Autori/ce Registra izdajnika za Libelu: Podcijenili smo hrvatski izdajnički kapacitet

Nakon što je novopečeni ministar branitelja, Mijo Crmoja, izjavio kako će objaviti registar izdajnika, podignute su mnoge obrve, no jedan je umjetnički kolektiv, iza kojeg stoje Bojan Gagić, Maja Sviben, Nora Krstulović, Vedran Peternel i brojni drugi suradnici, odlučio pomoći ministru, a time i proračunu te registar kreirao samostalno i na dobrovoljnoj osnovi.

Riječ je o kolektivu SKROZ, za koji nam je jedna od osnivačica, Nora Krstulović, rekla da je riječ o umjetničkom kolektivu koji  već desetak godina radi u različitim medijima, od kazališta, preko radiofonije do multimedijalnih disciplina te interneta, na kojem trenutno grade Teatar.hr , portal kompletne hrvatske izvedbene scene. No, najviše je pažnje u posljednje vrijeme izazvala njihova najnovija inicijativa, online ‘Registar izdajnika’.

Na pitanje zašto su odlučili ubrzati identifikaciju izdajnika/izdajnica i aktivirati web stranicu, Nora Krstulović je odgovorila: “Zato što je taj portal potreban. Mislim da je apsolutno svakome tko je otvorio stranicu Registra izdajnika jasno iz našeg obrazloženja da smatramo svojom dužnosti pomoći državi da realizira taj projekt, a bez da za njega uzima novac iz proračuna te ga istovremeno staviti u pravi kontekst. Također, mislim da broj ljudi koji su se dobrovoljno u njega upisali dokazuju da je upravo ta naša procjena bila u pravu.”

Stranica je u pogonu tek nekoliko dana i već se u nju upisalo više od 5 tisuća ljudi koji se osjećaju kao izdajnici/e naše države. U međuvremenu su Registar upotpunili i tražilicom, kako bi popis po imenu ili mjestu stanovanja bio jednostavniji.

“Naravno da nismo očekivali ovakav odjek, da jesmo, registar sasvim sigurno tijekom jučerašnjeg dana ne bi bio nekoliko sati nedostupan. Kreirali smo ga kao našu umjetničku akciju i otišli na probu u ZeKaEm, gdje trenutno pripremamo predstavu “Priroda i društvo”, namijenjenu tinejdžerskoj publici koja govori o kapitalizmu na primjeru autorskog prava. Doista nam nije palo na pamet da bi navala mogla biti ovolika, no očito smo podcijenili izdajnički kapacitet u Hrvata. Problem je trenutno riješen i mislim da se ti tehnički problemi više neće ponoviti, no to nije bilo do nas već do golemog interesa i želje javnosti koje nije bilo lako zadovoljiti. Mislim da bi se i puno veće kompanije od nas našle u neobranom grožđu zbog interesa izdajnika. Nadamo se da u narednim danima neće biti problema i da ćemo uspjeti zadovoljiti glad za izdajom svih onih koji je imaju.”

Trenutačna situacija u Republici Hrvatskoj razumljivo nameće pitanje jesu li zaprimili prijetnje ili ikakvu reakciju članova nove Vlade, prvenstveno ministra Crnoje.

“Mediji nas prvo pitaju je li bilo nekih prijetnji ili neugodnosti, s velikim zadovoljstvom mogu reći da nije, osim nekoliko e-mailova neugodnog tona. Nitko nas od vladajućih nije kontaktirao. Ukupno gledano, reakcije koje smo dobili su izuzetno ohrabrajuće i ovih nekoliko zaprimljenih reakcija je zanemarivo s obzirom na politički trenutak u kojem živimo.”

Kako je ovu umjetničku inicijativu prepoznala šira javnost, priupitali smo Krstulović da nam pobliže objasni sveukupni rad i poriv za aktivističkim djelovanjem ovog umjetničkog kolektiva.

“Mi čvrsto vjerujemo da se treba baviti onom vrstom umjetnosti, kazališta, glazbe, koja bi i nas same zaintrigirale te strast koju unosimo u ovaj rad se može nazvati aktivističkom. Progovaramo o problemima koji nas tište i u koje se razumijemo te za koje smatramo da su važni, reagiramo na vrijeme i prostor koji nas okružuje. Svaka od naših predstava, performansa i akcija  može se čitati u aktivističkom ključu ukoliko se to naravno želi. Tako je moguće čitati sve, od akcija koje smo svojevremeno izvodili/e pa do recimo naše predstave namijenjene djeci koja se bavi različitosti u najosjetljivijoj od svih populacija, no to prepuštamo publici i nije na nama da to ocjenjujemo.”

Bez obzira na medijski pritisak, članovi/ce su odbili javno istupiti likom i djelom te čvrsto zastupaju želju da nastupe isključivo kao kolektiv.

