Vlasti u Indiji žele pooštriti kazne za silovatelje nakon silovanja dviju djevojčica

Vlasti u indijskom glavnom gradu planiraju ubrzati suđenja za silovanje i smanjiti dobnu granicu od koje maloljetnicima može biti suđeno kao odraslima, nakon dva grupna silovanja djevojčica, rekao je ministar Arvind Kejriwal.

Dvojica maloljetnika uhićena su u nedjelju nakon silovanja dvoipolgodišnje djevojčice u zapadnom Delhiju. Osim toga, trojica muškaraca su u pritvoru zbog povezanosti sa silovanjem petogodišnje djevojčice u istočnom dijelu grada. Ova su dva slučaja pokrenula proteste tijekom vikenda, nakon čega je Kejriwal rekao kako je uspostavio panel ministara koji će razmotriti načine kako spriječiti seksualne zločine i pojačati sigurnost žena i djece u gradu od 16 milijuna ljudi.

“Ne mislim da je drugdje u svijetu bolja situacija, no u Delhiju jednostavno ne postoji strah od zakona. Silovatelji znaju da im se ništa neće dogoditi“, rekao je ministar.

Vlada u Delhiju također razmatra opciju da se maloljetnicima od 15 godina i iznad može suditi kao odraslima za zločine poput silovanja. The Juvenile Justice Act, trenutni primarni zakonski okvir za maloljetnike u zemlji, osobe mlađe od 18 godina definira kao djecu, a kazna za njih je do tri godine u popravnom domu.

Prema policiji, dvogodišnju su djevojčicu dvojica mladića otela u petak, a kasnije je pronađena odbačena u parku nedaleko od svoje kuće. Na drugoj strani grada, petogodišnja je djevojčica namamljena u susjedovu kuću, gdje su je trojica muškaraca silovala. Obje su djevojčice primljene u bolnicu i trenutno su stabilno, rekli su iz policije.

Ovi su slučajevi podsjetili na fatalno grupno silovanje 23-godišnje studentice u busu u prosincu 2012. godine, koje je dovelo do prosvjeda diljem države i prisililo vladu da pojača zakone o zločinima nad ženama.

Broj silovanja u Indiji povećao se za devet posto u 2014. godini, odnosno, na 33,707 silovanja, pri čemu je samo u New Delhiju bilo 1813 silovanja, što ga čini gradom s najvećim brojem takvih slučajeva. Podaci pokazuju da je u 86 posto silovanja silovatelj poznat žrtvi – najčešće se radi o ocu, braći i ujacima, kao i susjedima, poslodavcima, kolegama i prijateljima. Izvještaji također ukazuju da je gotovo 40 posto žrtava silovanja bilo mlađe od 18 godina.

Devet načina kako pokrete za društvenu pravdu učiniti manje elitističkim i dostupnijim

Na prvoj godini faksa prestala sam sebe nazivati aktivistkinjom.

Otišla sam samo na nekoliko sastanaka queer grupe na kampusu kako bih shvatila da se tamo ne uklapam. Unatoč tome što sam definitivno bila queer – u to vrijeme sam kao transžena bila u procesu predtranzicije – odmah mi je bilo jasno da nisam ‘dovoljno queer’ kako bih se borila za društvenu pravdu zajedno s tim fakultetski obrazovanim revolucionarima/kama koji su bili tako puni samopouzdanja i kolutali očima na sve što bih rekla.

Nisam znala što su to ‘trigger warnings (upozorenja na uvrede i sadržaje u tekstu koji bi mogli potaknuti traumu) ili ‘intersekcionalna sistemska opresija‘. Nisam se oblačila u poderane traperice i crnu kožu, a nisam imala ni asimetričnu frizuru u žarkoj boji. Nisam bila bjelkinja, kao većina ljudi u prostoriji. Nisam čak znala ni tko je ta Judith Butler koju su, kako se čini, svi jako voljeli.

Bila sam samo trans osoba, ne-bijele boje kože koja je preživjela zlostavljanje – i očito nisam bila spremna da govorim ili razmišljam o rasizmu, transfobiji ili traumi na način koji se pozitivno vrednovao. Nisam čak ni vodila radionice o homofobiji u svoj rodnom gradu.

Nakon nekoliko tjedana tijekom kojih sam se osjećala zbunjenom i nevidljivom, odlučila sam da jednostavno nisam dovoljno pametna da budem aktivistkinja, piše Kai Cheng Thom za Everyday Feminism.

Nakon šest godina, dvije diplome, jedne rodne tranzicije i gomile objavljenih tekstova na internetu, bila sam u stanju vidjeti kako moji osjećaji u vezi tih početnih pokušaja uključenja u borbu za društvenu pravdu nisu imali veze s mojim osobnim mogućnostima ili vrijednostima, već se tu radilo o isključivanju/ekskluzivnosti i dostupnosti.

Društvena pravda i feministička kultura su nevjerojatno pozitivne snage koje mogu transformirati način na koji vidimo sebe i svijet oko nas. Bez socijalne pravde i aktivističkih zajednica koje se stvaraju oko te borbe, danas doslovno ne bih bila živa.

