Kružok ‘Naše bake, naše majke’

Centar za ženske studije poziva vas na kružok i razgovor u Booksi 31. listopada u 18 sati, u sklopu kojeg će se  od 14 do 18 sati odvijati prezentacija i prikupljanje fotoarhiva u suradnji s Odborom za koordinaciju žena antifašistkinja pri Savezu antifašističkih boraca i antifašista RH.

Pozivaju se sve zainteresirane građanke i građane da ustupe fotografije iz porodičnih albumanastalih u predratnim, ratnim i poratnim godinama, kako bi ih se skeniralo i arhiviralo na licu mjesta. Vlasnice/i će uz vraćene fotografije dobiti i elektronski zapis fotografija. Na taj način formirao bi se arhiv u kojemu bi i osobna sjećanja postala dio kolektivne povijesti.

Ženski antifašistički Zagreb je istraživački projekt koji prati povijest ženskih pokreta i otpora žena Zagreba fašizmu u predratnim, ratnim i poratnim godinama. Projektom je tako obuhvaćeno razdoblje od sredine 1930-ih do početka 1950-ih. Radi se o prvoj generaciji žena na ovim prostorima koje su značajno sudjelovale u javnom i političkom životu, što je ključno i neizbrisivo oblikovalo društvo i generacije nakon njih, sve do danas. U sklopu projekta u 2014. i 2015. godini realizirane suizložba, tribina i obilazak grada, te se projekt nastavlja kroz takve prezentacijske cjeline ove zime i u idućoj godini.

Ovaj kružok je posvećen fotografskim izvorima iz tog razdoblja, kako onih iz javnih arhiva tako i onih u privatnim kolekcijama i foto-albumima. O ulozi fotografija kao povijesnih dokumenata i njihovom nastanku i korištenju, razgovarat ćemo s Rheom Ivanuš, muzejskom savjetnicom i kustosicom Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja.

Proučavajući žensku feminističku, radničku, sindikalnu, omladinsku i studentsku scenumeđuratnog Zagreba, a potom i antifašističko djelovanje žena Zagreba u ratnim godinama, neizbježan povijesni izvor predstavljaju fotografije. Fotografije na koje nailazimo u istraživanjima tog razdoblja snimane su u službenim prilikama, za štrajkova i skupova, za potrebe policijskih kartona, za vrijeme izleta i privatnih druženja, u koncentracijskim logorima i na bojišnici. Snimali su ih profesionalni fotografi i fotografkinje, organizirano i radi bilježenja važnih društvenih, političkih i ratnih zbivanja, ali i amateri i amaterke kako bi zabilježili svakodnevne trenutke. Privatne fotografije iz osobnih i porodičnih albuma ponekad su korištene u službene svrhe čime dolazi do ispreplitanja opće (javne) i privatne povijesti. Brojnim sačuvanim fotografijama ne znamo autorice ni autore, kao ni osobe ili lokacije prikazane na njima, stoga ih promatramo kao anonimne sudionice i sudionike, no mnoge od njih imaju vrijednost povijesnog svjedočanstva.

Više doznajte OVDJE!

Nepal dobio prvu predsjednicu u povijesti zemlje

Komunistička aktivistkinja, čija je borba za demokraciju okončala Hindu monarhiju koja je na vlasti u Nepalu bila 240 godina, postala je prva predsjednica u povijesti zemlje.

Bidhya Devi Bhandari, koja je većinski zaslužna za osiguravanje da trećina političara/ki u Nepalu budu žene, bila je zamjenica vođe Komunističke partije Nepala i zalagala se za novi ustav kojim bi bilo propisano kako ili predsjedničko ili potpredsjedničko mjesto bude namijenjeno ženi. Nepal se već neko vrijeme nastoji preobraziti iz društva u kojem dominiraju isključivo muškarci, u kojem su žene ograničene na rad u kući ili na farmi, u društvo u kojem žene i muškarci imaju jednake mogućnosti i prava.