“Mi dugo radimo i svi koji radimo u kolektivu smo javne osobe, nije nikakva tajna tko ga čini, no ono što je nama, u slučaju ovog projekta, bilo važno jest da naše osobnosti ne zasjenjuju razloge zbog kojih su se ljudi upisivali u registar. Mislimo da su registrirani mnogo važniji od nas koji iza projekta stojimo, a ne želimo niti sudjelovati u generalnom medijskom narativu u kojem se sve svodi na show business razinu, u kojem kako mi izgledamo postaje važnije od toga što radimo. Ne skrivamo se jer želimo ostati anonimni, već kako mi ne bismo bili ti koji preuzmu predstavljanje cijelog projekta.”

Priroda njihovog rada su performansi, predstave i akcije te im je definitivno u planu uprizoriti Registar (dobrovoljnih) izdajnika.

S obzirom na vrstu, kvalitetu i obujam razloga koji su ljudi unosili pri upisu u registar, potpuno je logično da pokušamo naći izvedbenu formu ovog materijala. Radimo u ovom trenutku na tome, no ne mogu vam točno reći kada i gdje će se to dogoditi, no čim uspijemo, javnost će saznati. Mislim da je to fantastičan materijal za prijenos i u sve druge umjetničke medije.”

“Mi smo dio civilnog društva i surađujemo s brojnim organizacijama na gotovo svim našim projektima, u krajnjoj liniji, portal Teatar.hr koji gradimo je izlog kompletne hrvatske izvedbe scene. Sve što radimo, radimo s domaćim i inozemnim umjetnicima i rado ćemo se odazvati bilo kojoj akciji koja je negdje u skladu s našom misijom i vizijom.”

Feminizam i queer u stripu

LGBTIQ inicijativa AUT Filozofskog fakulteta u Zagrebu u petak je organizirala tribinu na temu feminizma i queera u domaćem i inozemnom stripu. Na tribini su govorile Helena Janečić, članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Irena Jukić Pranjić, urednica antologije Ženski strip na Balkanu i Lea Kralj Jager, filmska animatorica i strip crtačica. Na tribini se razgovaralo o prezentaciji žena i queer likova u stripu te o stereotipima koji iz toga proizlaze.

Irena Jukić Pranjić za vrijeme stvaranja antologije o ženskom stripu na ovim prostorima ostala je iznenađena činjenicom da u zlatno doba stripa nije manjkalo ženskih likova. Kao samo neke od njih navela je Marinu, Borovnicu, Zlatku i Super Di. Kad je u pitanju prezentacija queer i gej likova situacija je nešto drugačija.

“Kako bi se privukla nova i šira publika u zadnje vrijeme na američkom tržištu su se počeli pojavljivati gej likovi. Oni i dalje prečesto završavaju tragično, no pozitivno je da se ta tema uopće otvorila”, smatra Helena Janečić. Uz to, dodala je da je prezentacija queer likova u svijetu stripa puno zanemarenija. Vezano za percepciju da se stripom uglavnom bave dečki Helena je rekla: “Možda će neki izdavači više cijeniti muške autore jer su ‘pouzdaniji’, no postoji puno odličnih umjetnica”.

Irena Jukić Pranjić, pak, smatra da se žene danas prečesto promatra kroz njihov fizički izgled i obline te da su feministkinje na filmu uvijek prikazane kao neurotične.

“Zapravo, ne mogu se sjetiti niti jednog pozitivnog feminističkog lika. Feministkinje su uvijek stereotipno prikazane”, dodala je. Ipak, autorice smatraju da svi/e zajedno moramo poraditi na boljoj prezentaciji žena u svijetu stripa te uključiti feminističke likove u njih.

Iz tog razloga junakinja Helenina stripa Horny Dyke ima super moći, ali je za razliku od uobičajenih super junakinja odjevena praktično, a ne pripijeno. Lea Kralj Jager, s druge strane, autorica je biografije u formi stripa o životu Marije Jurić Zagorke.

 “Na tu ideju sam došla za vrijeme ženskih studija u neformalnom razgovoru s Radom Borić. Neko vrijeme je to bila samo ideje, no par godina kasnije dobila sam upit jesam li još zainteresirana za tu ideju i tako je nastala strip biografija”, prepričala je. Također, Lea smatra da je takav način iznošenja biografije odličan za edukaciju te ne odbacuje mogućnost stvaranja strip biografije još neke velike hrvatske autorice.

O stanju slobodnih umjetnica u Hrvatskoj te o vrednovanju stripa autorice su se jednoglasno složile da je hrvatsko tržište veoma malo.

“Hrvatska ima bogatu strip scenu, no fali joj izdavačka kuće koja bi okupila umjetnike i umjetnice te izdala njihove radove. Zasad, oni izdaju za strane izdavače i od toga žive”, rekla je Janečić.  Zbog malog tržišta autori i autorice stripa ovise o otkupima ministarstva i knjižnica, dodala je Kralj Jager.