Ali ponekad te iste aktivističke zajednice mogu biti nepotrebno isključive – ili još gore, nepristupačne i elitističke. Znam čak da i sama to ponekad činim: kolutam očima kada netko postavi ‘glupo pitanje’ o feminizmu. Bespotrebno se naljutim kada netko ne zna recentnu političko korektnu terminologiju. Imam predrasude o ljudima koje doživljavam (najčešće pogrešno) kao premlade da bi išta znali ili kao prestare da bi bili u tijeku.

Društvena pravda je predivan, moćan dio mog života i zato želim – trebam – da bude otvorena za sve one do kojih mi je stalo, od moje petnaestogodišnje sestre, mojih prijatelja koji su korporativni pravnici, do mog djeda i moje bake koji imaju rasističke stavove.

Stoga, ovdje navodim devet načina kako pokušavam aktivizam učiniti što dostupnijim svakome:

1. Primiti i podržati ljude koji pokušavaju nešto naučiti

Aktivističke zajednice mogu biti vrlo gostoljubive i ugodne, no mogu funkcionirati i kao klike te biti neprijateljski raspoložene prema pridošlicama koje ne barataju ‘pravim jezikom’ ili čak ne nose ‘pravu odjeću’.

U svom najgorem izdanju, kultura zajednica koje se bore za društvenu pravdu u osnovi reproducira srednjoškolsku kulturu, osim što ovdje svatko pokušava nadmašiti druge u tome koliko je cool njegova politika.

Ukoliko zaista želimo stvoriti otvorene, podržavajuće zajednice, trebamo kreirati prostore (virtualne i stvarne) koji podržavaju i pozitivno vrednuju proces učenja. Moramo slaviti nove mogućnosti koje donosi svaka nova osoba.

U praktičnom smislu, to znači osigurati da sastanci zajednice budu otvoreni za nove ljude, a da onima koji su tiši i introvertirani damo priliku da govore. To znači da se terminologija objašnjava onda kada je to nužno te da se ne upotrebljava akademski žargon kako bi netko ostavio dojam.

A ponajviše, to znači odustati od nerealnih – a iskreno i opresivnih – očekivanja kako bismo svi/e trebali/e ući u razgovor o društvenoj pravdi s iste početne pozicije – kako bismo svi/e trebali/e ili morali/e znati napraviti sve savršeno i odmah.

To znači skromnost  koja nam omogućuje da znamo kako smo svi mi, zapravo, još uvijek amateri/ke u ovom poslu pretvaranja ideja društvene pravde u stvarnost.

2. Dati prednost fizičkoj i ekonomskoj dostupnosti

Ukoliko kao aktivisti/kinje i feministi/kinje želimo biti dostupni/e, tada trebamo – kako da vam kažem – stvarno biti dostupni!

To znači da trebamo osigurati da invalidne osobe (disabled folks) (koristim termin koji invalidnost stavlja na prvo mjesto, a ne osobu iz ovdje navedenih razloga) mogu ući i ugodno se kretati u prostorima u kojima radimo, održavamo sastanke, konferencije, radionice, zabave i sve druga događanja.

Također, trebamo osigurati da ljudi s s djecom, ljudi koji žive od socijalne pomoći i u osnovi svi koji možda nemaju dovoljno novca i vremena mogu sudjelovati u izgradnji zajednice.

Organizirati prostor za čuvanje djece (što može biti jako zabavno), raditi besplatne ili na dobrovoljnom principu plaćene događaje, pronaći načine kako kompenzirati volonterski rad (koji si obično mogu priuštiti samo pripadnici/e srednje klase i bogati) – to su samo neki primjeri kako učiniti zajednicu dostupnom svima.

Ovo su samo neke osnovne prakse koje mnoge zajednoce često previde zato što društvo ima tendenciju da barijere dostupnosti učini nevidljivima onima  koji nisu time izravno pogođeni.

Međutim, primjena samo nekoliko ovakvih jednostavnih praksi u potpunosti utječe na promjenu u smislu tko može sudjelovati i tko može imati koristi od aktivizma.

3. Promicati dobnu raznolikost

Koja mlada feministkinja nema užasnu priču o tome kako se upustila u razgovor sa starijom osobom  koja ‘jednostavno ne kuži’?

I koja starija feminstkinja-veteranka nema neugodnu anegdotu o tim ‘mladima koje/i misle/i da sve znaju‘ i da sve što treba znati mogu naučiti s interneta?

U kulturi pokreta za društvenu pravdu, dobizam (ageism) je ogroman problem o kojemu se šuti.

Primijetila sam da aktivističke zajednice obično okupljaju ljude koji ulaze u raspon od 5 do 7 godina, što znači da među njima postoji vrlo malo međugeneracijskog povezivanja. A to znači da imamo vrlo malo memorije koja bi nas mogla voditi, a koja se odnosi na zajednicu kojoj pripadamo. Osim toga, to znači da aktivizam često nije otvoren za one koje/i stvaraju obitelji i podižu djecu.

Jednom mi je jedna starija prijateljica feministkinja ogorčeno rekla da ‘aktivistički staž počinje u 18. ili 20. godini i istječe s 40 godina. U aktivističkim zajednicama nikada nema djece ili starijih, što znači da to i nisu prave zajednice. To je samo aktivistička scena’.

U zadnje vrijeme, dok pišem ili organiziram događanja/akcije, volim se zapitati: je li moj feminizam takav da želim vidjeti djecu koja u njemu odrastaju i sudjeluju? Oslanjam li se isključivo na mudrost starijih i mentora/ica?