Bhandari je rekla kako je izbor nje za predsjednicu prvi korak prema osiguravanju nove ustavne garancije rodne jednakosti. Politikom se bavi još od tinejdžerskih godina, a jedna od vodećih političkih figura u zemlji je od 1993. godine. Bila je na čelu demonstracija protiv bivšeg kralja Gyanendra 2006. godine, okončavši na kraju njegovu autoritaran režim i obnovivši demokraciju.

“Moj jedini interes bit će poboljšanje ove zemlje”, rekla je nakon izbora. “Ispunit ću svoje odgovornosti prema zemlji i ljudima”.

Glasajte za najseksističku izjavu hrvatskih političara i političarki!

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje Vas poziva da dođete u subotu, 31. listopada 2015., s početkom u 10:00 na naš jubilarni 5. Stup srama!

Stup srama pokrenut je 2007. godine s namjerom javnog prozivanja političkih stranaka koje ignoriraju uravnoteženu zastupljenost od najmanje 40 posto oba spola na kandidacijskim listama. Gotovo da nema parlamentarne političke opcije koja se u protekla četiri izborna ciklusa (dva lokalna i dva nacionalna) nije našla na Stupu srama. Uz nekoliko izuzetaka tako će biti i ove godine kada Stup srama postavljamo u centru Zagreba peti put, a uoči predstojećih parlamentarnih izbora. Iako smo do prije mjesec dana mislile da ove godine zbog novog izbornog zakona nećemo imati puno materijala za Stup srama, političke stranke objeručke su prihvatile odluku Ustavnog suda o suspenziji kažnjavanja za neuravnotežene liste te time i opet popunile Stup od vrha do dna.

Uz fizički stup srama koji pred svake izbore podignemo u Zagrebu, na portalu Libela.org već šest godina postoji virtualni stup srama na kojem prikupljamo seksističke, homofobne i generalno diskriminirajuće izjave javnih osoba. Građani i građanke tijekom cijele godine mogu “dislajkati” postavljene izjave, a tijekom same akcije Stup srama imamo tradicionalno predizborno glasovanje za najseksistički izjavu hrvatskih političara i poitičarki. Do sada su se trajno na Stup srama svojim izjavama upisali Anto Kovačević, Vjekoslav Marochini, Vladimir Šeks i Zoran Milanović. Ove godine u ponudi su novi “biseri” te pozivamo građane i građanke da svojim glasom pomognu svojim favoritima i favoritkinjama da se upišu na evergreen listu hrvatskog seksizma.

Ova akcija prepoznata je i na razini Europske unije od strane Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE) kao primjer dobre prakse u promicanju političke participacije žena. EIGE kroz metodologiju koju je razvio u različitim područjima rodne ravnopravnosti izabire najbolje primjere europske dobre prakse, i Stup srama je jedan od njih. U svom obrazloženju EIGE navodi kako je ulična akcija Stup srama doprinjela podizanju vidljivosti slabe zastupljenosti žena na kandidacijskim listama tijekom izborne kampanje te doprinjela stavljanju ovog pitanja u fokus javnosti. 

Dođite i Vi glasati za najseksističku izjavu hrvatskih političara i političarki! Veselimo se Vašem dolasku!

Aleksandar Stanković: za feminizam, ali ne i prava žena

Jučer je na T-portalu objavljeno mišljenje Aleksandra Stankovića, prenešemo iz emisije ‘K’ o žena’ Radija Korčula u kojoj je gostovao, u kojoj je naš poznati voditelj govorio uglavnom o reproduktivnim ženskim pravima i svom viđenju feminizma. Prava milina za raskrinkavanje uvriježenih muško-liberalnih stavova (ako nešto toliko površno i cinično uopće treba zvati stavom) o ženskim pravima i iskustvu.