Ipak, poteškoće na koje nailaze ove mlade autorice neće spriječiti da se bave onim što vole pa su se nakon tribine okupile i uživale u zajedničkom crtalačkom jam-sessionu. Također, pridružiti su im se mogli posjetitelji i posjetiteljice tribine.{slika}

Daj mi gett, daj mi razvod

Neki dan su mi se na poslu slučajno u rukama našle lokalne novine iz Bjelovara, “Bjelovarac”. U tekstu pod naslovom “Prijetio ubojstvom jer je podnijela zahtjev za rastavom”, pisalo je da je ovih dana općinski sud nepravomoćno osudio 39-godišnjeg M.S. na zatvorsku kaznu od šest mjeseci. Takva kazna zamjena je za “uvjetnu kaznu na rok šutnje” od dvije godine. M.S. je početkom kolovoza 2014. godine u obiteljskoj kući prijetio supruzi nezadovoljan jer je od njega zatražila razvod. Kako je kasnije žena ispričala, rekao joj je da uživa dok može jer će joj rješenje za rastavom braka biti ujedno i zadnja stvar u životu. Da bi bio precizniji, dodao je i da ima pištolj i da će ju ubiti.

Ovakvih priča ima puno, a još je više onih o kojima nikad ne čitamo. Da bih napisala kako neke od njih završe, trebala bih tekst nastaviti s crvenom bojom slova, razmišljajući o krvavim ishodima. Pritom bih vjerojatno od tuge i bijesa plakala.

Prije nekoliko godina moj me prijatelj s kojim sam pogledala najviše filmova do sada pitao  koristim li za pretraživanje filmova web stranicu Jinni.

Jinni je naime bila posebna po tome što ste mogli odabrati nekoliko kategorija za pretraživanje filmova, ali osim uobičajenih “staro”, “novo”, “triler”, “drama” svoj ste film mogli pronaći i prema kategoriji “raspoloženje”. Ispekli bismo tako kokice, odabrali raspoloženje, koliko-toliko si olakšali odabir filma i onda u njemu uživali. Jinni danas više kao takav ne postoji i postao je neki TV operater koji se plaća. Da sam jučer imala Jinni, film koji sam gledala, uklopio bi se u frustrating, disturbing, provocative, a uz sve navedno savršeno se slaže i feminist. Kokice u toj kombinaciji ne bih mogla niti zamisliti.

{slika}

Ako se pitate što povezuje bjelovarsku priču s početka i Jinni,  riječ je o izraelskom igranom filmu Gett: The Trial of Viviane Amsalem”. Gledala sam ga na kraju dana u kojem mi se pod rukama našao Bjelovarac, a ja sam prije toga razmišljala kako bi mi Jinni sad najbolje pomogao u odabiru nekog filma.

Kao i žena iz Bjelovara, Viviane Amsalem u neimenovanom je izraelskom gradu zatražila razvod od svog supruga, Elishe Amsalema. Kako u filmu doznajemo, Viviane dolazi iz religiozne i konzervativne obitelji, za Elishu je udana od svoje petnaeste godine i nakon dvadeset godina braka  koji nije nastao iz ljubavi, sada ireligiozna Viviane, traži razvod.

Radnja filma u dva se puna sata koliko film traje nije maknula iz improvizirane, skučene, popločene sudnice sa školskim klupama. No, na ovom suđenju suci nisu baš pravi suci i previše  je tu spominjanja Tore, Jahve i sinagoge. Naime, u Izraelu vjerski brak može razvrgnuti samo rabin.

Zamislite katoličke svećenike kako za oltarom vijećaju o dobrom braku, uzoritoj ženi, plemenitom mužu i očuvanju institucije braka. Iako sumnjam da svećenici ne bi itekako uživali, tu smo lopticu ipak prebacili na Vatikan, gdje samo malobrojnima razvod i uspije, a obični smrtnici/ce  papire za razvod potpisuju u manje glamoruznim prostorijama bez mramora.

Vivianina je nesreća što gett (hebrejska riječ za razvod) Elisha ne želi dati. Za razliku od našeg M.S. iz Bjelovara, Elisha ne prijeti ubojstvom, ali situacija je i dalje strašna. Dok je Elishino lice bez ekspresija, lice Viviane grči se od muke, a njegovo “Ne dam” kroz dva sata postaje sve iritantnije, bolnije i frustrirajuće.

Rabini su evidentno naklonjeni Elishi koji je uzoran član vjerske zajednice i još k tome lijepo pjeva pa je njegov doprinos vjerskim slavljima u sinagogi posve neupitan. S druge strane Viviane ne drži do vjerskih običaja i Elishu sasvim iskreno, ne voli. Elisha nikad nije dignuo ruku na Viviane.

Koji su razlozi za razvod?

Ne voli ga više.

To nije razlog za razvod.

Dok se rabini nadmudruju s Vivianeinim odvjetnikom kod kojeg naslućujemo divljenje Vivianeinoj hrabrosti i odlučnosti kao i natruhe romantičnih osjećaja, ovi kimaju glavom, zadovoljno se smješkaju Elishi, a Vivianein slučaj iz minute u minutu postaje njezino sve bezizlaznije suđenje.

