apartima i izabranim predstavnicima/ama koji/e odlaze na određeno mjesto kako bi raspravljali/e o propisima licem u lice nestala je u zadnjih nekoliko godina. Danas već plaćamo račune, izlazimo na spojeve, čitamo vijesti, dijelimo fotografije i kupujemo preko interneta. Internetske ankete postale su svakodnevica u novinarstvu, a prošle su godine milijuni ljudi upravo preko interneta raspravljali o boji jedne haljine. Vođenje politike dosad je bila teška i skupa vježba logistike. No do vođenja politike preko interneta dijeli nas tek maleni korak.

Toliko malen da neki ljudi već to i prakticiraju.

Mogućnosti političke participacije preko interneta koje se već koriste okvirno spadaju u sljedeće tri kategorije: aplikacije koje na internetu imitiraju tradicionalne prakse, aplikacije koje omogućuju biračima i biračicama da između izbora pozivaju predstavnike/ce na odgovornost i aplikacije koje omogućuju biračima i biračicama da neposredno izraze stav o tekućim pitanjima.

Oponašanje tradicionalne “demokracije” na internetu

Dok su anglofone zemlje zaglibile u skupoj izbornoj mašineriji prepunoj skandala, manje nacije otvaraju put mobilnom glasanju. Uzmimo za primjer malenu Estoniju. U toj se baltičkoj zemlji dopušta glasanje putem interneta već cijelo desetljeće. Više od trećine Estonaca/ki glasalo je putem interneta na državnim izborima 2015. godine koristeći svoje osobne iskaznice i identifikacijske brojeve. Za petama im je Švicarska, gdje se elektronsko glasovanje provodi u nekoliko kantona, a postoje i planovi da se omogući biračima i biračicama u inozemstvu da preko interneta glasuju na mnogobrojnim državnim referendumima.

Osim što svakako olakšava muku dolaska na biračko mjesto u radnom vremenu, samo glasanje preko interneta ne čini mnogo u borbi protiv željeznog zakona oligarhije. Ipak, ohrabruje činjenica da su se mnogi/e odlučili/e isprobati mogućnost glasanja preko interneta te da unatoč zabrinutosti za sigurnost internetskih glasačkih sustava i tajnost glasanja, dosada nisu nađeni dokazi koji bi upućivali na hakiranje (što se ne može reći za tradicionalni izborni sustav).

Pozivanje predstavnika/ca na odgovornost između izbora

Još jedan učestali trend u korištenju tehnologije u službi demokracije jest preko interneta omogućiti izravni kontakt između birača/ica i predstavnika/ca. Iako zapravo svatko može napisati pismo svom predstavniku/ci, izvori navode da većina pošte pristiže od koordiniranih interesnih skupina, a ne pojedinaca/ki koji/e djeluju samoinicijativno. Internetske aplikacije to zaobilaze tako što uklanjaju prepreke koje se nalaze pred prosječnom osobom kada se radi o sudjelovanju te tako što ukazuju na to koliku potporu određena mjera uživa.

Takva rješenja omogućuju biračima i biračicama da daju do znanja svojim predstavnicima/ama kako bi htjeli da oni/e glasaju o pitanjima u periodu između izbora na način koji je odmah vidljiv svim ostalim korisnicima/cama. Ne samo da znate stavove koje ste javili predstavnicima/ama o tome kako biste htjeli da glasaju – već znate i što su im rekli/e ostali/e birači/ce. Ono što “narod” želi nalazi se na internetu crno na bijelo, čime je predstavnicima/ama otežano izbjegavanje problema i preferiranje suprotstavljenih želja financijskih sponzora ili osobnih veza.

Švedska stranka Demoex koristila je takvu tehnologiju još 2002. godine. Tu su praksu nedavno preuzeli kanadski IserveU sa svojim predstavnikom koji je već u gradskom vijeću Yellowknifea, dok Placeavote radi na uvođenju ovog sustava izravne odgovornosti predstavnika u SAD. Upravo zato što su želje građana/ki vidljive svakome tko koristi aplikaciju, predstavnici/e se ne mogu opravdavati dvosmislenostima onoga što njihovi/e birači/ce žele. Svaki nesklad između želja birača/ica i glasova predstavnika/ca postaje javan, čime se predstavnici/e dovode u nezavidan položaj. S javnim mnijenjem s jedne stane te posebnim interesima sponzora s druge strane nemaju se kamo sakriti – a tako upravo i treba biti.