Evo ključnih izjava:

  • Stanković je odmah rekao kako podržava pokret feminizma

  • Stanković iz svog okruženja u radnoj sredini ne vidi da žene nemaju ista prava, osim u jednom dijelu, a to je klasičan seksizam, odnosno, primjer s televizije – ako je žena dva ili tri puta vodila emisiju zabavnog karaktera, više ne može dobiti šansu voditi dnevnik

  • Da je svojevrstan seksist zato što je prema ženama u emisiji najčešće blaži. Teže mu se posvađati sa ženom nego s muškarcem

  • Da mu je ponekad teško surađivati sa ženama jer jedan krivi pogled može uzrokovati lavinu emocija

  • Kratko i jasno rekao je da podržava legalizaciju prostitucije

  • Kaže da je generalno protiv pobačaja te smatra da je na neki način ubojstvo i da je pravo djeteta jače od prava majke

  • Dodao je kako postoje situacije, poput silovanja, kada se pobačaj može opravdati.

Ne znam zašto su drugarice iz Korčule odlučile pozvati Acu u svoju radijsku emisiju (osim zato što se valjda tamo zatekao na svojim motorističkim putešestvijima), budući da se Stanković već više puta zalijetao s vrlo konzervativnim, površnim i neinformiranim stavovima (koje i on naše društvo često nazivaju liberalnim). Tako mu je, primjerice, bio objavljen tekst na portalu Oko u kojemu je podrobnije “objasnio” te svoje “liberalne” stavove. Uglavnom se mogu svesti na sljedeće: gej je okej, jer – slobodan izbor, prostitucija je okej, jer – slobodan izbor. S druge strane, abortus je ubojstvo, jer – sveta trudnoća.

U spomenutoj kolumni potrošio je cijeli zadnji pasus da se ogradi i opravda, da slučajno netko ne bi pomislio da je za drastično kažnjavanje majki. Ja to nisam pomislila, a vi? I premda se tu pita – što učiniti, ne daje nikakav odgovor. Nije se sjetio ni edukacije, spolnog odgoja i tome sličnog. Ili, primjerice, kao osviješteni moderni liberalni muškarac koji podržava feminizam, mogao je reći nešto o radnim, zdravstvenim i inim pravima trudnica, rodilja, majki… Što se mene tiče, iz njegovih izjava i ponašanja naprosto na sve strane “curi” vrlo vrlo ukorijenjena i općeprisutna (pa tako i “nevidljiva”) mizoginija. Doima se i kao da mu je potpuno stran koncept kontracepcije. A mogao bi, recimo, učiniti ono što je učinio njegov kolega Šprajc.

Zanimljivo je i njegovo deklarativno ‘ja sam za feminizam’, premda odmah u sljedećoj rečenici razotkriva da ne razumije ama baš ništa. Primjerice, žene u njegovoj radnoj sredini imaju jednaka prava – osim kada se radi o klasičnom seksizmu. Vlastiti seksizam označuje kao ‘svojevrstan’ (doima se da mu baš i nije jasno zašto to nije okej i da zapravo misli da odlično zvuči što je, eto, tako blag i uviđavan prema “slabijem spolu”). To što se požalio da mu je teško sa ženama jer “jedan krivi pogled, emocije i ti problemi…” smatra sasvim prikladnim.

Kao što rekoh – cinično i površno, ali i zbrkano – kao slika društva u kojemu živimo, s popularnim, tobože, osviještenim modernim muškarcem kao svojim glasnogovornikom.

I koliko god se Stanković trudio ne ispasti seksist, ovakvim svojim izjavama pridružio se svim ostalim muškim konzervativcima i crkvenjacima koji si daju za pravo da uopće propituju ljudska prava žena koja s njihovim iskustvom nemaju nikakve veze. I ne samo da ih propituju, već i da rezolutno odlučuju na temelju svojih “stručnih” mišljenja.

Fotograf koji je proputovao svijet portretirajući žene i djevojke koje ‘žive na rubu’

Na naslovnici monografije Faces of Courage, Marka Tuschmana, mlada djevojka od 13 godina odvažno gleda u promatrača. Njeno ime je Kala i živi u ruralnoj pokrajini Pali u indijskoj saveznoj državi Rajastan. Kala je udana otkad joj je bilo tri mjeseca; djetinjstvo je provela s roditeljima, ali se sada kao tinejdžerica priprema za selidbu k suprugu.