{slika}

I dok Viviane pored sebe ima odvjetnika, Elishu zastupa vlastiti brat koji je uz to i rabin u nastajanju. Kako cijeli proces nalaže, Viviane je u nekoliko navrata morala pokušati živjeti s Elishom, no svaki povratak na sud značio je njezino još odlučnije “Želim razvod!” i Elishino još prodornije “Ne dam!”. Neke filmske kritike film smatraju teškim za gledanje, pogotovo u prvoj polovici filma. Treba vam nešto vremena da se naviknete na krupne kadrove lica glavne junakinje čije ekspresije znače više od bilo koje izgovorene riječi. Cijela mizanscena dodatno guši Viviane, postaje klaustofobična i tjera ju u neki mali kut u kojem se toliko željena sloboda čini potpuno nemogućom. Vivianeino nezadovoljstvo je dugotrajno i jasno je da pravu sreću zapravo nikad nije niti osjetila. Odgojila je troje djece, bila uzorna kućanica i bila nesretna. U jednom trenutku jedna od svjedokinja u “suđenju” kaže da i svezan pas ima bolji život od nje.

Redatelj filma Shlomi Elkabetz film je režirao u suradnji sa sestrom Ronit Elkabetz koja tumači  glavnu junakinju Viviane Amsalem. Oboje su bili posve iznenađeni odjekom koji je film dobio. Složili su se, film je bio svojevrsni big bang. Tema o kojoj su progovorili odjeknula je političkim i društvenim životom, a o njoj se raspravljalo i na ulicama i u svim medijima.

Jednim od najvećih postignuća smatraju činjenicom da će film biti prikazan i na jednoj rabinskoj konvenciji te da će film za neke rabine ujedno biti i prvi film koji su ikad pogledali.

Tema filma vrlo je osobna: bio bi to život njihove majke da se kojim slučajem usudila kročiti nogom na sud. “Gett” je treći dio trilogije, a premda sasvim dobro funkcionira i odvojeno, čine ga još i prva dva dijela, To Take a Wife i 7 Days. Svaki od dijelova sadrži velik broj autobiografskih elemenata. Prvi “To Take a Wife” prati život Viviane Amsalem, mlade frizerke koja se bori s kućanskim obavezama, konzervativnim suprugom i teškom svekrvom. U “7 Days” umire Vivianein brat, zbog čega se obitelj okuplja oko zajedničkog stola oko kojeg na vidjelo izlaze mnogobrojni obiteljski problemi.

{slika}

Nismo naivne da mislimo da su samo rijetke Vivane, jer puno je njih među nama. Barbara Matejčić za Libelu je prije nekoliko godina iscrpno istraživala o čemu govorimo kada govorimo o braku i o razvodu: “Zanimljivo da je razvod postao masovnija i bezbolnija pojava paralelno s pojavom ljubavi u bračnoj formuli”. “Sparivanje iz ljubavi je postalo društveno prihvaćeno jednom kada više nije predstavljalo ekonomsku prijetnju vladajućoj klasi”, piše američka teoretičarka Laura Kipnis u polemičkoj knjizi ‘Protiv ljubavi'”. “Konvencije su još uvijek jake kada se ni danas nezadovoljni bračni partneri ne mogu razvesti zbog pritiska okoline, a takva atmosfera se još dodatno potencira i Crkvom” naglašava Matejčić. Viviane Amsalem jest progresivna i neovisna žena koja pritom i ne želi financijsku zadovoljštinu, nego “samo” biti slobodna od muža kojeg ne voli.

Unatoč svim našim razlikama i specifičnim načinima života, obrazovanja i životnih odabira, ovaj film u kojem toliko puta čujete “Ženo, šuti!” i “Izvolite Elisha!” podsjeća nas iznova da su feminizam i feministička borba važni za sve žene, a naše privilegije samo prividne.

Da i dalje postoji, zašto bismo u Jinni tražilicu uopće upisali frustrating, disturbing, provocative? Možda da bi nam poslužio kao podsjetnik kako je neki tamo film upravo nečiji život. 

‘Probudi se Italijo, vrijeme je da budeš civilizirana’

Stotine tisuća prosvjednika i prosvjednica diljem Italije izašlo je ovog vikenda na ulice u znak podrške istospolnim zajednicama, uoči rasprave o zakonu koji će se naći pred parlamentom.

“Probudi se Italijo, vrijeme je da budeš civilizirana”, slogan je izabran za skupove koji su održani u gotovo 100 gradova diljem  Italije, jedinoj većoj državi na zapadu gdje istospolni parovi nemaju nikakvu pravnu zaštitu po pitanjima od mirovine do roditeljstva.

Sudionici/e  skupova, od Milana na sjeveru do Palerma na jugu, nosili su zastave duginih boja, balone i budilice, kako bi pokazali/e da je vrijeme da se Italija probudi, kada je riječ o zakonu o životnom partnerstvu.

Talijanski senat će u četvrtak početi raspravu o zakonu kojim bi se legaliziralo civilno partnerstvo za istospolne, kao nevjenčane heteroseksualne parove.

Mnogi protivnici/e vide ovaj zakon kao trojanskog konja koji će voditi legalizaciji istospolnih brakova.