4. Stvoriti prostor za pogreške i odgovornost

Ponekad sam zbilja tjeskobna zbog pisanja članaka ili organiziranja aktivističkih događanja. Sudjelovala sam u nekim preagresivnim ratovima na internetu i javnim debatama i znam koliko zna biti snažno i bolno kada si javno prozvana zbog pogrešaka.

Imam prijateljice koje su napustile feminizam i organizirane zajednice upravo iz tog razloga – zato što su rekle ili učinile krivu stvar i zbog toga su ‘gorjele na lomači’.

Trebamo stvoriti prostor u kojemu ljudi smiju griješiti u svom aktivizmu – i iz toga učiti i rasti.

Ne tvrdim da bismo trebali/e prestati ukazivati na opresivan jezik i ponašanje ili da bismo trebale/i ušutkavati (tone police) ljude koji govore o opresiji koju izravno doživljavaju. Apsolutno ne – imamo pravo govoriti i biti ljute/i na opresiju.

Tvrdim da je rad na društvenoj pravdi vještina koja zahtijeva vrijeme, strpljenje i učenje kako učiti. Govorim da ne možemo tretirati ljude kao da su ‘potrošna roba’ – isprobaj nekoga, a onda ga odbaci ako ne funkcionira.

Trebamo upregnuti našu vjeru i energiju tako da pokažemo jedni drugima kako raditi dobro, a ne da se međusobno kažnjavamo za greške.

5. Vrednovati namjeru i aktivno djelovanje više od ‘korektnog’ jezika

Opsjednutost ‘korektnim’ jezikom za mnoge ljude igra ogromnu ulogu u odbijanju i nedostupnosti djelovanja za društvenu pravdu. Kako se čini, feministička terminologija se praktički svakodnevno mijenja, a greške u upotrebi termina mogu uzrokovati snažan društveni napad.

I ne, nisam jedna od onih što vječno gunđaju kako ‘PC generacija’ uništava svijet. Znam kako je to kad te se neprestano pogrešno rodno oslovljava, kako je to slušati rasističke uvrede koje ljudi često smatraju smiješnima.

Vjerujem da bi ljudi koji govore takve stvari koje jačaju opresiju i uzrokuju bol trebali biti svjesni toga.

Međutim, isto tako sam počela shvaćati da je biti ‘dobrom feministkinjom’ borba koja može zahtijevati ogromnu količinu privilegiranosti: potrebno je imati vremena i određenu vrstu obrazovanja kako bi se čitale i pratile ideje vezane uz društvenu pravdu. Ne uključuje svačiji stil učenja ili razmišljanja jednostavno usvajanje novih načina mišljenja i govora.

Život u Quebecu, gdje je većinski jezik francuski (u kojemu je doslovno nemoguće koristiti rodno-neutralne zamjenice), kao i to što sam morala razmjenjivati kompleksne ideje kada sam jedva znala koristiti određena glagolska vremena u francuskom jeziku, naučilo me da više cijenim namjeru i djelovanje, a manje upotrebu jezika.

Umjesto da procjenjujem svoje odnose na osnovi toga koriste li moji neanglofoni prijatelji korektnu terminologiju, trebam se zapitati: trudi li se ta osoba iskreno imati poštovanje? Koliko je bitna terminologija ili zamjenice u odnosu na to što me netko tretira ili se ponaša na temelju tih vrijednosti?

Kada se radi o uvredljivom jeziku, neki/e aktivisti/kinje govore: “Namjera nije bitna – bitan je učinak”. Ne slažem se s tim. Bitni su i učinak i namjera, budući da način na koji shvaćamo nekoga može promijeniti učinak onoga što je ta osoba učinila ili rekla.

6. Učiti vještinu pozivanja umjesto prozivanja (calling in vs. calling out)

Kada se suprotstavljamo drugima zato što govore ili se ponašaju opresivno, izuzetno važno je izabrati hoćemo li ih ‘pozvati‘ (nježno i s prihvaćanjem objasniti zašto bi trebali promijeniti to što čine) ili ćemo ih ‘prozvati’ (suprotstaviti se ljutnjom i društvenim pritiskom).

I jedno i drugo su jednako vrijedne i nužne taktike, no zahtijevaju razumnu procjenu: prozivanje je osnažujuće zato što dopušta opresiranoj osobi da odgovori i izrazi svoje legitimne osjećaje poput ljutnje i frustracije. Pozivanje je korisno jer dopušta onima koji su učinili nešto opresivno da uče bez potrebe da budu defenzivni (no, to nažalost tako funkcionira samo ponekad).

Moje osobna smjernica je da ljude prozivam samo kada sam izravno pogođena onim što su učinili ili rekli – drugim riječima, ukoliko su me njihove riječi ili djela povrijedili i naštetili mi, a da ne prozivam nekoga koga smatram saveznikom/icom. Prozivanje nekoga zato što je učinio nešto što utječe na ljude s različitim identitetima i iskustvima od moga doživljavam kao nešto neiskreno i nepotrebno otuđujuće.

7. Osvijestiti i slomiti aktivističke hijerarhije

Dinamika koje smo u aktivističkim zajednicama rijetko svjesni/e je društvena hijerarhija zasnovana na iskustvu i popularnosti: ljudi koji znaju pričati i pisati obično imaju najviše moći, dok oni/e koji/e imaju manje iskustva i lošije se verbalno izražavaju imaju najmanju moć.