Kratak pogled na njen portret možda će gledatelja potaknuti na propitivanje nepravdi utkanih u tradiciju koja prisiljava djevojke Kalinih godina da postanu supruge. Ipak, Kala stoji pred objektivom s nenametljivim dostojanstvom i nevjerojatnom snagom, zrelog pogleda koji nije u skladu s njenim godinama.

{slika}

Prema procjenama UNICEF-a, trećina djevojaka iz zemalja u razvoju u braku je prije 18. godine i rodile su prije dvadesete, a UN ističe da više od 1,3 milijarde žena na svijetu nema pristup financijskim institucijama, te da žene čine dvije trećine od 774 milijuna odraslih nepismenih osoba.

Tuschmanova knjiga, temeljena na seriji “Faces of Courage: Intimate Portraits of Women on the Edge”, rasvjetljuje nezamislive borbe s kojima se mnoge žene na svijetu svakodnevno suočavaju. Prisilni brakovi, obiteljsko nasilje, seksualno zlostavljanje, trgovina ljudima, ograničen pristup obrazovanju – skupljene fotografije naglašavaju činjenicu da posvuda po svijetu previše majki i djevojaka nema pravo na osnovnu kontrolu nad vlastitim tijelom i umom.

Žene u knjizi Faces of Courage žive u opasnim, ponekad i pogibeljnim uvjetima samo zbog toga jer su rođene na određenom mjestu na Zemlji. Umjesto da se fokusiraju na uzroke rodne neravnopravnosti u pojedinim zemljama, Tuschmanove fotografije u sebi nose izniman optimizam i slave izvanrednu hrabrost i nepokolebljiv duh bezbrojnih žena čije priče često ostanu neispričane. Kroz seriju fotografija odjekuju riječi američke kulturne antropologinje Margaret Mead: “Kroz čitavu je povijest zadaća žene da ne izgubi vjeru u život čak ni tada kada je izgubljena gotovo svaka nada.”

{slika}

Osim što portreti snažnih žena plijene našu pozornost, Tuschmanove fotografije ističu i rad i napredak organizacija koje obuhvaćaju najšire slojeve i nastoje osnažiti žene po cijelome svijetu, a to su primjerice WomensTrust i Bixby Center’s Girl-Child Education initiative. Pristup računalima za mlade učenice, liječenje AIDS-a i HIV-a, podržavanje malih biznisa koje vode žene, izvođenje operacija u slučajevima kritičnih povreda nastalih kod poroda – popisu inicijativa za emancipaciju i edukaciju žena nema kraja.

Jill Sheffield u uvodu knjige ističe: “To nije knjiga o ženama i djevojkama kao o žrtvama. Mark je spojio tugu s nadom, problem s rješenjem i suze s osmjesima. Pokazao nam je snagu i odlučnost. A time je stvorio čarobnu kombinaciju potrebnu za napredak. Ne možemo samo promatrati problem – moramo u tu stvarnost unijeti nadu i mogućnosti. Da to ne možemo, ne bismo bili u stanju ići naprijed. Promatram lica mladih djevojaka u ovoj knjizi i smiješim se. Smiješim se njihovoj radosti i njihovom potencijalu”.

Iz Tuschmanovih neustrašivih fotografija kao cjeline, potpuno nam je jasno koliko je još posla pred nama na putu prema oblikovanju svijeta koji će svim svojim stanovnicima/ama jamčiti sigurnost i ravnopravnost. Kao što je jednom rekla američka sufražetkinja Alice Paul: “Sve dok žene nisu njegov sastavan dio, ne može postojati novi svjetski poredak”.

{slika}

Žene čekaju liječnički  pregled u selu kraj grada Kano u Nigeriji.

{slika}

U klinici u predgrađu Dhake u Bangladešu, medicinska sestra brine se za dijete majke koja je tinejdžerica. Mlada majka kojoj je 15 godina sjedi u pozadini i doima se potpuno nezainteresiranom za svoje novorođenče.

{slika}

Seni, u prvom planu, prodana je kao robinja iz Indonezije u Saudijsku Arabiju gdje je tri godine bila zarobljena kao sluškinja na ugovor i bilo joj je zabranjeno komunicirati s vlastitom obitelji. Seni se vratila svom suprugu i sinu koji se na fotografiji nalaze u pozadini.