Država je podijeljena po tom pitanju, a protivnici/e zakona okupit će se 30. siječnja u Rimu na protestu nazvanom “Obiteljski dan”, za koji se vjeruje da će okupiti desetine, čak stotine tisuća ljudi.

U srpnju prošle godine Europski sud za ljudska prava kritizirao je Italiju zbog kršenja ljudskih prava i neuvođenja zakona o životnom partnerstvu.

Političke stranke u Italiji podijeljene su u svojim redovima kada je riječ o tom zakonu, a premijer Matteo Renzi rekao je kako će članovi i članice njegove Demokratske stranke glasati po vlastitoj savjesti.

Od dobročinstva do solidarnosti: kritika političkog savezništva

Ovo je ulomak poglavlja ‘Kritika političkog savezništva’ (A Critique of Ally Politics) iz knjige Taking Sides: Revolutionary Solidarity and the Poverty of Liberalism, koju je uredila Cindy Milstein, a objavio AK Press, 2015. godine. Milstein je kompilirala niz odličnih eseja, od kojih su neku nastali kao fanzini ili kao direktne intervencije na debatama i u bitkama, a svi zajedno tvore neprocjenjivo vrijedan izvor za anarhiste/kinje i aktiviste/kinje.

Liberalni koncept savezništva ugrađen je u ljudskopravaški diskurs identitetskih politika. Koristi se idejama da postoje čvrste grupe ljudi (ljudi crne boje kože, žene, gej ljudi i tako dalje) koje su diskriminirane strukturalnim opresijama našeg društva, te da moramo uzeti u obzir sve te različitosti kako bismo postigli/e jednakost za sve, a tu odgovornost snose posebno oni i one koji imaju najviše koristi od strukturalnih opresija. Počiva na ideji da svi imamo različita životna iskustva koja oblikuju naše pretpostavljene identitete, te ukoliko imate identitet koji je u našem društvu privilegiran, ne možete shvatiti iskustvo nekoga čiji je identitet potlačen.

Sukladno političkom savezništvu, moramo odustati od naše uloge primarnog aktera i postati saveznici/e opresiranih, kako bismo potkopali društvene privilegije od kojih imamo koristi. Dobar/a saveznik/ica shvaća da – ukoliko ne razumiješ posljedice koje u ovom svijetu doživljavaju opresirani, jedini način poštenog djelovanja je slijediti vodstvo onih koji/e su potlačeni/e, podupirati njihove projekte i ciljeve, uvijek tražiti njihovo mišljenje i slušati njihove ideje kada nisi siguran/na što trebaš učiniti.

Međutim, ovo postaje komplicirano, i to vrlo brzo, kada otkrijete da ne postoji zasebna masa ljudi ne-bijele boje kože – ili bilo koja druga grupa zasnovana na identitetu – čije vodstvo možete slijediti, te da se ljudi unutar pojedinog identiteta neće složiti oko važnih pitanja i često će imati izravno sukobljene želje.

U pokušaju da pronađu ljude tamne boje kože koji će im dati smjernice, bijelci i bjelkinje često završe s nekom specifičnom grupom čije politike se najviše poklapaju s njihovima. “Što NAACP, Critical Resistance ili Dream Team misle o X?” Ili tragaju za najvidljivijim “vođama” zajednice budući da je brže i lakše upoznati voditelja neke organizacije, svećenika ili političkog predstavnika na nekom području nego graditi stvarne odnose s ljudima koji čine te zajednice.

Ovakav pristup borbi protiv rasizma strukturalno osnažuje hijerarhiju moći protiv koje se borimo, budući da tražimo tek od male grupe da predstavlja gledišta mnogih ljudi koji imaju različita iskustva. Pokušavajući razumjeti na koji način trebamo prikladno prihvatiti vodstvo onih koji su pogođeni opresijom više od nas, ljudi često traže takve vođe u zajednicama ne samo zato što je to najlakše, već i zato što – priznali to ili ne – ne traže samo nekoga tko će ispuniti potrebu za vodstvom; traže i potvrdu (legitimitet) svoga savezništva.

Obrazujući se o opresiji, učite kako “profitirate” od opresija drugih zato što naše društvo više vrednuje određene identitete. Morate se složiti s činjenicom da imate zajamčene povlastice samo na temelju toga kako izgledate ili iz koje obitelji dolazite – i ne možete učiniti ništa kako biste odbacili/e ili redistribuirali/e vašu privilegiju. Ovakvu spoznaju često prati snažan osjećaj krivnje. Može vas zgroziti to što znate da vam je dano nešto što drugi/e nikada neće imati, premda vi to ničim niste zaslužili/e i nemate moć da to promijenite.