Često od omiljenih aktivista/kinja i autora/ica, vlogera i umjetnika/ca:stvaramo minijaturne zvijezde (celebrities: to su oni ljudi koji imaju tisuće ‘lajkova’ na Facebooku i djeljenja objava na blogu.

Kada je neosviještena, ova dinamika čini društveni aktivizam manje dostupnim jer onemogućuje nove aktiviste/kinje da ih se čuje. Ljudi koji nemaju vremena ili mogućnosti da vode proteste ili pišu članke ne mogu biti oni koji vode, čak i onda kada ih dotični problem najviše pogađa ili ih se tiče.

A najgore od svega je to što aktivističke ‘ljestve’ mogu stvoriti plodno tlo za zlostavljanje, iskorištavanje i seksualno uznemiravanje i napade. Previše mojih suborkinja – uglavnom mladih žena – moralo je napustiti pokret zbog loših iskustava s tim aktivističkim zvijezdama.

Revolucija počinje kod kuće: ako naše djelovanje teži ukidanju zloupotrebe moći u svijetu, onda zloupotrebu moći moramo ukinuti u našim zajednicama.

8. Cijeniti svačiji doprinos

Najbolja stvar koju sam ikada dobila na nekoj konferenciji o društvenoj pravdi bila je krpa za pranje suđa: na njoj je bilo izvezena rečenica Svi žele revoluciju – nitko ne želi prati posuđe.

Lako je nekome pripisati slavu i društveni kredit zato što je popularan/na na internetu ili je održao/la moćan govor na protestu. Lako se izgubiti u prosudbi drugih ljudi na temelju toga koliko dobro ‘feministički govore’ ili koliko su članaka napisali/e.

Mnogo teže je prepoznati i cijeniti nevidljivi i neglamurozni rad poput podizanja djece i kuhanja i čišćenja koji tradicionalno oduvijek obavljaju žene, posebno migrantkinje i one koje nisu bjelkinje.

Međutim, to je rad zbog kojeg je ‘pokret’ moguć. I jednako je važan kao i govorenje na panelima ili podučavanje na fakultetu.

Trebamo početi prepoznavati i više vrednovati ovaj rad i one koji/e ga obavljaju, kako bismo mogli/e izgraditi istinski odgovorne zajednice koje se bore za društvenu pravdu.

9. Staviti težište na ljubav

Ljudi koji sudjeluju u pokretu često zaborave na ljubav.

Uronjeni/e smo u pravednički gnjev, legitimnu tugu, u hladnu tešku realnost nasilja i zlostavljanja. Govorimo o razbijanju patrijarhata, slamanju rodne binarnosti, probijanju ‘staklenog stropa’.

Sve to je važno i vrlo osnažujuće, ali čini mi se da sam se umorila od isključivo bijesa i očaja.

Zato upućujem ovaj zahtjev svojoj zajednici: želim da naš aktivizam bude zabavan. Želim da bude ispunjavajući i brižan. Želim da bude pun ljubavi.

A ljubav – radikalna ljubav, transformativna ljubav, ona vrsta ljubavi koja dovodi ljude i mijenja nas kroz milijun osobnih revolucionarnih trenutaka – takva ljubav ne isključuje ljude iz ovog pokreta.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

CRVENA: Kvartovski dani u Sarajevu

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA u sklopu višegodišnjeg programa Gradologija organizira Kvartovske dane. Kvartovski dani će se događati vikendima u toku narednih nekoliko mjeseci na različitim lokacijama u Sarajevu. Aktivnosti imaju za cilj mobilizaciju stanovnika određenih kvartova, kao i dizanje svijesti o javnom prostoru, te mogućnostima koje on pruža, prenosi AbrašMEDIA.
 
Raspored lokacija i vremena za ovaj vikend:
 
24.10.2015. (12.00-16.00) – Marijin Dvor, Franca Lehara, iza hotela Holiday Inn. Dođite na: hranu, čovječe ne ljuti se u najvećem formatu ikad, muziku (by Ilvana- Elle.M), razgovor o kvartu, roštilj ili nešto slično, čitanje novina, aktivnosti za djecu. Ovdje možete pogledati Facebook event.
 
25.10.2015. (12.00-16.00) – Baščaršija, park preko puta Vijećnice. Čekaju vas: DJica Elle.M, ručak by Dre, društvene igre, radionice. Ovdje možete pogledati Facebook event.

Radnice u Indiji odnijele veliku pobjedu nad multinacionalnom kompanijom

Više od šest tisuća radnica u ruralnoj Indiji odnijelo je važnu pobjedu nad jednom od najmoćnijih svjetskih kompanija, velikom indijskom multinacionalnom kompanijom Tata. Žene zarađuju 230 rupija ili tri i pol dolara dnevno za skupljanje čajevca za kompaniju, drugog najvećeg svjetskog proizvođača i distributera čaja i vlasnika brojnih poznatnih svjetskih brendova istog. Nakon što je kompanija odlučila smanjiti bonuse na plaće radnicama, one su organizirale devetodnevni prosvjed prošlog mjeseca koji je prisilio kompaniju da povuku odluku, što je pobjeda koja bi mogla značiti početak novih promjena koje bi mogle promijeniti njihove živote.