Omogućavanje biračima/cama neposredno izražavanje mišljenja

Najradikalniji način na koji će tehnologija promijeniti demokraciju jest ipak u omogućavanju biračima i biračicama da odluke donesu izravno na internetu. Novi politički pokreti, poput njemačke Piratske stranke i Pokreta pet zvjezdica Beppea Grilla u Italiji već omogućuju članovim/icama da putem interneta odlučuju o sadržaju zakonskih prijedloga. Malen je korak do proširenja rasprave na cjelokupnu javnost, a to omogućuju alati poput Loomija na Novom Zelandu i DemocracyOS u Argentini. Loomio koriste zajednice diljem svijeta, ali i gradsko vijeće Wellingtona kako bi omogućilo građanima/kama da izravno odlučuju o prijedlozima, dok su DemocracyOS u pogon stavili Tunižani prilikom rasprave o svojem novom Ustavu (tuniško civilno društvo je kasnije dobilo Nobelovu nagradu za uspjeh u donošenju nacrta ustava čime se izbjegao raspad nacije).

Slične platforme koje omogućuju izravno, obvezujuće glasanje o pitanjima proračuna našle su svoje mjesto i u europskim poglavarstvima.

Zajedničko raspolaganje sredstvima (engl. participatory budgeting) prvi je uzlet dobilo u Porto Alegreu, u Brazilu, kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća. Iako se koristila bez posredstva interneta, ta je praksa svejedno privukla brojne sljedbenike/ice jer je omogućila građanima/kama da odluče kako će se trošiti diskrecijski dio gradskog proračuna. Zbog prakse zajedničkog raspolaganja sredstvima, unaprijedilo se obrazovanje i zdravstvo te se ta ideja brzo proširila od New Yorka sve do Kine. Godine 2014., gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo preselila je taj proces na internet i time omogućila građanima i građankama Pariza da dodjele 5 posto gradskog proračuna za ulaganje davanjem glasa za određene projekte putem interneta. Stanovnici/e grada tako su se zalagali za razne stvari, od učinkovitijih pogona za recikliranje do korištenja gradskog novca za povrate poreza, pri čemu je dano 40 tisuća glasova, a taj se broj povećao na preko 66 tisuća u 2015. godini. Iako Pariz prednjači, svakako nije usamljen: zajedničko raspolaganje sredstvima putem interneta također se razvija i u jedinicama lokalne uprave u Njemačkoj i Engleskoj.

Decentralizacija: pogrebno zvono za oligarhiju

Internet je sam po sebi decentralizirana mreža. Iako postoje hubovi i nodovi, uglavnom informacije putuju s jednog kraja na drugi bez vertikalne hijerarhijske strukture. Upravo poput komunikacije u stvarnosti. Tradicionalni, hijerarhijski model politike nametnut je prirodnom toku informacija, ne zato što je predstavljao najbolji način rada, već zato što je u to doba bio jedini način za upravljanje velikim nacijama.

No, to se iz temelja promijenilo. Danas se tehnologija može koristiti za oponašanje stvarnog ljudskog političkog iskustva na prirodniji, životniji način. Ne samo da je to vrlo zgodno, već ima i nesagledive posljedice po ravnotežu političke moći u našim društvima.

Kada građani/ke odlučuju izravno i kada je odgovor predstavnika/ce neposredno vidljiv, opseg korupcije i podmićivanja dramatično se smanjuje, što znači da pojedine interesne skupine više nemaju odriješene ruke da vrše pritisak nad predstavnicima/ama između izbora. Umjesto da je moć koncentrirana u rukama nekoliko pojedinaca, uz tek povremene “prekide” za izbore, moć je podijeljena među građanima/kama kroz okvir koji je istovremeno opušteniji i lakši za kontrolu, čime daje više slobode i manje prilika za zloporabu. Kada se građani/ke ne moraju okupljati u stranke s ciljem osvajanja izbora, već mogu izravno glasati o stvarima između izbora, tada vertikalna hijerarhijska organizacija u politički pokret gubi svoju privlačnost.

Potreba delegiranja koja je postojala u Michelsovo vrijeme i koja je iznjedrila željezni zakon oligarhije, više jednostavno ne postoji – i to na sreću, uzevši u obzir ogroman porast političke i ekonomske nejednakosti zadnjih desetljeća. Zahvaljujući internetu koji bez ikakvog napora rasčlanjuje vlast, više ne trebamo koristiti izraze poput “organizacija i oligarhija”, već se konačno možemo – ako zaista prionemo na posao – radovati decentralizaciji i demokraciji.

Prevela i prilagodila Dina Cvrtila

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org