Zbog ovog osjećaja krivnje, u kombinaciji s idejom kako je jedino etički ispravno slijediti druge, možete se osjećati bespomoćno i oslabljeno. Model političkog savezništva stavlja teret rasizma isključivo “na leđa” bijelih ljudi – s namjerom izokretanja društvene hijerarhije – moraju biti svjesni kako nikada neće moći izbjeći ovu nepravdu, no mogu se barem djelomično iskupiti ukoliko slijede jednostavnu premda usko usmjerenu pokoru: slušati ljude koji nisu bijele boje kože. Jednom kad naučite dovoljno od ne-bijelih ljudi kako biste postali manje rasistička bijela osoba, prozivajte druge bijele ljude zbog njihovog rasizma. Još uvijek ćete biti bijeli/a rasist ili rasistkinja, ali bit ćete to u manjoj mjeri i na vas će se više moći računati. Barem ćete steći visoku etičku poziciju nad drugim bijelim ljudima tako da im možete reći što da rade. Stalno iznova vidimo kako nas ovaj model iskupljenja ne vodi u smjeru oslobođenja – vodi samo prema sve većem osjećaju superiornog pravedništva i igrama moći. 

Biti saveznik ili saveznica znači izbjegavati odgovornost za vlastite postupke – legitimiziranjem svoje pozicije preuzimajući glas nekoga drugog, uvijek postupamo u nečije drugo ime. Na taj način preuzimamo moć dok istovremeno umanjujemo vlastitu odgovornost, jer ne samo što se skrivamo iza drugih, već i zamagljujemo činjenicu da imamo kontrolu nad donošenjem izbora koga ćemo slušati. I svo vrijeme se pretvaramo ili uvjeravamo sami/e sebe da slijedimo vodstvo zajednice ljudi druge boje kože ili najprikladnijih “crnih” glasova. A tko ste vi da odlučite tko je i što je najprikladnije? U praksi, to znači izabrati “crni glas” koji najviše odgovara vašoj poziciji kako biste opravdali vlastite želje koje su u suprotnosti sa željama drugih bijelih ljudi – ili rasno “mješovitih” grupa.

(…)

Često čujem od “bijelih saveznika” koji su antiautoritarci kako surađuju s vladajućim ili neopredijeljenim grupama u zajednicama, često i na projektima u koje ne vjeruju, zato što je najvažnije slijediti ljude ne-bijele boje kože. Neizgovorena tvrdnja glasi da ne postoje ljudi druge boje kože koji nisu skloni autoritetu vlasti – ili da nema takvih s kojima bi bilo vrijedno raditi. Kada izaberemo slijediti ne-bijele ljude koji su skloni autoritarnom uređenju, činimo nevidljivima sve one koji su anarhisti/kinje ili ne pripadaju političkim organizacijama, a koji bi nam mogli biti suborci i suborkinje u borbi protiv hijerarhijske moći. Jasno je da u ne-bijelim zajednicama postoji barem isto onoliko političkih ideologija koliko i u bijelim.

Anarhisti/kinje i antiautoritarci/ke jasno razlikuju dobročinstvo i solidarnost – posebno zahvaljujući radu sa 74 starosjedilačkih pokreta solidarnosti i drugim solidarnim pokretima koji su zasnovani na načelima afiniteta/srodnosti (affinity) i uzajamne pomoći. Afinitet je upravo ono kako i zvuči: mogućnost rada s ljudima s kojima dijeliš iste ciljeve, te da je tvoje djelovanje najsnažnije kada su odnosi zasnovani na povjerenju, prijateljstvu i ljubavi. Uzajamna pomoć (mutual aid) je koncept koji znači da svi sudjelujemo u oslobađanju jedni drugih, te da kada možemo djelovati iz takve pozicije nezavisnosti – možemo međusobno ravnopravno dijeliti.

A dobročinstvo je nešto što se daje ne samo zato što imamo višak za podijeliti, već i zato što se zasniva na obrascu koji implicira da je drugima inherentno potrebna pomoć – da se ne mogu brinuti sami za sebe i da će patiti bez naše pomoći. Dobročinstvo je patronizirajuće i sebično. Ono etablira neke ljude kao one koji pomažu, a druge kao one koji trebaju pomoć, što potkrepljuje opresivne paradigme koje učvršćuju ustaljene pozicije ljudi.

Autonomija i samoodređenje ključni su za ovu distinkciju. Prepoznavanje autonomije i somoodređenja pojedinaca i grupa potvrđuje njihovu sposobnost. Radi se o razumijevanju da neka grupa ima nešto što je vrijedno i što možemo dobiti kroz interakciju s njom, bez obzira radi li se o materijalnom dobru ili nečemu manje opipljivom, kao što je perspektiva, radost ili inspiracija. Model solidarnosti raspršuje ideju da se netko nalazi unutra, a netko vani, dajući prednost tome da pojedinci pripadaju mnogim grupama koje se međusobno preklapaju, istovremeno zahtijevajući poštovanje identiteta i samodostatnosti svake od tih grupa.