Žene, od kojih su mnoge iznimno siromašne i polupismene, rade za ogromnu plantažnu kompaniju, Kanan Devan Hills Plantations, koju većinski posjeduje Tata. Zarađuju duplo manje od prosjeka u usporedbi sa zaradom radnika u državi Kerala, a uvjeti života su zastrašujući – poput mnogih radnika/ica na čajnim plantažama u Indiji, žene stanuju u jednosobnim kolibama bez kupaonice i drugih osnovnih stvari. Stopa pothranjenosti među radnicama i njihovom djecom također je vrlo visoka. Uzevši u obzir već postojeće teške radne uvjete i niske plaće, odluka kompanije da smanji bonuse od 20 posto dočekana je s bijesom.

Šest tisuća radnica, okupljene u skupini “Pempilai Orumai” (Ženska solidarnost), blokiralo je glavnu cestu koja vodi do sjedišta plantažne kompanije, blokirajući zbog toga i razmjenu i turizam u gradu Munnaru, koji je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u zemlji. Žene su također oštro kritizirale vođe muškog sindikata za koje kažu da su u suradnji s menadžmentom kompanije. Otjerale su vođe kada su se pokušali uključiti u protest, vikajući da “one beru čajevac i nose vreće na svojim leđima, dok oni odnose vreće s novcem”.

Nakon devet dana, kompanija je posustala i povukla odluku. Iako se ovo bilježi kao velika pobjeda za radnice, njihova se borba nastavlja budući da je kompanija odbila prihvatiti njihov zahtjev za povećanjem plaća. Unatoč odbijanju od strane kompanije i agresivnih reakcija od strane muških sindikalnih aktivista – koji se protive njihovim samostalnim naporima, zbog čega su čak i bacali kamenje na žene prilikom demonstracija – žene su odlučne u nastavku borbe. Lissy Sunny, jedna od voditeljica skupine, rekla je: “Nemamo ništa za izgubiti. Glad i patnja su dio naših života. Nije nas briga ni ako izgladnimo do smrti. Ali nećemo dopustiti da nas itko iskorištava. Previše je previše“.

Mi, izbjeglice

1. Godine 1943. u malom je židovskom časopisu, The Menorah JournalHannah Arendt objavila članak pod naslovom ‘Mi, izbjeglice’. U tome kratkom, ali važnom eseju − nakon skiciranja polemičkog portreta gospodina Cohna, Židova koji se asimilirao u super-Nijemca, super-Bečanina, a zatim i u super-Francuza, da bi naposljetku gorko shvatio da ‘nije moguće dva puta pronaći sreću’ − Arendt preokreće stanje izbjeglice i osobe bez države − u kojem je i sama živjela − kako bi ga predložila kao paradigmu nove historijske svijesti. Izbjeglica koji je izgubio sva prava, no ne želi se više pod svaku cijenu asimilirati u novi nacionalni identitet, kako bi lucidno promišljao o svojem stanju, stječe − u zamjenu za izvjesnu nepopularnost − neprocjenjivu prednost: ‘Za njega povijest više nije zatvorena knjiga, a politika prestaje biti privilegijom nežidova. On zna da je neposredno nakon progona židovskog naroda u Europi došlo do progo-na većine europskih naroda. Izbjeglice prognane iz jedne u drugu državu predstavljaju avangardu svog naroda.’

Vrijedi promišljati o smislu ove analize, koja danas − točno 70 godina kasnije − nije nimalo izgubila na aktualnosti. Osim što se javlja kao jednako gorući problem, kako u Europi, tako i drugdje, izbjeglica je i u kontekstu neumoljive erozije nacije-države i generalnog rastakanja tradicionalnih pravno-političkih kategorija možda jedina zamisliva figura ljudi našeg vremena. Barem dok proces disolucije nacionalne države i njene suverenosti ne završi, izbjeglica je jedina kategorija pomoću koje danas možemo percipirati oblike i ograničenja buduće političke zajednice. Uistinu, moguće je da ćemo morati, ako želimo biti dorasli apsolutno novim zadacima koji nam predstoje, bez kolebanja odbaciti temeljne koncepte kojima smo do sada reprezentirali političke subjekte (čovjek i građanin i njihova prava, ali i suvereni narod, radnik itd.) i rekonstruirati svoju političku filozofiju polazeći od ove jedinstvene figure.

2. Izbjeglice se kao masovni fenomen prvi put pojavljuju krajem Prvog svjetskog rata, kada se demografska i teritorijalna struktura Srednje i Istočne Europe zbog propasti Ruskog, Austro-Ugarskog i Osmanskog Carstva te pojave novog poretka nastalog mirovnim ugovorima iz temelja promijenila. U kratkom je razdoblju milijun i pol Rusa, sedamsto tisuća Armenaca, petsto tisuća Bugara, milijun Grka i stotine tisuća Nijemaca, Mađara i Rumunja napustilo svoje zemlje i preselilo se drugamo. Tim masama u pokretu treba dodati i napetu situaciju prouzrokovanu činjenicom da su u novim državama koje su stvorene nakon mirovnih ugovora po modelu nacionalne države (na primjer, u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj) otprilike 30 posto populacije činile manjine koje se moralo zaštititi nizom međunarodnih ugovora (takozvani Ugovori o manjinama), a koji su vrlo često ostajali samo mrtvo slovo na papiru. Nekoliko su godina kasnije rasni zakoni u Njemačkoj i Španjolski građanski rat doveli do raspršivanja novog i značajnog kontingenta izbjeglica po čitavoj Europi.