{slika}

U Maiduguriu u sjevernoj Nigeriji, primalja savjetuje majku u trudovima. Vani je čekalo još četrdesetak majki koje su sjedile na podu i čekale da dođu na red.

{slika}

Nazia ima 21 godinu i udana je dvije godine. Ona svoju priču dijeli s polaznicama grupe za podršku pretučenim ženama koju organizira NGO Action India uz novčanu potporu organizacije Global Fund for Women. Obitelj njenog supruga je za miraz tražila motocikl; zatim je njen suprug tražio automobil koji si njeni roditelji nisu mogli priuštiti. Jednom kad se s suprugom vozila na motociklu, on ju je gurnuo s njega. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće. Nakon što je preživjela nesreću, suprug joj je dao nekakav lijek od kojeg se razboljela i poslao ju u bolnicu gdje je rodila mrtvorođenče. Nakon toga suprug ju je napustio i od tada Nazia živi s majkom. Želi razvod i povrat svog miraza.

{slika}

Fotografija majke i djeteta u Luan Prabangu, u Laosu.

{slika}

Dvije djevojčice iz plemena Masai rješavaju školsku zadaću pokraj jedne od zemljanih koliba u svom selu.

{slika}

Žena razgovara sa svojom liječnicom u Dhaki u Bangladešu. Upravo je bila podvrgnuta kontraceptivnom zahvatu implantacije Norplanta kojim lijek djeluje potkožno i implantira se u nadlakticu. Kontraceptiv je učinkovit šest mjeseci.

{slika}

Djevojčica u Pokuaseu u Gani, koja se školuje uz pomoć stipendije koju joj omogućuje Womens Trust.

{slika}

Sat vremena od Kaduna u Nigeriji, organizacija Bixby Girl-Child Education Project radi na poboljšanju pristupa obrazovanju za djevojke u ruralnim područjima. Kad je instruktorica iznijela jedan jedini laptop, koji se uopće nije uklapao u vodom natopljenu zemljanu kolibu, djevojke su se počele međusobno gurkati kako bi bolje vidjele sliku na ekranu.

{slika}

Nishi, mlada žena iz ruralnog Rajastana na fotografiji je prikazana sa svojom majkom koja ju podržava i ohrabruje u njenom obrazovanju. Njena majka je u svojoj mladosti imala priliku putovati izvan svoje lokalne zajednice i shvatila je da joj je nedostatak obrazovanja predstavljao veliko ograničenje u postizanju boljeg i kvalitetnijeg života.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Centar za ženske studije poziva na predavanje ‘Ženske autobiografije’

U četvrtak, 29. listopada 2015. u 19 satiMarija Ott Franolić održat će predavanje “Ženske autobiografije” u memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke (Dolac 8).

Predavanje se održava u suradnji s Udrugom Zamisli s kojom Centar za ženske studije surađuje na projektu Obična čitateljica. Ovim projektom žele potaknuti čitanje među slabovidnim i slijepim osobama, u okviru aktivnosti koje se održavaju u Memorijalnom stanu MJZ.

Ženske nam autobiografije otkrivaju prohujale ženske živote, otvaraju prozore njihovih misli, čežnji i stremljenja. Kako su živjele žene u prošlosti i što su zapisivale o svojim životima? Jesu li autobiografije mogle biti njihova utočišta – mjesta za zapisivanje zabranjenih, nedoličnih misli, ili su i u tekstu zadovoljavale nametnute konvencije, te koje su teme ostale nenapisane, neizrečene? Što nam te autobiografije mogu reći o njihovim autoricama i kako se njihove misli i teme odnose na žene danas? Koje su žene pisale autobiografske tekstove i kome su ih namijenile? To su samo neka pitanja na koja će Vam ovo predavanje pokušati dati odgovore.

Marija Ott Franolić doktorirala je na ženskim autobiografskim tekstovima i ženskoj povijesti, te je sudjelovala u izradi Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Ulaz slobodan, dobrodošli/e!