S druge strane, modeli dobročinstva i političkog savezništva čvrsto su ukorijenjeni u ideji “ja i drugi” tako da prisiljavaju ljude da se uklope u različite grupe koje imaju unaprijed zadane odnose. Prema politici savezništva, jedini način podrivanja nečije privilegije je odustati od uloge individualnog političkog činitelja (agent) i slijediti vodstvo onih koji su više ili na drugačiji način potlačeni. Primjerice, bijeli saveznici su naučeni da izričito ne traže pohvalu za svoje savezništvo – posebno ne od ne-bijelih ljudi – premda često postoji izrazito samodopadan stav prema vlastitom savezništvu, a čin njihove poniznosti je toliko pretjeran da zadobiva pohvalu koju nisu tražili. Mnogi/e bijeli saveznici i saveznice daju podršku tako što se recentraliziraju [izdvoje] kao da su oni jedine osobe koje su spremne doći i naporno raditi u borbi protiv rasizma.

Dok političko savezništvo sugerira da promjenom svoje uloge od aktera prema savezniku možeš umanjiti vlastitu krivnju, antiautoritaristički ili anarhistički pristup pretpostavlja da svaka osoba zadržava vlastitu sposobnost djelovanja (agency), inzistirajući da odgovornost možeš prakticirati jedino djelujući iz vlastitih želja istovremeno učeći kako razumjeti i odgovoriti na želje drugih grupa. Otkrivanje vlastite društveno uvjetovane individualizacije sve dok ne uvidimo kako je naš opstanak/oslobođenje povezano s drugima, potiče nezavisnost nasuprot ovisnosti te omogućuje preuzimanje odgovornosti za vlastite izbore – bez šefa ili savjetnika koji nas vode, pa ih možemo okriviti za vlastite odluke.

Za oslobađajuće razumijevanje privilegije, svatko od nas mora spoznati kako sam može doprinijeti rušenju tih sustava moći i prepoznati koliko svi mi moramo učiniti kako bismo svrgnuli/e svaku hijerarhiju opresije. Za mnoge ljude to zahtijeva promjenu u sustavu vrijednosti. Ljudskopravaški diskurs ravnopravnosti doveo bi nas do uvjerenja da bismo svi mi, svih rasa, mogli/e postati čestice nuklearne obitelji iz srednje klase koje su ili u heteroseksualnom ili u gej braku. No, svatko tko je bio na dnu zna da na vrhu nema mjesta za sve – pa čak ni u sredini. Kolektivna borba za oslobođenje može nam svima donijeti ono što trebamo, ali to znači zahtijevati da dijelimo stvari kojih ima u izobilju – ne one koje po definiciji imaju ograničene izvore. 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

‘Potrebno je informirati LGBT osobe o njihovim radničkim pravima, ali i educirati sindikate o LGBT problematici’

Na Fakultetu političkih znanosti ovog je četvrtka održan panel naziva “LGBTI radnička prava i udruživanje” kao prva javna aktivnost u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”. Ovaj panel treba staviti i u širi kontekst intenziviranja suradnje radničkog i LGBTIQ pokreta, o kojoj je u članku za Libelu već pisala Sanja Kovačević, a unutar koje je naglasak stavljen upravo na važnosti komuniciranja i solidariziranja između sindikata te LGBTIQ osoba i udruga. Teme o kojima se razgovaralo na ovom panelu uključuju položaj i diskriminaciju LGBTI osoba na radnom mjestu, važnost sindikata kao osnovnog oblika zaštite od diskriminacije te problem višestruko marginaliziranih osoba nevidljivih institucijama.

Sam projekt vode udruge K-zona, LORI, BRID i Zora sa suradnicama Zagreb Pride-om i Trans Aid-om. Kao što su sami/e istaknuli/e, cilj panela bio je “mapirati ključne probleme i posljedično graditi inkluzivniju i pravedniju okolinu za LGBTI zaposlene i druge manjine koje se suočavaju s diskriminacijom u ovom kontekstu“. Panel je moderirala Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, a na njemu su sudjelovale/i: Božica Žilić (Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske, predsjednica ženske sekcije SSSH), prof. dr. sc. Renato Matić (Hrvatski studiji), Nina Čolović (LGBT inicijativa Filozofskog fakulteta “AUT”), Goran Selanec (zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova) i Nikola Zdunić (Zagreb Pride). Uz panel, najavljen je niz drugih aktivnosti koje će se provoditi u sklopu projekta poput okruglih stolova, radnih grupa te istraživanja.

Razgovor je započeo Renato Matić dramatično nas uvodeći u temu uz jasno upozorenje na težinu problema diskriminacije na radnom mjestu. Pravo na rad, podsjetio nas je marksistički, “nije obično pravo, već sama bit čovjeka”. Kada osoba nije u stanju biti otvorena u vezi svojeg osnovnog identiteta na radnom mjestu bez da ju se diskriminira, oduzimamo joj pravo na samoostvarenje kroz rad. Osim toga, prof. Matić je progovorio i o ulozi akademske zajednice u isticanju problema diskriminacije te je zaključio da u njoj i dalje, nažalost, prevladava don’t ask don’t tell atmosfera. Iako će se u akademskoj zajednici ipak možda intenzivnije reagirati na slučaj diskriminacije nego u nekoj drugoj okolini, smatra da i dalje ne postoje jasni protokoli i navika reagiranja, odnosno rješavanja slučajeva diskriminacije.