Naviknuti smo na razlikovanje između apatrida i izbjeglice, ali ta distinkcija nije bila ni onda, a nije ni danas tako jednostavna kako se čini na prvi pogled. Od početka su mnogi izbjeglice koji tehnički nisu bili bez dr-žavljanstva radije postajali apatridima nego se vraćali u svoju domovinu (primjer su poljski i rumunjski Židovi u Francuskoj ili Njemačkoj krajem rata, a danas je takav slučaj sa žrtvama političkog progona kao i s onima kojima bi povratak u domovinu ugrozio život). Ruskim, armenskim i mađarskim izbjeglicama je pak nova sovjetska i turska vlada žurno ukinula pravo državljanstva, itd. Važno je napomenuti da su od Prvog svjetskog rata mnoge europske države počele uvoditi zakone kojima je omogućeno da vlastitim građanima oduzmu državljanstvo i nacionalna prava. Prva je bila Francuska 1915., sa zakonom koji se odnosio na naturalizirane građane ‘neprijateljskog’ porijekla; primjer je 1922. slijedila Belgija koja je poni-štila naturalizaciju građanima koji su počinili ‘protudržavna’ djela tijekom rata; 1926. fašistički je režim u Italiji donio sličan zakon za građane koji su se pokazali ‘nedostojnima talijanskog državljanstva’; 1933. na redu je bila Austrija, i tako dalje, sve dok 1935. Nürnberški zakoni nisu podijelili nje-mačke građane na punopravne građane i građane bez političkih prava. Ti zakoni − i masovna apatridnost koja je uslijedila − označavaju prekretnicu u postojanju moderne nacionalne države i konačno napuštanje naivnog poimanja ‘ljudi’ i ‘građana’.

Nije prikladno ovdje preispitivati povijest raznih međunarodnih komisija kojima su države, Liga naroda i, kasnije, Ujedinjeni narodi pokušali riješiti problem izbjeglica − počevši s Nansenovim uredom za ruske i armenske izbjeglice (1921.), preko njemačkog Visokog povjerenstva za izbjeglice (1936.), Međuvladinog odbora za izbjeglice (1938.) i UN-ove Međunarodne organizacije za izbjeglice [IRO] (1946.), sve do današnjeg Visokog povjerenstva za izbjeglice (UNHCR) (1951.) − čije djelovanje, prema statutu, ima samo humanitarni i socijalni karakter, ne i politički. Poanta je u tome da su se − svaki put kada izbjeglice više nisu predstavljali individualne slučajeve, nego masovni fenomen (kako između dva rata, tako i danas) − i te organizacije i pojedine države, unatoč svečanom zazivanju neotuđivih ljudskih prava, pokazale ne samo potpuno nesposobnima da riješe problem, nego i da mu naprosto pristupe na odgovarajući način. Tako je čitavo pitanje prepušteno rukama policije i humanitarnih organizacija.

3. Ta nemoć nije samo rezultat sebičnosti i sljepoće birokratskog aparata, nego i temeljnog shvaćanja koje određuje upisivanje rođenja (to jest, života) u pravni poredak nacionalne države. Hannah Arendt je 5. poglavlje svoje knjige Imperijalizam, posvećen problemima izbjeglica, naslovila Erozija nacionalne države i kraj prava čovjeka. Tu formulaciju − koja nedjeljivo povezuje sudbinu prava čovjeka i moderne nacionalne države tako da kraj jednog nužno implicira nestajanje drugog − treba ozbiljno shvatiti. Paradoksalno, upravo ona figura koja je trebala utjeloviti prava čovjeka par excellence − izbjeglica − umjesto toga čini temelj radikalne krize tog koncepta.

Koncept Prava čovjeka temeljen na pretpostavljenom postojanju ljudskog bića kao takvog urušio se čim su se oni koji su ga proklamirali po prvi puta suočili s ljudima koji su uistinu izgubili svaki oblik svojstva i povezanosti osim puke činjenice da su ljudska bića‘, napisala je Arendt. U sustavu nacionalnih država takozvana sveta i neotuđiva prava čovjeka pokazala su se potpuno nezaštićenima u trenutku kad ih više nije moguće okarakterizirati kao prava građanina neke države. To je, ako promislimo, implicitno izraženo u dvosmislenosti samog naziva deklaracije iz 1789., ‘Declaration des droits de l’homme et du citoyen’, iz kojeg je nejasno ozna-čavaju li dva termina dva entiteta ili ustvari čine hendijadu, u kojem je drugi termin zapravo već obuhvaćen prvim.

Da ne postoji autonomni prostor unutar političkog poretka nacionalnih država za apsolutnog čovjeka samog po sebi očito je barem iz činjenice da se, čak i u najboljem slučaju, status izbjeglice uvijek smatra privremenim stanjem koje treba dovesti do stjecanja državljanstva ili povratka u domovinu. Trajni status čovjeka samog po sebi nezamisliv je za zakone nacionalne države.

4. Vrijeme je da Deklaraciju o pravima od 1789. do danas prestanemo promatrati kao proglase vječnih, metapravnih vrijednosti koje obvezuju zakonodavce i da ih umjesto toga razmotrimo u skladu s njihovim stvarnim funkcijama u modernoj državi. Ustvari, Prava čovjeka prije svega predstavljaju originalnu figuru upisivanja golog prirodnog života u pravno-politički poredak nacionalne države. Taj goli život (ljudsko biće) koji je u ancien régimeu pripadao Bogu, a u klasično doba se jasno razlikovao (kao zoē) od političkog života (bios), sada zauzima središnje mjesto državnih interesa i postaje, takoreći, njeno zemaljsko utemeljenje.

Nacionalna država označava državu kojoj rođenje (golog ljudskog života) čini temelj vlastite suverenosti. To je smisao (i to ne baš prikriven) prva tri članka Deklaracije iz 1789: samo zato što je indigeni element upisan u jezgru svakog političkog udruženja (čl. 1 i 2) moguće je čvrsto povezati (u čl. 3) princip suverenosti i naciju (u skladu sa svojim etimonom, native (natío) je u prvotnom smislu jednostavno označavao ‘rođenje’). Zamisao koja implicitno proizlazi iz toga jest da rođenje odmah postaje nacija, tako da se ta dva momenta ne mogu razlučiti. Prava se, dakle, mogu pripisati čovjeku samo u onom stupnju u kojem je on pretpostavka građanina koja trenutno nestaje (uistinu, on se nikad ne smije pojaviti samo kao čovjek).

5. U sustavu nacionalnih država izbjeglica predstavlja uznemirujući element prije svega zbog toga što − ukidanjem istovjetnosti čovjeka i građanina, te rođenja i nacionalnosti − izaziva krizu originalne zamisli o suverenosti. Naravno, uvijek je bilo pojedinačnih iznimki; novina koja ugrožava same temelje nacionalne države jest da ona sve veći udio čovječanstva više ne može reprezentirati unutar svojih okvira. Iz tog razloga − to jest, budući da izbjeglica remeti staro trojstvo države, nacije i teritorija – ta naizgled marginalna figura zaslužuje se smatrati središnjom figurom naše političke povijesti. Ne bi se smjelo zaboraviti da su prvi logori u Europi podizani kao mjesto kontrole izbjeglica i da su im njihovi nasljednici – internacijski logor, koncentracijski logor, logor smrti − potpuno srodni. Jedno od malobrojnih pravila kojeg su se nacisti pažljivo držali tijekom ‘konačnog rješenja’ bilo je da se Židove i Rome moglo slati u logore smrti tek nakon što su im ukinuta sva građanska prava (čak i ona koja su im pripadala kao građanima drugog reda nakon Nürnberških zakona). Kada prava čovjeka prestaju biti prava građanina, on zaista postaje sacer, u smislu koji je ovaj termin imao u starom Rimskom pravu: osuđen na smrt.

6. Nužno je da se odlučno odvoji koncept izbjeglice od koncepta ‘Prava čovjeka’ i da se pravo na azil (koje se ionako drastično ograničava u zakonodavstvu europskih država) prestane uzimati u obzir kao konceptualna kategorija u koju bi taj fenomen trebalo utisnuti (već i pogled na nedavne Tesi sul diritto d’asilo A. Heller pokazuje da danas to može dovesti samo do nesnosne pomutnje). Izbjeglica se treba razmotriti kao ono što jest, granični koncept koji radikalno dovodi u pitanje principe nacionalne države i istodobno omogućava da se oslobodi prostor za uspostavljanje novih kategorija, koje se više ne može odgađati. U međuvremenu, fenomen takozvane ilegalne imigracije u zemlje Europske unije poprima (i to u sve većoj mjeri, s predviđenih 20 milijuna imigranata iz zemalja Srednje Europe) takva obilježja i razmjere da potpuno opravdava tu radikalnu promjenu perspektive. Industrijske države se danas suočavaju s trajno nastanjenom masom negrađana koji ne mogu ili ne žele steći državljanstvo ili se vratiti u domovinu. Ti negrađani često imaju državljanstvo zemlje porijekla, ali su − budući da su odlučili ne koristiti zaštitu svoje države − kao i izbjeglice, ‘de facto bez državljanstva’. Za te je stanovnike-negrađane T. Hammarskovao neologizam denizens koji ukazuje na to da koncept građana više nije adekvatan za opisivanje društveno-političke zbilje modernih država. S druge strane, građani naprednih industrijskih država (kako u SAD-u, tako i u Europi) sve većim napuštanjem kodificiranih instanci političke participacije pokazuju tendenciju da se transfor-miraju udenizens, u negrađane s trajnim rezidentnim statusom, tako da se građani i denizens − barem u nekim društvenim slojevima − sastaju u području potencijalne nerazlučivosti. Istovremeno, pojačavaju se ksenofobne reakcije i defenzivnost, u skladu s dobro poznatim principom prema kojem temeljita asimilacija u prisutnosti formalnih razlika potiče mržnju i netoleranciju.