Na važnost jasnih i preciznih mehanizama rješavanja slučajeva diskriminacije na radnom mjestu nadovezao se Goran Selanec, zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Napomenuo je kako se njihov Ured, u usporedbi s već razvijenom sudskom praksom u slučajevima diskriminacije LGB osoba, suočava s izrazito malim brojem pritužba od strane trans osoba, i kako je uglavnom riječ o traženju pravnih savjeta. Kao glavni uzrok nevoljkosti trans osoba da traže antidiskriminacijski postupak prepoznao je činjenicu da identitet trans osobe u takvom postupku ostaje trajno zabilježen, što (novi) poslodavci mogu zlorabiti za (daljnju) diskriminaciju. Također, smatra Selanec, vjerojatnost da će sudska zaštita u ovakvim slučajevima biti brza, pravična i jeftina nije visoka. Poslodavac ni u kojem slučaju ne smije kriviti državu za sporost procesa prilagodbe spola i iskoristiti taj “izgovor” za diskriminaciju.

O ulozi sindikata u zaštiti LGBTI prava podrobnije je govorila Božica Žilić, ističući i dalje nisku, ali rastuću razinu osviještenosti sindikata o važnosti i dužnosti bavljenja zaštitom radnika i radnica od diskriminacije. Prema podacima za Srednju i Istočnu Europu od prije 10 godina, čak 50% sindikalista smatralo je da sindikati nemaju nikakve veze s antidiskriminacijskom politikom, dok se danas ta brojka ipak kreće oko 20%. Smatra da je za daljnji napredak potrebno više educirati i LGBT zajednicu o radničkim pravima, ali i same sindikalne povjerenike o LGBT problematici, ističući konkretna područja poput plaćenog dopusta za sklapanje životnog partnerstva, provođenje seminara i edukacija, razmjenu iskustava i dobrih praksi, itd.

Nikola Zdunić započeo je svoje izlaganje slučajevima diskriminacije kojima se bavila udruga Zagreb Pride. Riječ je o slučajevima gdje je osobama odbijeno produljenje ugovora o radu zbog saznanja o njihovoj seksualnoj orijentaciji (u prvom slučaju) tj. saznanja da je djelatnik u istospolnoj vezi (u drugom slučaju). U trećem slučaju osoba je u jednom odvjetničkom uredu doživjela mobbing i diskriminaciju na osnovi rodnog identiteta i izražavanja te je bila prisiljena na sporazumni otkaz ugovora o radu. Osim toga, pozvao se i na poražavajuće podatke iz istraživanja Zagreb Pride-a uz zaključak o malom broju prijava u odnosu na velik broj slučajeva diskriminacije. Napokon, istaknuo je kako su “mlade LGBTI osobe posebno ugrožene i dvostruko diskriminirane” s obzirom na opći trend povećanja broja ugovora na određeno, što dovodi do toga da je poslodavcima neproduljivanje ugovora mladoj LGBTI osobi “lako rješenje”.

Za kraj, Nina Čolović iz AUT-a naglasak je stavila na višestruko marginalizirane osobe koje se nalaze izvan sustava institucionalne i pravne zaštite, ističući probleme LGBTIQ beskućnika/ca i osoba koje se bave nezaštićenim oblicima rada. U tom kontekstu, posebno je naglasila problem seksualnog rada u kojem su visoko zastupljene trans osobe, kao i količinu nasilja s kojom se te osobe susreću od strane institucija bilo da je riječ o policijskoj represiji ili pak pravnom nepriznanju spola. Također, istaknula je problem straha od autanja na radnom mjestu koji onemogućava solidarno djelovanje i organiziranje s drugim zaposlenicima unutar sindikata. Navela je i podatke istraživanja koje je provela inicijativa Za rad spremne o velikom broju mladih koji se zbog nemogućnosti financijskog osamostaljenja oslanjaju prije svega na obiteljsku i partnersku podršku, zaključivši kako ta potpora u slučaju LGBTIQ osoba često izostaje. Istovremeno, smatra Nina, “problem nasilja u LGBTIQ vezama i dalje se ne adresira dovoljno”. Kada je pak riječ o transženama i transfemininim osobama, osvrnula se na činjenicu da autonomne i sigurne kuće za njih često nisu otvorene ili pak ne uspijevaju supstancijalno integrirati njihove potrebe.

Nina je ujedno dala i prikladan zaključak panelu pozivom na veću suradnju aktivistkinja i aktivista sa sindikatima, ali i s akademskom zajednicom, te isticanjem važnosti “stvaranja spona povjerenja s najranjivijim članovima i članicama zajednice”. Potrebno je raditi na informiranju LGBTIQ osoba o njihovim radničkim pravima, ali istovremeno i na edukaciji sindikata o specifičnim problemima te zajednice i važnosti sindikalnog antidiskriminacijskog djelovanja. Ovo je tim urgentnije pitanje ako u obzir uzmemo dominaciju neoliberalnog i neokonzervativnog diskursa, kao što je istaknuo Nikola Zdunić.