7. Prije nego što se logori smrti u Europi ponovno otvore (što se već počelo događati), nacionalne države moraju smoći hrabrosti da dovedu u pitanje sam princip pripisivanja rođenja, kao i trojstvo država-nacija-teritorij koje se na tome temelji. Ovdje je dovoljno sugerirati jedan mogući smjer. Kao što je dobro poznato, jedno od razmatranih rješenja za problem Jeruzalema bilo je da postane, istodobno i bez teritorijalnih podjela, glavni grad dviju država. To bi podrazumijevalo paradoksalno stanje recipročne eksteritorijalnosti (ili, bolje rečeno, ateritorijalnosti) koje bi se moglo poopćiti kao model novih međunarodnih odnosa. Umjesto dviju nacionalnih država razdvojenih nesigurnim i prijetećim granicama, moguće je zamisliti dvije političke zajednice koje se nalaze na istom području u stanju međusobnog egzodusa, a koje razdvaja niz recipročnih eksteritorijalnosti i u kojima vodeći koncept više ne bi bio ius(pravo) građana, nego refugium (utočište) pojedinca. Na sličan način možemo gledati na Europu ne kao na nemoguću ‘Europu nacija’, čije se katastrofalne posljedice u kratkom roku mogu predvidjeti, nego kao na ateritorijalni ili eksteritorijalni prostor u kojem bi svi stanovnici (građani i negrađani) bili u stanju egzodusa ili utočišta, a status Europljana označavao bi stanje građana u egzodusu (koje bi naravno moglo biti i stanje nekretanja). Dakle, europski bi prostor predstavljao nepremostiv jaz između rođenja i nacije, u kojem bi stari koncept ljudi (koji je, kao što je dobro poznato, uvijek manjinski) ponovno zadobio politički smisao odlučnim suprotstavljanjem konceptu nacije (koji je dosad nepravedno zauzimao njegovo mjesto).

Taj se prostor ne bi podudarao ni s jednim homogenim nacionalnim teritorijem, ni s
njihovim topografskim zbrojem, nego bi djelovao na te teritorije, uzrokujući u njima perforacije i dijeleći ih topološki kao kod Kleinove boce ili Möbiusove trake, gdje je vanjsko i unutrašnje neodređeno. U tom bi novom prostoru europski gradovi, u odnosu recipročne eksteritorijalnosti, otkrili stari poziv gradova svijeta.

Trenutno, u nekoj vrsti ničije zemlje između Libanona i Izraela nalazi se 425 Palestinaca koje je protjerao Izrael. Ti ljudi, kako sugerira Hannah Arendt, čine avangardu svog naroda. To ne znači nužno ili jedino da bi oni mogli oblikovati originalnu jezgru buduće nacionalne države, koja bi vjerojatno riješila palestinski problem jednako neadekvatno kao što je Izrael riješio židovsko pitanje. Zapravo je ničija zemlja u kojoj su pronašli utočište povratno djelovala na teritorij države Izrael, uzrokujući u njemu perforacije i transformirajući ga, tako da je slika tog brda prekrivenog snijegom postala sastavni dio njegova teritorija više nego bilo koja regija Eretz (države) Izrael. Političko preživljavanje čovjeka zamislivo je jedino u zemlji u kojoj će prostori države biti probijeni i topološki deformirani i u kojoj će građanin naučiti prepoznati samog sebe kao izbjeglicu.

Prevela IVANA KUNDID /Članak objavljen u Symposium, No.49 (2), ljeto, 1995. 

Izvor: Filozofski magazin

Izbjeglička i humanitarna kriza u Hrvatskoj u brojkama: MUP demantirao potpiritelje/ice panike

Unatoč čestim medijskim natpisima, komentarima šire javnosti i neargumentiranoj panici koja se počela dizati početkom ove humanitarne krize, službene brojke Ministarstva unutarnjih poslova demantirale su one koji su pokušali stvoriti kaos propagiranjem neistinitih podataka. Naime, javnost se nastojala zastrašiti istupima kako su pristigle izbjeglice uglavnom mladi, snažni, vojno sposobni muškarci, želeći se aludirati kako je riječ o teroristima koji će bijelu i kulturnu Europu srušiti iznutra, te da ne dolaze iz ratom pogođene Sirije, nego Afganistana i Iraka, pišu Vijesti.hr.

Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, struktura izbjeglica koji su ušli u Hrvatsku, na uzorku od 64.288 osoba, odnosno na uzorku od 31 posto, pokazala je kako je u Hrvatsku ušlo 54,77 posto muškarraca, 21,21 posto žena, te 24.02 posto djece.

Bježeći od rata, bolesti i gladi, prolazeći izuzetno naporan put preko Sredozemlja pa gotovo pješke do zemalja Europske unije, nije ni čudno da većina izbjeglica ne posjeduje putne isprave. Naime, samo 20,2 posto izbjeglica koje su ispitanje imalo je putne isprave.

Najviše izbjeglica stiže iz Sirije, čak 52,02 posto, zatim iz Afganistana (26,3%), Iraka (15,33%), Pakistana (2,28%), Bangladeša (0,43 %) te ostalih državljanstava (3,64%) . 

Broj izbjeglica koji dnevno ulaze u Republiku Hrvatsku varira od dana do dana, tako je najveći dnevni priljev zabilježen 24. rujna 2015. godine kada je u zemlju ušlo 11.535 izbjeglica.

Mjesec dana od početka izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj do danas u 15 sati u zemlju je ušlo 212.049 izbjeglica.

Naravno, bitno je naglasiti da su ovdje ljudski životi u pitanju, a ne zbrajanju i oduzimanju brojki i postotaka.